Baudelaire, Jean Paul Sartre

Baudelaire



Jean Paul Sartre

Baudelaireovo unutarnje ozračje (...) Ako se pođe od tih dvaju zahtjeva, opisati Baudelaireovo unutarnje ozračje postaje lako: taj čovjek je čitavoga svog života pokušavao da u očima drugih i u svojim rođenim p o s t a n e n e š t o. Želio je da se po strani od velikoga društvenog slavlja uzdigne poput statue, konačan, neproziran, neprisvojiv. Jednom riječju, reći ćemo da je htio b i t i – a pod time ćemo razumjeti uporni i strogo određeni način prisustvovanja nekog predmeta. Ali to biće koje je htio da drugi potvrde i u kojem je htio sam uživati Baudelaire ne bi podnio da bude pasivno i nesvjesno poput kakvog oruđa. On pristaje da bude predmet, ali ne i puka datost slučaja. Ta stvar će odista biti svoja, ona ć e s e s p a s i t i ako se može dokazati da se sama stvorila i da se sama održava kao biće. Time smo se vratili načinu prisustvovanja svijesti i slobode koji ćemo nazvati e g z i s t e n c i j o m. Baudelaire ne može niti hoće do kraja živjeti b i ć e ili e g z i s t e n c i j u. Tek što se prepustio jednoj od dviju strana, a već pribjegava drugoj. Osjeti li se predmetom – i to krivim predmetom – u očima sudija koje je sebi izabrao, istoga časa nasuprot njima potvrđuje svoju slobodu, bilo razmećući se porocima, bilo osjećajući grižnju savjest, koja ga jednim zamahom krila uzdiže iznad njegove prirode, bilo hiljadama drugih lukavština, koje ćemo uskoro vidjeti. Ali ako tada iziđe na tlo slobode, već se uplaši što je nije zaslužio, što mu je savjest ograničena, pa se slijepo drži gotovog svijeta, u kojem su Dobro i Zlo unaprijed dati i u kojem on zauzima određeno mjesto. Izabrao je da mu savjest, nemirna savjest, bude vječno razdirana. Njegovo ustrajavanje da u čovjeku pokazuje 

Fragmenti Sartreovih studioznih monografija o Baudelaireu (1947), Flaubertu (1972) i Genetu (1952) svojevrsni su uvodnici obzirom da su u vrijeme pojavljivanja, kao i dan danas, zagonetni i provokativni. Sva tri dijela odabrao i s francuskog preveo Petar Stefanović. Međunaslovi su prevodiočevi. 

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

vječnu dvojnost, dvostruki zahtjev, dušu i tijelo, gnušanje nad životom i ushićenost životom, iskazuje rastrzanost njegovog uma. Zato što je u isto vrijeme htio biti i postojati, zato što neprekidno bježi od egzistencije u biću i od bića u egzistenciji, on je samo živa rana na široko rastvorenim usnama i svi njegovi čini, svaka od njegovih pomisli sadrže dva značenja, dvije protivrječne namjere, koje jedna drugoj zapovijedaju i jedna drugu razaraju. On čuva Dobro da bi mogao počiniti Zlo, pa ako počini Zlo, čini ga da bi odao poštu Dobru. Ako prekrši Propis, on to čini da bi bolje osjetio moć Zakona, da bi ga nečiji pogled osudio i mimo njegove volje svrstao u sveobuhvatnu hijerarhiju, ali ako izričito priznaje taj Poredak, i tu vrhovnu moć, on to čini da bi im mogao umaknuti i osjetiti se usamljen u grijehu. U tim čudovištima kojima se klanja on prije svega opet nalazi nezastarljive zakone Svijeta, u smislu da “izuzetak potvrđuje pravilo”, ali ih u njima nalazi ismijane. Kod njega ništa nije jednostavno; on se u tome gubi, pa najzad u očaju napiše: Imam tako čudnovatu dušu da se u njoj i sam ne prepoznajem. Ta čudnovata duša živi u zloj namjeri. U stvari, u njoj ima nešto što ona u neprestanom bježanju skriva: znači da je izabrala da ne izabere s v o j e Dobro (...) Baudelaireov egzistencijalistički ponor (...) Baudelaire: čovjek koji osjeća da je ponor. Ponos, dosada, vrtoglavica: on sebe vidi do dna srca, neuporedivog, nepristupačnog, nestvorenog, besmislenog, beskorisnog, ostavljenog u najpotpunijoj usamljenosti, kako sam podnosi svoje vlastito breme, osuđen da sasvim sam opravdava svoje postojanje i neprestano bježeći, iskradajući se iz svojih rođenih ruku, povučen u promatranju i, u isto vrijeme, izbačen iz sebe u beskonačno gonjenje, ponor bez dna, bez zidina i bez tmine, tajna u punom svjetlu, nepredvidiva i savršeno poznata. Ali, nesreće njegove radi, njegov lik mu još izmiče. Tražio je odsjaj nekakvog Charlesa Baudelairea, sina generalovice Aupick, pjesnika zapalog u dugove, ljubavnika crnkinje Duval: pogled mu je naišao na ljudski život. (...) Osjetiti raznježeni pogled (...) Privući pogled stasite žene, vidjeti sebe njezinim očima kao domaću životinju, živjeti bezbrižnim, sladostrasnim izopačenim životom mačka u aristokratskom društvu, u kojem su gorostasi, ljudi-bogovi za njega i bez njega odlučili o smislu svemira i o krajnjim ciljevima njegova života, takva je njegova 

Zeničke sveske

najdraža želja; on bi htio uživati u ograničenoj nezavisnosti raskošne, besposlene i beskorisne životinje čije su igre zaštićene ozbiljnošću njezinih gospodara. Naravno, u toj sanjariji će se nakon toga ukazati na tragove mazohizma; sam Baudelaire bi je označio satanskom pošto je izričito riječ o poistovjećivanju sebe sa životinjom; i nije li on nužno mazohist ukoliko ga potreba za javnom pohvalom dovodi do toga da za velike i stroge savjesti teži da bude p r e d m e t o m? Nesumnjivo ćemo skrenuti pažnju na to da Baudelaire, još više nego za mačijim, žali za stanjem dojenčeta, koje kupaju, hrane i povijaju snažne i lijepe ruke. I bit ćemo u pravu. Ali to ne proizilazi iz ne znam kakvoga nesretnog slučaja koji je zaustavio njegov razvoj, ni iz nekog poremećaja koji se, uostalom, ne da dokazati. Ako on žali za svojim ranim djetinjstvom, to je zato što su ga onda rasterećivali brige za egzistenciju, to je zato što je za nježne, prgave i brižne odrasle osobe potpuno i raskošno bio predmetom, to je zato što je onda – i samo onda – mogao ostvariti svoj san da čitav osjeti nečiji raznježen pogled. (...) Baudelaireov dendizam (...) Jasno je da dendizam predstavlja ideal uzvišeniji od poezije. Riječ je o društvu na drugom stupnju, zamišljenom po uzoru društva umjetnika koje su zamislili Falubert, Gautier i teoretičari umjetnosti radi umjetnosti. Od toga uzora ono preuzima ideju o bezrazložnosti, nesvjesnoj samotvornosti i beskorisnosti. Ali ono diže cijenu pristupa toj zajednici. Bitne osobine umjetnika se preuveličavaju i dotjeruju do krajnje granice. Obavljanje umjetničkog zanata kome je cilj još i pretjerana korist postaje puki obred uljepšavanja, a kult ljepote, koji proizvodi postojana i trajna djela, pretvara se u ljubav prema otmjenosti, zato što je otmjenost kratkotrajna, beskorisna i prolazna; slikarev ili pjesnikov stvaralački čin, ispražnjen od svoje suštine, poprima oblik strogo bezrazložnog čina, u smislu koji mu pridaje Andre Gide, pa i besmislenog, a estetska domišljatost se pretvara u obmanjivanje; strah za stvaranjem se skrućuje u neosjetljivost. (...) (...) Dendizam je, svojom bezrazložnošću, slobodnim položajem vrijednosti i obaveza, srodan izboru nekog Morala. Čini se da je na tom planu Baudelaire dao zadovoljenje onoj transcedentnosti koju je u sebi otkrio već na samom početku. Ali to je krivotvoreno zadovoljenje. Dendizam je samo oslabljeni lik apsolutnog izbora bezuslovnih vrijednosti. U stvari, on se drži u granicama tradicionalnog Dobra. On je, nema sumnje, proizvoljan, ali je i potpuno bezazlen. Ne remeti ni jedan od 

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

utvrđenih zakona. Hoće da bude beskoristan, pa nesumnjivo, ne s l u ž i ničemu; ali i ne škodi; a klasa na vlasti će uvijek pretpostaviti dendija revolucionaru, isto kao što će Louis Philippova buržoazija radije podnositi Umjetnosti radi Umjetnosti nego angažiranu književnost Victora Hugoa i Georg Sand. (...) Baudelaireova naklonost za temu mirisa (...) Ko god je pročitao divne stihove N e s r e ć e: Mnogi cvijet sa žaljenjem izliva svoj miris poput tajne blag u pustoši duboke, predosjetio je tu Baudelaireovu naklonost za one čudne predmete koji su biću kao izdanci i čiji je život sačinjen od odsutnosti. Miris postoji “sa žaljenjem” i s njim udišemo samo to žaljenje, on se u isto vrijeme gubi i daje, prodire u nosnice i nestaje, izliva se. Ipak ne sasvim: on je tu, izdržljiv, dodiruje nas. Upravo je stoga – a ne, kako su tvrdili neki lakrdijaši, zato što ima osobito razvijeno čulo mirisa – Baudelaire toliko volio mirise. Miris nekog tijela, na usta i na nos udišemo samo to tijelo, koje odjednom temeljno poznajemo, kao njegovu najskriveniju suštinu i, da i to kažemo, njegovu prirodu. Miris u meni stapanje je tuđeg tijela s mojim tijelom. A to je ono rastjelovljeno, pretvoreno u paru, koje je, istina, čitavo ostalo ono što jest, ali i postalo isparljivi duh. Tome produhovljenom posjedovanju Baudelaire je osobito naklonjen: veoma često se ima utisak da on žene prije udiše nego što s njima vodi ljubav. Ali za njega mirisi, osim toga, imaju onu neobičnu moć da, sasvim se podajući, prizivaju onaj nedostižni drugi svijet. Oni su u isto vrijeme tijela i kao neko poricanje tijela, u njima ima nešto nezadovoljeno što se stapa sa željom koju ima Baudelaire da bude vječno drugdje: Kao što drugi umovi po muzici brode, Moj, o ljubavi moja, po mirisu tvome plovi.

10