Seminar Ski Rad Graf.kom

ZLATNI REZ Zlatnim rezom nazivamo ono pravilo koje određuje uzajamni odnos (proporciju) dviju ili više veličina na osnovu jednadžbe: m : M = M : (m + M) gdje je m (minor) manja, a M (major) veća veličina. Iz te jednadžbe možemo po volji izvesti: M2 m= m + M , odnosno

M =

M2 −m m

M =

m ( 5 + 1) 2

ili m=

2M , odnosno 5 +1

Tom pravilu pokorava se (zbog zaokruženih vrijednosti samo približno) Laméov numerički niz: 1 / 2 / 3 / 5 / 8 / 13 / 21 / 34 / 55 / 90 / 145 / 236 / 382 / 618 / 1000 itd. u kojemu je svaka vrijednost jednaka zbroju dviju prethodnih, odnosno razlici dviju idućih vrijednosti. Stručna literatura preporuča pravilo zlatnog reza kao pomoćno sredstvo za određivanje proporcija u izboru pismovnih veličina, dužine redaka, površine slogova, rubova, razmaka itd. Za današnji ukus proporcije zlatnog reza nešto su odviše izdužene. Pored toga standardni formati pisma znatno odstupaju od zlatnog reza (707 : 1000 i 618 : 1000).

M

m

RUB (MARGO) Za bjeline koje obrubljuju otisnutu pismovnu plohu na stranicama knjige, predaja nam je sačuvala nepromjenljivo pravilo o njihovom uzajamnom odnosu: širina rubova progresivno raste redom od unutrašnjeg, gornjeg, vanjskog i donjeg ruba. Prve štampane knjige preuzele su odnos rubova onako, kako se taj odnos bio razvio pod marljivim prstima srednjovjekovnih prepisivača knjiga. Gornji rub, koji je morao biti u skladu s unutrašnjim rubom, a i s obzirom na mogućnost obrezivanja prilikom ponovljenog uvezivanja, ostavljan je nešto većim od unutrašnjeg. Vanjski, a naročito donji rub, nešto su izdašnije odmjeravani, jer je pisar, a kasnije i vlasnik knjige, bio navikao da na njima zapisuje svoje pribilješke – marginalije. U skladu s tim uobičajen je i danas uzajamni odnos rubova 2:3:4:6 što ujedno odgovara i temeljnoj proporciji standardnih formata papira 1: 2 : 2 : 8 Širina rubova utvrđuje se za obrezanu knjigu, pa treba uzeti u obzir onaj dio koji otpada na obrezivanje knjižnog bloka (to je oko 3 mm u glavi, 5 mm sa strane i 8 mm u nogama). Eventualni priglavni naslovi smatraju se sastavnim dijelom pismovne plohe, dok oznake stranica (paginaciju) smatramo dijelom ruba. Rubna bjelina ima višestruku ulogu. Ona u prvom redu služi kao optička izolacija, jer spriječava da pogled čitaoca prilikom čitanja dođe u opasnu blizinu granice papira iza koje se nalazi vanjski, realni svijet; ona dakle omogućuje čitaocu da se nesmotano koncentrira na praćenje štiva. Rubna bjelina ima znatnu ulogu i u tehnologiji tiska: hvataljke pridržavaju rub arka za vrijeme otiskivanja. Ne smijemo zaboraviti ni estetsku (pismovna ploha smještena je u optičku sredinu), pa ni praktičnu funkciju (držeći knjigu u rukama, čitalac ne pokriva tekst svojim prstima). Drugim riječima: knjiga koja bi bila obrezana do samog teksta i koja prema tome ne bi imala rubnih bjelina, bila bi neizrecivo ružna i vrlo nepraktična. Slika AO375 Sasvim općenito očekuje se izvjesna proporcionalnost između odabrane pismovne veličine tekućeg teksta i vrijednosti rubnih bjelina. Kod džepnih knjiga i različitih priručnika (npr. rječnika, voznih redova, adresara ili telefonskih imenika) slova tekućeg teksta neće biti krupnija od petita (8 pt), a rubne bjeline bit će minimalne; to su izdanja kod kojih nastojimo što ekonomičnije iskoristiti raspoloživi format. Nasuprot njima, luksuzna i reprezentativna izdanja imat će tekući tekst složen pismovnom veličinom od 12 do 14 pt, pa će bjeline u njima biti izdašnije odmjerene. Rubne bjeline u knjigama često su podložne eksperimentiranju. Tko od nas nije već pokušao promijeniti odnose rubova različitim inovacijama, a da se na kraju nije opet vratio starim i prokušanim receptima nauke o proporcijama. Ovdje bismo samo rekli da se prilikom eksperimentiranja s rubnim bjelinama postavlja samo jedan uvjet: čitalac ne smije steći dojam da je knjigoveža pogriješio prilikom obrezivanja knjižnog bloka. Slika A0376, A0378

BOJA KAO SREDSTVO ZA ISTICANJE Boja je vrlo djelotvorno sredstvo za obogaćivanje tiskanica. Najčešće susrećemo crni otisak na bijelom papiru; to je svakako i najekonomičniji postupak. Svako odstupanje od tog crnobijelog obrasca doživljavamo kao nešto manje ili više izuzetno. U antičkim tekstovima i u srednjovjekovnim rukopisnim knjigama javlja se crvena boja kao boja za ukrašavanje; osim naslovnih redaka i inicijala, bilo je uobičajeno da se crvenom bojom ispisuju i pojedini važniji dijelovi teksta ili samo pojedine riječi. Taj običaj prenešen je i u prve štampane knjige, pa se crvena boja i danas često upotrebljava kao dopunska boja. Bezbrojne su mogućnosti za primjenu boja i njihovo kombiniranje. U rasponu od vrlo intenzivnog djelovanja crnog i crvenog otiska na bijelom papiru, pa do suzdržanog kolorističkog efekta npr. otiska u crnoj i zelenoj boji na zelenkastom papiru. Ako kažemo da svako pretjerivanje u primjeni sredstava za isticanje škodi, onda to posebno vrijedi za boje. Pri izboru boja mjerodavna je vrsta i kategorija tiskanice (obiteljska, poslovna, reklamna) i njezina namjena. Vodi se računa o psihološkom djelovanju boja, ali i onjihovoj simbolici. Boje i njihovi tonovi različito djeluju na ljudsku psihu. Žuta boja djeluje živahno i toplo (crni tekst na žutoj podlozi čitljiv je i na razmjerno velikoj udaljenosti). Dodavanjem crvene boje (mislimo na suptraktivno miješanje boja) žuta prelazi u narančastu, zadržava svoju toplinu, ali sve više gubi vedrinu. Crvena boja djeluje vrlo živo i toplo, a oko je zapaža i na velikoj udaljenosti. Ljubičasta daje hladan dojam koji je tim jači što je u njoj više modre. Modra boja hladna je i pasivna. Zelena boja u kojo ima pretežno žute djeluje toplo, a što je u njoj zastupljeno više modre, ona postaje sve hladnija. Slično djelovanje ima i smeđa boja: ako sadrži pretežno narančastu, tada djeluje toplo; smeđa s jačom primjesom modre boje djeluje hladno i ozbiljno. U skladu s tim uobičajena je podjela na tople (žuta, narančasta i crvena) i hladne boje (zelena, modra i ljubičasta). Suzdržan i otmjen dojam daje siva boja sama za sebe ili u kombinaciji s drugim bojama. Siva je nešarena (akromatična) boja koja se dobiva, kako piše u tiskarskim priručnicima, miješanjem crne i bijele; ipak se mnogo ljepši i čišći sivi tonovi dobivaju miješanjem dviju komplementarnih boja, npr. žute i ljubičaste. Otiskivanje zlatnom bojom i uopće ukrašavanje zlatom prati knjižnu umjetnost od samog njenog početka. Tu ne mislimo samo na ukrašavanje knjižnog uveza (zlatotisak) ili knjižnog obreza (zlatorez), nego i na ukrašavanje inicijala zlatnim listićima i slične aplikacije zlata na knjižnim stranicama. Odnos prema upotrebi zlata i zlatne boje nije se izmjenio ni u modernoj grafičkoj proizvodnji. Neki se štampani proizvodi jednostavno ne mogu zamisliti bez popratne zlatne boje (ambalaža za proizvode duhanske, kozmetičke i konditorske industrije, etikete za alkoholna pića i slično), a kod mnogih se zlatna boja (u manjoj mjeri srebrna i bakrenasta boja) može očekivati kao nešto sasvim normalno (diplome, čestitke, kalendari).