LJUBAVNA PORUKA IZ BOCE
Film »Pismo u boci« Luisa Mandokija s Kevinom Costnerom u glavnoj ulozi romantièna je, premda ne i uvjerljiva ljubavna prièa o patnji i uspomenama / Teko prihvaæanje nove ljubavi kao jedinog moguæeg spasa i vraæanja realnom svijetu BRANKA SÖMEN akon filma »Imaš poruku« s Tomom Hanksom i Meg Ryan u naša kina stie još jedan slièan proizvod s temom zamršenih ljubavnih odnosa. To je film »Pismo u boci« u reiji Luisa Mandokija, s Kevinom Costnerom, Robin Wright Penn i Paulom Newmanom u glavnim ulogama. Èini se da se Hollywood napokon odluèio vratiti sentimentalnim, ljubavnim prièama, pravim melodramama koje su posljednjih godina ignorirane u obilnoj ponudi nasilja, znanstvene fantastike, trilera i akcije. Na alost, trendovski pokret i odluène namjere ne mogu odmah jamèiti i kvalitetu. Tim prije što se oèigledno ne radi o autorskoj inspiraciji nego pomodnosti koju Hollywood pokušava bre- bolje aktualizirati i iskoristiti slabašnim scenaristièkim uratcima, neuvjerljivim dijalozima i u posljednje vrijeme za tamošnje prilike, tipiènim, isforsiranim emocijama koje sa stvarnim ivotom nemaju previše veze. Za potrebe ovog filma posluila je adaptacija popularnog romana Nicholasa Sparksa iz 1998. godine, a rijeè je o prièi koja prati dvoje usamljenika koji ive potpuno razlièitim ivotima. Oni se sluèajno sreæu, upoznaju i zaljubljuju. No, bez obzira na to koliko snana i iskrena bila njihova ljubav, ona ne samo da ne ublaava nego potencira probleme kojima su okrueni jer su oboje prilièno dugo i temeljito gradili obrambene svjetove zatvarajuæi se u vlastitu usamljenost koja ih je štitila od novih razoèaranja. Istodobno, ni jedno od njih nije u stanju okrenuti leða vlastitoj prošlosti i navikama... ena je Theresa Osborne (Robin Wright Penn), zgodna, sentimentalna, melankolièna rastavljena ena koja se nakon razoèaranja brakom posveæuje svojim dvama strastima, ljubavi prema sinu i novinarskom poslu reportera istraitelja u »Chicago Tribuneu«. Muškarac je Garret Blake (Kevin Costner), osamljeni udovac, mornar i graditelj brodova u North Carolini koji dvije godine nakon enine smrti ne eli ništa promijeniti u svom ivotu,
N
ostavljajuæi predmete i osjeæaje netaknutim. On doduše funkcionira, radi, plovi brodom, ide na pivo, svaða se u gostionici, komunicira sa svojim ocem (odlièni Paul Newman), ali to je sve automatizam bez osjeæaja i stvarnog dodira sa svijetom oko sebe – sve dok u njegov ivot ne uðe Tereza koja po reporterskom zadatku pokušava naæi autora dirljivog pisma iz boce koju sluèajno nalazi. No, kako njihov odnos postaje prisniji, tako se Tereza sve tee odluèuje priznati mu stvarni povod svog dolaska...sve do dramatiènog kraja kada su
oboje veæ dovoljno emotivno vezani da ih takva uzajamna emotivna izdaja moe trajno ozlijediti. On je razoèaran jer ga je iskoristila, šokiran je njezinom »izdajom«. Ona je razoèarana njegovom gotovo bolesnom odanošæu uspomeni na mrtvu enu koju nikakve »nove« emocije ne mogu udaljiti s prvog mjesta u njegovu ivotu. Film je dobro zamišljen kao drama koja izrasta iz sudara s (ne)razumijevanjem okoline i samih sebe. Ipak, sve je predugaèko, radnja je usporena, ne manjka praznog hoda, kao da su autori imali dobru ideju i poèetni zaplet,
ali dalje od toga nisu se mogli dosjetiti. Zato je valjda potpuno nepotrebno ubaèen silno dramatièan kraj koji uz obilje suza ništa ne rješava niti donosi neku novu poruku. Kevin Costner je uobièajeno privlaèan u ulozi nedostinog usamljenika kojom se pribliio Redfordovu liku u »Šaputanju konjima«, dok je Robin Wright Penn unatoè jednostavnoj privlaènosti, ipak neuvjerljiva u liku osobe koja bi morala fatalno promijeniti Costnerov ivot. Ona nema snagu kojom bi mogla parirati njegovoj karizmatiènosti.
VARADIN, 7. svibnja – Dvadeset i devete Varadinske barokne veèeri ove godine odrat æe se u vremenu od 20. rujna do 3. listopada, reèeno je na konferenciji za novinare. Taj jedinstveni festival barokne glazbe i ove æe godine okupiti velik broj vrhunskih domaæih i inozemnih glazbenih umjetnika, a program je ispunjen zanimljivim koncertima. Sveèano otvorenje 29. varadinskih baroknih veèeri bit æe 20. rujna u varadinskoj Katedrali Uznesenja Blaene Djevice Marije. Prvi put æe nastupiti Slovenska filharmonije, slovenski komorni zbor »Consortium Musicum« i drugi vokalni solisti iz inozemstva koji æe izvesti »Muku po Ivanu« J. S. Bacha. Na ovogodišnjim Veèerima æe nastupiti i Komorni orkestar filharmonije iz Temišvara, Simfonijski orkestar HRT, Tartini quartet, Sarajevski barokni trio te razni drugi domaæi i inozemni glazbenici dok æe ljubitelji Bachove
19
VIZIONAR NAEG VREMENA
Kabinet grafike HAZU / Otvorena izloba crtea Ivana Lesiaka koji je stvorio neka od temeljnih djela suvremene hrvatske umjetnosti ZAGREB, 7. svibnja – Dobitniku premije HAZU na 1. hrvatskom trijenalu crtea, kiparu, slikaru i grafièaru Ivanu Lesiaku u èetvrtak na veèer je otvorena samostalna izloba crtea u Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Suvremeni vizionar nepobitnog kreativnog potencijala i nezaobilazne filozofske misli stvorio je nevelik opus izvanrednih djela, od kojih se neka veæ ubrajaju u temeljna ostvarenja suvremene hrvatske umjetnosti, istaknula je ravnateljica Kabineta grafike HAZU mr. Slavica Markoviæ na otvorenju izlobe. Lesiak je iluminator najtraumatiènijih civilizacijskih ciklusa, istaknuo je likovni kritièar Goran Blagus, pisac kataloškog predgovora. Kada gledamo njegova djela, pomišljamo da je sama inkarnacija pjesnika Rimbauda jer je èitav svoj opus sazdao na iskustvima vlastitog doivljaja sezone provedene u paklu. Dijaboliène kreature s njegovih crtea, iskešene, izbuljene i isplaene zapravo su mutanti iz stvarnoga, a ne izmaštanog svijeta. Pojmovno i na razini forme, kako je naglasio Blagus, Lesiakovi crtei ne samo da se mogu gotovo izvanredno teorijski identificirati s izvornom maniristièkom oblikovnom praksom, veæ po svom ovostoljetnom znaèaju spadaju u istu onakvu anticipacijsku kategoriju kakvom æe danas biti obiljeeno upravo naše postmodernistièko razdoblje. Ivan Lesiak (1929.) izlagao je na više od 40 samostalnih i više od 300 skupnih izloaba u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je dviju premija, jedne nagrade irija i nekoliko otkupnih nagrada samo na izlobama u Kabinetu grafike HA-
Prepoznatljiv likovni rukopis: »Ljubavnici« Ivana Lesiaka, 1998. ZU. Na 3. meðunarodnoj izlobi crtea pod nazivom Grand-prix Alpe – Adria u Ljubljani 1994. bio je hrvatski predstavnik. Lesiakovi javni spomenici – reljefi postavljeni su u Zagrebu, Sisku, Krapini, Varadinu, Kostanjevici na Krki, Krastalu u Austriji i drugim gradovima. Radovi su mu objavljeni u više grafièkih mapa. Djela mu se nalaze u muzejima i privatnim zbirkama širom svijeta. MARINA TENERA
ZALJUBLJENI U MEÐIMURJE »Meðimurski pinklec«, list Zavièajnog drutva Meðimurje, broj 17, Zagreb,1999. / Poveæane kulturne djelatnosti Meðimuraca u Zagrebu
Ljubavnici i osamljenici: Kevin Costner i Robin Wright Penn u filmu »Pismo u boci«
I OVE GODINE BIRANI POÈINJE ESTI PROGRAM FESTIVAL GLUMCA
Bio je zgodan momak koji se borio u Drugom svjetskom ratu, i jedne noæi njegov je otac imao viziju kako mu se sin pojavio u podnoju kreveta. Bio je nasmrt ustrašen zato što je sin bio stvaran. A znao je da mu je sin u Europi. No sin je rekao da je ovdje kako bi se oprostio od svojeg oca zato što je upravo umro. Starac je skoèio i došao mi to usred noæi isprièati. Slutio sam što se dogodilo, ali nisam mogao biti siguran. Tjedan dana poslije starac je dobio brzojav u kojem je pisalo da je njegov sin umro toèno u vrijeme kad se bio pojavio u podnoju kreveta. – Pa što ti, tata, misliš o svemu tome? – pitala sam. NIkad nisam ni slutila da bi moji roditelji mogli biti ljudi s kojima mogu razgovarati o tim temama. – Pa sad – rekao je razdragan uvoðenjem metafizièkog u naš odnos – mislim da bismo trebali biti otvorena uma za sve što se moe nauèiti. Moda ti tu utireš put da bi bio prihvatljiviji za raspravu. O tome moeš èitati u Platona ili Sokrata ili Freuda i Junga. Kako æemo išta znati ako ne istraujemo? Naravno, ne moemo to objasniti u trenutno prihvatljivim terminima, ali tko zna kako æe se ti termini mijenjati? Nitko nije vjerovao u postojanje mikroorganizama koji mile naokolo po koi sve dok se nije pojavio netko s mikroskopom. Svatko je od nas svoj vlastiti mikroskop. Ustala sam, protegnula se i otišla pogledati kroz dobro mi poznati prozor sobe. Jesam li dok sam odrasla osjetila tu sposobnost za metafizièku istinu u oboje mojih roditelj? Jesu li oni razlogom što mi je sada lako razumjeti takva promišljanja i senzacije? Jesu li Ira i Kathlyn Beaty bili tihi posrednici u oblikovanju tih sklonosti moga uma koje sada imam? Znam da sam tijekom godina koje smo zajedno ivjeli bila prijemèlj-
VJESNIK
KULTURA
Subota, 8. svibnja 1999.
glazbe moæi uivati u pet njegovih djela. Osim u Varadinu, gdje æe se prirediti ukupno 15. koncerata, koncerti barokne glazbe æe se odrati i u Varadinskim Toplicama, Lepoglavi, Trakošæanu, u Ludbregu u dvorcu Batthyanny te u dvorcu u Maruševcu. U sklopu popratnog programa odrat æe se meðu inim Èetvrta meðunarodna izloba cvijeæa, znanstveni skup HAZU o svjetskoj baroknoj baštini pod zaštitom UNESCO-a, kao i izloba varadinskih inkunabula. Varadinske barokne veèeri završit æe 3. listopada misnim slavljem u varadinskoj Katedrali. Valja napomenuti da æe ove godine prvi put dobitnicima biti predana i novoustanovljena festivalska nagrada za soliste »Jurica Murai«, uz veæ tradicionalnu nagradu »Ivan Lukaèiæ«.
MIHAELA ZAGORŠÈAK
UPANJA, 7. svibnja – U èetiri grada, u Vukovaru, Vinkovcima, upanji i Iloku, odrat æe od 8. do 17. svibnja pod pokroviteljstvom upana vukovarsko-srijemskog Rudolfa Königa veæ 6. festival glumca, što su ga 1994. utemeljili Hrvatsko društvo dramskih umjetnika i upanija vukovarsko-srijemska. Ovogodišnjom priredbom upravlja višeèlani Festivalski odbor na èelu sa Zvonimirom Torjancem, predsjednikom, Zdenkom Buljan, dopredsjednicom, i Vanjom Drachom, umjetnièkim ravnateljem, a organizatori su HDDU i Koncertno kazališna agencija »Asser Savus« iz Vinkovaca. Festival glumca, naslovljen još i kao Festival monodrame i komorne scene, posveæen je prije svega glumcu i njegovu stvaralaštvu i jedini je festival u Hrvatskoj na kojemu je u središtu glumac. Domaæin je
ovaj put upanja, a festivalska domaæica osjeèka glumica Gita Šporer-Kopljar. Prva predstava – »U agoniji« Miroslava Krlee, u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Zagreb – na rasporedu je u subotu u 19 sati u upanji. Festival završava sveèanošæu i podjelom nagrada 17. svibnja. Sve predstave u slubenoj konkurenciji prikazivat æe se u spomenutim gradovima, a poslije izvedbe »U agoniji« na programu su predstave »Closer« (Dramsko kazalište »Gavella«), »Pljuska« (Satirièko kazalište »Kerempuh«), »Alpsko rumenilo« (Zagrebaèko kazalište mladih), »Usporavanja« (Teatar ITD), »Ljubavi Georgea Washingtona« (Hrvatsko narodno kazalište Mostar), »Maðarska Medeja« (Hrvatsko kazalište Peèuh) i »Münchhausen« (Movens d.o.o.). (S. Tomiæ)
a je Boiæ prešao granice tradicionalno kršæanskih podruèja, D govori èinjenica da se danas na uli-
cama Hong Konga ili Tokija moe naæi više svijetleæih aruljica i borova nego u samom centru kršæanstva – gradu Rimu. Tim je rijeèima Josip Drvoderiæ zapoèeo poseban blok posveæen Uskrsu u najnovijem broju »Meðimurskog pinkleca« broj 17 za travanj 1999. kojemu je nakladnik Zavièajno društvo Meðimurje iz Zagreba, a glavni urednik Mijo Hraniloviæ. »Pinklec« se otvara uskrsnim proslovom glavnog urednika i nastavlja uskrsnom èestitkom predsjednika Zavièajnog društva dr. Jurja Kolariæa koje je ovih dana odralo i godišnju skupštinu obiljeivši sedmogodišnje trajanje.Propovijed u ovom broju »Pinkleca«, odranu na Prvu korizmenu nedjelju 1987. u Zagrebu u Kapelici Ranjenog Isusa na tadanjem Trgu Republike na poldanjoj misi, objavljuje Josip Turèinoviæ, uz popratnu bilješku Mije Hraniloviæa pod naslovom »Pisma hrvatskog Abelarda«. Ogled »Nevjerni Tome hrvatskoga gospodarskoga èuda« napisao je Josip Drvoderiæ baveæi se problemom èovjeka koji bi u svakom društvu morao imati pravo i na posao i na
plaæu. Broj je ilustriran s dvije skulpture iz novog ciklusa kipara Franje Haramine od kojih je posebno dojmljiva ona s naslovnice pod naslovom: »Neusmjereni srkljaj iz èaše iskušenja«. Slijedi predavanje dr. Tonèa Trstenjaka koje je odrao u Meðimurskom domu 17. veljaèe o prvom hrvatskom katekizmu Aleksandra Komuloviæa. Uz izvješæe »S margina hrvatske povijesti« èitatelje æe privuæi tekst »Vjesnikova« stalnog novinara Mihaila Nièote koji kao meðimurski zet opisuje kako se je zaljubio u ovu ravnièarsku hrvatsku regiju. »Dnevnik mlade doktorice« nadnaslov je što upuæuje na napis koji od srijede do srijede piše lijeènica Gordana Juriæ, specijalist patolog u Klinièkom zavodu za patologiju i Zavodu za neuropatologiju pri Klinièko bolnièkom centru Rebro u Zagrebu. Doslovce biljeeæi strukovne i ivotne situacije kroz koje prolazi, mlada lijeènica nas prisiljava da se odredimo prema ovom odgovornom zanimanju. Broj je zakljuèen »Pinklecovom kronikom« koja donosi ifnormacije o kulturnim djelatnostima Meðimuraca u Zagrebu.
8 iva za njihove osjeæaje nego za rijeèi – emocionalna zbilja za mene je bila ivlja i utjecajnija od intelektualne zbilje. No nikad, nijednom, nisam svjesno naslutila da bi oni mogli misliti o istim moguænostima kao i ja. Mislila sam da sam ja jedina. Majka me promatrala kod prozora. – Shirl, sjeæaš se svoje stare Biblije? – Da – rekla sam. – Zašto? – Pa – odgovorila je – stalno si je èitala i podcrtavala svoje najdrae stihove. Imam je tu ako eliš vidjeti. Zanimala te ta spiritualna strana ivota još kad si bila mala djevojèica. – Stvarno? – pitala sam, ne sjeæajuæi se. – Da, nikad nisi baš bila za vjeru, ili crkvu ili bilo što od toga. Ti si eljela znati što je ispod onoga što oni poduèavaju. Stvarno si voljela èitati o Kritu. Sjeæam se da si ga obièavala zvati spiritualnim revolucionarom. – Doista? – Da – ponosno je odgovorila. – Tvoji su prijatelji išli u crkvu, a ti si èitala knjige o religiji. Znaš, i ti i Warren znali ste èitati prije nego što ste pošli u školu. Tvoj otac i ja svake smo vam veèeri èitali sve dok to niste sami umjeli. Bili ste silno znatieljni. Vaši su umovi uvijek bili nezasitni. Da, sjeæam se knjiga i rasprava koje su mama i tata vodili s nama. Majka je uvijek poticala samopropitivanje i poštovanje za prirodu. Sjeæam se da mi je mnogo puta predloila dugu šetnju uz rjeèicu blizu naše kuæe kako bih mogla biti sama sa sobom i u društvu s pticama, drveæem i tekuæom vodom. Tijekom nesretne
Vjerojatno je imaginacija samo oblik sjeæanja. Veæina naih velikih mislilaca tvrdili su da imaju intuiciju ili vodstvo koje ne mogu opisati, neto to su naposljetku nazvali sila ili Bog ili vie spoznaja istine za to se trai golemo pregnuæe ili nadahnuta vjera. Kako reèe Carlyle: »Neshvatljivo NETO to nismo MI.« epizode u ranoj tinejderskoj ljubavnoj prièi, ona bi rekla: »Shirl, prestani se brinuti zbog svog deèka i onoga što on radi. Trebala bi biti vani, na kiši i vjetru. Idi stani pod drvo, zapitaj se i misli o sebi. Premlada si za tako ozbiljnu vezu. Tamo vani je èarobni svijet prirode koji ti nedostaje. Znat æeš više o sebi dopustiš li prirodi da bude tvojom uèiteljicom. A tata, i sâm uèitelj, poštovao je uèenje kao predanost. Vjerovao je da je znanje moæ. Znanje je bila sloboda. Pomoæi nadahnuti mladi um na potragu za istinom bio je glavni temelj njegova ivota. Ne samo da je kao uèitelj, ravnatelj i nadglednik škola u Virginiji provodio tu predanost u svome zanimanju, nego ju je donio i u dom. Nijedno pitanje koje sam postavila nije shvaæao olako. Tata je zapalio lulu i prekriio noge kao da se sprema zapoèeti predavanje.
– Majmunèiæu – rekao je – znaš li definiciju rijeèi edukacija ili educirati? – Ne – rekla sam – nikad o tome nisam razmišljala. – Pa, dolazi od latinskih rijeèi ed, izvan, i ducar, voditi. Educar, voditi izvan, ili vaditi van ono što je unutra. Što ti to znaèi? – Ne znam. Moda znaèi izvaditi iz sebe znanje koje veæ imaš. Njeno se nasmijao. Da, moe biti. Ali što pod tim podrazumijevaš? – Pa, ako doista nikad ne umiremo, ako samo napuštamo tijelo kao što si ti bio uèinio, pa se potom neprestano vraæamo ili reinkarniramo u nova tijela, zacijelo smo to mnogo puta uèinili. Ako smo to mnogo puta uèinili, tada svatko od nas ima golemo znanje i iskustvo iz prijašnjih ivota. Tako su moda preci shvatili da je edukacija samo pomaganje ljudima da se susretnu s onim što veæ znaju. A moda naše više »ja« veæ sve zna. Nije li to
ono u što su vjerovali Platon i Sokrat? Tata je trenutak razmislio. – Da – rekao je – mislim da se moe i tako reæi. Platon je tvrdio da zna za postojanje drugih civilizacija, na primjer Atlantide. Moda je imao ivopisnu viziju ili je govorio iz prijašnjega znanja o tim vremenima. Nisam siguran u èemu je razlika. Vjerojatno je imaginacija samo oblik sjeæanja. Veæina naših velikim mislilaca tvrdili su da imaju intuiciju ili vodstvo koje ne mogu opisati, nešto što su naposlijetku nazvali sila ili Bog ili više spoznaja istine za što se trai golemo pregnuæe ili nadahnuta vjera. Kako reèe Carlyle: »Neshvatljivo NEŠTO što nismo MI.« Ili kako je rekao Matthew Arnold – to što nismo mi sami, što je u nama i posvuda oko nas. Nikad nisam èula svoga oca tako govoriti. Je li to bio èovjek kojem sam u sebi dala nadimak zadrti dvoliènjak kad je, perver-
zno, uporno crnce nazivao »crnèugama«. Je li to bio èovjek za kojeg sam vjerovala da mu je od lokanja toliko istrunuo mozak da me to dovodilo do suza? – S umjetnošæu je isto – rekla je mama. – Tko zna odakle dolazi velika umjetnost? Tko zna što su nadahnuæe i darovitost? – Što ti mama, misliš da su? – upitala sam. – Mislim – odgovorila je – da sve dolazi od Boga. – A što je tada Bog? – Ne znam – odgovorila je. – Ali znam da postoji. Tata je proèistio grlo zapovjednim hurrumphhh. Uvijek to èini kad ga nešto ivo zanima. – Na što ciljaš, Majmunèiæu? – pitao je s izrazom iskrene radoznalosti na licu. Paljivo sam birala rijeèi. eljela sam koliko je moguæe saeto izraziti što mislim, premda sam shvaæala da nema mnogo rijeèi koje bi mogle opisati što osjeæam. – Dakle – poèela sam – buduæi da danas izranja tako mnogo novih ideja, pitam se jesu li one doista nove, ili su namjesto toga prilièno drevne. Pitam se nisu li svi stari majstori puno više bili u dodiru s »pravom« duhovnošæu, èovjeèanstva, podrazumijevajuæi pri tome da su razumjeli kako je energija ljudske duše vjeèna i beskrajna. Nisu li oni znali da se duša uvijek ponovo vraæa? Da nikad ne umire te da se zapravo ciklièki otjelovljuje da bi uèila i rasla dok ivi u tijelu ne zamaljskoj ravni. – Znaèi da ti govoriš o reinkarnaciji – rekao je tata. – Da, i ako je duša spremište za sve njezino skupljeno znanje i iskustvo, onda je edukacija samo
SEAD BEGOVIÆ proces izvlaèenja onoga što veæ zna. Tata je otresao konèiæe s ramena, trik da bi si dao vremena promisliti o zakljuèku. – Dakle – rekao je – razumijem da nikad ništa ne umire. To dokazuje i srednjoškolska kemija. Materija samo mijenja oblik. Tako bih se mogao sloiti s tvojim uvjerenjem da tijelo nakon smrti postaje vjeèna duša, ali ne znam mogu li se sloiti s reinkarnacijom. – Ali tata – rekla sam, osjeæajuæi kako mi se glas pojaèava kao i kad sam bila dijete i eljela mu ukazati na bit - ti si zapravo iskusio da je tvoja duša odvojena od tijela. Kako moeš reæi da tijelo postaje duša? – Što pod tim misliš? – No ako si veæ iskusio smrt, tada znaš da je smrt samo iskustvo duše kako napušta tijelo, zar ne? – Toèno. – Tada, ako je duša odvojena od tijela, zašto ne proširiti to još malo dalje i duboko promisliti što duša radi nakon što je neko vrijeme izvan tijela. Ili ako nema starog tijela da se u nj vrati. – Pa, Majmunèiæu, kad se sjetim što sam osjeæao prema tom bijelom svjetlu koje sam vidio, nisam siguran bih li ga ikad elio napustiti i ponovno se vratiti. – Oh – rekla sam, shvaæajuæi kako je njegovo viðenje bijelog svjetla bilo tako velièanstveno da nakon toga buduænost uopæe nije bila potrebna. – I ti bi lijepo ostao i zauvijek uivao u sjaju? – Mislim da bih – nasmijao se. – Sigurno ne bih morao brinuti o prašini u mojoj sobi, zar ne? (Nastavlja se) (Knjigu Shirley MacLaine »Ples u svjetlosti« objavio je, u prijevodu Ljiljane Šæuriæ, zagrebaèki nakladnik V.B.Z., tel. 01 / 6241254.)