Pacific Batllefield

XV. gimnazija Jordanovac 8 10 000 Zagreb

Maturalni rad

Predmet: Povijest Naslov rada: Pacifičko bojište u Drugom svjetskom ratu

Mentor: Zdravko Naletilić, prof. Učenik: Goran Antić Razred: 4.e

Travanj, 2007. SADRŽAJ: I. UVOD……………………………………………………....3-5 Riječ autora…………………………………………………3 Uzroci rata……………………………………………….…3 Japanska strana……………………………………………..4 Saveznici (SAD)…………………………………………...5

II. ETAPA - PRODOR JAPANSKIH SNAGA....…………6-8 Sudbonosna odluka……………………………………...….6 Napad na Pearl Harbor…………………………………......6 Tragedija uz Malajske obale……………………………......7 Pad Filipina i svih ostalih savezničkih baza…………….…7 Borba za Indoneziju………………………………………….8 Japan na vrhuncu moći……………………………………..8

III. ETAPA – OTPOR SAVEZNIKA I PREOKRET…….9-15 Prvi otpori, bitka nosača.…………………………………….9 Tajni zadatak napada na Tokio………………………………9 Bitka na Koraljnom moru, pred Australijom………….…..10 Pobjeda obavještajaca i priprema za protunapad………….11 Borba za Midway………………………………………….11 Rasulo japanske eskadrile…………………………………12 Bitka za otoke Savo i Guadalcanal……………………….12 Završna etapa osvajanje Guadalcanala……………..…14-15

IV. ETAPA – POVRATAK TERITORIJA…………....…..15-18 Osvajanje Nove Gvineje……………..……………………16 Rabaul i okolna područja, Gilbertovi otoci………..…....…17 Usporedba industrije i tehnike.………..…………………..18

V. ETAPA – KRAJ JAPANSKOG IMPERIJA.................18-26 Marshallovi otoci…………………………….…….………18 Početak lova, Marijani.……………………………………19 Karolini, pokušaj preokreta odnosa snaga………………....20 Napad na Filipine, najveća pomorska bitka……………......21 Osvajanje Iwo Jime, totalni raspad japanske mornarice……23 Osvajanje Okinawe, novi planovi.………………………....24 Zadnji planovi, atomski rat, SSSR se uključuje…………....25 Konačan slom, posljedice……………………………….….26 Zaključak………………………………………………..…27

Literatura i izvori……………………………………………28

2

I. UVOD Zašto sam odabrao ovu temu? Japanska kultura mi je dosta zanimljiva u vidu tradicionalnih običaja koji se mogu vidjeti na filmu. Djeluje opuštajuće na prvi pogled. Pa zato sam uzeo ovakvu temu da pokažem da tako naizgled toplo ozračje može osmisliti tako okrutan i smio plan, držeći se one izreke da je: ˝najopasniji pas onaj koji ne laje˝. Zanimljivo mi je bilo kako tako iznenada može nastati rat ogromnih razmjera zbog neuspijevanja pregovora između dvije strane od kojih jedna nije ni htjela završiti pregovaranje da bi tako zavarala drugu. Kako je moguće da male snage nadmaše velike u danom trenu. Kakav mentalni sklop imaju ljudi koji svjesno oduzimaju život sebi, da bi ga oduzeli i ljudima oko sebe. Zanimljive su mi i ratne taktike i strategija koje sam možda i previše spominjao, ali time sam htio pokazati da su obje strane bile dostojanstveni protivnici do samoga kraja. Također sam htio dotaknuti famoznu činjenicu da se SAD umiješa u svaku ratnu krizu na svijetu i izvlači korist, što je i ovdje bio slučaj. Osjećao sam i to da su ljudi već odavno zaboravili cijeli svjetski rat, i što su u ovom primjeru Japanci proživjeli i kako su se izdigli iz pepela da bi ih danas doživljavali kao visoko tehnološku naciju. Cilj ove maturalne radnje Pišući ovaj tekst zadao sam si zadatak da spomenem što više zanimljivosti, a ne da ponavljam previše ono što se spominje u standardnoj literaturi, a to se tiče golih činjenica. Više mi je bilo stalo da potaknem čitatelja na razmišljanje o navedenom događajima i da si sam postavi pitanje zašto je to ako i nađe odgovor u tekstu ako ga ima. Htio sam prikazati raspon ratnih operacija i prostranstava u kojima su se zatekli vojnici obiju strana. Posebno su mi pažnju skretale sretne i nesretne okolnosti, kojih je pun o normalan život. Ovdje nisam mogao obuhvatiti sve aspekte ovog bojišta jer nema dostatnih izvora jer su se događaji ipak događali daleko od nas, pa moramo vjerovati izvjestiteljima. Htio sam da čitatelj zastane pred ovim tekstom, pa se možda i zainteresira i pročita navedene knjige, pa i više jer ja se nisam koncentrirao na romane, nego više na službene knjige o ratu, dok su romani ipak subjektivnije štivo. Stoga ima još puno prostora za dublje proširivanje znanja o ovoj temi.

Uzroci rata Početak rata na Pacifiku došao je neočekivano i iznenadio je cijeli svijet. Prije svega zato jer je sva pažnja svijeta bila posvećena zbivanjima u Europi. No na drugom kraju svijeta pripremala se još jedna strašna bojišnica, naime uzroci početka rata na Pacifiku su bili duboki i sezali su u prošlost, tako da je bilo mnogo vremena za nakupljanje bijesa i mržnje s japanske strane, i naravno za pripremanje same podloge za rat – a to su naravno kolonije. Utjecaja u tome ima i u samom japanskom otvaranju svijetu nakon ukidanja šogunata1 1868. kada su se jednostavno počeli proširivati apetiti. ¨Uz to japansku vojska doškolavala se od strane Nijemaca i Engleza.˝2. Uz to treba nadodati i samu militarističku upravu koja je zavladala jer su sva važna mjesta u politici redovito zauzimali generali. Japan je Prvim svjetskim ratom izvukao koristi, jer se našao na pobjedničkoj strani. Uz to, Japanska privreda i gospodarstvo stravično su se brzo razvijali, pa je Japan postao vodeća 1

Šogunat je oblik vlasti specifičan za Japan a sličan feudalnom sustavu zbog toga što vlast imaju šoguni – vojskovođe. 2 Toland John Uspon i pad japanskog imperija. str.11. Ovakav način učenja iz stranih zemalja vrlo je pomogao Japanu da dostigne svjetske standarde, što se poslije rata također vrlo koristilo, pa je i zbog toga Japan danas vrlo razvijen.

3

sila Azije, a uz to i treća pomorska sila na svijetu. Samim tim činjenicama, imperijalistički zahtjevi industrijalaca su sve više rasli, jer je japansko tržište jednostavno bilo premalo za magnata poput Japana. Zato je cilj Japana postao zavladati gotovo svim zemljama na obali Pacifika. Za te pothvate i vojna industrija je ojačala, a narod je bio odgajan u duhu šovinizma i discipline, što uvelike podsjeća na pruski sistem. Uz to, uloga i vlast vojske u Japanu, bila je veća nego u bilo kojoj državi, pa su se na svim položajima mogli naći generali i admirali, uz to, interese su imali i veliki poduzetnici. Dakle, Japan je počeo stvarati temeljitu podlogu za svoju ekspanziju po Pacifiku. Japanska osvajanja Tridesetih godina Japan prvi počinje otvorenom agresijom u osvajanje. Narodom je još uvijek vladao kodeks bushido3, pa se vojska lako dokopala vlasti. Pripajanje dijelova Kine počelo je zauzimanjem Mandžurije u rujnu 1931. zbog namjerno izazvanog incidenta koji je zahtijevao japansku intervenciju te je tom prilikom osnovana satelitska država Mandžukuo na čelu koje je postavljen također marionetski vladat Puji. To je bilo moguće prije svega zbog unutrašnjih problema Kine – građanskog rata. Zatim Japan osvaja i Džehol, a potom insceniranim incidentima iskrcavaju se u velikom broj i osvajaju Peking i Šangaj. Zatim slijedi i potpuna blokada kineske obale što dodatno izolira Kinu. U međuvremenu Japan odustaje od pohoda na Sibir, zbog neisplativosti podviga, pa se ponovno intenzivno posvećuje Kini te zauzima cijelu obalu, što čak i V. Britanija priznaje. Sada Japan uspostavlja marionetsku državu u Kini – Vang Čing Veja i tako se ukorjenjuje na tom teritoriju izvlačeći ogromne koristi iz njega. No ovo nije bio kraj, Japan je još zauzeo i sjeverni(francuski) dio Laosa i tako potpuno odcijepio Kinu. Jedina nepokorena područja Kine su bila u unutrašnjosti gdje su se zajednički ujedinile, do nedavno neprijateljske snage Čang Kaj Šeka i partizanske snage Mao Ce Tunga. Tim osvajanjima Japan je u vrlo kratkom periodu od 4 godine osvojio velike posjede pa je time stabilizirao svoju vojnu političku i ekonomsku vlast u regiji. SAD, Britaniju i Nizozemsku je to stanje zabrinulo, pa je održana konferencija u Singapuru koja nije polučila rezultate jer su rasprave bile mlake, no zato katastrofalne posljedice neće izostati. Planovi zauzimanja Pacifika Izbija Drugi Svjetski rat u Europi i Svijet se okreće u tom pravcu, tu Japan vidi svoju šansu da nastavi svoja osvajanja ali sad prema jugu, što potiču i donedavni uspjesi u osvajanjima, i tako nastaje novi poredak u Aziji ˝veliko istočno-azijsko područje blagostanja˝. Koje je trebalo uključivati Malaju, Burmu, Sijam i Indoneziju i Filipine. Zato vojni stručnjaci osmišljavaju razne planove za smjele i velike pothvate. No postoje izvori koji govore da se već tada nazirala slabost japanske vojne komande, a to je nepostojanje jedinstvene komande, nego se ona dijeli na više šefova koji ne surađuju dovoljno i samovoljni su. Postojale su dvije krovne ustanove za upravljanje vojskom a to su Gunji sengi in(Vrhovni vojni savjet) – ustanova koja okuplja komandante vojske i brine o strategiji i planovima. A druga je Senji dai honei(Carev generalštab) – ustanova koja djeluje samo za vrijeme rata i brine se o osnovnim odlukama i vođenjem operacija. U 1940. razmatraju se sve opcije ali tu ispoljava na vidjelo najveći japanski problem, a to je problem snabdijevanja osnovnim materijalima, sirovinama, poglavito nafte. Tu dolazimo do prve veće pogreške Japana – koji se upustio u rat bez da je prije toga osigurao dovoljno sirovina i nafte. U završnici planiranja osvajanja istaknuo se admiral Isoraku Jamamoto koji je prema mnogima bio najjača ličnost japanske flote. On je uvidio da Japan mora prvi napasti jer je neprijatelj raspoređen na više mjesta koja su međusobno udaljena i tako bi bio u prednosti jer 3

Sulzberger C.L .Drugi svjetski rat, 1.dio, str. 44. Bushido (˝Put ratnika˝) je japanski kodeks ponašanja i življenja, a mogao bi se usporediti sa zapadnjačkim viteštvom jer se također razvio u srednjem vijeku.

4

bi mogao birati napad. Osim toga, on je znao da su savezniče snage jače u pogledu logistike. Zato Jamamoto predlaže da Japan napadne iznenada i to istovremeno na više mjesta. Mnogi generali pristaju na taj plan, pošto im je takav iznenadni napad uspio i protiv Rusa još u 19. st. kod Port Arthura. Flota Japan je prije početka rata posjedovao veliku mornaričku snagu. Nju su činili bojni brodovi, razarači, nosači zrakoplova i podmornice. Japan je bio posebno inovativan u pogledu torpeda i zrakoplova. Torpeda su punili kisikom, a ne zrakom što je omogućavalo veći kalibar, domet i brzinu projektila. U zrakoplovstvu su se uzdali u do tada najbolje lovcepoznate Zero-e. Japanska je flota u početku rata bila dostojan protivnik saveznicima sa 1270000 t deplasmana4. No u kasnijoj fazi rata, Japan se nije mogao mjeriti s Američkom vojnom industrijom.

SAD SAD u početku rata ima jaču i veću flotu od svog novog suparnika, no nedostatak je u tom što je ona raštrkana po cijelome svijetu. No opet je Amerika bila u prednosti u dužem ratovanju, jer je imala mnogo brodova u izgradnji i mnogo ih je mogla napraviti uz postojeću industriju u kratkom vremenu. Pa tako postoje podaci da je SAD imao u izgradnji više plovila nego ih je imao na samom Pacifiku i Indijskom oceanu. Uz to Amerikanci su imali veće i brže nosače zrakoplova koji su se u ratu pokazali kao osnova ratovanja, čije su mjesto imali bojni bordovi, na koje su se Japanci oslanjali. Za usporedbu dviju snaga bitno je spomenuti i obuku te opće znanje vojnog osoblja. Tako je Japan imao bolju obuku, što im je u početku mnogo doprinijelo, ali zbog japanskog izolacionizma, Amerikanci su bili u prednosti jer su se mogli lako prilagoditi novim uvjetima zbog šireg obrazovanja viših vojnih činova. A nedostatak u obuci su nadomjestili opet u jakoj industriji, koja je dopuštala i manje propuste. Pa su se zato SAD oslanjale više na tehniku nego na ljude, što se u kasnijoj fazi rata pokazalo kao pun pogodak. Uprava Američke vojske Glavni komandant flote je bio naravno predsjednik SAD-a Roosevelt koji je sa svojim štabom davao glavne odluke. Suhozemnim snagama je gospodario general Marshall. Komandanti pacifičke flote bili su admiral Chester Nimitz i general MacArthur. Saveznici su uvidjeli potrebu međusobne koordinacije koju Japan nije imao i tako su se okupili oko zajedničkog štaba koji je bio vrhovni organ za sve operacija zapadnih saveznika – Combined Chiefs of Staff, koji je imao dva ureda – u Londonu i Washingtonu. Savezničke kopnene i pomorske snage bile su slabo snabdijevane avionima što je bio još jedan nedostatak u prvim godinama rata. Amerikanci su na tom polju imali izviđačke dirižibale, tzv. ˝blimpove˝ koji su mogli prevaljivati velike udaljenosti a sličili su starim Zeppelinima. Plan savezničke obrane u ratu na Pacifiku oslanjao se na flotu koja je trebala nositi glavni teret obrane u prvoj fazi rata. Njezina zadaća je bila još i kombiniranom suradnjom svih savezničkih mornarica prekinuti japanske pomorske komunikacije s južnim osvojenim dijelovima. Otkrivanje japanskog šifriranja Još u 1940. Amerikanci su sasvim slučajno otkrili način japanskog šifriranja poruka, a da Japan toga nije bio svjestan. Dogodilo daleko od samog Japana kod Beringovog prolaza 4

Prikril Boris, Pakao Pacifika 1. dio str. 45 Deplasman je količina istisnute vode iz plovila, što zapravo odgovara težini plovila.

5

gdje su mnogi ribarski brodovi izlovljavali ribu, pa tako i japanski. No Američka ophodnja našla je jedne noći truplo časnika sa knjižicom šifri i kodova za jedan od sustava japanskih šifriranih poruka. To je Amerikancima dalo prednost kakvu nisu ni sanjali jer suprotna strana nije znala da joj se šifrirane poruke čitaju. No i s tim otkrićem SAD nije uspio predvidjeti iznenadni napad na Pearl Harbor. II. PRODOR JAPANSKIH SNAGA Odluka je pala Na dan 1.prosinca 1941. u Tokiu ja sazvana izvanredna sjednica vlade na koju je bilo pozvano samo nekoliko važnih vojnih ličnosti. Taj mali broj ljudi je samosvjesno donio formalnu odluku da se započne novi rat, rat koji će odlučivati o sudbini 300 milijuna ljudi. Naime, u Japanu je tih dana došlo do vrhunca u napetosti između militarističke strane koja želi rat (nju su predstavljali većinom pripadnici vojne partije Kodo) i umjerene strane koja je bila za mirnije i postupno preuzimanje teritorija(nju je predstavljala mornarica čiji članovi su bili svjesni da Japan neće moći uz postojeću flotu i sirovine dugo ratovati protiv sile kao što je SAD).Tadašnji predsjednik vlade je bio princ Konoje koji je došao na vlast nakon svrgnutog premijera Jonoja. On je bio za umjerenu politiku, ali probleme su mu stvarala dva glavna ministra. Bili su to ministar vanjskih poslova Macuoka i ministar rata Tojo. Pošto su obojica bili Germanofili, Konoje je u listopadu podnio ostavku, a naslijedio ga je Tojo čime je daljnji tok povijesti bio zapečaćen. Tako je na povijesnoj sjednici donesena odluka da se ratnim operacijama započne već za 8 dana, tj. 8. prosinca 1941. (7.prosinca 1941 po Washingtonskom vremenu). Tom odlukom pobijedili su vlastiti interesi kako industrijalaca i bankara, tako i nacizmom izopačenih političara. Napad na Pearl Harbor Izvedba ovog napada bila ja najvitalnija procedura u ostvarenju iznenadnog japanskog napada na baze SAD-a. Japanske eskadrile okupile su se oko Kurilskih otoka na samom sjeveru Japana i 26. prosinca prve su skupine brodova krenule ka svom cilju, havajskoj luci Pearl Harbor na otoku Oahu. Ovaj napad je počeo na dan ˝J˝5 . Japanska obavještajna služba ¨Nipon junaki hei¨ dobro je odradila svoj posao na Hawaima. Agenti su savršeno dobro izvještavali mornaricu o stanju na samom sidrištu, što je mornarici mnogo značilo jer je glavni cilj napada bio onesposobiti što više američke flote. Japan je također u svrhu pripremanja terena poslao 5 malih ¨đepnih¨podmornica s dva mornara koje su operirale u samom zaljevu, no jedna je uništena zbog izuzetno plitkog mora u zaljevu (do 15m). Ovaj plana napada podmornicama se potpuno izjalovio, jer nije postigao nikakvu štetu protivniku, a sve su podmornice potopljene. Taj događaj znači da su prvi metci u predstojećem ratu bili ispaljeni s američke strane. 5

To je bilo japansko kodno ime za početaka napada na SAD, a cijeli plan napada zvao se ˝Z˝.

6

S druge strane, Amerikanci nisu ni slutili što se to sprema. Bilo je to mirno nedjeljno jutro 7.prosinca 1941. To jutro dogodila se jedna zanimljiva slučajnost a to je novi američki(britanski) sustav radara. Pošto je sustav bio nov, malo ljudi mu je vjerovalo, pa su tako tog jutra na radaru zamijetili velik oblak aviona koji je išao direktno na njih, većina tome pripisivala kvar radara, a neki su mislili da su to američki zrakoplovi koji se vraćaju u bazu. Nagumo ujutro oko 5 sati počinje6 napad. Japanski bombarderi ubrzo su se našli nadomak otoka bez da ih je itko primijetio. Počeo je prvi val napada, no odgovora s američke strane nije bilo. To je značilo potpuno iznenađenje Ubrzo su se spustili i lovci s torpedima koja su bila posebno prilagođena za malu dubinu što su Amerikanci smatrali nemogućim. Ovaj torpedni napad bio je koncentriran na bojne brodove od kojih su naviše stradali Oklahoma, West Wirginia, California, Nevada i Utah-koji je bio ionako korišten kao meta za vježbu. Tada ja uslijedilo bombardiranje s veće visine jer nisu svi planirani brodovi mogli biti onesposobljeni torpedima zbog njihovog gustog usidravanja. Ovo bombardiranje bilo je također uspješno, teške pogotke dobili su Maryland, Tennessee, Arizona i Nevada. ˝Pošto su izvršena 2 vala napada, admiral Nagumo otkazao je predviđeni val zbog mogućnosti da u tom napadu bude više gubitaka na japanskoj strani.˝ 7. To je uvelike pomoglo Amerikancima koji su brzo poduzeli mjere obrane. Daljni napadi Sljedeći potez Japana je bio zauzimanje jugoistočne Azije čija se priprema nije vršila u tajnosti, baš zato da odvrati pozornost od priprema za Pearl Harbor, a i zbog činjenice da se u tom dijelu nije mogla stvoriti obrana koja bi ugrozila planove. Za tu namjenu pripremljena je flota od tri grupe: Glavne, Filipinske i Malajske. Karakteristično za sve buduće japanske desantne operacije ja ista shema napada. Najprije se bombardira cijelo područje, zatim zona iskrcavanja, a na kraju slijedi samo iskrcavanje. Sve skupa je još bilo pod zaštitom flote koja je u svakom trenutku mogla pružiti pomoć. Malajske obale Novo osvajanje bio je Malajski poluotok. Izvršen je desant, što je potaklo Britance u Singapuru da krenu put Malaje i unište flotu. Oni su naime tamo imali 2 najbolja broda Prince of Wales8 i Repulse. No u putu ih je opazila japanska podmornica. Japanska flota je za to vrijeme bila na putu ka Singapuru, tako da su se na neki način flote mimoišle. Tada se pružila izvanredna prilika za Japance. Brzo su bombe koje su bile namijenjene bombardiranju Singapura zamijenili torpedima. Pošto su točno locirali Britansku flotu koja je već bila uz obale Malaje, poslali su eskadrilu koja je uz dobru taktiku uništila oba broda. Ovaj novi strahoviti poraz saveznika bio je isto tako težak kao i udarac na Havaje, samo što se sada više nije radilo o iznenađenju, nego o vlastitoj pogrešci. Ovim događajem su bile uklonjene sve prepreke japanskom nadiranju, a put do osvajanja jugoistočne Azije bio je otvoren. Osvajanje Filipina Ovi otoci bili su važni za Japance kako radi sirovina, tako i zbog olakšanog osvajanja željene Indonezije jer bi koristili tamošnje aerodrome. Ovdje se opet pokazala neozbiljnost Amerikanaca koji su znali da će Filipini biti napadnuti upravo zbog strateške važnosti. Pa ipak, Amerikanci su opet dopustili da budu iznenađeni. Napad je prema planu trebalo izvršiti 6

Prikril Boris, PakaoPacifika, 1.dio str. 64. Nagumo je od komande dobio depešu :˝Popnite se na brdo Nitaka˝ što je značilo izvršiti napad bez oklijevanja i time početi rat prema planu. 7 Prikril Boris, Pakao Pacifika 1. dio, str. 108. Ovo je prva neodlučnost Japanskog zapovjedništava koja ih je na kraju rata koštala i potpunog poraza. Bilo je razloga da se obustavi napad, ali bolje bi bio da je on dovršen čime bi se postigli dugoročniji rezultati. 8 Na britanskom bojnom brodu Prince of Wales ja potpisana Atlantska povelja 14, kolovoza 1941.

7

7. prosinca, par sati kasnije nego na Havajima, no loše vrijeme je odgodilo polazak. No svejedno, Japanci su ponovno iskoristili svoj element iznenađenja i bombardirali baze na Filipinima jer Amerikanci nisu uspjeli na vrijeme podići svoje avione, pa su bili laka meta na pistama. Uz to, Amerikanci su glavninu svojih preostalih snaga poslali na Indoneziju, kako bi spasili što se spasiti može. To je još olakšalo Japancima koji nakon nekoliko dana izvršili desant na sjeveru Filipina. No sad su saveznici malo iznenadili Japance koji su pomislili da uz malu borbu osvojiti cijele Filipine i glavni grad Manilu. Ipak japanske trupe su prodirale i osvojile Manilu, no borbeni general MacArthur nije popustio ni nakon pada grada, povukao se a 5000 vojnika na poluotok Bataan i odolijevao opsadnom stanju. kad je i to uporište palo, povukli se na utvrđeni otok Corregidor gdje su se junački branili, ali su se na kraju zbog bolesti morali predati. Ovaj hrabri pothvat nije uzdrmao Japance koji su se sada već skupili na jugu odakle će otpočeti napad na Indoneziju. Pad ostalih savezničkih baza Japanu je do posljednjeg cilja – Indonezije ostali još samo par savezničkih baza na otocima Mikronezije. Prvi je na udaru bio Guam, koji je lako pao zbog nedostatka ljudstva. Zatim se na udaru našao otok Wake koji se pokazao kao dobro utvrđen jer je junačkom obranom Japanu nanio puno više gubitaka od predviđenih, no naposljetku i Wake pada. Japan je krajem 1941. i početkom 1942. osvojio Hong Kong, Malajski poluotok skupa sa Singapurom koji je bio najjača saveznička baza na Dalekom Istoku. Uz to trupe su iskrcane na Borneu i Celebesu pa su i ti otoci munjevito pali čime je Japan dobio prijeko potrebnu naftu. I sada je preostao samo jedan zadatak velikog plana osvajanja jugoistočne Azije – zauzimanje Indonezije. Borba za Indoneziju Saveznici su za obranu Indonezije ujedinili sve raspoložive američke, britanske, nizozemske i australske snage, pod vodstvom nizozemskog admirala Doormana. Ovdje u tjesnacu između Bornea i Celebesa saveznici poduzimaju prvi napad na Japance koji je polučio dobar rezultat. No Japan ne staje i početkom veljače dolazi do Jave i vrši prva bombardiranja. Saveznici opet rabe svoju taktiku napada, tako da napadaju japansku flotu u hodu i time sprječavaju okupljanje, no ovaj puta bez uspjeha jer su Japanci bili spremni i jer su saveznici raspolagali dosta starim brodovima. Bitka pred Javom Flota Japana približavala se otoku Javi, pa su saveznici pohitali ususret, da pokušaju spriječiti napad, ali to im je bila kobna pogreška jer su naletjeli na mnogostruko jaču japansku silu. Dodatno je pogoršalo položaj saveznika to što su brodovi bili pod višenacionalnim zapovjedništvom, pa je u jeku bitke došlo do nesporazuma. Dobar dio savezničkih brodova je uspio pobjeći Japancima, ali u noći nakon bitke ipak je većina brodova potopljena, pošto su ih lako našle japanske podmornice. Japan na vrhuncu moći Sada ništa više nije moglo zaustaviti Japance. Još iste noći, nakon bitke izvršeno je iskrcavanje na Javi i time je Japan osvojio ogromna područja jugoistočne Azije sa svima prirodnim bogatstvima. Bila su dovoljna svega 3 mjeseca da se izvede tako izvanredan i detaljan plan. Silni uspjesi Japana zadivili su cijeli svijet, a sramotno je za saveznike bilo i to što je Japan tako ˝jeftino˝ prošao, s vrlo malim gubicima. Japanske snage su bile dosta napregnute što potvrđuje i par iznenadnih savezničkih napada. No japanska komanda je bila dobro koordinirana i informirana, pa ako se još doda šovinizam i požrtvovnost vojnika dobije se jaka sila koja ima čvrstu volju za izvršenje zadataka. Osim toga, Japan je uvidio važnost

8

aviona i nosača koje je najviše čuvao, dok su se saveznici oslanjali na bojne brodove, koji su u dosta situacija bili beskorisni. Bilo je tu i mnogih grešaka, pogotovo to što se nisu dosta koristile podmornice, a i nedostatak je bio što realno gledajući, japanska mornarica nije ratovala 40-ak godina. S druge strane saveznici su imali strahovitih propusta posebno u rukovođenju i koordinaciji jer nisu bili pripremljeni za rat nego su zatečeni u opuštenoj atmosferi. Obavještajci su također zakazali skupa sa izviđačima koje su saveznici slabo koristili pa su eskadrile plovile ˝naslijepo˝. Nakon svega se može reći da je budućnost ovog dijela svijeta mračna. Nada je postojala u tome što sad Japan mora uzeti daha dok ne započne nove ofenzive, pa se sada dobilo na vremenu. III. PRVI OTPORI Nastupaju američki nosači aviona U napadu na Pearl Harbor nisu uništena dva nosača zrakoplova Enterprise i Lexington. Oni su ostali jedini temelj američke obrane Pacifika. U tom teškom razdoblju američke flote komandu je preuzeo sposobni admiral Nimitz. Uz dva spomenuta nosača tu se pridružio i ¨Yorktown¨. Uz to Nimitz je imao i tešku zadaću vraćanja morala vojnicima. No vremena nije bilo za gubljenje, pa su stvorene 3 eskadrile s nosačima kao osnovom. Nimitz je upravljao eskadrilom Lexingtona, admiral Halsey eskadrilom Enterprisea, a kontraadmiral Fletcher eskadrilom Yorktowna. Zadaća ovih grupa je bila zaći duboko u neprijateljski teritorij i na temelju iznenađenja napasti, s time da je glavna zadaća bila održati Havaje i prolaze između Australije i Havaja. Ove 3 jedinice su prodrle u japanski teritorij postigle znatne gubitke neprijatelju, ali i ostvarile glavni cilj, a to je postizanje da Amerikanci imaju veću flotu što dovodi do većeg opreza Japana i usporavanja njegovih ofenziva. Tajni zadatak napada na Tokio Još u veljači 1942. američki vojni vrh raspisao je obavijest u kojoj se traže ˝dobrovoljci letačkog sastava za opasan zadatak˝9. Odabrano je oko 100 kandidata koji su odmah krenuli na obuku ne sluteći što je njihov zadatak. Polovicom travnja avijatičari su već na nosaču Hornet kojemu je cilj, kako su doznali članovi posade tak nakon isplovljavanja, približiti se japanskoj obali i izvršiti bombardiranje Tokia. Bilo je predviđeno da bombarderi 9

Sulzberger C.L., Drugi svjetski rat, 1.dio str 188. Ovakve obavijesti u među Amerikancima su potaknule znatiželju i puno je bilo kandidata jer se nagađalo da bi to mogla biti misija u Japanu.

9

B-25 pod komandom pukovnika Doolittlea polete u noći 18.travnja i još po noći bombardiraju ciljeve. No zbog komplikacija koje su mogle uzrokovati razotkrivanje ovog tajnog zadatka, admiral Halsey naredio je što brže polijetanje, još za dana. Tako su bombarderi usred bijelog dana bombardirali grad. Nastala je panika, no dok su se Japanci snašli, avioni su već bili daleko na zapadu i bili su već blizu svoga cilja – Kine gdje se trebalo izvršiti slijetanje. No i tamo je bilo komplikacija, tako da su neke od posada stradale ili su bile zarobljene. Materijala šteta je bila neznatna, ali je utisak na japansku komandu bio ogroman. Japanci su naime mislili da su avioni došli iz baza na otocima Midway, a ne nosačima. Zbog toga je postignuta svrha napada, a to je da su se Japanci zapitali o sigurnosti glavnog otočja i povukli neke od jedinica koje su prvobitno bile namijenjene daljnjim osvajanjima. Pred Australijom Prvotni japanski plan o osvajanjima je bio ispunjen i njime je Japan došao u povoljan položaj jer je osvojio mnoga bogata područja. Ali, Japan se time nije zadovoljio jer su veliki uspjesi s relativno malim gubicima zavrtjeli u glavu japanskom rukovodstvu. Admiral Jamamoto zalagao se za zauzimanje Midwayskih otoka gdje je po njemu trebalo doći do odlučujuće bitke između dvije zaračene strane, predviđanja su mu se i ostvarila, no bila su pogubna za Japance. Razlog tome bio je prvenstveno taj što se smatralo da su američke baze još uvijek preblizu prijestolnici jer su se i sami uvjerili u to, no to uvjerenje je bilo pogrešno, a oni toga trenutka to nisu ni slutili. Dakle osvajanje su bila podijeljena na dvije strane – prema Midwayskim otocima i prema Australiji. Oko područja Australije bilo je predviđeno osvojiti Novu Gvineju i Solomonske otoke a zatim i Fidži te Samou. Ovaj puta planovi su razrađivani na brzinu, a odgovorni nisu uviđali katastrofalne propuste. Naime, nisu uzeli u obzir da se time proširuje područje koje treba kontrolirati, da se povećavaju potrebe snabdijevanja i na kraju nitko se nije zapitao jeli japanska industrija može ići u korak s novim pothvatima. Prva baza koju Japanci zauzimaju je Tulaga. Ostatak flote plovi prema Morsebyu koji je bio strateški važan, no i Amerikanci plove u istom smjeru. Obje flote su tražile izviđačkim avionima jedna drugu, no obje bezuspješno. No to nije bio kraj čudnim događajima. Obje flote su nakon toga pronašle suparničke brodove za koje su mislili da su glavna udarna snaga, no prevarili su se i iskoristili svoje vrijeme i napore za uništenja tek par transportnih brodova s obje strane. Bitka aviona na Koraljnom moru Situacija je i dalje ista – obje flote ne mogu naći protivničku iako se nalaze blizu jedna drugoj. Izviđački avioni pokrivaju velika područja, ali neprijatelju ni traga. Spustila se i noć i trebalo je sletjeti na nosače, no za japanske pilote to je bio očito pretežak zadatak, jer su počeli slijetati na američki nosač, no ni Amerikanci nisu primijetili odmah u čemu je riječ. Tako ja nastala velika strka, kada su Amerikanci otvorili paljbu po avionima, među kojima su bili i njihovi avioni. Tako su se eskadrile napokon susrele, no oba admirala odlučila su pričekati jutro ploveći u suprotnim smjerovima. Drugog dana nastupila je povijesna bitka jer je donijela pojavu nove taktike pomorske borbe. Prvi su krenuli Amerikanci i počeli napad na Šokaku dok se Zuikaku uspio ponovno sakriti. Nosač je bio umjereno oštećen, no s druge strane, Japanci su spremali žešći napad na Lexington i Yorktown. Prvi val je bio vrlo slab, no u drugom valu torpeda i mnogo bombi pogodile su Lexington koji je bio u plamenu. No nakon nekoliko sati, normalizirano je stanje na brodu. Ali to je bio samo početak propasti ovog nosača. Naime, došlo je do nakupljanja benzinskih para u unutrašnjosti broda, a mala iskra generatora prouzročila je veliku eksploziju, ovaj puta izmorena posada nije uspjela spasiti jedan od najvećih tadašnjih brodova koji je završio na dnu Koraljnog mora. Tako je

10

završila prva pomorska bitka koja nije izravno uključivala brodove, nego avione. I od tada nosači aviona izbijaju u prvi plan pomorskog ratovanja. Ovom bitkom Amerikanci su izgubili više logistike, pa bi bilo za očekivati neodlučen rezultat. No Amerikanci su ipak ovdje odnijeli pobjedu jer su Japanci odustali od luke Moresby, pa je tako i cijela Australija ostala spašena. Pobjeda Obavještajaca Japansko napredovanje u južnom Pacifiku bilo je zaustavljeno. Japanske snage nisu se mogle više naći koncentrirane na nekom području. Bilo je očigledno da je nastupilo lagano primirje. No, Amerikanci su bili zabrinuti jer su znali da će novi napad doći, ali puno važnije, nisu znali što će biti cilj. I bili su u pravu američki admirali, Japanci su vršili užurbane pripreme za novi napad, pošto je napredovanje na jug odgođeno. Plan je bio ogroman, a trebao je obuhvatiti sve ratne brodove u punoj spremi, da pod vodstvom samog Jamamote udare na Midwayske otoke. I ovaj put, predviđeno je iznenađenje protivnika, pa je cijela eskadrila bila poslana prema Aleutima da stvori diverziju10. Američki obavještajci su ulagali velike napore ne bi li otkrili što Japanci planiraju. Napokon je javljeno Nimitzu da se pripremi i da je meta Midway. No nitko nije bi siguran je li to još jedan trik ili prava informacija. Tako da su na Hawaima sjetili provjeriti tu informaciju. Poslali su tajnu poruku direktno na Midway i naredili da jave javnim radiom kako imaju poteškoće s pitkom vodom . Sad je samo trebalo čekati reakciju Japanaca. Napokon, dešifrirane su poruke i potvrđeno je da je glavni cilj napada upravo Midway. Bitka za Midway Japanci su već na putu prema Midwaju i to s 3 velike eskadrile, a glavni komandant je Jamamoto. Flota za Midway je bila uistinu velika, višestruko jača od američkih snaga kojima je raspolagao Nimitz. No bez obzira na to, on je prihvatio borbu unatoč nepovoljnom odnosu snaga računajući na element iznenađenja, kakav je bio i protivnički plan. Uz to, Nimitz je planirao glavni napad nametnuti u blizini otočja, u dometu svojih aviona, tako da još više iznenadi neprijatelja, a to je bio i Jamamotov plan u slučaju da zauzme Midway. Sve u svemu američka obrana je obavila velik posao i sad je samo trebalo naći putujuću flotu. Napokon je 4.svibnja pronađena japanska flota koja s približavala otočju. Poslani su bombarderi, no imali su slab učinak, baš suprotno američkim planovima, Japanci su uspjeli izvršiti bombardirane Midwaya. Nakon toga dolazi do mnogih propusta obaju strana, Japanci ne izviđaju područje, a Amerikanci pak ne organiziraju napade na brodove nago rade grupice koje su neučinkovite, pa si tako stvaraju nepotrebne gubitke. Drugog dana i Japanci čine velike pogreške. Naime, krivi izvještaji hidroaviona stvorili su krivi dojam o veličini američke flote, tako da su se Japanci odlučili za napad. No ovaj put američke su snage bila brže, lovci i bombarderi već su bili u zraku i iznenadili nosač Akagi , ali opet nije bilo preciznosti u američkom napadu. No sada je sreća Japancima okrenula leđa, drugi nalet s Enterprisea bio je koban za nosač Kaga koji je brzo potopljen. Na Akagi je bilo slično, gdje je izbio i požar, pa se u samo nekoliko minuta cijela eskadrila pretvorila u tužnu sliku bordova iz kojih je sukljao dim. Još teže za Japance je bilo to što su ovim porazom izgubili 3 četvrtine aviona, koji nisu mogli ni poletjeti da obrane nosače jer su oni morali konstantno manevrirati zbog bombardiranja, a kad su izbili požari, za spas je bilo prekasno. Ali Japanci nisu izgubili volju za borbu, teški udarci razbjesnjeli su ih i oni su žudjeli za osvetom. Brzo

10

Ta diverzija se pokazala vrlo loš izbor jer su baš te snage koje su poslane na sjever pomaknuti jezičac vage u korist Japana. Aleuti su otočje na samom sjeveru Tihog oceana i potpuno su nebitni za bilo kakva događanja na Pacifiku, a Jamamoto je grdno pogriješio ako je mislio da bi tako mogao odvući američku flotu koja je znala da od tog otočja ionako nema koristi.

11

su se snašli i poslali s jedinog netaknutog nosača Hiria11 u očajnički napad sve do posljednjeg aviona. Sada bi se činilo da će i Amerikanci osjetiti gubitke, no spasio ih je doduše još nedorađeni radarski sustav. Tako da su se pripremili za obranu. Očajnički piloti uspjeli su pogoditi Yorktown na kojem je spriječen požar. Ali sljedeći val ponovo je pogodio isti nosač i sada je posada napustila Yorktown. No napušteni nosač još nije tonuo, već na izmaku dana potopila su ga podmornička torpeda jedne zalutale japanske podmornice12. Rasulo Japanske eskadrile13 S druge strane, Japanci su pokušavali također spasiti što se spasiti može. Ali tijekom noći admiralu Jamamoti jedine vijesti koje su dolazile, bila su izvješća o potonućima japanskih brodova. Sada se on odlučio za novi napad na Midway, pošto njegova eskadrila nije ni sudjelovala u prvom okršaju. Ali jedna američka podmornica opazila je kretanje neprijateljske flote i obavijestila obranu. Japanci su brzo plovili kroz noć, da bi u zoru mogli izvesti bombardiranje i u tom žaru dogodio im se još jedan tragičan događaj. Zbog mraka i zakašnjenja kod prijenosa signala, krstarice Mogami i Mikuma su se sudarile. Ovaj čudni događaj primorao je Jamamota da otkaže cijelu operaciju i ostavi ova 2 broda na milost i nemilost Amerikanaca, koji su uzbuđeno očekivali napad. U jutro trećeg dana borbe poslana je izvidnica oko Midwaja, koja je i dalje očekivala napad, ali pronađene su tek dvije krstarice koje su prošle noći ostavljene. Obje su uništene, a izvukao sam samo jedan prateći razarač. Bitka za Midway bila je završena i to teškim porazom Japana. Inače, to je bio prvi ozbiljniji poraz koji je japanska flota doživjela još od 1592. godine. Upravo zato je i ova operacija primljena tako teško. Gubitci su bili golemi, kako u ljudstvu i to elitnih posada, tako i u logistici. A poraz je bio još teži, ako se uzme u obzir da su izgubili od mnogo slabijeg neprijatelja. Ako se uzme u obzir i besmislena diverzija prema Aleutima, ovdje je japanski poraz bio apsolutan. S druge strane, Amerikanci su pretrpjeli relativno male gubitke. Iako su Amerikanci bili nespretniji i nedovoljno izvježbani, niz sretnih okolnosti pomogao im je da svladaju jačeg neprijatelja. Midwayska bitka značila je povijesnu prekretnicu u ratu na Pacifiku ali i pomorskom ratovanju uopće. Opet se pokazala glavna uloga nosača zrakoplova, a teški topovi krstarica nisu poslužili svrsi ni s jedne strane. Time su se pomorske bitke pretvorile u pomorsko – zrakoplovne u čemu je Amerika bila u prednosti zbog mnogih nosača u izgradnji. No puni sjaj mornarice trebalo je još malo pričekati.

Otok Savo i Guadalcanal Iako su Japanci doživjeli poraz kod Midwaya, ali isto tako i na sjeveru kod Aleuta, i dalje su bili snažni i opasni jer su se dobro ukorijenili na jugu. Pošto su zaustavili prodori američke snage se okreću na jug i sprema se za protuudar. Sada su tek shvaćali razmjere rata jer iako je Njemačka ostala glavni neprijatelj, činjenica je da su do prve polovice 1942. na Pacifik poslano 4 puta veše trupa nego u Europu14. Kada se uspostavilo da Japanci počinju velike pripreme na jugu i to gradnjom zrakoplovnog uporišta na otoku Guadalcanalu u Solomonskim otocima. Dvojica vodećih admirala Nimitz i MacArthur nisu se mogli dogovoriti oko strategije, pa je u Washingtonu odlučeno da se najprije zauzme Guadalcanal s okolnim otocima. Sada su saveznici pojačali flotu u južnom dijelu Pacifika, tako da je tu bilo brodova iz sva 3 oceana. Najprije su saveznici osvojili manje otočiće, što je uzbunilo Japance. Glavni komandant snaga u južnom Pacifiku – Guniči Mikava koji se nalazio u 11

Prikril Boris, Pakao Pacifika, 1.dio str. 229. Imena japanskih nosača i brodova većinom su dobivala imena po raznim vjetrovima, a to ima veza i sa kamikazama koje su objašnjene u daljnjem tekstu. 12 Ovo je bio vrlo rijedak slučaj da japanske podmornice izvode operacije jer su bile raspoređena na totalno krivim mjestima. 13 Naslov je preuzet od: Toland Johne, Propast japanskog imperija, str. 266. 14 Sulzberger C.L., Propast japanskog imperija, str. 290. Ovaj podatak govori o istinskim razmjerima operacija na Pacifiku.

12

Južni dio pacifičkog bojišta velike površine s mnogo otoka Rabaulu najvećem tamošnjem uporištu japanskih snaga obaviješten je o napadima i odmah krenuo ususret neprijatelju. Poučen prijašnjim propustima Mikava sada uvelike koristi izviđačke hidroavione i dobiva iscrpne izvještaje o položajima savezničkih brodova. Do noći japanska eskadrila bila je već u blizini saveznika – oko otoka Savo. Vješti Mikava kroz noć je obišao sve patrole i u par minuta iznenadio saveznike i stvorio veliku pomutnju. U tren je potopljena krstarica Astoria s još 3 manje, a oštećeno je i mnogo drugih brodova. Tako je Mikava postigao velik uspjeh i uz male gubitke usporio saveznike. No pobjedu mu je zasjenio puki slučaj. Dvije krstarice u povratku potopljene su od strane savezničke podmornice. Bitka kod otoka Savo poslala je na dno dosta brodova već nakon jedne bitke, no to još nije cijela priča. Ova pobjeda je Japancima ponovno udarila u glavu, pa su krenuli u osvajanje Guadalcanala. No iako su imali veću silu, na kraju su ipak izgubili prvu etapu bitke. Inicijativu su preuzeli sami Japanci, ali do kraja dana nisu nanijeli štetu. Sada nastupaju saveznici koji uz pomoć novih radara otkrivaju japansku eskadrilu i prouzrokuju velike gubitke. Prvenstveno je to bilo moguće jer su se Japanci osjećali sigurno uz veliku silu, no ponovo ih je to došlo glave. Poginulo je i dosta dobrih časnika, što je razljutilo i samog Mikavu. Amerikanci su imali i tu sreću da su uspjeli manevarski presjeći neprijatelju put i tako udvostručiti učinak topova. I ovdje su glavnu ulogu imale slučajnosti koje su presudile protiv Japana. Tako je tjesnac između otoka Savo i Gadalcanala prozvan ˝tjesnac sa željeznim dnom¨15. Zadnja bitka koju Japan uistinu pobjeđuje Najveći ˝trn u oku˝ Japancima je bio američki aerodrom Henderson Field na otoku Gauadalcanalu jer su s njega Amerikanci napadali sve japanske jedinice. Tako da su u jednoj 15

Prikril Boris, Pakao Pacifika 2. dio, str.30 Tako se naziva tjesnac između otoka Savo i Guadalcanal jer je tamo tokom cijelog rata potopljeno najviše brodova po jedinici površine.

13

noći uništili glavninu operativne snage na aerodromu. No saveznici se nisu dali smesti, uspjeli su ponovo osposobiti pistu ono minimalno koliko je bilo potrebno, a uz to moral im je podigla i činjenica da je admiral Halsey prizdravio i da će moći preuzeti komandu nad njima, a uz to očekivao sa novi bojni brod kao i pomoć Britanaca. No to je bila malo dalja budućnost. Sada se trebalo usredotočiti na traženje japanske flote. Admiral Jamamoto se svojom pratnjom približio Guadalcanalu i posla izviđačke avione. Isto čine i Amerikanci, pa po tko zna koji put opet imamo istu priču lovca i lovine koji nikako da se nađu. Ovaj put sreće je imao Jamamoto koji je odmah poslao lovce i bombardere na američku flotu pod vodstvom admirala Kinkaida. Nešto kasnije i američki izviđači nalaze japanske nosače, ali praznih paluba, što je značilo da su već poletjeli u napad. Prvi se na udaru našao nosač Hornet jer je Enterprise sakrio jak pljusak. Dogodilo se to da je Hornet ostao u plamenu i pred potapanjem. Slično su učinili i američki avioni nosaču Šokaku. Sada opet s druge strane Japanci preuzimaju inicijativu, no ovaj put na Enterpriseu su ih dočekali borbeno. Topovi s pratećih krstarica otjerali su japanski val, tako da nisu ostavili nikakvu štetu za sobom. Drugi val ostavio je teže posljedice, ali Amerikanci su uspjeli održati Enterprise u operativnom stanju iako su izgubili cijelu pratnju. Ishod bitke je bila ipak pobjeda Japana jer je imao puno manje gubitaka a i potisnuo je Amerikance. No ova bitka se može uzeti i kao jedna od onih u kojoj nema pobjednika, jer ni jedna strana nije došla do konačnog učinka, tako da su obje strane nastavile borbu iscrpljivanja protivnika. Svi su dopremali pojačanja i popravljali brodove. Japanci su se iskrcavali pod okriljem noći, dok su Amerikanci spremali obranu i uveli novitet u svoje redove - torpedne čamce16, koji će se kasnije pokazati uspješni u obalnom području za noćne napade na neprijatelja. Ponovna bitka kod Guadalcanala Pošto su stalne neodlučene borbe sve više iscrpljivale obje strane došlo je do toga da su početkom studenog 1942. i jedni i drugi odlučili poduzeti napad u vidu prepada jakim snagama. Naravno obje strane su bile uvjerene u pobjedu, no opet će odlučiti sreća kao i u većini slučajeva. Eskadrila pod admiralom Callaghanom u noći plovila je prema već spomenutom otoku Savo, a u suprotnom smjeru dolazili su Japanci pod vodstvom Abeje. Iako su Amerikanci posjedovali radare, Callaghan je te brodove stavio u pozadinu, što se pokazalo opet kao nesretna okolnost, uz to Japanci su bili u prednosti jer su imali poseban barut koji nije ostavljao bljesak pri paljbi što je iznimno važno kod noćne bitke. Kad su se eskadrile našle nastao je pravi metež i zbrka. Zbog noći, flote su se našle na maloj udaljenosti, a uz to u bočnom položaju gdje su došli do izražaja svi oblici topova. Nastao je pravi vatromet od eksplozija, reflektora i požara. Cijelu noć trajao je okršaj i opat nije bilo konkretnog ishoda. Japanci su idućeg dana bombardirali Guadalcanal što im je i bila prvotna namjera, ali iznenadila ih je paljba sa obrambenih brodova oko otoka, tako da nisu postigli učinak. Nakon ovih događanja Amerikanci su došli u prednost, jer su spriječili japansko iskrcavanje i obranili se, a uz to pritisnuli Japance da se u narednim bitkama oni brane. Završna etapa američkog osvajanja Guadalcanala Stanje oko Guadalcanala se počelo mijenjati i to silaznom putanjom za Japance. S američke strane tehnika i industrijska moć pokazale su svoje zube. Dolazilo je sve više pojačanja u zaljev Tulagi gdje je bila baza za taj dio bojišta oko Guadalcanala. Uz torpedne čamce došlo je i novih bordova, tako da su Amerikanci na neki način bili spremni zadati konačan udarac Japanu u tom području, do čega na kraju nije ni došlo. A japanske strane nije bilo tako sjajno, javljaju se sve veći problemi u opskrbi jer transportni brodovi nisu nikao uspijevali probiti američki obruč. Tu se javlja hrabri i snalažljivi admiral Tanaka koji je sa 16

Skupina Autora, Drugi svjetski rat, 2. cio. Str 315. Torpedni čamci su uvelike pripomogli američkim snagama jer su bili mali i brzi a uz to, više njih moglo se mjeriti s razaračem.

14

svojih 8 razarača u noći dopremao opremu tik pred Amerikancima, što mu je neko vrijeme i uspijevalo. To su bili veoma riskantni potezi jer se zadatak morao odvijati u najvećoj tajnosti što nije podrazumijevalo uporabu metaka, uz to razarači nisu posjedovali izviđačke brodove a o radarima nije bilo ni glasa. Amerikanci su imali sve to i još obavještajnu službu koja je doznala da se nešto ˝kuha˝, ali nije znala objasniti što? Izviđački avioni su sada učinili svoje i pronašli rutu kojom Japanci plove, pa je komada odmah poslala u pomoć flotu pod admiralom Carletonom Wrightom da iznenade Tanaku. Dok je Tanaka bezbrižno zapovijedao flotom koja je plovila tjesnacem između Sava i Guadalcana koji je poprište skoro svih mornaričkih operacija u tom dijelu bojišta, Wright se već toliko primaknuo da je očitavao neprijatelja na radaru. Američke posade su već bile napete jer nikako da se izda zapovijed za plutom torpeda. Konačno su puštena torpeda i trebalo je čekati hoće li pogoditi cilj. Međutim, vidio se slab učinak i sad su Japanci, iako iznenađeno odmah prešli u protunapad. Zbog bolje spremnosti Japanaca, oni su preuzeli inicijativu i u kratkom vremenu izbacili 4 krstarice iz igre. Tu je ostala poznata krstarica New Orleans. Naime došlo je pogotka u municijsku komoru, što bacilo pramac u zrak. Pošto je brod brzo plovio, udario je vlastiti pramac kad se on spustio, u krmu. Pa je ostalo poznato da je to jedini brod koji se sudario sa samim sobom. To je potaknulo zbrku među američkim redovima, a Tanaka se sa svojom flotom izgubio u maku. Ovo je bila velika pobjeda za Japance jer su nanijeli veliku štetu neprijatelju uz male gubitke. Čak su i Amerikanci izjavili da je Tanaka odlično vodio bitku bez greške, pa je to jedna od onih bitaka gdje se pobijedi višestruko moćniji neprijatelj u svakom pogledu. No ova pobjeda nije puno pomogla Japanu da zadrži svoje uporište na Guadalcanlu. Mogla bi se nazvati tzv. Pirova pobjeda jer nije mogla spriječiti prodor Amerikanaca. Iscrpio ih je pritisak ipak moćnijeg neprijatelja, koji je onemogućavao dostatnu opskrbu pa je tu Japan izgubio preko 25 000 ljudi, što zbog borbi, što zbog gladi. Tako da se od 36 000 vratilo samo 11 000. Izgubljeno je i mnogo opreme i tehnike, koji su bili od velike važnosti, da uopće mogu parirati Amerikancima. To sve je pokrenulo evakuaciju postrojbi u noći izmeću 7. i 8. veljače 1943., što je pola godine nakon američkog dolaska na taj teritorij. Ni gubici na američkoj strani nisu bili mali, čak štoviše, i veći. Ali, bolja mogućnost snabdijevanja presudila je ovom dugotrajnom razdoblju Pacifičkog rata. Dakle, Guadalcanal je zauzela Amerika unatoč hrabrosti i požrtvovnosti Japana. Sada je trebalo krenuti dalje, u povrat ostalih otoka.

IV. POSTUPNO VRAĆANJE TERITORIJA Nakon zauzimanja Guadalcanala može se slobodno tvrditi da su Amerikanci učinili velik korak ka propasti Japana. No Japanci se nisu nikako smjeli podcjenjivati jer su još i te kako mogli ugroziti saveznike u namjeri da povrate izgubljene otoke. Sada im je najjače uporište bilo u Rabaulu. No sve je teže bilo Japancima jer nisu više ni na kojem području bili sigurni, pa tako nisu mogli ni držati sva osvojena područja. Pošto se sada linija bojišnice pomaknula daleko u prijašnju sigurnu unutrašnjost morali su na brzinu organizirati obranu. U pokušaju da očuvaju liniju bojišta što dalje od važnih otoka koristili su nove zanimljive taktike. Uveli su niske drvene transportne splavi17 koje su koristili za snabdijevanje, a mogli su ih lako sakriti na obali. Shvatili su Japanci i važnost aerodroma pa su ih užurbano počeli graditi. Najvažniji su bili: Munda na Novoj Georgiji i Vila na Kolombangari. Ne samo da su ih izgradili, nego su ih i vješto sakrili od pogleda znatiželjnih američkih izviđačkih aviona. Naime, Japanci su gradili aerodrome u kokosovoj šumi koja je bila gusta samo pri vrhu, a 17

Prikril Boris, Pakao Pacifika, 2. dio, str. 64. Transportne splavi su bile osmišljena kao odgovor na torpedne čamce, ali nisu imale ni približnu iskoristivost. Bile trome i slabe konstrukcije, bez jakog naoružanja. Jedina prednost je bila vrlo jeftina izrada.

15

dolje su bila gola debla, tako da su oni ostavili samo poneka stabla po pisti, a odsječenu krošnju su učvrstili gdje je šuma bila prorijeđena, tako da je iz zraka gledano, ostala jednolika šuma ispod koje se moglo nesmetano graditi. No to nije bilo dovoljno da se spriječi slijed nepovoljnih događaja za Japance. Prvi je bio nespretan prijevoz vojnika iz Rabaula. Tada su Amerikanci dobili lak plijen. Japanci su poslali pojačanje na otok Lae, ali konvoj je otkriven i uništen , zajedno sa svim vojnicima koji su grozničavo plivali na obalu. Drugi, mnogo teži događaj je bila smrt vrhovnog admirala Jamamote. Jamamoto je bio nezadovoljan djelovanjem svojih snaga poglavito na Solomonskim otocima koji su bili na samom bojištu. Htio je spriječiti postepeno američko osvajanje tog otočja, tako da je sabrao preko 300 aviona koji su uspješno napadali Amerikance. Bilo je puno gubitaka na obje strane , no i jedna i druga ratna industrija su to još mogle podnositi. Jamamoto je osjećao povećanje američkog pritiska, ali nije se olako predavao. A tada je uslijedila najveća i posljednja Jamamotina pogreška. Odlučio je sa svojim kabinetom osobno izvidjeti rad isturenih baza. Američki obavještajci su to na vrijeme otkrili i nitko nije htio propustiti tu jedinstvenu priliku da se obezglavi sam vrh japanske vojne komande. No javio se problem kako presresti avione jer je to bila velika udaljenost, a pošto su Amerikanci držali japanske taktike da osvajaju samo ona područja koja pokrivaju aerodromi teško je bilo prevaliti toliki put s običnim lovcima. Ali pošto je izašla nova serija lovaca tipa Lightning koji su imali veoma veliki akcioni radijus, sve je bilo spremno. Toga dana 18.travnja 1943. 16 lovaca imalo je samo jedan zadatak, a to je bio oboriti oba aviona u kojima su letjeli vrhovnici pod svaku cijenu. Uz dobru taktiku, lako su se riješili pratnje i oborili zrakoplove. To je bio Jamamotin kraj. Ovaj težak udarac ostavio je traga u daljnjem napretku carstva jer samo je on bio sposoban preokrenuti njegovu propast. Na njegovo mjesto postavljan je admiral Koga koji se našao u nezgodnoj situaciji. Na neki način Jamamoto je umro u pravi trenutak i ostao heroj jer da je ostao još na životu teško da bi sačuvao svoju slavu. Osvajanje Nove Gvineje Nova Gvineja je ogroman otok, čemu u prilog govori i to da je drugi po veličini otok na svijetu. Teren je vrlo nepristupačan, planinski lanci dugi do 1000 km, visina preko 4 km, u prilog težine ratnih operacija ide i paklena klima te neispitane tropske prašume. Ofenzivu predvodi već otprije spomenuti general MacArthur koji je u međuvremenu bio u Australiji. Prvo je na udaru bilo uzletište Munda. MacArthur je upotrijebio ˝zaobilaznu˝ taktiku jer nije odmah išao napadati uzletište, kako si i Japanci mislili da će biti, nego je zauzeo okolne otoke i dalekometnim topovima ponizio obranu. Kad su Amerikanci osigurali područje upotrijebili su po prvi puta specijalne brodove18. Uz to koristili su stare bojne brodove koje su osposobili nakon napada na Pearl Harbor, a oni su svojim jakim topovima pomeli svu tešku obranu gdje je bilo potrebno. Treba napomenuti i to da su koristili municiju koja je bila sporija pa je tako skoro vertikalno tukla neprijateljske položaje i uz to nije ometala trupe na zemlji, dok se inače koristi normalna municija koja leti vertikalno i time ima bolje prodorno djelovanje. Japanci su se dobro držali jer su još uvijek imali dosta avijacije, tako da je do kraja godine zauzeta tek trećina Gvineje. Za konačno osvajanje trebalo je još oko pola godine i stajalo je saveznike mnogo sredstava zbog već prije spomenutih razloga. Dok su se tu vodile borbe na kopnu, ni na moru nije bilo ništa mirnije. Osvajao se otok po otok. Tokio-Express U Solomonskom otočju nalazilo se stvarno puno otoka koji su svi bili veoma izduženi pa su izgledali kao veliki brodovi. Ovdje se zauzima doslovno otok za otokom bez 18

Sulzberger C.L. Drugi svjetski rat, 2. dio str. 358. To su bili desantni bordovi većih ili manjih dimenzija plitkog gaza, koji su lako mogli prići obali i iskrcati ljude ili opremu direktno na plažu. Korišteni su mnogo puta, pa i u Europi.

16

preskakanja, a Japanci su morali zbog teške opskrbe ponovno uspostaviti Tokio-Express, a to nije ništa drugo nego već prije spominjana taktika kojom je dopremana oprema razaračima pod okriljem noći, no ovaj put polazna luka je dosta dublje u japanskom teritoriju. Došlo je do dva sukoba između japanskih i američkih flota, a to je bilo u zaljevima Kula i VellaLavella. Ponovno američki radari rade svoj posao i otkrivaju Japance. Ovaj put i japanska flota ima sprave slične radaru, koji love signal protivničkih bordova koji imaju montiran radar, no to im nije pomoglo, i nakon dvije ne obavljane misije Tokio-Express se gasi. Nakon ovih po Japance nesretnih događaja počinje slabiti intenzitet Japana u tom području. Pošto su se Amerikanci utaborili na Novoj Gvineji i podigli nove aerodrome, došli su u priliku da pokrivaju veliko područje, toliko veliko da su mogli napadati i glavni japansku bazu u južnom Pacifiku, Rabaul na otoku Nova Britanija. Rabaul i okolna otočja Vidjevši da će teško zadržati Solomonske otoke, Japan se koncentrirao na utvrđivanje svog sjedišta - Rabaula. Uistinu su postavili jako obranu u svakom pogledu, tako da bi se i sila poput Amerike dobro razderala na taj trn. Ali Amerikanci se nisu obeshrabrili, počeli bombardirana na Rabaul, no sa slabim učinkom. Pokušali su tada osvojiti obližnji otok Bougainville u zaljevu carice Auguste. Japan nije uspio obraniti taj otok , s kojega su Amerikanci nakon osvajanja svakodnevno napadali Rabaul. Pridružili su se i nosači aviona. Sada su napadi bili žestoki, ali Japanci su uspješno odlijevali. Bombardirali su nosače i time bez obzira što ih nisu potopili, poplašili američke snage, pa su se nosači povukli. Zadnji sukob na području Solomonskih otoka bio je 25. studenog kod otoka Buka gdje je američka flota bez gubitaka osakatila japansku flotu. Nakon toga, Solomonsko otočje bilo je u cijelosti u američkim rukama. Unatoč uspjehu, američka komanda odlučila je da se Rabaul zaobiđe i pojača prodor u srednji Pacifik. Inače, plan osvajanja srednjeg Pacifika počeo je još u kolovozu 1943. kad je osvojen manji otok Ellice. Pred kraj godine počeo je plan osvajanja strateški važnih otoka u Gilbertovom otočju. Amerikanci su se tu odlučili da opet izbjegavaju jače utvrđena središta pa su tako u narednim mjesecima osvojeni otoci Tarawa, Makin i Apanama. Gilbertovi otoci Prve ofenzive su poduzete 20.studenog 1943. Napade su rukovodili admiral Spruance i general Smith kao zapovjednik amfibijskog korpusa. Manji otoci Apanama i Makin su osvojeni skoro trenutno jer se obrana sačinjavala od samo 50-ak vojnika. Ali na Tarawi se našlo potpuno drugo stanje. Nakon bombardiranja očekivalo se da je otok potučen, no kad su se brodovi približili, otvorena je jaka paljba koja je načinila velike gubitke brodovima, a stradalo i preko 1000 vojnika. Poginuo je čak i admiral, a misija se činila rutinska. To je bila poučna lekcija Amerikancima, da ne napadaju jako utvrđene otoke, tako da uštede i vrijeme i sredstva. Kad su osvojili ovo otočje, otvorio se prostor za napad na Marshallove otoke od kojih je u početku zauzet Truk i Kwajalein. Ova dva pothvata su bila jednostavna jer su se Japanci povukli u unutrašnjost. Tako su se otvorila vrata za početak kraja Japana, jer tek sada je američka ratna industrija zaživjela u punom svjetlu. Usporedba industrije i tehnike pred završnu etapu rata Amerika je zahvaljujući svojoj ekonomskoj moći nakon napada na Pearl Harbor uvelike unaprijedila svoju mornaricu u svakom pogledu. Tisuće tvornica su stavljene u neprekidni rad kako bi se osigurala nadopuna gubitaka, i još mnogo više. Osim toga sustavno se počelo brinuti i za regrutiranje osoblja , što je Japanu bila jedan od nedostataka, jer je izgubio mnogo elitnog osoblja još kod Midwaya. Što se tiče nosača aviona, Amerikanci su bili daleko ispred jer su imali puno više jedinica u izgradnji, a dosta su brodova preuredili u

17

manje nosače, od krstarica pa do teretnih brodova, dok je Japan imao samo 2 nosača u izgradnji i čini se, prekasno je shvatio važnost nosača. Amerikanci su osmislili i mnogo prateće opreme. To su savršeniji radari, razna specijalizirana vozila, lako i teško naoružanje, specijalni desantni brodovi plitkoga gaza i razne druge novotarije. Naravno, Japanska tehnika nije se mogla nositi s tolikom neprijateljskom ekspanzijom. Japanci nisu toliko vodili račina o očuvanju osoblja iako su ga puno manje i imali, za razliku od Amerikanca koji su digli na visok nivo planiranje svakog detalja pojedine operacije. Japanu se pojavio još jedan nikako ne zanemariv problem a to je opskrba i snabdijevanje daljih područja jer nisu mogli omogućiti valjanu obranu konvoja i svi alternativni načini su im se izjalovili. S druge strane Amerikanci su na tome još dodatno poradili, tako da su imali jedinice za opskrbu svih plovila direktno na moru. Kao najbolja ideja se pokazala gradnja pokretnih pomorskih baza koje su mogle također sve obavljati na samom moru, a na njima se moglo popravljati i najteža oštećenja svih plovila, a imale su i plutajuće dokove za opskrbu. Poradilo se i na usavršavanju baza i aerodroma, tkao da je vojska mogla zadovoljiti sve svoje potrebe, za razliku od japanske vojske koja je radila u sve težim i ograničenijim uvjetima, a to je uvelike utjecalo i na sam moral vojske.

V. KRAJ JAPANSKOG IMPERIJA Počela je 1944. godina. Amerika raspolaže vrlo velikom flotom na Pacifiku, zapravo najjačom flotom koju je neka država posjedovala u to vrijeme. S Havaja je krenula vrlo jaka sila. Bile su to 4 grupae nosača i to ne grupa s jednim nosačem kao do sad, bila su to 3-4 nosača u grupi sa pratećom podrškom bojnih brodova krstarica itd. A iza jake eskadrile je krenuo konvoj desantnih bordova i transportera sa oko 65 000 ljudi. Među američkim redovima osjećala se velika doza živosti zbog osjećaja sigurnosti među tolikom ˝plovećom povorkom˝. No nitko nije znao kuda plove. Ali bilo je očigledno da će veliki brodovi i avioni razoriti obranu i pripremiti obalu za iskrcavanje, što se pokazalo točnim. Tome je tako jer se nije htjela ponoviti greška kao na Tarawi. A uz toliko količinu oružja, nije ni bilo potrebno riskirati. Marshallovi otoci Riječ je o velikom broju otoka koji su raspoređeni u dva vijenca, a područje koji zauzimaju je oko 500milja2. To je vrlo veliko područje, i Japanci su očekivali napad, no teško je bilo rasporediti obranu na tako velikom prostoru, a nesretan slučaj za japansku komandu je to da su pogrešno procijenili sva potencijalna područja napada. Amerikanci su najprije udarili u unutrašnjost samog arhipelaga i tako potpuno iznenadili Japance, osvojivši u kratkom vremenu otoke Roi i Namur. Brzo je onesposobljena sva avijacija, a teškim topovima uništena sva kopnena obrana tako da su obale pretvorene u pustinju i nije bilo nikakvog otpora. Vidjevši da im ne treba sva predviđena sila brodovlja, odlučili su se Amerikanci za to da neupotrijebljenim jedinicama zauzimaju druga područja, tako da ne ostavljaju protivniku vremena za zbijanje obrane, što se pokazalo dobrom idejom. Sljedeći cilj je bio dosta veliki otok Entiwetok. I sada Amerikanci idu na sigurnu pobjedu , ali ovaj puta ne sipajući granate po obali otoka, nego su pokrenuli dio flote do otoka Truk. Truk je otok u Karolinskom otočju gdje je bilo japansko središte za ovaj dio bojišta. Misija napada na Truk direktno je utjecala na misiju napada na Entiwetok jer su s Truka Japanci mogli lako ugroziti iskrcavanje. Napadom na Truk zapovijedao je admiral Spruance koji je očekivao velike gubitke u napadu. Ali procjena nije bila točna, već kad je napad počeo doznalo se da u Truku nema glavnine flote, pa je Spruance požurio i s lakoćom nanio veliku štetu bazi i brodovima. To je jako naljutilo Japance koji su krenuli u potjeru, no nisu uspjeli ništa postići očajničkim pothvatom.

18

Za Amerikance je ovo bilo idealno, jer su opustošili Truk, a uz to nesmetano su izvršili desant na Eniwetok i tako pomaknuli svoje položaje još zapadnije. Početak lova Potaknuti dobrim uspjesima Amerikanci su jedno vrijeme doslovno gonili Japance s njihovih uporišta i to držeći se provjerene taktike da zauzima manje branjena područja. Napadali su se svi manji otoci koji su se našli na putu do Marijanskog otočja. U par navrata je ponovno napadan Truk koji je izgubio vrijednost za Japance te su mogli jednostavno zaboraviti tu bazu. Slično je bilo i s Rabaulom koji se našao okružen MacArthurovim jedinicama koje su osvojile strateški važan otok Howland i tamo podigli snažnu bazu za što uspješniju navalu u neprijateljski teritorij. No pošto se glavnina američkih snaga preselila u srednji Pacifik ne bi li osvojila Marijansko otočje, MacArthur nije mogao osvojiti dobro utvrđen Biak. Tu su se borbe produljile pa su Japanci poslali pojačanje. Činilo se da će pojačanje uspjeti zadržati otok, ali onda su Amerikanci providjeli namjere i pošle napasti japansko pojačanje, koje se dalo u bijeg. Nakon višesatne potjere topovi su sve promašili pa je ˝lovina˝ pobjegla ali to je bio simbolički početak već zahuktalog protjerivanja Japanca s osvojenih područja. Naravno i na Marijanima su otpočele borbe i to u vidu bombardiranja od strane Amerikanaca pa se tako bojište razgranalo na dva kraka. Iako se gubilo dosta aviona, to nije bio problem jer su nove isporuke konstantno stizale. ˝Velik pomak se dogodio u načinu spašavanja američkih pilota, pa je tako puno njih spašeno ponekad čak i ˝pred nosom˝ Japancima.˝19 Marijanski otoci Nakon uspjeha u zapadnom Pacifiku slijedili su Marijani, a predviđeni otoci za napad su bili Saipan, Guam i Tinian, gdje su se Japanci dobro utaborili. Ta akcija je bila opasna zato što je to već bio duboko japanski teritorij pa se mogao očekivati i protunapad cijele japanske flote. Zato je određena velika slila. Napadom je rukovodio viceadmiral Spruance zajedno sa Turnerom(desant), Mitcherom(58.eskadrila američke flote s najnovijim bordovima) i Hooverom (avijacija). To je bio uistinu impozantan prizor na pučini, koji je činilo preko 700 brodova. Nosači su nosili preko 2000 aviona, bila je u i pratnja 10-ak najnovijih i mnogo ostalih bojnih brodova. No sve to nije Amerikancima bilo sigurno, nego su primijenili drugu vrstu napada, pa su tako napali predvečer, a ne ujutro kako je to bio slučaj do tada. Time su postigli još veći element iznenađenja i zadali velike udarce. Japanska komada s druge strane nije to tretirala kao opasnost, nego kao slučajni napad, te je smatrala da će se glavni napadi dogoditi kod Rabaula, tako da je flota ostala u Tavi-Tavi na Filipinima pod komandom poznatog admirala Ozawe. No kako su napadi postajali sve češći ipak su se Japanci opametili i pozvali spomenutu flotu, kao i ostatke iz južnog Pacifka da pomognu održati Marijane. Ali pojačanje je stiglo prekasno. Amerikanci su se iskrcali na Saipanu i ponovo obezglavili japansku komandu jer je stradao admiral Nagumo koji je vodio napad na Pearl Harbor. U međuvremenu došao je Ozawa sa svojom flotom, i u namjeri da uništi bar dio američkih nosača koji su stvarali velike probleme, poslao je avione. Iako je imao dobru taktiku da napadne s veće udaljenosti pa da avioni slete na neki od otoka, to nije pošlo po planu. Amerikanci su na vrijeme obaviješteni radarima pa je japanska avijacija doživjela težak poraz. Pa se on često naziva i ˝sumrak samurajskih orlova˝20 Ali Mitcher je htio potpunu pobjedu pa je pošao u potjeru za Ozawom iako je imao još male zalihe nafte. Rizik mu se isplatio jer su avioni nanijeli veliku štetu japanskim brodovima. U međuvremenu su se 1916

Prikril Boris, Pakao Pacifika 2. dio, str. 148. Ova činjenica uz mnoge druge dokazuje sa je američka vojska puno više pažnje posvećivala zaštiti osoblja, a ne materijala, a to je dobra odluka zbog samog morala i sigurnosti u borbi. 20 Naziv potječe od mitske priče o samurajiskim orlovima koji su bili najbolji letači, pa je i japanska avijacija uzela sebi takvo ime.

19

dogodile teške borbe na Saipanu i Guamu prilikom čega su mnogi japanski oficiri izveli harikiri21. Kao što je bilo i za očekivati, Amerikanci su uspješno izvodili desante uz jaku podršku topova. Time je za Amerikance uspješno privedena kraju bitka na Marijanima. Karolinski otoci Ova skupina otoka ostala je jedina prepreka za Američke snage do Filipina. Za ovaj pothvat spremili su Amerikanci ponovno veliku količinu logistike. Došlo je i do izmjene komandanta flote, pa je tako Spruancea zamijenio mladi Halsey.˝22 Sada su se američke snage pobrinule da uzmu i malo predaha u svim aspektima operative što je dobar potez jer su znali da ih čeka sve već i veći otpor. U rujnu 1944. je počela ofenziva na Karoline. Sada je još pojačan sastav flote. To je omogućilo još lakše zauzimanje otoka na kojima su odmah osposobljavani aerodromi s kojih će se kasnije moći ugrožavati i južni Filipini. Pošto je Halsey raspolagao golemom snagom jednostavno ˝se šetao˝ i napadao sve na što je naišao svojom flotom. U sjevernom dijelu je bilo malo teže zauzimati položaje jer je područje bilo minirano i otežavalo ponajprije borbe na kopnu. Borbe su se vodile do prosinca 1944. kada su Amerikanci preuzeli sve predjele i napravili snažno uporište za daljnje operacije. Tako su stvoreni idealni uvjeti za daljnji prodor na Filipine. Posljednji pokušaji preokretanja odnosa snaga Japan s našao u veoma teškoj i opasnoj situaciji. Neprijatelj je bio pred vratima i trebalo je učiniti temeljitu pripremu. Filipini su bili jako važni objema snagama. Japan je tu ima dosta industrije, sirovina što je htio zadržati pod svaku cijenu jer u suprotnom sudbina carstva je zapečaćena. Problema je bilo i u komandi, i Koga je smrtno stradao pa je na njegovo mjesto došao Tojoda koji je bio odlučan u namjeri da zaustavi Amerikance na Filipinima. Zato se flota morala napregnuti za obranu Filipina. Ustanovljenja je zadnja linija obrane23 koju Japanci nisu smjeli predati. Svi su smatrali da bi američkim probojem te linije propast Japana bio neminovan jer bi se tako odsjekle sve komunikacije sa filipinskim bogatim područjem. Poslije bitke za Marijane izrađen je novi plan za obranu ˝Šo Go˝ koji je predviđao da se svom snagom udari na bilo kakve američke desante na obrambenoj liniji, što je uključivalo i cijele flote kao mamac. Ta očajnička taktika ja u teoriji bila dobra ali u praksi nije pokazala učinak jer su Amerikance spasile sretne okolnosti. Japanci su tražili spas u čudu, ali ne čudu tehnike kao npr. Nijemci nego u sposobnostima svog samoubilačkog osoblja. Uviđajući propast oficiri su uspjeli u svojim redovima pridobiti očajničke fanatike koji su bili spremni na samoubilačke napade. Tako su u ratu korištena 3 načina samoubilačkih oružja. Kaiten (˝živa torpeda˝) ispaljivana iz podmornica sa jednim članom posade unutar torpeda koji je poginuo zajedno s torpedom. Oka (trešnjin cvijet) je bila samoubilačka bomba sa čovjekom unutar nje koja se ispuštala iz aviona. Ova 2 načina nisu bili previše korišteni jer su američke snage uništavale podmornice i avione prije ispuštanja tih naprava. Prava opasnost za Amerikance su bile poznate kamikaze a to su bili avioni puni eksploziva s kojima se pilot zabijao u cilj. Prvi put su korišteni u borbama za Filipine, ali do izražaja su došli kod borbe za Okinawu. Inače, značenje riječi kamikaze je ˝božanski vjetar˝24 Realno gledajući Japancima nije drugo ni preostalo. Išli su čak tako daleko da su osnivali 21

Harikiri je drevni japanski način samoubojstva zbog časti koji su činile osobe koje su se smatrale odgovornima za nešto. 22 Prikril Boris, Pakao Pacifika 2. dio, str. 174. Izmjene u američkom komadi su bile redovita pojava koje je apsolutno za podržati jer su se tako snage mogle odmarati i osmišljavati nove planove dok bi drugi rukovodili. 23 Sulzberger C.L Drugi svjetski rat, 2. dio. str. 541 Zadnja linija obrane se pružala duž otoka azijske obale, od Japana sa sjevera pa kroz arhipelag Riu-kiu preko Taiwana do Filipina. 24 Prikril Boris, Pakao Pacifika 2. dio, str. 192. Odnosi se na davnu japansku povijest kada je vjetar spasio Japan slomivši mongolsku flotu u 13.st. pri pokušaju osvajanja otoka.

20

specijalni korpus samoubilačkih oružja - Ko To, pa je i sam Tojoda pred kraj rata izjavio da cijela japanska mornarica mora biti ˝nepobjediva snaga samoubojica˝25.

Napad na Filipine Sad se na putu našlo Filipinsko otočje. To nije bio nimalo lak zadatak za američke snage jer su Japanci tu imali preko milijun vojnika, preko 1500 aviona, samo područje Filipina je ogromno, a sam reljef je stvarao probleme i napadačima i braniteljima. Amerikanci su ovdje pripremili neviđenu flotu od preko 800 brodova podijeljenih u dvije flote. Napad je počeo 20. listopada u zaljevu Leyte koji je bio povoljan zbog prisutnosti slabe obrane i dobrog zaklona cijele flote. Desant je dobro protekao i Japanci su tek nakon njega alarmirali glavne snage, koje su ležale usidrene i Singapuru i Japanu.˝ 26. Krenula su dva vala u ispomoć slabija flota pod Kuritom i jača pod Ozawom. Amerikanci su se mirno iskrcavali, ali im je bilo čudno gdje su japanske snage. One su se žurile da napadnu što prije i u tome pothvatu su ih ulovile američka podmornica Dace i Darter. Neprimijećene, iskoristile su osjećaj sigurnosti Kuritine flote i potopile tri krstarice tako brzo da Japanci nisu ni shvatili u prvi mah što se događa jer su smatrali da su još daleko od područja sukoba. I ostale podmornice su obavile dobar posao jer su izvijestile o kursovima ostalih japanskih flota. Amerikanci su znali da se sprema velika bitka i vršili su sve pripreme.

Najveća pomorska bitka u povijesti ratovanja Ova sudbonosna bitka za Japan počela je 24.listopada 1944. Veličina ove bitke je u tome što nema premca po veličini snaga ni po površini na kojoj se vodila. Japanci su imali dobar plan koji je za svoje ostvarenje trebao ispuniti 4 važna činitelja: odlična služba veze, dobra koordinacija, vremenski usklađeni pokreti i usklađivanje s kopnenim aerodromima od čega u samoj bitki nije ništa krenulo po planu. Na drugoj strani Američke snage su podijeljene u 4 grupe koje je Halsey rasporedio prema izvještajima izviđačkih aviona da bi mogli u što boljem položaju dočekati japanske snage koje su također dolazile iz različitih smjerova. Prvo su krenuli valovi američkih aviona na flotu admirala Kurite, i postigli dobre rezultate. Došlo je do jake borbe jer su i Japanci poslali avione na američke nosače koji zbog toga nisu mogli postići zadane ciljeve i time su se Japanci našli trenutno u prednosti. Ali mudri Halsey je primijetio da se u izvještajima izviđača nigdje ne spominju japanski nosači pa ja poslao novi val izviđača što se isplatilo jer je pronađena Ozawina flota s nosačima i jakom pratnjom. To je zabrinulo američku komandu jer nisu očekivali tako jaku snagu. Dogovorili su plan da svim raspoloživim snagama napadnu Ozawinu najjaču flotu, a snage sa južnog i srednjeg Pacifika su ionako oslabili, pa bi se mogli vratiti u ispomoć u Leytu ako se oni ipak probiju. Neodlučni Kurita nije iskoristio tu priliku potpuno slobodnog tjesnaca San Bernardino, nego je oklijevao i čekao razvoj događaja. U međuvremenu preostala američka grupa pod Kainkaidom ostala je čuvati južne prilaze zaljevu Leyti kod tjesnaca Surigao gdje je postavila klopku. Nišimura koji je svojom flotom dolazio na to područje nije bio svjestan opasnosti pa nije poduzeo nikakvo izviđanje. Iza njega dolazio je i Šima sa svojim brodovima. ˝Tada se dogodila strašna greška jer ova dva admirala nisu htjeli prihvatiti nadređenost jedan drugome, pa su tako odvojeno krenuli kroz tjesnac.˝27 Pošto je Nišimura prošao tjesnac priredili su mu američki razarači vatreni doček. Ispaljeno je preko 130 torpeda odjednom što je bilo najviše u toku rata. Uništena je glavnina flote i poginula je sva komanda 25

Sulzberger C.L., Drugi svjetski rat, str. 600. I ovdje se vidi okorjeli idealizam zbog kojeg je izgubljeno mnogo života. 26 Prikril Boris, Pakao Pacifika 2. dio, str. 197. Ovo predugo čekanje je dosta loša odluka, ali ima razlog, a to je da Japanci nisu htjeli brzo djelovati u strahu da ne bi izgubili cijeli flotu odjednom. 27

Prikril Boris, Pakao Pacifika 2. dio, str. 218. Još jedan dokaz razdražljivosti i napetosti Japanaca pred slom.

21

i preživjela je samo jedna krstarica. Nakon toga u zaljev je ušao Šima koji je bio nešto oprezniji tako da je na vrijeme uspio povući snage natrag i tako izbjegao potpuni poraz. No i bez toga Amerikanci su pobjedonosno slavili prvu od tri bitke za zaljev Leyte. No spremala se katastrofa za Amerikance, naime prema izvještajima dolazila je još jedna flota i to kroz San Bernardino. To je bio Kurita koji se ipak odlučio na proboj, što mu je najbolji potez do sad jer je ispalo da ima nekoliko puta jače snage od američkih koje štite zaljev. Helsey još nije bio svjestan da je tjesnac San Bernardino ostao ne branjen jer je bio uvjeren da njega štiti Kinkaid, koji je pak bio uvjeren da ga čuva dio Helseyeve flote. Admiral Spragg koji je štitio Leyte odmah je poduzeo protumjere, ali protiv tako jakog protivnika nije se moglo puno učiniti, jer je posjedovao samo razarače i nekoliko nosača bez zaštite. Zatražena je pomoć , no Kinkaid nije mogao priteći jer nije imao više ni municije ni goriva zbog okršaja ja jugu. Jedino su avioni mogli pomoći, no ne i zaustaviti Kuritu u proboju prema američkim transporterima u zaljevu. Već kad su Amerikanci gledali smrti u oči , napad je iznenadno prestao, a Kurita se okrenuo natrag prema San Bernardinu. Ponovno nedostatak neodlučnosti koji je Japan možda koštao rata jer su se u toj jedinstvenoj prilici mogli zadati veći udarci od onih u Pearl Harboru. Ima razloga koji to mogu objasniti. Kurita nije bio obaviješten da je uspio plan odvlačenja Treće flote na sjever.˝ , ˝Bili su mu i neki bordovi znatno oštećeni…˝28 Ali ta odluka je stvarno bila čudna jer su dobivene čak i kamikaze i ostali avioni. Samo ova sretna okolnost spasila je Amerikance tako da su i ovu drugu bitku na neki način oni pobijedili. Sada je još ostala bitka na sjeveru. Nju je vodio Helsey sa svojom Trećom flotom protiv Ozawe čija je flota trebala biti mamac. Tu je sve dobro teklo i Helsey je bio zadovoljan, no tada dolaze radiogrami on Kinkaida koji pita ˝Je li 34. još čuva San Bernardino?.˝29 Kad je došao izvještaj o napadu na Leyte, cijeli Helseyev ured komande se zamislio jer su znali da nikako ne mogu pomoći zbog udaljenosti. U međuvremenu su napadi na Ozawu bili uspješni i na sjevernom bojištu je bila sigurna američka pobjeda. Sada je Helsey odlučio poslati najbrže brodove u pomoć, no oni su stigli prekasno jer su Kuritine jedinice već otplovile. Time je završena i treća bitka za Leyte i to tako da je nanijeta katastrofalna šteta japanskoj mornarici koja se neće sanirati sve do kraja rata. Totalni raspad operativne japanske mornarice Nakon velike bitke za Leyte nastavili su se gomilati gubici japanske mornarice. Ubrzo je potopljen i posljednji nosač aviona Čioda uz još nekoliko brodova. Ali bitke za Filipine su se nastavile. Kamikaze su radile probleme američkim snagama oštetivši dosta brodova ali to nije još bilo toliko opasno da bi ugrozilo misiju. Naprotiv Halsey je napao početkom prosinca Manilu i tamo zadao također teške udarce mornaričkim snagama. No i dalje su dolazila japanska pojačanja skupa sa kamikazama, a američke podmornice su radile također dobar posao potopivši puno plovila. Amerikanci su se širili na druge otoke, a Japanci su pružali jak otpor. Najveći im je problem bio sačuvati avijaciju jer su dosta gubili kamikazama ali i američkim napadima. Jednom prilikom američka flota isplovila je na pučinu da obnovi zalihe nafte, a prilikom toga je došlo do jake oluje gdje je izgubljeno dosta opreme, aviona i brodova, no Japanci nisu imali toliko snaga da iskoriste tu priliku. Na kraju 1944. japanska je mornarica prošla kobno, a s američke strane stizala su golema pojačanja. Malo po malo 28

Prikril Boris, Pakao Pacifika 2. dio, str. 225. Ovaj propust japanske veze je opravdan jer je došlo do općih nesuglasica među zapovjednicima pa se Kurita našao praktički sam, pa se nije htio upuštati u još veće gubitke. Ja se također s time slažem jer u tom trenutku je trebalo biti siguran u odluke a ne ići na slijepo kako je bio u mnogim trenucima. 29 Prikril Boris, Pakao Pacifika 2. dio, str. 225. 34. flota je bio specijalni odvojak Treće flote čija je misija u početku bila čuvanje prolaza no kad je Halsey krenuo na sjever i ona se priključila. Problem ja nastao kada Kinkaid nije dobio jasnu poruku i otišao na jug ostavivši nebranjen jadan tjesnac.

22

došla je borba i to najvećeg Filipinskog otoka Luzona gdje su vođene žestoke bitke. Velike probleme stvarali su ponovno kamikaze koji su potopili stotinjak brodova. Ni ipak uz jaka pojačanja američke snage su izvršile desante na raznim mjestima razdvojivši obranu i tako osvojile Manilu. To je bio konačni gubitak Filipina čime je carstvo razdvojeno na dva dijela, južni koji predstavljaju samo nekoliko baza koje su okružene i sjeverni dio – samo japansko otočje. ˝Kad su završile borbe na Filipinima, u kojima su Japanci izgubili 300 000 a Amerikanci 60 000 vojnika, moglo se prijeći na nova osvajanja.˝ 30Ali borba se nastavljala, Treća flota je krenula dalje prema Formozi i putem napadala velik prostor čak do Okinawe. Osvajanje Iwo Jime Iwo Jima je bio sasvim mali i naoko beznačajni otok, dug svega 8 a širok do 5 km. No Amerikanci su ga morali osvojiti zbog jednostavnog razloga, što je bio jaka zapreka američkim bombarderima koji su bombardirali Japansku industriju. Ovaj otok je bio strateški važan Japancima pa su ga jako utvrdili, prokopali su mnoge tunele, postavili mnogo vojske i najsposobnije generale. To su Amerikanci znali i razrađivali su složen plan napada. Imali su zaplijenjene i podatke o rasporedu snaga na otoku tako da su mogli preciznije planirati napad. No pravo stanje je bilo mnogo teže jer je otok bio jače branjen i taktički dobro spremam na iskrcavanje koje se moglo vršiti samo na jednoj plaži. Amerikanci su očekivali operaciju velikih razmjera pa je čak i Nimitz iz Pearl Herbora svoje sjedište premjestio u Guam da bude bliže središtu zbivanja. Okupljeno je jako upravno osoblje koje se dokazalo u prijašnjim bitkama. Prikupljena je i jaka sila brodovlja i aviona skupa sa oko 90 000 marinaca. Osvajanje je počelo početkom veljače 1945. kada je počelo bombardiranje, iako je i prije otok bio bombardiran još za komande Halseya. Desant je izvršen 19.veljače koji je burno dočekan jer bombardiranje je bilo podcijenjeno iako ja na otok bačeno najviše granata u cijelom ratu. Prvi dio napada je dobro prošao jer su Japanci čekali da što više marinaca dođe ne otok. Problem je stvarala vulkanska prašina koja je dizala zbog bombardiranja pa je nastala zbrka pri iskrcavanju. Tada su Japanci otvorili vatru i nanijeli velike gubitke, no desant je uporno nastavljan. Pojavili su se i kamikaze koji su onesposobili par nosača i brodova, ali napad se nastavio uz velike gubitke. Osvojeno je dosta područja, ali uz enormne gubitke. Jake borbe traje su dva tjedna kada je obrana počela popuštati i otok je osvojen. Novi planovi Unatoč samim porazima Japanci nisu htjeli popustiti. Izgubljena je velika većina flote i skoro sve baze u Tihom oceanu, ali to je dalo povoda da se organizira otpor pred samim japanskim otocima. Donijet je plan ˝Ten˝ (nebo) koji je planirao 30

Skupina Autora, Drugi svjetski rat., 3. dio, Str 323. Ovaj omjer snaga opet pokazuje najveću razliku u ratovanju saveznika i Japanaca.

23

obranu oko samog Japana, 31Formoze, Kine i Mandžurije, uz to planiralo se sklapanje primirja pa ponovno sakupljanje snaga za novo širenje. Ali to je bilo prekasno. Sada, pošto je osvojena Iwo Jima, počela su bombardiranja Tokia i ostalih gradova. Tako a je u jednoj noći u ožujku poginulo preko 80000 stanovnika Tokia. U američkim bazama pripremalo se sve za konačni pohod na Japan. Sve je radilo punom parom kako bi se rat što prije skončao. Osvajanje Okinawe Treba napomenuti da otok Okinawa nije bio osvojeno područje, nego teritorij Japana prije rata. Ima odličan strateški položaj jer dominira nad istočnom obalom Azije pa su ga Japanci dobro utvrdili i još doveli pojačanja iz drugih krajeva da pruže podršku. Zapovijedao je iskusan general Ušijima. Ovaj puta možemo govoriti o savezničkim snagama jer se priključila i britanska flota koja je imala jaku silu. Dvostruko više vojnika, no za vrijeme bitke bilo je potrebno slati i pojačanja tako da je u bitki sudjelovalo skoro pola milijuna saveznika. Ukupna flota imala je oko 1500 brodova koji su se dijelili na desantne grupe i na zaštitne grupa kao što je bio i običaj. Nakon priprema i bombardiranja počelo je iskrcavanje 1. travnja. Japanci jesu bili iznenađeni, ali počele su teške borbe za obje strane. Samoubilački avioni kojih je bilo pripremljeno oko 2000 su u velikom broju uništavali savezničke brodove. Zbog jakih otpora borbe su nastavljene idućih 3 mjeseca kada je i Okinawa pala u ruke Amerikanaca, koji su brzo osposobili aerodrome za konačnu navalu na Japan. Britanska flota se u ovom borbama pokazala dobra jer je imala deblji sloj čelika, koji nisu mogli probiti ni kamikaze, a nakon nekoliko tjedana i oni su se povukli iz borbe zbog iscrpljenosti posada. Japanci su posljednjim naporima pokušavali staviti u borbu još nekoliko brodova, no to su bili toliko očajnički planovi ako se uzme u obzir da im je preostalo samo nekoliko slabijih brodova, no ipak su se upustili u rizik, koji je bio nizašto jer su brodovi potopljeni samo nekoliko dana nakon isplovljavanja. Tako su zadnje jedinice japanske flote nestale s mora i tako simbolično obznanile ˝nestanak zastave zemlje izlazećeg sunca s mora.˝32 Nakon ove pobjede došao je pred ostvarenje plan ˝Olimpic˝ koji je planirao iskrcavanje na jugu Japana, zatim je planiran plan ˝Coronet˝ koji je planirao dalji napredak do središta Japana, i na kraju operacija ˝Downfall˝ kojom se trebalo iskrcati 5 milijuna vojnika i njima osvojiti cijeli Japan. No ovi planovi nisu ostvareni zbog narednih događaja. Zadnji očajnički planovi Iako su Amerikanci osvojili Okinawu i tako se primakli na 500 km od samog Japana, u japanskoj komandi nisu pomišljali na mir. Očigledno je bilo da je Japan izgubio rat, ali slično kao i u Njemačkom Reichu idealizam nije popuštao. Ostalo je još oko 3 mil. vojnika i nešto aviona s kojima se planirala obrana u pojasu japanskog otočja koji su nazvali ˝Kecu˝. Potaknula se cijela nacija na ubrzanu proizvodnju, išlo se do te mjere da se benzin dobivao iz prerađene smole zbog nestašice nafte. Napravljen je i velik broj samoubilačkih oružja ne bi li se obranili na obalama Japana. Mornarica je bila realna i nije vjerovala u uspjeh, no generali su htjeli borbu do zadnjeg čovjeka. To je dovodilo do mnogih sukoba i do samoubojstava komandanata. Američka komanda je bila upućena u to stanje i bile je svjesna da uskoro predstoji konačan borba. U međuvremenu obilnim bombardiranjima uništeni su svi industrijski gradovi pa su na neke od njih bačeni i milijunski iznosi bombi. Početak atomskog rata

31 32

Formoza je naziv za današnji otok Taiwan. Preuzeto iz: Skupina Autora, Drugi svjetski rat. Str. 339.

24

Svijet je očekivao skoru predaju Japana, ali ratna razaranja još nisu bila završena. Približavao se dan kada će biti zadaju jedan strahovit udarac Japanu, a on se već dugo pomno pripremao. Iz SAD-a je isplovila krstarica Indianapolis koja je imala tajni zadatak u vezi s tajnim teretom koji je trebalo dostaviti na Marijanske otoke. Bilo je to 6. kolovoza 1945. kada su iz Baze na Tinianu poletjele 3 super tvrđave B-2933 sa tajanstvenim teretom. Avionom je upravljao sam pukovnik Tibbett, koji je nakon povratka izjavio :˝Posada je rekla ˝Bože moj˝ i nije mogla povjerovati očima gledajući ono što se dogodilo.˝ 34 Cilj je bila Hirošima sa 320 000 stanovnika. Oko 8 sati ispušten je teret i za minutu je eksplodirala atomska bomba, a ubrzo nakon toga predsjednik Truman je objavio da je upotrijebljeno novo oružje čuvano do sada u najvećoj tajnosti. Grad je sav uništen tako da se nije moglo pomoći ljudima jer su i bolnice uništene. A nakon tri dana učinjeno je isto iznad grada Nagasakija, nakon čega ja car sazvao vrhovni savjet. SSSR se priključuje rat na Pacifiku Rusija je prije početka rata bila u napetim odnosima s Japanom, posebno nakon što je pripojena Manđurija i osnovana tzv. Kvantunška armija. Stoga su Rusi ovdje više očekivali napad nego na zapadu zemlje. Tu na istoku nalazila se i jaka flota s bazom u Valdivostoku. Tu su se nalazila i znatna kopnena vojska. No nakon njemačkog napada 1941. Glavnina ja ubrzano poslana na zapad. No kako se stanje u Europi mijenjalo pomalo je bilo očito da će se na tom bojištu pobijediti, a od 4. 12. veljače 1945. na povijesnoj konferenciji šefova članica saveznika u Jalti na Krimu to je bilo i potvrđeno. Tamo je između ostalog odlučeno da će Crvena armija ući u rat na Pacifiku i to tako da će zauzeti luke Dairen i Port Arthur te da će preuzeti kontrolu mandžurijskih željeznica i Mongolije uz nadopunu da će Amerika zauzeti samo južni dio Koreje. Nakon završetka rata u Europi SSSR je počeo pripremu za ostvarenje tih planova. Jake snage prebačene su na Daleki istok i gomilale su se na sibirskomandžurijskoj granici te na rijeci Amur. Komandant kopnenih snaga bio je maršal A.V. Vasiljevski. Znatno pojačanom mornaricom zapovijedao je N. B. Kuzneckov. Nakon priprema je SSSR objavio rat Japanu po naređenju ˝Stavke˝35, a 9.kolovoza 1945. počeo je opći napad na području Dalekog istoka. Nakon uspješnog prelaska rijeke Amur lako je pobijeđena oslabljena Kvantunuška armija i osvojena cijela Mandžurija tj. Mandžukuo. To je bio velik plijen za Crvenu armiju jer je ta pokrajina bila vrlo razvijena pa je u kratkom roku sva industrijska postrojenja, demontirana su i prevezena u Sibir. Sovjeti su osvojili i sjevernu Koreju što se odrazilo na njenu povijest do danas. Mornarica je također uspješno obavila svoj zadatak i porazila oslabljenu flotu u Kurilima. Postupno su zauzeti svi otoci kurilskog 33

Tibbettov avion kojim se izvršilo bombardiranje zvao se B-29 Enola Gay, samu atomsku bombu prozvali su ˝Little Boy˝- mali dječak. 34 Sulzberger C.L Drugi svjetski rat, 2. dio, str. 616. Ni sami vojnici u avionu nisu mogli vjerovati kada se ispod njih pojavila gljiva koja je uzdrmala i njihov avion. 35 Prikril Boris, Pakao Pacifika, 2. dio str. 285. Stavka je bio naziv za glavnu komandu cijelog SSSR-a.

25

arhipelaga, a najvažnija ja luka Etorofu koja je i danas sjedište ruske flote za Tihi ocean. ˝Sve ove operacije nisu bile toliko važne za pacifičko bojište koliko za cijelo poslijeratno razdoblje sve do danas.˝36 Konačan Slom jedne velesile Nakon što je donesena odluka vrhovnog carskog vijeća o kapitulaciji, rat na Pacifiku konačno se privodio kraju. Japan se predao 14. kolovoza 1945., kada je svoj govor imao i car Hirohito: ˝Mi, car, zapovjedili smo carskoj vladi da obavijesti četiri države, Sjedinjene Američke Države, Veliku Britaniju, Kinu i Sovjetski Savez, da prihvaćamo njihovu zajedničku deklaraciju. Obveza koju nam je ostavio osnivač carstva naših slavnih predaka, a mi moramo nastojati ispuniti je, sastoji se u tom da podanicima carstva osiguramo mir i da svim državama na svijetu podijelimo radost zajedničkog blagostanja. Danas se, međutim, ratni položaj ne može više preokrenuti na dobro, a opći položaj u svijetu nije nam također naklonjen. Još gore je to što neprijatelj koji je nedavno upotrijebio nečovječnu bombu, neprekidno zadaje nedužnim ljudima teške rane i masovno ih ubija. Uništavanje postaje upravo golemo. Kad bismo u takvim prilikama nastavili rat, onda to ne samo što bi dovelo do uništenja našeg naroda, već također do razaranje ljudske civilizacije.˝37. Japan potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju na bojnom brodu Missouri usidrenom u Tokijskom zaljevu 2. rujna 1945.S japanske strane potpisuju dva izaslanika, general Umezu i ministar rata Shigemitzu. S druge strane potpisali su predstavnici SAD-a, Velike Britanije, Kine, Sovjetskog saveza, Nizozemske, Novog Zelanda, Kanade, Francuske i Australije. General MacArthur održao je efektan govor38, po čemu je ova ceremonija ostala zapamćena. Tim događajem formalno je završen Drugi svjetski rat. Posljedice Kraj rata na pacifičkom bojištu donio je olakšanje cijelome svijetu upravo zbog toga što je time okončan cijeli svjetski rat. Nakon završetka bitaka ostala su opustošena golema prostranstva Tihog oceana, na morskom dnu su završile velike količine brodova. Uslijedila ja demilitarizacija zaraćenih područja da bi se na tom području do danas razvile jake svjetske sile. Broj žrtava na Pacifičkom bojištu je također bio golem. A uz to nije zanemarivo to što su Japanci koji su se našli za vrijeme rata u Americi završili u logorima, a isto je bilo i s Amerikancima u Japanu. SSSR i SAD su među sobom podijelili utjecaj nad poraženim Japanom i dijelovima Kine, pa su Rusi zadržali velik utjecaj u Mandžuriji, dok su se Amerikanci posvetili uvođenjem demokracije u japanski sustav, što čine uvijek nakon pobjede. Zbog tog problema raspodjele interesnih zona među velikim silama ponovno je mogao izbiti svjetski rat, ali to je posebna priča. Neposredno nakon rata oslabljena su gospodarstva država na tom području, koliko zbog razaranja toliko i zbog toga što se za vrijeme rata razvijala samo ratna industrija a sve ostalo se marginalizialo, što je imalo naravno duboke tragove narednih godina. Dobra strana je u tome što se uspjelo doći na kraj nacističkoj i militarističkoj ideologiji koja je bila sličan onoj u Njemačkoj. Isto tako osnovani su i Međunarodno vojni sudovi, pa je tako postojao i jedan u Tokiju za suđenja japanskim ratnim zločincima. Ubrzo kraja rata na Pacifiku počeli su i pokreti za osamostaljivanje pojedinih otočnih država, pa je tako prva među njima neovisnost dobila Indonezija. Konačno, na kraju rata, novim naraštajima kao i uvijek ostane sanirati posljedice, što je učinjeno dobro, 36

Prikril Boris, Pakao Pacifika 2.dio, 290. Slažem se s ovim navodima jer tak kasnije za vrijeme Hladnog rata i danas, posebno se to odnosi na režim Sjeverne Koreje. 37 Sulzberger C.L. Drugi Svjetski rat, str. 617. Ovaj govor jako lijepo iznosi stajališta iscrpljenog japanskog naroda koji je odlučio završiti krvavi pokolj svoga naroda. 38 http://www.history.com/media.do?id=d1t08&action=clip. U ovom govor je dosta dugačak pa bih izdvojio samo osnovne odrednice koje govore o tome kako u ratnu nije bilo pobjednika jer smo svi izgubili i mogu se nazreti miroljubive misli, mada aj primjer SAD dakako neće slijediti, niti slijedi.

26

ali kao i uvijek, netko zbog svog interesa ponovno omalovažava taj trud time što izaziva nove probleme. ZAKLJUČAK Cijelo ovo bojište se otvorilo iz nužde i prisile. To je zato jer su kao i u svim važnim odlukama tu sudjelovali oni kojim je to odgovaralo, no neki možda nisu bilo dovoljno informirani prije donošenja odluka. Ishod rata se mogao logički zaključiti i prije njegovog početka. Amerika je 10 puta bila jača u svakom pogledu, tako da ni tih par mjeseci koje su Japanci dobili iznenadnim napadom nije im mnogo pomoglo, nego je još više razbuktalo osvetu. Općenito svi ti planovi o osvajanju i ekspanziji su na kraju ipak samo planovi, koji u praksi nikako ne mogu potpuno biti ispunjeni. A opet Japanu nije ništa drugo preostao jer se našao u oskudici sirovina pa je na neki način trebao zadovoljiti bar svoje potrebe, no nažalost nije krenuo dobrim putem. Za primjer uzmimo Ujedinjeno kraljevstvo, koje je također otok bez dovoljno sirovina, ali s puno kolonija, da je Japan išao na polagano i neprimjetno preuzimanje tržišta postigao bi dugoročnije rezultate, što je na kraju ipak uradio i još danas radi. Ratom se mogu riješiti pojedini problemi i to samo prividno, a svjesno ratovanje protiv puno jačeg protivnika protivi se svim zakonima preživljavanja. Najviše me u cijelom ratu muči manjkavosti čudne situacije na obje strane, kao što je npr. noćna operacija bez radara, veliki nedostaci u komunikaciji među vlastitim jedinicama, neobjašnjivi postupci zapovjednika, vrlo loše izviđanje itd. Japanski problem je bio i to što se vezao za Sile Osovine i tako se još više zakopao u lošu reputaciju, iako za nikakvu agresiju nema opravdanja. Ponovno se treba naglasiti američka industrijska i ekonomska snaga koja omogućuje uistinu teško iscrpljujuć resurs svih dobara, protiv kojeg japanska strana nije imala šanse. Svi su mnogo pretrpjeli u ratnim razaranjima a posebno nedužni civili prilikom atomskog bombardiranja. Pred kraj rata kad je ishod već bio više nego očit došlo je do psihičkog sloma japanskog vodstva jer su se našli u ¨šah-mat¨ poziciji. Tu posebno treba istaknuti hrabre pilote koji su se prijavljivali u postrojbe kamikaze. No to je bila zakašnjela reakcija kao i mnoge druge koje su rezultirale još težim porazom. I na kraju kao i svi ˝negativci˝ Japanci su morali priznati poraz i pogrešku što je normalno. I to je dobro, jer su naučili važnu lekciju i sada su na putu prosperiteta i napretka koji je opet rezultat truda cijele japanske nacije koja i nije tako loša nacija, samo pojedinci su je učinili takvom kakvu ćemo je pamtiti u povijesti. Za kaj smatram da sam u glavnim crtama ispunio ciljeve koje sam si zacrtao prije početka rada na ovoj maturalnoj radnji. Mislim da se dobro mogu razaznati 3 dijela radnje: prije rata, za vrijeme rata i nakon rata, što mi je i na početku bio cilj, jer sam rat bio bi dodatno besmislen da nema svog uzroka i motivacije koju imaju suprotne strane. Također mislim da sam ponovio lekciju koju nikad nije previše puta ponoviti, a to je da se ratom ne postiže najbolji cilj, unatoč eventualnom tehnološkom razvitku, a najgore je to što stradavaju oni koji nemaju direktno veze s tim ratom. ˝Drugi svjetski rat, jest i ostaje zapanjujuća činjenica. Svi narodi, gorostasi i patuljci, našli su se u vrtlogu sudbine.˝39

Literatura i Web izvori: 1. Koren Snježana, Povijest 8, Zagreb, Profil, 2002 2. Matković Hrvoje i Mirošević Franko, Povijest 4, Zagreb, Školska knjiga, 2004. 3. Nimitz W. Chester,, and E.B.Potter, The Great Sea War, Washington, 2006. 4. Prikril Boris, Pakao Pacifika, Split, Marjan tisak, 2005., 2 dijela 39

Sulzberger C.L. Drugi svjetski rat, 2.dio, str. 625 Ovim citatom se jednostavno objašnjava samo ratno stanje kakvo se zateklo tijekom rata i s čime se apsolutno slažem.

27

5. Skupina autora, Drugi svjetski rat, Ljubljana, Mladinska Knjiga, 1980. 3 sveska. 6. Sulzberger Cyrus Leo i urednici American Heritagea : Drugi svjetski rat, prijevod Vlatko Šarić, Split, Marjan tisak, 2005., 2 dijela. 7. Tolnad John, Uspon i Pad japanskog imperija, prijevod Konstantin Miles, Zagreb, Centar za informacije i publicitet, 1982. 8. http://asboinu.blog.hr/arhiva-2007-01.html 9. http://www.combinedfleet.com/kaigun.htm 10. http://www.historyplace.com/unitedstates/pacificwar/index.html 11. http://www.history.com/media.do?id=d1t08&action=clip

28