U vrijeme industrijske revolucije došlo je do poboljšanja uvjeta života i do procesa urbanizacije. Strojevi ulaze u tvornice i uvelike olakšavaju čovjekov rad, ali za njihovo pokretanje potrebna je energija koja se dobiva iz fosilnih goriva. Klasična industrija koristeći fosilna goriva narušava ekološku ravnotežu. Emisijom štetnih plinova koji se javljaju prilikom sagorijevanja fosilnih goriva dolazi do povećanja koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi i do globalnog zagrijavanja, što uzrokuje klimatske promjene čije su posljedice vidljive na cijeloj Zemlji. One uključuju topljenje ledenjaka, povećavaju rizik od poplava i suša, povećavaju razinu mora, gubitak bioraznolikosti, prijete ljudskom zdravlju itd. Početkom 70-tih godina zbog sve očitijih posljedica industrijskog zagađenja na zdravlje ljudi i okoliš dolazi do procesa sve intenzivnijeg razvijanja i povećane brige za okoliš. Poslovne strategije se okreću prema održivom razvoju, a rješenje pruža suvremena industrija koja u svom radu vodi brigu o okolišu. Suvremena industrija za dobivanje energije koristi obnovljive izvore energije pri čemu je emisija štetnih plinova mnogo manja ili je čak ni nema. Industrijska politika EU-a ima ulogu pokretača održivog razvoja, a ciljevi i smjer razvoja industrije EU-a zadani su u strategiji "Europa 2020". Hrvatska kao članica EU-a, mora svoju politiku industrijskog razvoja prilagoditi industrijskoj politici EU-a. Iako pred hrvatskom industrijom stoji dug i naporan put, svijetla budućnost se nadzire u korištenju Europskih strukturnih i investicijskih fondova koji su glavni izvor financiranja zemalja članica EU-a radi ostvarivanja strategije "Europa 2020". Učinak europske industrije na okoliš poboljšao se u posljednjih nekoliko desetljeća. Promjene su se dogodile iz više razloga: strožeg ekološkog zakonodavstva, veće energetske učinkovitosti, općenitog trenda udaljavanja europske industrije od nekih vrsta proizvodnje koje podrazumijevaju više onečišćenja i sudjelovanja tvrtki u dobrovoljnim programima s ciljem smanjenja utjecaja na okoliš. Usprkos tim poboljšanjima, industrija još uvijek snosi odgovornost za značajno opterećenje okoliša u pogledu onečišćenja i otpada koje taj sektor stvara .
Politike EU-a Industrija je ključan dio europskog gospodarstva, ali predstavlja i izvor onečišćenja. Već dugi niz godina propisima o zaštiti okoliša ograničavaju se štetni učinci industrijskog onečišćenja na zdravlje ljudi i okoliš. U nastavku su navedene politike EU-a kojima se ograničava industrijsko onečišćenje: Direktivom o industrijskim emisijama (IED) definiraju se obveze oko 50 000 velikih industrijskih postrojenja kako bi se izbjegle ili smanjile emisije onečišćujućih tvari u atmosferu, vodu i tlo. Tom se Direktivom također traži od postrojenja smanjenje količina otpada. Direktivom o industrijskim emisijama određuju se granične vrijednosti emisije odabranih onečišćujućih tvari na razini cjelokupne Europske unije za određene aktivnosti, tj. velike uređaje za loženje (LCP), postrojenja za spaljivanje ili suspaljivanje otpada, aktivnosti u kojima se upotrebljavaju otapala i proizvodnju titan-dioksida. Od 2018. godine Direktivom o srednje velikim uređajima za loženje (MPC) regulirat će se emisije sumpornog dioksida (SO2), dušikovih oksida (NOX) i lebdećih čestica koje nastaju loženjem goriva u uređajima za loženje s ulaznom toplinskom snagom jednakom ili većom od 1 megavata (MV) a manjom od 50 MV. Okvirnom direktivom o ekološkom dizajnu utvrđuju se pravila na razini cjelokupne Europske unije za poboljšanje energetske učinkovitosti proizvoda, kao što su kućanski uređaji, informacijska i komunikacijska tehnologija i ostali tehnički uređaji. Europskim sustavom trgovanja emisijama (EU ETS) smanjuju se emisije stakleničkih plinova iz više od 12 000 postrojenja za proizvodnju energije i industrijsku proizvodnju u 31 državi kao i iz zrakoplovstva. ETS-om je obuhvaćeno oko 45% emisija