Facebook To Sam Ja

Počelo je sasvim bezazleno. Čitao sam u novinama da je neki student na Harvardu osmislio nekakvu stranicu preko koje su studenti mogli komunicirati i izmijenjivati informacije, a danas ta ista stranica broji više od 65 milijuna aktivnih korisnika. Nije me niti to dovoljno zaintrigiralo. Problem je bio kad su svi prijatelji postali ludi za Facebookom. Svi su se čudili što sam toliko glup da se ne priključim velikoj Facebook obitelji, a ja sam smatrao njih idiotima jer uživaju u rješavanju nekakvih idiotskih kvizova i testića, stavljaju svoje i komentiraju tuđe slike i pored svega na listu prijatelja dodaju ljude koje nikada nisu vidjeli niti čuli u životu, ali su im se svidjeli kada su komentirali istu sliku pa ih dodali na listu prijatelja. I konačno kad sam nakon dugo vremena odbijanja i protivljenja Facebook idiotizmu odlučio uploviti u te 'internetsko društvene' vode shvatio sam koliki sam idiot. Ali nisam to shvatio odmah. O ne. Shvatio sam to nakon stotina riješenih kvizova u kojima sam saznao što sam bio u prošlom životu, koja sam javna ličnost, koje je moje zanimanje snova, što me čeka u budućnosti, kakav sam čovjek i slično. Shvatio sam da je riječ o glupostima kada sam riješio kviz čiji je rezultat bio da sam pravi pastuh u krevetu. Tada sam znao da svi ti kvizovi lažu i odlučio malo predahnuti od Facebooka. Na listi prijatelja imao sam dvadesetak ljudi, i to ljudi koje poznam, sa kojima idem na kave, cuge, faks. Dvadesetak dana sam oštro odbijao odlaziti na stranicu koja me je užasno razočarala i iznevjerila. Možda je problem bio u tome što sam još bio na dial – up vezi zbog nedostatka financijskih sredstava za ipak nešto brži ADSL. Ali jebiga, nakon dvadesetak dana odlučio sam ipak otići vidjeti šta ima na toj stranici, jel me se netko sjetio. Još uvijek na dial-upu, popio sam kavu dok se stranica otvorila, ali onda sam imao što vidjeti. Dvadeset tri requesta za prijatelja, stotine poziva u razno razne grupe, brdo pića, hrane i poklona koje su mi moji veliki prijatelji poslali, ukratko osjećao sam se kao nevjerojatno voljen čovjek. Pa kako je to krasno. Svi misle na mene. Među requestima je bilo i puno ljudi koje sam znao samo iz viđenja, ali mora da sam ostavio dobar dojam na njih kada su me odlučili nazvati svojim prijateljem. Prihvatio sam sve pozive i uhvatio se komunikacije sa svima njima. Razgovori ili bolje rečeno chatanje se svodilo na pozdrav, uobičajeno pitanje ' Šta ima? ' , dugu pauzu i pozrav. Vau, društveni život mi je cvjetao. Došlo je i vrijeme ispita. Lista prijatelja se punila, a ja se ne sjećam kada sam zadnji put izašao van. Ionako sam svaki dan pijan od svih cuga koje mi šalju moji frendovi. Od tada sve što radim obavezno moram podijeliti sa svojim prijateljima. 'Sutra imam ispit, mislite na mene', ' Danas sam bio u šopingu, kupio sam traperice ', ' Sutra idem u tri pičke materine ' i slični statusi postali su moja svakodnevnica. U redu je da moji prijatelji znaju gdje sam i što radim. U međuvremenu lista prijatelja vrtoglavo raste. Kada stigne neki request uopće više ne gledam tko me smatra prijateljem, samo prihvaćam, nek se gomilaju. Kada mi je dosadno švrljam po profilima i tražim zanimljive ljude pa ih dodajem za prijatelje, stvaram nova poznanstva, baš sam cool. Odlično se osjećam kada mi svi prijatelji koji su mi prije osobno ili pozivom čestitali rođendan sada napišu na Facebook zidu da mi žele sve najbolje i uz to dodaju i pokojeg smajlića ili malo srce da pokažu koliko me vole. A ja to onako presretan sam u sobi čitam za svoj rođendan i mislim si kako sam jebeno voljen, pa to je prekrasno.

Neki dan sam sreo u busu svoju simpatiju, našao sam je na Facebooku i chatamo svaki dan do u nedogled, postali smo si pravi frendovi. Kad sam je sreo blenuo sam u nju ko tele u šarena vrata i dva sata sjedio pored nje ne izgovorivši dvije riječi. I onda pred kraj kaže ona meni da je vidjela moje nove slike na Facebooku i da mi je sigurno bilo lijepo za doček. Odgovaram da mi je bilo ok i da sam vidio na njenom statusu da je bila kod rodice, sigurno se zabavila. Čujemo se onda na fejsu večeras, bila je rečenica koju smo jedno drugom izrekli na rastanku. Navečer sam vidio da je online i javio sam joj se. Chatali smo do tri ujutro, nikako da nam nestane tema za razgovor. Stavljam svaki dan na Face link pjesme koja mi se užasno sviđa ili ovih kolumnica koje pišem. I onda stanem pred ekran i čekam da netko nešto komentira ili da se ispod linka pojavi palac gore i nečije ime i prezime koje likes this. Onda sam ispunjen srećom i mirom jer moji dragi prijatelji i usputne ljepotice koje su odobrile moj request vole ono što ja volim, vole ono što ja pišem. U tom trenutku shvatio sam da život jednostavno nema smisla bez Facebooka i ADSL-a ( kojeg sam u međuvremenu nabavio ). Jebote, imam više od 190 prijatelja na listi. Od tih 190 njih 90 me zna samo iz viđenja, 20-ak me nikada nije upoznalo, vidjelo, čulo, 30ak je starih prijatelja koji su sada samo znanci, 20-ak je onih koji me poznaju preko nekoga drugoga pa misle da me znaju, a ostalih 30-ak su oni sa kojima mogu na piće, priču ili vani, ali tu mogučnost ne iskorištavam jer ipak previše socijalizacije nije nikome pomoglo. I tako sam poučen mudrostima života, u čemu mi je Facebook i moji dragi prijatelji na njemu pomogli došao do zaključka da moram početi voditi nov način života. Nema više besmislenih kavica, izlazaka, opijanja ili razgovora s prijateljima kao što je to nekada bilo. O ne. Sada sam si nabavio onaj stick za net i kvalitetan laptop. Moji izlasci iz kuće nezamislivi su bez te dvije prijeko potrebne stvari. Ako u tom izbivanju iz kuće slučajno nekoga upoznam ne tražim da mi sam/sama ispriča svoju životnu priču, samo pitam ime i prezime, upišem u Facebook, dodam za prijatelja i sve znam. Hvala, razgovor i upoznavanje gotovo. I tako ljudi moji kada me sretnete po gradu sa laptopom u jednoj i internet stickom u drugoj ruci ne brinite da ću vas puno tlačiti. Ako se znamo od prije podsjetite me kako se zovete i ja ću odmah znati sve što ste radili i što imate u planu u bliskoj budućnosti, a ako vam je rođendan budite sigurni da ćete dobiti i čestitku, poslati ću vam plišanog medvjedića kao poklon koji će vas čekati pri prvom ulogiranju na Facebook. Da, divno je ovo doba modernizacije, ovo doba Facebooka. Zadnji put sam izašao sa društvom prije više od godinu dana, zadnju cure se ne sjećam, zadnji razgovor sam vodio prije par mjeseci, a rad... Hmmm što je rad?? Volim te Fejsbuče moj! Svi događaji u ovoj priči su izmišljeni, kao i svi akteri. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je potpuno slučajna i nenamjerna. Ne pokušavajte ovo kod kuće. Ono što nije izmišljeno i što je postala činjenica jest to da je Facebook postalo moćno sredstvo ne samo komunikacije već i reklamiranja, pa tako švrljajući po tuđim profilima i raznoraznim aplikacijama možete saznati koji su preparati najbolji za rast kose, gdje se najbolje jede, tko je najbolji političar, za koga trebate glasati i slično. I što je još bitnije, ako osnujete grupu ili fan stranicu potpuno besplatno sebi radite reklamu i povećavate promet. Genijalno. Ako ste i mislili da sam glup što hodam uokolo sa laptopom sada shvaćate koliko sam pametan i poduzetan. Posao cvjeta, frendovi se gomilaju, a ja uživam u naslonjaču svoje fotelje sa laptopom na koljenima.

Poanta priče? Nema univerzalne poante. Svatko od vas neka priču primjeni na sebe i ako se u njoj prepozna neka poantu izvlači sam/a. Tko sam ja u svemu ovome? Ja sam samo Đelo Hadžiselimović koji je priču odabrao.