Uvod U Sp Skripta(1).docx

OPĆI UVOD U SVETO PISMO

Svećenik "mora biti čovjek koji svoj život živi iz riječi, koji je njome prožet, koji iz nje izlazi i u nju zalazi. On mora i sasvim praktično pronaći u toj riječi konstrukcijsku točku svoje egzistencije. Drastično rečeno: on ne smije biti zanatlija kulta, nego razmatralac riječi. Ne samo u akademskom smislu (iako se i to traži) već i primjećivati sve više kao Božju riječ, da mu postane colloquium-razgovor, da se osjeti od nje osobno pogođenim i da kroz nju i u njoj smije s Njime govoriti, da mu postane gorućim grmom iz kojeg izlazi glas koji i njega i upravo njega traži. Iz ovakva bi se držanja prema riječi morala u dubini hraniti njegova molitva" (J. Ratzinger).

Što znači tumačenje Biblije i zbog čega je potreban uvod? 1. ČITANJE > 2. TUMAČENJE > 3. SHVAĆANJE > 4. PRIMJENA!

SADRŽAJ KOLEGIJA 1) POVIJESNI TRAKTAT KRATKA POVIJEST TRAKTATA UVODA U SVETO PISMO BIBLIJA I POVIJEST – IZVORI I POVIJESNO OKRUŽENJE NASTANKA BIBLIJE KRATKA POVIJEST IZRAELA 2) KNJIŽEVNA VRSTA Biblija kao literatura – povijest i sadržaj biblijskih knjiga te obilježja biblijskog jezika povijest biblijskog teksta – tekstualna kritika Starog i Novog zavjeta; izdanja Biblije 3) BIBLIJA KAO RIJEČ BOŽJA kanon Svetog pisma inspiracija i crkveni dokumenti 4) TUMAČENJE BIBLIJE U CRKVI hermeneutika biblijska metodologija odnos Biblije i teologije biblijska bibliografija

BIBLIJSKI IZVORI: 1. 2. 3. 4. 5.

• STARI ZAVJET • SEPTUAGINTA (LXX): pismo s hebrejskog prevedeno na grčki.• PEŠITA: sirijski prijevod SP • VETUS LATINA: latinski prijevodi prije Vulgate sv. Jeronima • VULGATA

6. • TEKSTOVI ANTIČKOG BLISKOG ISTOKA, ASIRSKI GODIŠNJACI I BABILONSKE KRONIKE 7. • APOKRIFNI ILI PSEUDOEPIGRAFSKI SPISI 8. • SPISI SA MRTVOG MORA (KUMRANSKI SPISI): 9. • NOVI ZAVJET 10. • JOSIP FLAVIJE 11. • RABINSKI IZVORI 12. • GRČKI I LATINSKI TEKSTOVI O ŽIDOVSTVU; ARHEOLOŠKI PRONALASCI (NATPISI, KOVANICE, PEČATI…).

POVIJEST IZRAELA

ABRAHAM 1850.-1750. g. pr.

-Kr Jahve reče Abramu: »Idi iz zemlje svoje,iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti,blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati,i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.« Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao. S njime krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana. (Post 12,1-4) Post 15  SAVEZ

„PLODNI POLUMJESEC“=

ABRAHAMOVA MIGRACIJA. Iz Ura u Haran, u Haranu dobiva poziv od Boga.

JAKOV (POST 25 – 36) I JOSIP (POST 37 – 50) – POVIJEST OCA I SINA, U BIBLIJSKOJ POVIJESTI JAKOV SE SMATRA OCEM NARODA. NJEGOVO POTOMSTVO OD ABRAHAMA I JAKOVA POSTAJE KLICA ZA NARODE DVANAEST PLEMENA. NJEGOVO DRUGO IME – IZRAEL (USP. POST 32,23-33: ‫ )ש ֺ ר ה‬śārāh ) - PREVLADATI) , IME JE PO KOJEM ĆE SE NAZIVATI KASNIJI NAROD – SINOVI IZRAELOVI. SMATRA SE KAKO JE U BIBLIJI EGIPAT ZEMLJA KOJA PREDSTAVLJA UGNJETAVANJE, ALI MOŽEMO ZAMIJETITI KAKO U PRIČAMA PRAOČEVA POSTOJI USPOREDNA VERZIJA U KOJOJ JE EGIPAT MJESTO UTOČIŠTA I ZAŠTITE. OD OTPRILIKE 2000. G. PR. KR., PALESTINA JE ZANIMLJIVA EGIPATSKOM UTJECAJU. ODNOSI IZMEĐU PALESTINE I EGIPTA ODNOSE SE NA PODRUČJE UŠĆA RIJEKE NIL, ODNOSNO PODRUČJE POD IMENOM GOŠEN, GDJE SU ŽIDOVI „ROBOVALI“, ODVOJENI OD PUSTE ZEMLJE, A GDJE SU NAJČEŠĆE PROLAZILE SAMO KARAVANE. U VRIJEME SREDNJEG CARSTVA, TOČNIJE SA 12. DINASTIJOM (2000.- 1800.g.pr.Kr.) EGIPĆANI SU POSJEDOVALI SNAŽNU VOJNU KONTROLU NAD PALESTINOM I SIRIJOM. NJIHOVA DOBRA I PROIZVODI NAJPRISUTNIJI SU BILI U FENIČKOM GRADU UGARIT I OKOLNOM ZEMLJOPISNOM PODRUČJU. ČINJENICA DA SU EGIPTOM TADA VLADALI HIKSI (OKO 1730. – 1600.g.pr.Kr.), SEMITSKI KNEZOVI, S GLAVNIM GRADOM AVARIS, UZROKOM JE ŽIDOVSKOJ NOVOJ MIGRACIJI I JOSIPOVOM POLITIČKOM USPONU.

IZLAZAK Papirus Anastasit V (oko 13.st. pr. Kr). Spominjanje odbjeglih semitskih robova (izlazak?)

K IZGONOM HIKSA I DOLASKOM NA VLAST 18. DINASTIJE, ODNOSI IZMEĐU NJIHOVIH PRETHODNIH SURADNIKA SE ZAOŠTRAVAJU, ŠTO DOVODI DO SLUČAJEVA SLIČNIH ONIMA OPISANIMA U IZL 1,8-22. U OVAKVOM KONTEKSTU NALAZI SE PRIPOVIJEST O MOJSIJU. „DOSAD ARHEOLOGIJA NIJE PRONAŠLA NI JEDAN SPOMENIK KOJI BI MAKAR NAGOVIJESTIO NEKI OD OVIH DOGAĐAJA. TEŠKOĆE SU JOŠ VEĆE ZBOG TOGA ŠTO BIBLIJSKI IZVJEŠTAJ NE SPOMINJE NI GODINE KADA SU SE OVI DOGAĐAJI ODIGRAVALI NITI IME FARAONA KOJI JE TADA VLADAO U EGIPTU. NEDOSTATAK IMENA U BIBLIJSKIM ZAPISIMA JE OPRAVDAN ZBOG NEKOLIKO

RAZLOGA. PRVO, EGIPĆANI I FARAON BILI SU TOLIKO OMRAŽENI IZRAELCIMA DA JE RAZUMLJIVO ZAŠTO BIBLIJSKI PISAC NIJE ŽELIO NI SPOMENUTI TU OMRAŽENU OSOBU. DRUGO, SVI IZRAELCI KOJIMA JE BILA PISANA KNJIGA O IZLASKU (MOJSIJEVI SUVREMENICI) DOBRO SU ZNALI TKO JE BIO TAJ FARAON, TAKO DA NIJE BILO POTREBE SPOMINJATI NJEGOVO IME. TREĆE, ŽELJA AUTORA OVIH TEKSTOVA NIJE NAZNAČITI TKO JE BIO FARAON U VRIJEME IZLASKA IZRAELACA IZ SUŽANJSTVA, DA BI ZADOVOLJIO RADOZNALOST MODERNIH POVJESNIČARA, VEĆ JE ŽELIO PRIKAZATI IZRAELCIMA TKO JE BIO BOG IZLASKA.

Dvije teorije o povijesnom izlasku iz egipta: 1) KRAJEM 13. STOLJEĆA, NEGDJE OKO 1200. G. PR. KR.  FARAON RAMSES II. 2) sredinom 15. stoljeća, oko 1500. g. pr. Kr.  18. dinastija Tutmozisa

MARNEPTIN SPOMENIK (1220. PR. KR.) spominje opustošenje izraela

Jošua

Osvojenje Palestine i Jošua Pnz 32,48-52 (usp. 34,1-12) Toga istog dana Jahve reče Mojsiju: »Popni se na goru Nebo u Abarskom gorju – ono je u moapskoj zemlji nasuprot Jerihonu – pa pogledaj zemlju kanaansku što ću je dati u posjed Izraelcima. Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima kao što je i tvoj brat Aron, koji je umro na brdu Horu, bio pridružen svojima. A to zato što ste mi se iznevjerili sred Izraelaca kod Meriba Kadeša, kod voda u pustinji Sinu: niste očitovali moju svetost među Izraelcima. Zato ćeš samo izdaleka vidjeti onu zemlju, ali u nju nećeš ući – u zemlju koju dajem Izraelcima.« Jošua zauze svu zemlju, kao što je Jahve bio rekao Mojsiju, i dade je u baštinu Izraelu podijelivši je po plemenima. I konačno zemlja počinu od rata. (Jš 11,23) JOŠUA Jš 2 govori o osvajanju grada sa strane židovskog naroda predvođenog Jošuom i zahvaljujući posredovanju bludnice Rahabe. Jš 24,11 spominje bitku i vjerojatno služi kao dopuna prethodnoj predaji. Jš 6 pripovijeda o čudesnom osvajanju prema kojemu zvuci trublja ruše gradske zidine. ŠtO Je i gdJe Je zAprAvO stArOzAvJetni JerihOn? Nakon dugogodišnjih iskapanja jasno je da u Jerihonu (Tell es Sultan) ne postoje rukotvorine koje bi pripadale Jošuinom razdoblju. Arheologinja Kathleen Kenyon datirala je posljednju rekonstrukciju grada oko 2000. g. pr. Kr. i rekla kako se nikakve velike utvrde ne mogu povezati s biblijskim razdobljem od 1500. – 800. g. pr. Kr. U vrijeme osvajanja grada, Jerihon je najvjerojatnije bilo veće selo koje je gajilo bogatu povijesnu tradiciju povezanu s ratnim osvajanjima, a kasnije je postala važna u narodnim predajama. Biblijski autor se nadahnuo slavnom predajom kako bi uzveličao Jošuin lik, o čijoj povijesnosti ne moramo sumnjati. Sličan primjer je i grad Aj (usp. Jš 7–8) koji je prema biblijskom izvještaju nakon bitke pretvoren u ruševine i pusto mjesto. Teorije stvaranja „Izraela“ u Palestini: 1)Mirotvorno prodiranje (Landnahme – „prodiranje“  Landesausbau – „učvršćivanje“); 2) Socijalni sukobi među gradskim stanovništvom i pridošlim skupinama suprotnog mišljenja; 3) Unutarnji razvoj miješanog društva u smislu savezništva, osobito oko svetišta (amfiktionomija).

SUCI 1200.-1025. pr. Kr.

Razdoblje sudaca: (Suci 17,6) U one dane nije bilo kralja u Izraelu; svatko je radio što mu se činilo pravednim. Knjiga o Sucima želi pokazati kako su rasprostranjena plemena i njihova podloženost Kannancima krivi za Izraelov grijeh (usp. Suci 2). U Knjizi o Sucima primjećuje se duboki razdor u Izraelu do te mjere da plemena međusobno ratuju, kao npr. Efrajim i Benjamin Od Samuela do rascjepa kraljevstva (Šaul-David-Salomon) (1020. ~ 922. pr. Kr.) Monarhistička predaja (1Sam 9; 10,1-16; 11) je usredotočena na Šaula kojega će Samuel, na prethodni Gospodinov nalog, pomazati za kralja. Antimonarhistička predaja (1Sam 8; 10,17-24; 12); prema kojoj narod od Samuela, suca i Božjeg čovjeka, traži kralja da bi bili kao i drugi narodi, međutim Gospodin daje Samuelu do znanja da takvim zahtjevom ne odbacuju njega nego Gospodina. Na upornim zahtijevanjem naroda ždrijebom biva određen Šaul. David je pomazan za kralja Hebrona 1010. godine (2Sam 2,1-4a). Davidovim dolaskom na vlast zbivaju se razne spletke na dvoru i u monarhiji. Riječ je o velikom kraljevstvu, ali arheologija to nigdje ne potvrđuje…. Jedan od rijetkih dokaza je nadgrobna ploča iz Tel Dana

Nadgrobna ploča iz Tel Dana, spominje „Dom Davidov“ (oko 841 pr. Kr.).

(jasno, godine su izražene prije Krista, iako ne piše svugdje „pr.Kr“) Salomon (970.-931.)

Gradnja Hrama oko 960.  1Kr 6; 2Ljet 3,1-7 »To je dom što ga gradiš ... Ako budeš hodio prema naredbama mojim, ako budeš vršio naredbe moje i držao se mojih zapovijedi, tada ću ispuniti tebi obećanje što sam ga dao tvome ocu Davidu: prebivat ću među sinovima Izraelovim i neću ostaviti naroda svoga Izraela.« (1Kr 6,12-13) Rascjep kraljevstva, Juda i Izrael (931.–586. pr. Kr.) Nakon Salomonove smrti, Biblija opisuje rascjep kraljevstva na dva dijela, uzrokovan ponajviše zbog Jeroboamove pobune i sjevernih plemena: stvaraju se dva kraljevstva Izrael na sjeveru i Juda na jugu (usp. 1Kr 12)

KRALJEVSTVO IZRAEL (931.-722.) Značajniji kraljevi Izraelskog kraljevstva. Jeroboam (oko 931.-910.)

Pod ocem Solomonom je narod bio pod teškim porezima kako bi se financirala gradnja velikih zgrada. Sjeverna plemena su bila posebno teško pogođena sa Solomonovonm izgradnjom palače iznad Milloa, mjesta koje je nekad predstavljalo lak prilaz Hramu sa sjever. Zato je zavladao veliki nemir nakon Solomonove smrti, jer se narod uplašio da će i novi kralj nabiti teške poreze. Mladom kralju su se odmah suprotstavili Hadad, od Egipta poržani nasljednik edomskog prijestolja; Rezon, sin aramejskog kapetana, sada de facto vladar Damaska; i Jeroboam, mladi Efrajimac koga je prorok Ahija bodrio da se suprostavi Solomonu. Narod je tražio da se krundiba obavi u Šehemu, mjestu koje se smatralo uporištem sjevernjaka. Slabi Rehoboam je pristao, a narod odmah tražio oslobađanje od poreza. Rehoboam je potom zatražio tri dana da se sasvjetuje o tome. Stariji savjetnici su rekli da ukine poreze, dok su mladi tražili da ustanovi nove poreze kako bi uspostavio autoritet. Rehoboam se priključio mladim savjetnicima i narodu rekao "moj otac vas je šibao bičevima, ali ja ću vas bičevati sa škorpionima." (1 Kraljevi, 12:1-14). Sjevernjaci su na to odbili priznati legitimtet Kuće Davidove i proglasili nezavisnost. Jeroboam je imenovan za njihovog kralja, a odmetnuta država postala Kraljevstvo Izrael.

Omri (885. -874.) Malo biblijskog teksta imamo o njmemu (1Kr 16, 21,28). Bažan je za čitav povijesni okvir, gradi Samariju, prijestolje slonovača, znatna je bila obrada slonovače u tom gradu. Zlatno doba kraljevstva. Spominje se u Mešinoj Steli, Omrijeva kuća (dinastija). Vodio je uspješne vojne kampanje i proširio Izrael.

Mešina stela : Jehu (841.-814.) Dolazi na vlast nakon Ahazije i Jorama te za svoje vladavine u potpunosti uništava Izraelsku kraljevsku obitelj. Jeroboam II (783.-742.) Započinje novo razdoblje, prikazan kao obnovitelj kraljevstva, uspješne vojne kampanje i osvajanja. Pogoršava se religijska situacija, u njegovo doba o tome govore proroci Amos i Hošea. Hošea (732.–723/1.) Za vrijeme kralje Hošee Kraljevstvo Izraela završava, osvajaju ga Asirci, odvode izraelce u ropstvo. Odbio je platiti danak Salamansaru V. te je sklapao savez sa Egipćanima protiv Asiraca, što je na kraju dovelo do potpunog uništenje svjevernog kraljevstva od strane Asiraca. Salamansar V. je tri godine opsjedao Samariju (prijestolnicu sjevernog kraljevstva) koja je bila bez kralja. Neposredno prije pada Samarije Salamansar V. umire, Asirska se

vojska povlači da osiguraju tron Sargonu II. Izrael se ponovno podiže protiv Asiraca prilikom njihovog odsustva, ali se Sargon II. ponovno vraća, osvaja sjeverno kraljevstvo i odvodi Izraelce u ropstvo.

Kraljevstvo Juda (931.-586.) (Južno kraljevstvo) Roboam (931.-913.) Sin kralja Salomona, nametnuo je još teže poreze na narod da pokaže autoritet (teže od Salomona, koji je velikim porezima financirao gradnju hrama). Za vrijeme njegove vladavine Egipćani pljačkaju hram. Uzija(781.-740.) Na kraju njegove vladavine prorok Izaija dobiva Božji poziv. Sa 16 god. Postaje suvladar svome ocu, kad postaje samostalni kralj čini ono ispravno pred Gospodinom, pod utjecajem je proroka Zaharije. Imao je vrlo uspješne vojne pohode zbog čega se uzoholio pa je samostalno prinio kad u Gospodnjem hramu što nije smio napraviti (zabrijao je da bude svećenik) te ga je Gospodin pogodio kugom (veliki potres u isto vrijeme se dogodio).

Ezekija (716.-687.) Nova osvajanja, Juda se širi, gradi nove zidine oko Jeruzalema. Napravio je podzemni tunel koji je služio za dovođenje vode u grad prilikom opsade. Taj tunel postoji i danas. Svjedočanstvo o gradnji je još dan danas unutar tog tunela (2.Kr. 20,20). Za njegovo postojanje imamo vrlo čvrste povijesne dokaze.

Jošija (640.-609.) 2Kr 22-32,30 Nije bilo prije njega takva kralja koji se obratio Jahvi svim srcem svom dušom svojom i svom snagom svojom u svemu vjeran Zakonu Mojsijevu, a ni poslje njega nije mu bilo ravna. (2kr 23,25). Za vrijeme njegove vladavime događa se Deuteronomistička reforma 621.g.;

politička, duhovna i književna. Pronađen je svitak ponovljenog zakona u hramu. Obnovio je i svečano proslavio Pashu u čast Gospodinu. Povijesne knjige se ponovno preposiju, obnova hrama... Obećano mu je da će umrijeti sretan i za njegova života da će Izrael biti u miru, ali ne i nakon njega! Jojakim (609.-598.) Uništio je sve što je Jošio učinio...

Sidikija (597.-587.) Za njegove vladavine je pao Jeruzalem pod Babilon (587. Ili 586. „2Kr 25,1-21“) Jer. 52,28-30 Ezek 3,15 Ezra 2,59-8 – 8,17 U KNJIZI PROROKA EZEKIELA PRONALAZIMO DIJELOVE U KOJIMA SE OPISUJE SITUACIJA O IZGNANICIMA U BABILONIJI. GOVORI SE O NJIHOVOM ROPSTVU, ALI SA SLOBODOM KRETANJA TE KAKO S VREMENOM ZAPOČINJU SUŽIVOT U DIJASPORI. ŽIDOVI SE POMALO PRILAGOĐAVAJU NA OKOLNOSTI U BABILONIJI, DOK VJERSKI OBIČAJI (KAO OBREZIVANJE I ODRŽAVANJE SUBOTE) POSTAJU IZVOROM JEDINSTVA. OVO RAZDOBLJE IZGNANSTVA SVJEDOČI O JOŠ DUBLJEM UKORJENJIVANJU VJERE. Perzijski kralj Kir je pokorio Babiloniju i svečano ulazi u Babilon, otpušta izraelce iz Babilona 539. „Kirov Cilindar“. Nakon što je Kir oslobodio Izraelce, Judeja postaje perzijska provincija. Druga knjiga ljetopisa završava Kirovim ediktom. Zerabubel, unuk kralja Jojakima, vodi prvu skupinu Izraelaca natrag u Judeju, obnavlja hram 520.-515.g Gotovo sto godina nakon povratka Jeruzalem još nije obnovljen, Nehemija koji je bio peharnik kod perzijskog kralja Artarkserksa I, od kojeg je dobio dopuštenje da se vrati u Jeruzalem uz financijsku pomoć te da pomogne obnoviti zidine. Svećenik Ezra je uređivao vjerski život. Vjenčanje postaje religijski značaj, zbog problema mješovitih brakova koja su posljedično narušavala čudoređe. Neh 8 – obnova židovstva

OD EZRE DO ANTIOHA IV. ZA RAZDOBLJE IZMEĐU 427. PA DO 167. GOTOVO DA NEMAMO NIKAKVIH INFORMACIJA 333. Aleksandar Veliki je potukao perzijsku vojsku i sebi podvrgava Palestinu To je miran period u kojem je židovska zajednica zadržala strukturu naslijeđenu od Ezre: veliki svećenik je ravnao vjerskim životom i počeo dobivati obilježja svjetovnog vladara. U ovom periodu polagano u Izrael prodire grčka kultura i stvaraju se uvjeti za buduće sukobe.

IZRAEL POD SELEUKOVIĆIMA HELENIZACIJA Izraela... Ustanak Makabejaca da se suprotstave helenizaciji... Antioh IV. Epifan (175.-163.) -MAKABEJSKI USTANAK JASON Menelaj je vođa ustanka 167. MATATIJA podiže ustanak protiv helenista. JUDA Makabejac (makkaba = čekić) Jonatan nasljeđuje Matatiju. veliki svećenik samostalnosti

ŠIMUN

142. oslobađa jeruzalemsku tvrđavu i počinje period

-Hasmonejska dinastija: Aristobul >Aleksandar >Aleksandra > Ivan Hirkan II. (Njega je Pompei postavio kao upravitelja nakon što je osvojio Palestinu) ANTIPATER/UPRAVITELJ -Herod Veliki u Galileji, 37. preuzima vlast sve do 4. pr. Kr. -Fazael u Jeruzalemu Post 49,10 Od Jude žezlo se kraljevsko,ni palica vladalačka od nogu njegovih udaljiti neće dok ne dođe onaj kome pripada –kome će se narodi pokoriti

GODINE 20. PR. KR. POČINJE DOGRADNJA I OBNOVA HRAMA KOJA ĆE TRAJATI OSAMDESET I TRI GODINE

Herod Veliki Godine 23. gradi Antoniju, palaču gornjeg grada u Jeruzalemu; utemeljuje ili obnavlja Antipatridu, Fazaelidu, Samariju (Sebasta), Herodion, Cezareju i utvrdu Masada, u blizini Mrtvog mora, s namjenom da se u nju skloni u slučaju židovskog ustanka Arhelaj postaje kralj, a Antipa i Filip tetrarsi Cezareja Filipova žena Saloma Herodijada Agripa I. (Dj 12,1-3) Agripa II. (Dj 25,13 – 26,32) ŽIDOVSKI RAT(OVI) GESIJE FLOR – 66.g.p.Kr POBUNA PROTIV RIMA Vespazijan TIT 29. kolovoza 70.g (nakon Krista naravno) uništava Hram koji je do dan danas ostao „uništen“ 132.-135. nova pobuna –rabi Akiba...

Sadržaj Biblijskih knjiga

46 knjiga Starog Zavjeta + 27 knjiga Novog Zavjeta = 73knjige. - NASLOVI U ŽIDOVSKOJ BIBLIJI UZIMALI SU SE OD PRVE ILI OD PRVE DVIJE RIJEČI KOJOM ZAPOČINJE DOTIČNA KNJIGA. TAKO PRVARIJEČ U BIBLIJI JE )ְּ‫בֵ רא‬ ִֺ ‫ שית‬BEREŠIT) = U POČETKU. - SEPTUAGINTA SLIJEDI HEBREJSKU BIBLIJU, ALI IMA DRUGAČIJE NAZIVE, KAO I VULGATA. - BIBLIJSKE KNJIGE NAVODE SE KRATICAMA. NPR. IZL (KNJIGA IZLASKA), 2 LJET (DRUGA KNJIGA LJETOPISA), PNZ (PONOVLJENI ZAKON),... - BIBLIJAJE PODIJELJENA NA POGLAVLJA, NASLOVE, PODNASLOVE I RETKE (PO VIŠE STIHOVA), ŠTO JE TIPIČNO ZA KATOLIČKU BIBLIJU; DOK PROTESTANTI TOGA NEMAJU. JDT 2,4 // 2SOL 1,4-7 // IZR 1,33–2,1 // 1Sol 2,4 – 7,1.4

U 13. St Langton je podjelio Bibliju na poglavlja. U 16.st Luca Panini i Etienne djele Bibliju na poglavlja i retke.

Biblijski kanon židova Hebrejska biblija započinje knjigom postanka a završava Prvom i Drugom knjigom ljetopisa. Literarna kritika: Astruc, Graf i Wellhausen su otkrili redakciju u biblijskim knjigama. Teorija o četiri dokumenta: 1. Jahvistički: Koristi se JHWH, Gospodin se smatra sveopćim Bogom, antropomorfno izražavanje Boga 2. Elohistička: započinje 722.-721. (pad Samarije i sjevernog kraljevstva). Bog se naziva Elohim, transcedentan je, velika važnost se pridaje snovima. Primjećuje se proročki duh, tj. pojedinci s kojima Bog govori. 3. Deuteronistička: počinje 621. Deuteronistička obnova, naglašavanje jedinstva naroda >Pnz<, -Mojsijevi govori se dodaju u spise... 4. Pikerkodex: Počinje 422. Poseban je naglasak na kult, oblikovano je Petoknjižje, temelj Petoknjižja je Knjiga Saveza (Izl 20-23) i Zakon Svetosti (Lev 17-26)

Biblijski kanon židova se djeli na tri dijela: 1. Zakon (torah) 2. Proroci (neviim) 3. Spisi (ketubim) Smještanje knjiga u određeni dio Hebrejskog kanona: 1. Zakon = Petoknjižje. 2. Proroci = Dijeli se na; prednje (starije): Jš, suci, 1.-2. Sam, 1.-2. Kralj. Kasniji (mlađi): Izaija, Jeremija, Ezekiel +12 manjih proroka. 3. Spisi = Dijele se na; Veliki spisi: Psalmi, Knjiga o Jobu, Mudre izreke. Svitci: Pjesma nad pjesmama, Ruta, Tužaljke, Kohelet (propovjednik) i Estera. Ostali spisi: Daniel (apokaliptika), Ezra, Nehemija, Prva i Druga Ljetopisa. Židovi ne žele u kanon utvrditi ništa što ne sadrži „Veritas Hebreica“, odnosno knjige koje nisu u originalu na hebrejskom. Sinoda u Jamni 90. God. Samo spisi na heb. jeziku mogu ući u židovski kanon, izbacuju se: 1.-2. Mak, Jdt, Tob, Mudr, Sir, Bar i deutrokanonski dodatci u Dn i Est. To je isto učinio Martin Luther  .

Starozavjetni židovski kanon je otvoren! Čeka se Mesija .

Katolički kanon Starog Zavjeta

Kanon: „Kanon“ je naziv za pravnu normu ponašanja, smjernicu ili pravilo. U bibliji se podrazumjeva za skup knjiga koje su nadahnute Duhom Svetim. Novozavjetni kanon: nastao je u relativno kratkom vremenu, on je nastavak na Stari Zavjet i zatvoren je. Objava je svršena. Kriterij za određivanje kanona:     

Apostolsko podrijetlo spisa! (Odnosi se i na njihove učenike, apostolske oce) Inspirirani Duhom Svetim Pravovjernost spisa Konsenzus pojedinih partikularnih crkava (vjerodostojno) Sensus fidei: svjedočanstvo vjere (globalno)

Kanon je cjelina knjiga SZ i NZ koje sveta Majka Crkva smatra nadahnutim po Duhu Svetom, Bog je autor, crkva prihvaća. INSPIRACIJA: lat. Inspiratio= in+spiritus=život, duša, duh. 3 Razine nadahnuća: 1. Bog koji nadahnjuje (samo Bog nadahnjuje!) epipnoja- Pipnuo me. 2. U piscu kojeg Bog nadahnjuje (instrument). 3. U knjigama, koje po karizmi postaju svete. „Galah“ – Otvoriti nekome uši ili oči, poučiti ga u nešto, otkriti nešto – Bog se „objavio“. Autor nije samo instrument kojime se Bog služi, nego je to ujedno i autorovo i Božje djelo. Znati ovo napamet: 2 Tim 3,14-16, 2Pt 1,19-21, 2Pt 3,15-16. Pisac nije samo kanal ili Božji instrument u strogom smislu kako se to u srednjem vijeku smatralo, nego ima i vlastitost u spisima koje piše po Božjem nadahnuću

Od 13. st. katolici dijele SZ na:

A) Povijesne knjige, koje se djele na: 1. Petoknjižje ili Pentateuh: 

-Knjiga Postanka: Sadržajna je osnovica cijeloga SZ-a. U njoj hebrejski pisac u najširim okvirima otkriva biblijski smisao stvaranja i povijesti. Smišljeno postavlja (Post 1–11) temelje osnovnim starozavjetnim mislima o Bogu Stvoritelju i gospodaru svijeta i povijesti, koji izabire i štiti najprije praoce, patrijarhe, a zatim njihov narod, Izraelce, s kojima počinje spasenje cijelog čovječanstva (Post 12–50). Danas se općenito smatra da su ova poglavlja konačno redigirana u V/IV st. pr. Kr. Nakana ove knjige je osmisliti svijet i događaje u njemu na religiozan način.



-Knjiga Izlaska: U žarištu cijele izraelske povijesti, kako svjedoče Psalmi 113 i 43 i mnogi drugi biblijski tekstovi, stoji izlazak iz Egipta i sklapanje sinajskog Saveza. To su upravo teme Knjige Izlaska. Knjiga Izlaska opisuje izlazak Izraelaca iz ropstva. Knjiga se dijeli u dva odsjeka: izbavljenje iz Egipta (1,1– 15,21) i sklapanje sinajskog Saveza, s obrednim propisima bogoslužja (19,1– 40,38). Međusobno ih povezuje izvještaj o putovanju kroz pustinju (15,22–18,27).



-Levitski zakonik: Levitski zakonik u prvom je redu knjiga kulta. Nosi ime po svećenicima koji su pripadali Levijevu plemenu (8–10). Izvještaji te knjige vrlo su značajni za razumijevanje židovstva, a pružaju i velik doprinos povijesti religija uopće. Knjiga se sadržajno može smatrati sintetičkim prikazom žrtava, svećenstva i liturgijske prakse o židovstvu. Svoju posljednju redakciju doživljava poslije izgnanstva, ali donosi propise iz daleke prošlosti. Knjiga se dijeli na odsjeke: Žrtveni obrednik (1–7); Posveta, prava i dužnosti svećenika (8–10); Obredna čistoća i nečistoća (11–16); Zakon svetosti.



-Knjiga Brojeva: Naslov ove knjige o hebrejskoj Bibliji glasi: U pustinji. Taj naslov više odgovara sadržaju knjige nego naslov Brojevi. Ovaj se odnosi samo na prva poglavlja i na neke dijelove, a ne na sadržaj cijele knjige. Knjiga se dijeli na slijedeće odsjeke: 1. Priprava za odlazak sa Sinaja (1,1–10,10); 2. Putovanje prema Kadešu, odakle je izvršen napad na južni Kanaan (10,11–21,13); 3. Put od Kadeša do Transjordanije (21,14–36,13).



-Ponovljeni zakon: Knjiga Ponovljenog zakona usko je povezana s nacionalnom i vjerskom obnovom koju je, uz pomoć proroka Jeremije, proveo kralj Jošija (621.). Temelj te obnove, prema 2Kr 22–23, jest “Knjiga zakona”, nađena u Hramu! Ponovljeni zakon nije samo “ponovljeni”, nego je nadasve “obnovljeni” Mojsijev Zakon: primijenjen i prilagođen prilikama i potrebama Jošijina vremena. S pravom je dakle Ponovljeni zakon nazvan Teologijom Božjega naroda i životvorne Riječi.

2. Prednji proroci: Jošua, Suci, Ruta (!), 1–2 Samuel i 1–2 Kraljevi (hebr. ih Biblija zove “rani proroci”) izlažu izraelsku povijest od osvojenja Palestine do babilonskog sužanjstva, god 587



-Knjiga o Jošui: Jošua sadržajno nastavlja, i djelomično dovršava, povijest Izlaska koji je opisan u različitim dijelovima Petoknjižja.



-Knjiga o Sucima: Knjiga o Sucima sadržajno se nadovezuje na Jošuu: Jš 24,2831 = Suci 2,6-10 te izvješćuje o događajima od Jošuine smrti do Samuelova rođenja (1220/200-1040). U knjizi se isprepleću predaje sjevernog i južnog kraljevstva, tako da je knjiga mogla nastati tek nakon pada sjevernog kraljevstva (722./721.).



Ruta: Ruta-Davidova prabaka Moapkinja Ruta prihvaća Jahvu, Boga svoje svekrve. Po jeziku i stilu stručnjaci zaključuju da je knjiga nastala u vremenu nakon sužanjstva, a po idejama koje zastupa, kažu određenije: da je nastala neposredno prije Ezrine i Nehemijine obnove (oko 550). Ta je obnova postavila čvrste propise o zabrani mješovitih ženidaba, o rodbinskim ženidbama te o leviratu.



-1.-2. Samuelu: Prva i Druga knjiga o Samuelu (prema LXX: Prva i Druga o Kraljevima) izvorno nisu dvije knjige, nego jedna. Sadržajem se nastavljaju na Knjigu o Sucima (usp. Suci 13-16 i 1 Sam 4-6). Opisuju događaje od početka hebrejske monarhije do posljednjih godina kralja Davida (1040-970). Stručnjaci drže da je ova knjiga nastala iz dva raznodobna izvora. Knjiga iznosi povijest ne

po zakonima moderne historiografije, nego s poučno-religioznim ciljem: na povijesnim činjenicama pokazuje da je Jahve pravi kralj izraelske zajednice.



-1.-2. Kraljevima: nastavljaju religijsku povijest izabranoga naroda od vremena kralja Davida do izgnanstva. Kao uvod služi svečani prikaz kralja Salomona s njegovim sjajem i bogatstvom. U 1Kr 12,16 opisuje se rascjep kraljevstva na dvoje. U 1Kr 14–2Kr 17 opisuju se kraljevi jednoga i drugoga kraljevstva izmjenično po sličnoj shemi. Od 2Kr 18,1–25,21 ostaje samo južno kraljevstvo, ali se zbog Ezekijine i Jošijine reforme, kojoj je bila svrha sjediniti oba kraljevstva, spominje i sjeverno područje (2 Kr 18–20; 22– 23).

3. Djelo kroničara: 

-1.-2. Ljetopisa: Prva i Druga knjiga ljetopisa Pisac veliča Davida, vjernog izvršitelja Saveza, davaoca propisa o Hramu i žrtvama, a slavi i njegov dom, koji je nosilac žezla. Glavni izvori za ovu knjigu jesu Knjige o Samuelu i o Kraljevima zatim Knjiga Postanka, Izlaska i Brojeva, te Jošua i Ruta. Sam Pisac navodi još “šesnaest dokumenata”.



-Ezra : Ezra i Nehemija - 538. pr. Kr. perzijski kralj Kir posebnim ediktom odobrava Izraelcima povratak u domovinu. O njihovom povratku i ponovnoj obnovi izvješćuju Ezra i Nehemija. Pažnja im je usredotočena na obnovu izraelske zajednice, Jeruzalema i Hrama (515. pr. Kr.)



-Nehemija: Gore je navedeno.

4. Narativne knjige: su knjige o plemenitim likovima. Veličaju se obitelji i herojske žene. 

-Tobija: Tobija Tobit je pobožan i bogobojazan Židov iz Ninive. Spremno vrši djela milosrđa. On oslijepi. Njegov rođak u Ekbatani ima nesretnu kćer Saru koju je opsjeo sotona; sotona ubija sve njezine muževe. Anđeo Rafael prikriven u putnika pomaže Tobiji i Sari da otjeraju sotonu koji joj ubija muževe, te se oni žene. Knjiga želi pokazati kako Bog vodi ne samo velike povijesne događaje nego i pojedine obitelji, i kako obilno nagrađuje dobročinstva i milostinju. Pisana je u IV . ili III. stoljeću pr. Kr.



-Judita: Judita Knjiga veliča židovsku religiju i rodoljublje. Religija je toliko nacionalna, zakonska i praktična da se zapravo izjednačuje sa samim životom

naroda i domoljubljem. Obrana domovine jest obrana života i vjere. Holoferno, navodni Nabukodonozorov vojskovođa, utjelovljena je neprijateljska sila; Judita – Židovka – simbol je židovskog naroda, koji, bijedan i osiromašen poput udovice Judite, dolazi u sukob sa svojim neprijateljem. Prizor se događa u Ezdrelonu blizu Harmagedona



-Estera: sadržajno slična Juditi: jedna žena spašava svoj narod od neprijatelja. Jako je istaknuto izraelsko domoljublje i ponos. Pripovijedajući im kako je Bog spasio svoj vjerni narod u prošlosti, on želi održati njihovu nadu u sadašnjim nevoljama. Poslužio se za to starim predajama o životu Židova pod Perzijancima. Usvaja i tradicionalno obrazloženje nastanka Blagdana Purim (9,20-32).



-Ruti: Ruta-Davidova prabaka Moapkinja Ruta prihvaća Jahvu, Boga svoje svekrve. Po jeziku i stilu stručnjaci zaključuju da je knjiga nastala u vremenu nakon sužanjstva, a po idejama koje zastupa, kažu određenije: da je nastala neposredno prije Ezrine i Nehemijine obnove (oko 550). Ta je obnova postavila čvrste propise o zabrani mješovitih ženidaba, o rodbinskim ženidbama te o leviratu.



-Posljednje knjige: 1-2 Makabejci: dvostruko djelo vezano uz obitelj Matatije, oca petero sinova od kojih je najpoznatiji Juda, njegov brat Jonatan i Šimun te kasnija hazmonejska dinastija. - razdoblje 175. do 134. pr. Kr., kad je zavladao Ivan Hirkan - sadržaj: opisuje se sukob dvaju svjetova, dvaju mentaliteta: židovskog i helenističkog. Pisac Prve knjige o Makabejcima nije nam poznat; po svemu, bio je Židov, jer dobro poznaje geografiju i topografiju Palestine, upućen je u biblijsku literaturu i stil; mjestimice piše kao očevidac, ali njegov cilj nadilazi povijesne pretenzije; knjiga mu ima izrazit religiozni cilj: utješiti i ohrabriti vjerne Židove da revnuju za čistoću vjere, za očuvanje Saveza, za svetost Hrama i bogoštovlja, za vjernost Zakonu. Druga knjiga o Makabejcima podosta se razlikuje od prve. Pisac joj je također bezimen, ali vjerojatno izvanpalestinski Židov, helenistički naobražen. Knjiga je izvorno napisana grčki. U NJOJ PISAC, KAKO SAM VELI, SAŽIMA MONUMENTALNO DJELO JASONA CIRENCA (I PISAC I DJELO DOSAD JE NEPOZNATO). STIL JE PIŠČEV POVIJESNO-PATETIČKI; ON NIJE PRVENSTVENO POVJESNIČAR, NEGO GOVORNIK i moralizator koji želi pokrenuti čitatelja.

B) Poučne ili mudrosne/pjesničke knjige:



-Job: Knjiga o Jobu bez sumnje je jedno od najljepših i najpotresnijih djela ne samo u biblijskoj nego i u svjetskoj literaturi. Problem pravednika koji trpi susreće se i u izvanbiblijskim istočnjačkim književnostima. Kratki uvod u prozi (1–2) prikazuje Joba kao čovjeka pobožna, pravedna, bogata i sretna. Satan pred Bogom tvrdi da je Job pravedan zato što mu to jamči zemaljsku sreću. Bog dopušta Satanu da na Joba svali različite nevolje. I Job bude lišen velikog bogatstva i djece, bude pogođen teškom bolešću; vlastita ga žena prezre, te bude izbačen iz kuće. Dolaze tri prijatelja da ga tješe. Slijedi glavni dio knjige, dijalog između Joba i njegova tri prijatelja: Elifaz, Bildad i Sofar. Nenadano se pojavljuje, a tako i nestaje, nova osoba, Elihu. Dvostruka Božja objava, blizina, razrješava Jobovu muku o nedužnom trpljenju.



-Psalmi: izraelska religiozna lirika nalazi svoj najjači izražaj u zbirci od 150 pjesama koje se u hebrejskom nazivaju “himni”, pohvalnice, hvalospjevi, a u grčkom “psalmi” (pjevanje uz pratnju glazbala sa strunom, psalterija). Nekoć su se psalmi dijelili po sadržaju. Danas ih dijelimo po književnom obliku, jer sadržaj ovisi o obliku. Imamo tri glavne skupine: 1. Himni ili hvalospjevi; 2. Prosidbeni psalmi ili tužbalice; 3. Psalmi – zahvalnice.



-Mudre izreke: tipičan primjer biblijske mudrosne literature, riječ je o više zbirki izreka napisanih u različitim vremenima. U njoj možemo pratiti razvoj mudrosne književnosti u Izraelu: u prva vremena životna je mudrost bila izražena mudrom izrekom (mašal), poslovicom, maksimom u jednom ili u dva stiha, a zatim se razvila u usporedbu, alegoriju, poučni nagovor i moralnu pouku



-Kohelet (Propovjednik): naslov knjige (hebr: Kohelet, LXX: Ekklesiastes) označuje službu ili djelatnost onoga koji u zajednici (hebr: kahal, LXX: ekklesia = zbor, ovdje zbor učitelja i učenika mudrosti) vodi glavnu riječ, govori, poučava, “propovijeda”.Tema knjige – Sve je ispraznost. Knjižica je vjerojatno napisana negdje u 3. st. pr. Kr., kad je i u Palestinu počela prodirati helenistička kultura. Neki je pripisuju kralju Salomonu.



-Pjesma nad pjesmama: - nastala je najvjerojatnije negdje u 4. st. pr. Kr. Tradicija (1,1) je doduše pripisuje Salomonu (oko 1000. pr. Kr.), ali čitalac već zna da je to literarni pseudonim (usp. Uvod u Mudre izreke). Po sadržaju je ona pjesma o ljubavi.



-Knjiga Mudrosti: nastala je negdje oko 50. g. pr. Kr. i time predstavlja posljednji starozavjetni spis. Tu se govori o pravedniku i nepravedniku, prijevremenoj smrti, te se daju pravila ponašanja. Ovu knjigu grčka Biblija zove Mudrost Salomonova, a latinska Knjiga Mudrosti. Knjiga ističe vrijednost mudrosti u životu pojedinaca i u povijesti čovječanstva, osobito u povijesti izabranog naroda “religiozna filozofija povijesti”.



Knjiga Sirahova: Poznat nam je pisac, a približno nam je poznato i vrijeme postanka ovog “spjeva vjere Izraelove”, koji u grčkoj Bibliji nosi naslov Mudrost Isusa, sina Sirahova, a u latinskoj Ecclesiasticus, hrv. Crkvenica Palestina prelazi pod vlast Seleukovića (god. 197). U zemlju sve jače prodire poganski grčki način života i gledanje na svijet. Mnogi se odriču vjere otaca i kidaju Sveti savez. U tim teškim i napetim religioznim i kulturno-povijesnim prilikama Sirah pruža svom narodu, napose mladićima i duhovnim vođama, praktične moralne opomene, pouke i smjernice Prvi dio (2,1–42,14) je zbirka mudrih izreka, međusobno slabo povezanih; savjeti za bogobojazan život; opomene za čuvanje vjernosti; životna pravila mladima i starijima, roditeljima i djeci, siromasima i bogatašima, zdravima i bolesnima, učenima i priprostom narodu, u duhu stare izraelske mudrosne književnosti, a posebno knjige Mudrih izreka. U drugom dijelu (42,15–43,33) izlaže se teologija povijesti kao povijesti spasenja

C) Proročke knjige: PROROCI (u pravom smislu). Prorok u biblijskom smislu – prema najvjerojatnijem temeljnom značenju hebrejske riječi nabi – jest pozvani glasnik (usp. Izl 7,1). Grčka riječ profetes, prorok, znači u prvom redu ne onoga tko proriče buduće stvari, nego čovjeka koji govori u ime nekoga drugoga. Proroci su, prema Bibliji, ljudi koje Bog poziva za svoje glasnike: oni objavljuju njegovu poruku.

4 velika proroka: 

Izaija: sadrži 66 poglavlja, ali u 3 dijela Cijela knjiga odiše istim duhom, tako da stručnjaci smatraju kako ju je konačno sredio netko iz Izaijine škole koja je nastavila djelo svoga velikog učitelja (8,2). 1/ Protoizaija (Emanuel) – Iz 1–39 2/ Deuteroizaija (Jahvin sluga) – Iz 40–55 Knjiga utjehe 3/ Tritoizaija - od 56 do 66 poglavlja.



Jeremija + Tužaljke i Baruh: Jeremija - posljednja desetljeća južnog kraljevstva (625-587); prati uzdizanje novobabilonskog carstva i pad dotadašnje asirske sile. Sam

nam Jeremija, čovjek dubokih osjećaja, u svojim govorima i ispovijestima otkriva svoju bol. Poznate su Jeremijine Tužaljke, prema latinskom Lamentacije, sadržavaju pet malih elegija koje pjevaju o propasti Jeruzalema, o razorenju Hrama i kobi izabranoga naroda god. 587. Baruh, Jeremijin tajnik i vjerni učenik je sačuvao i napisao za javnost Jeremijinu poruku jer je on umro progonjen i neshvaćen.





Ezekiel: Ezekiel je bio prorok i svećenik koji je pripadao struji koja je nadahnutom Zakonikom svetosti. Bio je odveden u Babilon još prije pada Jeruzalema, oko 598. g. pr. Kr. U njemu se javlja čežnja za oslobođenjem i za Hramom, pa tako nastaje njegov opis Hrama (40-48). Poznata je njegova tema o osobnoj odgovornosti (18), lijepo izlaganje o Jahvinom pastirstvu (34) te govor o narodnoj obnovi ili uskrsnuću u viđenju suhih kostiju (37) Daniel: Daniel je teolog povijesti. U hebrejskoj Bibliji smješten je Daniel među Ketubim, tj. pisce (poučne). Grčki prijevod (LXX) i Vulgata ubrajaju ga među velike proroke. To je prvi biblijski apokaliptički spis. Spis dijeli čovječanstvo na četiri velike epohe: 1/ babilonska epoha 2/ perzijska epoha 3/ helenistička epoha 4/ rimska epoha.

12 manjih proroka (manji zato što su im knjige kraće, ne po važnosti):



Hošea – prorok Božje ljubavi, iz istog je razdoblja kao i Amos. Sadržaj knjige je tužba na nevjernost i preljubništvo Izraela prema Jahvi. Iz drame vlastitog života mogao je shvatiti ljubomoru Jahve prema svom narodu.



Joel – prorok Duha Božjega govori o pokori. U spisu proroka Joela je živi i zamjetljivi upravljač kozmičkih i povijesnih zbivanja.



Amos – prorok pravde je prvi pisani prorok, po zanimanju pastir, najvažniji mali prorok koji je djelovao u hodočašćima, a bio je i borac za ljudska prava (8. st. pr. Kr.).



Obadija – apokaliptički prorok. Najmanji SZ spis



Jona - prorok sveopćeg spasenja; za razliku od stalih proročkih knjiga, ne donosi nikakvih prorokovih govora ni protiv Izraela ni protiv susjednih naroda, nego vrlo

živopisno ocrtava dramu njegova proročkog poziva i odaziva Božjoj volji. Poruka joj je sažeta u 4,10-11. 

Mihej je prorok Mesije. Prorok djeluje u Judeji u vrijeme kralja Ezekije. Naime, on je dao proroštvo da će se Mesija roditi u Betlehemu (Mih 5,1).



Nahum - prorok Božje pobjede; knjiga je pisana 626-612. god. pr. Kr., tj. neposredno prije pada Ninive. Nahum nije navjestitelj novih budućih i nepredviđenih događaja, već u svjetlu svojih religijskih spoznaja tumači ondašnja povijesna zbivanja.



Habakuk - navjestitelj Božje tajnovitosti; početak knjige je u stilu knjiga mudrosti, a završetak je liturgijska molitva. Svi su dijelovi povezani jednom mišlju: Božji su putovi tajnoviti (1,13); Bog ostaje i u objavi Velik i Tajnovit (3,24).



Sefanija - navjestitelj Jahvina dolaska (djeluje oko 640-630).



Hagaj - prorok obnove; aktivan u doba poslije babilonskog sužanjstva tako da njime počinje novo razdoblje proročke djelatnosti. Zaharija - prorok mesijanskih nada; suvremenik Hagajev, a njegovi su tekstovi bogati mesijanskim idejama.





Malahija - prorok novog bogoštovlja; potječe od anonimnog proroka iz vremena kad se pripremala velika obnova koju su proveli oci novog judaizma Ezra i Nehemija. Prorok govori u duhu Ponovljenog zakona i glavne su mu teme: vjernost Savezu, čistoća bogoslužja i društvena pravda. U Dan Jahvin bit će otkriveni i kažnjeni zlotvori. Ovaj spis svojim se mesijanskim i apokaliptičkim mislima približava NZ-u.

Po uzoru na Stari zavjet i Novi zavjet se ponekad dijeli na: A) Povijesne knjige: 4 Evanđelja:  Matej: Po zanimanju je bio carinik, a imao je dva imena: Matej (Mt 9,9) i Levi (Mk 2,14). U njegovu Evanđelju odražava se život prve kršćanske zajednice jeruzalemskoga kruga koja je bila sastavljena od obraćenik Židova o 5 velikih besjeda: 1) „Besjeda na gori (Mt 5–7); 2) „Apostolska besjeda” (Mt 10,1-42); 3) „Besjeda u prispodobama” (Mt 13,1-58); 4) „Besjeda o Crkvi” (Mt 18,1-3); 5) „Eshatološka besjeda” (Mt 24,1–25,46).



Marko: (66. ili 67.) Napisano je za rimsku kršćansku zajednicu. Latinske riječi ostale su češće neprevedene i u grčkom izvorniku: legion – legija (5,9); denarion – denar (12,15), praitorion – pretorij, sudnica (15,16), kentourion – centurion (15,39) i dr. Odmah u 1. retku svog evanđelja Marko nam naviješta svoj cilj: on želi napisati „Evanđelje Isusa Krista Sina Božjega”. On piše Evanđelje kao progresivno samoočitovanje Isusa Krista. U Mk 15,39 rimski centurion proglašuje: Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.



Luka: između 80.-95./ili 63.) - pratilac sv. Pavla. Prve podatke o njemu crpimo iz Djela apostolskih; iz tzv. “mi-dijelova”. Jeronim ga smatra „najgrčkijim” piscem NZa. Prilagođava se svom čitateljstvu, kršćanima obraćenicima iz helenističkih krugova. Luka se odlikuje i smislom za kritičnu povjesnost promatra Isusov život retrospektivno 24 poglavlje Piše Kristov život u svjetlu uskrsnuća, a Krista Isusa oslovljuje naslovom koji je bio drag prvoj kršćanskoj zajednici: Kyrios – Gospodin – Gospodar.



Ivan: Ivanovo evanđelje (oko 100.) Glavni sadržaj Ivanova evanđelja sačinjavaju Isusovi govori koji obrađuju široko zasnovanu temu. Tri takva govora su pravi dijalozi: s Nikodemom o novom rođenju (3,1-12), sa Samarijankom o novom bogoštovlju (4,1-42), s Martom o uskrsnuću (12,20-27) Pisac se skriva iza formule: „učenik koga je Isus ljubio” (Iv 13,23; 19,24.35; 20,3; 21,7) Ključne riječi njegova Evanđelja: ljubiti, ljubav; istina, istinit; upoznati; “Ja jesam”; život; svjedočiti, svjedočanstvo; Židovi; svijet; Otac (za Boga)…



Djela apostolska: Djela apostolska, kako već njihov prvi redak upozorava, sačinjavaju jedinstvenu cjelinu s Lukinim evanđeljem. Do izražaja dolaze Petar (u prvom dijelu; Dj 1–10) i Pavao (u drugom dijelu). Djela su nastavak Evanđelja: cilj im je pokazati kako se život Isusov produžuje u njegovu djelu, u Crkvi Dj 1,8 Obuhvaćaju vrijeme od Kristova uzašašća (oko god. 33) pa do Pavlova dolaska u Rim god. 61

B) Poučne knjige: a) Pavlove poslanice:



Rimljanima: najopsežniji i teološki najbogatiji Pavlov spis Pavao piše tu poslanicu iz Korinta, god. 58, u prijelomnom času svojega misionarenja. Temeljnu tematiku naviješta na samom početku 1,16-17. Sve se ove teme slijevaju u jednu: opravdanje po vjeri (6,1–8,39).



1–2 Korinćanima: Napisana iz Efeza (16,8) oko Pashe god. 57. Tematike: 1Kor 1–4 jedinstvo u Crkvi i temeljne teme kršćanske propovijedi; 1Kor 5–7 kršćanski spolni i ženidbeni moral; 1Kor 8 kršćanska sloboda savjesti; 1Kor 9 dužnosti i prava propovjednika Evanđelja; 1Kor 10–11 bogoštovlje, a napose Euharistija; 1Kor 12–14 izvanredni darovi i službe u Crkvi; 1Kor 15 uskrsnuće Kristovo 1Kor 13 – pohvala ljubavi. -Druga Kor. Potkraj 57. Pavao piše uzbuđeno, braneći se od napada, ali je ujedno pun ljubavi prema Korinćanima. Zbog toga slijed misli prekidaju razlozi srca, te je mjestimice teška za prevođenje. 2Kor 8–9 izlaže teologiju svoga karitativnog djelovanja Uz Gal, ovdje nalazimo najviše autobiografskih podataka



Galaćanima: Poslanica Galaćanima sadržajno je srodna s Poslanicom Rimljanima, a stilistički s Drugom poslanicom Korinćanima Pavao u prvom dijelu posalnice piše samoobranu u kojoj opravdava svoje apostolstvo: primio ga je izravno od Krista. U drugom dijelu razlaže u čemu je novost kršćanstva i koji je odnos između Mojsijeva zakona i Evanđelja. U trećem dijelu izlaže temeljna načela kršćanske slobode.

Poslanice iz sužanjstva (Ef, Fil, Kol i Flm) 

Efežanima: Uz Poslanicu Rimljanima, najzaokruženiji je i najidealniji Pavlov spis. Teološki i sadržajno vrlo srodna s Poslanicom Kološanima Osobit doprinos je kristološko-ekleziološki: rasvjetljuje odnos Krista i Crkve.



Filipljanima: Filipi bijahu prvi europski grad u kojem je Pavao osnovao kršćansku zajednicu (Dj 16,8-40) Najosobniji Pavlov spis: u njoj je dao maha svom srcu. Najvjerojatnije je napisana iz Rima, god. 61-63 U poslanici je idejni raspored podložen srdačnom razgovoru s voljenom zajednicom radost; Kristološki himan



Kološanima: Pavao piše Crkvi koju nije osnovao niti ju je još pohodio (1,4-9; 2,1). Čini se da u poslanici Pavao ispravlja misaona skretanja koja prijete Crkvi u Kolosima. Ovdje nalazimo mali “socijalni kodeks” kršćanstva: Kol 3,18–4,1 = Ef 5,22–6,9.



1. Solunjanima: Prva Pavlova poslanica, a možda i najstariji spis NZ-a, napisana je 51. Osobito se raspravljalo o paruziji ili drugom Kristovom dolasku. Središnji dio posalnice 4,13–5,11. 2. Solunjanima: Napisana je također iz Korinta, ubrzo poslije prve, dakle 51. Želi ispraviti kriva shvaćanja o vremenu Dana Gospodnjeg, Parusije. 2Sol 3,6-13 novozavjetna je himna radu Pastoralne poslanice:



1 Timoteju: Poslanica upozorava mladog crkvenog starješinu Timoteja da bude budan protiv krivih Učitelja (1,3-20; 4,1-11; 6,3-10). Poučava ga o disciplini unutar crkvene zajednice (2,115), o odnosu prema vlastima (3,1-13) i o biskupskim dužnostima: 4,12–6,2. 2. Timoteju: Pavao predosjeća svršetak (4,6) i potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju (1,6–2,13; 4,1-8) te da čuva pravovjerje Tu poslanicu mnogi smatraju duhovnom oporukom Pavlovom.



Titu: daje naputke o svojstvima kandidata za crkvene službe (1,5-9); o različitim skupinama vjernika (2,1-10); o odnosima kršćana s vlastima i ostalim građanima (3,1-2); o budnosti protiv krivih učitelja (1,10-16; 3,9-11).



Filemonu: Filemonu najkraći je – ima samo 25 redaka – ali i najosobniji Pavlov spis. Poslanica s jedne strane očituje Pavlovu otmjenost, pažnju prema suradnicima, mekano očinsko srce prema svima, dosjetljiv stil; a s druge strane osvjetljuje stav kršćanstva prema pitanju ropstva.



Hebrejima: “U stilu Poslanice Hebrejima nema one neizglađenosti koja je svojstvena Apostolu (Pavlu). Naprotiv, ova poslanica i po svom književnom sastavu pokazuje savršeniju grčku formu, što će svatko priznati koji se razumije u stil. A u pogledu sadržaja, u njoj nalazimo divne misli koje ne zaostaju za Apostolovim spisima … Zato bih ja ovako presudio: misli su Apostolove, a izraz i sastav od nekoga je drugog koji je zapamtio njegovo naučavanje te zapisao ono što je od učitelja čuo… Stoga je naši preci nisu bezrazložno smatrali Pavlovom”. (Origen) Naslov “Hebrejima” potječe iz II. st. kad se, na osnovu raščlambe sadržaja, nastojalo barem najopćenitije ustanoviti kojem je krugu čitateljstva poslanica upravljena. Zato se pisac poziva na “oce” (1,1) i često se vraća na biblijski pojam Božjega naroda. Crkva je novi narod Božji, novi Izrael (2,17; 5,3; 7,11; 11,15; 13,12); naširoko razrađuje usporedbu s nevjernim Izraelom u pustinji (3,7–4,13). Poslanica je napisana u odlučnom povijesnom času, možda u doba Neronova progonstva (god. 64. i dalje) ili prije katastrofalnih godina za Židove (god. 6770.)

Značajno je osobito 11 poglavlje, u kojem pisac, kao na kakvoj bogatoj freski, sažima svetu povijest i prikazuje niz “otaca” židovskoga naroda koji su, oduševljeni vjerom, vjerno izdržali kušnje i postigli obećanja.

Srž Pavlovih poslanica jest:    

Iustificato= opravdanje po Kristovoj zasluzi Santificato= posvećenje, djeca Božja Edificatio= odgoj po vjeri, crkva Glorificatio= proslava, uskrsnuće tijela, uskrsnuće kršćana (1Kor 15)

Najstarije poslanice su one Solunjanima, a Ef, Fil, Kol i Flm su poslanice iz sužanjstva. Poslanicu hebrejima vjerovatno nije pisao Pavao

b) Katoličke poslanice (upućene cijeloj crkvi): 

Jakovljeva: Nema tipičnih poslaničkih elemenata; pisana je u duhu starozavjetnih poučnih ili mudrosnih knjiga; govori o Božjoj providnosti i disciplini



1–2 Petrova: O svećeništvu, svetosti i sudu.



1–3 Ivanova: U Prvoj Ivanovoj poslanici nalazi se tipična Ivanova teologija koja govori o Bogu koji je ljubav; Ivanova 2 i 3 poslanica su obična pisma koja ne donose neki novi nauk, već ono što je sadržano i drugdje: npr. zajedništvo, Crkva, ljubav prema bližnjemu....



Judina : Više propovijed nego poslanica, a govori o javnom bilježenju krivih učitelja koji izlažu pogibelji kršćansku vjeru

C) Proročka knjiga: 

Otkrivenje: S Otkrivenjem (grčki: Apokalypsis) završava se biblijska zbirka. To je vremenski jedna od najmlađih knjiga, napisana potkraj našega I. st. i sadržajno zaokružuje biblijsku poruku: sva je usmjerena k budućnosti. Dok Knjiga postanka na prvim stranicama Biblije donosi himnu o stvaranju sadašnjega svijeta, Otkrivenje, kao posljednja knjiga Svetog pisma, zaključuje Bibliju vizijom novog svijeta, novog neba i nove zemlje (21,1–22,5). Pisac Otkrivenja jest Ivan (usp. 1,1.4.9; 22,8). Za razumijevanje Otkrivenja treba znati povijesne prilike u kojima je napisano. Ono se odnosi na razdoblje sedam careva, od Nerona do Domicijana,

god. 54-96. Probleme ovog vremena Ivan prosuđuje i ocjenjuje Biblijom; događaje objašnjava dogođenim.

-Deuterokanonske knjige: Knjige koje su u Katoličkom kanonu ali su izbačene iz židovskog kanona, po protestantima to su apokrifi. -Za Katolike su apokrifi (spisi dvojbene autentičnosti) knjige koje nisu niti NZ kanon niti SZ kanon. Također za protestante su apokrifi i pseudoepigrafije.

.Biblijski jezici 





Hebrejski - klasično mu je razdoblje bilo VIII. st. pr. Kr. To je vrijeme kada je pisan prorok Izaija, tako da i to djelo pripada klasičnom židovskom jeziku i toj kulturi i civilizaciji. Aramejski (kaldejski) – Dn 2,4 Aramejskim je pisana Danijelova knjiga, a imamo i djelove Estere koji su pisani s više aramaizama. Osobito su važni Targumi, (‫ תרגום‬targum), što nisu originalni biblijski tekstovi, već tumačenja, komentari, neka vrsta lectio cursiva-e. Grčki (koiné)- Što se tiče grčkog jezika on nam je ipak nešto bliži preko klasične izobrazbe. Grčki jezik je jezik obaju Zavjeta, dok recimo hebrejski ne ulazi u NZ, nego imamo samo hebraizme i aramaizme.

Prva velika kritička revizija LXX je Origenova Heksapla (djelo u 6 stupaca): 1. hebrejski tekst u jednom stupcu 2. hebrejski tekst s grčkim slovima 3. Akvilin prijevod 4. Simahov prijevod 5. LXX 6. Teodocionov prijevod OBELUS (÷) označio je odlomke koji nisu postojali u hebrejskom test, a bili su dodani grčkom prijevodu; a ZVJEZDICOM (:X:) označio znakove koji su postojali u hebrejskom jeziku, a nije ih bilo u grčkom prijevodu

RUKOPISI ZA SZ JE MJERODAVNA BIBLIA HEBRAICA STUTTGARTENSIA(BHS)

Masora ili masoreti su ti koji su u biblijski tekst pokušali unijeti predaju (VI.X. st.). Naime, uz biblijski tekst uvijek je postojala i tradicija, i ta predaja je kao prvo unijela vokale među konsonante što je od velike pomoći ZA NZ JE MJERODAVAN TEKST NESTLE –ALAND NOVUM TESTAMENTUM GRAECE (28ED.) Tu je kompleksan instrumentarij kratica koje su, dakako, protumačene pomoću samog teksta gore (to je textus receptus) i onog aparata na dnu stranice, te se pomoću tekstualne kritike može pronaći najbolja tekstualna varijanta