Metal Kao Podloga Za Slikanje / Metal Surface As A Base For Painting

METALNI NOSITELJI Metalnu površinu, kao i svaku drugu površinu na kojoj se slika treba pripremiti da bi mogla vezati preparaciju koja će osigurati stabilnost podloge i boje. Metalne ploče su osjetljive na promjene temperature, zbog kojih se stežu i rastežu, naročito kad su većih dimenzija i kod većih temperaturnih promjena. Metali su podložni koroziji zbog djelovanja atmosferilija - kisika, vlage, CO2, sumporovih oksida i drugih agresivnih plinova u zraku. Elektrokemijska korozija, koja nastaje zbog stvaranja lokalnih galvanskih članaka na pojedinim mjestima na površini metala uzrokuje oštećenja metalne podloge i propadanje slikanog sloja na njoj. Korozija počinje na površini pri čemu dolazi do promjene kemijskih i mehaničkih osobina metala. Korozijske prevlake su kod velikog broja metala homogene i elastične, i zaštita su od daljnjih propadanja. Hrđa na željezu je nehomogena i krhka zbog čega željezo propada sve dublje. Nastaje oksidacijom željeza u vlažnoj okolini s relativnom vlažnošću višom od 70%. Hrđa je hidratizirani željezov oksid. Svježa hrđa je žutosmeđe do smeđe boje, dok stara hrđa ima sivu boju koja ide prema crnoj. Ima manji volumen od svježe i sadrži manju količinu vode.

Frans van Merris , stariji, Slikarstvo, ulje/bakar

Jan van Kessel, Životinje, ulje na bakru

U 14. stoljeću Cennino Cennini piše da su željezni limovi nepodesni za slikanje jer djelovanjem kisika u vlažnim uvjetima korodiraju, a proizvod korozije ima veći volumen od metalnog željeza, što dovodi do odvajanja slikanog sloja i deformacije slike. U evropskom slikarstvu 16. stoljeća koristio se bakar kao metalni nositelj. U suhim uvjetima na površini bakra zbog oksidacije s kisikom iz zraka nastaje crveni oksid bakra (Cu2O, koji sprječava daljnju koroziju. U uvjetima veće vlažnosti, u zraku prisutni plinovi, kao SO2 i CO2 djeluju korozivno na jednoj i drugoj strani bakrene ploče. Oni dovode do stvaranja tamnih mrlja i naslaga produkata korozije koje potječu od bakrovog (II) oksida (CuO), ili bakrovog (II) sulfida (CuS). Metalna površina kao nositelj slike treba da ima debljinu najmanje 1 mm. Prije bilo kakve obrade, mora je očistiti da bude metalno čista. Metali se čiste mehanički: čeličnim četkama, brusnim papirom i pjeskarenjem mlazom

1

kvarcnog pijeska ili staklenim zrncima pod pritiskom. Pjeskarenjem se postiže hrapava površina koja bolje veže preparaciju. Posebno je to važno za glatke aluminijske ploče. Masnoća se uklanja otapalom. Ploču ili lim od željeza ili čelika treba premazati tankim nanosom lanenog firnisa na poleđini i sa strane, i malo zapeći. Nakon toga se nanosi preparacija. Kod ostalih metala to nije potrebno. Preparacija se priprema od lanenog firnisa i olovnog bjelila koji daje pastu izvrsne plastičnosti, a s uljem stvara olovni sapun koji djeluje antikorozijski. Kupljena uljena olovna bijela boja nije dobra za ovu svrhu jer je vezana s makovim uljem koje sporije suši i daje mekši film. Preparacija se nanosi tupkanjem okruglim kistom u tankom i prozirnom nanosu. Nakon nekoliko dana sušenja nanosi se drugi sloj, a za par dana i treći. Preparaciju je potrebno sušiti na svjetlu nekoliko mjeseci. Prije slikanja dobro je da se lagano obrusi kako bi bolje vezala uljenu boju. Aluminij se od korozije štiti eloksiranjem ili anodizacijom. Eloksiranje je elektrolitičko oksidiranje aluminija kojim se na površini aluminija stvara oksidni sloj koji dobro veže sve vrste preparacija. Aluminij se stavlja na anodu, pa se postupak naziva i anodizacija. Neposredno poslije eloksiranja, pore nastalog Al2O3 otvorene su i izvrsno primaju boju koja ulazi u pore, a nakon zatvaranja pora ostaje u njima. Industrijska zaštita metala Koliko god se trudili da premazi na metalima budu kompaktni, ipak su zbog mikro pora propusni za vlagu i kisik koji dovode do korozije. Zbog toga se premazima dodaju inhibitori korozije, kao što su antikorozivni pigmenti, ili se metali obrađuju anorganskim kemijskim postupcima kojima se na površini metala stvara relativno čvrsti stabilni spoj koji osigurava da se obojeni premaz bolje poveže. U slučaju da se on ošteti obojeni antikorozivni premaz će osigurati zaštitu. Tako se aluminij zaštićuje stvaranjem amorfnog aluminijevog kromata ili aluminijevog i kromovog fosfata.Čelik se zaštićuje stvaranjem željezovog i cinkovog fosfata. Cinkov fosfat daje maksimalnu zaštitu od korozije. Stvaranjem fosfatnog sloja na pocinčanom čeliku tretira se cink i čelik. Općenito, postupak zaštite metala sastoji se od temeljnog premaza koji ima manje veziva (smole) a dosta antikorozivnog pigmenta, i završnog premaza s više smole koja daje sjaj i zaštitu od vanjskih utjecaja. Za zaštitu aluminija i obojenih metala koriste se reaktivni temelji koji zaštićuju i aktiviraju površinu metala da bolje veže završni premaz.

Georg Flegel, n.morte, ulje na bakru 2