Platon I Net_2

Antić Goran

Kieron O'Hara (2003.); Platon i internet Zagreb: Jesenski i Turk

Na prvi pogled naslov djela izgleda nepovezan i neshvatljiv. Zapravo nigdjhe u djelu se ne spominje konkretna veza dotičnog Platona i interneta kao takvog. No Nogu se povući povezice između tog drevnog filozofa i naojmodernijeg izvora informacija današnjce. Da se zaključiti da oni oboje imaju jadan problem, koji do dans nije riješen, mada se prividno čini tako,a to je pitanje – što je znanje? Kako iskoristiti znanje, kako odvojiti važno od nevažnog i time pridobiti odgovarajuće znanje, koje je nakon toga naše vlasništvo. Danas, mnogi još nisu toga svijesni, da znanjem mogu utjecati u daleko većoj mejeri neg ikakvim fizičkim radom. U djelu se naravno uvrštava i obis filozofije koja je zapravo usko vezana uz pitanje znanja, točnije njezina grana epistemologija. Epistemolozi se također pitaju kako možemo znati znamo li dovoljno, kako uopće identificiramo zanje? Tako Platon prvi među filozofima postalvja pitanje kako odijeliti korisno od nekorisnog, kako pročistiti problem i doznati što je istinoto a što ne, a nakon toga, što je znanje a što nije, a s tim pitanjem smo upravo mi kako korisnici interneta suočneni svakog dana. Zbog toga mi je zainteresirao sam naslov djela, a pošto sam se i prije susretao sa Platonom u miljeu filozofije i tamo me se dojmio, odlučio sam iznijeti svoje mišljenje o problemu i to potkrijepiti što je bolje moguće. Postanak epistemologije dakle pronalazimo ponajprije kod Platona a kasnije i kod njegovih sljedbenika i ostalih na koje je utjecao svojim spoznajama. Važno je znati zašto je uopće Platon počeo shvayćati što je znanje, on je naime to prevenstveno dokazivao, jer su njegovi oponenti – skeptici opovrgavali bilo kakvo znanje. Platon je dakle uveo pojam pojma kao svobuhvatnog, mišljivog i razumljivog. Također, on uvodi i ideju (grč. eidos) koja je na neki način nešto što netko misli, a to je bitno za njega. No teško je bilo razuvjeriti skeptike, što na kraju nije ni uspio. Oni se naime nisu protivili teoriji bilo kojeg „znanstvenika“ nego su cijelukupnu teoriju smatrali neutemeljenom. Za primjer bih uzeo Gorgiju koji postavlja svoje poznete 3 teze : 1) Ništa ne postoji jer ako bi nešto postojalo, to bi trebalo biti svuda oko nas, što nije slučaj. 2) Ako nešto i postoji, ja to nebih mogao znati jer neznam da je to što vidim istinito. 3) Kada bih nešto i znao, nebih mogao uvjeriti druge. Zato Platon nastoji pobiti skeptična mišljenja kroz spoznaju. U središtu platonova učenja bila je duša i njezina metampsihoza nakon smrti gdje bi ona na nebu susretala ideja, pa kad se netko rodi, njegovo znanje bi iblo prisjećanje negove duše na ideje koje je upoznala na nebu. Ovakvom mitskom pričom Platon je u početku htio razmistificirati pojam znanja, no on je pomalo i sam mitski tako da ga ljudi nisu previše ozbiljno shvaćali. Platon je postavio formulu znanja a ona glasi: znanje = vjerovanje + logos , a logos bi bi bilo nakakvo logično obješnjenje, kojim potkrepljujemo vjerovanje. Tako da možemo reći da znanje ima pouzdanost koju istinito ili lažno vjerovanje nema. Tu analizu i definicuju znanje kao oprevdanog istinitog vjerovanja autor naziva OIV analiza, što bi po meni moglo značiti opravdanje i vjerovanje. Uz to Platon raslojava znanje. Prvo je umijeće a to je znanje koje se može proispitati na konkretnom djelovanjau, npr. To je razlika imeđu čovjeka koji vjeruje da zna plivati i čovjeka koji uistinu umije plivati, što se jadnostavno može dokazati. Druga vrsta znanja je zapis znanja. Što je zapravo enciklopedija znanje. No problem pisanog znanje je taj što ono ne sadrži psihološko stanje i vjerovanje o svom sadržaju, prema tome Platonu je taj oblik znanje

skoro nevažan jer je on primijetio da u Ateni primjerice ljudi oslanjaju na vjerovanje o vrlini koja je u pisanom obliku, a ne teže znanju. Ako stavomo ruku na srce, takvih primjera dans ima zasigurno i više nego tada, uzmimo na primjer masovne medije koji su čiti primjer tome, a također i internet koji je nakako važniji za ovu temu. Baš zbog toga je živa diskusija platonu bila uvelike zanimljivija nego pisana riječ, a danas možemo ponovno reći da je tehnologija učinila svoje pa nije moguće stupiti u interakciju sa zapisom, te s eon neće promijeniti prilikom rasprave sa nama. S time bih se i ja složio, i to je već drugi primjer kako se dnanašnjica ako se dublje zamisli, ne razlikuje mnogo od davne nam prošlosti. Pogotovo je to bitno ako neki pi podatak zastari, pa ga je nemoguće ako je u pisanom obliku, ispraviti, što doduše dana snije slučaj, pa danačnji članci primjerice u elektrnonskom obliku, mogu se smatrati nekim oblikom znanja ali to u konačnici nije onaj učinak znajnja koji bi se polučio u slučaju izravnog razgovora s autorom. Nadalje, kroz prošlost su mnogi pokušavali pobiti skepticizam (npr. Rene Descartes), što dakako realno gledajući nije ni moguće jer su skeptici u neobičnoj prednosti pred bilo kim tko ih pokušava opovrgnuti a to je da skeptici mogu uništiti stavove i poziciju svog protivnika, bez iznošenja afirmacije vlastitih afirmativnih stavova, jer ih zapravo ni nemaju. No i dans epistemolozi imaju za zadaću odbaciti skepticizam i usmjeriti svoje potnecijale ne područaja gdje mogu svoje spoznaje zamijeniti za neku dobru promjenu u vidu poboljašanja postojećeg stanja. Danas smo pomalo zaboravili na platona i njegove problema, no mi sasvim sigurno imamo probele platonove domene, koji su za nas i opasniji, jer je zanje postalo bitnije od alternativnih metoda stjecanja bogatstva ako temeljne vijednosti našeg društva. A do praovg znanje je sve teže doprijeti jer smo preopterećeni informafijema koje nužno i u većini slučajeva nisu znanje u nama potrebnom trenutku, dapače, potpuno suprotno. Problem je i u tome što količina podataka ne mreži eksponencijalno raste. Dekle možemo konstatirati da nam ni današnja situacije u vidu zadovoljštine znanjem ne odgovara jer ih neprosto ima previše da bi se mogli svsishodno obraditi. No postoje naznake da će se u budućnosti moći svim tim podacima učinkovitije i inteligentnije koristiti a ta nada leži u samom pojmu interneta, no on se još treba razviti do takvog stadije u kojem će svaki korisnik moći proonaći baš ono što ga zanima bez informacija u suvišku. Također jedan od problema današnjeg razvijenog svijeta s kojim će se većina ljudi složiti je problem intelektualnog vrasništva, prodavanja znanje na tržištu, ta zadržavanje postojećeg znanja u nekim granicama ma kakve one bile jer u suprotnom imamo primjerice fenomen odljeva mozgova. U knjizi je taj primjer vrlo dobro objašnjen u primjeru tvrtke kao organizacije koja pohranjuje znanje svojih zaposlenika za nove zaposlenike kako nebi ponovno morali učiti slične stvari. No pokazalo se da zaposlenici nerijetko ne žele ili prekrivaju dsavatisvoje zanje, a oni koji bi ga trebali usvojiti, ne vjeruju mu. Pa eto nas opet kod platona i njegovog vjerovanje koje u ovom slučaju nema opravdanje. No bilo kako bilo možemo reći da organizacija može posjedovati zanje koje ne mora uvijek biti istinito. No ako ona i posjeduje znanje, problem nastaje u upravljanju tim znanjem, jer nije svejedno kako će ona upravljati njime bez njenog izvornog autora. Pa se tako navode primjeri kako su mnoge tvrtke zaglibile zbog lošeg upravljanja znanjam. Tako da dolazimo do 4 važna stupnja upraljvanja znanjem. To je samo stjecanje znanja, zatim njegovo spremanje, pronalaženje i naravno konstantno obnavljenje ( održavanje).Nadalje, treba rezlikovati podatke i informacije jer podaci su praktički sve što se može činjenično izraziti , dok su informacije oni podaci koji su smisleni. No opet, teško je tvrditi da su informacije – znanje. Znanje bi bilo u slučaju informacije eventualno zaključivanje ne temeljeu tih informacija i korištenje tog zaključka.