Matvejevic, Predrag

Predrag Matvejević BIVŠI Nakon događaja koji su obilježili kraj našeg vijeka, mnogi su od nas postali bivši. U periodu nakon hladnoga rata, jedan dio svijeta na Istoku počeo je živjeti u neku ruku posthumnim životom: jedno bivše carstvo, više bivših država i međudržavnih saveza, toliko bivših društava i bivših ideologija, bivših državljanstava i bivših pripadnosti, bivših disidentstava takođe. Legitimno je zapitati se šta, u stvari, znači biti bivši ili se izjašnjavati kao bivši. To da smo bili stanovnik bivše Evrope, napokon oslobođene od raspadnutogaa bivšeg Sovjetskog Saveza, od uništene bivše Jugoslavije? Da smo postali bivši socijalisti ili bivši komunisti, bivši Istočni Nijemac ili bivši Čehoslovak, član nekadašnje partije ili nekadašnjega pokreta, ili ne znam čega još sve ne? Ne biti više – ili više ne htjeti biti – ono što smo bili ili ono što se smatralo da jesmo? Status bivšega ozbiljniji je nego što se na prvi pogled čini: to bivši osjeća se kao obilježje, katkada i kao žig. Čas je tonehotimična veza, čas hotimični raskid. Može to biti i izvjesna relacija, često dvosmislena, jednako kao i neko svojstvo, uglavnom dvoznačno. Smisao onog što može biti definirano kao bivše, kao i stav koji se u vezi s njim zauzima, variraju od slučaja do slučaja: žalitik zbog pada bivšega Sovjetskog Saveza i sažaljevati se nad tragedijom Bosne i Hercegovine u bivšoj Jugoslaviji dvije su stvari koje nemaju baš mnogo zajedničkog. Isto vrijedi i za stanovnike tih zemalja. Biti bivši, to s jedne strane znači imati nedovoljno određen status, a s druge strane, imati osjeđanje nelagode. To se jednako tiče pojedinaca kao i kolektiva, jednako njihovog identiteta kao i njihovoga načina egzistiranja: neke vrste ex-instance, istovremeno superponirane i retroaktivne. Fenomen je istovremeno politički (ili geopolitički, ako je to prihvatljivije), društveni, prostorni i psihološki. On postavlja više moralnih pitanja i dovodi u pitanje jedan prethodni moral. Susrećem mnoge bivše zemljake kojima je teško izgovoriti riječ ex-Jugoslavija (njihov se jezik spotiče o taj neugodni prefiks); drugi je izgovaraju s osvetničkom nasladom i ispravljaju one koji se usude osakatiti je. Sad bolje razumijem članove moje rodbine po ocu koji su se, u Brežnjevljevom SSSR-u, toliko bojali da će biti sovjetizirani, da su postali bivši Rusi ili bivši Ukrajinci. Nedavnoje skovan glagol ex-eseseserizirati, sa značenjem istjerivati vraga, pročistiti. Jesmo li osuđeni da živimo neku bivšu sudbinu, unatrag? Na kraju stoljeća, uobičajeno je praviti bilanse. Kakvog smisla ima praviti neki bivši bilans? Sve smso već naučili o ovom pitanju, više iz prakse nego iz historije. Istok nema ekskluzivno pravo na status bivšega. Na Zapadu i drugdje, znamo mnoge bivše staljiniste, bivše kolonijaliste, bivše šezdesetosmaše, čitavu jednu bivšu ljevicu koja je postala novom desnicom, jednu staru desnicu preobraćenu u »neo-liberalizam«, jednu bivšu kršćansku demokratiju koja je, raspolućena između desnice i ljevice, osiromašila kršćanstvo a da pri tome nije obogatila demokratiju; jednu izopačenu bivšu socijaldemokratiju, na koju su se nakalemile pokajničke KP, kao i bivši zapadnjački socijalizam koji je presjekao vlastite korijene; bivši degolizam, koji ima nuke da se uhvati za svoju prošlost, bivši gorbačevizam, koji u svojoj zemlji nema ni prošlosti ni budućnosti, svu silu bivših revizionizama, ili bivših devijacija, koje se danas smatraju

ortodoksijom ili čak »službenom linijom«. Vjerovatno će se sutra govoriti o nekoj bivšoj Evropi, prethodnici jedne Evropske Zajednice ili Unije koja će se istinski ostvariti, odričući se inertnog i neodlučnog starog kontinenta čija je krivnja mnogostruka. U Evropi se osjeća zadah starogoa poretka, zadah okruženosti ili ukvarenosti – takvu dijagnozu svakodnevno nalazim u štampi. Čini se da je moral usvojio hiljadu i jedan način da prevrne ćurak, spreman da svaku moralnu strogost smatra preživjelom. Čovjek se ne rađa kao bivši, nego to postaje. Na djelu je toliko poricanja i preudešavanja prošlosti ili sadašnjosti, samoopravdavanja ili dotjerivanja pređenoga puta, bijegova unaprijed ili unazad, načina da se preradi ili razgradi, ako ne vlastiti život, a ono barem autobiografija. Neki »novi intelektualci« iz Istočne Evrope, koji su ipak bili stubovi jučerašnjega društva, briljiraju u toj igri iskupljivanja ili izgovaranja. Članovi stare nomenklature – bivši dostojanstvenici ili bivši režimski propovjednici, bivši upravljači preduzećima ili dušama – vraćaju se na scenu nakon privremenog izbivanja. Stari poredak, uistinu, nimalo nije osjetio svoj bliski kraj. Bivši aparat uživa u pobjedi koju prisvaja. Smisao i svrha historije posljednja je briga egzegeta. Šok od događaja, u bivšoj Evropi što se naziva Istočnom, bio je isto toliko žestok koliko i nepredviđen. Tranzicije, mada loše provedene, prednjače u odnosu na transformacije. Ove se posljednje teško nameđu, ili pak, ako se ostvare, izgledaju ponekad groteskno. Proklamovana demokratija najčešće se poajvljuje u obliku demokrature (taj sam termin skovao prije nekoliko godina kako bih definirao hibrid demokratije i diktature). Jedan kukavni populizam uvijek je bio spreman podržati rezime te vrste. Svjetovno je bilo nepopularno u tom dijelu svijeta. »Nacionalna igračka« tamo nikad nije izgubila svoju draž. Nacionalna kultura lako se preobraća u ideologiju nacije i vodi u nacionalističke projekte. jedna grandiozna utopija, nastala u srcu Zapadne Evrope, a naglo presađena na Istok, izrodila je mnoge porezee: vrijednosti koje su je inspirirale takođe su se diskvalificirale. Ideja emancipacije nastaje sa horizonta. Ne radi se tu samo o znakovima jednog proteklog stanja stvari: čitav jedan svijet, njegovo lice i njegovo naličje, postaje bivši svijet. Njegovi stanovnici, čak i onda kad ga napuste ili emigriraju, ne prestaju nositi njegov pečat. Pokušavam da o tome posvjedočim nekom vrstom ispovijesti. Svaki je naš govor gotovo neizbježno pomjeren, a centar njegove teže izmješten. Kritička rijež oscilira između izdaje i uvrede, osobito u višenaciaonalnom kontekstu: kritika vlastite nacije smatra se izdajom, kritika druge uvredom. Pozicija između izdaje i uvrede slabi samu kritiku ili je na kraju obezvređuje. Umjesto nje nastupa licitacija: ko će reći bolje? I kad se uspijemo distancirati od nekog određenog bivšeg prostora ili bivše sredine, diskurs i dalje ostaje u jednako neugodnoj poziciji: između azila i egzila. U opasnosti je da bude alijeniran ili ućutkan. Mudrost mu najčešće slabo pomaže. Primjera za to ne bi manjkalo. Što se tiče onog dosta ograničenog dijela inteligencije koji nije zaslijepljen nacionalizmom, njegovi pripadnici vuku sa sobom svako svoje bivše kao poraz ili razočarenje. Ja ih imam običaj porediti u obliku litanije:

totalitarni su režimi srušeni, a nas i dalje opsjeda totalitarizam; vjerovali smo da osvajamo sadašnjost, a nismo u stanju ovladati prošlošću; pokazali smo historiju, a i dalje smo preplavljeni historicizmom; vidjeli smo kako se rađaju slobode, a ne znamo šta s njima učiniti ili rizikujemo da ih zloupotrijebimo; branili smo nacionalno naslijeđe, a sada se moramo od njega braniti; htjeli smo sačuvati pamćenje, a izgleda da nas pamćenje sada kažnjava; nameću se podjele, a nema se više šta dijeliti. Bivši svijet pun je nasljednika bez nasljeđa, raznovrsnih mitologija koje se međusobno iskljužuju, to jest novih izdanja prošlosti i sadašnjosti, na brzinu sastavljenih disparatnih slika, umetnutih filter panoa ili loše primijenjenih ključeva za iščitavanje, paradigmi koje njihove vlastite definicije dovode u pitanje. Utopije i mesijanizmi svrstani su među rekvizite jedne nepopravljive prošlosti. Svojevrsni aggiornamento vjere i morala sprovodi se samo u ograničenim krugovima. Jedan postmodernizam nastoji se, bez velikog uspjeha, nametnuti umjetnosti i mišljenju, ne bi li zamijenio ono štoje nekada bilo pozdravljeno kao moderno: jedan bivši modernizam, svakako podložan kritici, ali ne i beznačajan. Avangarde su »klasirane«, nakon što su proklamirale ili ispunile svoju ulogu. Presahli su izvori velike literature, tvoriteljice simbola. Razni oblici dekonstrukcije nastoje, bez mnogo nade u uspjeh, zauzeti mjesto ne baš zadovoljavajućih sinteza. Jedna nova historija odbija da uredi trajanje, kaao što je to činilka ona prethodna, po mjeri događanja... Stari univerzitet ne uspijeva se reformirati. Pozivanje na »vladavinu imaginacije« već je zaboravljeno. Čitava jedna bivša kultura na jedvite jade uspijeva usvojiti neke inovacije koje nude ili zahtijevaju napredne tehnologije. U svakom od ovih slučajeva, suočeni smo s jednom realnošću koja je već dovršena, ali se i dalje vuče: teško ju je podnijeti. ali je nemoguće od nje se osloboditi. Mnoge epohe upoznale su analogno stanje, prošlost i sadašnjost u isti mah. Za našu epohu, to je jedno od dominantnih obilježja: po svemu sudeći, ona se zakljužuje pod znakom »bivši«. Prije stotinu godina, jedan produženi kraj stoljeća određivao je način života. Naša vlastita postmodernost ne prihvata prethodne stihove, a pri tome ne inkarnira nijedan drugi. Mi upotrebljavamo ex (bivši) da bismo označili prije svega činjenice političkog ili društvenog, a ponekad i historijskog reda. Upotreba partikule ex nije ustaljena: ona stoji ispred ili iza riječi, što ne znači da taj izbor nije u vezi sa hijerarhijama. Ponekad se javlja sa crticom. Kao prefiks ili kao sufiks, sa ili bez navodnika, podvučena ili istaknuta na sve moguće načine, ta se partikula javlja čas u obliku pridjeva koji označuje neki već završen proces, čas kao prilogu značenju nažina tog stvaranja. To može biti i imenica: jedan ex, razni »ex«. I ja sam jedan od njih.

Taj je fenomen posebno uočljiv u zonama u kojima se ukrštaju razlike, na raskrsnicama i na razmeđima. Prigodom skorašnjeg boravka u Trstu, tom prostoru u kojemu je izvjesni »granični identitet« tako jasno izražen. Claudio Magris mi je prenio jedan od svojih razgovora sa Gregorom von Rezzorijem, jednim od preživjelih iz bivše Mitteleurope, rođenim u jednoj jevrejskoj porodici iz one Bukovine koju je bivše Otomansko Carstvo »ustupilo« bivšem Habzburškom Carstvu, a koja je pripadala bivšoj kraljevini Galiciji, bivajući redom jedna od givših zemalja habzburške krune, zatim bivši rumunski, a možda i bivši sovjetski grad. Pisac i protagonista Hermelina iz Cernopolja (jedno od bivših imena, prošlih ili budućih, za Cernovce u istoimenom Rezzorijevom romanu) ispovijeda se na slijedeći način: »Osjećati se kao bivši, to je općenito osjećanje modernoga čovjeka... Mislim da svijet o tome da je bivši predstavlja za pisca značajnu prednost, što ne znači i ustupak bilo kakvom folkloru bivše Austro-Ugarske. Čini mi se da je pisac uvijek nekako bivši naspram realnosti takve kakva jest, u odnosu na stvari kakve jesu... Ne radi se samo o marksizmu, sve ideologije moraju biti nanovo promišljene, one su sada već bivše (...) Sada kad padaju zidovi, zavjese ili laži, ako ljudi sa Istoka misle naći istinu kod nas, ljuto se varaju, a natjeraće nas da i mi platimo njihovo razočarenje: stari će svijet za sve nas biti izgubljen, a svi mi postaćemo bivši.« Za taj sam razgovor saznao u trenutku kad je ovaj predgovor bio pri kraju. Ako mu ovdje ustupam toliko mjesta, to je zatošto on odražava jedno stanje duha koje je mnogima od nas zajedničko, i to ne samo u bivšoj Istočnoj Evropi. »Promisliti sve ideologije«, ko bi mogao izvršiti takav zadatak i kako? Nakon tolikih izgubljenih iluzija, možemo li se još jednom u to upustiti? Krajem prošloga stoljeća, Nietzsche je htio biti »neaktuelan« naspram svoga vremena, kako bi bio spreman prihvatiti »neko buduće vrijeme«. »Neaktuelnost« današnjih bivših ima veze jedino sa prošlošću, od koje se teško uspijeva osloboditi. Kao da ne želi prihvatiti buduće projekte iz strana da ne padne u zamke utopije. To »kao da« i »bivši« često se upotrebljavaju paralelno, u bliskim kontekstima. Čini se da prvo prethodi drugome. Ne usuđujemo se više suočiti s budućnošću, kao da je ona repriziranje prošlosti. Sama kajanja nisu dostatna. A ipak smo tako daleko od toliko puta najavljivanogkraja historije. Bivši svijet vjerovatno će biti samo jedna njegova etapa. Ne znam jesmo li mi više njegovi nemoćni protagonisti ili pak njegovi nehotični grobari. Ali što se mene tiče, mrska mi je ta uloga pogrebnika. Preveo s francuskog: Fahrudin KREHO * Ovo je uvodni tekst knjige Predraga Matvejevića LE MONDE »EX« (»BIVŠI« SVIJET), objavljeno 1996. Do sada nije objavljivan na našem jeziku.