O Hercegovini Iz Ranijih Vremena

O HERCEGOVINI IZ RANIJIH VREMENA

1

umetak.p65

1

30.10.2005, 22:00

2

umetak.p65

2

30.10.2005, 22:00

POSTANAK IMENA NASELJA U BEKIJI

Prema uvidu na terenu i po izvorima, većina mjesta u Hercegovini postala je po prirodnom obilježju kraja, po imenima feudalaca i slobodnih seljaka, neke djelatnosti ljudi, crkvenog svetitelja i po historijskim promjenama administrativnog karaktera. Tako je selo Vlasnići kod Pologa dobilo ime po prezimenu feudalca Ljupka Vlasnića u početku 15. stoljeća. Ime Sutorina je nastalo od imena svetiteljke Irene, Sumartina od imena sv. Martina, Đurđevca od imena sv. Đurđa, itd. Alagovac — Ime sela Alagovac je postalo u tursko doba od imena feudalca Alage. Batin — Selo Batin kod Posušja je nastalo u srednjem vijeku. Njegovo ime ima slovenski korijen, od riječi baćina, baština ili od riječi Bato. Bobanova Draga — Ime zaseoka Bobanova Draga je nastalo po bratstvu Bobana. Danas područje kod Popova nosi ime Bobani; i to je ime iz srednjeg vijeka. Blaževići — Ime sela Blaževići je nastalo od imena porodice Blaževića. Borajna — Ime Borajna je vjerovatno nastalo po obilju borovih stabala, kao što je i Borje u Klobuku dobilo svoje ime. Broćanac — Selo Broćanac se nalazi kod Posušja i nastalo je od imena plemena Broćanac, Broć, Broćinan. Ovakvi nazivi su česti u Hrvatskoj, Srbiji i Hercegovini (Broćno, Bioćanac kod Neuma). Cere — Zaselak Cere u Grudama je dobio ime po obilju cerovine ili po svetištu boginje Cerere iz doba prije doseljenja Slovena. Takav slučaj

3

umetak.p65

3

30.10.2005, 22:00

sa svim uskocima dolazi vi javiti kako nisam imao nada se pokrovitelja nikoga ima godinah 20 osim boga jakoga i pušku u plamenu, i bilo je sa mnom drugi put uskokah po 200, po 300 i po 500. Gdje god bila kavga, u svaku sam dolazijo s mojom bratjom uskocima. Gdje nije bilo, a i ja sam je bratjom uskocima zametao. U to evo se umiriste s Krivošijanim, ali to ja ne mogu dati, ne mogu da živim od gladi jer sam čoek zlikovac. Sam sada, sve Primorje u one berbete (zgode), robiću, palicu, svake ću jade graditi, jer sam čoek zlikovac, ne mogu da živim, ali ako bi se što dogodilo, nemojte patvoriti Krivošijane, ele ne mogu da živim, ali vi morete, da ja to ne činim i da vi dam vjeru za vašu zemlju, ali čisto za Knjaževu zemlju ne davam ni vjeru ni za Tursku. I da ste zdravo, jesam vaš dobročinitelj Stojan Kovačević s družinom«. Iz ovog pisma se vidi da je družina Stojana Kovačevića željela da nastavi hajdukovanje na području turskih krajeva. Sve hajdučke akcije do 1875. godine i bune raje zbog socijalno bijede su predigra velikom seljačkom ustanku 1875. godine. Pojedinačne bune su bile u svim našim krajevima pod turskom upravom. U jednom izvještaju austro-ugarskog, konzula u Mostaru Relje (Reglia) od 13. 11. 1874. godine govori se o pretpostavci Selim-paše da su se pojavili hajduci oko Stoca. Konzul misli da se ovdje radi o prolazu nevesinjskih seljaka poslije završenih poljskih radova u Gabeli. Nevesinjcima je dodijao Salih-aga Forta u Nevesinju jer im je tražio poreze i utjerivao ih silom pomoću zaptija i zakupca Stanka Perina. Turske vlasti su zatvorile Fortu u tamnicu u Mostaru. Tada su Nevesinjci odlučili da otputuju u Mostar da iznesu svoje tegobe i da se potuže na Fortine postupke. Konzul Relja (Reglia) ponovo piše svojim vlastima 19. 11. 1874. godine i navodi da se ne radi o »pobuni« nego o prostim demonstracijama protiv Forte. Izvještava da je Fortu pomagao mostarski muftija Kara-beg. Tada je novi paša Mustafa obećao raji da će ih osloboditi poreza (angarije). Nevesinjci su poslali dva seoska kneza u Mostar da izraze pokornost Porti a paši da uruče svoje zahtjeve. (M. Vego)

42

umetak.p65

42

30.10.2005, 22:00

je i s imenom Cerovi Doci. Porodica Cerovina se nalazi u Podveležju i u Gornjem Hrasnu, itd. Čitluk kod Posušja — Ime sela Čitluk je postalo u tursko doba i označava imanje. Dole kod Klobuka — Selo Dole je dobilo ime po prirodnom obilježju sela. Vjerovatno se spominje u 10. i 12. stoljeću, i to u grčkim i latinskim izvorima (Dalen, Dol). Drinovci — Ime sela Drinovci je nastalo od vlastitog imena Drenovac ili od stabla drin, drijen. Ovakvih imena ima i u Hrvatskoj. Srednjovjekovni izvori rijetko govore o prezimenima pojedinih ljudi. Prezime Glavaš se spominje u Dubrovniku 1466. godine, vjerovatno porijeklom iz dubrovačkog zaleđa. Kreničko jezero u Drinovcima je dobilo ime po vlasniku posjeda, i to u srednjem vijeku. Vlasnik imanja se zvao Krenac, kao što je i s imenom Krenčić-polja na Hvaru. Isti slučaj je s imenom sela Kokorine kod Blagaja gdje se nalaze gomile i stećci. U vrijeme kralja Uroša II Milutina krajem 13. stoljeća se spominje vlaško ime Kukor, dok se na Rabu spominje neki Pribe, brat Kokorina 1215. godine. Takvih imena Kokorin je bilo i oko rijeke Kupe a ima i danas u Varešu. Dupovci — Ime sela Dupovci u Rakitnu je postalo od porodičnog imena Dup, Dupovac. Kaštelan grada Mićevca kod Trebinja, godine 1456, zvao se Radosav Dup. Fra Bernardin Dupovčić se spominje 27. siječnja 1624. godine a nazivom Bosanac. Vjerovatno se ovdje radi o Rakićaku iz sela Dupovci. Dužice — Ime sela je slovenskog porijekla. Možda su Dužice porodično ime. Gorica — Ime Gorica je nastalo po prirodnom obilježju kraja. Tu je nekad bila šuma s vinogradima. Slovenska riječ gorica označava kraj s obiljem vinograda. Nema sumnje da su u ovom kraju gajila loza još u rimsko doba. U Gorici je bio centar župe Gorice u 12. stoljeću. U jednoj

4

umetak.p65

4

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

Raja iz zapadne Hercegovine se već odavno spremala na ustanak prikupljajući oružje i municiju u Vrgorcu i u Imotskom. O ovom nas izvještava austro-ugarska žandarmerija iz Vrgorca 4. 12. 1869. godine. Izvijestila je svoje nadležne vlasti da su se hajduci pojavili u Imotskoj krajini i da nisu namjeravali da pljačkaju nego da pripremaju raju na ustanak, kao što su radili kotorski hajduci. Zbog toga je žandarmerija u Vrgorcu držala na oku nacionaliste iz Vrgorca i okoline, naročito Matka Pervana iz Kokorica, Danijela Martinca, Marka Polića i Martina Franića iz Vrgorca. U Martinčevoj kući su se sastajali nacionalisti Hrvati u vrijeme stočnih pazara u Vrgorcu gdje su dolazili kršćani iz Ijubuškog kadiluka u svrhu prodaje stoke i kupovanja kolonijalne robe. Komandant žandarmerijske postaje u Vrgorcu Ante Čekada je izvijestio svoje nadležne vlasti da je jednog pazarnog dana došao Jozo Bebić pokojnog Luke iz Graba kod Vitine i razgovarao s Danijelom Martincem o kupovanju municije. Komandant žandarmerijske postaje Čekada je pratio njihov razgovor na pazaru tako da ga Martinac nije vidio. Razgovor je tekao ovako: »Imaš pušku?« Bebić je odgovorio: »Imam«. Martinac je dalje upitao: »Je li ti sigurna?« Bebić je odgovorio: »Jest, ali nema praha«. Martinac je odgovorio: »Ne boj se, kad ti je puška sigurna, biće praha«. Komandant jo pozvao Martinca na odgovornost i ukazao mu da je čuo njegov razgovor s Bebićem. Martinac je odgovorio da je razgovarao o kupovini stoke, a nikako o oružju. Komandant je izvijestio svoje vlasti da Martinac često ide na granicu tursko-dalmatinsku na brdo Mijaču gdje se razgovara s rajom o ustanku i o buđenju narodne svijesti po uzoru na don Mihu Pavlinovića, vođu nacionalista Hrvata u Dalmaciji, i na njegova suradnika Stjepana Ivićevića iz Makarske, poslanika u saboru u Zadru. Iz jednog pisma harambaše Stojana Kovačevića od 24. 1. 1870. godine doznaje se da je Stojan imao 200-500 hajduka koji su napadali Turke po selima i varošicama. Harambaša Stojan je pisao pismo Kosti Vučkoviću u Kotor u ime svoje i svoje družine, i to slijedeće sadržine: »Visoko blagorodnom gospodinu Kostu Vukčeviću od mene Stojana Kovačevića

41

41

30.10.2005, 22:00

povelji aragonskog kralja Alfonza V iz 1454. godine se spominje grad Nečano. Ne isključuje se mogućnost da je Nečano današnje Nečajno uz grad Pit. Nekad sam mislio da se Nečano nalazilo kod Rabine blizu Blagaja, dok mi se sad čini da je to kod grada Pita, odnosno današnjeg brda Pita. Grude — U ilirsko doba je u Grudama bilo mnogo gomila od kamenja. Područje Gruda je sastavljeno od stijena, pa se po ovom obilježju selo prozvalo Grudama. Selo Grude se, godine 1363. spominje u Konavlima. Grude u Bekiji se prvi put spominju u jednom turskom izvoru 1575. godine kad je bilo jedno preslušanje pred kadijom u Mostaru. O porodičnim imenima je teško govoriti. U jednom izvoru u Dubrovniku od 1361. godine se spominje Pero Miloš, podanik župana Sanka Miltenovića, porijeklom iz Humske Zemlje. Kašće — Ime sela Kašće je slovenskog porijekla. Nalazi se kod Šipovače blizu i Klobuka. Klobuk — Ime sela Klobuk je postalo od imena brda u Klobuku koje izgleda poput šešira, klobuka. U srednjem vijeku se kapa nazivala klobukom. Isti slučaj je s nazivima Klobuk u Dalmaciji i u istočnoj Hercegovini (grad Klobuk kod Trebinja). Nema sumnje da je selo Klobuk nastalo u srednjem Vijeku gdje se nalaze mnogobrojni stećci. Tu se pronašla velika količina bizantijskih zlatnika cara Argira III (11. stolj.). Na brdu nad selom Klobukom se vide ostaci starih građevina gdje je po tradiciji postojala crkva Svih svetih. Područje Klobuka je pripadalo srednjovjekovnim feudalcima Radivojevićima čiji se ogranak prozvao Petrovićima. Postoji velika vjerovatnoća da su današnji Petrovići potomci starih Petrovića iz druge polovine 15. stoljeća. Neki članovi porodice Petrović su bili pismeni pa su obavljali diplomatsku službu knezovima Radivojevićima-Jurjevićima-Vlatkovićinia, npr. u Dubrovniku.

5

umetak.p65

5

30.10.2005, 22:00

Konzul se nada da će austrijski predstavnik u Sarajevu Soretić uspjeti da uvjeri turskog guvernera Safet-pašu u Sarajevu da pošalje redovnu vojsku. Konzul izvještava da je Šimić izvršio jedno ubistvo i ranio jednog Muslimana i katolika, i to u Porimu kod Mostara. Šimić je proširio svoje hajdukovanje na područje Drežnice i Porima. Tada su hajduci iz istočne Hercegovine napali triput na turski garnizon u Sutorini. Po ovim događajima konzul zaključuje da se hajdučki pokret širi i dobro organizuje. Napominje da će hajdučki pokret izazvati velike posljedice jer su hajduci omiljeni u narodu, naročito u Srba. Narod je hajduke držao herojima koji se bore za slobodu. Konzul piše da će hajdučki pokret bili koban turskoj carevini ukoliko se ne preduzmu energične vojne mjere. Zbog poraza Francuske u ratovanju s Pruskom katolici i Turci su gajili simpatije prema Francuskoj, dok su Srbi izražavali simpatije prema Pruskoj i Rusiji. Šimićev pokret nije imao velikog uspjeha jer se nije povezao s ostalim hajducima iz istočne Hercegovine gdje je četovao hajduk Stojan Kovačević. Ograničio se na neka djela koja nisu simpatična s ljudskog gledišta. Bez obzira na ovo, pokret hajduka Andrije Šimića je imao značaj za raju jer je raja željno očekivala oslobođenje od turske vlasti. Šimić je svojim otporom protiv turske vlasti odražavao želju narodnih masa, pa mu je narod neka nedjela opraštao. Njegovo hajdukovanje je narod ocijenio pozitivno i stalno održao uspomenu na njegove akcije. U istočnoj Hercegovini su se u većem broju pojavili hajduci pod vodstvom Petka Kovačevića i njegova sina Stojana. Turci su uspjeli da uhvate Petka i Stojana i da ih odvedu u mostarsku tamnicu. Turci su objesili na mostarskoj tepi hajduka Petka Kovačevića, dok je Stojan Kovačević uspio da pobjegne iz zatvora u rujnu 1872. godine. Kapetan Barbijeri iz Makarske piše, 11. 9. 1872. godine, da su bjegunci iz mostarske tamnice pobjegli preko sela Krvavca kod Metkovića 2. rujna i uputili se cestom u pravcu Kleka. Prenoćili su kod nekog seljaka u selu Dobranju kod Metkovića. Narod je napadao austrijsku policiju što je tragala za hajdukom Stojanom Kovačevićem i odbjeglim hapšenicima.

40

umetak.p65

40

30.10.2005, 22:00

Kočerin — Selo Kočerin se nalazi između Vranića, Ljubotića, Privalja i Gornjih Mamića. Naselje se spominje tek u natpisu Vignja Miloševića iz vremena 1404-1411. godine. Dubrovački poslanik je pisao pismo svomu knezu kod Kočerina 1452. godine, u vrijeme borbe hercega Stjepana i njegovih protivnika. Postanak imena Kočerin nije lako objasniti. Korijen riječi može biti slovenski. Možda je ime Kočerina nastalo po prirodnom obilježju sela, i to od riječi košara. Selo izgleda kao neka košara koju okružuju okolna brda. Postoji mišljenje da je ime Kočerin nastalo od latinske riječi collis Cereris (brdo boginje Cerere). Taj brežuljak može biti na današnjoj gradini Budim. Ledinac — Ime sela Ledinac je slovenskog porijekla. Tu je živjelo pleme Pojmilić s kućom Marka Petrovića i njegovih 8 sinova i žene mu Divne. To je moglo biti u 15. stoljeću. Vjerovatno od plemena Pojmilići potječe gorička porodica Polunići. Obilje stećaka raznih oblika i veličine dokazuje da je Ledinac srednjovjekovno naselje. Mamići — Naselje Mamići je dobilo ime po stočarskom bratstvu Mamići. Ploci u Drinovcima — Postanak imena Ploci je teško objasniti. U rimsko doba je postajalo žensko ime Pioce, što se vidi po jednom latinskom natpisu s drugog područja. Tu su se u Plocima vadile kamene ploče za kuće pa je od toga i selo dobilo svoje ime. Pogana Vlaka — Ime je vrlo staro i označava dugu njivu (vlaka). Ovakvih izraza ima mnogo na području Jugoslavije. Ovo je sta-roslovenska riječ. Tako je i s prezimenom Pažin. Prezime Pažin je nastalo od slovenske riječi pažit, što znači označava livadu (pažini = livadari). Posušje — Enolozi misle da je ime Posušje nastalo od prirodnog obilježja kraja s malo padavina. U jednom objavljenom dokumentu iz 1378. godine se navodi kako su ljudi iz Posušja došli na zbor u Sinj (Rad 311, 222). Bosanski kralj Ostoja je boravio u Posušju 1403. godine. Tu su ga sačekali dubrovački poslanici da mu saopće kneževe želje.

6

umetak.p65

6

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

grijeha i zločina njegove hajdučke družine, a i drugih nepoznatih, pao je na njegovu glavu, jer joj je bio harambaša. To ga je najviše i teretilo i odvelo na doživotnu tamnicu. Rasprava Širmiću i družini trajala je 22 dana. Osuda je sastavljena i štampana na hrvatskom jeziku. Optuženih je bilo 25, kojima se u grijeh pripisalo 86 krivičnih djela. Branilo ih je 6 advokata. Saslušane su stotine svjedoka«. Kad se Šimić pojavio na području Ijubuškog i duvanjskog kadiluka, turski guverner Bosne i Hercegovine Safet-paša poslao je 1869, godine bataIjon lovaca u Ijubuški kadiluk jer je čuo da će hajduci na tursko-auslrijskoj granici napasti njegovo područje. Njegovim navodima da jedna grupa hajduka pljačka sela na turskom području Austrijanci nisu vjerovali. Austro-ugarski konzul u Mostaru Melja piše, 18. 5. 1870, namjesniku za Dalmaciju da grupa Andrije Šimića broji 8—9 hajduka i vodi borbe na području Duvna i Ljubuškog. Tada je turski guverner poslao jedan korpus vojske s pandurima i jednom grupom detektiva da uhvate Andriju Šimića i njegovu družinu. U jednom izvještaju carsko-kraljevskog kapetana kotara imotskog od 20. 9. 1870. godine navodi se da se grupa hajduka Andrije Šimića kreće po Imotskoj krajini i da je ubila imotskog posjednika Dundića a prije ga ucijenila sa 100 dukata (za njegovo oslobođenje). Vođa hajduka Šimić ugrožava Evropu pa kapelan kotara imotskog predlaže zajedničku akciju austrijske i turske vojske. Paša je naredio kajmakamu od Ijubuškog kadiluka i kadiluka Livna, mudiru od Duvna da se združe s austrijskom vojskom na imotskoj granici prema Turskoj. Pomenuti turski funkcioneri su se sastali u Viru 16. 9. 1870. kamo je došao i imotski kapetan po naredbi austro-ugarskog konzula iz Mostara. Dobili su zadatak da uglave plan borbe protiv Šimića i njegove družine. Turci su povjerili svojim pandurima zadaću da uhvate Šimićevu družinu. Austrougarski konzul Melja napominje da turski panduri nisu sposobni da izvrše svoj zadatak jer traže hajduke u selima gdje se oni ne nalaze. To su radili bojeći se smrti. O ovom je bio upoznat i mutesarif iz Mostara. Mutesarif je izjavio da nema ovlašćenje o mobilisanju redovne vojske.

39

39

30.10.2005, 22:00

Posušje je glavno mjesto posebne župe Posušje, spomenute u povelji kralja Ostoje 1408. godine. Tada je kralj Ostoja darovao župu Posušje braći Radivojevićima, gospodarima zapadne Hercegovine. U blizini Posušja je vjerovatno bio grad Ričani u selu Glavica uz rijeku Ričinu kod Vira, spomenut 1454. godine. Knez Ivan Nelipić je darivao kćerki Katarini grad Čačvinu u Posušju. Iz ovog podatka se vidi da je posuški župan vladao i Čačvinom u Dalmaciji 1428-1434. godine. Ovdje se sigurno radi o ženidbenim vezama. Neki izvori stavljaju grad Proložac u župu Posušje, i to povelja aragonskog kralja Alfonza V iz 1444. godine. Spomenuo sam da se na području današnjeg Čitluka u Dalmaciji, u starom Burnumu, spominje ime Bakul (10. godine prije nove ere). Posuški Gradac — Ime Gradac je postalo od imena grada iz rimskog doba koji se nalazi nad župskim dvorom u Posuškom Gracu. Grad se sigurno upotrebljavao u srednjem vijeku. Prispa u Ružićima — Po starom nazivu prispa označava nasip, dodatak. Tuda je, kao što sam spomenuo, prolazila rimska cesta, pa se zbog vode moralo graditi nasip za prelaz. Srednjovjekovni izvori ne spominju Prispu. Privalj — Izgleda da je ime sela Privalj nastalo još u rimsko doba od latinske riječi praevalis, što znači isto što i predolje, područje pred dolinom. Rakitno — Rakitno je široko područje s nekoliko sela: Vrpolje. Potklečani, Desnjovača, Sutina, Petrovići, Dupovci, itd. Ime Rakitno je nastalo po obilju stabala rakita ili po feudalcu Rakiti. Vlastito ime Rakita se spominje u Dalmaciji 1305. godine. Neki Stjepan, sin Miroslava iz Rakitema opljačkao je trogirskog trgovca 1326. godine. Po ovom podatku se vidi da je Rakitno (Rakitema) bilo poznato u 14. stoljeću. Kralj Ostoja Kotromanić je darovao župu Rakitno braći Radivojevićima 1408. godine. U istom izvoru se spominje i župa Planina, na području Čvrsnice. Jedan turski izvor spominje, 16.12.1696. godine, fratra Antonija Bešlića iz Rakitna. I danas Bešlići žive u Rastovači i u Rakitnu. U Rakitnu živi porodica Romić. U doba kralja Ostoje

7

umetak.p65

7

30.10.2005, 22:00

POGLED NA POSUŠJE

MOTIV S POSUŠJA

U isto vrijeme pohvataše Andrijinu družinu u Krstaticama. Sve ih odvedoše u Split, gdje im bude izrečena kazna 31. kolovoza 1872. g. Andrija bude osuđen na doživotnu robiju i otpremljen u Kopar (u Istri) 27. srpnja 1873. g. na izdržavanje kazne. Majka Andrijina i njegva rodbina nisu se mogli pomiriti s njegovom teškom kaznom. Često su molili za njega pomilovanje, ali bez uspjeha. Tek 1901. g., kada je Andrijin sinovac Jozo služio kao austrijski vojnik u Beču, stvar se pomakla s mrtve tačke. On je tada predao dvorskoj kancelariji molbu za stričevo pomilovanje. Andrija bude pomilovan i u 68. godini života pusten iz tamnice (16. prosinca 1901. g.) nakon pohvalnog izvještaja Koparske kaznionice o njegovu vladanju. Narod ga je svuda veselo dočekivao i darivao. To je Šimić iskorištavao. Pričajući, obilazio je Dalmaciju i pod stare dane živio od darova. Tako ga vidimo u Dubrovniku ljeti 1904. Za njim hrli staro i mlado. Svak hoće da ga upozna. U veljači 1905. na svom lutanju nađe se Andrija u Runovićima, u kući svog izdajnika. Tu nedavno preminu 5. veljače. Narod ga ukopa u grob njegovih izdajica, od kojih su neki već davno bili istrunuli. Glavni izdajica bio je umro svega dva dana ranije. Položiše ga na leš izdajice. Tako su se ispunile njegove riječi: »Moje noge nad vašim glavama bile*. Umro je u 74. godini života. Uz njega su našli jednu krunu i dvije pare... Veliki dio

38

umetak.p65

38

30.10.2005, 22:00

živio je njegov poslanik Stjepan Hromić 1405. godine, ali se ne može sigumo utvrditi da li je Stjepan porijeklom iz Rakitna. Rastovača — Ime Rastovača je postalo od prirodnog obilježja kraja gdje raste hrast. Ovo ime su upotrebljavali i zapadni Sloveni. Po obilju stećaka se može utvrditi da je selo Rastovača postojalo u srednjem vijeku. Na tu nas možda upućuju i obilni ostaci opeke iz rimskog doba. Između Rastovače i Broćanca je vlaški put. Ričine — Naselje Ričine pripadaju Čitluku. Tu se nalaze veliki stećci oko katoličkog groblja. U groblju se nalazi omanja glavica sa ostacima neke vjerovatno crkve. Ružići — Čini mi se da je ime sela Ružići nastalo od imena feudalca Hlapca Ružića spomenutog u povelji bosanskog vojvode Jurja Vojsalića 1434 godine. U dalmatinskom primorju se spominje prezime Ružić. Ružića ima u Poplatima kod Stoca i u Durmitoru. Po obilju srednjovjekovnih stećaka u Selinama se može zaključiti da su Ružići postojali u srednjem vijeku. Ružići su obuhvataliviše zaselaka kao i danas. Seline — Ime Seline označava naselje, posjed. To je stari slovenski izraz. Sovići — Riječ Sovići je slovenskog porijekla. Sutina — Riječ Sutina je srednjovjekovna. Selo Sutina je dobilo ime po porodičnom imenu Sutina. Prezime Cele Sutine se spominje na Rabu 1333. godine. Staroslavenski glagol suti znači utemeljiti, osnovati, nasuti. Šipovača — Ime Šipovača je slovenskog porijekla. U istočnoj Hercegovini ima naselje Šipovac, Šipovača a ima i takvih prezimena. Po obilju u vezi sa šipkom, grmljem. Trebistovo — Ime Trebistovo vuče korijen iz slovenskog jezika. Potječe od slovenske riječi riječi trebište, trijeba. Sličnih imena ima u Hercegovini i u Crnoj Gori. Izgleda da je u Trebistovu bilo slovensko žrtvište — trijeba, trebesin. Jedan posjed kod Zagreba se naziva Trebes 1363. godine. Po obilju stećaka se vidi da je naselje Šipovača postojalo u srednjem vijeku. Naziv je stećaka se vidi da je Trebistovo bilo naseljeno u srednjem vijeku.

8

umetak.p65

8

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

družine, koja je od 1869. g. pljačkala ne samo Turke, na teritoriju Bosne i Hercegovine, nego i podanike Austro-Ugarske na zemljištu Dalmacije, izazvao je austrijske vlasti. One su ucijenile Šimića i njegovu družinu. Andrija, za uzvrat, tada postade strah i trepet Bosne i Hercegovine i susjednih kotara Dalmacije. Uz Turke Andriju i njegovu družinu gone i panduri iz Imotske Krajine. Između ronde Studenčana, predvođene od Joke Bilića, i hajduka dođe 4. rujna 1870. g. do krvava okršaja u blizini Studenaca. Tu pogibe 6 hajduka, a sedmog, Nikolu Krajinu iz Sinjskog Zastoka, ranjena zarobe Studenčani. Ubrzo je iza toga uhvaćen i hajduk Petar Bašić iz Broćanca, u Ljubuškom kotaru. Potraga za Šimićevom družinom povećava se sa sve većom žestinom, naročito od 1870. g. kada se Šimićeva hajdučka družina zamjerila Studenčanima ubivši u Buškom blatu Tomu Bilića. Otada su Bilići, najbrojnije pleme u Studencima, zakleti neprijatelji Šimićeve čete. Kad je Andrija vidio da je ugrožen položaj njegov i njegove čete, odluči napustili kraj i susjedno područje i pobjeći u Crnu Goru. Plan je bio gotov, samo ga je trebalo ostvariti. Međutim, Studenčani su išli neprestano u potragu za Šimićem. Nađoše ga u Zagvozdu, kamo se sklonio kod Jakova Prodana. Studenčani s pandurom Jozom Tomičićem iz Zagvozda provališe u Prodanovu kuću. U životnoj opasnosti, Šimić se skloni iza žrvnja (11. siječnja 1871.). Tomičić opali iz puške na Andriju, ali ga ne pogodi. Andrija uzvrati pucnjem na Tomičića i na mjestu ga usmrti. Nakon toga nastane opća pometnja, koju Šimić iskoristi, stavi naćave na glavu i pobježe iz kuće pucajući iza sebe u cilju odbrane. Iz Zagvozda uputi se prema Runoviću. Kasno uvečer stigao je u zaseok Garce. Tu ga primi Ante Garavi zada mu tvrdu vjeru, da ga neće odati. Andrija se najede, napije i umoran zaspe. Kad je zaspao, Garci, da bi se dočepali obećane ucjene, pogaze zadanu riječ. Ante Garac, njegova žena Kata i 6 komšija svezaše ga u snu, odvedoše u Imotski i predadose vlastima. Šimić ih je teško proklinjao. Vele, da je često puta uzviknuo: „Moje noge nad vašim glavama bile!“

37

37

30.10.2005, 22:00

Trebižat — Troimena rijeka Trebižat se sastogi od Tihaljine, Mlade i svog donjeg toka. Izgleda da se Tihaljina nekad nazivala Trebižat. U Tihaljini se uz rijeku nalazi neplodna zemlja, zvana trebižat. Možda su stari Sloveni prinosili razne žrtve kod rijeke Tihaljine i njezinih pritoka. To je sve moguće, ali se ne isključuje i druga mogućnost. Godine 1000. u Solinu je postajao posjed Tribiset sa spomenom Mihajla, sina Tribisete. Iz ovog podatka se vidi, iako povelja nije autentična, da je ime Trebižat vrlo staro i da potječe od slovenskog vlastitog ili općeg imena trebižat, kultnog mjesta starih Slovena ili žreca. Vir — Ime sela Vir je slovenskog porijekla. Selo je postojalo u srednjem vijeku. Što se vidi po grupama stećaka. Vinjani — Selo Vinjani vuče porijeklo od slovenske riječi vino. Ime je nastalo po obilju vinograda ili pa imenu feudalca Vinjani. U jednoj latinskoj povelji iz Zadra se spominje Miroslav Viniani 1339. godine. Ovo dokazuje da je u srednjem vijeku postojalo ime Vinjani. Višnjica — Selo Višnjica u Donjim Mamićima je postalo od slovenske riječi višnja. Poznato je da je vlastito ime prvog poznatog humskog kneza bilo Viša. Ime Višnjica postoji i u Sumetu kod Dubrovnika 1363. godine. Vrlo je vjerovatno da je vlasnik grada Višnjice nosio ime Viša, Višnjica. Kod gradine Višnjica je lokalitet lombarda. Na gradini je bila rimska stražara, a možda i mjesto gdje su se izlijevale ili stajale lombarde u srednjem vijeku. O porodičnim imenima se ne može govoriti nego jedino da se u 14. stoljeću u Zagrebu spominje porodica Palec, čije je ime slično porodičnom imenu Palac u Višnjici. Vojnići — U selu Vojnićima su, godine 1434, živjeli Vlasi Vojnići, darovani Radivojevićima od vojvode Jurja Vojsalića, unuka Hrvoja Vukčića. Vojnići su bili stočari. Iza sebe su ostavili grobne spomenike s ukrasima štitova i mačeva. Vranić — Ime sela Vranić je slovenskog porijekla. Postoji slično ime kod Neuma s nazivom Vranjevo Selo i Vranešije kod Bileće. Po svoj prilici je na Vraniću živjelo bratstvo Vranići koje je živjelo u katunama.

9

umetak.p65

9

30.10.2005, 22:00

dine. Poslužiću se njegovim podacima i dopuniti ih novim neobjavljenim izvorima iz Državnog arhiva u Zadru. Ujević na 161—163. strani svoje knjige navodi: »Andrija se rodio u selu Grudama (u komšiluku Alagovcu) Ljubuškog kotara 2. listopada 1833. g. Imao je brata i 5 sestara. Zato ga je otac Ivan uklonio iz brojne porodice i već u 10. godini poslao na rad agi Tikvini u Mostar. Bio je agin kmet. Andrija je kod Tikvine ostao 10 godina. Poslije toga otac ga je odveo kući. Andrija se teško privikao seoskom životu i radu, pa je kod njega izbijalo često nezadovoljstvo. Usto su turske haračlije teško uznemiravale i jedamput mu oca nemilosrdno opljačkale. Andrija se požali turskom sudu u Ljubuškom, ali uzalud. To pridonese još više njegovu neraspoloženju, raspali u njemu želju za pravdom i osvetom i odvede ga u hajduke. Andrija je čuo za poznatog hajduka Jovu Kraljevića iz Glavine kod Imotskog i pridružio mu se. Tih godina, na putu iz Mostara u Duvno poginuo je beg Lakišić. Sumnja je pala na njih dvojicu. U jesen 1867. g. u Aržanu poginu Kadijević, a Šimića uhvatiše. Vukli su ga čitavu godinu po tamnicama Imotskog, Duvna, Livna i Ljubuškog. Odatle u kolovozu 1868. g. sretno pobjegne. Iza bijega stane Šimić skupljati veću hajdučku družinu: Petra i Jovu Sekulovića iz Prološca, Ivana Lončara, Antu i Marijana Jovića iz Vinjana, Ivana Meštrovića iz Studenaca, Antu Mustapića iz Lokvičića i druge. Oni su odmah ili u toku hajdukovanja pritjecali u sastav družine. Andrija je s družinom plijenio i robio Turke, ali nije štedio ni ostale bogataše, koji su mu pali u šake. Pred Božić 1868. g. opljačkaše karavanu Turaka iz Duvna. Ona je nosila agama u Mostar hranu i začinu. U blizini sela Rakitna 8. studenoga dočekaše karavnu bogatog Duvnjaka Derviš-bega Kopčića. Dođe do krvava okršaja, u kome nastrada i sam Kopčić. S njega izranjena hajduci skinuše oružje i odijelo. Za vrijeme velikog godišnjeg sajma u Duvnu 27. kolovoza 1870. Šimićeva družina zauzme položaj iznad Vinjanske doline i na povratku sa sajma opljačka preko 200 ljudi. Tom prilikom uhvate i sa 100 zlatnih dukata ucijene bogatog imotskog trgovca Josipa Dundića. Ovakav postupak Šimićeve

36

umetak.p65

36

30.10.2005, 22:00

Stari nazivi mjesta i posjeda na području Bekije Prema katastralnim knjigama mogu se utvrditi slijedeća stara imena mjesta i posjeda: Avtovac, Bandurica (Pandurica), Banica, Banov Dolac,baštine, bojište, bojana, Bovan (= balvan), bulog (u značenju oranice), bradina (šuma) čevlje (posjed), čevo, didovina, dija, dionica, aretuša, glasinac (šuma), granica, grahovište, homolje, jokšenica, katunina, kraljevo guvno, Krupa (potok), lastva, mogorovače, Mukoš (grad, oranica), Muša, Nezdravice, nugo, ormar (šuma), podvornica, piščet, piškule, pivčevina (u selu Grude), Pivčav dolac (u selu Tihaljini), pivčuša (u selu Sovići), Sandaljuša, Seline, selište, starac (oranica), stup (oranica), Svetija Gora (šuma u selu Sovići), trebižat (neplodno zemljište u Tihaljini), ulica, Velija Gora (u selu Gorica), voznik, vrioštica, Višegrad (u selu Sovići), zgon, znamenje, itd.

Društveni odnosi u Hercegovini u srednjem vijeku U početku ovog rada govorio sam o oblikovanju slovenskih plemena i njihovih područja poslije prvih vijekova njihova doseljavanja na Balkanski poluotok. Arapski pisac Ibrahim-ibn Jakub piše u 10. stoljeću da su Sloveni bili razdijeljeni na mnogo plemena koja su smatrali da se s njima po snazi niko ne može izjednačiti. U doba feudalizma velikoposjednici u Hercegovini su bili glavna društvena klasa. Oni su se između sebe razlikovali po vlasti, časti i imanju. Jedni su bili visoki feudalci (boljari, vlastela), ostali niži (vlastelčići i kmetići, itd. ). Kmetovi su im bili podložni tako da su bili vezani za zemlju koju obrađuju. Nisu imali pravo seljenja sa feudalnih imanja. Slobodnih seljaka je u početku feudalizma bilo mnogo više nego docnije u vrijeme razvijenog feudalnog sistema. Njihov život je bio prilično snošljiv, izuzimajući slučaj ratovanja i zidanja gradova i utvrđenja. Bilo je crkvenih i svjetovnih feudalaca: jedni i drugi s kmetovima i robovima Stanje kmetova crkvenih feudalaca je bilo nešto snošljivije nego

10

umetak.p65

10

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

U Župi Gorica je bilo ukupno 1867 stanovnika i 254 porodice katolika i 2 porodice Muslimana. Šipovača je imala 24 kuće sa 243 stanovnika. Vojnići — 50 kuća sa 295 stanovnika, Dole — 27 kuća sa 163 stanovnika. Klobuk — 107 kuća sa 566 stanovnika, Šiljevišta — 23 kuće sa 137 stanovnika. U župi Posušje je bilo sljedeće stanje: Jukića Mahala — 46 kuća sa 301 stanovnika, Rastovača — 88 kuća sa 624 stanovnika, Broćanac — 56 kuća sa 537 stanovnika, Posuški Gradac — 70 kuća sa 467 stanovnika, Batin — 35 kuća sa 354 stanovnika, Čitluk — 52 kuće sa 364 stanovnika, Osoje — 42 kuće sa 322 stanovnika, Vinjani — 50 kuća sa 374 stanovnika. Vir — 60 kuća sa 406 stanovnika i Zagorje — 35 kuća sa 220 stanovnika. U župi Rakitno su bila seja: Potklečani, Sutina, Vrhpolje, Drežnica. U Potklečanima je bilo 38 kuća sa 468 stanovnika, u Sutini — 61 kuća sa 462 stanovnika, u Vrhpolju — 53 kuće sa 373 stanovnika a u Drežnici — 20 kuća i 163 stanovnika (katolika). U Kočerinu je bilo 28 kuća sa 185 stanovnika, u Ljubotićima — 44 kuće sa 305 stanovnika, u Dužicama — 46 kuća sa 310 stanovnika, u Potkraju u Kočerinu — 3 kuće sa 33 stanovnika, u Rujnu — 21 kuća sa 176 stanovnika. Iz datih podataka se moglo opaziti da su na području Bekije postojale kućne zadruge s velikim brojem članova. U čitavoj Hercegovini bilo je 1868. godine 182.000 stanovnika (po izvještaju francuskog konzula Rusoa); od tog broja bilo je 50.000 katolika, 57.000 pravoslavnih i 75.000 Muslimana.

Hajduci u Hercegovini u drugoj polovini 19. stoljeća U zapadnoj Hercegovini, kao što sam spomenuo, postojali su hajduci u čitavom periodu turske okupacije. Pored ostalih hajduka i uskoka ističe se hajdučki voda Andrija Šimić. Šimićevo djelovanje je lijepo i opširno opisao Ante Ujević u knjizi »Imotska Krajina« objavljenoj u Splitu 1953. go-

35

35

30.10.2005, 22:00

kmetova svjetovnih feudalaca. Zato su kmetovi svjetovnih feudalaca ponekad bježali pod zaštitu crkve. Vladari su to odobravali. O crkvenim vazalima makarske biskupije govori papa Grgur XI u jednom pismu iz 1373. godine. Posljednju kategoriju podložnika činili su robovi koji su se pribavljali ratovanjem, kupovinom i zaduženjem. Postojao je običaj prodaje i kupovanja robova, bilo od strane privatnika bilo države. Gospodar je mogaorobove osloboditi zbog naročitih zasluga, i to posebnim pismom. Poslije čina oslobađanja, rob se nazivao slobodnjakom. Postajali su zakoni u kasnom srednjem vijeku koji su zabranjivali trgovinu robljem. Cijena roba u Dubrovnijku se kretala od 4 do 20 perpera, tako da su muškarci, naročito mladi, bili skuplji od ženske čeljadi. Robovi su se iskorišćavali u trgovini, na zemlji, lađama ili u svojstvu kućne posluge. Gospodari su ponekad sluškinjama davali godišnje po dva perpera. Neki učenjaci misle da su robovi imali pravo svjedočenja na sudovima. Najstariji podatak meni poznat o trgovini robljem u nas je iz 876. godine kad je Venecija zbog profita kupovala robova od gusara i lopova. O tom nas obavještava mletački pisac Andrija Dandolo. Jedan čovjek iz Popova je prodao svoju prilježnicu u Makarsku za jedan oklop, dok je drugi Hercegovac, godine 1468, prodao svoju ženu u ropstvo. Po izvorima se može utvrditi da su se robovi kupovali najčešće u Bosni i u nekim dijelovima Hercegovine. Prodavali su se često na trgu Drijevi kod današnje Gabele. Jedan izvor iz 1282. godine spominje robinju iz Rudina kodd Bileće. Inostrani trgovci su rado kupovali robove, a ponekad i crkveni Ijudi. Stjepan Ćučević iz Dabra prodao je, 1318. godine, talijanskom trgovcu robinju Radostu i njezinu kćerku. Draško Vukoslavić iz Bosne, prodao je 1361. godine robinju Mojmilu iz Usore. Neki trgovac iz Biograda kod Nevesinja, prodao je 1373. godine, robinju i njezina sina u Dubrovnik đakonu Marinu Saraki. Neki Dionizije iz Bosne prodao je 1379. godine svoju sestru, dok je carnik Ivan iz Konjica godine 1381. prodao Marušu, kćerku Radoslava Grupčića iz Drine (Foče).

11

umetak.p65

11

30.10.2005, 22:00

osjećanja katolika u Bosni i Hercegovini, što se vidi po raznim spisima iz Državnog arhiva u Zadru i Dubrovniku. Stalno djelovanje austrijske politike na stanovnike turskih pokrajina u Bosni i Hercegovini ostavilo je dubok pečat u srcima nepismenog stanovništva. Franjevci i narod nisu znali tajne ciljeve Austro-Ugarske prema Bosni i Hercegovini prije bune seljaka-kmetova u Hercegovini i Bosni 1875. godine. Austro-Ugarska je stalno vodila turkofilsku politiku i raznim tajnim sporazumima nastojala da raja ostane mirna. Razvoj hercegovačko-bosanskog ustanka je dao na znanje stanovnicima Bosne i Hercegovine da im Austro-Ugarska nije prijatelj nego jedino Hrvati i Srbi u Hrvatskoj i Dalmaciji, Srbiji, itd. Neće bili naodmet ako iznesem stanje o broju stanovnika Hrvala u za padnoj Hercegovini prije austro-ugarske okupacije. Poslužiću se podacima iz Sematizma fra Petra Bakule iz 1867. godine. Bakula je iznio broj kuća i stanovnika po pojedinim selima. Ledinac je imao 12 porodica sa 226 stanovnika (katolika), Medovići (Medvjedovići) — 20 porodica sa 138 stanovnika, Mamići — 47 porodica sa 132 stanovnika. Dolac — 12 porodica sa 76 stanovnika, Blaževići — 9 kuća sa 83 stanovnika, Alagovac — 17 kuća sa 125 stanovnika, Krištalica (Križtelica) — 4 kuće sa 28 stanovnika, Grude Polje — 21 kuća sa 139 stanovnika, Grude Brdo — 23 kuće sa 223 stanovnika, Višnjica — 22 kuće sa 133 stanovnika, Dragićina — 43 kuće sa 269 stanovnika, Pogana Vlaka — 24 kuće sa 162 stanovnika. Cerovi Doci — 4 kuće sa 30 stanovnika, Borajna — 6 kuća sa 39 stanovnika, Vlake — 4 kuća sa 37 stanovnika. Ružići — 58 kuća sa 434 stanovnika, Police — 44 kuće sa 105 stanovnika, Seline — 26 kuća sa 180 stanovnika, Tihaljina — 113 kuća sa 864 stanovnika, Zaside — 78 kuća sa 446 stanovnika, Sebešina — 11 kuća sa 52 stanovnika, Brdo — 18 kuća sa 146 stanovnika. Ploci — 11 kuća sa 122 stanovnika, Bovani — 11 kuća sa 122 stanovnika, Drinovci — 92 kuće sa 662 stanovnika, Kongora — 1 kuća sa 5 stanovnika, Gorica polje — 53 kuće sa 327 stanovnika, Sovići — 131 kuća sa 996 stanovnika. Dubrava — 9 kuća sa 76 stanovnika.

34

umetak.p65

34

30.10.2005, 22:00

Dubrovčani Utješen i Branko Nikolić su prodali jednom strancu Katalanu roba i 4 robinje kupljene na jednom bosanskom trgu, i to za 67 i po dukata. Poslije 15 dana kupac ih je preprodao za 95 di’-kata jednom trgovcu iz talijanskog grada Mesine. Kao trgovac robljem ističe se godine, 1393. Oliver Vitomirović. Vrlo interesantna činjenica jeste da se prodajom robija bavila Stojislava, kćerka bosanskog kralja Dabiše. Prodavala ih je u Brštaniku kod Opuzena. Stojislava je bila sestra Stane Radivojević, gospodarice sela Valjaka kod Vitine krajem 14. stoljeća. Tada je dubrovački zliatar Brajan Mikulić kupio patarenku (Bosanku) Dragoslavu. Dubrovčani su se, u prvoj polovini 15. stoljeća, tužili na trgovinu robljem. Prodaja robova nije izišla iz registra prodajnih artikala ni u novom vijeku. Naročita etnička kategorija ljudi u srednjem vijeku su bili cigani. Cigani su porijekliom iz Egipta iako neki učenjaci tvrde da su porijeklom iz tatarske zemlje ili Indije. Već 835. godine se pominju cigani u Bizantiji. Oni mi se iz Egipta i Bliskog Istoka preselili na Balkanski poluotok. Spominju se na otoku Kreti 1322. godine, a u Grčkoj 1326. godine. Jireček je mislio da su se cigani naselili i u Dubrovnik 1423. godine i obavljali dužnosti trgovaca, trubača i bubnjara. Prvi spomen cigana u Dubrovniku je iz godine 1362. Cigani su nosili slovenska imena, pa se po tom zaključuje da su bili u Dubrovniku prije dolaska Turaka na Balkanski poluotok. Cigani su plaćali porez kao i ostali građani. Bavili su se i zanatljiskim poslovima i liječenjem mokraćne bešike. Cigani su dolazili i u Bekiju i obavljali razne zanate. Pored cigana po Hercegovini su krstarli prosjaci. Iseljavanje podanika bosanske države na područje Dubrovačke Republike je bilo zabranjeno, i to pa starim zakonima koji su vladali između Dubrovčana i Humske Zemlje. Kad SU Humnjaci 1405. godine, upali na područje Stona, Dubrovčani su učinili protest vojvodi Sanadalju Hraniću navodeći da su »radi i hotni dobre stare zakone uzdržati«. Kad su prosjaci s područja Hercegovine prešli u Dubrovnik mimo dozvole dubrovačkog kneza, Malo

12

umetak.p65

12

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

od Posušja u Turskoj sa jednu novčanu podporu za novu crkvu. Preuzvišenosti! Prenda prepokorni podbileženi nisu podajnici čestite Austrijske kuće, jer Posušje njihovo selo jest turskog carstva, ipak prositelji častni i vruće Ijubiu Austriju a još više zato što najbližim ovim hrvatskim komisijama u miru živu. Posušje jest dosli veliko selo, neprosvitjno i zapušteno od turske vlade. U njem je starodavna posve maležna pogibeljna crkva, koja buduć pohođenu viši broj od Austrianaca iz sela Vinjane i putnika jest potreba povećanja. Selo što je moglo, to je dalo i daje za jednu i plastionu novu crkvu u radi, ali sva je prilika da radnja neće biti dovršena jer u najlipša doba neće se imati pomoć. U tursku Vladu nije se uzdati za jednu potporu jer ona ne gleda drage volje našu crkvu. Što ostaje sada virnim prositeljima nego obratiti se poznatome blagorodnome srcu Vaše Preuzvišenosti, vruće moleći da bi blagoizvolili udiliti podbileženim crkovnim upraviteljima jednu novčanu podporu za zidanje spomenute crkve. Opazit moram da općeljubivi ck, kotarski Poglavar gospodin Danka jednom prigodom neki dan izvolio je prigledati radnju nove crkve od koje je ostao posve zadovoljan, uvjerivši se od nemogućnosti sela za dovršenje crkve bez jedne pomoći. Osuđujući se prositelji ufati da će ona molba biti uslišana, u ime svega sela zahvaljujući Vašoj Preuzvišenosti kliču gromovitim živio! Posušje, dne 6 studenoga 1872. Na ime svega crkvenoga Društva fra Filip Čutura Župnik«. Na molbu je utisnut crkveni pečat. Molba je bila uvažena i namjesnik je poslao 300 forinti, na čemu se fra Filip Čutura zahvalio i potpisao priznanicu u ljeto 1874. godine. Iz datih podataka se vidi da su austrijske vlasti u Zadru i Beču često pomagale izgradnju crkava u Hercegovini. Kad su novac slali, nisu nikad davali prijedloge za osnivanje škola za potrebe naroda. Sad se može razumjeti stav franjevaca u Hercegovini prema Austriji. Dajući novčanu potporu franjevcima Austrija je ujedno stvarala podlogu za ispunjavanje svojih političkih ciljeva na Balkanskom poluotoku. Ona je iskorišćavala vjerska

33

33

30.10.2005, 22:00

vijeće je 18. 11. 1416. godine protestovalo i naredilo da se prebace preko granice.

Bekija u doba turske okupacije Spomenuo sam da je najmlađi sin hercega Stjepana Stjepan Hercegović primio islamsku vjeroispovijest i napustio Hercegovinu. Postao je turski zastavnik u svojstvu sultanova zeta i beglerbeg od Anadolije 1478. godine a veliki vezir 1497. godine. Vršio je dužnost velikog vezira četiri puta, u vrijeme Bajazida II i Selima I. Istakao se u vojničkim poslovima ratujući na području azijsko-afričkih zemalja. Umro je u Anadoliji u dosta dubokoj starosti 1518. godine. Iza sebe je ostavio sinove Ali-bega i Mustajbega. Turska uprava — Kad su Turci osvojili Bosnu i Hercegovinu, podijelili su državu na beglerbegate, sandžake, kadiluke, nahije i džemate. Sandžak se dijelio na nahije, tj. na krajeve, oblasti. Nahija je upravna jedinica nastala od srednjovjekovni župa i župica. Zato se pojam nahije redovno poklapao s pojmom župe. Ove političko-teritorijalne jedinice su bile podređene sultanu, beglerbegu ili sandžakbegu, a njima su upravljali vojvode, harambaše kao vojni zapovjednici. Građanskim poslovima su rukovodili knezovi, primićuri, katunari. Kadiluk je bio sudska jedinica sandžaka za više nahija. Naziv kadiluk je arapska riječ i označava isto što i sudstvo, dok je kadija bio sudija. Turski tituli, godine 1481, bili su: vezir, sandžaci, vojvode, subaše, kadije itd. Turci su zauzeli područje Foče (Drine) i u njoj uspostavili kadiluk, vjerovatno još 1465 godine mada se taj kadiluk prvi put spominje tek 1469. godine. Do godine 1470. nije postojao hercegovački sandžak nego bosanski.To se vidi po diplomatskim spisima iz Dubrovnika. Hercegovački sandžak se spominje prvi put u siječnju 1470. godine. Upravu u nahijamu su vodile vojvode bosanskog sandžakbega Isa-beg Isakovića. Ahmet-beg je

13

umetak.p65

13

30.10.2005, 22:00

Godine 1867. postojali su zidovi crkve sv. Ilije u Tihaljini, dok je župa (parokija) osnovana 1889. godine. Klobuk je bio u sastavu župe Veljaka do 1873. godine kad je započeta gradnja parokijalnog doma. Župsku kuću je započeo graditi fra Pavao Petrović a dovršili su je fra Martin Mikulić i fra Tadija Beljan. Drinovci su do 1871. godine pripadali župi Ružićima. Župa Grude se otcijepila od župe Posušje 1888. godine. Za župsku kuću je 1865. godine sakupljeno 77 forinti. To je imalo poslužiti i za isplatu zemljišta na kojem je trebalo izgraditi župsku kuću. Župa Vir se otcijepila od Posušja 1871. godine a župa Rakitno od Seonice 1845. godine. Tada je fra Rafo Radoš sagradio župsku kuću u Seonici. Župa Kočerin se otcijepila od Širokog Brijega 1872. godine i oformila u zasebnu župu — parokiju. U župi Posušje župsku kuću je sagradio fra Jeronim Marojević, dok je župsku kuću u Posuškom Gracu sagradio fra Nikola Ilić. U Ružićima je postojala crkva sv. Ivana Krstitelja od starina. Postoji protokol iz 1778. godine, dok se matične knjige, koliko mi je poznato, nisu sačuvale. Narodna tradicija priča da je parokijalni dom bio u Maliču, a samostan na mjestu »fratarski manastir« u zaseoku Police u Ružićima. Parokijalni dom u Ružićima je sagradio, 1836. godine, fra Bono Kraljević, a cisternu fra Andrija Šaravanja 1858. godine. Fra Filip Čutura, ugledna ličnost u Bekiji, bio je župnik u Posušju i obnašao neke časti u franjevačkoj kustodiji. On je 6. 11. 1872. godine odlučio da sagradi školu i crkvu u Posušju. Tražio je pomoć od naroda i u inostranstvu. Obratio se austrijskom namjesniku za Dalmaciju u Zadru putem kotarskog načelnika u Imotskom i mostarskog biskupa i austrijskog konzula u Mostaru. Njegova molba glasi: »Presvietlom gospodinu Josipu Danči c. k. kotarskom poglavaru od Imotske za Njegovu Preuzvišenost gospodinu barunu Gabrielu od Rodić o. kr. Namjesniku, itd. Zadar. Molba vieća zgrado crkvenoga

32

umetak.p65

32

30.10.2005, 22:00

upravljao jednom nahijom i nije imao rang sandžakbega. Vojvode hercegovačkog sandžaka su bili ljudi bosanskog sandžakbega i kada je Hercegovina bila izdvojena iz bosanskog sandžaka u poseban sandžak. Prvi turski upravitelji Hercegovine su se nazivali vojvodama, a kasnije, krajišnici ili sandžakbezima. Prvi hercegovački vojvoda s nazivom krajišnika i nasljednik Smail-bega godine 1475, bio je Bajazid-beg komu su Dubrovčani čestitali postavljenje i poslali dar u iznosu od 400 perpera. Kad se turska vlast učvrstila u Hercegovini i organizovala vojne jedinice usmjerila je svoje napade u pravcu Poljica kod Splita. Sultan Bajazid II piše 1481. godine hercegovačkom sandžaku Ajazbegu da pusti na miru Poljica, Kučiće i Rogoznicu. Turska vojska je neprestano prodirala u Neretvansku krajinu i uspjela je da je zauzme 1492/3. godine. Krajina se spominje kao turski posjed u tursko-ugarskom ugovoru 1503. godine. Tada su nahije (župe) Imotske krajine bile: Buško Blato, Posušje, Imotski, Gorska župa oko Vrgorca i Makarsko primorje, sad su one u sudskom pogledu potpadale pod fočanski (drinski) kadiluk. Tada je kasum-beg Kopčić, dobro poznato prezime narodu Bekije, držao Gradac, Borovac, itd. Izvori spominju da je Imotski imao svoju posadu 1519. godine, dok je nahija Imotski pripadala mostarskom kadiluku. Imotska nahija je imala 4 džemata Vlaha stočara, od kojih je bio najveći Tomasa, dok je džemat sina Radova držao tvrđavu Proložac. Tada je Donja Bekija pripadala nahiji Imotski. U turskom defderu iz 1477. godine spominje se nahija Duvno ili Rog. U gradu Rogu je bila turska postaja s dizdarom Sankurom na čelu godine 1519. Sankur je imao timar (posjed), dok je posada primala platu u novcu. Rog se priključio mostarskom kadiluku nešto prije 1519. godine. Tada je nahija Broćno pripadala mostarskom kadiluku i takvo stanje je ostalo do kraja turske vladavine. Gorska nahija oko Vrgorca se spominje 1503. godine. Ona je imala tursku posadu s dizdarom Sulejmanom na čelu. Kad su Turci učvrstili svoju vlast u Bekiji i Imotskoj krajini, nastojali su da osvoje mletačke gradove Knin i Skradin. Hercegovački krajišnik Mahmud-

14

umetak.p65

14

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

da se Gorica otcijepila od župe Posušje 1834. godine. Temelji samostana na Humcu kod Ljubuškog su udareni 4. 4. 1867. godine. Dozvolu za njegovo građenje izdao je valija šerif-Osman-paša i kajmakam od Ljubuškog. Crkva je sagrađena 1869. a samostan 1894. godine. Prije toga, franjevci iz Hercegovine su se otcijeplii od bosanske provincije 1844. godine. To je sultan odobrio sa svoje strane a Ali-paša Rizvanbegović potvrdio. U izvještaju fra Rafe Barišića od 9. 8. 1844. godine se vidi da je Ali-paša poslao kadiju da utvrdi mjesto za crkvu i samostan na širokom Brijegu. Paša je tada izjavio da se crkva gradi i da se sigurno nada da će to sultan potvdriti. Paša je odgovorio da će ferman doći. Temelji crkvi i samostanu na Širokom Brijegu su udareni 23. srpnja 1846. godine. Odredilo se da se u samostan smjesi i sjemenište i novicijat. Fra Filip Čulina je za građenje crkve i samostana sakupljao milodare u Italiji. Biskup fra Rafo Barišić, fra Anđeo Kraljević, fra Nikola Kordić i biskupski sekretar fra Marko Kalamut napisali su pismo namjesniku za Dalmaciju 28. 6. 1844. godine u kojem mole dozvolu da mogu sakupljati milodare na dalmatinskom području. Napomenuli su da su kupili zemlju za gradnju crkve i samostana.

ŠKOLA U POSUŠJU IZ TURSKOG DOBA

31

31

30.10.2005, 22:00

beg je stigao pod Klis 1522. godine, i i to s vojskom mostarskog vojvode Hasana. Grad Klis je branio uskočki vođa kapetan Petar Kružić i prisilio tursku vojsku da se povuče u ljeto 1522. godine. Dubrovčani su nastojali da održavaju dobre i tijesne veze s turskim vojskovođama u Mostaru pa su, godine 1527, poslali poslanstvo u Mostar da čestitaju novoimenovanom sandžak-begu Ahmetu Bodirožiću, nazivajući ga »pravednim i poštenim«. Tromeđa bosanskog, hercegovačkog i kliškog sandžaka poslije 1537. godine je išla do Zec-planine, tako da su u Konjicu sjedjela trojica sudija, svaki za svoje područje. Nahije Ljubuški, Posušje, Imotski, Fraaugustinova zeml|a (od Makarske do Neretve) i gorska nahija pripadale su mostarskom kadiluku do osnivanja imotskog kadiluka 1562. godine. Nahija Posušje je ostalu pod imotskim kadilukom do osnivanja gabeoskog kadiluka prije 1598. godine. Gabela je godine 1567. pripadala nevesinjskom kadiluku. Od 1598. godine nahija Posušje je pripadala gabeoskom kadiluku. Tako je ostalo do kandijskog rata u kome su Turci izgubili te predjele 1669. godine. Do sredine 17. stoljeća Duvno je pripadalo imotskom kadiluku. Nahija Ljubuški se spominje 1567. godine u sastavu imotskog kadiluka, do osnivanja gabeoskog kadiluka kome je pripojena. Ljubuški kadiluk se spominje 1633. godine, dok je nahija Posušje ostala pod imotskim kadilukom do 1717. godine, Poslije toga se dio Imotske krajine — Bekija povratio pod tursku vlast. Tada je mletačka okupacija Bekije bila kratkotrajna. Sjedište sandžak-bega Hercegovine do 1572. godine bilo je u Foči, ali su često boravili u Mostaru namjesnici u prvoj polovini 16. stoljeća. U to doba se sandžak-beg nazivao mostarskim pašom. Privremeno sjedište sandžak-bega u Mostaru spominje se prvi put 6. lipnja 1522. godine. Ljetopisac fra Nikola Lašvanin navodi da je mostarski paša vodio borbu pod Jajcem 1525. godine. Mostarski sandžak-beg je prenio svoje sjedište u Pljevlje tek 1572. godine i tamo su sandžak-bezi ostali do 1833. godine. Sandžak-beg Hercegovine je ovisio o o rumelijskom elajetu do 1580.

15

umetak.p65

15

30.10.2005, 22:00

Lištice gdje je živio župnik Nikola Kordić. Mecan je obio vrata i opljačkao kuću u odsutnosti župnika. Tada su Kazanci i Banjani u Crnoj Gori otkazali isplatu novih poreza — nameta. Fra Petar Bakula je započeo da zida novu crkvu sv. Stjepana u Gorici 1856. godine i zidao ju je 3 godine. Priča da je narod nosio kamen na leđima iz Osoja kod Posušja. Stara crkva je bila duga 15 lakata s okruglom apsidom na svod, dok je nova bila duga 38 a široka 18 lakata. Godine 1862. župnik je stanovao u privatnoj kući koju je sagradio fra Stjepan Kalović iz Kreševa. Tada je župi Gorici pripadalo selo Sovići, Grude i Dubrava. Fra Petar Bakula je napisao pismo Franji Josipu I i zamolio ga da pomogne izgradnju, crkve u Gorici. Posmo je napisao na italijanskom jeziku 25. 4. 1856. godine; ono u prijevodu glasi: »Veličanstvo! Narod katoličke Gorice u Hercegovini (mjesto granično Imotskom, kod granica dalmatinskih Vašeg Veličanstva), više od jednog vijeka morao je liti vjerske i neprestane suze nad ruševinama i bijednim stanjem nad paležom svoje parokijalne crkve posvećene sv. Stjepanu mučeniku. Međutim, narod je posvećivao najveće želje za ponovnom gradnjom crkve, veliki svetac titulom umnožio je svoje najmoćnije učešće kod boga milosrđa...« Bakula, dalje, navodi kako je narod dobio dozvolu od sultana da se crkva opravi u prijašnjem stanju. Zato narod moli austrijskog cara da pošalje novčanu pomoć za dovršenje crkve. Austrijski konzul iz Mostara proslijedio je Bakulinu molbu namjesništvu u Zadru tek 6. 10. 1856. godine. Franjo Josip I je poslao pomoć u iznosu od 1500 forinti. Iz jednog spisa carsko-kraljevskog komesara administratora iz Splita od 21. srpnja 1857. godine vidi se da mostarski biskup fra Rafo Barišić iz državne kase prima 400 forinti godišnje (po naredbi od 1. 5. 1847. g.). Crkva je bila pokrivena 24. studenog 1857. godine. Bakula je održao govor u vrijeme crkvene službe i zahvalio se ispred naroda austrijskom caru Franji Josipu i na poslatom novcu. Godine 1866. Ivan Franković iz Rijeke je poslao slike Putnog križa u Goricu na Bakulinu molbu. Slike su bile rađene u Veneciji. Tada je Bakula za bratovštinu u Gorici napravio zastavu. Zvono je nabavljeno 1850. godine. Napominjem

30

umetak.p65

30

30.10.2005, 22:00

godine, a poslije toga o bosanskom pašaluku. Bosanski pašaluk je imao 7 sandžaka. Kad su Turci osvojili Hercegovinu, plemići nisu ostali vlasnici zemlje. Davali su timare Muslimanima i kršćanima, vlaškim knezovima (u 16. i 17. st). U 15. stoljeću vlaške starješine su imale veće timare, a kasnije manje. Timari su državne zemlje i mogle su se nasljeđivati prema određenim uslovima. Svaka baština je davala po jedan dukat na godinu (filur). Isplaćivao se u srebrnim akčama, kovanim u Turskoj i u našim gradovima. Po ovom porezu stočari baštinici su se nazivali filurdžijama. To su bili Vlasi stočari. Katunari vlaških katuna se spominju i u Poljici kod Splita 1662. godine. Turski posjedi su bili: milć (privatna svojina), državna zemlja, od koje je sultan uzimao veći dio prihoda a manji davao svojim vazalima, i vakufi (crkvena zemlja). Spahije su imali timare i zijamete i po tome su se prozvali timarnicima i zijamima. Timari su procjenjivani do 20.000 akči a zijami do 100.000 akči čistog prihoda. Muslimansko plemstvo je zadržalo predturska imanja iako nije imalo punu vlast nad zemljom. Turska uprava je mijenjala stari sistem nasljeđivanja zemlje i sticanj novih posjeda. U ovom treba tražiti svako rješenje posjedovnih odnosa u našim krajevima. Porez na glavu su davali kršćani. Rajinska pristojba se zvala spendža, a iznosila je 25 akči na svaku glavu. Da bih predstavio davanje poreza i vrijednost u prirodninama, navešću nekoliko primjera. Kilo pšenice vrijedilo je 1530. godne 15 akči a ječma, prosa, raži, heljde, sočiva i boba 10 akči. Porez na dva brava u 15. i 16. stoljeću iznosio je 1 akču i pripadao je državnoj blagajni. Ovčarina je bila državni has i sandžak-bega od 1477. godine. Neki ljudi su bili od toga oslobođeni: vojnici do 100 bravi, čuvari klanaca (derbendžije) i vojnici u utvrđenjima. Plaćala se taksa na prodaju vune i za svaku prodaju se izdavala potvrda. Ovčarina se plaćala do 1878. godine i povećavala se u vrijeme ratovanja. Plaćala se u proljeće u ratama. Od plaćanja ovčarine su bili oslobođeni i knezovi katuna i primićuri, jer su pomagali sakupljanje poreza. Selo Rabina kod Mostara bilo je upisano u

16

umetak.p65

16

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

Isušivanje je paša povjerio svom sinu Rizvan-begu, s kojim je austrijski inžinjer Lukini obišao teren. U njihovoj-pratnji je bio kapetan od Ljubuškog Sulejmanbeg i njegov sin Ali-beg. Lukini je dao sugestije za isušenje rijeke Mlade i Trebižata. Na regulaciji je radila raja o svom trošku. Lukini je savjetovao da se najprije posiječe šuma da bi se kanali lakše izradili. O ovom događaju fra Petar Bakula pjeva slijedeće: “Trebižat je polje omaleno, Topljaše ga rijeka prolazeća, Hoće paša prokop da načinja. Plodna zemlja hranu da mu daje”. Melioracijom se dobilo 2000 dunuma obradive zemlje u samom selu Trebižatu. Paša je naseljavao ovdje pojedine obitelji iz ostalih krajeva i tim stvarao radnu snagu i mogućnost dobijanja novih prihoda. U narodu je ostavio dobru uspomenu zbog svog civilizatorskog djelovanja. U njegovo doba seljaci iz Hercegovine bavili su se gajenjem loze, sijanjem žita razne vrste, sađenjem duhana i pčelarstvom. Naravno, stočarstvo je imalo prvenstvo jer je davalo najveće prihode. Med iz Hercegovine izvozio u Austriju i Italiju. Posrednici u trgovini tu bili mostarski trgovci koji su održavali tijesne veze s tršćanskim trgovcima. Izvozili su sirovine, a uvozili kolonijalnu robu. Oni su snabdijevali i mrsku vojsku. Magazine su imali u Splitu, Makarskoj, Metkoviću, Kleku i Carini kod Trebinja. Kiridžije su bili seljaci sa svojim konjima i mazgama. Isplata kirije je bila u novcu. Vjersko stanje katolika u Bekiji i okolici u 19. stoljeću — Iz izvještaja okružnog kapetana iz Dubrovnika o stanju katolika u Hercegovini od 22. 5. 1844. godine doznaje se da je u trebinjskoj biskupiji bilo 7.400 katolika i 5 parokija (župa), dok je u zapadnoj Hercegovini bilo 10.000 katolika i 15 parokija (župa). Nema sumnje da je dati broj približno tačan jer se on može kontrolisati i ostalim crkvenim izvorima: biskupskim izvještajima. Načelnik grada i općine Imotski Velio piše 10. 5. 1843. godine da je neki efendija Mecan iz Mostara s vojnicima došao u Čerigaj kod današnje

29

29

30.10.2005, 22:00

carski has i oslobođeno od plaćanja filurije u ratama, ali uz uslov da čuva klance kod Blagaja. Određeno je da selo plaća 3825 akči. Fratri su bili oslobođeni od plaćanja ovčarine i poreza na zemlju, i to po ahdnami sultana Mehmeda II iz 1463. godine. Svaka vlaška kuća je plaćala godišnje po 83 akče. Prema popisu u hercegovačkom defderu (poreskoj knjizi) iz 1477/8. godine, u hercegovačkom sandžaku bilo je upisano 107 džemata. Stočni fond je popisan po nahijama na slijedeći način: nahija Mostar (2 sela) po 2 brava 1 akča = 861 akča, nahija Dabar (1 selo) 114 akči, nahija Popovo i Trebinje (17 sela) 2563 akče, itd. Tu se navodi ovčarina iz Gornjih i Donjih Goranaca u iznosu od 1562 akče. Službenici i knezovi sela popisivali su stoku da bi se po broju grla odredio porez. U spisima iz toga doba spominju se razne ispaše oko kojih je bilo svađa i pritužaba. To se ponavljalo u čitavom novom vijeku.

Stanje stanovnika u Bekiji u doba turske okupacije Teško je dati jasnu sliku stanovnika u Bekiji u tursko doba jer su nam izvori nepoznati. Trebalo bi raditi dugi niz godina u arhivima da bi se došlo do raznih podataka za pisanje historije ovog kraja. Zato ću se zadovoljiti iznošenjem objavljenih oskudnih izvora, vrlo oskudnih za dobivanje detaljnije slike o životu stanovnika Bekije. Kad su Turci obnovili pećarsku patrijaršiju 1557. godine, povlastili su pravoslavnu crkvu. Pećska patrijaršija je okupljala narod i budila nacionalnu svijest srpskog naroda. Bila je organizovana na feudalni način i tako postala stup stup turske uprave u našim krajevima. Turci su joj dozvolili da ubire crkvene takse od svih kršćana, pravoslavnih i katolika (latina). Franjevci su često pomoću Dubrovčana uspijevali da se oslobode ovih poreza. Tako je u polovini 1567. godine šerijatski sud odbio zahtjev pravoslavnih iz Gabele i patrijarha Antona da fratri i njihovi vjernici plaćaju porez patrijaršiji.

17

umetak.p65

17

30.10.2005, 22:00

služila austrijskoj vojsci pri okupaciji Bosne i Hercegovne. Po izvještaju Rikarda Erka, u Bosni i Hercegovini je moglo biti oko 600.000 goveda, 3,000.000 ovaca i koza. Navodi da se stočarstvo može još više razviti, dok je konjogojstvo u opadanju. Odijevanje raje — U jednom zapisu iz Sarajeva oko 1770—1780. godine piše da kršćani ne smiju pjevati ni teferičiti. Naređeno im je da im žene nose kape na glavi i da se ne gizdaju, naročito ženska djeca. Turci su im prigovarali što nose ćurke na glavi. Ova zapovijed se objavila u crkvama. U maju 1794. godine Husamudin-paša je izdao naredbu o načinu odijevanja kršćana. Dug kalpak, dal-fes, gunj zagarija i postule od kajsera je naročita nošnja janjičara, dok je nošnja kršćana ljubičasta, crna i modra džoka, crne čizmo ili postule i crno odijelo. Ko je ovu naredbu prekršio, dolazio je na sud. Građenje cesta i isušivanje polja — U izvještaju austro-ugarskog konzula iz Mostara, pisanom 17. 8. 1870. godine, navodi se da 3 turska bataljona vojske grade cestu u Jablanici, i to u zajednici s garnizonima iz Mostara, Duge i Sutorine. Tada je u Hercegovini bilo 17 turskih bataljona vojske s komandantom Hadži-emin-efendijom na čelu. Turci su postavili još tri bataljona narodne milicije iz Ljubuškog, Mostara, Nevesinja i Stoca. U svibnju 1870. godine su se pojavili skakavci u Hercegovini. Zato je autstrougarski konzul u Mostaru Meglja savjetovao paši da postupi poput Alipaše koji je plaćao 10 para za svaku skupljenu oku skakavaca. U doba Alipaše Rizvan-begovića se gradila cesta od Vukova Klanca u pravcu Neuma uz pomoć austrijskih inžinjera. Ali-paša Rizvanbegović je zatražio od dalmatinskog namjesnika jednog inžinjera da bi izvršio regulaciju polja u srpnju 1845. godine, i to u toku dva dana. Tada je paša bio naumio da reguliše rijeku Trebižat. U jednom pismu kapetana okruga Makarske, pisanom u Maovcu 7. 9. 1845. godine, navodi se isušenje močvarne i šumovite doline Trebižata koje je već bio poduzeo Ali-paša Rizvanbegović. Na isušenom polju se sijala riža i sijerak.

28

umetak.p65

28

30.10.2005, 22:00

U polovini prosinca 1575. godine šerijetski sud mostarskog kadije riješio je spor između hercegovačkog mitropolite Savatija i predstavnika katolika iz zapadne Hercegovine. U sudskom rješenju na turskom jeziku stoji, u prijevodu: »Alija, sin Mehmedov, kadija mostarski, Mehmed, sin Fetulaha, mula ...« Na suđenje su došli: knez Šimun, sin Grgurev, sa svojim plemićima iz sela Bukovice u duvanjskoj nahiji... Petar, sin Matijin iz sela Gruda, Nikola, sin Žuje iz sela Vinjana (Vine), Pavao, sin Stjepana, knez od Podbablja, sa svojim seljanima, te knezovi iz kotara i iz bliže okoline Mostara. U vijeće je pozvat Radonja, sin Ivice, i Nikola Radosav iz grada Mostara. Tu se navodi da su momci Savatija tražili od svakog sela po 15—20 groša a od ljudi 5— 10 groša. Dolazili su i u Uzariće i činili nasilja. Svjedoci su potvrdili da katolici nisu plaćali porez. Zato ih je šerijatski sud oslobodio plaćanja crkvenih taksa. Svjedoci na rješenju su bili: mula Ahmed, mula Mehmed i Hadži Hrami, hatib (pisar). Izvjesne podatke o stanju stanovnika u Bekiji zabilježili su fratri iz pojedinih samostana. U popisu župa (parohija) samostana Zaostroga kod Makarske. 2. 4. 1599. godine se spominje župa Veljaci sa selima: Orahovlje, Donji i Gornji Veljaci, Visoka Kruševica kod Vojnića, Vojnići sa Klobukom, Šiljevišta, Vitina, Utvica, Proboj, Grljevići, Tihaljina, itd. Bijača, Hardomilje i Ljubuški s pripadali posebnoj župi sa župnikom na čelu. Zaostrogu je pripadala župa Broćno, prije nego što je bio sagrađen samostan sv. Križa, i selo Kašće, Blato i Mostar. Jedan izvjestitelj papi Grguru XIII, oko 1593. godine, pise da u Bosni i u zemlji sv. Save (Hercegovini) žive pravoslavni i katolici slovenske nacije. Bosanski biskup fra Franjo piše 1600. godine da je bio u Zaostrogu i posvetio crkvu i groblje. Navodi da je, još 1583. godine, želio putovati u Rim, ali su ga Turci oplijenili tako da je jedva ostao živ. Tada je u bosanskoj provinciji bilo 15 samostana, od kojih je ostalo 13. Dva samostana su stradala u vrijeme borbi protiv Turaka protiv Ugra. Bosanski biskup dalje navodi da su u Bosni i Hercegovini jedini svećenici fratri koji imaju školu za

18

umetak.p65

18

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

Marko Leko iz Tihaljine, Marko Šimić iz Ružica, Marko Širić-Petrilj iz Ružica, Makso Jurčić iz Ružića, Marko Širić iz Broćanca, Nikola Širić iz Graca Posuškog, Nikola Pandžić iz Drinovaca, Petar Bošnjak iz Posušja, Petar Bošnjak iz Gorice, Petar Ravljić iz Drinovaca. Lahka im zemlja!« U vrijeme vladanja Ali-paše Rizvanbegovića u Hercegovini gajio se duhan, dud i maslina. Paša se često obraćao dalmatinskom namjesniku grofu Lilienbergu da mu pošalje veliku količinu dudovih i maslinovih stabala. Namjesnik mu je, godine 1838. poslao 1000 stabala dudova i malu količinu maslina. Ali-paša je sadio dudove na Buni a masline kod Stoca kod HanPobrdice (danas Masline). Ali-paša je u ožujku 1836. godine novačio vojsku u, Hercegovini, ali su kršćani bježali u Dalmaciju. Poslije Ali-paše u Hercegovinu je došao Sarhošpaša i vladao do 22. 6. 1852. godine. Iza njega je vladao Ismail-paša, zatim Skender-beg Bušatlija do 5. 8. 1854. kad je Hercegovina pripojena Bosni. Pišući historiju Bosne i Hercegovine, u periodu 1864—1869. godine, fra Grga Lozić piše u neobjavljenom rukopisu iz Kupresa da su Turci kupili oružje od raje u vrijeme bune Huseina Gradaščevića i Osmanpaše Latasa. Latas je zatvorio 8 dana franjevce, popove i knezove u Bosni i Hercegovini. Nedžid-paša je udario na svaku kuću po 2 plete dimarine, 2 plete za kotlarinu (pečenje rakije) iako nije bilo šljiva. Naplaćivao je đumruk od prodaje goveda i sitne stoke, i to od 100 brava po 14 groša. Fra Grga Lozić navodi da je 1862. godine bio velik potres u Livnu, Glamoču, Kupresu i u Grahovu, tako da su se stabla savijala do zemlje. Fra Grga Lozić je starinom iz Ružića. Nekad se zvao Mrkonjić. Umro je u Splitu 20. 2. 1870. godine. Godine 1865. poriv u Bosni i Hercegovini iznosio je 4,810.913 forinti. Od toga je na desetinu otpadalo 1,800.000 for., opći porez na kuće i zemlju 1,540.000, na trećinu 260.000, na bedeliju (oprost od vojne službe) 600.000 i na carine 4,550.9913 forinti. Austrijski generalštabni oficiri su 1863. i 1864. godine izvršili premjer zemlje u Bosni i Hercegovini i tim sastavili kartu 1876. godine. Karta je kasnije

27

27

30.10.2005, 22:00

odgoj mladeži i za njihovo opismenjavanje. Tada su kršćani plaćali porez „telos“ za svaku mušku glavu iznad 5 godina od 5 cekina, trubut, ćesim, od 2 cekina za muškarce. Plaćali su travarinu u uznosu od 1 kune. Ako bi neko poginuo u selu, selo je plaćalo 400 talira i novac se davao kadiji i porodici ubijenog. Porez bonać se plaćao u prirodinama. U jednom izvještaju iz 1603. godine navodi se da su se kršćanske žene udavale za Muslimane, i to silom. Muslimani su tvrdili da imaju na to pravo u svojstvu gospodara zemlje. Neki novoislamizirani kršćani držali su islamsku vjeroispovijest jedino na vanjski način, dok su potajno ostali i dalje kršćani. Turci su ponekad dozvoljavali obnavljanje crkava u starom obliku i veličini. Tako su, kao što sam spomenuo, dozvolili su fra Stjepanu Kuniću da obnovi crkvu sv. Stjepana u Gorici. Makarski biskup Bartolomej Kačić-Žarković vladao je u svojoj biskupiji od 1615. do 1645. godine. U njegovo vrijeme samostan u Ljubuškom je bio ponovo srušen od Turaka 1624. godine. Tada je u samostanu sv. Križa u Zaostrogu bilo 13 fratara. Samosatnu su pripadale župe (parokije). Blato (kod Lištice), Broćno sa 300 kuća i Primorje sa oko 60 kuća. Bilo je 4 crkve, od kojih su jednu sagradili fratri a 3 su postojale od starine. U Čitluku (Gabeli) je bilo oko 100 kuća, u Zacerju (Međujezero) oko 12 kuća, u Ljubuškom 120 kuća. U samostanu Imoti je bilo 7 svećenika, 2 klerika, 2 laika i 10 đaka. Samostan u Imotskom je upravljao: Podbabljem, Sovićima, Drinovcima i Kamenim Mostom. Uz to su bile i 4 kapelice. U pomenutom popisu se navodi da su tri svećenika (popa) vršili službu u crkvi slovenskim jezikom, tj. staroslovenskim. U Rami je postojao samostan od drveta i crkva od kamena. Ovom samostanu su pripadale 2 župe u Duvnu sa 200 kuća i župa u Livnu i jedna u Rami sa 600 kuća. Tada je u Roškom polju postojala crkva. U Duvnu je živio duvanjski biskup Alfonz 1627. godine. Iz datih podataka se vidi da je tada na području Duvna i Rame bio malen broj stanovnika. Treba da naglasim da su kršćani nastojali da se oslobode turske vlasti krajem 16. i u početku 17. stoljeća, kada su i Srbi dizali ustanke u Hercego-

19

umetak.p65

19

30.10.2005, 22:00

protelale svoj raji carevoj u Hercegovini, koji kad ispune virno, što im se zapovidilo, neka se uklone, i dojdu k mijim zapovidnicima, od koji će biti pomilovani; ako li ne mognu pribignuli k meni, neku se uklone, kud mognu. Tako naređujem i zapovidam, i tako hoću, da se učini“. Na kraju pisma se navodi adresa: »Fratru od Blata u Ercegovini«. Iz ovog se vidi da je francuska buržoaska revolucija imala odjeka u Hercegovini jer se upravo tada raja pobunila protiv siledžija begova i aga. Kajmakam bosansko-hercegovački Ali-aga Rizvanbegović odvraća raju od buna i u tom smislu je 24. 8. 1831. godine napisao pismo u kojem piše: »Od mene, Alijage Rizvanbegovića kajmakana bosanskog i hercegovačkog, zapovid vama parocima i kapelanima od Bekije i Naije Ljubuške, od Ružića, od Posušja i od Roškog polja, i vama svim dvnaest knezovim od iste Naiie i Bekije, i svoj pravoj carskoj raji«. Ali-aga navodi da mu je došao kapetan-beg od Ljubuškog kome je dao bujrundiju o imenovanju za zabita kao i prije i preporuča ga raji. Zapovjedio je da u Stolac dođe 12 knezova iz Bekije i Nahije Ljubuške, da im dade zapovijed. Ako neko ne bi mogao doći, neka pošalje brata ili sina. Naredio je parocima i kapelanima da ovo objave raji. Neki kršćani iz zapadne Hercegovine su ratovali protiv sultanovih prijatelja na strani kapetana Ijubuškog kadiluka 1832. godine. U spomen pogibije raje, Mehmed-beg Kapetanović je podigao spomenik palim borcima iz Bekije. Natpis je postavljen na, kameni spomenik u Vitini i glasi: »Ovdje počivaju odsječene glave vjernih i hrabrih naših zemljaka koji pogiboše za svog dobrog poglavicu Ijubuškog kapetana na Utvici 31. svibnja 1832. godine boreći se protiv zloglasnog Azijata Osman-bega zvanog Manova. Iz ljubavi prema svojim milim zemljacima a i za historički spomen, podiže ovaj mali spomenik unuk i potomak narečenog poglavice Mehmed-beg Kapetanović, načelnik gl. grada Sarajeva, u svom rođenom mjestu plemenitoj Vitini u maju 1894. g.« Ispod natpisa su urezana imena i prezimena poginule raje: »Franjo Bešlić iz Rastovače, Joko Kordić iz Tihaljine,

26

umetak.p65

26

30.10.2005, 22:00

vini, Crnoj Gori i Srbiji. Kršćanski glavari su došli u Beograd 1620. godine da bi se dogovorili o oslobođenju Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Albanije. Tu je bio prisutan hercegovački vojvoda Grdan, fra Petar Tomašević iz Vrgorca i brat mu knez Tomaš. Knez Tomaš Tomašević je dobio zadatak da sa 6000 ljudi napadne Mostar. Sačinili su plan za sve krajeve i izjavili da će kršćani Hrvati, Srbi i Albanezi moći podići na ustanak oko 150.000 pješaka i 60.000 konjanika. Župe Sovići, Drinovci, Podbile, Vir i Kameni Most pripadale su 1630. godine samostanu Zaostrogu. U njima je bilo oko 400 kuća. Napominjem da je župa (parokija) Sovići obuhvatala i selo Goricu. U izvještaju fra Bartola Kačića iz 1631. godine doznaje se da su neki franjevci bez dozvole biskupa upravljali nekim župama i nisu se htjeli povratiti u samostan. Ponekad su kršćani iz turskih krajeva prodavali Turcima robove iz Dalmacije. Iz jednog izvještaja franjevca Pavla iz Rovinja iz 1640. godine se doznaje da je u Zavelimu postojao zvonik od crkve a u selu Bukovici kućne zadruge. Zbog slabe administracije i zapuštanja hercegovačkih katolika franjevci iz Makarske tražili su 1646. godine da se otcijepe od bosanske provincije sa centrom u samostanu u Kreševu. Pod pritiskom Turaka, franjevci su s narodom iz Olova, Livna i okoline bježali 1648. godine na područje Makarske. Duvanjski biskup piše 1658. godine da je Duvno srušeno i da u njemu ima jedva 2 župe (parokije): u Brišniku i Lipi. Neki kršćani iz naših krajeva su prodavani u Dalmaciju odakle su dalje preprodavani u Napulj. Kongregacija za širenje vjere u Rimu piše 1668. godine da kršćansko roblje u Napulju treba otkupiti. Neki mladići iz Bekije su se odgajali u bosanskim samostanima da bi poslije završenih nauka postali župnici. Tako se 1663. godine spominje vijećnik bosanske franjevačke provincije fra Andrija Sovićanin. Po ovom se vidi da je fra Andrija bio rođen u parokiji ili u selu Sovićima. Tada je gvardijan u Imotskom bio fra Filip Ru-nović, rođen u Runovićima. U Hercegovini je često vladala glad zbog male produktivnosti i suše. Velika glad je bila godine 1666. Tada je nastalo pomračenje sunca i

20

umetak.p65

20

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

da ih obavještava o ispitima. Svaki je morao dopis potpisati. Tada se iz Bekije potpisao ćirilicom neki fra Miho (8. lipnja 1760. g.). Na kraju dopisa se potpisao ovako: »Ja fra Miho primi na okava (osmog, op. p.) juna iz Bekije i razumi svega«. Tada su Turci tražili nove poreze od raje. Izdat je ferman 23. 11. 1794. godine o uvođenju novih poreza u hercegovačkim kadilucima: u Foči, Ljubinju, Mostaru, Nevesinju, Bekiji Novoj (kod Herceg-Novog), u Ljubuškom (Nahija i dio imotskog kadiluka), Belgradčiku (Konjicu), Pljevlju, Gabeli i u Stocu. Trgovcima je naređeno da prilikom prodaje vune moraju imati priznanice o plaćenom porezu. Seljaci u Hercegovini nabavljali su alatke u Mostaru, Kreševu i u Dalmaciji. Godine 1765. jedan malj je vrijedio 4 pare (1 novčić), oka klinaca 5 para, oka ćuskija 4 pare, gvozdeni trnokopi i lopate 10 para. Mostar je bio centar za izradu zanatskih proizvoda, o čemu pjeva i narodna pjesma u 18. stoljeću. Pjesnik pjeva o ćordi starine Novaka koju je prisvojio jedan Musliman. Novak kaže: »Od’ otale, tursko momče, nije ćorda babe tvoga, ova ćorda kupovana u Mostaru na pazaru, u Nikole kujundžije«. Stanje stanovnika u Bekiji i okolini u 19. stoljeću — Kad je Napoleon ukinuo Republiku Veneciju 1797. godine, Austrija je dobila Dalmaciju i tako postala susjed Hercegovine, i to kratko vrijeme. Kad je car Napoleon sklopio mir u Požunu 1805. godine, Dalmacija je došla pod vlast Francuske. Napoleon je sprovodio razne reforme u Dalmaciji na ekonomskom, kulturnom i političkom polju. Uspostavio je Ilirske Pokrajine sa centrom u Ljubljani 1809. godine. Buržoaske ideje iz Francuske su se širile i u našim krajevima i davale podstreka narodu da diže bune. Bosanski vezir Ali-paša izdao je 15. 4. 1814. godine bujrundiju u kojoj se naređuje raji da bude mirna. Ali-paša, pored ostalog, piše: »Rajo, spomeni se, da ja ne šaljem moje vojske protiva raji caru i meni podložnoj, nego šaljem protivno onim zulumćarima, koji su, i čestitom caru i tebi, rajo careva, dodijali. Zapovidam mojim podložnicima fratrom od župe Naije mostarske da ovu moju zapovid

25

25

30.10.2005, 22:00

velika vrućina. Nezapamćena glad u Hercegovini je bila 1740. godine tako da je tada oka kukuruzna brašna vrijedila 10 a pšenična 20 dinara.

Hajduci i mletačko-turska ratovanja Hajduci su u našim krajevima postojali od početka turske okupacije. Imali su posebno oružje koje su naručivali iz Venecije. Krstarili su po selima i organizovali svoje jatake. Sastajali su se na sijela gdje su guslali i pjevali i na taj način budili narodnu svijest. Bili su omiljeni u hrvatskom i srpskom narodu. Ponekad su pisali razna pisma viđenim Muslimanima i mletačkim providurima. Imali su i svoje pečate za pisma. Na jednom hajdučkom pismu iz 1665. godine je utisnuto 7 pečata. Hajduka je bilo u grupama do 300 drugova. Kad je poslije kandijskog ratovanja sklopljen mir između Venecije i Turske 1669. godine, hajduci su, godine 1670, pisali mletačkom generalnom providuru za Dalmaciju i Albaniju da su dugo ratovali na strani Mlečana u posljednjim ratovanjima. U to doba je u borbi protiv Turske bilo 1.500 ustanika, od kojih 500 sposobnih za oružje. Bili su se nastanili u Perastu i Risnu, pa su tražili da ih providur oslobodi poreza i da im dodijeli mjesto za stanovanje. Na Vran-planini četovao je u 17. stoljeću hajduk Vukan Sočivica i njegovih 6 hajduka. Bosanski valija Muhsin-zade Abdulah šalje 1737. godine pismo mletačkom generalnom providuru za Dalmaciju da se imotski providur potužio na postojeće propise o održavanju reda i mira na granici i izdao naređenje hajducima da pređu na mostarsko, imotsko-bekijsko i duvanjsko područje. Navodi da su u svibnju neki od ovih hajduka opljačkali i ubili 4 trgovca na mostarskom području. Kad su se povratili u Imotski, prodavali su opljačkanu robu, i to na pazaru. Generalni providur za Dalmaciju, Petar Valijer izdao je 1686. godine priznanicu fra Mati Juranoviću, gvardijanu makarskog samostana, u kojoj ga hvali što je doveo pod mletačku vlast velik broj kršćana sa turskog

21

umetak.p65

21

30.10.2005, 22:00

Neki Muslimani su ometali vršenje crkvenih poslova u Hercegovini. Zato je Zulfikar-kapetan Rizvanbegović, otac Hadži-bega od Hutova, pisao ćirilske pismo don Filipu Đurišiću, župniku u Smridima u Dalmaciji, 1757. godine, u kojemu se navodi: »Pozdrav dum Filipu od mene Zulfikarkapetana, zapovjednika od Stoca. A iza toga što si mi pisao, da Bečo Glasov tamo po kraju zapovjeđa i da vas bihuzur čini, razumio sam nekoliko; ali ko po sebi hoće da zapovijeda, imaće krepati kao ono bijesan kučak i dok ga ja ufatim, imaću mu kazati, kako će po sebi zapovijedati... I ostajem i zdravo na komšiluku«. U izvještaju bosanskih franjevaca iza 1760. godine navodi se kako je unazad dvije godine apostolski vikar uvrijedio kadiju u Posušju. Kadija ga je i njegove fratre optužio u Kreševu kome je Posušje pripadalo navodeći da su se tisuće kršćana sakupile na granici s namjerom da ratuju protiv Turaka. Zato je gvardijan samostana Kreševa isplatio jednom Muslimanu 400 skudi da oslobodi biskupa i župnike koji su se tada s biskupom nalazili u Posušju. Kad su kršćani plaćali patrijarhu iz Peći jednu krunu po glavi, franjevci su za oslobođenje od toga poreza isplatili paši i kajmakumu 2000 i više cekina. Iz jednog pisma katoličkog naroda iz 1762. godine vidi se da je tada u Blatu bilo 235 katoličkih kuća i 2453 vjernika, u Mostaru 170 kuća i 1535 vjernika, u Broćnu 323 kuće i 2888 vjernika, u Ljubuškom (Veljacima) 111 kuća i 849 vjernika, u Drinovcima 147 kuća i 1140 vjernika, u Posušju 204 kuće i 1979 vjernika. Godine 1798. župa Posušje je imala 1828 vjernika, Broćno 4257, Blato 3526 a Mostar 2186 vjernika (katolika). Izvjestan broj franjevaca putovao je u Italiju da se izobrazi u bogoslovnim i filozofskim naukama. Uprkos tomu, mnogi fratri su ostali neuki i nisu mogli obavljati svoje dužnosti po crkvenim propisima. Fra Marko Dobretić iz Kreševa pisao je 1760. godine da ga je bosanski biskup ukorio zbog malog znanja franjevaca i predložio mu da se svi franjevci podvrgnu ispitima iz moralke. Provincijal Dobretić je napisao pismo svim župnicima

24

umetak.p65

24

30.10.2005, 22:00

područja: iz Zagvozda, Župe, Vrhdola, Drinovaca, Runovića, Poljice, Vinjana i Prološca. Fra Mato je s kršćanima pomagao osvajanje Dvarja i omogućio Mlečanima pobjedu nad hercegovačkim pašom pod Herceg-Novim. Providur mletačke konjice Zeno piše 27. 10. 1687. godine da su zbog turskog zuluma franjevci iz Rame odlučili da se sklone u Dalmaciju. Preselili su se u Dalmaciju s izvjesnim brojem kršćana i tu su, s nekad odbjeglim hercegovačkim izbjeglicama oformili 500 pješaka i 100 konjanika, čete su se spremale u borbu protiv turske vojske. Zbog ovakve situacije i saradnje kršćana — katolika s Venecijom, Turci su bili ogorčeni i gledali su da umire pravoslavne. Sad je nastao još jači pritisak na kršćane s jedne strane, i privilegovanje pravoslavne crkve, s druge strane. Pravoslavni hercegovački mitropolit Simeon je dobio ferman od sultana Ahmeta II 6. 4. 1693. godine kojim se mitropolit ovlašćuje da sakuplja crkveni porez od katolika. Poslije godinu dana Mlečani su zauzeli Gabelu pomoću dalmatinskih i hercegovačkih kršćana jednog i drugog obreda. Mlečani su utvrđivali grad Gabelu i postavili posebnog upravitelja tvrđave. Poslije izvjesnog vremena i uspjeha mletačkog oružja sklopio se mir u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Mir nije dugo trajao jer je Venecija navijestila rat Turskoj 8. 12. 1714. godine. Rat se produžio do 2. 1. 1718. godine. U ovom ratovanju je učestvovala i Austrija s velikim uspjehom tako da je došlo do požarevačkog ugovora o miru. U vrijeme između ova dva rata Mlečani su dijelili svoje posjede na stare, nove i najnovije (zajamčene kandijskim mirom — Linea Nani, karlovačkim mirom — Linea Grimmani i požarevačkim mirom — Linea Mocenigo). Malo prije drugog mletačko-turskog ratovanja (1714) Turci su se nadali da će Venecija otpočeti nova ratovanja, pa su 1713. godine naredili hercegovačkim kadilucima da naplaćuju porez od duhana 40 aspri po tovaru u korist vojske u Duvnu. Komandant mletačke vojske Alojz Mocenigo je u lipnju 1717. godine prodro s vojskom u Mostarsko blato. U vojsci su se

22

umetak.p65

22

30.10.2005, 22:00

umetak.p65

odlikovali Poljičani iz okolice Splita; popalili su Blato i poslije toga zauzeli Imotski. Poslije zauzimanja Imotskog, Poljičani su držali utvrđenje u Imotskom. Kad su Turci izgubili Popovo, Mlečani su 1717. godine dali kaluđerima samostana Savina neke napuštene muslimanske posjede: u Dračevu i Čvaljinama u Popovu. Nahija Posušje je došla pod mletačku upravu. Kad je sklopljen mir u Požarevcu 2. 1. 1718. godine između Turske, Austrije i Venecije, Gabela, Neum-Klek, Sutorina i današnja Bekija (općina Grude i Posušje) pripale su ponovo Turskoj. Mletačka granica prema Turskoj je išla preko Velebita, Dinare, Kamišnice, Imotskog polja i Rastoka kod Vrgorca. Ostatak od Imotskog kadiluka: Posušje i Donja Bekija došao je pod tursku vlast. Kako turska riječ beki označava ostatak, okrajak, to se današnje područje općina Grude i Posušje nazvalo Bekijom ili imotskom Bekijom za razliku od hercegnovske Bekije (Beki-Novi). Tada su neke obitelji iz Bekije kod Imotskog ostale pod mletačkom upravom u Dalmaciji. Ovo se odnosi na obitelji koje su se istakle u borbi protiv Turaka i zamjerili se turskim vlastima. Zbog toga se pojavljuju neka prezimena u Imotskoj krajini i okolici Splita istovjetna sa porodičnim imenima u Bekiji. Stanje stanovnika u Bekiji u 18. stoljeću — Fra Ivan Krst. de Vietri piše 1708. godine da bosanskom kraju i samostanu u Kreševu pripada: Mostar, Gradac, Blato i Mokro, dok makarskom kraju i samostanu u Imotskom pripadaju Gorica i Drinovci. U Gorici je bio župnik fra Augustin Madžarević a u Drinovcima fra Šimo Čamarić. Stanje kršćana, po izvještaju biskupa Dragićevića od 1741—1774. godine, bilo je slijedeće: u Čerigaj-Blatu 1558 kršćana, u Mostaru 1215, u Veljacima (Ljubuški) 618, u Posušju 1610, u Gracu 1878 i u Ružićima 1056. Tada je u Hercegovini bilo 7 župa sa 11736 vjernika. Apostolski vikar iznosi 22. 9. 1742. godine razloge ukidanja župe u Ljubuškom. Navodi da su se vjernici tužili da im je teško posjećivati crkvu u Gornjem Broćnu. Zato je u Ljubuški imenovan kapelan fra Ivan Delivić iz Kreševa i tim se otcijepio od župe Broćno.

23

23

30.10.2005, 22:00