Claude Monet.docx

CLAUDE MONET (1840. – 1926.) Claude Monet rođen je 14. novembra 1840. godine u Parizu. Claude Monet biva prvenstveno okarakterisan kao slikar svjetlosti. Medjutim, postoji i drugi Monet, podjednako vrijedan kao i impresionistički slikar svjetla. On je jedan usamljen umjetnik, koji sasvim jasno shvata da vremenom impresionizam ide silaznom putanjom, te nerado učestvuje u grupnim izložbama, a onda odlazi iz Pariza da luta po poljima s plastovima, po trgu Ruanske katedrale, po Normandiji ili maglovitim obalama Temze. On je čovjek kojeg su nemili događaji doveli do margina umjetničkog tržista, koji se na kraju zatvara u svoj mali svijet, vrt u Živerniju. Ranu mladost provodi u gradu Avru, gdje ide na opštinski koledž. Još kao mlad pokazivao je izvjesnu sklonost ka crtanju. To su prvenstveno bili potreti. Njegov otac je želio da on bude trgovac te ga nije podržavao. Kada je primijetila talenat za umjetnost, majka ga upisuje na kurseve kod Žaka Fransoa Ošara. Međutim, ono što će promijeniti Moneta jeste susret sa Ezenom Budenom, slikarem morskih pejzaža. Uz njega u potpunosti shvata prirodu i biva očaran njom. Upisuje akademiju Svis, međutim godine 1861. stupa u vojnu službu. On pristupa Prvom puku afričke lake pješadije, stacionirane u Alžiru i te godine smatra sjajnima, ispunjenim brojnim otkrićima. Vrativši se u Pariz, Monet sa malom družinom pejzažista slika u lugovima Fontebloske šume. Tako nastaje slika Hrast Bodmer u Fontebloskoj šumi. Drvo prikazano na slici je dobilo naziv po slikaru Karlu Bodmeru koji je na Salonu, 1850. godine izložio platno posvećeno toj biljci koju su i fotografi i slikari voljeli. Ova slika čini dio serije od tri slike, osmišljene kao studije za kompoziciju velikih razmjera, namjenjenu izlaganju na Salonu. Na slici se primjećuje i uticaj Gustava Kurbea. Monet kao da želi spojiti realističko slikanje sa barbizonskim eksperimentirnjem u slikanju na otvorenom. Brzim nanosima boje usmjerava je pažnju na igru svjetlosti i sjenke nastalu usred provlačenja sunca kroz grane. Odnose sa porodicom prekida, zbog svoje veze sa Kamij Donskije sa kojom će imati dva sina. Prvi put izlaže na Salonu, godine 1868. Međutim, biva inspirisan djelom Edwarda Maneta „Doručak na travi“, te slika monumentalno platno istog naziva, koje ne uspjeva da završi na vrijeme za Salon, na kojem učestvuje sa Kamijinim potretom Kamij u zelenoj haljini. Sve što je ostalo od monumentalnog platna koje je radio Monet i ostavio nedovršeno, jesu dva fragmenta sačuvana u muzeju Orsej. On potretiše grupu ljudi, raspoređuje ih pod krošnju drveta. Kao modeli poziraju njegovi prijatelji, te supruga Kamij. Bradati čovjek je vjerovatno Gustav Kurbe, majstor realizma. Prizor je smješten upravo u Fonteblosku šumu, koja je ugostila grupu umjetnika Barbizonske škole, začetnike modernog pejzažnog slikarstva. Manetova slika je nastala u ateljeu, prema svim pravilima umjetnosti. Medjutim, Monet odlazi u prirodu. Manet stvara šok, prikazujući golu ženu sa dva odjevena muškarca, a Monetovi likovi su obučeni po najnovijoj modi. Kamij u zelenoj haljini je portret koji je privukao veliku pažnju, a pohvale Monet dobije i od Emila Zole. Kritika hvali način na koji je prikazana svila haljine, opušteno ali i u maniru starih majstora, te biva poređen sa Veroneseom. Figura izgleda kao da je zaista živa i kao da se sprema poći negdje.

Malo poslije toga, ohrabren uspjehom koji mu je donio potret Kamij, on ponovno obrađuje temu Doručak na travi, ali sada u manjem formatu te mu poziraju Kamij i još jedan ženski model. Tako

nastaje slika Žene u vrtu, prvo djelo u potpunosti naslikano „pod otvorenim nebom“. Žene u različitim položajima i pozama su povod da se prikažu svjetlosni efekti i istraži igra sjenke, koju drveće baca po haljinama i zemlji. Iznenadjujuća je Monetova sposobnost da uvijek uspijeva uhvatiti zasljepljujuću svijetlost i odsjaj sunčevih zraka dok se provlače kroz krošnje drveća. Žiri Salona odbacuje ovo djelo. Nakon te slike Monet se nije mogao zaustaviti. Vrtovi kao tema pratit će ga cijeli život, a otkriva ih tokom svog kratkog boravka u Saint Andreseu. Tu nastaju slike Terasa u Sant Adreseu i Vrt u Sant Adreseu. Tada nastaje i djelo Granuje. Granuje, tj. žablja močvara je jedno od omiljenih mjesta Parižana za vrijeme lijepih prazničnih dana. Monet i Renoar se skupa upućuju tamo, godine 1869. kako bi slikali i portretisali, prenosili atmosferu tog mjesta na svoja platna. Monet se za razliku od svog prijatelja usredsređuje na pejzaž, a ne na likove. Pogled mu privlači prvenstveno voda, koju slika kratkim potezima kista, horizontalnim i preklopljenim, koji posmatrani sa određene razdaljine u potpunosti prenose sitno talasanje vode. Ovi prizori koje Monet slika tako da u nekoliko nanosa boje zarobe neuhvatljivi trenutak, u potpunosti definišu impresionizam. Godine 1872. on se seli u Aržantej, gradić na obali rijeke Sene. Upravo tada, Monetov stil dostiže svoj vrhunac. U Aržanteju nastaju neka od njegovih najjznačajnijih remek- djela poput: Polje s makovima, Most u Arženteju, Regata, Ručak... Djelo Polje s makovima jeste sigurno jedno od njegovih najpoznatijih djela. Tema je dio prirode u okolini Aržanteja. Polje s makovima dočaravaju kratki nanosi crvene boje uz podjednako brze nanose zelene boje. Horizont označava drvoredom, a u prvi plan stavlja dva lika, majku i dijete (vjerovatno Kamij sa sinom). Ovim likovima suprotstavlja par u pozadini. Figure služe da razbiju jednolikost scene. Monet se više puta posvetio regatama kao temi koja umjetniku omogućava izučavanje problema prenošenja odsjaja i svjetlosti na platno. Regata u Aržanteju je slika na kojoj Monet stvara komunikaciju izmedju dva dijela, stvarnosti i njenog odraza u vodi. Boje su čiste i nanijete ravnim potezima kista. Ručak je djelo koje prikazuje porodični trenutak u vrtu kuće u Aržanteju. Na lijevoj strani pored stola je Žan, slikarev sin a u pozdini vjerovatno Kamij sa prijateljicom. U prvom planu su ostaci ručka, mrtva priroda je oživljena igrom svjetlosti i sjenke, a cvijeće je kao i obično prikazano brzim potezima kista. Kada je željeznička pruga stigla u Aržentej, to je mjesto postalo najposjećenije od strane Parižana koji su tragali za mirom. Most je prikazan iz žablje perspektive, s tačke gledišta koja naglašava njegovu monumentalnost. Monet pažnju pridaje kontrastu različitih elemenata koji čine prizor : nebo, para koju lokomotiva otpušta i voda. Iz tog je perioda i slika koja je dala izuzetan doprinos historiji impresionizma. To je slika Impresijaizlazak sunca. Na platnu je prikazana luka u Avru, uronjena u jutarnju izmaglicu. Slika je izazvala jednu vrlo grubu ali slavnu kritiku Luja Leroa, koji je rekao da je „tapiserija na pocetnom stepenu dovršenija od ovog morskog pejzaža.“Bio je nesposoban shvatiti kakve ideje izlaže grupa mladih umjetnika osnovana 1873. godine, u salama Nadarevog fotografskog ateljea, 15. aprila, 1874. godine. Ta grupa umjetnika se željela suprotstaviti moći Akademije i Salona. Publika izložbu posjećuje više iz radoznalosti nego što je zaista zainteresovana.

Godine 1875. nastaje Žena sa suncobranom i djetetom. Monet ovdje potrretiše suprugu Kamij i sina Žana, po vjetrovitom vremenu. Na slici je sve treperavo i u pokretu, od sitnih oblaka na nebu do trave. Monet hvata Kamij u pokretu, a lepršava haljina prati taj pokret. Zanimljiva je i tačka gledišta, oni su portretisani iz žablje perspektive. Livada u orvom planu skriva figure u drugom planu. Japan se otvara prema Zapadu, nakon čega japanski stil u metropolama postaje moda. Monet slika Kamij, oduševljen onim što donosi Japan, u japanskom kostimu. Bila je obavijana raskošnim materijalom koji sjaji i ima izražen vez. Ona se osvrće da vidi slikara i za razliku od slike Žena u zelenoj haljini, ona ne djeluje kao da žuri nego se šali sa posmatračem i izaziva. Godine 1877. on slika kolodvor Sen Lazar, pravi simbol modernog grada. Monet pokušava naslikati promjenjiva svojstva pare, zahvaljujući vještoj upotrebi boja. On ljubičastu boju smatra bojom atmosfere. Godine 1879., Kamij koja je bila njegov model, njegova Žena u zelenoj haljini, žena koja šeta poljima s makom, Žena sa suncobranom, umire od tuberkuloze a Monet pada u duboku depresiju. U prvim satima nakon svitanja, on slika svoju umrlu ženu. To nije uobičajena slika umrlog na kojoj se nastoje zadržati crte lica voljene osobe, nego intimno svjedočenje o najtežim satima. Sa strane, na krevet padaju zraci sunčevog svjetla, kao da joj želi njima ugrijati lice. Ali zažarili su se samo neki cvijetovi u buketu koji je položen na njene grudi. Njegovi rastrgani, ljutiti, brzi ali ponegdje i nježni potezi su borba između hladnoće smrti i sunčeva svjetla dana koji sviće, onima koji nastavljaju živjeti. Monet je već prije slikao snijeg (npr. Svraka). Snijeg koji sjaji, obasjan je jasnim zimskim suncem. Zimu u Veteju, gradiću u koji su se preselili i koji je postao tema većine njegovih slika, vidi drugačije. Ona je hladna, beživotna, siva i usamljena. Malo mjesto u kojem je boravio oko tri godine, slikao je pod različitim vremenskim okolnostima i sa različitih tački gledišta, uz primjenu tehnike koja najavljuje serije motiva (plastovi, katedrala u Ruanu, lokvanji), kojima će biti obilježene naredne godine. Godine 1879.-80., u zimu, kobno i iznenadno otopljenje snijega stvara probleme na obalama Sene. Naleti otopljavanja sa svojom tužnom i melahoničnom atmosferom, potpuno pristaju umjetnikovom raspoloženju. Tada slika Otopljavanje u Lavakuru. Topljenje leda za njega predstavlja spektakularnu priliku koju ne smije propustiti, da prikaže odsjaje i igru svijetlosti na vodi. Iako na slici ne možemo primijetiti tu katastrofu koju je izazvalo naglo topljenje leda, istina je da je atmosfera slike melahonična i napeta, te da otkriva umjetnikovo duševno stanje. Ta godina je godina njegovog odvajanja od grupe impresionista. Monet se odlučuje opet okušati na Salonu, međutim njegova slika Lavakur biva izložena na potpuno neadekvatnoj poziciji, na visini od 6 metara. On se odlučuje na put po sjeveru Francuske. U Normandiji, Monet radi ciklus slika posvećen nemirnim vodama okeana i vraća se na tu temu i u periodu izmedju 1883. i 1885. godine kada slika i Oluju u Etrtau. Suočavajući se sa hladnom klimom sjevernih obala, Monet slika na stijenama u Etrtau. Brzim potezima kista pretstavlja talase uzburkanog mora, potpuno drugačije od mirnog mora koje je prije slikao. Pred kraj 1883. godine, Monet prihvata poziv svog prijatelja Renoara i ide sa njim na Azurnu obalu i u Liguriju. Umjetnika će gradić Bordigera toliko osvojiti da će se kasnije sam tamo vratiti kako bi slikao. Monet se osjećao gotovo nesposobnim uhvatiti paletom tako živu hromatsku

skalu. Govori kako je plavetnilo mora i neba nemoguće naslikati, i kako ne zna odakle da počne da slika i posmatra. U potrazi za novim mjestom stanovanja, Monet dolazi u Živernij. Biva očaran atmosferom tog mjesta, te se tu nastanjuje sa porodicom u jednoj seoskoj kućici. Godine 1891. nastaje ciklus slika posvećen plastovima sijena. Nakon kratkog putovanja u Holandiju vraća se u Živernij i tu započinje fazu ciklusa koji ce obilježiti posljednji period njegovog stvaralaštva. On prethodno pokušava da ostvari kompozicije s likovima, ali ga prvestveno zanima reprodukcija promjenjive stvarnosti. Logika ciklusa postaje neophodna i predstavlja jedino sredstvo njegove borbe protiv proticanja vremena. Godine 1890., Monet ostvaruje svoj najveći san. Kupuje kuću u Živerniju, sa okolnim zemljištem te počinje projektovati vrt sa jezercetom u kojem ce uzgajati lokvanje. Tu će se nastaniti sa svojom drugom suprugom, Alis Ošede. Godine 1892., Monet iznajmljuje sobu u Ruanu sa pogledom na katedralu, koja će postati tema ciklusa slika na kojima će raditi sljedeće dvije godine. Uvjeren je da je potrebno vidjeti cijelu seriju kako bi se mogla shvatiti vrijednost tih slika, te ne dozvoljava da budu pojedinačno izložene. Smatra se da je katedralu u Ruanu odabrao jer je neujednačena površina gotičke fasade bila pogodna za njegovo slikarsko iskustvo, te za izučavanje prelamanja svijetlosti. Monet iznosi tako ideju o nemogućnosti reprodukcije objektivne istine. Izmedju 1899. i 1901. Monet boravi u Londonu. Tu se vraća na temu već slikanu u mladosti, a to su gradske obale Temze. Tu nastaje i slika Parlament. Parlament slika slobodijim potezima kista, predmeti gube svoju čvrstinu i djeluju kao da žive u drhtavoj svijetlosti koja ih oblikuje. U Parizu se otvara 1900. godine svjetska izložba, gdje Monet ima istaknuto mjesto, vec prihvaćen i poznat kao „otac impresionizma“. Prisustvo na Svjetskoj izlozbi mu donosi novu slavu i priliku da bude vidjen. Godine 1908. javljaju se prvi simptomi bolesti. Monetu slabi vid. Izradjena skoro u tajnosti, u miru njegovog vrta, nastaje serija lokvanja, najslavniji ciklus koji je umjetnik naslikao. Naslikao je 48 verzija te teme, poznatih kao Lokvanji, serija vodenih pejzaža. I sam vrt je fascinantan, jer je svaki cvijet je izabran na osnovu svoje boje, mirisa i oblika da bi sa ostalima činio neobično umjetničko djelo.

Claude Monet umire 26.12. 1926. godine.