Oligopol

SEMINARSKI RAD IZ MIKROEKONOMIJE TEMA SEMINARSKOG RADA: “OLIGOPOL“

SADRŽAJ UVOD...................................................................................................................3 1. Pojam, izvori i karakteristike oligopola........................................................4 2. Nesporazumni oligopol....................................................................................5 2.1. Model Cournot-a........................................................................................5 2.2. Edgeworthov model....................................................................................7 2.3. Chamberlainov model................................................................................7 2.4. Sweezyev model.........................................................................................7 3. Sporazumni oligopol........................................................................................9 3.1. Kartel..........................................................................................................9 3.2. Liderstvo u određivanju cijena...................................................................9 3.3. Necjenovna konkurencija.........................................................................10 4. Oligopol i teorija igara..................................................................................10 4.1. Osnovni pojmovi......................................................................................10 4.2. Važniji rezultati primjene teorije igara u analizi oligopola......................11 5. Oligopol i efikasnost u privredi....................................................................12 ZAKLJUČAK....................................................................................................13 L I T E R A T U R A...........................................................................................14

2

UVOD U vezi sa definicijom oligopola postavlja se pitanje, šta znači “malo prodavača“ ili grupa prodavača. Koji je to broj prodavača zbog kojeg tržište gubi karakter savršene konkurencije? Na osnovu čega razgraničiti oligopol od velikog broja prodavača sa diferenciranim proizvodom? Treba istaći da je ovo razgraničavanje prilično teško, jer pored broja tržišnu strukturu determiniraju i drugi faktori. Riječ oligopol potiče od grčke riječi oligoi, što znači malo, i polist, što znači prodavač. Oligopol je oblik tržišne strukture u kojoj dominira mali broj prodavača homogenog ili diferenciranog proizvoda. Ako je proizvod homogen, imamo čisti oligopol. Ako je proizvod diferenciran, riječ je o diferenciranom oligopolu. Iz dosadašnjeg izlaganja problematike oligopola vidjeli smo da oligopolisti mogu donositi različite odluke u cilju maksimiziranja svojih profita. Pri donošenju tih odluka učesnik u oligopolističkoj konkurenciji nalazi se u međusobnoj zavisnosti sa drugim učesnicima na tržištu, zbog čega mora voditi računa o mogućim reakcijama drugih na njegove odluke i obratno. Čim preduzeće počne voditi računa o tome kakve će odluke donositi, s obzirom na moguće reakcije drugih preduzeća, ekonomska analiza ulazi na teren strategijskih igara. U vezi sa definicijom oligopola postavlja se pitanje, šta znači “malo prodavača“ ili grupa prodavača. Koji je to broj prodavača zbog kojeg tržište gubi karakter savršene konkurencije? Na osnovu čega razgraničiti oligopol od velikog broja prodavača sa diferenciranim proizvodom? Treba istaći da je ovo razgraničavanje prilično teško, jer pored broja tržišnu strukturu determiniraju i drugi faktori. Budući da na oligopolističkom tržištu samo mali broj preduzeća prodaje homogen ili diferenciran poroizvod, djelovanje svakog od njih utiče na ostala preduzeća u grani. Bitnu oznaku oligopola čini međusobna zavisnost i njihov pojedinačni uticaj na količinu i cjenu proizvoda. Za razliku od savršenog konkurenta, čiji je uticaj na cijenu zanemariv, oligopol značajno utiče na formiranje tržišne cijene. Ali, preduzeće u oligopolističkoj tržišnoj strukturi nije samo u djelatnosti kao monopol koji istovremeno vodi i politiku cijena i politiku obima proizvodnje. Zato, kod oligopola, koji prodaju identičan proizvod, samostalna politika nije moguća. Ta samostalnost je donekle moguća kod oligopola sa diferencijacijom proizvoda. Seminarski rad je podijeljen na pet dijelova. Prvi dio obrađuje pojam, izvore i karakteristike oligopola. Drugi dio obrađuje nesporazumni oligopol, u okviru kojih su obrađena četiri poznata modela, i to: Cournotov, Edgeworthow, Chamberlainov i Sweezyev model. Treći dio obrađuje sporazumni oligopol, četvrti oligopol i teoriju igara, i na samom kraju peti dio posvećuje pažnju oligopolu i efikasnosti u privredi. Rad također uključuje i zaključak kao i literaturu.

3

1. Pojam, izvori i karakteristike oligopola Savršena konkurencija i čisti monopol su dva ekstremna tržišna stanja. Potupuna ili savršena konkurencija je više hipotetično stanje nego stvarnots. Monopol (jedan prodavač il kupac) također je rijedak slučaj. U većini privrednih grana na tržištu raznih zemala dominira nekoliko preduzeža, odnosno oligopolija. Riječ oligopol potiče od grčke riječi oligoi, što znači malo, i polist, što znači prodavač. Oligopol je oblik tržišne strukture u kojoj dominira mali broj prodavača homogenog ili diferenciranog proizvoda. Ako je proizvod homogen, imamo čisti oligopol. Ako je proizvod diferenciran, riječ je o diferenciranom oligopolu. Oligopol je najrasprostranjeniji oblik tržišne strukture u prerađivačkoj industriji. Čisti oligopol sa homogenim proizvodom javlja se često u proizvodnji čelika i aluminija. Automobil, cigarete, sapuni i prašci za pranje su primjer oligopola sa diferenciranim proizvodom. Oligopolska preduzeća nastaju sa više osnova. Glavni faktori, koji određuju oligopolsku strukturu na tržištu su tehnološki i troškovini uslovi privrednog sektora. Sektori, kao što su rafinerije nafte, proizvodnja automobila, izrada aviona su kapitalno intenzivni i imaju visoke fiksne troškove u proizvodnji. Princip minimalnih prosječnih troškova moguće je postići samo uz uslov velikog obima poslovanja. Visoki troškovi kapitala su ujedno značajna barijera za ulazak novih preduzeća u privredni sektor. Oligopol je čest u prerađivačkim djelatnostima zbog ekonomije razmjera i prepreka ulasku, jer, na primjer, jedna optimalna rafinerija nafte stoji oko milijardu dolara. Da bi bio rentabilan proizvođač automobila, treba proizvesti 300.000 automobila godišnje. Oligopol je tipičan i za bazične grane industrije zbog visokih investicija i postizanja optimuma pri visokom obimu proizvodnje. Oligopol može nastati i zbog troškova prevoza. To je primjer sa ugljem, cementom i ciglom. Iako u nekoj tržavi postoji veći broj ugljenih kopova, cementara i ciglana, zbog prevoznih troškova one djeluju na lokalnim tržištima i nataj način imaju oligopolsku poziciju. U vezi sa definicijom oligopola postavlja se pitanje, šta znači “malo prodavača“ ili grupa prodavača. Koji je to broj prodavača zbog kojeg tržište gubi karakter savršene konkurencije? Na osnovu čega razgraničiti oligopol od velikog broja prodavača sa diferenciranim proizvodom? Treba istaći da je ovo razgraničavanje prilično teško, jer pored broja tržišnu strukturu determiniraju i drugi faktori. Stepen snage malog broja velikih preduzeća u privrednom sektoru izražava se koncentracijskim odnosom. Taj odnos izražava postotak ukupne prodaje najvećih preduzeća u nekom privrednom sektoru. Ako grupa od četiri preduzeća ima koncentracijski odnos 100, tada se sigurno radi o oligopolu. Isto tako, učešće od 50% i 60% ukupne prodaje, odnosno proizvodnje u privrednom sektoru upućuje na zaključak o oligopolu. Međutim, koncentracijski odnosi moraju se interpretirati oprezno, jer mogu precijeniti tržišnu moć najvećih preduzeća u nekoj djelatnosit. Na primjer, ako je uvoz slobodan, tada koncentracijski omjer ne može biti indikator za zaključivanje o oligopolskoj poziciji, iako se može raditi samo o dva preduzeća. Koncentracijski omjer ili odnos za pojedine proizode, izračunat za cijelu zemlju, može biti vrlo nizak i upućivati na potpunu konkurenciju, ali ako se radi o proizvodima lokalnog tržišta, to može biti oligopol.

4

Budući da na oligopolističkom tržištu samo mali broj preduzeća prodaje homogen ili diferenciran poroizvod, djelovanje svakog od njih utiče na ostala preduzeća u grani. Bitnu oznaku oligopola čini međusobna zavisnost i njihov pojedinačni uticaj na količinu i cjenu proizvoda. Za razliku od savršenog konkurenta, čiji je uticaj na cijenu zanemariv, oligopol značajno utiče na formiranje tržišne cijene. Ali, preduzeće u oligopolističkoj tržišnoj strukturi nije samo u djelatnosti kao monopol koji istovremeno vodi i politiku cijena i politiku obima proizvodnje. Zato, kod oligopola, koji prodaju identičan proizvod, samostalna politika nije moguća. Ta samostalnost je donekle moguća kod oligopola sa diferencijacijom proizvoda. Budući da cjenovna konkurencija vodi razornim ratovima cijena, oligopolisti, suparništvo i konkurenciju radije premiještaju u domen diferencijacije proizvda, reklame, dizajna i pružanja brze i efikasne usluge. To je necjenovna konkurencija. Ali i ovdje akcija jednog brzo se uzvraća reakcijom drugog. Sa obzirom da oligopolist zna da će njegove aktivnosti uticati na druge oligopoliste u grani, svako preduzeće mora uzeti u obzir moguću reakciju konkurenata kad aodlučuje o cijenama, stepenu diferencijacije, obimu reklame i sl. Budući da konkurenti mogu reagirati na mnogo različitih načina, ne postoji jedinstven, nego više modela oligopola, koji se temelje na reakciji konkurenata na akcije drugih. Zbog toga, donošenje odluka kod oligopola je mnogo složenije nego u ostalim oblicima tržištne strukture. Zavisno od toga da li se oligopolisti sporazumijevaju ili ne imamo nesporazumni i sporazumni oligopol. 2. Nesporazumni oligopol 2.1. Model Cournot – a Među najstarije modele oligopola ubraja se model ponašanja duopolista, koji je 1883 godine obradio francuski ekonomist A. Cournot (Antoan Kurno). Cournot je analizirao ponašanje dva prodavača mineralne vode čiji su troškovi proizvodnje jednaki nuli. Prvo u sektor ulazi prodavač A. Funkcija potražnje na tržištu je qd = 12 – p, odnosno p = 12-q. Prodavač A je sada sam na tržištu i djeluje kao monopolist. Njegova funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × p = q × (12 – q) = 12q - q². Funkcija graničnog prihoda je prva derivacija iz funkcije ukupnog prihoda: MR = 12 2q. Uslov ravnoteže monopola je: MR = MC, pri čemu je MC = 0. Zamjenom sa konkretnim podacima dobijamo: 12 – 2q = 0 ; q = 6. P = 12 – q = 12 – 6 = 6. Prema tome, prodavač A, dok je sam na tržištu, kao monopolist oddređuje količinu od 6 jedinica i cijenu od 6 novčanih jedinica. U toj tački on ostvaruje maksimalni profit. Obzirom da su njegovi troškovi jednaki nuli, profit iznoesi:

5

Pf = TR –TC = q × p – TC = 6 × 6 – O = 36. U sektor ove proizvodnje nakon izvijesnog vremena ulazi drugi prodavač, prodavač B. On zna da je funkcija potražnje na tržištu qd = 12 – p. Duopolist A je podmirio polovinu od ukupne potražnje na tržištu. Duopolist B nema nikakvog sporazuma sa duopolistom A, i on pretpostavlja da će on i dalje proizvoditi istu količinu od 6 jeidnica. Zbog toga njegova funkcija potražnje na tržištu je: qd = (12 – 6) – p = 6 – p. Na toj osnovi njegova funkcija ukupnog prihoda je: TR = q × (6 – q) = 6q - q². Granični prihod iz ove funkcije je: MR = 6 – 2q. Granični trošak je: MC = 0. MR = MC. 6 – 2q = 0 ; q = 3. p = 6 – q = 6 – 3 = 3. Nakon ovog duopolist A reagira na potez svog konkurenta. On pretpostavlja da će duopolist B i dalje proizvoditi 3 jedinice proizvoda. Polazeći od te pretpostavke, njegova funkcija potražnje je: qd = (12 – 3) – p = 9 – p. Funkcija ukupnog prihoda je sada: TR = q × p = q × (9 – q) = 9q - q². Prva derivacija iz ove funkcije je granični prihod: MR = 9 – 2q. MR = MC. 9 – 2q = 0 ; q = 4,5. P = 9 – q = 9 – 4,5 = 4,5. Profit je Pf = TR – TC = q × p – TC = 4,5 × 4,5 – 0 = 20,25. Duopolist B reagira na ovakvu akciju svog suparnika i izvodi novu funkciju potražnje: qd = (12 – 4,5) – p = 7,5 – p. TR = q × ( 7,5 – q) = 7,5q -q². MR 0 7,5 – 2q. MR = MC 7,5 – 2q = 0 ; q = 3,75. p = 7,5 – q = 7,5 – 3,75 = 3,75. Njegov ukupan prihod je sada TR = q × p = 3,75 × 3,75 = 14,0625. S obzirom da su troškovi nula, to je i njegov profit 14,0625. Nakon određenog broja akcija i reakcija oni dolaze do tačke u kojoj obojica maksimiziraju svoje profite. To je tačka gdje je: q = 4 i p = 4. Znači, ostvaruju svaki pojedinačno po 16 novčanih jedinica profita.

6

2.2. Edgeworthov model Engleski ekonomist Francis Edgeworth je 1897 godine definirao svoju verziju modela. On je također, pretpostavio postojanje dva duopolista, A i B, koji prodaju homogen proizvod čiji su troškovi jednaki nuli. Dalja pretpostavka je da je tržišna potražnja za duopoliste: Qda = qdb = 12 – p. Slijedeća pretpostavka je da svaki duopolist raspolaže sa kapacitetima od po 10 jedinica. Znači da ni jedan pojedinačno nije u stanju podmiriti ukupnu potražnju na tržištu. I u ovom modelu duopolisti djeluju neovisno, odnosno samostalno. Razlika između Cournotova i Edgeworthova modela je u tome što svaki duopolist pretpostavlja da će njegov konkurent reagirati cijenom, a ne količinom. Ta verzija ide po slijedećem redoslijedu. Najprije duopolist A ulazi u posao i proizvodi 6 jedinica po cijeni od 6, što mu donosi profit od 36 (Pf = TR – TC = 6 × 6 – 0 = 36). Zatim, duopolist B ulazi u posao i odrađuje cijenu nešto nižu, recimo 5,5. On oduzima dobar dio tržišta i na taj način maksimizira svoj profit. Duopolist A reagira na ovu cijenu duopoliste B i određuje cijenu, na primjer, 5. Sada on preotima veliki dio tržišta i maksimizira svoju zaradu. Ovaj proces akcije i reakcije traje sve dok oba duopolista ne prodaju svoju maksimalnu proizvodnju od 10 jedinica po cijeni od 2. Međutim, ova ravnoteža je nestabilna, jer duopolist A ili B može ponovo povećati cijenu na 6 i prodavati 6 jedinica umjesto 10. To mu daje profit od 36. On polazi od činjenice da drugi duopolist proizvodi maksimalnim kapacitetom, pa ako izgubi neke kupce, to neće ići u korist drugog duopoliste. Međutim, nakon toga reagira na isti način drugi duopolist. I on određuje cijenu od 6, pa se čiitav proces ponavlja iz početka. Zato, cijena u ovom modelu stalno fluktuira između monopolske p = 6 i cijene maksimalne proizvodnje ovih duopolista p = 2. 2.3. Chamberlainov model Ovaj model dobio je naziv po njegovom autoru, američkom ekonomisti Edwardu Chamberlainu, poznatom u ekonomskoj nauci po djelu The Theory of Monopolistic Competition ( Teorija monopolističke konkurencije). On kao i Cournot, polazi od pretpostavke o postojanju dva oligopolista, A i B, koji proizvode identičan proizvod, čiji su troškovi jednaki nuli. Ukupna potražnja na tržištu je, također, kao i u modelu Cournota: qd = 12 – p. Redoslijed akcija i reakcija rivala je kao i u Cournotovu modelu. Najprije se pojavljuje proizvođač A sa monopolskom pozicijom i zaradom od 36 jedinica novca ( q = 6; p = 6 ). Razlika ovog modela od modela Cournota je u tome što su oligopolisti svjesni međuzavisnosti i krajnjeg rezultata njihovih akcija i reakcija. Zato oni dijele količinu koja bi se prodala u uslovima postojanja samo jednog proizvođača, a to je količina od 6 jedinica koja se prodaje po cijeni od 6 novčanih jedinica. Prodajući svaki 3 jeidnice po cijeni od 6, obojica dobijaju po 18 jedinica novca, umjesto 16, koliko bi dobili bez ovog sporazuma. A to je profit veći od onog u Cournotovom modelu. 2.4. Sweezyev model Ovaj model poznat je u ekonomskoj literaturi pod nazivom “model izlomljene krivulje potražnje“. Uveo ga je Paul Sweezy ( Pol Svizi ) 1939 godine da objasni rigidnost

7

oligopolskih cijena. Za razliku od cijena savršene konkurencije koje se često mijenjaju pod uticajem odnosa ponude i potražnje, cijene oligopolističkih struktura su mnogo stabilnije. Objašnjenje za ovu pojavu Sweezy je našao u činjenici da bi oligopolist, koji bi povećao cijenu izgubio većinu svojih kupaca, jer druga preduzeća u sektoru ga ne bi u tom slijedila. Isto tako, oligopolist ne bi mogao povećati svoj udio na tržištu sniženjem cijene, jer bi to učinili ubrzo i njegovi konkurenti. Zbog toga su oligopolisti svjesni međuzavisnosti, pa iako se ne sporazumijevaju o cijenama, održavaju cijene nepromijenjene čak i onda kada se uslovi potražnje i troškovi proizvodnje mijenjaju. Prema Sweeziyju, oligopolisti susreću krivulju potražnje koja ima lom pri postojećoj cijeni. Po tome se ovaj model i zove “model izlomljene krivulje potražnje“. Sweezyev model grafički pokazuje slijedeća slika.1 $ 10

F

9 8

MC' A

B

7

MC G

6

MC'' E

5 4 3

H qd

2 1

J

MR C

0

q 0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

količina Slika 1. Sweezyev model oligopola Krivulja potražnje sa kojom se susreće oligopolist je qd, na slici je linija A B C, koja se lomi u tački B, pri količini od 40 jedinica i cijeni od 6 dolara. Krivulja graničnog prihoda je MR, označena sa A G H J. AG odgovara dijelu krivulje potražnje AB, a HJ dijelu krivulje potražnje BC. Prelom u tački B na krivulji potražnje prouzrokuje prekid GH na krivulji graničnog prihoda. Taj dio krivulje graničnog prihoda sijeku tri pravca graničnog troška: MC, MC', MC'. Odgovarajuća proizvodnja oligopolista sa graničnim troškom MC data je tačkom E (q = 40) u kojoj krivulja MC siječe okomiti dio krivulje MR. Pri toj proizvodnji oligopolsa cijena je 6 dolara (tačka B). Kao i u drugim oblicima tržišne strukture, oligopol u kratkom roku može ostvarivati profite, pokrivati samo troškove proizvodnje ili imati gubitke. On će proizvoditi sve dok mu je p > AVC. 1

D. Salvatore: Ekonomija za menadžere, Mate, Zagreb 1994., str.420.

8

3. Sporazumni oligopol Neizvijesnost međuovisnosti oligopoli izbjegavaju sporazumima. Postoje dva glavna oblika sporazuma: kartel i cjenovno predvođenje (liderstvo u određivanju cijena). 3.1. Kartel Oligopoli se mogu sporazumijevati, bilo javno, tajno ili prešutno, odnosno implicitno. U mnogim državama sporazumijevanje o cijenam ai podjeli tržišta je zabranjeno, ali isto tako u nekim državama ti su sporazumi legalni. Pored toga, postoje i međunarodni karteli, koji određuju jedinstvene cijene, dijele tržište i sporazumijevaju se o kvotama proizvodje. Da bi izbjegli razorno suparništvo ratom cijena oligopili se tajno, ili gdje to zakoni ne zabranjuju, i javno sporazumijevaju o cijenama, kvotama proizvodnje, podjeli tržišta i podjeli profita. Takva organizacija oligopolističkih preduzeća zove se kartel. Postoje dvije vrste kartela: centralizirani kartel i kartel za podjelu tržišta. Centralizirani kartel se temelji na formalnom sporazumu oligopolista nekog homogenog proizvoda kojim se određuje cijena, kvote proizvodnje njegovih članova i udjeli u profitu. Kartel za podjelu tržišta daje svakom članu isključivo pravo da djeluje na određenom regionalnom tržištu. Na primjer, ova ili ona država, Europa, Amerika, Azija i slično. U centraliziranom kartelu krivulja potražnje i krivulja graničnog prihoda su kao kod monopola. Da bi dobi zajednički granični trošak, kartel zbraja, vodoravno, granične troškove svojih članova. Tamo gdje takav granični trošak siječe krivulju grančnog prihoda kartela određuje se ukupna proizvodnja i cijena proizvoda. Da bi minimizirao troškove proizvodnje, kartel diferencirano raspoređuje proizvodnju na svoje članove, na osnovi njihove efikasnosti. Loša strana kartelskih sporazuma, sa stanovišta općeg interesa, je očigledna, jer kartel ostvaruje, ili teži da ostvari manjom količinom, a visokom cijenom, monopolske profite. Zato, je u većini država sporazumjevanje o cijenama zabranjeno. Međutim, i u samom modelu postoje elementi slabosti, tako da se ti sporazumi narušavaju. Članovi kartela su skloni izvrdavanju sporazuma, prodajući više od svoje kvote. Pored toga, visoki profiti privlače i druga preduzeća u grupaciju kojoj pripada kartel. Ovi faktori su doveli OPEC blizu raspada nakon 1985 godine. 3.2. Liderstvo u određivanju cijena Liderstvo u određivanju cijena ili cjenovno predvođenje je jedan od načina ponašanja oligopolista, kojim se izbjegava rad cijenam ai tajno sporazumijevanje. Rat cijenama vodi do smanjenja profita svakog oligopoliste, a tajni sporazumi su pod udarom državne kontrole. Liderstvo je, u stvari, jedan način prešutnog sporazumijevanja, gdje svi oligopolisti određuju cijenu koju je odredilo vodeće preduzeće sa ulogom lidera. Preduzeće – cjenovni predvodnik – započinje sa promjenom cijene, a potom ga ubrzo slijede sva ostala preduzeća u privrednom sektoru. Cjenovni predvodnik, ili lider, je obično najveće – dominantno preduzeće u određenoj proizvodnji. To može biti i preduzeće sa najnižim jediničnim troškovima proizvodnje. Preduzeće lider se priznaje kao tumač ili barometar promjena u uslovima potražnje i troškova koji opravdavaju promjenu cijena u oligopolskoj grupaciji.

9

U ovom modelu, peduzeće – lider određuje cijene koje maksimiziraju njegove profite, s tim da omogućava svim ostalim preduzećima, koja ga slijede, da prodaju koliko žele po toj cijeni, a potom, lider – preduzeće podmiruje preostalu potražnju. Zato preduzeća sljedbenici se ponašaju kao savršeni konkurenti, koji se prilagođavaju datoj cijeni. Razlika je u tome što tu cijenu nije odredilo tržište potpune konkurencije, nego vodeći oligopolist. A on je podešava tako da maksimizira svoje profite. 3.3. Necjenovna konkurencija U dosada obrađenim modelima oligopola uzimana je cijena i količina kao strategijsko oruđe konkurenata. Međutim, praksa je pokaala da rat cijenama dovodi do gubitka oligopoliste koji se odluči na tu strategiju. Isto tako, tajno sporazum kao suprotna cjenovna strategija dolazi u sukob sa antimonopolskim zakonima države. Zato, oligopolisti nisu uvijek skloni samo cjenovnoj strategiji. Umjesto toga više tendiraju konkurenciji kvalitetom, odnosno diferencijacijom proizvoda, reklamom, uslugom i drugim oblicima necjenovne konkurencije. Na taj način akcije i reakcije oligopolista se prenose na izdatke i prihode od diferencijacije, reklame i usluga. Međutim, vrijeme rangiranja je mnogo dulje nego na promjene cjelina, zbog potrebnog vremena za diferenciranje proizvda, reklamnu kampanju i novi program usluga. To omogućava oligopolisti da izbjegne razorni rat cijenama, ali da istovremeno na kratki rok ostvari neke dobitke necjenovnom konkurencijom. Necjenovna konkurencija na oligopolističkim tržištima analizira se pomoću teorije igara. U tom pristupu, oligopolist pretpostavlja da njegovi suparnici uvijek biraju najbolju strategiju, a zatim razvija najbolju vlastitu kontrastrategiju. Teorija igara obuhvata sve strategije i cjenovne i necjenovne konkurencije, tako da se pomoću ove metode mogu analizirati svi oblici oligopolske konkurencije, odnosno svi oblici ponašanja u oligopolskoj strukturi. Zbog značaja, kojeg teorija igara ima u analizi oligopola, u narednom dijelu taj model se posebno obrađuje. 4. Oligopol i teorija igara Iz dosadašnjeg izlaganja problematike oligopola vidjeli smo da oligopolisti mogu donositi različite odluke u cilju maksimiziranja svojih profita. Pri donošenju tih odluka učesnik u oligopolističkoj konkurenciji nalazi se u međusobnoj zavisnosti sa drugim učesnicima na tržištu, zbog čega mora voditi računa o mogućim reakcijama drugih na njegove odluke i obratno. Čim preduzeće počne voditi računa o tome kakve će odluke donositi, s obzirom na moguće reakcije drugih preduzeća, ekonomska analiza ulazi na teren strategijskih igara. 4.1. Osnovni pojmovi Teorija igara analizira način kako se dva ili više učesnika u igri odlučuju za strategije koje pogađaju svakog sudionika. Tvorac ove teorije je John von Neumann ( J.Nojman 1903.1957.), porijeklom iz Mađarske. Temeljno djelo iz strategijskih igara primijenjenih na ekonomiju objavili su zajedno 1944. godine J. Neumann i O. Morgenstern pod nazivom “Theory of Games and Economic Behaviour“ (Teorija igara i ekonomsko ponašanje). Nakon objavljivanja ovog dijela literatura iz ove oblasni je značajno obuhvaćena.

10

Osnovni pojmovi u ovoj teoriji su: igra, igrač, strategija i rezultat. Igra je aktivnost u kojoj sudjeluju dva ili više igrača čiji su interesi različiti. Prema tome, igrač je sudionik u igri. Budući da su ciljevi sudionika u igri suprotni, konfliktni, neki igrači ostvaruju pozitivan, a drugi negativan rezultat, zavisno od primljene strategije. Strategija je plan akcija igrača koje ovise o njegovom znanju i informiranosti o mogućim akcijama njegovog protivnika. Budući da postoje alternative u definisanju strategija, od umješnosti igrača zavisi rezultat igre. Svaki igrač postavlja svoj cilj i bira strategiju svoje igre. Njegov protivnik se ponaša na isti način. Zato, konačni ishod igre zavisi istovremeno od strategija svih sudionika. Što je bolju strategiju igrač izabrao, to e biti bolji i njegov rezultat. U igrama mogu sudjelovati dva ili više igrača. Preneseno na ekonomiju, to može biti oligopol, duopol i preduzeće u monopolističkoj konkurenciji. Ishod igre može biti stalna ili nestalna suma. U igri sa stalnom sumom može biti bilo koji broj. Ako je u igri dobitak jednog igrača jednak gubitku drugog imamo igru sa sumom nula. Na primjer, preraspodjela tržišta kod oligopola, koji je na tržištu sa koeficijentom elastičnosti potražnje 1. Što jedan dobije, drugi gubi. Kod igara sa nestalnom sumom zbir rezultata nije konstandat na primjer, ako je koeficijent elastičnosti potražnje na tržištu duopolsita različit od 1, tada će ukupni prihod biti također različit, odnosno veći il manji, zavisno od nivoa cijene. U teoriji igara, rezultat svakog igrača zove se isplata. U oligopolskoj konkurenciji rezultat je profit ili gubitak oligopoliste. Rezultati su određeni strategijama oligopolista i ograničenjima sa kojima se susreću. Ograničenja mogu biti razna, kao na primjer carine, raspoloživa tehnologija i cijene faktora. Rezultati dvojice igrača obično se prikazuju u obliku matrice, u kojoj su u horizontali strategije jednog, a u vertikali strategije drugog igrača. Duopol se uzima kao najjednostavniji oblik oligopola da bi se lake razumjele strategijske igre. A osim toga, oligopol ovog tima je vrlo čest u lokalnim okvirima, naprimjer, u gradovima na tržištu usluga i pojedinih proizvoda. U teoriji igara, pored vlastitog cilja i mogućih akcija, bitno je poznavati, ili bar pretpostavljati, ciljeve i akcije suparnika. Isto tako, treba znati da i drugi igrač na isti način analizira ciljeve i strategije onog prvog. 4.2. Važniji rezultati primjene teorije igara u analizi oligopola Teorija igara ima širok uprimjenu u ekonomiji. Ta metoda je korištena i u makroekonmiji i mikroekonomij. Na području mikroekonomije posebno se koristi u analizi oligopola. Važni rezultati te analize su slijedeći:2 a). Privredni sektor sastavljen od nekoliko oligopolista, koji uzimaju u obzir strateško međusobno djelovanje, postiže ravnotežu koja se nalazi između ravnoteže monopola sa visokom – monopolskom cijenom i ravnoteže potpune konkurencije sa nižom konkurencijskom cijenom; b). U mjeri u kojoj se povećava broj nesuradničkih oligopolista, koji međusobno konkurišu, sektorska cijena i količina se približavaju ravnotežnim elementima potpune konkurencije; c). Ako se oligopolisti tajno ili javno sporazumijevaju (kartel), tržišna cijena i količina će biti kao i kod monopola;

2

P.Samuelson & W. Nordhaus: Ekonomija, Zagreb, 1992., str. 185.

11

d). U mnogim situacijama oligopol nema mogućnosti za definisanje staln eravnoteže. Strateško međusobno djelovanje ćesto vodi do neizvijesnih ishoda, jer preduzeća prijete, zatvaraju, otpočinju ratove cijenama, priklanjaju se jačim preduzećima ili napuštaju tržište. 5. Oligopol i efikasnost u privredi Oligopolija je dominantno tržišno stanje u privredama razvijenih zemalja. Tu tržišnu strukturu čine krupne korporacije u većini privrednih sektora. Zato je korisno sagledati glavna obilježja krupne korporacije, odnosno većeg oligopolističkog preduzeća savremene privrede. Osnovno obilježje je veličina i dominacija na tržištu u pogledu uticaja na tržišnu cijenu i količinu dobara koja se nude na takvom tržištu. Veličinu obilježavaju visina kapitala, broj uposlenih i ukupan prihod. Nekoliko velikih korporacija obično imaju više od 50% kapitala, uposlenih i ukupnog prihoda u privrednom sektoru. A u pojedinim sektorima i 100%. Na svjetskom tržištu velike korporacije raspolažu kapitalom, koji se izražava u milijardama dolara koje proizvode veći dio proizvodnje ( automobil, aluminij, čelik, avioni ). Zato se postavlja pitanje, da li su takve korporacije štetne ili korisne, da li su, sa stanovišta cjeline, efikasne ili neefikasne? Upoznajmo se najprije sa važnijim obilježjima o organizacijskoj i vlasničkoj strukturi krupnih korporacija. Krupne korporacije, na primjer u američkoj privredi, imaju uglavnom, karakter javnih preduzeća, ali ne javnih sa državnom svojinom, nego sa privatnom svojinom. To su dionička društva sa ogromnim brojem vlasnika – dioničara. U nekim preduzećima SAD-a, taj broj dostiže i do 2 milijuna vlasnika, gdje ni jedan pojedinac nema čak ni 1% kapitala. Ta raspršenost vlasništva na mnoštvo pojedinaca, je ošća karakteristika velikih korporacija u svjetskoj privredi. Zato, i u pogledu vlasništva ove firme predstavljaju, i sa društvenog stanovišta, pogodan oblik za prikupljanje kapitala i njegovo usmjeravanje u proizvodnju dobara. Diverzifikacija vlasništva uticala je na odvajanje rukovođenja i upravljanja ovim preduzećima od vlasništva. Raspršeno vlasnišvo nije u mogućnosti donositi odluke o svakodnevnom poslovanju korporacije. Dioničari na skupštini korporacije biraju upravni odbor, a upravni odbor generalnog direktora korporacije. Upravni odbor i generalni direktor odgovaraju dioničarima za ostvarivanje profitnih ciljeva firme. Ali, to je i zajednički cilj dioničara i uprave, jer o visini profita zavisi i ostvarivanje interesa i uprave i dioničara. Na taj način racionalno je riješen odnos između vlasništva i upravljanja i omoguućena racionalna alokacija i angažiranje kapitala od najšireg broja potencijalnih ulagača. Odgovor na pitanje o efikasnosti oligopolske strukture nije moguće dati jednom ocjenom, jer ne postoji opća teorija oligopola, već određeni broj modela. Ako se oligopollisti sporazumijevaju, oni određuju i cijenu i količine koje su slične onima koje određuje monopolist. A to znači, manje količine i više cijene u odnosu na savršenu konkurenciju. Ako oligopolisti ratuju cijenama cijene i količine tendiraju tržištu savršene konkrencije, te u toj situaciji se ne bi moglo govoriti o zakidanju potrošača. Oligopolisti, koji djeluju bez sporazumijevanja, ali svjesni uzajamne zavisnosti, po pravilu određuju cijenu, koja je nešto niža od monopolske, ali i viša od cijene savršenog konkurenta. Prema tome, neke oligopolske situacije imaju negativne posljedice za efikasnost. Međutim, na prigovore da oligopoli određuju cijene previsoko, količine proizvodnje prenisko, da ostvaruju visoke profite, itd postoje i suprotna mišljenja. Pa čak i neke analize u američkoj

12

privredi pokazuju da na nivou privrede postoje vrlo male razlike u monopoliziranim sektorima u odnosu na sektore u kojima prevladava potpuna konkurencija. Pri tome treba imati u vidu aktivnost države na suzbijanju monopolizma i prednost krupnih preduzeća da organiziraju inovacionu aktivost. Izdaci za istraživačku djelatnost u strukturi sa visokom koncentracijom su veći nego u tržišnoj strukturi sa niskom koncentracijom. Zato, mada je tačno da oligopoli uzrokuju neefikasnost, jer njihove cijene leže iznad graničnih troškova, inovacije koje stvaraju krupna preduzeća više nego potiru ove gubitke. Pored ovoga, treba imati u vidu i različita tržišta, jer oligopol koji djeluje na nekom lokalnom tržištu, gradu ili regiji, nije isto što i oligopol koji djeluje na tržištu države ili međunarodnom tržištu.

13

ZAKLJUČAK

Oligopol je najrasprostranjeniji oblik tržišne strukture u prerađivačkoj industriji. Čisti oligopol sa homogenim proizvodom javlja se često u proizvodnji čelika i aluminija. Oligopolija je dominantno tržišno stanje u privredama razvijenih zemalja. Tu tržišnu strukturu čine krupne korporacije u većini privrednih sektora. Zato je korisno sagledati glavna obilježja krupne korporacije, odnosno većeg oligopolističkog preduzeća savremene privrede. Iz dosadašnjeg izlaganja problematike oligopola vidjeli smo da oligopolisti mogu donositi različite odluke u cilju maksimiziranja svojih profita. Pri donošenju tih odluka učesnik u oligopolističkoj konkurenciji nalazi se u međusobnoj zavisnosti sa drugim učesnicima na tržištu, zbog čega mora voditi računa o mogućim reakcijama drugih na njegove odluke i obratno. Čim preduzeće počne voditi računa o tome kakve će odluke donositi, s obzirom na moguće reakcije drugih preduzeća, ekonomska analiza ulazi na teren strategijskih igara. Oligopolska preduzeća nastaju sa više osnova. Glavni faktori, koji određuju oligopolsku strukturu na tržištu su tehnološki i troškovini uslovi privrednog sektora. Sektori, kao što su rafinerije nafte, proizvodnja automobila, izrada aviona su kapitalno intenzivni i imaju visoke fiksne troškove u proizvodnji. Princip minimalnih prosječnih troškova moguće je postići samo uz uslov velikog obima poslovanja. Visoki troškovi kapitala su ujedno značajna barijera za ulazak novih preduzeća u privredni sektor. Oligopol je čest u prerađivačkim djelatnostima zbog ekonomije razmjera i prepreka ulasku. Savršena konkurencija i čisti monopol su dva ekstremna tržišna stanja. Potupuna ili savršena konkurencija je više hipotetično stanje nego stvarnots. Monopol (jedan prodavač il kupac) također je rijedak slučaj. U većini privrednih grana na tržištu raznih zemala dominira nekoliko preduzeća, odnosno oligopolija.

14

LITERATURA 1. D. Salvadore: Ekonomija za menadžere, Mate, Zagreb, 1994. 2. Foley, B.: Tržište kapitala, Mate, Zagreb, 1993. 3. Jozo, B.: Mikroekonomija, HKD Napredak Sarajevo, 1996. 4. Mansfield, E.: Microeconomics, W.W.Norton & Co., New York, 1991. 5. Weihrich, H., Koontz, H.: Menadžment, Mate, Zagreb, 1994.

15