Povratak Na Rijeku Prve Ljubavi

Povratak na rijeku prve ljubavi Jelena Jozić/Tomislavcity.com

Povratak na rijeku prve ljubavi Bojaţljivo sam otvarala avionsku pošiljku iz Kanade. Imala sam tamo mnogo rodbine i prijatelja, ali mi godinama nisu pisali. Ponekad bismo se čuli telefonom, a u posljednje vrijeme znali smo izmijeniti e-mail poruke. Pisma smo odavno smatrali zastarjelim načinom komuniciranja. Vadim iz omotnice knjigu ljubičastih okvira i novine. Sve na engleskom koji sam učila u gimnaziji. Od tada je prošlo dvadesetak godina i bez rječnika teško bih prevela i običnu rečenicu. Na knjizi velikim slovima piše" Kety", a iznad tih slova nazire se portret mlade ţene. Odnekud meni poznate, pa i crteţ sam već negdje vidjela? Boţe, pa to sam ja iz gimnazijskih dana, a taj portret nacrtao je Viktor! Pjesnik i slikar, umjetnik, moja velika , prva, davna ljubav. Samo me je on zvao Kety, a za sve ostale bila sam Kata, Katica. "Ti si moja boţica, moja muza i imam ti pravo dati posebno ime" govorio je u trenucima nadahnuća Viktor, čije ime sada čitam na naslovnici knjige "Kety". Privijam knjigu na grudi, a pogled mi zastaje na časopisu sa slikom čovjeka zaraslog u bradu. "Razgovor s dobitnikom velike pjesničke nagrade", piše na engleskom preko slike, što prevodim bez teškoće. Oh, dragi moj Viktore! Uzdišem dok promatram sliku. Te plave oči boje naše rijeke, kosa u kovrčama, kroz crnu dugu bradu probija pokoja srebrna vlas. Ne poznajem Viktora s bradom, ali te oči nikada ne bih mogla zaboraviti. Dragi moj golobradi dječak. Zar me doista nije uspio zaboraviti! Sreća i nesreća moja! Tonem polako u sjećanje dok otvaram prvu stranicu knjige. Posveta "Mojoj prvoj i jedinoj ljubavi" ispisana je rukopisom. Okrećem stranicu. "Pokraj rijeke", prva je pjesma. Na engleskom. Ne treba mi prijevod. Znam je napamet. Znam kada i kako je napisana. Običan školski izlet na obale rijeke nedaleko od našega grada. Gimnazijalci i profesori. Dok ostali igraju, vrište, pjevaju, udaljavam se uz rijeku prema izvoru u šumovitom brdašcu. Opsjednuta romantikom, tišinom u kojoj se čuo samo ţubor bistre planinske rijeke, opijena ljepotom, sjedam na obalu. Prepuštam se maštanju. Sedamnaest mi je godina, a još nisam osjetila ljubav. Zašto se kao moje kolegice nisam mogla zaljubiti na prvi pogled, ni na drugi, ni na...Mogu li uopće voljeti i hoće li se ikada pojaviti moj princ na bijelom konju? Imam mnogo udvarača, onih starijih, studenata, ali i maturanata. Svi su mi nekako grubi, neotesani, jer u romanima koje sam gutala, muškarci su bili njeţni, lijepi, slatkorječivi... -Jesi li ikada pomislila da s tobom nešto nije u redu? Idealnoga, tog tvoga princa iz romana, nikada nećeš dočekati, takav ne postoji- govorila je moja prijateljica Paula, koja je već imala nekoliko ljubavi, onih od mjesec, dva. Svaki put rekla bi da je to onaj pravi, da se smrtno zaljubila i da će se ubiti ako se posvađaju, ako je ostavi. Njezin zanos trajao bi dok ne bi srela drugog, zgodnijeg, pametnijeg, njeţnijeg, kako bi ona redala kvalitetu novog dečka. Niti je za onim prošlim ţalila, nije patila, niti pomišljala ubiti se zbog njega. "Volim prvog dok drugi ne dođe..." bio je njezin ljubavni moto.

2

-Paula, kada bih se ja smrtno zaljubila, kako ti izjavljuješ za svaku novu ljubav, onda bih se doista zbog prekinute ljubavi bila spremna ubiti ili barem godinama bolovati, patiti- mudrovala sam ja, a ona se i dalje zaljubljivala i dušila me svojim ljubavnim avanturama. Osjetila sam dlanove na očima. Paula? -Imaš pravo triput pogađati- začula sam dječački glas, a prsti na mojim očima počeli su podrhtavati i postajati vlaţni. Glas koji sam čula nisam mogla pripisati ni jednom od svojih kolega. Odgurnula sam dlanove s očiju. Preda mnom je stajao dječak, mlađi od mene. Znala sam da je iz prvog razreda, svi su ga zvali Viki. Nikada ničim nije privukao moju pozornost. Balavac. -Ostani tako zamišljena i lijepa. Upravo traţim motiv za sliku. Ţelim te nacrtati, olovka i blok su tu. Budi moj model, kaţe li se tako?- zbunjeno je govorio Viki. -Makni se, pusti me da uţivam u ovoj tišini, u ovoj ljepotu, u ovom trenutku. Ţelim biti sama!- obrecnula sam se na Vikija i odmah poţalila. Pocrvenio je, sagnuo glavu, a blok i olovka gotovo su mu ispali iz ruke. -Kakav si ti muškarac kad se uplašiš ţenske vike. Hajde, crtaj, ali šuti! Nemoj me ništa pitati, nemoj ništa pričati! Ako mi se slika svidi, moţda dobiješ nagradu- s visoka sam govorila Viktoru, zagonetno se smiješeći. Gledala sam ga u oči. Plave, bademaste, duboke. Njegova zbunjenost i neodlučnost vapile su za zaštitom, za ohrabrenjem. Zašto ne!? Sjeo je nedaleko od mene i počeo šarati po papiru. Katkad bih ga pogledala, pogledi bi nam se sreli, i svaki bi put on prvi oborio pogled. Osjećala sam da me nešto privlači tom dječaku mimo moje ţelje. Mogla bih se poigrat s njime? Nije uopće moj tip. Kad god sam zamišljala svog idealnog dečka, on je bio stariji od mene, pametniji, iskusniji, netko tko će me imati čemu podučiti i voditi me. A Viki sve to nije bio, ta imao je, valjda, tek petnaestak godina. No, bio je lijep, simpatičan, oči su mu imale boju rijeke pored koje smo sjedili. Crna , kovrčava kosa padala mu je po ramenima. Ispod oka gledam mu u duge , njegovane ruke, u prste koji vješto barataju olovkom. Zanimalo me kako on mene vidi, kakvu će me nacrtati. Sjeo je pored mene i pruţio mi papir s mojim portretom. Mlada, zanesena, zamišljena. Svidio mi se i portret, ali i Viktor. U trenutku, na neki čudan način, mojim tijelom je prošla nekakva slast, nešto kao kad prvi komadić čokolade osjetite na nepcu. Spustio je svoju ruku na moju podlakticu. Počela sam drhtati, preplavila me toplina, do tada nepoznat osjećaj. Očekivala sam da mi daruje crteţ, a on je očekivao nagradu. Poljubac za sliku, ni manje ni više! -Viktore, još si dijete. Nije to za tebe, pokvarit će te- govorila sam glasno, ali taj glas je podrhtavao, riječi su teško prelazile preko usana, zbunjenost me iznenadila i stopila se u jedan neodređen osjećaj, ţelja za nadmoći pretvarala se u nemoć. Nemoć da se oduprem Viktorovom stisku oko struka. -Nisi puno starija, a od nekoga moram učiti- šaputao je Viki, a njegove bademaste , uţarene oči gledale su me molećivo. Usnama je njeţno dotakao moju bradu, a zatim ih spustio na moje poluotvorene usne. Prepustila sam se igri, ali Viki se nije igrao. Počeo me ljubiti strastveno, muški, kao u filmovima ili romanima. Bio je to moj prvi poljubac, a

3

vjerojatno i njegov. Bilo je lijepo, njeţno, romantično, baš onako kako sam dugo priţeljkivala, kako sam maštala. Dok na engleskom čitam pjesmu "Pokraj rijeke", nakon dvadeset godina još osjećam slast tog prvog poljupca, a ista toplina, nakon dugo vremena, razlijeva se mojim tijelom. O Viktore, radosti i tugo moja! Dvije prekrasne, najljepše godine ţivota , dvije godine gimnazijske ljubavi s Viktorom , prošle su brţe nego što smo ţeljeli. Iako nismo imali razloga za to, voljeli smo se tajno. Nitko od naših kolega i prijatelja nije posumnjao da ima nešto između nas dvoje. Kakve smo sve vratolomije izvodili sastajući se tajno po šumarcima, uz rijeku, iskradali se iz kuća u gluho doba noći, u rano jutro, ljubili se u prljavim školskim zahodima, zatvarali se u prazne školske kabinete, a ţestoko se pred drugima svađali. Viki me često povlačio za kike, ljutila sam se na njega, ogovarala ga pred prijateljicama, a on mene pred kolegama zvao kravom, glupačom, seljankom, ali...Znali smo svoju tajnu i znali smo je čuvati. Ljubili smo se do besvijesti. Ja sam pisala i njemu poklanjala svoje stihove, on meni stihove i crteţe. Bio je pjesnik i slikar, umjetnik i to samo moj . U svemu smo se razumjeli, o budućnosti nismo razmišljali, uţivali smo u svakom trenutku skrivenom od tuđih očiju i bili uvjereni da nema sile koja bi nas mogla razdvojiti. Dvije godine brzo su prošle. Radi školovanja otputovala sam u veliki grad, a moj Viktor , moja ljubav, moj dječak, ostao je u našem gradu. Rastanak je bio bolan, to više što za našu ljubav nitko nije znao, pa smo se i opraštali skrivećki. I sada, dok gledam Viktorovu sliku, vidim ga kako mi, stojeći podalje od autobusa, zamagljenih očiju maše rukom, svojim dugim prstima. A veliki grad, tek probuđenoj ţeni u meni, pruţao je velike mogućnosti i slobodu ničim ograničenu: ni roditeljskom pratnjom, ni pogledima susjeda, ni znatiţeljom prijateljica. Studentski dom bio je idealno mjesto za upoznavanje novih prijatelja, novog načina ţivota, mladenačke razuzdanosti kojoj rijetki odole. Naţalost, ni ja nisam odoljela svim tim iskušenjima. Voljela sam Viktora, ali on je bio daleko, a neiţivljena i tek razbuktala mladost, vatra u meni, traţila je potpalu. Vinko je bio stariji od mene, dugogodišnji student svega i svačega, ali boemska, pjesnička duša, čijem udvaranju nisam mogla odoljeti. Nije to bila ljubav kakvu sam osjećala prema Viktoru, bila je to čisto fizička, tjelesna poţuda. Vinko je bio umjetnik u tomu. Sve ono što Viktor i ja nismo znali, što se nismo usudili probati, u čemu nismo znali uţivati, otkrio mi je Vinko. Oh, kako je poznavao moje tijelo, kako me znao izluđivati! Samo, srce je traţilo Viktora. Dok me Vinko ljubio, zamišljala sam da to čini moj dječak Viki, a on je bio daleko. Iscrpljena, poslije ludih noći s Vinkom, čitala bih njeţna Viktorova pisma. Prepuna nevine, čiste ljubavi i ţelje za susretom. Ma koliko mi značio, susret sam odgađala, rastrgana između tjelesne poţude i nevine ljubavi. No dogodilo se ono što se događa vjerojatno svim djevojkama koje se nađu u vrtlogu strasti, kad tijelo ne sluša razum, kad se ne razmišlja o posljedicama razuzdana ţivota. Bliţili su se Boţićni blagdani i spremala sam se kući. Na samu pomisao kako ću se ponovo naći u Viktorovu zagrljaju, obuzimala me 4

toplina. Znala sam da ovaj put nećemo ostati samo na zagrljaju, da ću Viktoru prenijeti iskustvo stečeno u velikom gradu. Mislila sam da neće ništa pitati, bit će dovoljno da smo zajedno i da ga volim. U autobusu je bila velika guţva, jedva sam uspjela naći mjesto na zadnjem sjedalu. Voţnju sam uvijek dobro podnosila, ali ovaj put bila mi je muka. Povraćala sam i imala sam dojam kako ću kolabirati. Putovala sam cijelu noć, a Viktor me dočekao u našem gradu. Sreća u njegovim očima, njegov čvrst zagrljaj i dragi kraj vratili su mi snagu, ali ne i hrabrost da bez stida u očima pogledam Viktora. Sramila sam se same sebe, no on od sreće ništa nije primijetio. Dopratio me do kuće uz dogovor da se sastanemo navečer. Spavala sam cijeli dan, ali sam se i uvečer bijedno osjećala. Nemoćno, bezvoljno. Roditelji su to pripisivali umoru i opijenošću čistim planinskim zrakom, a ja strahu da se suočim s Viktorom. Prohladna zimska večer, ali bez snijega. Viktor skida svoju koţnu jaknu na obalu naše rijeke koja ţubori divlje, hučeći. Sjedamo i prepuštam se Viktorovu milovanju, poljupcima. Ruka mu drhti dok je uvlači u moja njedra. Hrabrim ga otkopčavajući njegove hlače. Zaţaren pogled kao da je pitao dokle smije ići. Do kraja i što hrabrije, mislim, i to mu pokazujem svojim razuzdanim poljupcima i pokretima. Snebiva se, a zatim divlje navaljuje na mene. Čarobna igra podavanja i uzimanja traje dugo, bez riječi, samo uz uzdahe i drhtanja. Hladno je, a naša tijela su oznojena. Ta prekrasna zimska noć, ljubav bez svjedoka, bez granica... Tjedan dana provedenih obasipana Viktorovom paţnjom, ljubavlju, poljupcima, prošao mi je kao u snu. Priznala sam da je on moja ljubav, sreća, budućnost, a i on se meni kleo na vječnu ljubav. U autobusu na putu u Zagreb ponovno ista nelagoda, povraćanje, ali i čvrsta odluka da Vinka više ne ţelim vidjeti. Poslije Viktora nitko nije vrijedan da me dotakne . Iz dubokog sna u mojoj studentskoj sobi probudio me Vinkov ţestoki poljubac. Skočila sam kao od ugriza poskoka. - Vinko, da mi se nikada više nisi pribliţio! Izlazi iz sobe! - histerično sam vikala, a on me blijedo gledao. - Što ti je, Katice, jesi li ruţno sanjala? Daj se smiri - govorio je Vinko pokušavajući svoje ruke staviti na moja ramena. - Sanjala sam divan san u kojem nisi bio ti i ne ţelim te vidjeti! - vikala sam, a on je bez riječi izašao iz sobe. Više nisam mogla zaspati niti u san dozvati Viktora. Nisam se mogla prepustiti ni maštanju, jer sam bila opterećena mišlju da se sa mnom, s mojim tijelom, događa nešto neobično. "Ponašaš se kao trudna ţena, nešto si mi sumnjiva ", prisjetila sam se riječi svoje cimerice koje su me natjerale na razmišljanje. Što ako doista jesam, a Viktor, moja ljubav, nema udjela u tome? Jutarnje mučnine, ako su one znak trudnoće, osjećala sam i prije odlaska kući. Kako nisam pomislila da bi to moglo biti od trudnoće? Uzela sam kalendar, zbrajala dane, noći provedene s Vinkom i puna zebnje bivala sve sigurnija da sam trudna. Uhvatila me panika: što učiniti? Roditi? Nisam spremna za to. Reći sve Vinku, poniziti se nakon što sam ga istjerala iz sobe? Zavarati Viktora i udati se za njega? Bio je to grijeh. 5

- Gospođo Katice, test je pozitivan, trudni ste - prekinula je moje sumnje sestra u domu zdravlja. Drugo nisam ni očekivala, no ipak me to zateklo. Voljela sam djecu, maštala sam kako ću ih imati mnogo, a sada? Znala sam da je otac moga djeteta Vinko, da je ta veza bila bez veze, da u njoj nije bilo ljubavi. Ipak sam ţeljela roditi to dijete. Imam li pravo to zatajiti Vinku, dijete lišiti oca? Bila bi to nepravda. Boţe, kako su teški bili ti dani! Nazvala sam Vinka, a on je odmah došao. - Bio sam siguran da ne moţeš bez mene, samo sam se pitao koliko ćeš izdrţati. Deset dana, više nego sam očekivao - pobjednički je počeo drţati govor, a ja sam, pogleda uprtog u vrhove njegovih cipela, šutjela. Obuhvatio mi je glavu rukama i pogledao me u oči. - Vinko, trudna sam. Dijete je i tvoje, ali ni na što te ne obvezujem, samo da znaš - govorila sam tiho, riječi su teško prelazile usne. Pogledao me zbunjeno, a potom mi jače stisnuo obraze. Osjetila sam bol. - Ne padam na tu foru, Katice. Po tome bih u ovome domu imao puno svoje djece. Znam što radim, do sada mi se to nije dogodilo. Kako baš s tobom?! - počeo je vikati. Istrgnula sam se iz njegovih ruku, naslonila glavu na jastuk i zaplakala. - Dobro, nije to tragedija. Ne mora se svako začeto dijete roditi. Ne plači, daj da ozbiljno popričamo. Spreman sam ti pomoći, iako sam siguran da se to mene ne tiče - sada već tiše govorio je Vinko. - Ja ću dijete roditi, a ti radi što hoćeš. Htjela sam samo da znaš.! - Ti to ozbiljno? A tko će ga hraniti, od čega ćeš ti ţivjeti, što će ti reći roditelji, kako misliš studirati? Ponavljam, spreman sam ti pomoći, ali nisam spreman biti otac. I ti si još mlada, a dijete je velika obveza. Razmisli, pa me nazovi - kazao je Vinko i izašao iz sobe. Da je bar Viktor bio blizu. A što bih mu rekla? Dragi moj Viktore, volim te, ali nisam dostojna tvoje ljubavi. Izgubit ću te, znam, ali ćeš vječno ostati moj dragi dječak. Dani su prolazili, a ja sam bolovala svoju ljubav prema Viktoru. Nisam mu pisala, a njegova su pisma stizala. Vinka nisam zvala, jer sam odlučila: rodit ću i biti sigurna da ću imati nekoga tko će me voljeti. - Što si odlučila? Zašto me ne zoveš? Pa i ja sam čovjek, nisam drvo salijetao me Vinko. - Ţelim znati što ćeš učiniti. Ako ti nešto znači, nemam ništa protiv toga da se vjenčamo, pa koliko izdrţimo. Mislim da bih te mogao zavoljeti, jer nisi ti loša djevojka. Znaš, s tobom mi je bilo lijepo ova tri mjeseca. Nisam ţelio priznati da je to ljubav, pa ipak nije mi svejedno. - Oprosti ako sam te uvrijedio, znam da je dijete moje i ne ţelim ga se odreći - ispričavao se. - No ja nisam naučio na vjernost, imao sam mnogo ţena. Moţda se smirim uz tebe i dijete, ali od čega ćemo ţivjeti? Moţda bih mogao nešto početi raditi. A tvoji roditelji, imaš li ih uopće? Boţe, kako malo znamo jedno o drugome. Samo se naša tijela dobro poznaju, kao da nismo bili ljudi, nego razuzdane ţivotinje. - Ne gledaj me tako. Hajde, popričajmo kao ozbiljni i , recimo, zaljubljeni ljudi. Reci nešto, Katice, reci da me voliš i da bi mogla ţivjeti sa mnom. Reci

6

da bi me mogla voljeti ovakvog kakav jesam. Lijen i neodgovoran, ali priznaj, znam voljeti i ima nešto u meni - sipao je Vinko riječi koje su bile melem. Nisam ga poznavala takvog. Gledala sam ga nakon tih riječi drugim očima. Zašto ne bih mogla ţivjeti s njim? Izbjegla bih skandal, a moţda i usrećila roditelje, jer imali su samo mene i radovali bi se unuku. A što ako Vinko ne mogne ţivjeti sa mnom, što ako mu jedna ţena ne bude dovoljno? Hoću li to moći podnijeti? A Viktor , moram li ga zaboraviti, hoću li ga uspjeti ţivoga pokopati? Da, sve ću to moći! -Vinko, ne prisiljavam te ni na što, ali ţelim se udati za tebe, i zbog našeg djeteta, a mogla bih te i zavoljeti. Je li ovo među nama bila ljubav i do kada će trajati, o tomu sada ne ţelim razmišljati. No, ako budemo ţivjeli zajedno neću te moći dijeliti s drugim ţenama. Ako nećeš biti samo moj, bolje da se ne veţemo? Hoćeš li se moći odreći dosadašnjeg ţivota, moţeš li zaboraviti sve svoje djevojke, hoćeš li voljeti samo mene?-redala sam pitanja. Vinko mi je rukom zatvorio usta. -Kakva su to pitanja, kakve zakletve, nismo pred oltarom. Previše si se zanijela. Oţenit ću se s tobom, mada to nisam planirao. Moţda me dijete doista promijeni, no teško mi je sada obećavati , zaklinjati se, moţda se i smirim uz tebe. Ako ne, nećemo biti prvi, a ni posljednji, koji će se rastati. Ţelim da uspijemo- kao da sklapamo neki posao govorio je Vinko. Tako je i bilo. Vjenčali smo se i izdrţali u braku dvije godine. Viktore, čini mi se sada, dok gledam tvoju sliku i te drage oči, da sam uzalud pokušavala zaboraviti te, istisnuti te iz svoga srca. Osjećao je to i Vinko, iako mu nikada nisam priznala da postoji još netko, jer, kako bih mu rekla tko je i gdje se nalazi? Evo, sada drhtim pred tvojom slikom, pred tvojim pjesmama. Ispovijedam ti se kao da si tu, kao da slušaš. Sada imam i tvoju adresu, a koliko sam puta u ovih dvadeset godina ţeljela potraţiti te, kleknuti preda te i zamoliti oprost. Hoću li doţivjeti da ti ispričam zašto sam te morala ostaviti, zašto sam ti zabranila zvati me, traţiti me, voljeti me? Nisam bila dostojna tvoje ljubavi. Zavela sam te, prevarila, odbacila. Hoćeš li povjerovati da sam te voljela kao što volim svoju Viktoriju, koja i ne sluti zašto je dobila to ime? To ne zna ni njezin otac, koji je oboţava i misli da je ona uistinu pobjednica, za razliku od njega i mene koji smo gubitnici. Nakon Vinka nikada nisam pomislila vidjeti se s drugim muškarcem, mislila sam samo na tebe i ţivjela od uspomena. U trenucima malodušja, sjećanje na tebe i na našu ljubav davalo mi je snagu. Vjeruj, Viktore, ja osim kćerke, nemam druge drage osobe, stvarne, koja bi me saslušala, kojoj bih se povjerila. Ali, grije me vatra prve ljubavi, uspomena duboku u srcu zakopana, za koju nitko ne zna, a sve do danas mislila sam da si me i ti zaboravio. Ova knjiga daje mi nadu da još misliš na mene, da u tebi ţivi plamen prve ljubavi. Dok čitam tvoje pjesme, tijelo mi drhti, a u srcu osjećam fizičku bol. Kao da vrh mača dotiče srce moga srca, prebire po njegovim komorama, uvlači se u vene, mili kapilarama. Hvala ti, dragi moj Viki, za ovu dragocjenu pošiljku, za knjigu, za sliku, za pjesme samo meni spjevane! Ljubim te, dragi moj dječače, ljubavlju koju samo tvoja pjesnička duša moţe razumjeti, ljubim te prekinutom ljubavlju koja je, sada to znam, vječna. Knjiga je mokra od suza. Stavljam je na vrele grudi da se suši. Osjećaš li toplinu moga tijela? Nisam luda, dragi moj Viktore, samo razgovaram s 7

tvojom slikom vjerujući da me čuješ, da ćeš se vratiti, da ćeš me naći pokraj naše rijeke, i da me nikada više nećeš izgubiti! Pišem ti kratku poruku na razglednici:"Tako te trebam. Pobjedi daljine i dođi. Čekam te!" Xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx Najdraţa moja Kety, jedina ljubavi moja! Toliko sam sretan da pomišljam kako doista letim u nebo, u nebesa, ali zvuk avionskog motora i putnici oko mene vrate me u stvarnost koja je ljepša od najljepšeg sna. Vrijeme mi u zrakoplovu prolazi sporo, zato ti pišem ovo pismo. Ne ţelim ti pričati kako sam proţivio ovih dvadeset godina bez tebe, ne ţelim da na to gubimo vrijeme kada se sretnemo. Pišem samo da jednoga dana moţeš sjesti i pročitati. Kad je tvoja razglednica, s kratkom porukom da dođem i da me čekaš, stigla do mene, preplavila me beskrajna sreća, ocean topline. Bio je to najvrjedniji papir koji sam ikada imao u ruci. Sve planirane obveze za mene su prestale postojati. Sjeo sam u zrakoplov i sada preko oceana letim k tebi, u tvoj zagrljaj za kojim čeznem već dva desetljeća. Odbacila si me, draga moja Kety, ostavila bez objašnjenja. Ali, nikada te nisam osudio, nikada mrzio, nikada prokleo. Bio sam siguran da je neka viša sila na to utjecala. Sila ili sudbina? Poţeljela se poigrati našom ljubavi, biti okrutna, izloţiti nas kušnji, patnji. Sada se ipak umilostivila, jer će nas ponovno spojiti. Zauvijek. Sve što te ţelim pitati, sve što ti hoću prigovoriti, napisat ću u ovom pismu. Ne očekujem odgovor ni na jedno pitanje , osim na ovo: je li Viktorija moja kćerka? Bez obzira na odgovor, ja ću je zavoljeti, kao tebe što sam zavolio i volim. One zime, prije dvadeset godina, kada si mi napisala da se udaješ za nekakvog Vinka, bio sam izgubljen čovjek. Nisam ţelio povjerovati u to, ţelio sam da mi laţeš, da je to tvoje neslana šala. Pa bilo je prošlo tek desetak dana od Boţićnih blagdana koje smo proveli zajedno. Sjećaš se, pet nezaboravnih dana i noći u našem gradu. Zašto sam te pustio da odeš u velegrad, kada bez tebe nisam mogao disati, nisam mogao ţivjeti. Bila si moj ţivot tada, poslije i sada. Kada sam dobio to tvoje pismo, sjeo sam u prvi autobus za Zagreb. Nisam te pronašao u Studentskom domu, na tvojoj adresi. Tvoje prijateljice su mi rekle da si odselila s nekakvim tipom i da ne znaju gdje ţiviš. Ni riječi više, unatoč mojoj molbi. Tumarao sam prohladnim i klizavim zagrebačkim ulicama, a moju tugu, moju bol, mogao je osjetiti svatko tko se našao u mojoj blizini. No, nitko nije obraćao pozornost na jednog izgubljenog sedamnaestogodišnjaka, tvoga dječaka kojega si zaludila i ostavila . Ne shvaćaj ovo kao osudu, samo da znaš što sam sve proţivio, koliko sam patio od našeg rastanka. Evo, nije muški, ali priznajem da sam, vraćajući se u naš grad, gorko plakao. Moj ţivot više nije imao smisla, a bio sam tek na njegovom početku. Donio sam odluku: otići ću na našu rijeku, još jednom poljubiti mjesto našeg prvog susreta, prvog poljupca, mjesto gdje si mi se nedavno podala, gdje si pred mojom ustreptalom mladošću rasprostrla svoje

8

prekrasno tijelo, sve to još jednom vidjeti i ništa više ne vidjeti, nestati u dubini naše rijeke.! Stigao sam na njezine obale, slušao ţubor kao posmrtnu pjesmu. Na trenutke je šuma zamirisala na tebe, ogoljele grane šuštale su kao tvoja kosa, a rijeka se prostrla mameći me, baš kao ti, u svoj zagrljaj. Činilo mi se da gubim razum, da me zahvaća ludilo, a tada sam kroz zamagljene oči vidio neku ljudsku priliku koja mi se pribliţavala. -Viktore, što radiš u rano jutro , na ovoj hladnoći uz rijeku? Spavaš li ili si se zaledio, čuješ li me!?- tresao me za ramena moj susjed ribar. Gledao sam u njega kao u priviđenje, a u glavi mi je nastao kaos. Što mu reći i kako, kad usta nisam mogao otvoriti. -Viktore, traţimo te cijelu noć, kamo si jučer nestao? Nigdje te nije bilo! Roditelji su ti poludjeli od brige. I policija te traţi. Hajde, trgni se, pođi sa mnom kući!-zapovjednim glasom govorio je susjed. Uhvatio me ispod pazuha, noge su mi otkazale poslušnost. Teške kao olovo, nisu se dale odvojiti od zemlje, od naše obale, a pogled je traţio korito rijeke. Mrzio sam tada susjeda, roditelje, prijatelje, cijeli svijet, ali-ne i tebe! Samo sam za tebe osjećao ljubav, ne znam zašto. Pomisao da čujem tvoje korake kroz šumu razbistrila mi je pogled i samo sam ţelio biti sam i odlučiti o svom ţivotu. Odlučiti se za smrt, jer ţivot bez tebi bio bi gori od smrti. Na sreću, susjed me nije puštao. Danas tako kaţem, a godinama sam bio ljut na njega što me odvukao s naše rijeke, što me prisilio da ţivim. Kada sam se odmrznuo, kada sam se u toplom krevetu otrijeznio, probudio iz bunila, nisam više mislio na dno rijeke. Mislio sam kako ćeš se ti jednoga dana vratiti na našu obalu, kako ćeš me čekati, kako ću ti potrčati u zagrljaj. Mislio sam da će to biti uskoro, dok još budem tvoj dječak. Jesu, godine su prolazile, ali mene je ta nada, vjera u tvoju, u našu ljubav drţala. Ovo ti pišem u avionu, na računalu, i zato nećeš otkriti moje uzbuđenje, drhtanje ruku dok pišem. To nije promaklo stjuardesi. -Gospodine, ruke Vam drhte, nekako ste uznemireni, je li vam dobro? Bojite li se leta, hoćete li nešto za smirenje?-obratila mi se ljubaznim glasom domaćica. -Dobro mi je, hvala! Nije me strah, ali ako moţe, molio bih jedan konjakpokušao sam biti smiren, ali me treperenje glasnih ţica odavalo. Kada bi ta draga djevojka znala što se zbiva u mojoj duši. A znaš li ti, draga moja Kety, da je tvoj dječak, tvoj maturant, kada si ga ostavila, kada si se od njega skrila, počeo piti. Konjak! Opijati se, pušiti, a na maturalnoj zabavi na koju su moji prijatelji doveli svoje djevojke, ja sam bio sam. Bio i samo pio! Svoju tugu, svoju bol utapao sam u alkoholu, a nikomu se nisam mogao povjeriti, ni roditeljima , ni prijateljima. Tko bi mi povjerovao, za našu ljubav nitko i nije znao. Pa kada s prijateljima nisam dijelio radost i sreću prve ljubavi, nisam imao pravo traţiti da oni sa mnom dijele moje razočaranje, moju bol. Vrijeme mi je sporo prolazilo. Nestrpljivo sam čekao kada ću završiti gimnaziju i otići na studij u Zagreb, nadajući se kako te tamo moram sresti. Do mene je došla priča kako si se doista udala, da si rodila kćerku koja se zove Viktorija. Kada si rodila i zašto si je nazvala Viktorija, to pitanje me stalno progonilo , ali i pričinjavalo mi neku tihu radost, neku skrivenu nadu. Zašto nisi dolazila u naš grad, jesi li

9

se plašila susreta sa mnom, istine? No, ništa sada nije vaţno, osim tebe i Viktorije, ma tko joj bio otac! Znaš da sam volio slikarstvo, pa sam se bez problema upisao na Akademiju. Ţivio sam neuredno, oblačio se nemarno, nisam se brijao ni šišao, a kolege su to pripisivale mojoj umjetničkoj duši, boemštini. Ja sam često, u samoći studentske sobe, pisao pjesme tebi posvećene, pisao priče i pisma koja ti nikada nisam poslao. Nikada ih nećeš ni pročitati jer sam ih spalio, ali sam pjesme i priče čuvao. Pisanje mi je, začudo, mnogo lakše išlo od slikanja, kist me umarao, a crne, tamne boje bile su moja opsesija. Riječima sam se znao i razigrati, ali bojama nikako. Kolege su me prozvale "Mračni", a meni to nije smetalo. Taj nadimak mi je čak i odgovarao, jer je osmjeh rijetko prelazio preko mojih usana. Godina dana ţivjeli smo u istog gradu, a da te nisam mogao pronaći, da te nikada nisam ni slučajno sreo. Događalo mi se da pratim neku ţenu jer me podsjećala na tebe, a kad bi se okrenula, shvatio bih da si ti samo u mojoj mašti, u mojim sanjama i da te traţim u mnogim ţenama. Tada bih proklinjao, pa molio sudbinu, molio Boga, molio sve svece da se sretnemo, da te mogu vidjeti samo na minut-dva. Sudbina mi nije bila sklona, poigravala se sa mnom, s nama. Nakon prve godine studija s dvojicom kolega otputovao sam u Pariz, zanesen pričom da se veliki slikar moţe postati samo u Prizu, da je taj grad stvoren za umjetnike, za slikare , za boeme. Tri mjeseca smo, uistinu, ţivjeli kao klošari, doslovce na ulicama. Nismo bili bez novca, ali smo mladi i ludi htjeli osjetiti beskućnički ţivot grada na Seini. Znaš, ta je rijeka mnogo veća od naše, ali mnogo mirnija. Ne huči i ne čuje se ţuborenje. Šetao sam, a nekada i spavao na njezinim obalama, ali nikada nisam osjetio onu ljepotu, onu zanesenost kao pokraj naše rijeke. Nikad nisam vidio njezino dno, uvijek je bila mutna i prljava, ili se meni tako činilo. O da, neću ti ni to prešutjeti, u mom ţivotu bilo je mnogo ţena, i u Parizu, a i poslije. No, niti jedna nije vrijedna spomena, ni jedna nije doprla do moga srca, niti ostavila trag u njemu. Moje srce je bilo ranjeno, zarobljeno, a lijek za njega i ključeve imala je samo jedna ţena, ţena koju nisam mogao pronaći, ali ni zaboraviti. Ta ţena bila je moja muza, moje nadahnuće i što je vrijeme brţe prolazilo moja čeţnja za njom bila je jača. Trebam li reći da si to bila ti, draga moja Kety. Gledam kroz prozor zrakoplova plavo prostranstvo oceana ispod mene i sivo plavo prostranstvo iznad mene. Gdje li si sada ti? Zašto ti nisam javio da dolazim? Iz straha da mi ne pobjegneš! Prošao sam svijet, iskusio ţivot, postao sam i poznat i bogat, ali sam ostao najveći siromah na ovomu svijetu. Bio sam ispunjen ljubavlju, ali je nisam imao komu darovati, ni s kime je nisam mogao dijeliti. Rasipao sam je , zato, po svojim pričama, u svojim pjesmama, u svojoj mašti i-ţivio sam od toga. Dobro. No, zato je trebalo otrpjeti mnogo! Da se vratim u Pariz. Dvojica mojih kolega su se vratila na studij u Hrvatsku, a ja sam ostao u stanu jedne bogate Pariţanke. Kako me ta ţena voljela, pazila i mazila. Sve što sam poţelio, ona je ispunjavala. A moje ţelje nisu bile obične. Ţelio sam putovati svijetom, odsjedati u skupim hotelima, ploviti na jahtama, zabavljati se u visokim društvima, a sve sam to mogao kao pratitelj te ţene. Od klošara postao sam gospodin rado viđen i pozivan u 10

otmjene salone jet-seta. Sviđao mi se taj parazitski ţivot, ali više nisam podnosio tu dobru, ali dosadnu ţenu. Predstavljala me kao mladog slikara i pjesnika koji obećava, što sam, neskromno priznajem, i bio. Nije trebalo dugo a da moje slike postanu traţene u tom društvu. To me motiviralo raditi u ateljeu koji mi je raskošno uredila moja bogata zaštitnica i sponzorica. Zaredale su izloţbe, novine su počele pisati o meni kao o velikom umjetniku iz male zemlje. Pomislio sam da je ta ţena s kojom sam bio iz interesa, daleko od ljubavi, doista u mogućnosti svaki moj san pretvoriti u stvarnost. No, uz nju više nisam mogao ni ţivjeti, kamo li sanjati. Traţio sam izlaz, koji više nije bio u povratku kući, nego u ostvarenju, kako se to zove, američkog sna. Uspjeti u Americi, postao je imperativ mog ţivota. Sada sam imao i svoj novac, veliki broj poznanika među bogatim i utjecajnim ljudima. Imao sam i siguran recept za uspjeh. Znam da ti se ovo neće svidjeti, ali ţelim se iskreno ispovjediti. Recept nije bio originalan, ali je nevjerojatno koliko je u mom slučaju bio djelotvoran i svaki put upalio: trebalo je samo biti dobro informiran o bogatim i moćnim damama, bez obzira na bračni status i godine, šarmirati ih, što meni u tim godinama nije bio nikakav problem, predstaviti se umjetnikom u usponu bez pokroviteljstva, i te moćne, na prvi pogled nedostupne dame, ubrzo bi me posvajale i prisvajale. Kako su se brzo zaljubljivale u moje oči, moju kosu, u moje tijelo koje doista nisam štedio. Ne boj se, draga moja, ponavljam, ni jedna nije doprla do moga srca. One su imale jednoga, jedinstvenog i neodoljivog, a ja sam njih imao sve, a zapravo niti jednu. Zato su one organizirale moje izloţbe, objavljivale moje knjige, prodavale slike, odvodile me na televiziju, preko njih sam često bio gost u Bijeloj kući. Koje sam sve face upoznao! Moj američki san ostvario se u svoj svojoj punini. Redovito sam se javljao roditeljima, znali su za moj uspjeh i ponosili se time. Čak su me dvaput i posjetili. O svemu smo pričali, ali o tebi nikada! Zašto, to mi je teško odgovoriti. Oni nisu znali za našu ljubav, nisu znali za moju bol i ţelio sam ih poštedjeti toga. Bio sam siguran da oni o tvom ţivotu nešto znaju, ali ja sam se plašio da mi ne povrijede ranu, plašio sam se novog mača u moje ranjeno srce. O tebi, draga moja Kety, ništa nisam znao sve donedavno. Na predstavljanju moje nagrađene zbirke pjesama izdavač je organizirao i konferenciju za novinare. Nisam niti znao da su pozvani djelatnici Hrvatskog veleposlanstva u Americi. Predstavljeni su mi, a među njima je bila i jedna draga gospođe. Već sam bio navikao na taj glamur koji se stvarao svaki put kada bih imao izloţbu ili promociju knjiga, ali tu večer imao sam tremu. Kao da sam predosjećao da će se dogoditi neko iznenađenje, nešto neočekivano. Istina je da je to bilo prvi put da su pozvani i moji sunarodnjaci-Hrvati, jer ja, osim s roditeljima i par prijatelja, nisam godinama imao nikakvih kontakata s domovinom. I prezime sam amerikanizirao, imenu to nije bilo potrebnoViktor je na svim jezicima pobjednik, tako su govorili moji agenti. I doista sam, u karijeri, bio uvijek pobjednik. U zlato se pretvaralo sve što bih naslikao, a posebice ono što bih napisao-priče, pjesme, romani. Ne bi vjerovala, ljubavi jedina moja, kako ljudi među kojima ţivim dvadesetak godina nemaju mašte. Oduševljavaju se mojim romantičnim, tuţnim, ljubavnim pjesmama koje, vjerujem, u Hrvatskoj nitko ne bi objavio ni u zidnim novinama. A ljubavne priče iz naših krajeva, koje ja pišem rutinski, proizvodim serijski, za njih su pravo otkriće. Ja svoje porijeklo ne tajim, ali 11

ga bez potrebe i ne ističem, zato me mediji tretiraju kao neobično darovitog Amerikanca koji se izdvaja osobitim stilom slikanja i pisanja. Pišem ti o stvarima koje moţda i ne bih trebao tebi govoriti, ali eto, zanesem se. Dakle, na toj večeri, priređenoj meni u čast, prvo iznenađenje bila je dodjela ugledne pjesničke nagrade za moju novu zbirku pjesama, Znam da ćeš se nasmijati na ovo "novu" jer najveći broj tih pjesama ti si pročitala prije dvadesetak godina. Vidiš- i ta mi je ideja upalila. Moje prve, najsretnije stare pjesme, prodao sam pod nove. Kako se bliţi vrijeme slijetanja zrakoplova, sve teţe mogu sabrati misli i napisati smislenu rečenicu. A ţelio bih da ti nakon ovoga pisma sve bude jasno, da ne trošimo vrijeme na dodatna objašnjavanja. Nagradu nisam očekivao, ostao sam zatečen, ali radostan. Cijelo vrijeme tog slavlja gospođa iz Hrvatske netremice me gledala. Pomislio sam kako će mi se pokušati nametnuti, kako je se neću moći riješiti i kako će sve to završiti u krevetu. Pokušao sam ne obraćati paţnju na taj prodorni pogled, ali kroz moju glavu prolazile su neobične misli, nekakva sjećanja, dvojba - poznajem li odnekud tu ţenu? Bio sam gotovo siguran da je ne poznajem, ali mi te oči nisu dale mira. Nakon svečanosti oko mene su se okupili novinari, prijatelji, čestitari. Ispod oka motrio sam gospođu koja se probijala kroz uzvanike prema meni. Došla je do mene, čestitala mi, a potom u jednom dahu upitala: - Gospodine Viktore, znači li Vam što ime Kety? Pogledao sam je ispitivački ne znajući u tom trenutku što odgovoriti, a mojim tijelom prostrujali su neki čudni osjećaji, toplina se razlila svakom mojom venom, krv mi je jurnula u obraze. - Oprostite na indiskretnosti, no Vaša zbunjenost govori mi da sam na pravom putu, da su moje sumnje opravdane. Jeste li rođeni u Hrvatskoj i poznajete li neku Katicu? Uhvatio sam je pod ruku i uz kratku ispriku svima, izašli smo ispred zgrade. - Tko ste Vi gospođo i otkud Vam takva pitanja? Poznajete li vi Katicu, znate li Vi moju Kety? Govorite, recite sve što znate, molim Vas! - sklopio sam ruke pred tom ţenom. - Nedavno sam došla u Ameriku, radim u veleposlanstvu, a Vas, gospodine Viktore, upoznala sam jako davno i ne znam je li zgodno podsjećati Vas na to. Upoznala sam Vas kao tuţnog, uplakanog dječaka, koji je traţio svoju djevojku Katicu. Sjetite se, ja sam Vera, Katičina cimerica koja Vam nije ţeljela reći sve što je znala o Katici. Voljela sam cimericu i obećala sam joj da nikome, pa ni Vama, neću reći kamo je otišla. Bilo mi Vas je ţao, ali odrţala sam obećanje. Eto vidite, kako su čudni putovi Gospodnji... govorila je gospođa Vera, a ja sam u nju gledao kao u priviđenje, slušao sam kao da izgovara čarobne riječi koje su mi dopirale ravno do srca. Kroz maglu sam se sjećao neke drske djevojke koja me dočekala u Katičinoj studentskoj sobi prije dvadesetak godina koja me otpravila s nekakvim zagonetnim smiješkom. Ta slika je ponovno oţivjela u meni, ali zbog probuđenih osjećanja i neke čudne nade, nastojao sam je izbrisati. - Gospođo Vera, slušam Vas, pričajte dalje, gdje je Kety, što je s njom, je li ţiva, što radi, ima li muţa, ima li kćer i kako se zove, je li...? - redao sam

12

pitanja kako su mi padala na pamet, zanesen očekivanjima, potpuno nesvjestan gdje se nalazim. - Ţiva je, zdrava i uspješna poslovna ţena. Nema muţa, ima kćer Viktoriju. To je najkraće i najvaţnije što Vam mogu reći, a njezin ţivot je duga i zanimljiva priča čije detalje odlično poznajem, jer smo uvijek bile i ostale dobre prijateljice. Viktore, ona zna da ste Vi uspjeli, zna da ţivite u Americi, često je pričala o Vama, ali nikada, unatoč mome nagovaranju, nije smogla hrabrosti potraţiti Vas. Ako Vam nešto znači, mogu vam dati njezinu adresu. Vi učinite prvi korak, bez obzira što ste povrijeđeni. Znam koliko ste je voljeli, a znam da ni ona Vas nikada nije zaboravila. Riječi koje je izgovarala ta draga ţena bile su melem za moje ranjeno srce koje je godinama krvarilo zbog prekinute ljubavi, prekinute, a ipak vječne. Bez obzira gdje sam bio, što sam radio, nikada ni jedan dan, ni jedan sat, a moţda ni minuta nije protekla, a da nisam pomislio na svoju Kety, svoju ljubav, muzu, najveće nadahnuće u svemu što sam radio. Da, ti si sve to bila, draga moja Kety i zato sam tvoju adresu zgrabio iz ruku gospođe Vere, a da joj nisam ni zahvalio. Napustio sam te noći i svečanost i prijatelje, otišao u stan i prepustio se uţivanju i novim spoznajama, a moja dugogodišnja maštanja već su dobivala oblik stvarnosti, mojoj čeţnji nazirao se kraj. Zato sam isto jutro poslao knjigu i svoju adresu. Htio sam ipak na neki način uspostaviti kontakt s tobom. Plašio sam se ponovnog razočaranja koje, siguran sam, ne bih preţivio. Kada sam dobio kartu od tebe da me ţeliš vidjeti, ostao sam bez daha. Iz tih nekoliko riječi pročitao sam da me još uvijek voliš i da me ţeljno očekuješ. Nisam ti javio da dolazim, pa sam svjestan da me na aerodromu u Zagrebu ne moţeš ni čekati, pa ipak spoznaja da se nalazim ponovno u istom gradu gdje ti ţiviš ispunjava me srećom. Došao sam pred tvoja vrata jedva dišući, a srce je udaralo kao mlinski kotač. Duboko sam udahnuo i pozvonio. Vrata mi je otvorila prekrasna djevojka. Ti! Upravo onakva kakve te se sjećam. - Trebam gospođu Katicu - jedva sam procijedio od uzbuđenja. - Mama je otputovala u svoj rodni kraj i ne znam kada se vraća. Tko ste Vi, gospodine? Jesam li vas negdje vidjela? Da! Slika u novinama, knjiga! Viktor, Viktor! - vikala je djevojka i počela se smijati širom otvarajući vrata. Učinilo mi se da me gleda podsmješljivo, pa sam zahvalio i brzo se spustio stepenicama. Taksist me još čekao. Produţio sam u naš zavičaj. Voţnja se oduţila, a moje nestrpljenje je raslo. Nisam više znao ni što bih ti napisao, pogotovo što me taksist čudno gledao dok sam tipkao po kompjutoru. Nisam imao snage odgovarati na njegova mnogobrojna pitanja, pa je i on odustao od zapitkivanja, a ja od pisanja. Molim ga da me vozi na rijeku, da ne svraća u grad. Sluša. Nevjerojatna slika, molim ga da uspori dok se vozimo uz rijeku. Vidim te, sjediš na našem mjestu, zamišljena. Uţivam. Još samo jedna rečenica i moja ispovijed je gotova. Već ti vidim i oči. Podiţeš se i trčiš prema meni. Zar je moguće da si naslutila moj dolazak ili je sudbina doista tako moćna!? Oh, Boţe, hvala ti na ovome susretu, na ovome danu, na ovome dragocjenome daru! Jelena Jozić/Tomislavcity.com

13