Kradljivci Snova.pdf

Jure Karamarko / #kradljivcisnova

#kradljivcisnova

Nakladnik Redak Urednik/ica

Grafička priprema Jure Karamarko

Ilustracija naslovnice Jure Karamarko

Tisak Redak Knjiga je tiskana 2015. godine.

www.webknjizara.hr Copyright © 2015. Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvu obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

2

Jure Karamarko

#kradljivcisnova Jure Karamarko

Split, 2015. 3

#kradljivcisnova

4

Jure Karamarko

Predgovor

Uzora među navijačkim autorima nemam mnogo ali izdvajam dvojicu. Cass Pennant i Dougie Brimson. Gledajući što rade i kako stvaraju rekao sam sam sebi da moram i ja pokušati. Oni su me potaknuli da napišem svoj prvi roman „Grafičar“ nakon moje prve tri knjige drugačijeg sadržaja. Oni su mi vodilja da jednom jedan od mojih romana završi i na filmskom platnu. Od ljudi sa domaćeg „terena“ koji me inspiriraju svojim svakodnevnim pisanjem želim izdvojiti novinarku Romanu Eibl i novinara Aleksandra Holigu čije tekstove obožavam i čije pisanje me svakodnevno potiče da ustrajem u onom što volim. Posebno se želim zahvaliti ljudima koji rade na internet portalu nogometplus jer njihov rad svakodnevno vraća vjeru u onaj pravi nogomet i u odnose u njemu kakve svi želimo vratiti. Tekstove sa dozom emocije kakve obožavam svakodnevno pronalazim tamo i hvala im što mi serviraju najdražu hranu u vidu tih vrhunskih tekstova koje pišu vrhunski ljudi a tek onda vrhunski novinari. Hvala Nikolini iz moje izdavačke kuće. Hvala za strpljenje i sve živce koje je siguran sam izgubila zbog mene. Ovo je naš treći zajednički projekt i presretan sam što nastavljamo zajedno.

5

#kradljivcisnova

Želim se posebno zahvaliti Sonji i Frani Grgat iz Splita. Kada mi je bilo najteže u životu vas dvoje ste bili uz mene. Daleko od domovine zatekla me vijest o borbi koju ste prošli. Saznao sam dosta kasnije igrom slučaja i dugo mi je bilo teško znajući da ste bili uz mene kada je mojoj obitelji bilo najteže a da vam ja nisam bio podrška i utjeha kada je vama bilo najteže. Dugo sam smišljao način kako da vam se zahvalim što ste mi ušli u život te 2008-e. Da nije bilo vas dvoje možda nikada ne bih napisao nijednu od svojih sada već 6 knjiga. Da me niste sjeli za stol i rekli: „Ti to možeš“. Da mi niste usadili ljubav prema čitanju, prema educiranju. Zahvaljujući vama pročitao sam nekoliko stotina knjiga. Sa vama nisam nikada izgradio poslove koje smo imali priliku izgraditi ali vas dvoje ste mi usadili neke druge vrijednosti. Sonja, sjedili smo u predvorju jednog hotela, Frane je nešto klikao po laptopu dok je Milan upoznavao neke ljude. Rekla si mi sljedeće dok smo čekali konobara: „Jure, uvijek ciljaj u mjesec, uvijek. Čak i ako promašiš završit ćeš među zvijezdama“. Od tada je prošlo 7 godina. Još uvijek ciljam. I kad nitko ne vjeruje u mene, i kada se sve ruši ja ciljam i dalje jer znam, jedna zvijezda gore je moja. Sonja, puno zdravlja ti želim, sve ostalo već imaš. Želim se od srca zahvaliti još jednoj osobi. Sreli smo se 2004-e u Lissabonu. Bilo je preko 60 000 ljudi na stadionu a mi smo bili na 3 metra jedan od drugoga. Nismo se vidjeli 8 godina nakon toga. Sjedio sam na piću sa Pejom i Lucijanom, zazvonio je Lucijanu mobitel. 6

Jure Karamarko

Zvao je Marinko Parić sa pitanjem: „Lucijan, daj pitaj Peju može li doći nekako do Jure Karamarka“. Ovaj mu govori: „Pa evo njega sjedi sa nama“. Nakon osam godina, neka čudna sila nas je povezala opet. U skoro dvije godine nakon tog dana gledajući strast sa kojom taj čovjek radi. Gledajući glad za rezultatima, gledajući njegovu emociju, gledajući jednu nevjerojatnu predanost, beskompromisnost, žrtvu i njegov rast na svim razinama po prvi puta u životu sam imao priliku gledati na nečijem primjeru kako se ostvaruju snovi. Kako se čovjek pretvara iz onoga što je u ono što je zacrtao da će biti. Dan po dan, korak po korak, bez osvrtanja. Kao da gledam film koji traje dvije godine, iz prvog reda, najbolja sjedala. Ono što sam naučio od njega nema cijenu. Ideju za ovaj roman imao sam dugo ali pošto ne volim ništa na silu znao sam da će se jednom dogoditi onaj kreativni klik a onda sam 02.06.2015 dobio mail od Marinka Parića. Pisalo je: „Najbitnija stvar kad se nađeš u paklu je da se nastaviš kretati :) tako ćeš što prije izaći iz njega. Drži se i nikad ne odustaj od svojih snova.“ Nisam odustao. Marinko, baš taj dan se dogodio taj klik, hvala ti. Roman je ispred nas.

Dragi prijatelji, uživajte čitajući. Od srca: Jure Karamarko

7

#kradljivcisnova

#kradljivcisnova #jurekaramarko

8

Jure Karamarko

Kišno popodne. Na rubnom dijelu grada tamo među čempresima u tišini skupili su se najodaniji. Skupili su se najvjerniji. Dok grmljavina para nebo uz bljeskove gromova kiša pojačava. Kroz tišinu se čuju jecaji i plač dok trubač svira jako tužnu pjesmu koja tjera dodatne suze na oči. Drveni lijes je prekriven sa zastavom nogometnog kluba i sa šalom a nosi ga šestero ljudi. Šestero onih koji su najvrijednije trenutke proveli sa onim koji danas odlazi sa ovoga svijeta. Šestero prijatelja, šestero najodanijih. Mike, stari Mike su ga zvali. Danas ga ne ispraćaju uz rodbinu samo njegovi momci. Danas su ovdje na njegovom ispraćaju i svi njegovi suparnici. Danas su došli i svi oni cijenjeni momci iz drugih skupina da mu se još jednom poklone. Da stanu ovaj puta pokraj njega, posljednji puta. Da zapale jednu bengalku na njegovom ispraćaju, njemu u čast jer odlazi jedan od onih koji je vjerovao u neke druge snove i koji ih nikada nije dosanjao. Onaj s kojim su se susretali i onaj kojega su poštovali, onaj kojega su respektirali. Mike je iza sebe ostavio jednog sina. 24 su mu godine, Ari uzima bengalku koja nije paljena, skida sa nje poklopac i stavlja je na lijes prije nego ga krenu spuštati u zemlju. - Stari, nek se nađe pri ruci gore, proslavi kad zabiju gol. Zapali je za nas. Volim te! Kiša opet pojačava, bengalke i narančaste dimne se pale jedna za drugom uzduž groblja, trubač svira neku jako tužnu pjesmu a gusti dim odlazi u nebo nošen vjetrom. S njim i duša ovog vizionara i sanjara ide na neka bolja, pravednija mjesta. Na mjesta gdje ne postoje oni koji misle da ako imaju novac mogu krasti nečije 9

#kradljivcisnova

snove. A stari Mike je imao snove. Imao je snove koje su mu ukrali. PAR MJESECI KASNIJE Zračna luka. Mlada novinarka Rose upravo chekira svoju kartu i dok se sprema se za let taman joj zvoni mobitel. - Rose, samo da ti zaželim sreću. Čekamo te sa nestrpljenjem u redakciji uskoro i znaj da ako ne doneseš priču da ti nećemo pokriti cijenu leta. - Šefe, ne brinite, znam u što se upuštam. Ne sumnjajte u mene. - To mi je reklo i 5 drugih novinara i sada su svi bivši. Nadam se da znaš što radiš i da možeš odraditi tu priču. - Ne brinite. Moj red je sada, moram vam poklopiti, pozdrav. Javim se kad sletim. Zovem se Rose, to ste već vidjeli. Trebao se ovaj let dogoditi i ranije ali uvijek bih ili zakasnila sa rezervacijama ili bi preostale avionske karte bile preskupe. Sada napokon letim. Napokon su se i meni sve karte posložile i došao je dan kada idem po taj intervju. Pratila sam ih dosta aktivno zadnjih nekoliko godina a kako sam sportski novinar odlučila sam da je vrijeme da u živo svjedočim tom spektaklu pred 80 000 navijača na jednom od najljepših stadiona svijeta. Moj šef je već nekoliko puta pokušao dobiti taj intervju ali uvijek bezuspješno. On je htio da sada ja budem prva novinarka koja je dobila ekskluzivni intervju sa multimilijarderom, sa vlasnikom nogometnog kluba koji 10

Jure Karamarko

već 20 godina ne daje izjave. Od svoje kupnje tada malenoga kluba taj čovjek nije dao niti jednu izjavu. Nadam se da ću uskoro ja biti ta koja će znati njegove razloge za šutnju. Zanima me kako je u 20 godina od malog kluba stvorio giganta koji večeras igra polufinale lige prvaka. U rano jutro prije izlaska prvih zraka sunca na aerodromu sam čekajući prtljagu zapazila na tisuće turista. Svi u dresovima, sa kapama, sa šalovima oko vrata daju naslutiti da se sprema nešto veliko. Bili smo izmješani sa navijačima iz Liverpoola. Na aerodromu je jako prometno, gužva je velika, buka i žamor. Avioni iz Azije i sa bliskog istoka, avioni iz Emirata i Afrike slijeću jedan za drugim. Privatni avioni većinom prevladavaju, vip terminali rade punom parom, privatni zaštitari u crnim odjelima sa slušalicama u ušima kruže i miču sa puta znatiželjnike. Kažu mi zaposlenici da je ista stvar i u gradskoj luci gdje su jučer cijeli dan pristizale luksuzne jahte sa kojih su vlasnici vlastitim helikopterima pristizali u grad. Neki su slijetali direktno na krovove hotela gdje su zakupljivali po cijele katove da ih nitko ne ometa. Polufinale Lige prvaka. Veliki je to događaj. Sa jedne strane Liverpool koji je takvih utakmica u svojoj dugačkoj povijesti odigrao mnogo a sa druge strane klub kojem je ovo prvi puta da je otišao ovoliko daleko, korak do finala. Povijesna utakmica. Kako za koga, za Liverpool i njegovih 50 000 navijača koji pristižu samo je još jedna u nizu. James Woodie kojeg sam upoznala u avionu zaklinje mi se da je njemu važniji i privlačniji veliki derbi, taj obračun sa Manchester Unitedom sljedeće nedjelje nego ova utakmica.

11

#kradljivcisnova

Čim sam sletila na aerodromu su me dočekale mlade hostese obučene u boje nogometnog kluba domaćina. Pokušavale su mi uvaliti neki suvenir kao poklon dobrodošlice ali izbjegla sam ih dajući im do znanja da sam u velikoj žurbi. Turisti iz cijelog svijeta stoje u redu za rukavicu na napuhavanje, boje za bojanje lica, za gratis znojnik ili žviždaljku. Nastavljam svojim putem. Izlazim sa terminala, na kiosku gledam naslovnice novina pa razmišljam dali sam uzela krive budući da na naslovnicama nema nogometnih tema a polufinale je. Trema me obuzela. Dosta sam nervozna iako sam se za ovo dugo pripremala. Nakon preuzimanja prtljage odlazim natrag na kiosk po sav dnevni tisak da još malo dublje uđem u zbivanja u gradu. To ću čitati kasnije. Odlučila sam cijeli dan uživati u gradu, u dobroj hrani i pivu do večerašnje utakmice. Podzemnom željeznicom sam stigla u centar za svega 10-ak minuta. Tip koji sjedi pored mene čita novine a kad je došao na stranicu gdje je tema polufinale samo je okrenuo list i nastavio dalje čitati druge teme. Čudno, zaista čudno. Idem gradom, promatram ljude. Imam osjećaj da je na ulicama već u jutro preko 50 000 navijača koji su došli sa svih strana svijeta pa si postavljam pitanje gdje su domaći navijači. Prati li itko tu svoj klub. Obilazeći druge gradove svih ovih godina primjetila sam mnoštvo simbola, mnoštvo grafita, naljepnica, detalja koji ukazuju na ljubav ljudi prema nogometnom klubu. Ovdje to ne primjećjem. Samo na tisuće i tisuće navijača iz cijelog svijeta koji su došli na jedan ili dva dana. U dosta slučajeva gledam domaće ljude kako slikaju strance. Simpatično im je gledati masu u zanosu. Na nekoliko trgova organizirane su fan zone gdje se toči službeno pivo, hostese se slikaju uz službene 12

Jure Karamarko

automobile lige prvaka a na improviziranim pultevima otvaraju se računi kod banke sponzora svima onima koji to žele. Prilazim iz znatiželje na jedan od štandova i ljubazna djelatnica mi za svega 10 minuta čestita jer sam postala član njihove banke i uručuje mi plastičnu karticu sa promotivnih 10 Eura na kontu. Napominje mi da taj novac mogu trošiti već večeras na stadionu, u klupskom Fan shopu ili mogu platiti kartu za podzemnu željeznicu koja je jedna od najsuvremenijih u ovom dijelu svijeta. Promatram na tisuće i tisuće Engleza na trgu kako napucavaju lopte u zrak, pjevaju i piju pivo dok se ori iz sveg glasa pjesma: „You“ll never walk alone...“ Nakon malo dužeg i upornog cjenkanja sa taksistom pristaje me za 20 Eura odvesti na drugi dio grada gdje imam u planu uživati u dobrom pivu i prežderati se dobro začinjenom hranom. Putem mi objašnjava da su cijene prijevoza na dan utakmice uvijek i nekoliko puta veće zbog velikog broja turista koji dolaze u grad iz cijelog svijeta ali da je meni dao dobru cijenu jer je procjenio da sam dobra cura. Pokazuje mi crnu torbu na sjedalu pokraj dok me promatra u retrovizoru. Nudi mi kokain, hašiš, speed, lsd, bokser, teleskopsku palicu, sprej za samoobranu, elektrošoker. Kaže mi i ako trebam lažne isprave da može i to srediti za sat vremena. Gledam mu naljepnicu iznad radija na kojoj piše „AMF“ uz sliku stare nogometne lopte. Izraz koji znači „Against Modern Football“ ne stavlja baš svatko u taxi tako da ga neću pitati nikakva suvišna pitanja i ulaziti u temu zbog koje sam stigla u grad. Par puta je ponovio da mu najbolji prijatelj ima naravno najbolje kurve u gradu ako treba ikom od mojih prijatelja za zabavu. Na kraju našeg puta mi je još uvalio 13

#kradljivcisnova

i vizitku sa brojem mobitela ali bez imena ili prezimena te zatrubio dok sam se ja udaljavala. Nakon 5 sekundi je zastao kao iskusni lisac u slučaju da ga moram još nešto upitati, kupiti robu od njega ili nešto treće. Spušta prozor, izbacuje glavu i govori mi: - Što ti još treba ? Nemam ja baš cijeli dan samo za tebe. Sada se novac vrti na svakom koraku. - Koji je najbolji navijački pub u blizini ? – odgovaram mu ja gledajući njegov šok sa mojim postavljenim pitanjem. - Imaš 2 ulice dalje „Thieves dreams pub“. Nijedan drugi nije vrijedan i nema težinu kao taj. Moja preporuka. Pozdrav. – odlazi još uvijek zbunjen jer je očekivao pitanje o spreju za samoobranu, drogi ili oružju a ne o navijačkom pub-u. Trebalo mi je svega par minuta laganog hoda do ulice gdje je bio smješten pub u koji me poslao. Zaustavljam trgovca koji na kolicima priprema i prodaje sendviče, plaćam par eura i nakon nekoliko minuta čekanja zagrizam svoj prvi zalogaj. Nisam nešto posebno ni gladna ali znam da će mi pivo imati bolji okus nakon par zalogaja. Stojim sama na uglu, naslonjena na zid i promatram taj pub preko puta. Ne izgleda ništa ekstra ili nekako posebnije od drugih u nizu. Dan utakmice je, polufinale lige prvaka je i bez da lažem sama sebe očekivala sam nekoliko stotina ljudi na ulazu i još toliko unutra. Ono što sam gledala preko puta je bila pusta ulica, lijepo ukrašena fasada i još ljepša reklama iznad ulaza na kojoj je pisalo „Thieves dreams pub“. Svakih par minuta netko bi ušao ili izašao a ja nakon posljednjeg

14

Jure Karamarko

zalogaja pretrčavam cestu i otvaram teška i golema vrata te ulazim u „Thieves dreams pub“. Scena mi je bila kao iz američkih westerna kada kauboj ulazi u saloon pa se svi unutra okrenu u njegovom pravcu i odmjere ga? E tako sam se ja osjećala ulazeći u „Thieves dreams pub“ dok me minimalno 20-ak istetoviranih muškaraca promaralo ispijajući svoje pivo. Svaki od njih sa preko 100 kilograma mišićne mase i ne baš prijatnih izraza lica. Lagano drhtavim koracima dolazim do šanka dok zapušenim prostorom u kojem ima dima kao da netko loži vartu odjekuje stari dobri Elvis i „My way“. Barman je otprilike mojih godina, krupne je građe, moglo bi se reći i sladak. Nakon što me je vidno odmjerio prilazi mi. - Strankinjo, za tebe ? - Tamno pivo može, neko lokalno. - Odgovaram mu puna nekog strahopoštovanja dok mi se noge odsjecaju a koljena klecaju od nervoze i treme koja me obuzela. On odlazi do frižidera a ja primjećujem da me više nitko ne gleda i da atmosfera i nije toliko napeta koliko se činila pri prvom dojmu. Gledam oko sebe. Na zidovima vise slike sa nogometnog stadiona, desetci šalova su obješeni na svakom koraku. Nekoliko uokvirenih dresova visi na zidovima. Na jednom zidu ima nekoliko stotina navijačkih naljepnica a na jednom posebnom zidu na mjestu koje je vidljivo iz svakog dijela puba piše sljedeće: „They can steal your dreams but can”t kill your memories“ . - Oni ti mogu ukrasti snove, ali ne mogu ubiti tvoja sjećanja. Izvoli pivo strankinjo, u zdravlje. – Prekinuo je

15

#kradljivcisnova

barmen moje gledanje te lijepe i emotivne poruke na zidu. - Moćna, jako je moćna ova izreka, sviđa mi se. Jako mi se sviđa. Tko su to oni ? - Moćna je, da, bolna jako, slaba točka. Bilo bi ljepše da je drugačija.- odgovara mi. – Što te dovelo u grad ? Polufinale večeras ? Liga prvaka ? - Da, da. Liga prvaka, planirala sam već dugo da dođem i pogledam u živo sve te zvijezde. Sportska novinarka sam u jednoj maloj novini i radim priču o vašem klubu i ovom velikom uspjehu koji je postigao. Nije mi ništa odgovorio jer je uzimao nove pive i nosio nekim momcima koji su bili udaljeni svega par metara dalje. Vraća se za šank, uzima krpu za brisanje i dok vadi čašu iz perilice nastavlja sa pričanjem: - Našem klubu ? Hm. Nekada nitko nije dolazio sa strane da vidi utakmicu. Nekada je bilo onako. – govori mi i pogled usmjerava prema slici na zidu. - Neka stara slika ? - Moglo bi se reći da je jako stara. 20 godina je prošlo od tada. Vidiš li? Mali stadion, samo 12 000 ljudi je primao. Bilo je lijepo, uvijek je bio pun, uvijek sa puno strasti, sa puno emocije. Navijačine su bile za pamćenje, kažu ljudi da je tlo pod nogama podrhtavalo od prve do zadnje minute svake utakmice bez obzira na protivnika. Sve dok nisu došli oni... - Tko dok nije došao? – pitam ga ne povezujući još cijelu priču niti shvaćajući što mi pokušava ispričati.

16

Jure Karamarko

- Kradljivci snova, moja strankinjo. Dok nisu došli kradljivci snova. Nisam ga odmah htjela pitati detalje ili da nastavi sa pričom jer se vidi da je emotivan, vidim da su mu oči zasjale. Po nekom prvom dojmu čini mi se zaista da smo otprilike jednakih godina. Ne izgleda mi puno starije pa mi nije jasno kako se on sjeća nečega od prije 20 godina. - Mogu li te počastiti sa još jednim pivom, da nazdravimo ? – pitam ga a on klima glavom i vadi 2 komada iz frižidera. U par gutljaja ispija više od pola svog piva i nastavlja. - Tada sam imao 4 godine pa se ne sjećam detalja jer sam bio dijete. Moj otac je bio vođa navijača u gradu tada. Pričao mi je sve što se zbivalo dosta godina kasnije kada sam narastao. Stadion je bio jako mali, ne kao danas ovaj, primao je samo 12 000 gledatelja. Da, da, pa to sam ti već rekao. Gubim se na ovoj temi koliko je emotivna. Jebiga mala tako je. - 12 000 gledatelja samo ? Ne mogu još vjerovati. Zaista mali stadion naspram ovoga danas. Pa sada taj stadion prima više od 80 000 gledatelja, izrasli ste u giganta onda, u veliki nogometni klub. Gledala sam videa i reportaže koje su objavljivane po internetu. Jedva čekam doživjeti večeras taj spektakl. - Što je za tebe veliki klub ? – uzvraća mi sa pitanjem. Sada već ne shvaćam, sada se i ja gubim u razgovoru. Pokušavam ga čitati, barem donekle shvatiti da se mogu kvalitetnije postaviti u ovom našem razgovoru. Jedino 17

#kradljivcisnova

što ne želim sada je reći neku krivu riječ pa još otići odavde izbačena. Trudim se pojasniti zašto mislim da su veliki nogometni klub. Sa nekog mog novinarskog gledišta. - Pa gledaj ovako. Kako ja na to gledam. Od 10 najvećih i najskupljih nogometaša na svijetu u ovom trenutku kod vas igraju šestorica. Igrate polufinale lige prvaka večeras po prvi puta u vašoj povijesti. U novinama i po news portalima sam pročitala podatak da je vlasnik kluba rekao treneru da za Božić sastavi listu želja i da će mu za vrijeme zimskog prijaznog roka dovesti sve igrače koje zaželi u momčadi. Osvajate titule već godinama. Uzeli ste sve kupove u zadnjih 10-ak godina pa jebiga, mislim, veliki ste klub postali. Pogotovo sad ako znam i taj detalj da ste nekad imali mali stadion od samo 12 000 mjesta za navijače. - Djevojko, netko ti je trebao objasniti da se veličina kluba ne mjeri tako. Večeras ćeš gledati samo jednu „lijepu nogometnu priču“ u kojoj ćeš uživati kao i svi ostali turisti koje turističke agencije dovode zadnjih nekoliko dana u grad. Ovo ti samo je jebeni nogometni Disneyland, ljudi dođu da osjete tih 80 000 ljudi, da se slikaju sa zvjezdama koje su do sada gledali samo na televizoru. Oni dođu da uslikaju scenu kada 80 000 ljudi digne u zrak karton u boji koji ih čeka na sjedalici pa da formiraju neku koreografiju i to je to. Ovo je samo igra 18

Jure Karamarko

novca, obični usputni hobi i zajebancija milijardera koji su uzeli klub samo za sebe i pretvorili ga u svoju igračku. Ovdje ti nema apsolutno nikakve strasti i adrenalin ovdje ne postoji, emocija ne postoji a nakon poraza kluba nitko u gradu ne plače. Pobjede nitko ne slavi koliko god velike ili važne bile a stadion koji prima više od 80 000 gledatelja se isprazni za svega 9 minuta nakon što utakmica završi. Nekada je 12 000 navijača trebalo tjerati sa stadiona sat vremena pomoću policije, da, nekada. Dok je stanovala strast u gradu, dok se živjelo za te boje i klub. Dok je to bio sveti klub svakog stanovnika grada. Ponavljam ti, dok nisu došli oni. - Kradljivci snova kako si rekao, da. Slušam te sve. – Govorim mu ja sve znatiželjnija, ispijam malo piva pa ga puštam da nastavi dalje sa ovom pričom jer čini se jako zanimljivo.

On prekida na kratko naš razgovor, pedantan je jako, odlazi do stola, kupi prazne boce, briše krpicom stol i baca u kantu smeće neke salvete. Daje znak konobaru da preuzme njegov posao u baru a on uzima stolac pa sjeda za šank odmah do mene. - Ok strankinjo. Slušaj me. Želiš li zaista čuti ovu priču ? - Da, zvuči mi jako zanimljivo, nekako je intrigantno. - Ispričat ću ti je cijelu ali imam jedan uvjet. - Kakav sada uvjet imaš? Pa zar to nije samo priča?

19

#kradljivcisnova

- Želim da ti je ispričam večeras za vrijeme utakmice. Ja i ti sami negdje na piću. Ponesi diktafon, papir i olovku i biti ćeš prva kojoj ću ispričati sve stvari koje mi je otac pričao. Dovoljno sam šutio i vrijeme je da neke nove generacije dobiju širu sliku. - Pa kako večeras? Utakmica je, ubit će me šef. Imam dogovoren intervju sa vlasnikom kluba. Čovjek nije dao izjavu 20 godina. - Ha. Taj idiot će progovoriti? I mene zanima o čemu on to ima reći išta pametno. Kako se zoveš djevojko? - Rose. I ne zovi me djevojko jer čini mi se da smo istih godina. - Rose, gle, ja sam Ari. Večeras u 21:00 ja ću biti ovdje a ti odluči koju priču želiš. Priču o gelu na kosi nekog šminkera koji zarađuje milione da se slika pred turistima ili priču o emocijama, strasti, osjećaju pripadnosti i ljubavi prema nogometu, gradu, klubu i navijanju. Priču o izgubljenoj bitci i ukradenim snovima. Ovaj pub se ne zove bezveze tako kako si pročitala da se zove. Ako te zanima onda svakako večeras, ja i ti i „Thieves dreams pub“. Nazdravio mi je, otpio do kraja, namignuo i vratio se svom poslu a meni dao na razmišljanje. Ostavila sam mu svoju vizitku i na njoj napisala broj od hotela pa sam mu je dala da možemo ostati u kontaktu. Izašla sam iz puba, pozvala taxi i uputila se prema hotelu gdje sam imala unaprijed uplaćen smještaj. U ovom poslu uvijek je moj šef donosio sve bitne odluke i slao me na razne zadatke i 20

Jure Karamarko

sada se prvi puta nalazim u ovakvoj situaciji. Borim se sama sa sobom a to mi se rijetko događa. Sa jedne strane imam priliku dobiti po prvi puta intervju sa čovjekom koji je u 20 godina sagradio jedan od najvećih nogometnih klubova na svijetu a sa druge strane imam priliku dobiti priču od sina navijača kojem je prije 20 godina kako sam povezala Arijevu priču, ukraden isti taj nogometni klub. Nevjerojatno mi zvuči. Intrigantno mi je, filmski. Dolazim pred hotel nakon sat vremena vožnje kroz gužvu. Na recepciji su kolone Engleza koji konstantno pristižu. Uzimam napokon svoj ključ i ulazim u sobu. Ostavljam sve stvari na krevetu i bacam se pod topli tuš da razbistrim glavu malo. Sa balkona puca pogled u hotel koji je preko puta. Na više od stotinu balkona stoji obješena engleska zastava. Na svakoj zastavi piše ili ime grada od kuda dolazi ili ime grupe koja je nosi. Impresivna slika. Dominiraju natpisi YNWA na svakoj skoro. Ulazim opet u sobu, uzimam telefon kraj kreveta, zovem svoju redakciju dok su noge ispružene. Šef se javio nakon dosta čekanja. - Imaš li priču Rose? Daj mi nešto veliko. Jebeno veliko. - Imam nešto bolje šefe. Svidjet će vam se. Za naslovnicu. - Pojasni, moje vrijeme ima cijenu i nemam ga namjeru trošiti na vas sportske novinare. Na vas nisko rangirane. Imaš pola minute, vrijeme sad. - Prije 20 godina, prije nego je klub prodan ovom šeiku ovdje su se ljudi borili da ostane njihov i izgubili su bitku. Upoznala sam sina od tadašnjeg vođe navijača i

21

#kradljivcisnova

mogu dobiti tu priču koju nikada nikom nije ispričao. Čini mi se intrigantno. - Mala jesi li ti normalna? Evo reci mi jebeno jesi li ti normalna ? Ja znam da nisi jer da jesi ne bi ti takvo nešto palo na pamet. Zar si poludila od leta avionom? Znaš li ti uopće tko su naši najveći sponzori, znaš li tko su najveći oglašivači u našim novinama? Znaš li ti mala nezahvalnice tko ti plaću daje ? Znaš li ti od koga mi živimo ? Od jebenih priča od prije 20 godina ha? Radi svoj posao, radi to zašto si poslana i nemoj me zajebavati, odradi ono za što si plaćena ili se ne moraš vraćati. Plaćamo te da radiš a ne da misliš. Jer da sam za taj zadatak trebao nekoga da misli ne bih tebe slao. Htjela sam još nešto dodati ali već je poklopio slušalicu. To je bio moj šef. Uvijek isti. Uvijek mrzovoljan, uz psovke, uz omalovažavanje, uz uvrede taj je uvijek dobivao ono što bi zacrtao. Nikada nije mario koliko njegovo ponašanje vrijeđa nas koji za njega radimo. Za njega je samo jedno mjerilo vrijedilo a to je broj prodanih primjeraka. Uzimam opet telefon i zovem recepciju hotela. - Možete li me spojiti molim vas? Trebam nazvati „Thieves dreams pub“ - Par trenutaka molit ću vas. Nema nikakvih problema samo se strpite da vas prespojim. Ugodan ostatak dana vam želimo. Tih par trenutaka razvuklo se na par minuta čekanja a onda je napokon sa druge strane krenula zvonjava i javio se netko. 22

Jure Karamarko

- „Thieves dreams pub“, izvolite. - Dobar dan trebala bih Arija. - A tko ga treba? - Sportska novinarka Rose je na telefonu. Moje poštovanje, jutros smo pričali na kratko Ari i ja pa sam mislila ako... - Hej Rose, ja sam, ja sam. Jesi li odlučila, stižeš li ili ne? - Da, jebeš sve ostalo, vidimo se u 21:00 večeras tamo. Doći ću. - Super. Drago mi je da si tako odlučila. Bit će mi zadovoljstvo. Imam sada nekog posla pa ne mogu pričati. Večeras se vidimo. Nakon što sam poklopila slušalicu srce mi je kucalo toliko brzo da sam išla u toalet, nagnula se na slavinu i napila se vode, umila se hladnom vodom i pogledala se u ogledalo onako mokra i sama sebi rekla. - Što to radiš Rose, što to radiš? Kako se večer približavala Englezi su bili sve pijaniji, sve raspjevaniji i sve glasniji. Odlučila sam dio puta propješačiti da malo uživam u atmosferi prije nego uzmem taxi. Poslikala sam i nekoliko kadrova. Na svakom koraku su raspjevani ljudi, selfie štapovi na sve strane, turisti iz cijelog svijeta slikaju kadrove. Probijam se kroz masu i hvatam prvi slobodan taxi. - „Thieves dreams pub“ molim vas. - Op.a. Pa tko bi rekao da će netko večeras putovati u suprotnom pravcu od stadiona. Dobar izbor djevojko. Čestitam. 23

#kradljivcisnova

Nisam ga ništa pitala dalje. Vozili smo se u tišini dok sam kroz prozor gledala masu koja ide u suprotnom pravcu sa šalovima, selfie štapovima i klobucima na glavama. Sponzorske rukavice na rukama, ljudima lica obojana, kolone izgledaju kao da je vrijeme karnevala. Dolazim do pub-a. Na ulazu stoje dva zaštitara od kojih svaki ima preko 100 kilograma mišića i skoro 2 metra visine. - Mlada damo jeste li sami? - Očito da jesam ha ? - Kako se osjećate? Jeste li ok ? Tu me već zbunio ali sam vidjela da je to valjda neko pravilo jer pitaju i ostale ljude na ulazu koji dolaze isto pitanje. - Osjećam se super, moram se za desetak minuta naći sa Arijem. Imamo dogovoreno. - Aha. Uđite, zabavite se. Uživajte. Pozdravio me i pomaknuo konopac da mogu proći. Pub je ovaj puta bio prekrcan. Svira dobri stari rock. Ljudi se zabavljaju, šankovi su puni. Pivo teče u potocima. Žamor, buka, smijeh. Ljudi plešu. Veliki ekrani su ugašeni iako je vrijeme utakmice. Oduševila me atmosfera i ambijent. Gledam Arija kako nervozno nešto objašnjava osoblju a onda smo se susreli pogledima. Mahnuo mi je, nabacio osmijeh i rukom pokazao da stiže ubrzo. Dolazi mi zaštitar i pita me: - Vi ste Rose? - Molim? Ne čujem vas dobro. Buka je. - Jeste li vi djevojko Rose? - Jesam, ja sam Rose. Trebate me? 24

Jure Karamarko

- Pođite samnom, Ari će doći svaki tren, čeka vas separe, ovuda molim. Probijam se kroz gužvu a dobri stari rok mi tako jebeno dobro paše. Vraća me u tinejdžerske dane. Atmosfera je baš opuštena. Predobra. Očekivala sam pijane navijače a zatekla nešto sasvim drugo. Puno ljudi koji se savršeno zabavljaju, pješu, pjevaju, uživaju u društvu, u piću. - Hey, hey, hey. Roseeee, lijepo te vidjeti opet. Nisi na utakmci? Došao je Ari do mene i pozdravio me a ujedno i bocnuo sa pitanjem zašto nisam na utakmici. Lijepo obučen je, poslovni look večeras. Malo drugačije od jutrošnjeg izgleda kada sam ga zatekla da radi i pomaže. Večeras mi izgleda kao da je on šef ovdje a ne barmen. - Bok Ari, dobit ću otkaz zbog ovoga vjerojatno ali instinkt mi je govorio da moram biti ovdje sada. Samo mi reci da sam u pravu molim te jer ću poluditi od nervoze. - Meni instinkt govori da ćemo popiti nešto za početak. Jesi li za šampanjac ? Pivo možda ? Vino bijelo ili crno ? Što pije tako lijepa djevojka na zadatku ? Ili ne pije ništa ? - Čašu crnog vina ću za početak. Počela sam vaditi iz torbe papir za bilješke i olovku pripremajući se za naš razgovor. - Rose, hej, što to radiš? - Pa treba mi papir i olovka da mogu pisati sve što mi bude zanimljivo. Moram raditi bilješke. 25

#kradljivcisnova

- Ej pa nisi valjda luda, to ćemo sutra. Opusti se, ima vremena. Nije sada vrijeme ni mjesto. Pogledaj kako se svi zabavljaju, opusti se malo, daj da te upoznam bolje malo. - Ubit ću te, znam te jedan dan ali moram ti to reći. Ubit ću te Ari. Kako si mi mogao ovo napraviti? - Imaš li dečka Rose ? - Imaš li ti mozga Ari? Ja sam sad trebala biti na stadionu i dobiti priču koju nitko nije dobio 20 godina a ti se igraš samnom. Najbolje bi bilo da krenem. Konobar još nije stigao sa mojom čašom vina a ja sam već odlučila da napuštam ovaj prostor. Skupila sam svoje papire i istrčala vani ljuta i bijesna na sebe što sam se uopće dovela u ovakvu situaciju. Trebala sam samo odraditi jebeni intervju koji mi je šef sredio a ja izvodim ovakve gluposti i slušam svoj instinkt koji mi nikada nije donio ništa dobro. Kiša je opet padala. Pozvala sam prvi taxi. Taman prije kretanja Ari je dotrčao i počeo kucati na staklo dok je lijevalo po njemu. - Rose, znam da smo krivo počeli, jebiga. Daj mi priliku. - Jebi se kretenu, za ovo sam živila a ti me zajebavaš. - Hej Rose, daj. - Nisi normalan, ljuta sam na tebe. Gledam kako kiša pada po njemu dok čeka moj odgovor. Gledam ga onako snuždenog i izgleda mi jebeno iskreno. Opet vjerojatno donosim krivu odluku i opet vjerojatno postupam totalno krivo i nepromišljeno. 26

Jure Karamarko

Ne znam koji dio mene je proradio. Onaj kojem se Ari svidio na neki način i koji je privlačio ili onaj dio mene koji je htio čuti njegovu priču. - Pusti me u taxi. Ili hoćeš da se razbolim ovdje na kiši? Otvorila sam vrata i pustila ga da uđe. Još uvijek sam bila ljuta i bijesna. - Rose, Rose, ti si stvarno otkačena. Molim vas, Old Dreamers Street. - Što je tamo Ari? Gdje idemo? Koja je to ulica? - Želiš li pravu priču ili ne želiš ? - Pa želim. Naravno da želim. Gledam ga onako mokrog i uspuhanog i počima mi se sviđati. Susreli smo se pogledima a on govori: - Onda mi vjeruj. Imat ćeš priču. Samo mi vjeruj. Gospodine možete li molim vas promijeniti stanicu na radiju. Ne sluša mi se utakmica, stavite neku glazbu da svira ako nije problem. - Može mladiću, nije problem. Idemo znači u Old Dreamers? - Da. Nakon skoro pola sata vožnje dolazimo u neku zapuštenu ulicu na rubnom dijelu grada. Oko nas nigdje u blizini nema ljudi, samo jedna zgrada preko puta i pustoš. Sve je slabo osvjetljeno, u daljini se čuje buka od nekog vlaka koji prolazi. Stotinjak metara dalje iz zgrade se čuju pijani muž i žena kako psuju jedno na drugo i svađaju se. Susjed sa kata iznad ih psuje i viče da će zvati

27

#kradljivcisnova

policiju ako se ne stišaju. Kiša pojačava još više i sada sam i ja mokra kao nikada. Sva roba se slijepila uz mene. - Ti si lud čovječe, gdje smo ovo? Gdje si me doveo? - Vjeruj mi, idemo, samo minutu odavde je. - Što je samo minutu odavde Ari? - Vidjet ćeš, samo polako. Pa ništa mi ne vjeruješ. Daj malo povjerenja. Dolazimo do kraja te ulice. Ispred mene stoji zid u cigli dugačak sigurno 200 metara i visok oko 2 metra. Hodamo lagano u tišini uza zid dok se kiša slijeva po nama. Nakon 50-ak metara usporavamo. - Mora biti tu negdje, mrak je pa slabo vidim. - Što mora biti tu? - Samo malo, samo malo, evo nas. Tu smo. - Što je ovdje Ari ? Ne razumijem ? Ari se okreće prema zidu ispred nas i pokazuje mi da pogledam u ciglu koju pokazuje prstom. Dok munje sjevaju nebom a kiša pada po nama ja gledam u crvenu ciglu zabetoniranu u zidu na kojoj je urezano njegovo ime. Na cigli piše riječ Ari. Gledam u njega pored sebe i više ne razumijem da li je on proplakao ili je to od kiše što se sljeva po njegovom licu. Zbunjena sam, ne znam što da kažem, što da pitam, što da mislim u ovom trenutku. - Ari... - Slušaj me Rose, prije točno 20 godina kada sam imao svega 4 godine naš mali klub je bio pred bankrotom. Onaj što sam ti spomenuo jutros. Moj otac je tada bio vođa navijača i pokrenuli su veliku akciju da svi navijači kupe po jednu ciglu i da se sazida uz jednu 28

Jure Karamarko

stranu stadiona zid u čast svima koji su spasili klub. Zid u čast svakome tko je dao novac i pomogao da se dug krene sanirati. Moj otac je tada kupio jednu ciglu, u nju je ugravirao moje ime i zabetonirao ju je ovdje sa ostalima. To je bilo prije 20 godina a ovaj zid i „Thieves dreams pub“ je jedino što je ostalo od tada. Zanima li te sada ostatak ove priče Rose? Pita me dok kiša pada i dalje. Stoji desetak centimetara od mene i gleda me očekujući moj odgovor. Roba nam se sljepila uz tijela od kiše. Gledam ga i mislim se hoću li ja morati prva poljubiti njega ili će on mene ali čini mi se očito to nešto među nama. Što mi se ovo događa ne znam ni sama. Joj što mi se događa. On je prekinuo sve i progovorio. - Idemo odavde Rose, ne želim da se razboliš, sva si mokra. - Da, da, u pravu si, najbolje da krenemo. - Hoćeš li da se nađemo sutra u jutro da ti ispričam ostatak ? - Naravno Ari ali sada ja imam uvjet za tebe. - Znao sam. Reci. - Naći ćemo se u mom hotelu rano u jutro na doručku i uz čaj ćemo početi sa ovom pričom. - Može, nema problema. Neka bude kako ti kažeš. A sad krenimo odavde dok nije postalo još gore. - Gdje da krenemo? A taxi? - Nema ovdje taxija, moramo par ulica dalje hodati pa ćemo tamo hvatati taxi.

29

#kradljivcisnova

Uhvatili smo odmah niz ulicu prvi slobodan taxi i napokon sjeli na suho. Ari je i ovog taksistu zamolio da ugasi prijenos nogometne utakmice na radiju i da stavi neku glazbu. Meni iz glave ne izlazi neka druga misao i pitam se zašto sam uopće očekivala da me on tamo na kiši poljubi dok mi je pokazivao svoje ime na cigli. Pitam se zašto uopće razmišljam o tome a ne o svom članku. - Što Rose radi kada ne piše članke? - Oooo, pa ti i govoriš, mislila sam da si od kiše zanijemio. Ništa posebno ne radim. Završila sam studij novinarstva i dobila sam posao u mediju gdje sam radila honorarno za vrijeme školovanja. Ovo je trebala biti moja prva velika priča. - I biti će velika. - A ti ? Što radi Ari kada ne vodi pub ? Žena, djeca, obitelj? - Ha? Ma neeee. Nemam obitelj. Već par mjeseci sam slobodan. Bio sam u vezi ali ostavila me taman kada mi je umro otac. Pritisak prevelik valjda. Ne znam. Samo ugostiteljstvo Rose, samo to. Do nedavno sam pomagao ocu samo i eto sudbina je htjela da nastavim sam. - Tužno. Hm. Žao mi je. - Ma ne brini, sve je ok. Bolje da me ostavila mala sponzorušica. Tek sad shvaćam koliko sam sretan. Malo sam se ipak rastužila. Prilazimo centru grada u kojem je gužva opet sve veća a po cesti susrećemo kolone navijača koji se vraću sa utakmice koja je upravo završila. Nitko ne slavi. Gledam navijače Liverpoola kako tuguju i ne reagiram baš sve dok vozač taxija nije progovorio. 30

Jure Karamarko

- U finalu smo. Kakav ludi dan. Liverpool je pao. Pobjedili su ih 3-0 čovječe. U finalu lige prvaka prvi puta u povijesti i nikog nije briga. E to je još luđe u cijeloj priči. Tad sam postala svjesna situacije. U ovom gradu nitko ne navija za ovaj klub. Gledam u svoj mobitel na kojem se ispraznila baterija tako da imam osjećaj da me čekaju propušteni pozivi iz redakcije. Poruke od šefa koji provjerava imam li priču od čovjeka koji je stvorio nogometnu zvijer koja je sada u finalu. - Ari, mislim da sam dobila otkaz. Taxi je stao ispred „Thieves dreams pub-a“ . Ari se nagnuo prema meni i na moje zaprepaštenje dao mi lagani poljubac u lice. Baš me razveselio zbog rečenice na odlasku. - Ne brini ništa Rose, bit će sve u redu, obećavam ti. U jutro se vidimo na doručku i nastavljamo gdje smo stali. - Hvala ti za danas. Vidimo se u jutro Ari. Viknula sam za njim ali nije me ni čuo jer je utrčao u pub da ga kiša ne smoči opet. Ja sam nastavila prema hotelu gledajući kolone tužnih ljudi kako se razilaze. Scena koja me impresionirala. Ljudima je iz očiju izlazila tuga i razočaranje. Očaj na svakom koraku. Mislim na navijače Liverpoola naravno. U hotelu na recepciji vlada tišina, za barom sjede navijači, ispijaju u tišini pivo dok je pogled usmjeren u kriglu. Vlada tuga koja se može osjetiti. Svako malo prođe i pokoji strani turist nasmješen, oduševljen jer je bio na velikoj utakmici, uslikao zvijezde koje je gledao samo na televiziji. 31

#kradljivcisnova

Nakon vrelog tuša koji mi je bio potreban nakon svega bacam se na krevet u ogrtaču. Palim svoj mali laptop, cigareta na noćnom ormariću stoji u pepeljari, prozor je otvoren da ne bi slučajno dim aktivirao alarm. Kroz prozor se sa ulice čuje tužna melodija nekoliko stotina navijača koji su počeli pjevati pred hotelom svoju odu i zakletvu o tome kako njihov Liverpool nikad neće hodati usamljen. Zvuk se probija kroz kišu dok ja tipkam naslov. Dok odabirem ime za ovu priču. Razmišljam što bi bilo najprikladnije i onda bez puno razmišljanja samo otipkam te dvije riječi. Gledam sa smješkom u ekran jer osjećam da je to to. Da sam pogodila u naslovu. Uzimam cigaretu i zadovoljno se šetam po sobi. Otvaram mini bar, uzimam malu bočicu pa stavljam u čašu dvije kocke leda, točim si kratki whiskey. Gledam kroz prozor, ispijam dobar gutljaj dok sama sebi govorim: - Ovo će biti dobro. Biti će. Mora biti dobro inače sam sjebana. Sjebana sam skroz. Mora biti dobro. Jebem ti Arija i utakmicu. Jebem ti sve. Odlazim na krevet. Legla sam i tako zaspala gledajući u ekran mog laptopa na kojem je pisalo: „Kradljivci snova“. Zvonjava telefona me probudila jako rano. - Dobro jutro, imamo li priču Rose ? Telefoni nam zvone cijelo jutro, ušli su u finale sinoć i sada priča dobiva na vrijednosti još više. Na čemu si mala? Tipkaš cijelu noć pretpostavljam. - Šefe dobro jutro i vama, radim na tome.

32

Jure Karamarko

- Radiš na tome, jel ti mene zajebavaš mala, a što ako ti kažem da ja radim na tvom otkazu? Imaš li jebenu priču ili nemaš? - Nemam još ali radim na tome. Vjerujte mi. - Slušaj mala. Do kraja radnog dana ako ne dobijem ono po što sam te poslao, ako priča ne bude gotova onda je tvoja priča ovdje završena. - Ali šefe... Poklopio je. Krasno buđenje. Nakon svega par minuta telefon opet zvoni. - Šefe mogu vam sve objasniti. - Nije šef, smiri se, čekam te dolje. Ari je na telefonu. - Halo, tko je to? - Ari je, tko bi bio? Spavaš još ? Ha ha. - Ajoj oprosti, imala sam vatreno buđenje. Daj mi desetak minuta da se spremim i stižem. Glava mi puca. Spustila sam se u predvorje razmišljajući u liftu već o pitanjima i o konceptu koji ću odabrati za priču odmah sada na doručku. - Hey, hey Rose. Spremna ha? Ovo je tvoj dan. - Naravno, jedva čekam da počnemo jer ako ovo ne napravim gotova sam. Već mi je zaprijetio seronja otkazom. - Idemo. - Gdje idemo ? Ne idemo nigdje, kakav je bio dogovor?

33

#kradljivcisnova

- Gle dogovori su da se krše. Htjela si doručak, imat ćeš doručak. Daj mi malo povjerenja. Doručak u jebenom hotelu je svugdje isti. Švedski stol je isti svugdje samo što ti jutros možeš uz doručak uživati gledajući stotine Engleza kako žvaču zalogaje plačući zbog poraza sinoć. Idemo na drugo mjesto. - Ari ne smiješ me zajebati. - Ajde nije daleko. Vidjela si sinoć da mislim ozbiljno, morao sam te odvesti tamo da vidiš, da osjetiš. Da dobiješ u svojoj glavi tu sliku inače ne bi mogla razumjeti, osjetiti. Odlučila sam da će bti po njegovom, skupila stvari koje mi trebaju i krenula zajedno sa njim. Došli smo na mali trg svega par ulica udaljen od hotela. Sjeli smo na terasu a Ari je naručio bogati doručak. Pravi English breakfast sa mnogo raznovrsne hrane. Ari ispija sok od naranče i gleda u mene dok ja pijem svoju prvu kavu jutros. - Malo sam spavala noćas. Nervoza jebena. Sinoć sam prije spavanja popila whiskey da se malo smirim. - Znaš li koliko je ljudi od kada mi je otac preminuo došlo u pub tražeći priču koju sam tebi počeo pričati? - Ne znam. Ja sam mislila da sam ja prva. Ha ha. - Ne ne. Ti nisi tražila priču. Ti si imala druge zadatke, intervju sa tim zlom i to. Mislim na priču o mom ocu i događanjima prije 20 godina. - Ne znam, reci ti meni. - Sve svjetske redakcije koje nešto vrijede su pokušali. Odbio sam sigurno preko stotinu novinara u 34

Jure Karamarko

nekoliko mjeseci. Svi oni su nešto negdje načuli, svi su znali nešto ali nitko nikad nije dobio pravu priču iznutra. - A zašto onda pričaš samnom o tome? - Vidiš Rose, ti si prva novinarka koja je došla. Sve su do sada bili novinari, ti si prva djevojka i ne samo to nego još imaš ime dobiveno po cvijetu. Volim ruže. A ako netko mora dobiti priču onda kažem sam sebi neka onda bude ruža, neka bude Rose. - Sada me i zafrkavaš. - Ozbiljan sam. I da, sviđaš mi se, to je isto jedan od razloga. Od nervoze sam ispijala jedan po jedan gutljaj svoje kave. Prije nego sam mu išta na ovo odgvorila on nastavi. - Vidiš ovaj trg. Ovo mjesto gdje smo mi sada. Prije 20 godina ovim ulicama tekla je krv građana. Moj otac i njegovi momci vodili su jednu od svojih posljednjih bitki. Da li ti je upaljen taj diktafon? - Je, upaljen je, slušam te i snimam. Bilježit ću i sa strane ako mi nešto bude zanimljivo. - Bili smo tada predzadnji na tablici. Kada kažem mi tada mislim na nogometni klub. Ljudi koji vode grad su vodili i klub. Imali su svoje ljude u svim važnim tijelima u klubu. Izvlačili su novac preko tih fiktivnih ugovora samo za sebe. Napuhivali su plaće igračima pa poslije kada bi igrači dobili novac pola su vraćali natrag tim ljudima. Izvlačili su novac iz kluba i nije ih bilo briga

35

#kradljivcisnova

za rezultate. Prijetilo nam je ispadanje iz lige i ono najgore, bankrot bez povratka. U to vrijeme naš klub bio je instant hit. Igrali smo godinu ranije čak par evropskih utakmica. Nekolicina mladih igrača napravilo je iskorak, cijena im je narasla dosta. Uprava koju su činili političari iz grada je donjela odluku da se prodaju svi dečki koji vrijede. Imali smo 56 transfera preko 15 miliona eura vrijednosti. Trener je smjenjen te sezone a doveden je novi i skuplji stranac. Oko kluba su se počeli motati neki čudni ljudi i nakon što su potrošili sav sviježi kapital na nova pojačanja sve je krenulo loše. Pojačanja nisu bila pojačanja već prosječni nogometaši koji su dobili velike ugovore. Kasnije se taj novac dijelio između njih, njihovih menadžera a dio je odlazio političarima koji su preko uprave odobravali te transfere. Rezultatski je išlo dosta loše, borba za opstanak je bila cijele sezone. Više je bilo poraza nego pobjeda, trenera smo mjenjali par puta. Strani trener je otišao nakon svega par kola a isplaćena mu je odšteta za cijelu sezonu koju nije odradio. Igrači su odlazili a od stanja plusa ostvarenog transferima blagajna je došla u teški minus. Ljudi iz uprave su posegnuli za nekoliko kredita da stabiliziraju poslovanje a grad kao većinski vlasnik kluba vraćao je te kredite. U javnosti se nikada nije puno pričalo o tim problemima jer političari su htjeli mir u gradu a pun stadion nisu htjeli imati protiv sebe. Da klub 36

Jure Karamarko

ima novčanih problema svi su znali i nezadovoljstvo je tinjalo među ljudima a onda jedno jutro mog oca kojeg su zvali Mike je probudio taj poziv sa informacijama da grad navijačima iza leđa priprema prodaju kluba. E da, kasnije kako je stario su ga prozvali Stari Mike. - Zvuči mi sve zanimljivije. - Meni si ti sve zanimljivija Rose. Ovo je bilo prije 20 godina. A što nam donosi sutra tko bi znao ha? Opet prije nego sam išta uspjela odgovoriti on uzima zalogaj omleta, komad kobasice, malo slanine, zaljeva sve sa sokom od naranče i nastavlja. - Mike je poslao poruku svojim dečkima da se moraju naći što prije da dogovore temnim za mali nogomet. To je bila njihova šifra za jako bitan i neodgodiv sastanak budući da su znali da ih policija prati a neke čak i prisluškuje. Već popodne isti dan su se našli na periferiji njih 20-ak. Momci iz nekoliko podgrupa i uže vodstvo skupine. Svi su bili protiv prodaje kluba i vjerovali su da i domaći ljudi pod uvjetom da su stručni i pošteni mogu voditi klub. Titule su ionako bile manje bitne kad su uživali na svakoj utakmici. Imali su pun stadion stalno a nogometaši su davali sve od sebe koliko god bili dobri ili loši. Kad su dobivali ili kad su gubili oni su slavili svoj klub jer bio je njihov, svih njih koji su išli na sve utakmice i davali mu sebe godinama. Dogovorili su tada brzinski prve korake i prvi potez je bio da se pod hitno sazove konferencija za medije gdje 37

#kradljivcisnova

će izraziti negativan stav prema mogućnosti da se klub proda privatnom vlasniku. Dogovoreno je da će pratiti svaki potez koji će političari povući i svim silama se boriti naš klub jer ako dođu investitori samo zbog profita klub će postati tvornica novca a ne tvornica strasti, emocija i ljubavi kao što je to bio do tog trenutka. A zašto ti ne jedeš? Sve ti se ohladilo? Hoćeš nešto drugo? - Ma ne ne, slušam te, ne brini, zanimljivo mi je ovo, cijela sam u priči Ari. Oprosti. - Konobar, dajte molim vas još jednu kavu za ovaj cvijet pored mene, ovo će potrajati. - Ari ne sramoti me, kakav cvijet? Zar si poludio? - Rose, Rose. Imaš li internet na tom tvom laptopu. Upali youtube pa da nastavimo dalje. Valjda ćeš popiti tu kavu kad već nisi doručkovala. Vidim ja da ti je malo bila jedna. - Ma Ari ne brini. Reci što da upišem u tražilicu. - Upiši „Stari Mike legendarna presica“ - Aha, samo malo, čekaj, klik, traži, evo našla sam. - Eto, pusti to pa poslušaj što je bilo dalje, ja znam na pamet ali bolje da vidiš. E da, još bolje, uključi slušalice pa ćeš imati bolji dojam. Neće ti smetati ova buka oko nas. Stavila sam slušalice na uši. Uključila ih u laptop i stisnula na početak. Odmah nakon prvih 5,6 sekundi sam stisnula pauzu. Imala sam osjećaj da je na ekranu ari a ne njegov otac.

38

Jure Karamarko

- Isti si otac. Ne mogu vjerovati, iste crte lica, ma sve. Nešto nevjerojatno koliko sličite jedan drugom. - Gle Rose, ako ćemo sada pričati o meni onda zaklopi taj laptop i odemo odavde negdje. Ha ha ha. Znam da sam lijep na starog. Ajde upali sada, nemam cijeli dan vremena. Pogledala sam ga mrko jer me je lijepo spustio. Stisnula sam play a onda sam začula govor gledajući Starog Mike-a kako sa svojim dečkima sjedi za stolom i održava pressicu za medije: - Dragi prijatelji, predstavnici medija kako elektronskih tako i tiskanih primite naše pozdrave. Mi navijači smo vas pozvali danas kako bismo ukazali na zakulisne igre koje se događaju u našem gradu a tiču se budućnosti nogometnog kluba kojeg vi pratite godinama a za kojeg mi živimo godinama. Vjerujemo kako vam je poznato da sada dok smo mi ovdje naš gradonačelnik u Dubaiju ima jako bitne poslovne razgovore sa investitorima koji se odnose na izgradnju podzemne željeznice. Taj veliki projekt, taj suvremeni Metro zanimljiv je i nama kao i svim građanima koji ovdje žive. Svjesni smo da naš grad može dobiti megalomanski projekt koji će ga pretvoriti u metropolu i život sviju nas učiniti boljim, bržim i sigurnijim. Ono na što želimo ukazati je da mi protiv izgradnje Metroa nemamo ništa i da jedan takav veliki projekt podržavamo ali nećemo podržati neke druge stvari koje se kriju iza cijele te priče. 39

#kradljivcisnova

Po nekim informacijama sa kojima mi raspolažemo i u čiji izvor ne sumnjamo taj investicijski fond iz Dubaija koji želi izgraditi Metro i kojima naš gradonačelnik nudi koncesiju ima i druge motive. Predugovor ćemo vam nakon što ovo obraćanje završi podijeliti jer je kopija u našem posjedu. U tom predugovoru koji se užurbano priprema u odvjetničkim krugovima izričito stoji da će grad investitorima u podzemnu željeznicu prodati točno 51% dionica našeg nogometnog kluba. Kao razlog prodaje navodi se nemogućnost grada kao većinskog vlasnika da održava klub, da vraća kredite, plaća obaveze i vodi klub. Političari koji vode grad i koji su sve učinili da klub zaduže. Koji su sve učinili da našu svetinju srozaju ovako nisko skupljajući godinama jeftine poene sada ga žele prodati i čak zaraditi na njemu nakon što su isisali koliko su mogli u zadnjih par godina. Ovom prilikom oštro se protivimo prodaji našeg kluba stranim investitorima. Njihove namjere nas ne zanimaju. Ako žele graditi Metro neka ga grade, ako žele nebodere neka ih izgrade, ako žele luku neka je kupe, prošire. Ako žele još jednu zračnu luku neka je izgrade. Nogometni klub neka ne diraju jer to je klub svih nas građana ovog grada, svih nas koji smo mu ostavili najbolje godine. I kada smo bili treća liga, i kada smo bili druga liga i sada kada se borimo u prvoj ligi za opstanak 40

Jure Karamarko

naša ljubav nije bila upitna. Nikada. Naša strast prema duši ovoga grada traje uz sve loše što se događa. Novaca je nekad bilo, danas ih nema ali to nije razlog da se odreknemo simbola grada. To nije razlog da jedino s čim se ljudi poistovjećuju prodamo. Našem gradonačelniku želimo ugodan boravak u hotelu od 7 zvjezdica. Neka se provede ali neka zna da ćemo se boriti svim pravnim sredstvima i da ćemo koristiti sve mogućnosti da obranimo i sačuvamo naš klub. Klub uz kojeg su bile generacije i generacije navijača, koji je ostavljen nama na čuvanje od strane naših roditelja i kojeg planiramo svojoj djeci na isti način ostaviti. Ne želimo prljavi novac u klubu, ne želimo preko noći postati „lijepa nogometna priča“ u kojoj će sve imati svoju cijenu a sve želje ostvarive i dostižne uz dovoljan broj nula. Ne želimo zabijati kao nojevi glavu u pijesak i uživati u lažnim rezultatima, u lažnim slavljima praveći se da nismo postali samo svjećica na njihovoj umjetnoj torti. Ne želimo da neko dijete na 300 metara pod zemljom nekog prljavog rudnika pušta krv za gazdu koji će novac slijevati ovamo. Ne želimo da ljudi umiru na naftnim bušotinama krvareći za gazde koji će ovdje sljevati svoje milione. Ne želimo da se ljudi ubijaju oružjem čija je prodaja obogatila gazde koji će ovdje kupovati klub. Ne želimo prljavi novac sa mirisom zla. Ne dirajte nam ono što je nama sveto i ako ste

41

#kradljivcisnova

nesposobni dajte klub sposobnima. Prodati ga nećete. Mi vam to nećemo dozvoliti. Isto tako, želimo napomenuti da je sramota da se ovakve odluke donose na zatvorenim sjednicama u gradu. Sramota je da se bez ikakvih javnih rasprava odlučuje o prodaji kluba koji je za javnost i sve žitelje našeg grada svetinja. Postavljamo pitanje tko si to daje za pravo da klub svih građana pretvara u igračku koju će prodati najboljem ponuđaču uz uvjet da samo pokrije financijeske dubioze? Ako ljudi koji vode grad i klub nisu dovoljno sposobni da ga održavaju u plusu ili profitabilnim neka daju ostavke i mjesta prepuste stručnim i nepodobnim ljudima. Minus od nekoliko miliona ne može i neće biti razlog za prodaju. Sa ovog mjesta poručujemo gospodi u finim odjelima da im zamisao neće proći i da će prije nego je ostvare ako treba poteći krv. U ime svakog kome je ovaj klub ikada pružio zrno radosti ja vas srdačno pozdravljam i zahvaljujem se na pažnji. - Ari, koji jebeni govor, evo naježila sam se čovječe a nisam navijač. Nisam znala za ovaj video. - Teško ga je naći zato jer ga skidaju sa neta ali uporno ga i mi stavljamo opet i opet i opet. Nekome nije u interesu da to bude na internetu pa ga svako malo obrišu. - Što je bilo iza toga? Kako se priča nastavlja? - Inače si tako nestrpljiva kao sada ili? 42

Jure Karamarko

- Pa onako, moglo bi se reći. Ha ha. Pa kad mi je interesantno. Nestrpljiva sam, da. Ali samo malo. - Imam osjećaj da si pod tremom, sigurno zbog mene. - Ma naravno, ja samo o tebi mislim. Daj nastavi, baterija na diktafonu će se isprazniti. - Nakon konferencije za medije svima je podjeljeno i pisano priopćenje uz kopiju predugovora između grada i investitora a u razgovoru sa novinarima oca i ekipu oko njega šokirao je njihov pozitivan stav kad je moguća prodaja kluba u pitanju. Kažu mnogi novinari da samo ako klub bude imao jednog gazdu koji će donjeti svoje novce i odlučivati mogu svi očekivati bolje dane. Oni se sa takvim mišljenjem nisu slagali a u raspravu sa njima nisu htjeli jer rat sa novinarima se nikom nikada do tada nije isplatio. Nije prošlo niti nekoliko sati od presice koju si ti pogledala upravo a na svim lokalnim medijima kružila je informacija da će se gradonačelnik na večer putem video linka obratiti građanima te ih izvjestiti o sastanku u Dubaiju koji će kako su navodili odrediti budućnost grada i neki novi pravac. Na lokalnim tv postajama u kutu je pisalo „Breaking news: Obraćanje gradonačelnika“ U klubu navijača bilo je preko 400 ljudi koji su se skupili u svega sat vremena, razvukli su platno, upalili projektor i čekali to javljanje. Kažu da je vladao muk, 43

#kradljivcisnova

nervoza, iščekivanje. Zbog smetnji i slabog uspostavljanja veze uključenje je kasnilo oko 40-ak minuta a onda je počela emisija u studiju. Kao gosti su bili ljudi koji rade prostorne planove i većinom se raspravljalo o mogućoj trasi za podzemnu željeznicu. Građani su se javljali zabrinuti hoće li trenje od bušenja naštetiti kućama i zgradama a stručnjaci su razglabali koliko to znači za grad i što svi dobivamo. Nakon još pola sata voditelj je najavio gradonačelnika koji je pročitao unaprijed napisano priopćenje. Sjedio je za stolom u profinjenom odjelu a s njim je bilo još 5 ljudi koji su predstavljali investitore. Sada klikni na ovaj tu video pokraj, to je govor gradonačelnika. Malo je isprekidan signal ali sve ćeš čuti kako treba. Stavi slušalice za bolji dojam i pusti play. Napravila sam sve kako je rekao, potegnula gutljaj kave i bacila se na gledanje i slušanje videa. - Dragi sugrađani, dragi kolege, dragi prijatelji. Sve vas lijepo pozdravljam iz dalekog Dubai-a. Kao što vam je već poznato danas sam sa najbližim suradnicima imao niz sastanaka sa moćnim poslovnim ljudima koji već dugo pokazuju zanimanje za ulaganje u krucijalne i važne projekte u našem gradu. Koristim ovu priliku da sa vama podijelim svoje zadovoljstvo odrađenim sastancima. Da sa vama podijelim svoje oduševljenje i da vas obavijestim da smo prije svega svega sat i pol vremena potpisali ugovor sa investitorom koji će izgraditi novi i suvremeni Metro u našem gradu. 44

Jure Karamarko

Želio sam ovu veliku vijest odmah podijeliti sa svima vama jer od danas više ništa u našem gradu neće biti kao prije. Stvorili smo sve važne preduvjete da sa nekoliko velikih projekata naš grad koji toliko volimo naraste i postane još bolji, moderniji, suvremeniji i ugodniji za život. Sa investitorom smo dogovorili koncesiju koju ćemo izdati za metro a koji će oni izgraditi o vlastitom trošku i njime upravljati sljedećih 30 godina nakon čega će grad postati vlasnik. Drugi projekt koji smo potpisali je izgradnja poslovne zone na sjevernom dijelu grada koju investitor preuzima na sebe. Završetkom izgradnje otvorit će se preko 7000 novih radnih mjesta čime će egzistencima mnogim obiteljima u ova teška vremena biti osigurana. Jako se veselimo ovim novostima. Treća investicija koju smo obuhvatili sa potpisanim ugovorom odnosi se na naš i vaš nogometni klub koji već dugo vremena stvara velike gubitke i postao je preveliki uteg za gradski proračun. Investitor će pokriti sva dugovanja koja klub ima prema vjerovnicima a nakon sanacije grad će mu prepustiti 51% vlasništva kluba. Investitor nam obećava novi stadion koji će sagraditi. Obećavaju nam klub u koji će uložiti preko 200 miliona eura godišnje, po potrebi i više, obavezali su se sagraditi novi moderni stadion koji će imati više od 80 000 mjesta te naš grad pozicionirati na karti nogometne moći u sam vrh. Da, dobro ste čuli, na mjestu gdje je sada stadion od 12.000 mjesta oni će sagraditi 45

#kradljivcisnova

novi za više od 80 000 ljudi. Vjerujte mi to je dovoljna garancija i potvrda da ovi ljudi misle ozbiljno. Veselimo se svi zajedno ovim vijestima koje vam donosim. Video je bio gotov. Čini se da je jako zanimljivo sve što se događalo iza ove objave koja je potresla tada grad. - Čekaj malo, i to je to ha? Samo tako se javio građanima i rekao da je prodao nogometni klub? - Da, točno. Samo tako. Iz vedra neba. Nakon ovog zadnjeg dijela izlaganja kada je sve postalo jasno više nitko nije gledao u ekran, nastao je žamor, zavladao je šok neđu ljudima, prava nevjerica, bijes. Mobiteli su počeli zvoniti, poruke su počele stizati. Sve se svelo samo na jedno, i vodilo je samo jednom, spontani prosvjed isti tren na gradskom trgu. Preko 400 ljudi je krenulo u koloni u pravcu trga. Porazbijano je nekoliko stakala i izloga, većinom na bankama uz cestu koje su u stranom vlasništvu. Kako su se približavali trgu pridružio im se veliki broj ljudi koji su ostali zapanjeni prodajom kluba tako da je kolona u jednom trenutku brojala preko 2000 sudionika. Dolazi se upravo na ovaj trg gdje sada nas dvoje sjedimo. Odmah kreću skandiranja protiv političara, protiv svih stranaka, protiv lijeve i desne političke opcije. Pale se bengalke jedna za drugom a nakon što je razbijeno još nekoliko izloga dolazi specijalna policija jer situacija izmiče kontroli. Tu momci imaju prvi sukob s njima gdje ih potiskuju sa trga. Koriste se letve, kamenja, kaiši, daske, rakete i bengalke. Sredstva se ne 46

Jure Karamarko

biraju. Policija se povlači. Masa skandira: „Uzmite sve al nogomet ne!“ te vrijeđa gradonačelnika. Pridružuje se još par tisuća sugrađana i stanje izmiče kontroli jer brojka prosvjednika je prešla preko 5000 na momente. - Ne mogu vjerovati. Prava drama se događala. I to upravo ovdje gdje mi sada sjedimo? Upravo ovdje ha? Nevjerojatno, ej pa pod dojmom sam. - Tako je bilo, ne čudi se. Ovdje gdje smo mi sada prije točno 20 godina tekla je krv, ljudi su ratovali sa policijom, bio je to početak kraja. Piješ li tu kavu ili ne piješ ? - Ma pijem. Pusti moju kavu sada, zanima me dalje ova priča, što je bilo onda ? - Idemo li nas dvoje na večeru u neki restoran večeras? Ja te častim. Bit će mi zadovoljstvo. Može ? - Pričaj čovječe, moram do večeras poslati članak. O kakvoj ti večeri pričaš? Nisi normalan. Pa što mijenjaš temu tako samo odjednom? Samo nastavi. Samo nastavi sa pričom Ari. Kada te već tako lijepo ide šteta da mijenjaš temu. Ajde, navali, nastavljamo, ako završimo na vrijeme možda i bude nešto od te večere. Nasmijala sam su se slatko, bar mislim da je bilo slatko. Otpila sam još jedan gutljaj kave i pustila ga da nastavi. - Zakuhava se cijela situacija, postaje sve napetije, nervoza je sve veća. Specijalna policija isto dobiva pojačanje i preko megafona pozivaju da iz mase istupi netko s kime će razgovarati. Traže predstavnika. Nije nitko istupio, stavljaju ljudi kape na glave, mlađi momci 47

#kradljivcisnova

su donjeli molotovljeve koktele i pripremaju vratiti policiji i udaljiti ih opet sa trga ako krenu na njih. Čim je specijalna policija dobila zapovijed da stave kacige na glave i pripreme štitove znalo se da je stigla naredba da krenu. Reagira masa odmah, iznenađuju ih sa molotovljevim koktelima i potiskuju po drugi puta sa trga. Policija je očekivala fizički otpor ne nadajući se vatrenim udarima, mirisu benzina i plamenu pod nogama. Bili su iznenađeni, povukli su se i nakon toga samo se čekalo da krenu sa gumenim metcima. Naši momci šalju sms poruke političarima preko kanala koje su imali, gradonačelnik dobiva poruku: „Otkaži prodaju kluba jer ćemo zapaliti grad noćas“. Mlađa ekipa opet priprema molotovljeve koktele a sa obližnjeg zida čupaju cigle i pripremaju za bacanje ako krene novi napad. Skandira se cijelo vrijeme protiv političara, vrijeđa se gradonačelnika. Na mahove se pjevaju i navijačke pjesme, cijeli trg navija, bengalke ne prestaju goriti. Skoro svaka druga bengalka koja je bila zapaljena već nakon dvadesetak sekundi bi bila bačena u pravcu policije koja je samo stajala i čekala nove zapovijedi. Nakon što su telefonske linije počele raditi među ljude dolazi informacija da će gradonačelnik odustati od prodaje kluba, da moli ljude da se raziđu kućama i da će se za 2 dana kad se vrati sjesti za stol sa navijačima te naći rješenje koje će zadovoljiti sve strane. 48

Jure Karamarko

- Što je bilo onda? Nemoj stati sada. - Bilo je sranje. Eto što je bilo. Tu su nasjeli i nakon pola sata uvjeravanja da će se dogovor ispoštovati prekinuli su prosvjed te se masa razilazi kućama. Otac i njegova ekipa nisu išli spavati u svoje domove već su kod drugih ljudi prenoćili jer postojala je mogućnost da policija istu noć krene sa privođenjima. On i njegovi su se već u ranu zoru prije nego je svanulo uputili opet izvan grada da dogovore sljedeće korake. Izvadili su svi baterije iz mobitela i svu su tehniku ostavili u autima te 100 metara dalje u šumi obavili nikad važniji razgovor. Skoro svi su prisluškivani i bili su pod nadzorom. Pao je dogovor da će u danima koji dolaze aktivno i bezkompromisno tražiti ostavku cijele uprave u nogometnom klubu koja je postavljena političkim putem i koja je radila elaborat o prodaji mjesec dana bez konzultiranja navijača i bez ikakve javne rasprave. Dogovoreno je da će se nastaviti sa pritiscima na političare koji su cijelu stvar i pripremili i da nema odstupanja. Cijelo jutro onako kako su i pretpostavljali da će se dešavati policija je dolazila ljudima u kuće i privodila redom sve koje su zabilježili i snimili sa svojim kamerama u sranjima večer prije. Par ljudi koje su otac i momci znali u policiji poslali su informacije sms-om da su dobili naredbu iz vrha da „riješe“ sve koje mogu što prije.

49

#kradljivcisnova

Upadali su cijelo jutro ljudima u kuće i stanove, izvlačili ih sa posla, privodili pred kolegama, pred djecom, ženama. Cijeli dan svi mediji su izvještavali o „huliganima i nasilnicima koje treba pozatvarati“ . Večernja izdanja novina donosile su ekskluzivne naslovnice sa slikama trga u plamenu. Sa slikama kako se molotovljevim koktelima gađa policija, slike ljudi sa kapama, sa letvama, sa kamenjima. Prevladavali su naslovi: „Huligani će upropastiti na tisuće radnih mjesta“, „Grad je taoc huligana“, „Ovo su ljudi zbog kojih će vam dijeca biti gladna“, „Huligani kočnica u razvoju grada“ i slična sranja. Onih par razbijenih izloga su predstavili kao novo ratno stanje. Gradonačelnik je umjesto onih pomirljivih poruka koje je odaslao večer prije javio da reda u gradu mora biti i da sve gradske službe neometano moraju funkcionirati. Tokom dana su svi bitni ljudi iz skupine su privedeni i zadržani u policiji. Ispitivani su i maltretirani satima. Nekima od njih je određen 30-dnevni pritvor i optužilo ih se za organizaciju nereda, ozljeđivanje, napad na službene osobe. Moj otac je bio zatvoren mjesec dana. Ja sam imao 4 godine tada, majka je skoro infarkt dobila od stresova i šokova. Cijeli svijet se okrenuo u samo 48 sati. U večernjim vijestima na svim lokalnim Tv i radio postajama građanima se obratila glasnogovornica koja predstavlja investitore. Ona je izjavila da investitori vjeruju da će se cijela situacija u gradu smiriti i da imaju čvrsto obećanje dano od gradonačelnika da će sve biti u 50

Jure Karamarko

redu i po planu kako je dogovoreno i potpisano. Sindikati koji okupljaju nezaposlene optužili su navijače zbog prosvjeda i zbog žestoke reakcije na vijest o prodaji kluba. Odaslali su upozorenja da će navijače smatrati odgovornima ako sva nova radna mjesta propadnu i ako investitori odustanu od svojih projekata. U sljedećih 48 sati privedeno je još preko 100 najjačih ljudi u skupini. Odvodili su redom jednog po jednog navijača. Sa posebnim vozilima, sa maskirnim kapama preko glave privodili su ljude kao da su ubojice. Onemogućeno je bilo kakvo djelovanje, koordinacija je bila nemoguća, sva komunikacija među ljudima bila je onemogućena. Jedan dio ljudi je zastrašen, velik broj mlađih momaka je imao neviđene pritiske od strane roditelja jer je generaliziranje medijski odrađeno u toj mjeri da se sve označilo kao svo zlo grada. Ostali momci, oni koji nisu bili privedeni pisali su noću parole po pročeljima protiv političara, tipkali i printali plakate, pokušavali utjecati na javnu svijest bilo kako budući da nisu mogli stupiti u početku sa nikim u zatvorima u kontakt. Imali su i navijači neke svoje informacije, pokušali su u javnost pustiti priču o teškoj prometnoj nesreći koju je sin od gradonačelnika skrivio ali je bilo prikriveno. Pokušali su pustiti vani priču o nekoliko miliona pokradenih u gradskoj firmi za vodoopskrbu, imali su dokaze za nekoliko afera sa zemljištima gdje svaki političar pada u svakom normalnom društvu. Ali svi 51

#kradljivcisnova

ljudi su bili u zatvoru, novinari su isključili telefone. Bilo je nemoguće plasirati išta vani. Ispred kluba navijača po cijele dane bila su parkirana policijska vozila i kupili su svakoga tko se približavao tako da prostorije danima nisu ni otvarane. - Ne mogu vjerovati. - Vjeruj. Tako je bilo. Jesi li inače u životu nevjerna? - Ari. Ne zajebavaj me. Ništa od večere ako ne nastaviš. Ovo je predobro. - Zajebavam te. Nastavljam. Hoću tu večeru. Na svim lokalnim portalima osvanuli su uskoro reklamni baneri naručeni i plaéni od strane investicijskog fonda sa kojim je grad sklopio ugovor. Na mnogima je pisalo: „Hvala na šansi da zajedno izgradimo nešto veliko...“ ili „Zajedno za grad budućnosti“ a najviše je bola u oči reklama na velikim panoima sa motom: „Brži promet, Više posla, Veći klub“. Ljudi koji su vlasnici tih lokalnih portala dobili su veliki novac za oglašavanje i navijačko nezadovoljstvo nije ih nimalo zanimalo. Obećana su im mjesta u marketingu kluba, mjesta glasnogovornika, mjesta u raznim odborima i oni su preko noći zauzeli svoj stav. Lokalne tiskane medije zadovoljili su i primirili sa nekoliko debelih uplata za promotivne aktivnosti, za oglašavanje, za press cliping. Nakon par dana gradonačelnik se vratio i na presici od 90 novinara nitko nije postavio nijedno pitanje vezano za nezadovoljstvo 52

Jure Karamarko

navijača opcijom prodaje kluba. Nitko nije spominjao prosvjed, nerede, privođenja, pretrpane zatvore. Izrazio je oduševljenje što će sa 3 velika projekta grad podignuti, unaprijediti i oživjeti. Najavio je da uskoro dolaze investitori i da će paralelno krenuti sva 3 projekta. Dodao je i da je papirologija spremna i da se vrpca na mjestu gdje će niknuti novi stadion reže uskoro. Kamen temeljac je već bio spreman i svečanost pripremljena. Stavljeni su u poziciju uzmi ili ostavi. Otac je bio pod optužbom da je vrijeđao policajca, da je udario službenu osobu, remetio javni red i mir. Dobio je na godinu dana zabranu dolaska na sve utakmice i kaznu od 2000 Eura. Mjesec dana je proveo u zatvoru kao da je najveći kriminalac. Ali pričali su ljudi da su tamo on i njegovi sve držali pod kontrolom. Držali su se skupa i nisu dali na sebe. Trenirali su po cijele dane, ojačali su i fizički i mentalno. Konstantno su napadani od sitnih polukriminalaca koji su ubačeni u zatvor samo da im nešto smjeste i da ih sjebu još više. Nekoliko puta su im pokušali prije pretresa ćelija uvaliti kokain i druge droge pa kao da njima to stražari pronađu ali svaki puta su bili mudriji. Uvijek su ih prokužili, bili su mudri, nisu se dali. Vrijeme je brzo proletilo. Vratio se iz zatvora, uzeo me u krilo i rekao riječi koje pamtim i danas: „Sine ne brini, tata ima plan.“ - Naježila sam se Ari. Koji plan je imao? - Polako, smiri se. Konobar, molim vas naplatite mi. 53

#kradljivcisnova

Platio je doručak. Ja sam spremila laptop i diktafon u torbu. Pokupila sam svoje papire i sve bilješke a onda smo nastavili šetnju centrom grada ulicama koje su popločene izlizanim kamenom. Vodio me užim centrom dok smo vodili opušteni razgovor. - Rose? - Da? - Koliko dugo planiraš ostati u gradu? - Ne znam. Par dana vjerojatno. Ako danas bude sve u redu, ako moj urednik bude zadovoljan sa ovom pričom onda ću se malo odmoriti i dati si oduška. Vjerojatno dva dana. Malo ću razgledati grad i onda se vraćam natrag. - Treba li ti vodič za razgledavanje? - Ha ha. A ti se to meni kao nudiš da mi grad pokažeš? - Ja se nikad ne nudim, ali ako me lijepo zamoliš da budem tvoj osobni vodič razmislit ću o toj ponudi. - Zajebavaš me ha? - Gle, nikad nisam bio ozbiljniji. - Ari što je bilo dalje? Kakav plan je imao tvoj otac tada? - Otac je organizirao zajedno sa svojim dečkima nekoliko projekata. Pošto ugovor koji je grad imao sa investitorima još nije bio aktivan jer su se usuglašavale neke stvari oni su tu vidjeli priliku da ipak pokušaju spasiti klub. Pokrenuli su nekoliko akcija i pokušali skupiti novac da se pokriju minusi i da tako uvjere političare da odustanu od prodaje. Vjerovali su da ako navijači daju sve od sebe i spase klub od sloma da će 54

Jure Karamarko

dobiti javnost na svoju stranu. Da će ljudi shvatiti da zaista nema potrebe prodavati klub nekom strancu samo zato jer je trenutno u financijskim problemima. Osmislili su akciju pod motom „Ne dajmo da ga sruše, pojačajmo mu temelje, ugradimo ciglu u temelj naše duše“. Ideja je bila da svaki građanin koji želi pomoći u spašavanju kluba kupi jednu ciglu. Na svakoj cigli je kupac ostavio svoje ime i preko 10 000 ljudi je kupilo po jednu za sebe. Iako ni oni sami nisu vjerovali da će plan uspjeti. Cijela jedna strana stadiona bila je obložena sa tim ciglama u čast onima koji su dali sebe za spas kluba. Onima koji nisu htjeli da se stranom vlasniku proda nešto što je njima sveto. - Pa zar to nisu one cigle gdje smo sinoć bili? To su te cigle ha? - Jesu, tamo su. Svih 10.000 komada već 20 godina stoje tamo. Slušaj me dalje. Na utakmicama bi bilo jako malo ljudi. Jedva oko 3000 bi se skupilo od mogućih 12.000 mjesta. Teško je bilo iskoordinirat masovne dolaske i dobre atmosfere jer je preko 300 najvatrenijih ljudi dobilo zabranu odlaska na utakmice a brojka je iz dana u dan samo rasla. Maltretiranja ljudi su bila nenormalna i za neke neizdrživa. Navijanja skoro pa i nije bilo jer je ekipa bila rasuta i onemogućeno je skoro svako djelovanje. Momčad je zaredala sa nekoliko poraza a mediji su počeli još više ismijavati navijačke poteze, akcije i 55

#kradljivcisnova

skupljanja novaca. Ljudima su prikazivali i servirali tu njima jako primamljivu sliku gdje svi problemi kluba nestaju sa samo jednim potpisom. Sa tom prodajom nakon koje će samo teći med i mlijeko. Da novac samo čeka u raznim fondovima koje posjeduju ovi investitori i da od kluba koji se urušava treba taj jedan potpis da ga pretvori respektabilnog giganta. Političari iz grada su malo priču oko kluba pustili sa strane i sve karte bacili na ovaj drugi projekt jer su znali da narod neće smekšati na pitanju emocija ali da je to moguće ako je u pitanju vlastiti džep tom narodu. Smekšavali su otpor ljudi sa otvorenim i agresivnim forsiranjem primamljive priče o novim radnim mjestima koja su im nudili i dobivali dan po dan čovjeka po čovjeka. Agresivnim marketingom prali su mozak ljudima na svakodnevnoj bazi. Pokazivali su im samo tu jednu sliku i servirali samo jednu istinu, onu koju su oni kreirali. Tada je bilo u gradu preko desetak internet portala, oni su kupili skoro sve samo da kontroliraju pisanje. Neke su čak nakon kupnje i ugasili. Sve novine koje su imale dosta velike tiraže oni su financirali, upucavali im novac na oglašavanje koje je bilo nepotrebno. Na sve strane su ljudima puštali informacije o gradu budućnosti koji će procvasti. Uspori sada malo, tu smo, moram ti pokazati nešto. Zato smo ovdje. Vidiš li onaj fan shop preko puta ? Onaj klupski dućan sa rekvizitima. - Da, vidim, idemo li sada tamo? 56

Jure Karamarko

- Ni mrtav ne bih ušao tamo. Proveo sam te ovom ulicom samo iy rayloga da ti pokažem taj dućan. Vlasnik tog fan shopa je tvrtka registrirana na Kajmanskim otocima, zove se David LTD. Direktor i vlasnik te tvrtke je kako samo ime govori David. Prije točno 20 godina isti taj David je rame uz rame na onom trgu sa mojim ocem vadio remen iz hlača, motao ga oko ruke i jurišao na policajca. Isti taj David je bacao molotovljeve koktele na policiju, bio u prvim redovima i branio grupu, bio protiv prodaje kluba da bi samo par tjedana kasnije dok su mnogi već bili u zatvorima bio među prvima koji se prodao. - Kako misliš da se prodao? - Već od ranije zbog nekih sranja imao je uvjetnu i nakon sranja na trgu dali su mu izbor. Mogao je još 6 mjeseci u zatvor ili je mogao na slobodu ali uz neke uvjete. Ti uvjeti su bili da raskrinka cijelu strukturu kojom je moj otac upravljao. Da otkuca sve bitne ljude i način na koji grupa funkcionira. Da raskrinka sve koje se cijeni, kanale kojima se komunicira, mjesta gdje se rade sastanci. Način vođenja ljudi, način na koji kruže informacije, organizaciju same grupe. Da izda ključne ljude i pomogne policiji , inspektorima, ljudima iz kluba i investitorima da unište navijački otpor do kraja. David je tada sa njima sklopio dogovor ali je i on bio zajeban pregovarač tada pa je za uzvrat tražio da on bude jedini distributer rekvizita i vlasnik fan shopova kada investitori krenu sa projektom. Njima koji imaju milijarde tada je taj zahtjev izgledao smješno i odmah su 57

#kradljivcisnova

pristali na sve što je tražio. Njima je to bila mala cijena za ono što su dobivali uništavanjem navijačkog pokreta u gradu. David danas živi u ogromnoj vili na gradskoj periferiji okružen zaštitarima, kamerama i visokim zidovima u naselju gdje žive samo milijunaši. - Znači prodao se i to skupo. Jel on bio jedini koji je to učinio? - Ha ha ha, ne nasmijavaj me Rose. David je bio jedna ajmo ga nazvati krupna riba iz naših redova i jedan od jačih ljudi i on je odmah prekrižen. Najveći problem je bio agresivno kupovanje malih ljudi. David je znao sve o svakom i po tim informacijama oni su djelovali. Znali su točno tko je od momaka u kreditima, tko jedva spaja kraj sa krajem. Znali su kome su djeca gladna, kome je brak pred rasulom zbog financijskih problema, znali su tko je pred izbacivanjem iz kuće, tko je pred ovrhama, kome su roditelji ili djeca bolesni. I onda su oni svjesno išli direktno na te ljude sa novcem, sa riješenjima za sve njihove životne probleme. Davali su ljudima sitne usluge, poslove na svakakvim pozicijama i zagarantirani mnogima posao među ovih 7000 čim se otvori veliki projekt. Kad je bilo najteže, kad su bile neke najzajebanije situacije, upadi u druge gradove, obračuni sa drugim skupinama, razne čeke, otimanja transparenata, tučnjave, otac se uvijek mogao osloniti na Charley-a. Momak je tada kažu imao najjači udarac, uvijek u treningu. Volio je adrenalin, živio je 24 sata u danu. Brzi 58

Jure Karamarko

auti i još brže žene. A osim što je volio bijelo prodavao ga je na kile, ne na grame, samo na kile. Ali više od ičega volio je dobru tuču, onako fer, na ulici, bez oružja. Dobra stara makljaža. Navukao se na navijanje i godinama je bio uvijek na prvoj crti poznat kao jako zajeban štemer. Privatno je to sam ti već rekao kokain prodavao ne na grame nego samo na kilograme. Nakon nekog vremena pao je i on sa nekoliko kilograma na granici i isto su ga ucjenili. Bio je zajeban igrač. Zbog posla koji je radio je znao mnoge visokopozicionirane političare, inspektore, ljude iz javnog života i kad su ga stisli znali su da će ga teško slomiti i da je prerizično ga dirati do kraja. Pustili su ga uz uvjet samo da se makne od navijanja. Imao je izbor ili to ili 4 godine u zatvor. Popustio je, pristao na uvjete. Nikada nije odao nikoga ali od navijanja se maknuo. Kasnije je uvijek nekim svojim kanalima slao novac za akcije, podržavao oca i momke logistički ali on nikada više nije bio tu. Jer, jebiga, imali su ga u šaci. - Pa kada su onda investitori preuzeli klub? Jer očito mi je već da su ga preuzeli. - Polako, polako Rose, ima vremena. Prvo su novinari imali svoje zadatke. Jedan od najpoznatijih novinara u gradu koji je pisao uvijek na rubu ali se usuđivao naginjati na stranu navijača trebao je hitno na operaciju kralježnice. Osiguranje mu nije pokrivalo skupu operaciju u inozemstvu i tada ga je nazvao direktor kluba. Donio mu je u gotovini novac za 59

#kradljivcisnova

operaciju i ništa od njega nije tražio za uzvrat. Ali on je i bez toga logično postao neki drugi novinar, tekstovi su naglo otupili i krenuli niz dlaku investitorima i krupnom kapitalu. Naglo su postale bitne samo titule i međunarodne utakmice. Uvjeravao je narod da se ne živi od strasti i od pjesme nego od titula i rezultata. I tu priču je zagrizla velika navijačka baza u tridesetim godinama i ovi stariji. Pogotovo ljudi koji su tog novinara čitali redovito i konstantno više od 20-ak godina njegove karijere. Kako je vrijeme išlo oni su jednostavno njemu vjerovali i njegova riječ je kod njih imala na težini. Bez obzira da li je on u krivu oni su ga upijali kao nešto relevantno jer to je on ej, pa piše više od 20 godina, oni ga čitaju, znaju ga, njihov je. Ako on tako misli pa onda je tako. Ljudi su povjerovali da je sve to moguće ako se klub proda i sve više su bili za tu opciju. Mlađe generacije su sustavno uništavane represijom a starije i njihovi stavovi su se riješavali agresivnim pranjem mozga. - Sve je išlo onda samo u jednom pravcu. Put u kojem kako mi se čini nije postojala opcija za skretanje. - Sve ide u pravcu da te izvedem na večeru. Kakve su mi šanse za sada ? - Čudo si. Ovako si svaku novinarku pokušao odvest na večeru? - Ne, ti si prva sa kojom pričam o ovom. Već sam ti rekao. Svi drugi bili su novinari. - Ja ti i dalje ne vjerujem. 60

Jure Karamarko

- To je tvoj izbor, vjerovati ili ne. Ja kažem onako kako je. Što ti se jede večeras onda? - Još nisam pristala Ari, tvrd sam ja orah. Moraš se malo više potruditi. Znam ja da ti to možeš. Ha ha ha. Bio mi je privlačan skroz. Od prvog dojma pa do sada. Taj neki poseban način na koji priča samnom. Način na koji se vraća u daleku prošlost koju osobno nije okusio i prepričava te događaje u kojima nije osobno sudjelovao nego mu ih je prenio otac. I da, lijep je. Ne mogu se oteti pozitivnom dojmu da pričam sa osobom kakvu do sada još nisam srela ali još uvijek pokušavam ostati samo novinarka koja radi priču. Da živim ovdje hm, tko zna što bi bilo. Ovako pokušavam ostati hladna na njega i trudim se upijati i pratiti samo priču koju priča. I priznajem, nije baš lako ostati fokusiran. Prolazimo ulicom pokraj frizerskog salona i taman izlazi stari brijač i trese od dlaka neku krpu. Javlja se Ariju pun oduševljenja. - Pa gdje si mi ti sinko? Kako si mi? Baš si izrastao u krasnog mladića. Baš mi je drago da te vidim. - Bok Steven. Lijepo te vidjeti, još uvijek si ti kao mladić. U boljoj formi si od mene. Pogledaj se. - Prošle su moje godine Ari. Odavno su moje godine prošle. - Vidiš, Rose. E da, Steven, ovo je Rose, Rose ovo je Steven. Vidiš Rose, Steven je vršnjak od mog oca. Stari štemer je bio kažu ljudi. Zvali su ga Steven britva ali ne zbog zanata.

61

#kradljivcisnova

- Ari, ma daj pusti to. Nemoj mi sjećanja vraćati. Ovu ljepu djevojku sigurno ne zanimaju te teme. Jeste li za neko piće? Nisam te vidio još od sprovoda. - Hvala ti Steven. Drugom prilikom ćemo popiti nešto, imamo dosta drugih obaveza sada. Drago mi je da sam te sreo. Stojim pri izjavi da si mi još kao mladić. - Sretno ti Ari i čuvaj tu djevojku, ima nešto u njoj. Možda sam ostario ali mogu vidjeti još uvijek neke stvari. - Pozdrav Steven. Ha ha ha. Nastavili smo dalje oboje malo šokirani i zbunjeni ovom zadnjom rečenicom koju je Steven izgovorio. Meni je baš došlo neugodno. Pocrvenila sam. Pokušala sam spasiti temu i održati razgovor a da tema ostane ona koja mi je potrebna. - Zašto Steven britva? Ima li neku simboliku njegov nadimak? - Priča kaže da je jedno jutro Steven došetao do gradskog poglavarstva sa britvom i prijetio da će se ubiti ako grad proda dionice kluba investitorima. Prosvjedovao je par sati. Došli su i novinari a političari su ga pozivali da odustane. Stigla je policija nakon što se priča proširila. On im je govorio da ne prilaze jer će se izrezati. Oni su mislili da blefira i kada su mu se približili on je krenuo britvom rezati sam sebi ruke. Sve je bilo puno krvi. Bio je u bolnici mjesec dana iza toga. Jedva su ga doktori spasili da ne iskrvari. Od tada nikad više nije nosio majice kratkih rukava.

62

Jure Karamarko

- Sigurno je bio veliki fanatik ako je bio sposoban napraviti takav jedan potez? - Je, je. Bio je veliki. I ostao je uvijek veliki. Jedan je od onih ljudi koji nikada nisu napustili mog oca. On je isto tako i jedan od onih šestero koji su ga nosili na sprovodu. - A ostali ljudi? Tko su bili ostali? - Bilo ih je 6, Steven je jedan od njih. Do ostalih ćemo stići, nema žurbe. Medijski pritisak je bio sve veći. Mog oca i sve ljude povezane uz vodstvo skupine svakodnevno su blatili. Prikazivali su ih kao kriminalce, kao dilere, kao mafijaše samo da se stvori podjela među navijačima. Sve sa ciljem da navijači izgube podršku od naroda u svojoj borbi. Preko sitnih kriminalčića po gradu pumpali su nezadovoljstvo među ljude i poticali mlađe momke da se osamostale i da ne budu uz krovnu navijačku skupinu. Pokazivali su im neke projekcije kluba kakav zamišljaju, putovanja po cijelom svijetu, uživanje, slavlja po najvećim stadionima koja će biti uskoro izvediva. Ti momci nikada nisu zagrizli do kraja ali su poželjeli malo tog uspjeha. Premladi su bili da bi shvaćali cijelu igru koja se odvija u pozadini. Nisu jož znali kako se igra zapravo odvija. Forsirali su stav da bi možda čak i trebalo pustiti da se klub proda ali da se zadrži pravi navijački život. Njima čak i nije toliko važno tko je vlasnik kluba ako im 63

#kradljivcisnova

je dozvoljeno ono drugo. A to je da se rade koreografije i dalje, da se navija, da se pjeva, da se putuje. Da mogu neometano organizirati napade na druge skupine ili upadati u gradove. Da mogu paliti pirotehniku, da budu bolji od drugih navijača. Njima čak ni rezultat nije bio bitan, snaga kluba, igra na terenu, sve im je bilo manje bitno od njih samih. Uvjeravali su oca i ekipu da se i uz prodaju kluba može zadržati navijačka strast. Nisu shvaćali da ništa to ne vrijedi ako se duša proda. Tu su počele prve interne trzavice među ekipom koja je odjednom počela imati podjeljene stavove. Mlađi su imali jedan stav a stariji drugačiji a interes i jednih i drugih je bio stabilan klub i očuvanje navijačkog pokreta i tradicije u gradu. Mlađi su bili spremni na kompromis a otac i njegovi nikako. - Izgleda da je zaiskrilo među njima onda? - Prije nego je zaiskrilo mlađi su se jako brzo probijali i na ulici. Budući da je policija imala sve informacije o skupini jer su ovi momci koji su se prodali sve odali znali su da mlađi rade na ulici. Svjesno su ih puštali da rade i trguju jer su osjetili da su labilni i da će čim malo dobiju krila i osjećaj moći krenuti otpor prema starijim navijačima. Namjerno su ih puštali da trguju, da se malo osile jer su znali da će tako dobit muda pa da će se suprostavit vodstvu a to bi značilo još veće podjele u skupini. Što su podjele veće skupina postaje ranjivija.

64

Jure Karamarko

Zaiskrilo je i na stadionu. Momak iz očeve ekipe Peter je jedan od onih koji su se uspjeli nakon prvih nereda izvući bez zabrane odlaska na stadion jer mu nisu ništa dokazali. Preko njega je otac nekako uspjevao kontrolirati zbivanja na navijačkoj tribini tako da je Peter vukao sve konce i još uvijek spriječavao da mlađi momci preuzmu sve. Kako su mediji sve više pumpali priču u javnosti trebalo je istoj toj javnosti ukazati na navijačke stavove svim mogućim sredstvima. Na jednoj utakmici Peter je utrčao u travnjak. Pretrčao je teren noseći 5 litara benzina i dotrčao je pred svečanu ložu te napravio performance. Otvorio je kantu, isproljevao benzin po podu i podigao krpu na kojoj je pisalo. „Ovaj teren se natapao znojem a vi bi ga natapali naftom.“ Nakon toga je priveden. Već na terenu su ga policajci tukli sa palicama dok su ga odvodili. Bio je desetak dana u zatvoru. Taj događaj potegao je mnoge priče i reakcije ljudi. U večernjim emisijama su se vodile rasprave, društvo se malo probudilo i neki su se zamislili treba li stvarno prljavim novcem spašavati klub. Peter je isto jedan od onih koji su oca nosili na sahrani. Na toj utakmici je i on dobio zabranu pojećivanja stadiona a još 50-ak momaka je zabranu dobilo samo taj dan zbog pjevanja nepoželjnih pjesama. Naravno da među tim ljudima nitko od ovih mlađih momaka nije priveden. Tu je postalo jasno u kojem pravcu se stvari odvijaju u pozadini.

65

#kradljivcisnova

- Kakve su bile te nepoželjne pjesme, uvredljive ili samo nisu pasale ovima u klubu? - Bilo je svakakvih. - Pa daj reci neku od njih. Zanima me. Zanimljivo je. - „Od naroda grada vi ste birani, da mu služite, toliko glupi ste, pa ne kužite, da uradiste, od svetinje ove samo zgarište“. - Lijepa pjesma. Ha ha ha. Dobra, dobra. I zbog toga su privodili ljude? - Bilo je dosta takvih. - Daj još neku. - „Kad je radost oteta, djeca su vam prokleta“. - Tko je to sve smišljao? - Roni. Roni je bio jedan od 6 najodanijih mom ocu. Kažu ljudi koji su sa njim provodili vrijeme da mu je trebalo svega par sekundi da smisli bilo kakvu rimu, složi neko priopćenje, izmisli parolu. Najjači kreativac u ekipi je bio. On je sastavljao priopćenja, dopise kada su se pisali, smišljao poruke, parole, pjesme. Čovjek je bio nevjerojatna inspiracija. On je isto dobio zabranu dolaska na utakmice kad je zamjenio koreografije po noći i zakuhao sranje. - Ne kužim te. Kako zamjenio? Otišao si već u novu temu Ari. Događaji idu jedan za drugim ha? - A gle, tako je bilo. Što da ti kažem. - Šalim se ja, samo ti nastavi. Imaš večeru, zaslužio si.

66

Jure Karamarko

- Znači to je to ha ? A ništa, gasi onda diktafon, spremi stvari i idemo odavde. - Ha ha ha. Da ne bi slučajno. Nastavi dalje, vidim ja da nismo još gotovi. Ma zamisli. Ti bi odmah prekinuo i po svome dalje. Ajde, ajde, nastavi. Nećeš se tako lako izvući. - Imali su jednu od bitnijih utakmica za ostanak u ligi. Dosta ljudi je bilo na stadionu ali tribina nije bila krcata i to se znalo i prije zbog svih mogućih zabrana. Roni i momci napravili su veliku zastavu koja se trebala dignuti preko ruku. Donjeli su sve večer prije na stadion i policija je provjerila poruke, izgled koreografije tako da spriječe sadržaje koji ne odgovaraju njima i ovima iz kluba. Sve je bilo u redu i nakon pregleda zastava je zamotana i ostavljena spremna u prvom redu. Roni je u sred noći sa svojim momcima provalio u stadion i zamjenio zastave. Onu koju su na večer donjeli da je policija pregleda su po mraku odnjeli sa stadiona i iz kombija istovarili drugu koju su unjeli. Na dan utakmice nitko nije znao što se sprema. Početak utakmice se bliži. Igrači istrčavaju na teren i cijela tribina diže zastavu preko ruku. Na njoj stoji slika hotelske sobe. U sobi stoji krevet a na krevetu nacrtana silueta grada sa svim simbolima u obliku žene koja leži. Na ormariću pokraj kreveta stoji smotuljak dolara i slika bogatog šeika kako napušta sobu. Na zidu stoji uokvirena slika na kojoj je naftna bušotina. Poruka ispod transparenta je bila „Zbog slave, novca i moći, 67

#kradljivcisnova

prodaju te kao djevojku noći“. Pola stadiona je zviždalo, pola pljeskalo. Podjela među ljudima bila je sve izraženija. Pratiš me Rose? - Taj Roni je kreativac stvarno bio, oduševljena sam. Jebeno dobro odrađeno. Impresionirana sam čovječe ej. Ježim se, pogledaj mi ruke. Oduševljena ovom pričom jedva sam čekala da Ari nastavi jer postaje sve zanimljivije i intrigantnije. Naš razgovor prekinula je neprekidna zvonjava moga telefona. - Oprosti Ari moram se javiti. - Uradi što moraš, nema problema. - Halo. - Rose? Jel imaš priču? - Rekla sam do kraja dana da će biti nešto. - Očito me ne razumiješ. Zvali su iz uprave već nekoliko puta, vijesti na temu utakmice klikaju se u milionima posjeta. Žele priču što prije. Reci mi da je imaš inače je i moja i tvoja guzica ovdje upitna. - Slabo vas čujem. Halo. Halo. Prekida me. Poklopila sam slušalicu i spremila mobitel u torbu. Samo sam željela jedno a to je da Ari nastavi gdje je stao. - Nastavi Ari. - Nisi mu valjda prekinula? Ha ha ha. Ne mogu vjerovati što si napravila upravo. - Ari nastavi, nema zajebancije. Gori mi pod nogama, sjebana sam skroz.

68

Jure Karamarko

- Naravno, samo prati sve jer nemam namjeru ponavljati. Taxiiiii. Čekaj da stane ovaj. Idemo do pub-a. Pričat ću ti putem. Moram samo neku sitnicu tamo obaviti pa te vodim na ručak. Neću da mi novinarka bude gladna. Kažu da ruža najbolje cvate ako se dobro zaljeva. - Samo me ti zajebavaj. Smisao za humor mu je bio dobar. Putem mi je pričao o jednom novinaru koji je tada bio mlad, kao mi sada u našim godinama. - Mlad i perspektivan je bio pa su u klubu za njega izmislili poziciju koordinatora za protok vijesti i platili ga jako skupo. Dali su mu nebitan posao, dobro ga platili i tako ga ušutkali jer je morao dati otkaz u matičnoj firmi. Dali su mu ogromnu plaću a znali su da mu je supruga trudna i na tu su ga kartu dobili. Uz njega su zaposlili još nekoliko novinara, dali im jako dobre plaće i pustili da ljudima serviraju samo jednostrane članke. Uz to su imali svoju prostoriju u klubu sa nekoliko računala od kuda su sa lažnim profilima na mnogim internet servisima, forumima i raznim mjestima za komentiranje i rasprave branili opciju prodaje kluba. Stvarali su na stotine profila i vodili svaku raspravu u istom pravcu stvarajući lažnu iluziju da javnost i veliki broj ljudi zapravo podržava tu opciju. A javnost imajući tu sliku ispred sebe i zaista misleći da većina to podržava samo se nesvjesno priklanjala kako je vrijeme išlo i po malo mijenjala stav.

69

#kradljivcisnova

- Ne mogu vjerovati na što su sve bili sposobni i kojim pokvarenim metodama su se služili. Prvi puta čujem za takvo nešto sada. - Nisu se ni naši dali tek tako. Organizirali su peticiju protiv prodaje kluba. Grad je bio obljepljen tisućama plakata. Paul, očev prijatelj i čovjek od najvećeg povjerenja povukao je cijelu akciju. Nikad tolika koordinacija nije bila kao tada. Stari, mladi, svi su se uključili. Organizirana je peticija sa kojom se tražilo organiziranje referenduma na kojem bi građani trebali odlučiti o sudbini kluba. U velikoj kampanji angažirano je sve što se moglo angažirati. Na svim nadvožnjacima stajali su pozivi na referendum, plakati su bili na zidovima, po lokalima. Skupljeno je dovoljno potpisa u rekordnom roku i iz grada su političari najavili raspisivanje referenduma. Paralelno sa tim akcijama u gradu se dogodilo nešto drugo. Iako je grad najavio referendum procurila je informacija da je baš tih dana osnovana nova tvrtka za marketing i promociju sa sjedištem u gradu. Nakon unošenja temeljnog kapitala u tvrtku od nekoliko miliona dolara za početak kao direktori su imenovani ljudi bliski klubu i nekoliko ljudi za koje se znalo da su ljudi bliski gradonačelniku i politici. Njihov prvi potez bio je zakupljivanje svih oglasnih površina u gradu, svih banera na internet portalima. Plaćeni članci, plaćene radijske emisije. Hostese na svakom uglu. Agresivnim i gerilskim marketingom koristeći sve resurse, medije i 70

Jure Karamarko

ostale alate pokazivali su ljudima sliku u što će se klub pretvoriti nakon privatizacije. Taxi je upravo stao pored pub-a. - Idemo unutra? - Ne, ne. Samo moram izletiti na par sekundi, pričekaj me u taxiju. Sjedim u taxiju oduševljena. Gledam prema pub-u ovaj puta sa nekim drugim očima. Nije isti osjećaj kao prvi puta kada sam stala ispred i gledala u samo još jedan pub u nizu. Za ovaj već znam da ima dušu i da nije još jedan u nizu. Da u pozadini stoji velika priča. Gledam u reklamu na kojoj piše „Thieves dreams pub“ a onda gledam svoje ruke koje su se naježile pri pomisli kolika je težina ove priče. Jedva čekam da čujem ostatak. Da vidim što mi Ari ima za reći. Vraća se i on ubrzanim korakom. Nisam ga dugo čekala. - Idemo? Spremna? - A gdje idemo? - Idemo kod mene kući. Ručat ćemo. Dug je dan pred nama. - Vodiš me kući? Molim ? - Gle možeš me zajebati jednom ali ne možeš dva puta. - Ne razumijem te. Kako sam te zajebala? - Platio sam ti doručak a ti ga nisi okusila. Počastim te sa kavom a ti pijuckaš dva sata i popiješ jedva pola šalice. Što bi sada? Da te vodim u neki skupi restoran pa da ne okusiš ništa opet? Idem sada na sigurno. 71

#kradljivcisnova

- Ma ti si čudo Ari. Imaš ono nešto, Svaka čast. - A da li je to ono nešto dovoljno da izađemo večeras? - Vidjet ćemo, vidjet ćemo još. Sumnjiv si mi Ari. Došli smo pred njegovu kuću. Ispred stoji zeleni svježe pokošen travnjak i nogometni gol. Pravi nogometni gol u pravim dimenzijama. Lijepa kućica sa terasom, sa garažom, sa vrtom. Ajoj, kuća mojih snova. Impresionirana sam. Opet. Tko zna koji puta više. - Nemoj se diviti previše Rose. Tek sam kupio kuću. Tamo gdje stoji gol i onaj travnjak, tamo ću jednom sa djetetom pucati na gol. Tamo sa druge strane će biti roštilj pa da kad stignu obiteljski prijatelji zajedno možemo ispeći neko meso dok se djeca igraju sa loptom. Idemo unutra? - Da, da. Idemo. Lijepo je ovdje. Mirno. Malo sam izvan sebe ostala gledajući kakvu je lijepu kućicu kupio, gledajući ga kako mašta o djeci, o obiteljskim okupljanjima, grilu sa prijateljima, o klincima koji pucaju na gol. Ulazimo u kuću. U hodniku sa obe strane ima nekoliko desetaka starih slika. Svaka od slika je neka druga priča. Neki drugi događaj. Kuća je topla, ugodna, ugrijana. - Jesi li za neko piće Rose? - Pa ne znam, bilo što. Sok neki može. - Nisi baš za alkohol? Ono si u pubu pila pivo i vino samo da me impresioniraš, uvjeren sam. - Da, sigurno. Vidiš kako znaš sve. Ha ha. Pa radije volim uživati uz čašu crnog vina i uz dobro društvo. 72

Jure Karamarko

- E onda ću ti uliti čašu vina jer dobro društvo imaš. Što još voliš ? Što te opušta? - Volim pročitati dobru knjigu. Slušati laganu glazbu. Eto čuo si dovoljno. - Mogla bi ti sad malo pričati. Nekako mi je zanimljivije. - Hoćeš li nastaviti ? Morala sam ga prekinuti jer tko zna kako bi završilo. - Gdje sam stao uopće? - Ono kad su zakupili banere za oglase i sav ostali prostor za oglašavanje u medijima. - Aha. Da. Tako je. Okrenuli su svijest ljudima u jako malo vremena. Putem svojih kanala su u nekim od vodećih svjetskih medija koji prate nogomet puštali priče o nekim nogometnim zvjezdama koje se spremaju potpisati nakon što ovi preuzmu klub. Narod je zagrizao, jebiga. Gledaju klub kako se bori za opstanak a ovamo im se pušta priča sa druge strane da će najbolji igrači svijeta doći ako projekt krene. Referendum je bio promašen pokušaj. Većina građana je podržala prodaju kluba i bilo je samo pitanje vremena kada će postati sve službeno. Otac i prijatelji su izradili plakate koji su stavljani po gradu i na kojima je pisalo: „Simbol grada prodali bi, lažna slavlja odmah vi bi, obraz kod vas cijenu ima, ne mjeri se čašću nego dolarima“. To je bilo upućeno svima koji su na referendumu glasali za prodaju kluba. Svima 73

#kradljivcisnova

koji su upali u zamku medijske ofanzive i agresivnog nametanja stava. - Daj molim te ponovi mi još jednom kako si rekao ono da je zvučala ta parola? - „Simbol grada prodali bi, lažna slavlja odmah vi bi, obraz kod vas cijenu ima, ne mjeri se čašću nego dolarima“ - Brutalno čovječe. Ne trebam ni pitati tko je smislio to? - He he he. Nema potrebe, sve znaš. Prava si. - Koji je ovo dres na zidu iznad kamina ako te smijem prekinuti? - Primjetila si ha? Imaš osjećaj za detalje. - Pa i nije baš da se ne primjećuje toliki dres. Ha ha. - Walker, stari dobri Walker. Jebena legenda. - Što je bilo s njim? Kako je on postao legenda? - Nakon što je na referendumu izglasano da su građani za prodaju kluba slijedila je ta utakmica doma. Walker je bio kapetan momčadi. Dijete grada. Nikada nije igrao za nijedan drugi klub. Prošao je sve selekcije, od pionira, kadeta, preko juniora do prve momčadi. Mnogi su se promjenili u klubu, odlazili i dolazili ali on je uvijek ostajao. Simbol kluba je bio, idol navijačima, poznavao je navijače, oni su poznavali njega. Družili su se po gradu, pomagao je ljudima, sve što je ikada zaradio je podijelio onima kojima je trebalo. Na tribinama je uvijek bio mali transparent sa njegovim likom njemu u čast. Prije početka utakmice u 74

Jure Karamarko

loži je bila velika gužva. Svi političari su se nakon rezultata referenduma natiskali da budu viđeni. Počela je borba za pozicije i svatko se htio ogrebati za malo slave i stisnuti ruku izaslanicima u loži. Znalo se da će šeik biti gost na utakmici i sav politički šljam se natiskao u loži. Samo da budu u blizini. Da budu na slikama, da i njih bljeskovi fotografa uhvate u blizini. Walker kao kapetan momčadi dolazi na centar prije samog početka utakmice i sudac uzima novčić da ga baci pa da kapetani odaberu hoće li birati stranu ili loptu. Kad je sudac bacio novčić Walker se sagnuo, uzeo novčić u ruku i na zgražanje svih krenuo trčati sa centra u pravcu svečane lože. Od one buke nije se čulo što je vikao ali svjedoci su potvrdili kasnije da je vikao: „Odjebite, odjebite od ovoga kluba, koliko vam treba? Jel vam malo novaca? Jel vam malo? Evo vam, evo vam još prodane duše“ i onda je uzeo onu kovanicu i bacio prema političarima u loži. Skinuo je onda sa sebe dres, bacio ga na travnjak i odšetao do navijačke tribine, popeo se preko ograde i pridružio navijačima. Sve iza toga bila je povijest. Ovaj dres tu stoji njemu u čast. Poslije je sa ocem postao jako dobar prijatelj, kućni prijatelj, dolazio je često kod nas na druženja, na večeru. Doveo bi i djecu. Njegov sin i ja smo vršnjaci. Skoro 20 godina je bio među odabranim prijateljima mog oca. Jedan od onih 6 što sam ti spomenuo. Što bi jela? Gladna si ? 75

#kradljivcisnova

- Ma gle, svejedno mi je Ari, ne želim smetati. - Ma ne smetaš, hajde brzinski ću nam nešto spremiti. - Kako ti kažeš. Neka bude. - Hajde pomogni mi, dohvati mi tu posudu. I tako se njegovo spremanje ručka meni pretvorilo u naše zajedničko spremanje ručka nama. Ne znam da li je neka kemija u pitanju ili se nešto drugo događa ali znam da mi ovo društvo odgovara. Nekako mi se čini i da ja njemu pašem. Ili je stvarno toliko dobar pa da mu je ovo minimum pristojnosti koji mene opet tako intrigira. Ručali smo na terasi iza kuće sa pogledom na travnjak uz čašu nekog dobrog crnog vina. Nisam ni pitala kako se zove. Pričali smo o stotinu drugih tema. O fakultetu, školovanju, životu u velikom gradu, snovima, ciljevima, pogledima na život. Pričali smo o svemu što nisam planirala. Diktafon je bio ugašen za vrijeme ručka a onda sam ga morala opet upaliti. - Ari, što je bilo dalje? - Walker je suspendiran na 3 utakmice jer je toliko tada ostalo utakmica do kraja prvenstva a onda je nakon toga raskinut ugovor s njim. Ispali smo iz lige kao zadnji na tablici a trenutak kada će grad i službeno objaviti prodaju se bližio. U gradu je vladalo neko čudno stanje. Mnogi koji su glasali za prodaju kluba su se povukli, pritajili, izbjegavali rasprave. Boljele su ih parole i poruke koje su bile upućene njima. Na pročeljima je pisalo: „Zbog bržeg prijevoza i brzih rezultata prodali ste dušu, izdali ste brata...“

76

Jure Karamarko

Otac je sa momcima organizirao veliki prosvjed na dan objave potpisa službenog ugovora. Na prosvjedu se pojavilo svega stotinjak ljudi, svega stotinjak onih koje nisu mogli slomiti, zgaziti, kupiti ili ucjeniti. U samo par mjeseci od nekoliko tisuća ljudi na onom trgu one večeri kada su ponosno stali brojka je sustavnim gaženjem zaokružena na stotinjak nepokolebljivih. Grad je objavio vijest u službenom glasilu da je ugovor potpisan. Na prosvjedu je vladala tišina, tuga, bol. Ljudi su postali svjesni svega koliko god zadnjih mjeseci se trudili to potiskivati. Svjesni da su izgubili rat. Otac je uzeo megafon u ruke i obratio se svojim momcima rekavši: „Danas je dan kada su nam i službeno isčupali srce iz naše utrobe i dali u ruke nekom drugom. Od danas će netko drugo odlučivati kako, kada i gdje će to srce kucati. Danas je tužan dan za sve ljude ovog grada a za nas ovdje je radostan. Danas ste pokazali da da vi ljudi niste na prodaju. Danas su nam uzeli mnogo. Uzeli su nam sve da budem točniji i precizniji. Uzeli su nam, ma ne uzeli, oteli su nam nasljeđe naših očeva koje je ostavljeno na čuvanje nama a mi to nismo uspjeli sačuvati, nismo uspjeli obraniti. Dali smo sve od sebe braćo, dali smo, znate to. Budite ponosni. Dali smo najbolje godine, dali smo svoje živote, dali smo svoju mladost i danas su nam uzeli snove koje smo sanjali. To su nam uzeli i to mogu ali zapamtite.

77

#kradljivcisnova

Zapamtite prijatelji moji. Oni mogu ukrasti naše snove ali ne mogu ubiti naša sjećanja. Ta sjećanja živjet će u nama zauvjek znajući što smo prošli, kako smo živjeli i što smo sve dali za taj klub i za te boje. Molim vas sada, preklinjem vas, raziđimo se svojim kućama, raziđimo se svojim obiteljima, ova borba nas je iscrpila ali nije ubila. Odmorite se par dana i krećemo, krećemo sanjati nove snove, krećemo graditi novu budućnost, naši očevi su nam to usadili i prema našoj djeci imamo tu obavezu. Dužni smo njima osigurati tu emociju, najljepše trenutke i sjećanja za cijeli život. Hvala vam. Nije kraj, početak je...“ - Poznata mi je ta rečenica iz njegovog govora. U pubu stoji taj natpis ako se ne varam. - Da, u pravu si. Tamo je taj natpis. „Oni mogu ukrasti naše snove ali ne mogu ubiti naša sjećanja“ Ljudi su plakali dok je izgovarao te rečenice. Kažu da je to jedan od njegovih najemotivnijih istupa bio. Jesi li za neki desert? Kolač možda? - Joj kako ti paziš na mene. - Moram biti dobar pred dragim gostima. U ovom slučaju prema dragoj gošći. - Hvala ti, nema potrebe za desertom. Čaša vina je sasvim ok. Što se događalo kasnije? Nakon prodaje tog udjela od 51% novim vlasnicima? - Počele su neke sumnjive igre i igrice. Nogometni savez je ničim izazvan od jednom donio odluku da se liga sa 16 klubova proširi na 18 od sljedeće sezone tako 78

Jure Karamarko

da je klub ostao u ligi i nije ispao iako je trebao. Javnost se zgražala ali nije bilo nikakve pomoći. Izigrali su sve pravilnike i ostavili klub u ligi a novi vlasnici su odmah za početak sanirali sva dugovanja bez da je ikad itko pitao tko je kada i gdje te minuse napravio. Bez da je itko ikada pitao u čijim džepovima je novac završio. Oni su pokrili sve minuse i svi su bili sretni. Doveli su dosta skupih igrača i najavili napadanje prvog mjesta. Na rubnom djelu grada krenula je izgradnja stadiona za 80 000 gledatelja. Građani su bili oduševljeni. Cijeli grad se pretvorio u jedno veliko gradilište budući da se na više mjesta počelo sa prvim kopanjima za izgradnju podzemne željeznice. Industrijska zona je bila pri kraju a 7000 novih radnih mjesta je samo čekalo na prve zaposlenike. Ljudi su se masovno učlanjivali u razne političke stranke svih opcija, podmićivali su, trgovali, učlanjivali se u razne udruge. Svatko je pokušavao zakulisnim metodama ubaciti i uhljebiti nekoga svoga. Posao se obećavao svima i odmah se vidjelo da će 7000 mjesta biti malo za ovoliki grad i da se zadovolji sve one kojima je svašta obećano kada je krenula ta priča. Novi vlasnici su imali toliko novca da su plaćali nekoliko tisuća radnika koji su na stadionu radili 24 sata dnevno i velebno izdanje je poprimalo svoj oblik iz dana u dan. Ljudi su se na ulici rugali ocu i prijateljima kada bi ih sretali pitajući ih kad će na 79

#kradljivcisnova

utakmice krenuti. Na kojem katu stadiona će kupiti pretplatu. Da li su spremni za ligu prvaka i slična pitanja. - Sigurno mu je bilo teško ha ? Trpiti sve to nakon poraza? - Njemu bilo teško? Ma kakvi teško. Oni su se oporavili brže od ikoga i iz svega izašli još jači. Nisu bez veze tolike godine proveli uz navijanje, uz putovanja, dobra druženja, dobro društvo i stekli tolika prijateljstva da bi tek tako odustali. Već sljedeće godine je njih stotinjak osnovalo svoj vlastiti nogometni klub i počeli su se natjecati u najnižem rangu natjecanja. - Ma daj zajebavaš me sada čovječe. Ma 100% me sada zajebavaš. O Bože koja priča. Nevjerojatno. - Broj navijača koji su dobivali zakonske zabrane odlaska na utakmice kluba rastao je iz dana u dan. Skoro svi aktivni navijači su imali zabranu, bitka je skoro bila izgubljena i tada je bilo bitno ljude koji su se jako puno istrošili na borbe vratiti na put strasti. Na put u kojem navijači vole, bodre, navijaju, uživaju, pjevaju, putuju i žive taj život. U momentu kada se predugo vodi rat postoji opasnost da umjesto navijača kreneš odgajati ratnike a oni nisu htjeli u tom smjeru odvesti navijački pokret u gradu. Htjeli su da ljudima i dalje usađuju neke druge vrijednosti. Postalo je očito da će ako se nastavi sa borbom gdje je samo jedan ishod moguć u tadašnjem omjeru snaga samo uništiti nekoliko vlastitih generacija navijača, sugrađana i prijatelja. Oni koji su vodili sa ocem skupinu 80

Jure Karamarko

tada su donjeli odluku da neće zbog svoje tvrdoglavosti, ega ili nekog inata dozvoliti da jedan posložen i umrežen sustav uništi i zgazi nekoliko generacija mladih momaka koji su uz njih i koji dolaze a koji su tada samo čekali upute i sve su bili spremni napraviti. Oni su procijenili da je bolje tim momcima opet vratiti strast, emocije, pjesmu na usne i šal u ruke. Procjenili su da tada na prekretnici moraju donjeti odluku da li da sa posljednjih 100 ljudi idu do kraja u rat i da ih naoružaju za borbu svim sredstvima u gradu gdje su im svi već okrenuli leđa ili da idu drugim putem. Da usade strast, da usade ljubav, da pokrenu pjesmu, da isprovociraju emociju. Da pokažu svima što je nogomet, zbog koga postoji i za koga se igra. Uzeli su u najam jedan mali lokalni stadion na koji je tada moglo stati samo 3000 ljudi. Pokušavali su im političari na sve moguće načine uništiti tu ideju. Pokušavali su ih spriječiti. Usporavali su im proceduru oko dobivanja papirologije i svih dozvola. Stalno su nalazili nove pravilnike i radili sve da ih sputaju. Na vlasnike tog malog stadiončića vršili su pritisak, ucjenjivali ih, prijetili im jer znali su da je ta ideja plemenita i da će narod jednom shvatiti i podržati ih. Sve je bilo stalo jedno vrijeme. Gradonačelnik se zainatio i nije htio potpisati papirologiju. Ratno stanje bilo je očito. Više nije bilo 81

#kradljivcisnova

izbora. Otac i još dvojica njegovih otišli su u blizinu osnovne škole. Sačekali su da završi nastava a kada je sin od gradonačelnika izašao oni su mu se približili. Ćućnuli su pokraj njega, pomilovali ga po glavi i dali mu na poklon dječji dres od nogometnog kluba sa izmjenjenim grbom. Dres sa grbom kluba koji su osnovali. Rekli su mu da kad dođe doma pozdravi tatu obavezno i pokaže mu dres koji je dobio. Udaljili su se i pozdravili klinca. Poruka je bila i više nego kristalno jasna a gradonačelnik je dobio gledajući svoje veselo dijete skrivenu poruku i postao je svjestan da se više sredstva neće birati. Odmah sutradan u jutarnjim satima je gradonačelnik u strahu za vlastito dijete potpisao to konačno rješenje sa kojim se daje dozvola da klub prijavi taj stadiončić za natjecanje u zadnjoj ligi. Najveća zvjezda momčadi bio je tada. - Walker? - Kako si znala? - Ženska intuicija, ha ha. Nastavi. - Iako je već bio malo stariji ipak je pristao igrati. Za zadnju ligu i igrače koji su u njoj igrali on je doslovno bio Bog nogometa. Idol je bio svima. Moto im je tada bio: „Na novom mjestu stari su snovi, ne predaju se lako momci ovi“. Na svakoj utakmici imali su pun stadion. Na svakoj utakmici zamisli taj krcat stadion i 3000 ljudi uz glasno navijanje, dobru glazbu, dobro pivo, dobar provod i loš nogomet. Jako loš nogomet a 3000 ljudi u zanosu, sve ruke uvijek u zraku, skakanje, podrška, slavljenje golova kao da osvajaju naslove. Samo golovi 82

Jure Karamarko

su jako rijetko padali. Bili su jebeno loši. To su sve bili navijači koje je vodila samo istinska želja a ne stručnjaci za neke druge stvari. Bili su svjesni da će trebati neko vrijeme da se klub posloži na svim razinama i da to djeluje maksimalno ozbiljno. Vrlo brzo su od stotinjak ljudi proširili tu strast i učinili stadion krcatim na svakoj utakmici. Ljudi su opet prepoznali emociju i iskrenu nogometnu priču. Onu iz srca. U prvoj sezoni su bili predzadnji u najnižoj ligi a rezultat je bio najmanje bitan. Slavila se činjenica da su sačuvali strast. Činjenica da svaki drugi vikend u njihovom gradu, na njihovom stadionu tih 3000 ljudi u kojima su probudili ponos i strast od prve do zadnje minute postaje jedno tijelo na tribini. Zabrane odlaska na utakmice nisu vrijedile za njihov klub i zadnju ligu tako da su svi momci mogli ići. Na gostujuće utakmice je moglo ići uvijek samo par stotina ljudi. Ovisilo bi o kapacitetu stadiona gdje su dolazili a to su sve bili mali stadiončići sa nekoliko tisuća mjesta. Gostovanja nisu nikada bila daleka jer je liga bila regionalna. Otac je te godine skupio svu ušteđevinu, podignuo uz taj novac još jedan kredit i otvorio „Thieves dreams pub“ Tamo su se dečki uvijek nalazili i to im je bilo novo mjesto za okupljanje. Da, zaboravio sam ti reći. Klub navijača je grad oduzeo navijačima jer je prostor bio u vlasništvu grada. Nisu ga oteli silom već su legalnim putem u par mjeseci slali na desetke inspekcija koje su 83

#kradljivcisnova

nalazile stotine prekršaja. Od toga da utičnica nije postavljena u zidu na dovoljnoj visini pa do visine stropa, jačine ispuha ventilacije i slično. Ispisali su stotine kazni, prijava, poziva na suđenja. Bilo je neizdrživo. Policija je odradila svoje tako da je svaku večer rađena racija. Svi koje bi se zateklo se maltretiralo. Snimalo se ljude sa kamerom. Svatko bi morao stati uza zid držeći svoju ID karticu ili neki drugi dokument. Ljudi su počeli izbjegavati dolazak. Više nikom nije bilo zanimljivo ni privlačno pojaviti se ako zna da će policija upasti svaki tren. Kad je otac otvorio pub druženja su zaživjela više nego ikada. Skupljali su se, uživali u druženju, u dobroj glazbi, u pričama oko svoga kluba. Smišljali su neke svoje lude ideje, planirali poteze oko kluba, organizirali putovanja. U sljedećoj sezoni su pronašli nekoliko malih sponzora i uveli su naplatu karata za utakmice. Krenuli su sa učlanjivanjem u klub. Sa donacijama, sa prodajom suvenira sve sa ciljem da se skupi novac za reflektore i da bi mogli zaposliti nekoliko trenera pa da krenu i sa treniranjem djece. Mnogi od navijača su htjeli da vlastitu djecu upišu u školu nogometa a oni je još nisu imali pa im je to postao prioritet da se realizira. - A ovaj stadion za 80.000 je bio već gotov tada? - Bio je pri kraju izgradnje i tada je u medijima najavljivano rušenje starog stadiona. Tu se digla velika galama jer nisu mogli rušiti cijeli stadion. Znaš da sam ti nabrojao 5 očevih najbližih prijatelja. Fali još jedan. To 84

Jure Karamarko

je bio Greg. On je bio vlasnik male parcele koja se naslanjala na rub starog stadiona. Točno uz tribinu. Kada su mu investitori došli sa ponudom da otkupe zemljište sa vrata im je prijetio sačmaricom. Nikad nije htio prodati svoj dio. Kasnije su srušili cijeli stadion, sve su sravnili sa zemljom a ostao je na njegovom terenu samo zid sa ciglama koji su sagradili navijači kada su pokušali skupiti novac za minuse i spasiti klub. - Pa to je onaj zid gdje si me vodio Ari. Misliš na taj zid ? - Da, to je taj zid. To sam ti već spomenuo samo ti gledaš u mene i ne slušaš pa si zaboravila. Ha ha ha. Zajebavam te malo. Cijelo to zemljište stoji onako već 20 godina neupotrebljeno jer on ne želi nikome dati teren. Zid je jedino što je ostalo kao uspomena na tom mjestu. Kada je novi stadion na rubnom dijelu grada bio gotov na otvorenju je bio pun. Više od 80 000 ljudi bilo je u zanosu. Vlasnik kluba odmah je prodao ime stadiona jednom od najvećih svjetskih brandova za proizvodnju sportske odjeće. Oni su na otvorenje doveli dvije momčadi sastavljene od najboljih nogometaša svijeta koji imaju osobne ugovore sa tim sponzorom. Zaluđena masa je došla da se slika. Kažu ljudi da bi pri izvođenju kornera u kutu blicalo na tisuće bljeskalica od fotoaparata. Grad je bio prepravljen turistima iz cijelog svijeta koji su dolazili na jednodnevne izlete. Više nikada nije zapaljena bengalka na stadionu. Nije bilo navijanja. Ljudi bi sjedili i pljeskali na svaki potez. Kad bi 85

#kradljivcisnova

pao gol stali bi na noge i pljeskali pa onda opet sjeli. Oko terena bi gledatelje animirali ljudi obučeni u maskote ali bezuspješno. Ako bi momčad gubila onda bi im zviždali cijelo vrijeme. Publika je bila razmažena. Dovedene su im zvijezde koje su imali priliku gledati samo na tv-u. Uskoro su i u ime kluba dodali riječ leopardi jer je gazda procjenio da će tako njegov klub imati opasnije ime. Da će biti privlačniji navijačima, medijima i naravno korporacijama. Nije bilo uživanja u nogometu, nije bilo strasti, nije bilo emocija. Ako bi netko ustao i navijao redar bi ga upozorio da mora sjesti jer ometa druge dok gledaju utakmicu. U to vrijeme na drugom kraju grada mali stadion sa samo 3000 mjesta bio bi prekrcan. U zraku bi se osjetio miris kobasica, miris piva. Navijalo se od prve do zadnje minute bez stajanja. Uvijek tih 3000 navijača u ekstazi svih ekstaza, ponosni, glasni, časni. Delirij. Gradili su opet svoj san, gradili svoj svijet. Izvadi laptop opet pa ga upali, pokazat ću ti jedan video iz te godine. - Daj mi minutu i svakako uključi kabel u punjač jer mi je baterija gotova. - Ovu struju ću ti naplatiti znaš? - Ha ha ha. Ma može. - Utipkaj u tražilicu „prljava lova i kradljivci snova“ - To je neka pjesma? - Da, da. Samo utipkaj pa ćeš pogledati video.

86

Jure Karamarko

Prošlo je malo vremena dok sam ja to uspjela naći. Nakon što mi je Ari pokazao koji video da upalim na ekranu se pojavio taj mali stadion. Na terenu igrači igraju taj loš nogomet a tribine koje vidim su u zanosu. Pola ljudi nema na sebi majice. Na desetke zastava se vijore, šalovi su u zraku, ljudi bacaju majice u zrak, bubnjari udaraju neki ludi ritam dok pjesma grmi. Dok jebeno dobro odzvanja. SVI ZNAJU TO, DA SU KRADLJIVCI SNOVA SVI ZNAJU TO, DA JE PRLJAVA LOVA UKRALA SNOVE AL NIJE KUPILA SRCE ŠTO POKREĆE SVE LJUDE OVE Gledam ovaj spektakl i poželim na momente da sam tamo. Na laptopu malo pojačavam zvuk i gledam u ekran dok se pale bengalke i neke narančaste dimne bombe. Navijači svih generacija nalaze se na jednom mjestu, roditelji sa djecom, mame, bake, starci. Svi pomješani, svi navijaju za svoj klub. Video me oduševljava. Pustio mi je još nekoliko videa tako da sam vidjela i kolonu od 10 autobusa kada su imali najveće gostovanje te sezone sa 500 ljudi. Ostala sam zapanjena kad sam vidjela na nekom odmorištu nekoliko stotina ljudi kako stoje poredani i vrše nuždu. Na nekim videima uopće nema policije, samo navijači uz teren koji navijaju. Prava strast. Oduševila me koreografija na jednoj utakmici. Oko 400 ljudi je na utakmicu donjelo papir, riješenje sa suda u kojem im se 87

#kradljivcisnova

izdaje zabrana odlaska na utakmice kada su se događala najveća sranja u borbi protiv prodaje kluba. Sada su donjeli te papire i napravili koreografiju na način da je njih 400 dignulo u zrak te zabrane. U tom trenutno su preko ograde koja dijeli teren od tribina podignuli veliku poruku na kojoj je pisalo „Naše zabrane su istekle, naše rane su zarasle...“ a nakon nekoliko minuta svi ti navijači spuštaju papire i podižu nove. Podiži crvena srca u zrak i na ogradi mjenjaju parolu na kojoj piše „...a naša srca, ona su netaknuta !“ Ostala sam izvan sebe koliko me ovo taknulo u srce i oduševilo. Pustila sam suzu od sreće. Ni na kraj pameti mi nije bilo da će mi se to desiti, da ću zaplakati u ijednom trenutku. Zaklopila sam laptop i ostavila ga da se puni trudeći se da Ari ne primjeti da sam zasuzila malo. - Kada si ti počeo ići na utakmice, ranije ili kasnije? Mislim, prije nego je počela borba ili tek na novi stadion ? - Prije me otac nije vodio, taman kada je ova priča počela sam i ja krenuo s njim, sa nekih 6 godina. Od tada sljedećih 18 godina idem bez prestanka. Na sve utakmice redovito. Zastao je malo i sagnuo se pored ormara. Izvadio neku kutiju i krenuo kopati po njoj. Vadi nešto što mi onako na prvi pogled izgleda kao album. Zavalio se u kauč i pozvao me da sjednem pokraj njega. Odlažem čašu vina na stol i nastavljamo razgovor. - Nemoj mi samo reći da imaš karte od 18 sezona? - Imam nešto još bolje Rose. Bolje od karata. - Što imaš unutra? Što se krije iza tih korica? 88

Jure Karamarko

- Imam 18 pretplatničkih iskaznica. Od svake sezone po jednu. Od moje prve sezone do ove tekuće. Čuvam ih sve kao uspomenu. - Čekaj, čekaj, čekaj malo Ari, sada te ne pratim. Želiš li mi ti to reći da taj nogometni klub još postoji i ove sezone se natječete isto negdje? - Naravno, zadnja liga smo još uvijek, stadion sada prima 4 000 ljudi. Imamo 300 djece koji treniraju u svim uzrastima. Imamo 20 zaposlenih ljudi u klubu. Nismo nikom dužni. U 20 godina postojanja kluba nikada ali baš nikada se nije dogodilo da stadion nije bio rasprodan. Već par sezona smo ili drugi ili treći. Desetak godina je rezultat bio manje važan jer se skupljao novac da se otkupi teren i stadion tako da je sada klub vlasnik svoga stadiona i svih građevinskih terena. Ove sezone smo prvi na tablici. Imamo 1 bod više od drugoplasiranoga a zadnja utakmica je kod nas doma. Ako napokon osvojimo ovo sljedeće godine bi mogli u rang više pa postoji ideja da se proširi stadion za još dodatnih 1000 mjesta i tu akciju imamo u planu napraviti za 9-10 mjeseci, ranije nećemo biti u mogućnosti sa financijama pa za tada planiramo neke veće akcije. Po nekim našim kalkulacijama će ranije biti neizvedivo. - Bez teksta sam Ari. Ja sam jebeno bez teksta. Ne znam, zaista ne znam što mi se događa ali izvan sebe sam.

89

#kradljivcisnova

- Od vina ili zbog priče? Pa nisi ni dvije čaše popila ženo. - Kada je sljedeća utakmica? Voljela bih pogledati u živo, ubaciti neke dojmove, to bi bilo nevjerojatno iskustvo. - Igramo ovaj vikend doma. To je za pet dana. Koliko si se ti u gradu planirala zadržati? - Sutra sam trebala krenuti natrag. Do večeras bih trebala on line chekirati kartu za let. Joj što da radim? Bez te utakmice mi nekako fali dio priče, presudan dio. Moram to pogledati u živo. Sada moram krenuti prema hotelu. Imam sada dosta tipkanja oko svega ovoga što si mi napričao. Večeras se vidimo onda? Prihvaćam poziv za večeru ako još vrijedi. Naravno da prihvaćam čovječe. Poremetio si me totalno. - Pokupit ću te oko 21:00. Može? - Ti ćeš mene pokupiti? - Pa da, sa autom. Vozim te na jedno mjesto. Kažeš da si izvan sebe ha? Nisam znao da sam toliko privlačan. - Ma ne, Ari, priča, ovaj, ti, ma bolje da krenem. Večeras ćemo se vidjeti. Nisam ni znala da ima auto budući da se samo sa taxijem vozi. Možda je bio u garaži. Ispratio me do taxija i dao mi pusu opet. - Bila si mi super društvo, nadam se da nisam bio naporan previše. - Naporan? Ari, bilo mi je predobro i prekratko. Vidimo se večeras.

90

Jure Karamarko

Dok je taxi napuštao dvorište njegove kuće on je taman hvatao zalet i napucavao nogometnu loptu u pravcu gola koji mu stoji u dvorištu. Gledam kroz prozor fasade, gledam nebodere, zgrade, taxi se kreće lagano kroz gužvu. Vozač me ne pita ništa jer vidi i on da sam u nekom svom svijetu, zamišljena, negdje daleko. Kao da je znao, 20 godina sam daleko, slažem u glavi sve te scene, povezujem te priče, sve te ljude, te događaje. O Bože kakva je to bila bitka, kakva bitka, kakav tek poraz, sustav koji ih je zgazio a tek kakvo podizanje iz pepela i kakav put. Pa jel moguće da je tako. U iščekivanju večeri bacam se pod tuš razmišljajući što mi još Ari ima ispričati. Što bi još to moglo biti a da nedostaje, koji to detalj krije, koliko duboka je ova priča. Nervoza me drži, vidim da imam nešto veliko, strašno veliko, emocionalno. Vidim već naslovnicu u svojoj glavi. Vidim priču svog života. Smijem se. Sretna sam, presretna. Zvonjava telefona opet prekida moje misli. - Rose? Mala? Jel priča gotova? U kojoj si fazi? Kakav je dojam ostavio vlasnik kluba ? - Pa, slušajte, nismo se našli, radila sam nešto još bolje. Bit ćete prezadovoljni. - Slušaj ti mene mala. Znam ja jako dobro da se niste našli jer telefon ne staje sa zvonjavom. Zvali su me iz nogometnog kluba osobno, ej mala, jel čuješ tu riječ, osobno. Da ti slovkam, osobno! Znaš li kada mene zovu osobno? Znaš li kada? Samo ako mi žena našmrkana kokainom puši nekom u wc-u me zovu da spriječe skandal ti mala nezahvalnice. Servirao sam ti sve na dlanu. Trebala si biti prvi novinar koji je dobio intervju s njim i ti zajebeš. 91

#kradljivcisnova

Jebi se, jebi se i ti i onaj tko te obučio, tko te školovao i dao ti diplomu. Otpuštena si a kartu za natrag si plaćaj sama, ma još bolje, ostani tamo da te više nikad ne vidim. A znaš tko je kriv najviše? Kriv sam koji sam ti dao posao vjerujući da si sposobna upaliti diktafon i pustiti da snima a poslije to otipkati. Jebeni diktafon je sposobniji od tebe. Od tog tvog sićušnog mozga koji nije mogao povezati što treba napraviti. Nakon toga sam mu poklopila slušalicu jer imam i ja malo dostojanstva. Telefon je nastavio sa zvonjavom. Nakon desetak poziva odustao je i on. Uzela sam mobitel, legla na krevet i krenula mu tipkati mail: „Ne možeš ti meni dati otkaz zato jer ga ja dajem tebi smeće jedno seksističko. Ovo što sam napravila ovdje dobit će Pulizera koju težinu i snagu ima, samo zapamti šugavi starče, u potpisu će biti moje ime kao samostalni novinar a ne kao tvoj djelatnik. Sa nikad većim zadovoljstvom ti šaljem ovaj mail i završavam ga velikim slovima i sa dvije riječi, JEBI SE!“ Nakon toga usljedilo je još nekoliko poziva na koje nisam odgovarala. Spremila sam se za večeru i spustila se u predvorje hotela. Na šanku sam naručila whiskey sa par kocki leda i izašla na terasu. Sjela sam za stol, zapalila cigaretu, otpuhnula zadovoljno dim u zrak sretna jer imam priču svih priča. Samo uz tu priču sve više mi se kroz glavu vrti i onaj tko mi ju priča. Ari. Sviđa mi se a sudeći po dvjema pusama s njegove strane i ja njemu odgovaram. Što će večer donjeti, kakav je tok priče, što je bilo sa kradljivcima snova. Uh. Popila sam još jedan whiskey da smirim želudac, popušila još jednu 92

Jure Karamarko

u miru a onda je Ari taman stigao. Donio mi je ružu na poklon. - Ajoj Ari nisi trebao. Prekrasna je. - Ništa posebno, Rose za Rose. - Slatko. Idemo li? - Idemo, idemo. Sjeli smo u auto i on je krenuo sa vožnjom nekim gradskim ulicama valjda znajući gdje idemo i ovaj puta. Do sada je sve imao u glavi, valjda zna i sada. - I zaista nikada još nisi bio na tom novom stadionu? Ne mogu vjerovati. - Nikada. Ne znam što bi se trebalo dogoditi da ja svojom nogom kročim tamo. Možda jednom u budućnosti ako njih izvučemo u kup natjecanju pa odem na gostovanje. Da, vidiš, to zvuči kao super scenarij samo ako želiš doživjeti i taj dio priče morat ćeš ostati u gradu. Može biti sljedeće godine a možda za pet a možda za deset. Možda ne dočekamo nikad. Nisam komentirala dalje. Malo smo se vozili u tišini dok je Ari vozio prema restoranu. Dolazimo i sjedamo za stol. - Rose. A da ostaneš u gradu ima li šanse? - Zašto da ostanem? Imaš nešto na pameti? - Pa da se još možemo vidjeti. Malo mi je ovo vrijeme što smo proveli. Nisam baš tip koji svakom daje šansu ali volio bih te bolje upoznati. Zaintrigirala si me malo. - Malo? Samo malo sam te zaintrigirala? - Umišljena si znaš ? 93

#kradljivcisnova

- Što je bilo dalje Ari? Mijenjaj temu čovječe kako god znaš. Vidiš da sam se zacrvenjela. - Ha ha ha. Strašna si. Onda je najbolje da uživamo u večeri bez da su tema kradljivci snova. Pričaj mi malo o sebi. Oprostite, konobar, za gospodičnu jednu čašu crnoga vina a za mene, ma ne ne, donesite nam bocu. Večeras ja pratim njen odabir. - Ma zamisli ti njega ha. Ti bi mene pratio u mom odabiru. - Pa imam neki osjećaj da kada Rose bira da zna odabrati. Opet me bocnuo malo sa par rečenica. Svjesno mi pokazuje da je svjestan da mi se sviđa. Više od dva sata smo sjedili za stolom, pojeli smo nekoliko slijedova dobrih jela i popili dvije boce vrhunskog vina. Na kraju smo uz desert popili kavu. Konobaru smo ostavili dobru napojnicu jer je Ari rekao da je momak pretplatnik i veliki navijač. Ali i hrana je bila prva liga pa je i sa te strane zaslužio. Krenuli smo sa parkinga i trebao me odvesti prema hotelu. Vozili smo se u tišini neko vrijeme mračnim ulicama a onda sam ga pogledala onako milo, polupijano, mamurno, pospano, znatiželjno i rekla mu: - Ostat ću u gradu Ari. Odlučila sam. - Koliko dugo misliš ostati? - Koliko dugo bude trebalo toliko ću ostati. - Sada ja tebe ne razumijem Rose po prvi puta. Kako to misliš koliko dugo bude trebalo da ćeš ostati. - Pa rekao si da ova priča koju si mi ispričao dobiva finalnu draž i smisao tek onog trena kada ih izvučete u kupu zar ne? 94

Jure Karamarko

- Da ali to može biti tko zna kada. Možda nikada. - Pa eto, spremna sam pokušati to sačekati. Možda u tom vremenu saznam još koji detalj koji si mi propustio ispričati. Tako imam dovoljno vremena da te još bolje upoznam. - Zezaš me ha? Sada ti mene malo zajebavaš. Rose? Sa jednom rukom je držao volan dok je sa drugom rukom smanjio glazbu tako da me bolje čuje jer sam ga zbunila totalno sada. - Rose? Onda? Zezaš me ha? - Ne, ozbiljna sam zaista. Ostajem. Susreli smo se u pogledima. Zaustavio je auto. Povukao je ručnu kočnicu na sred ceste. Prislonio glavu i poljubio me. Ovoga puta ne u lice. Više nije vozio u smjeru moga hotela već u pravcu svoje kuće. Noć za pamćenje. Pošto je svijetlo bilo ugašeno nisam imala priliku razgledati sobu jer smo odmah završili na njegovom krevetu. U jutro sam se probudila uz cvrkut ptica. Odmah kad sam otvorila oči na zidu sobe vidjela sam uokviren šal od nogometnog kluba, protrljala sam oči. Ari nije bio u krevetu. Ulazim u kuhinju a on već spremio doručak za nas i čita moje bilješke. - Rose, nije ti loša ova priča mogu ti reći. Čak zvuči bolje kada gledam kako netko drugi o tom priča. - Gledaš mi bilješke vraže ? Ari, daj pusti to! - Pa moram provjeriti da nisi nešto izostavila. Da ti ne promakne neki važan detalj. - Dat ću ti ja detalj da znaš. Još sam pospana a ti me zajebavaš odmah za dobro jutro. 95

#kradljivcisnova

Prišao mi je, poljubio me. - Onda ružo, nek ti je dobro jutro. Nakon dva dana sam iz hotela gdje sam bila smještena premjestila sve svoje stvari kod njega u kuću jer nije imalo smisla plaćati sobu kada sam s njim stalno. On je inzistirao na tom. Sve se odvijalo filmskom brzinom. Bili smo odmah za vikend i na domaćoj utakmici. Bilo je impresivno i baš onako strastveno kako sam i zamišljala. Samo ljubav na sve strane, emocije, strast, pjesma. Atmosfera me oduševila. Ipak ono što je usljedilo nadmašilo je sva moja očekivanja. Vodio me na odlčujuću utakmicu na taj mali stadion. Jedva mi je nekako nabavio godišnju ulaznicu od nekog prijatelja koji nije mogao ići. Karte nisu ni bile u prodaji jer je cijeli kapacitet samo za pretplatnike. Bilo je prekrasno. Ambijent pun strasti, glasno navijanje, podrška nogometašima od prve do zadnje minute. Ulazak u viši rang proslavljen je spektakularno pred punim stadionom. Sve sezonske karte za novu sezonu bile su rasprodane već prije kraja tekuće sezone. Koreografija je bila predivna. Očarala me. U živo je doživljaj definitivno bolji nego kada se gleda na internetu. Na tisuće papirića u zraku, konfeti, zastavice, baloni. Transparenti na ogradama, ljudi koji padaju u trans od navijanja. Koreografija me oborila sa nogu. Transparent se podignuo preko cijele tribine, silueta gladnog navijača u bojama kluba koji sjedi za stolom sa nožem i vilicom u rukama i čeka svoj obrok raširenih zjenica sa pogledom uperenim u tanjur. Na ogradi iza leđa navijača i iznad tog velikog transparenta je stajala parola „Gurmani znaju za ponudu 96

Jure Karamarko

sa prave strane grada...“ a na prvoj ogradi koja razdvaja teren i tribine je stajala druga parola „...Nogomet sa okusom ljubavi i strasti bez mirisa nafte i nezdravih masti“. Dečki su na terenu odigrali maestralno. Druge opcije uz delirij na tribinama nije ni bilo. Pobjeda se slavila srčano, svaki gol je proslavljen uz pirotehniku, uz dim u nosnicama. Jedno nevjerojatno iskustvo i doživljaj. Oko sredine drugog poluvremena u samoj jezgri gdje su najvatreniji navijači pri rezultatu 3-0 podignuta je parola na kojoj je pisalo: „Mike, sad je kresni gore, vrijeme je...“ Najvatreniji navijači tako su još jednom odali počast Starom Mike-u znajući da su mu na pogrebu stavili bengalku na lijes. Emotivno, jebeno emotivno je i za mene sve ovo. Nakon utakmice bio je veliki koncert lokalnih bendova uz litre i litre piva i stari dobri rock. Ari i ja imali smo isto još jednu večer za pamćenje koja nam je ispostavilo se kasnije donjela i anđela za pamćenje. Baš u vrijeme kada sam bila u devetom mjesecu trudnoće bila je pokrenuta akcija da se dogradi dio tribine i poveća kapacitet stadiona za novih 1000 sjedećih mjesta. Ari je po uzoru na oca 20 godina kasnije organizirao otkup cigli sa kojima su navijači financirali radove. Došla sam taj dan sa ogromnim stomakom, taman pred porod na stadion i zajedno sa Arijem kupila jednu ciglu. Otišli smo na mjesto gdje su se ugrađivale, ugravirali smo na nju tekst i zabetonirali ju zajedno sa ostalima. Poljubili smo se, Ari me je zagrlio čvrsto a oboje smo stajali tako bez riječi i gledali u ugravirana slova na cigli. Pisalo je: „Little Mike“. Stojimo nas dvoje tako i dalje u

97

#kradljivcisnova

tišini a Ari progovori sasvim tiho: „Ne brini sine, tata ima plan...“ A moja priča? Neka pričeka izvlačenje kupa. Možda jednom a možda nikada. Možda...

KRAJ

98

Jure Karamarko

99

#kradljivcisnova

O AUTORU Jure Karamarko iz Zadra poznati je navijački autor i bloger. Komentator je mnogih aktualnih zbivanja oko navijačke borbe za pravedni i pošteni nogometni sustav. Autor je poznatog navijačog romana „Grafičar“ kao i nastavka po imenu „Genova“. Jure je jedan od rijetkih navijačkih autora u svijetu koji pišu izmišljene navijačke romane koji čitatelje navode da ulaze u priču, zamisle sebe i ljude oko sebe u svim radnjama koje se opisuju. Roman „#kradljivcisnova“ njegov su treći takav uradak. Tek mu je 29 godina tako da vjerojatno on neće stati na ovom romanu i ono najbolje možemo tek očekivati.

100

Jure Karamarko

#kradljivcisnova Jure Karamarko

Split, 2015. 101

#kradljivcisnova

102