Pobjeda U Isusovoj Krvi

Nepoznati autor POBJEDA U ISUSOVOJ KRVI Kao dječak, odlazio sam s roditeljima u crkvu, ali s petnaest godina prestao sam to ciniti. Nije me privlacila jer nikada nisam iskusio sto uistinu znaci biti nanovo rođen. Kad sam imao dvadeset jednu godinu, pohadao sam fakultet u juznoj Kaliforniji i tamo se izjasnjavao kao ateist. Nisam bio svjestan nasega nebeskog Oca niti sam imao zelju traziti ga. Moj je zivot bio potpuno svjetovan, sa svjetovnim ambicijama. Zelio sam postati arhitekt, ali ne da samo radim planove i nacrte za zgrade, vec da planiram i vodim i svoj vlastiti zivot na svoj vlastiti nacin. Ali moji su planovi posli naopako. Na moje iznenadenje, tijekom rata u Vijetnamu 1967. godine bio sam unovacen u vojsku bez obzira na fakultet koji sam pohadao. Ne dugo nakon toga, nasao sam se u Vijetnamu protiv svoje volje. Tijekom te tri godine, po prvi put u svom zivotu poceo sam razmisljati o svrsi svoga postojanja. Kad sam se vratio iz Vijetnama, bio sam svjestan da se nesto drasticno promijenilo u mom zivotu, ali ne samo u mom zivotu, nego i u citavom svijetu. Kad sam bio otpusten iz vojske, vise nisam bio ista osoba; sad je u meni bio vapaj koji je zelio znati istinu. Vidio sam da droga nije odgovor niti da postoji nada u modernom hipijevskom drustvu koje se tada pocelo stvarati. Nije bilo nade ni da se vratim na stari fakultet. Kao da nije bilo nade u jednostavan zivot: da se ozenim, imam obitelj i budem "normalna" osoba. Jedino sto me zanimalo bilo je da spoznam "istinu". S tom zeljom u srcu napustio sam Sjedinjene Drzave i otisao u Meksiko, gdje sam jedno vrijeme zivio s Indijancima u juznom dijelu te drzave tragajuci za boljim putom ili "odgovorom". Tijekom tog razdoblja, procitao sam mnogo knjiga takozvanih velikih mislilaca ovoga svijeta. Oslanjajuci se na njihova razmisljanja, usao sam u neku vrstu meditacije, trazeci kozmicku svijest ili svemirsku inteligenciju. Ali nisam nasao odgovore niti unutarnje ispunjenje. Obeshrabrio sam se i ponovno zavrsio na fakultetu, ali ovaj put u Mexico Cityju. To je zapravo bio povratak u svijet, ali zelio sam uciniti nesto sto ce biti vrijedno u svjetskim razmjerima. To me odvelo na studij medunarodnih odnosa, nadajuci se da cu raditi na izgradnji svjetskog mira. Ali u mom je srcu uvijek bila praznina. Nisam nasao odgovor cemu sluzi zivot. Nakon godinu i pol studiranja, shvatio sam da odgovor nikada necu naci i da se jednostavno moram prepustiti zivotu ovoga svijeta. Promatrao sam studente oko sebe koji su povremeno imali iskru zelje da traze nesto vise u svom zivotu. I oni su trazili istinu i svrhu zivota, ali pod utjecajem alkohola i droge. Vidio sam ih kako se srozavaju. I sam sam se tesko opijao i upotrebljavao drogu, ali nikada se nisam preduboko upustao. Tijekom tog perioda "bez nade i odgovora", usao sam u najmracnije razdoblje svoga zivota. Kako nisam vjerovao ni u sotonu ni u Isusa Krista, moje su oci bile slijepe na mnoge cinjenice oko mene. Jedna od njih bila je i ta da je na fakultetu koji sam pohadao djelovao sotonski kult, grupa studenata koji su doslovce bili ucenici đavla. Predali su mu svoju dusu i bili su ukljuceni u zadobivanje dusa drugih. Nisam bio

1

toga svjestan jer su svi oni bili moji kolege s fakulteta. Na predavanjima i na domjencima upoznao sam brojne studente koji su pripadali tom sotonskom kultu, a da uopce nisam shvacao sto je to. Jednoga dana dok sam bio na fakultetu, priblizio mi se jedan kolega student koji je cuo da trazim drugi stan. Rekao mi je da on ima slobodno mjesto i da se mogu useliti. Pozvao me da dođem vidjeti. Mjesto mi se ucinilo vrlo privlacnim, na prekrasnim obroncima planine izvan Mexico Cityja. Kuca je bila smjestena u malom selu, gdje je vecina stanovnistva bila meksicko-indijanska. Tamo su zivjeli brojni studenti i mjesto je izgledalo idealno za moje potrebe. Ono sto nisam znao jest da je to sve bila namjestaljka. Niti sam znao da je student koji mi je izdao sobu jedan od voda sotonskog kulta i da su ostali studenti koji tamo zive bili clanovi istog kulta. Bez da sam to uvidio, uselio sam se i zivio usred njih. Nakon razdoblja od oko dva mjeseca, jedne sam subote otisao s djevojkom koja je zivjela sa studentom koji mi je izdao stan u ovoj kuci da zajedno proucavamo meksicku povijest. Zivjeli su malo nize niz planinu. Poslijepodne smo proveli u proucavanju, a kako je postajalo kasno, predlozili su mi da ostanem i jedem s njima. U meduvremenu je u kucu usla druga osoba koja je bila iza zatvorenih vrata. Nisam shvacao da su svi oni sotanisti i da je ova noc bila izabrana da i ja udem u njihov đavolski kult. To je zahtijevalo predanje moje duše đavlu i primanje demonskog duha u moje fizicko tijelo, tako da postanem opsjednut i oruzje sotone. Sve je to pocelo vrlo lukavo dok smo sjedili za stolom, jeli picu i pili osvjezavajuce pice. Kako je vrijeme prolazilo, davao je poceo raditi. Osoba koja je bila iza zatvorenih vrata citala mi je iz sotonske biblije te je u duhu zapocela bitka za moju dusu. Nije mi bilo jasno sto se dogada, ali znao sam da ne haluciniram i da se uistinu nesto vrlo stvarno i uzasno dogada. Znao sam da se od mene zahtijeva predanje, ali nisam razumio zasto i cemu. Htio sam se dici i izaci, ali nisam mogao. Duh mi je bio tako svezan da sam se tesko micao, kao da su mi noge bile u zeljeznom stisku. Konacno sam skupio stvari i krenuo da odem. Djevojka me nije pustala govoreci mi da ostanem jer netko zeli sa mnom razgovarati. Bila je to osoba iza zatvorenih vrata. Ali uspio sam se progurati van te sam jurnuo prema dvorisnim vratima. Bila su zakljucana te sam ih preskocio, ali me onaj covjek proganjao. Zelio sam potrcati i uci u svoju kucu, ali me on svojim ocima zaustavio s vanjske strane vrata. Prije nisam vjerovao ni u Boga ni u sotonu, ali dok sam gledao u one zle oci, znao sam da je sotona stvarna osoba. Bio sam oduzet, mrtav od straha. Sotonske su sile postale iznimno jake dok je zlo onih ociju trazilo da svlada moju volju. Davao je gotovo pretjerao kad mi je covjek rekao: "Nemas sanse. Sutra ujutro naci ce te mrtvog i reci da je to samo jos jedan narkoman s fakulteta." To me razljutilo te sam ga izravno izazvao: "Kolikima ste to ucinili?" "Brojnima", odgovorio je. Sila koja je izlazila iz tog covjeka jos me uvijek iscrpljivala. Osjecao sam da cu se srusiti. Priblizno dva sata kasnije, dosao sam do tocke kad sam stvarno mislio da cu se predati. Snaga mi je otjecala i postajao sam sve slabiji. Osjecao sam da mu se podredujem. Posegao sam za olovkom da ostavim poruku kako bi ljudi znali sto mi

2

se dogodilo. Osjecao sam da se moram predati. Ali moja olovka nije bila tamo. Sad mogu vidjeti da je to bila ruka Bozja. Da sam imao olovku, upotrijebio bih je i predao se silama koje su dolazile protiv mene. Bio bih uhvacen. U tom sam trenu znao da se ne smijem predati. Jedan je nevjerojatno snazan duh izasao iz njegova bica gotovo me sputavsi, ali sam ja s velikom mukom poceo trcati prema svojoj kuci dok me on proganjao. Upravo je tada dosao copor meksickih pasa i poceo nas proganjati. Ovi psi mogu biti vrlo okrutni i ugristi, zbog toga je on stao i podigao kamenje da ih baci u njih. To mi je dalo sansu da dospijem do vrata dvorista svoje kuce te sam ih otvorio i usao. "Konacno sigu-ran", pomislio sam jer je oko kuce bila zeljezna ograda. Ali na svoj uzas, vidio sam sjenu lika u mom stanu te instinktivno znao da je bolje da ne idem gore. Onaj zlikovac stajao je s druge strane ograde; vidio sam elektricne iskre kako izlaze iz njegova tijela, upravljene tocno prema meni. Sve mi je vise snage nestajalo i postajao sam sve slabiji i slabiji. U ocaju pokucao sam na vrata studenta koji je zivio ispod mog stana. Svaki put kad sam pokucao, dozivio sam elektricni sok. Kad me pustio uci, ponovo sam osjetio ono jako, cudno proganjanje da predam svoju dusu. Cuo sam nekoga kako ulazi u moj stan, ali kad me ovaj student upitao: "Tko je gore?" osjetio sam da je bolje da mu nista ne kazem. Tad sam slucajno pogledao u njegovo lice i vidio iste sotonske oci s istim davolskim izrazom kao na licu covjeka koji me tako nesmiljeno proganjao. Dok je stajao tamo preda mnom, osjecao sam da me elektricni šokovi udaraju i da iz mene izvlače sav zivot. I on mi je govorio i htio me dovesti u stanje predanja. Ispruzio je ruku i poticao me da je prihvatim. Bio sam tako slab da sam gotovo posegnuo i uzeo je, ali iznenada sam se povukao, jer bi to bio znak podređivanja. Tada se izderao na mene: "Ne vidis li da smo u paklu? Ne vidis li da nam ti moras pomoci?" Kad se izderao na mene, od šoka sam se vratio u stvarnost. Uzasan je osjecaj prošao mnome, ali kao da sam stekao novu snagu da ga pitam o stvarima u koje je bio uple-ten.No nije bio u stanju odgovoriti mi. Odgovorio mi je jedino: "Mogu ti reci jedino ono sto mi je receno, zbog toga ti ne mogu odgovoriti na to." Tada sam vidio da je on samo kanal komunikacije za druge. Uspio sam izaci iz njegova stana i pobjeći stepenicama na krov. Upravo sam tamo poceo moliti, iako nista nisam znao o molitvi. Vapio sam da saznam je li ono sto sam iskusio stvarnost ili ne. Trazio sam vodstvo. "Sto da radim? Kamo da idem?" Tada mi se pojavilo lice jednoga starog profesora koji je donekle imao duhovno razumijevanje. Bilo je oko pet sati ujutro kad sam se spustio cestom da uhvatim stari autobus koji je vozio na trznicu i da potrazim profesora. Vec je bilo podne te subote kad sam ga pronašao. Dok sam mu prenosio cijelu tu stvar, vec sam gotovo bio histeričan. On je mudro sutio, samo je slušao. Zatim me odveo u katolicku crkvu i molio sa mnom. Nakon toga mi je rekao: "Najbolja stvar za tebe je da se vratis u Sjedinjene Drzave, iako je ovo vrijeme tvojih zadnjih ispita. Ja cu tvojim predavacima objasniti da si zbog neke hitne stvari morao otici te tako neces izgubiti prava." "Neke su se cudne stvari dogodile", rekao je. "U kanjonu ispod fakulteta pronadena su neka tijela."

3

Tada sam se sjetio predsjednika Vijeca studenata koji je iznenada napustio skolu. Prije nego je otisao, cuo sam neke price. Sjecam se kako je bio uplasen i bez rijeci kad sam nekoliko dana ranije pokusavao saleci se s njim razgovarati: "Cujem da ti je netko pribio pilecu nogu na vrata? I da prakticiraju vracarstvo na tebi." Sljedeci dani bili su nocna mora dok me lovila i mucila ova sotonska skupina. Otkrio sam da su prijatelji, za koje sam mislio da se mogu pouzdati u njih, povezani s njima. Na kraju sam uspio napustiti Meksiko i vratiti se u Sjedinjene Drzave, gdje sam preuzeo jedan izvozni-uvozno posao koji sam i ranije radio. Izvana je sve izgledalo dobro, ali su me cak i tu zle sile proganjale. Razliciti su ljudi dolazili sa mnom u dodir, medu njima i covjek i zena koji su se doselili u moje susjedstvo i dali mi na znanje da su vracari. Konacno sam postao i paranoidan i bolestan u tijelu te je iz mene istjecao zivot. Jednom je usred noci zazvonio telefon: "Bolje ti je da se predas, mali. Za tebe palimo svijece." (To cine na sotonskim misama za mrtve). Tada je Bog poslao svoga poslanika da mi pomogne. Nekoliko sam mu mjeseci ranije prodao neke slike i sad ih je htio vise. Kad me pogledao, bio je sokiran. "Sto je s tobom?" pitao me. Drugim sam ljudima pokusavao reci sto mi se dogada, ali nitko nije razumio. Kad sam jednoj od svojih vlastitih sestara to ispricao, mislila je da sam paranoidan i dusevno neuravnotezen. Kad sam to pokusao ispricati savjetniku omladine u crkvi, uplasio se. Ali osjetio sam da ovom covjeku mogu ispricati sto se dogodilo. Kad sam zavrsio, rekao mi je: "Vjerujem ti sto si mi rekao. Znam da se takve stvari dogadaju. Krv Krista jedini je put kojim ces izaci iz ove situacije. Moras prizivati Isusovu krv." U to vrijeme nisam bio spasen i cak nisam ni znao sto znaci prizivati Isusovu krv. Taj dragi covjek plakao je i molio za mene, ali u mom strahu i zbrci nisam bio u stanju prihvatiti Gospodina u to vrijeme. Uz njegovu sam pomoc otisao lijecniku gdje mi je bilo receno da imam hepatitis. Kasnije mi je taj covjek rekao da on ima molitvenu grupu od tridesetak molitvenih boraca koji se mole za moje iscjeljenje i oslobodenje. Tada sam odletio u drzavu gdje zive moji roditelji. Tijekom sljedeca dva tjedna postupno sam postajao sve slabiji i slabiji. Na kraju sam kasno jedne noci, u svojoj krajnjoj slabosti postao svjestan tri duha smrti koji su usli u moju sobu i cekali da mi uzmu dusu. Cekali su kod podnozja kreveta nekoliko sati. Padao sam u san i budio se, uvijek svjestan njihove nazocnosti. Bio sam tjeskoban i nisam mogao razumjeti sto njihova prisutnost znaci. Probudio sam se mozda negdje oko tri ili cetiri sata ujutro. Pocevsi od stopala, osjetio sam kako se hladan i mracan osjecaj dize mojim nogama i kako se svaka stanica u mom tijelu pocinje oslobadati energije koju sadrzi. Umirao sam i klizio u pakao. Smrt je usla u moje tijelo i osjetio sam kako dusa izlazi iz mog tijela i odvaja se od njega. Tada mi je dusa pocela padati u gusti mrak. Tijekom tog pada, dosle su mi rijeci onoga covjeka koji je sa mnom razgovarao dva tjedna ranije da prizivam Isusovu krv. I tako sam, tijekom tog pada, dok mi je dusa isla prema vratima pakla, poceo prizivati Kristovu krv. Osjecaj koji sam imao bio je kao da padam iz zrakoplova usred noci. Padao sam u dubok, dubok crni mrak. Kad sam vicuci prizivao Kristovu krv, Krist je dosao do

4

mene, uhvatio me desnom rukom i podigao u zraku. Zatim je sklopio ruke oko mene i ja sam osjetio njegovu krv, toplu i svjezu, kako tece od moje glave do pete. Sve se to dogodilo u duhu; krv je tekla nad mojom dusom dok sam jos bio van tijela. Odmah nakon toga, ponovo sam se nasao u tijelu sjedeci na krevetu, nevjerojatno svjestan da sam upravo kroz silu i krv Isusa Krista bio spasen iz smrti u paklu. Duhovi smrti otisli su. Nestali su duhovi demonske tiranije. U mom su se zivotu upalila svjetla. Tijekom sljedecih nekoliko dana, poceo sam shvacati sto stvarno znaci spasenje, da ono dolazi samo kroz krv Isusa Krista. Kako sam postajao sve svjesniji toga, ta je spoznaja eksplodirala u meni. Nevjerojatna je spoznaja ogromne sile oslobodenja koju sam osjetio i jos uvijek osjecam. U trenutku sam poceo ozdravljati i nakon nekoliko tjedana, vratio sam se na posao. Od prvog dana otkad sam bio spasen, shvatio sam da ne postoji nista drugo sto bih trebao raditi nego da govorim ljudima o Isusu. To je bilo prije vise godina, kad je mnostvo mladih ljudi s crnim ruksacima putovalo na rock festivale. Vidio sam mnogo izgubljenih Ijudi. Gospodin mi je neprestano pokazivao viziju tih mnostava, vezanih za citavu vjecnost, bez nade i bez Krista. Osjetio sam da moram poci po vjeri i doseci ih. Nista nisam znao o zajednistvu ili ucenistvu, ali u Bibliji sam procitao: "Nitko ne moze sluziti dvojici gospodara" i moje je srce na to reklo amen! Bog me vodio korak po korak; davao mi upute u svojoj Rijeci i brinuo se za moje potrebe. Dao mi je i zajednistvo s drugima. Zastitio me od mnogih fizickih i duhovnih opasnosti. A najbolje od svega, uveo me u sluzbu zadobivanja dusa za njega u Meksiku, u Centralnoj Americi i ovdje u Sjedinjenim Drzavama. Moja je molitva da kroz ovo svjedocanstvo drugi shvate da postoji sila u Isusovoj krvi. Isto tako se molim da sto god bilo njihovo ropstvo, ne da samo budu oslobodeni iz sotonskih zamki, vec da i oni postanu svjedoci za Gospodina Isusa Krista i zadobivaju druge za njega.

5