Gadamerov-pogled-na-poeziju.docx

UNIVERZITET U ZENICI FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA KULTURALNE STUDIJE FILOZOFIJA I KULTURA

Elvedina Kablar, Samira Radončić i Amina Bajramović

GADAMEROV POGLED NA POEZIJU SEMINARSKI RAD

Mentori: Prof. dr. Željko Škuljević Doc. dr sc. Spahija Kozlić

Zenica, maj 2017. godine

1

SADRŽAJ UVOD.................................................................................................................... 3 1. O poeziji .......................................................................................................... 4 1.1 Forma poezije. Lirska poezija. ....................................................................................................... 5 1.2 Zvučnost poezije ............................................................................................................................ 6

2. Platonov odnos prema pjesnicima .................................................................. 7 3. Odnos filozofije i poezije ................................................................................ 9 4. Mimesis u pjesništvu ..................................................................................... 10 5. Odnos književnosti i filozofije ...................................................................... 12 6. Uzdizanje poezije iznad drugih formi umjetnosti ......................................... 13 7. Zaključak ....................................................................................................... 15 Literatura: ............................................................................................................ 16

2

UVOD

Hans-Georg Gadamer (1900-2002) bio je njemački filozof i filolog. On je skoro svu svoju pažnju posvetio filozofskoj hermeneutici, koju je i definirao u 20. stoljeću. Bio je jedan od najznačajnijih filozofa savremenog doba. Učio je filozofiju i od slavnog Hajdegera. U dugom vremenskom razdoblju trajanja njegova života (102 godine) uspio je da obradi skoro sve filozofske teme u svojim djelima. Posebnu pažnju Gadamer je posvetio i hermeneutičkom analiziranju umjetnosti, a naročito pjesništvu, što je pokazao kroz mnoge svoje eseje i druge radove. Njegovo glavno i najpopularnije djelo koje je napisao jest knjiga „Istina i metoda“, koje predstavlja klasično djelo moderne filozofske hermeneutike.1 Pred nama je zadatak da se osvrnemo na Gadamerovo viđenje pjesničkog svijeta, dakle pjesništva koje je on filozofsko-hermeneutički analizirao kroz svoja djela, a naročito kroz djelo „Filozofija i poezija“, koje se sastoji od velikog broja eseja koji govore o pjesništvu i njegovoj povezanosti sa filozofijom.

Naslov koji je prvobitno trebao biti dodijeljen ovoj knjizi bio je „Filozofska hermeneutika“, međutim izdavač nije bio upoznat sa nečim takvim ranije pa je došlo do izmjene naslova. 1

3

1. O poeziji

Poezija predstavlja formu umjetnosti, odnosno najstariju vrstu umjetničkog izražavanja, čija je osnovna jedinica jezik, tj. riječ. Međutim, ovdje prisutna riječ igra glavnu ulogu prvenstveno radi svojih estetskih osobina (kao boja koja se koristi u slikarstvu), a zatim i zbog onoga što je sadržano unutar nje, pojmovno i semantički. Zbog toga i predstavlja jedan oblik umjetnosti „slikanja riječima“, ili, kao što je Simonides2 u svojoj čuvenoj izreci rekao – da je „pjesništvo rječita slika“. Osvrnemo li se malo na etimološki jezički aspekt, uvidjet ćemo da su od grčkog glagola poieo (stvarati) nastale tri riječi: poietes (tvorac, onaj koji stvara), poiesis (stvaranje) i poiema (ono što je stvoreno). Te tri riječi su prenesene i u naš jezik, pa imamo poetu (pjesnika ili tvorca poezije), poeziju (kreaciju/pjesništvo), te poemu (samu pjesmu). Time je pjesnik dakle onaj koji kreira i stvara, a poezija je ono što on stvara. Mogli bismo reći da je pjesnik u neku ruku zapravo „bog poezije“. U poeziji, za razliku od proze, tekstovi imaju „sažet oblik“ (kazivanje mnoštva misli uz manju količinu riječi), a tu su da prenose emocije ili ideje, kroz svoju formu i sadržaj, u čitateljevo uho – prvo ono zbiljsko, a zatim i ono „unutrašnje“ koje vodi do razumijevanja kazanog. Radi efekta koji se želi ostvariti kroz poeziju, dopuštena su mnoga stilska sredstva u njoj, poput asonancije3 i aliteracije4. Poezija se oslanja na slikovitost, asocijativnost i zvučnost riječi u jeziku. Upravo interakcija svih ovih elemenata da bi se dobilo neko značenje predstavlja jedno od osnovnih obilježja poezije.

Grčki lirski pjesnik. Stilska figura (isključivo u poeziji) u kojoj se samoglasnici ponavljaju, bilo u istim ili različitim stihovima pjesme, a radi bolje zvučnosti. 4 Stilska figura gdje dolazi do ponavljanja suglasnika u stihovima pjesme, za razliku od asonance, a u istu svrhu. 2 3

4

Zbog toga što se više naglašava forma riječi, a ne ono što je njen opšti sadržaj, poeziju je jako teško prevesti na druge jezike, a i ako se prevodi, time gubi neka svoja značenja i svojstva. Uzmimo za primjer samo „poesie pure“5 od Malarmea, koju spominje i Gadamer u svojim djelima.6 Što se tiče riječi koja se koristi u poeziji, ono što je najbitnije vezano za nju jesu konotacije7 i slojevi (teret, težina) od kojih se riječ sastoji. Zbog svih nijansi koje su sadržane u riječima i stihovima poezije, veoma je teško i protumačiti na šta se zaista misli u pjesmi, pa zato različiti ljudi mogu formirati različita mišljenja u toku čitanja određenog dijela neke pjesme.

1.1 Forma poezije. Lirska poezija. Ako spominjemo formu u poeziji, tada prije svega mislimo na vizuelnu organizaciju pjesme. Pjesma se dakle sastoji od strofa, koje mogu sadržavati različit broj stihova. S obzirom na broj stihova, razlikujemo više vrsta strofa: 1. distih (2 stiha) 2. tercet (strofa od 3 stiha) 3. katren (4 stiha) 4. kvinta (5 stihova) 5. sekstina (6 stihova) Međutim, postoje pjesme koje nisu podijenjene na strofe, pa tada govorimo o astrofičnim pjesmama. I stihovi mogu imati različit broj slogova. Prema tome razlikujemo šesterac, osmerac, deseterac, jedanaesterac, dvanaesterac... Možemo također razlikovati vezani i slobodni stih. Vezani stih je onaj stih koji je određen pravilima organizovanja u okviru pjesme, tj. koji ima pravilan sistem rimovanja i isti broj slogova, dok je slobodan stih onaj za koji ne važe pomenuta pravila. Slobodan stih se nerijetko približava proznom načinu govora.

5

Apsolutna poezija. Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 29. 7 Asocijacije vezane uz određenu riječ. 6

5

Razlikujemo lirsku i epsku poeziju, no za nas bitnija ona lirska. Lirska poezija, dakle, spada u najstariju vrstu poezije. Njena kratka forma i jezgrovito kazivanje zahtijevaju poseban odnos prema jeziku, jer lirska pjesma ne trpi suvišne riječi, odnosno razmetanje riječima. Jezik lirike je „biran“. Svaka riječ ima svoje određeno mjesto u iskazu. Riječi nose preneseno značenje, a iskaz biva slikovit i simboličan. Zbog toga lirska pjesma nije otvorena za „direktnu i brzu komunikaciju“ – ona traži pažljivo čitanje i strpljivo ulaženje u tajne jezika i smisao kazanog. Njeno značenje nije „na površini“, nego „u dubinama“, gdje se dospijeva emocijama i intelektom. Lirska poezija, poput književnosti uopšte, imala je „uspone i padove“ u toku svog razvoja. Ona se bogatila i usavršavala, te je tako dobijala i novu tematiku, zbog čega je došlo do pojave novih lirskih vrsta i novih lirskih oblika. U historijskom razvoju lirske poezije postoje tri perioda kada je ona doživljavala ekspanziju i dala vrhunska pjesnička ostvarenja, a to su antičko doba, romantizam i doba moderne. Svaka književna epoha stvara i njeguje neku vrstu ili oblik lirske pjesme. Dok se neke vrste gase, nastaju nove. U starovjekovnoj književnosti su formirane ode, himne, ditirambi i elegije. Srednji vijek rađa pohvalnu, religioznu liriku i specifičnu „trubadursku poeziju“. U renesansi se uvodi sonet, kancona i madrigal. Romantizam je njegovao ljubavnu i rodoljubivu liriku, dok je realizam, kada dolazi i do pada poezije pa i lirike, njegovao deskriptivnu i misaonu pjesmu. Moderna donosi nove vrste lirske poezije, ali dovodi i do uskrsnuća stare, unoseći u nju „duh i dah“ modernog vremena 20. vijeka.

1.2 Zvučnost poezije

Ritam je vjerovatno jedan od najznačajnijih uzročnika zvučnosti u poeziji. Ritam se dobija na osnovu metričkog rasporeda u stihu. Različiti metrički8 sistemi su odigrali svoju ulogu u klasičnoj, ranoj europskoj, istočnoj i modernoj poeziji.

8

Metar predstavlja organizaciju stiha prema obrascu ritma, koji je vezan za neki metrički sistem.

6

U poeziji je često prisutna i rima9. Rima koja se nalazi na krajevima stihova osnova je nekih formi u poeziji, poput balada i soneta. Međutim, rima i ne mora biti prisutna ponekad, i njena zastupljenost je relativna. Naprimjer, u modernoj poeziji se izbjegava upotreba općepoznatih šema rime. U klasičnoj grčkoj i rimskoj poeziji rima uopšte nije bila zastupljena. Zapravo, ona se nije ni u evropsku poeziju „uvukla“ do početka razvijenog srednjeg vijeka, a izvire iz arapske poezije (Arapi su često i mnogo koristili rimu, što je naročito vidljivo u njihovim dugim kasidama10). Stilska sredstva poput aliteracije, asonance, konsonance, disonance i unutrašnje rime primjenjuju se radi postizanja što boljeg zvučnog efekta u pjesmi, dakle da bi se postigla eufonija, ili harmonično nizanje riječi da bi postigao zvučno ugodan estetički efekt.

2. Platonov odnos prema pjesnicima

U Gadamerovoj knjizi „Filozofija i poezija“ prvi esej jeste esej o Platonu i njegovom pogledu na poeziju i pjesnike. Razlog zbog čega je to tako leži vjerovatno u činjenici da je Platon filozof koji „rastavlja“ poeziju od filozofije, proglasivši je skoro u potpunosti bezvrijednom i postavljajući je na jako nizak rang, a uzdižući filozofiju. Onaj ko poznaje antiku, antičku filozofiju i Platonovo djelo zna da je Platon, iz određenih razloga, imao negativne stavove prema pjesnicima svoga doba i da ih je protjerao iz svoje „idealne države“11. Pitanje koje se ovdje nameće jest: Zašto je on to uradio? Ako čitamo njegova djela možemo primijetiti da su pisana dosta poetično i zvučno, tako da ostavljaju jak utisak, ne samo sadržinom već i svojim stilom. Osim toga, postoje određene naznake da je Platon i sam bio poeta i pisao poeziju dok nije upoznao Sokrata, ali je, kada je uvidio da nema vrijednost ka kojoj je težio, spalio.

Glasovno podudaranje na kraju dvije ili više ritmičkih cjelina, odnosno stihova. Arapska lirska pjesma iz predislamskog perioda, sastavljena od 30 do 100 dvostiha sa istom rimom. 11 Koncept države koji on smatra idealnim u kome vladaju filozofi. 9

10

7

Ali i pored toga što je Platonov stil pisanja bio u neku ruku poetičan, on nije smatrao da pjesnici poput Homera12 i Hesioda13 zaslužuju bilo kakvo mjesto u njegovoj „idealnoj državi“, a kamoli položaj privilegovanih građana kojima bi narod trebalo da se ponosi i koji bi ujedno bili i „vaspitači naroda“. Iz svega ovoga jasno vidimo da Platonu ni na kraj pameti nije bila misao da, možda, čini isto što i pesnici. Štaviše, Platon je smatrao da njegov rad i rad pesnika jesu nešto sasvim različito, suštinski različito. Na taj način nastaje prva velika borba između filozofije i poezije. Najvažniji zadatak jest pokazati na koji to način Platon kritikuje pjesnike, odnosno koji su Platonovi argumenti za to, ali pokazati i odakle mu podsticaj za tako nešto. Platon kritikuje pjesnike iz više razloga – ontoloških, psiholoških (intelektualnih), pedagoških… Njegov ontološki argument za tjeranje pjesnika iz države je čuveni argument mimesis-a. Dakle, prema njegovom mišljenju pjesnik ne stvara niša novo, već samo podražava postojeće – tako kaže Platon u svom djelu Država14. Međutim, pjesnik ne podražava svijet ideja, koji je najrealniji, već podražava osjetilni svijet. Prema hijerarhiji stvarnosti kod Platona, redoslijed u stepenima realiteta je sljedeći: „ideje – čulni svijet – mimesis“. Prema ovome jasno je da se pjesnik nalazi na najudaljenijem stepenu od stvarnosti, tj. dvostruko je udaljen od istine. Ali kada on u svojoj Državi pokazuje kako mimesis udaljava od stvarnosti, to čini prvenstveno kritizirajući slikare, da bi zatim prešao i na pjesnike. Ontološki argument možemo proglasiti i intelektualnim argumentom jer, ako pjesnici podražavaju već postojeću stvarnost, od njih se onda nema šta naučiti. Sa psihološke tačke gledišta, Platon kazuje argument da su pjesnici nesvjesni umjetnici. To znači da oni svoja djela ne stvaraju svjesno, već u zanosu, te zbog toga ona i gube na vrijednosti.

12

Starogrčki legendarni pjesnik. Napisao Ilijadu i Odiseju. Starogrčki pjesnik. 14 Jedno od najznačajnijih Platonovih djela. 13

8

Pedagoška, možda i najvažnija kritika, prvenstveno je upućena načinu prikazivanja bogova od strane pjesnika. Platon zamjera pjesnicima što su bogove prikazali nedostojno i što plaše ljude stihovima o Hadu. Zbog pravilnog odgoja i vaspitavanja omladine, Platon protjeruje pjesnike iz idealne države (svojim izvrnutim slikama o bogovima kvare omladinu). Ali Platon, pored pjesničkog sadržaja, kritikuje i formu pjesme. Tako od Homera ne ostaje gotovo ništa.

Podsticaj da krene u bitku protiv pjesnika radi nove paideia-e Platon dobija od Sokrata, jer za Platona paideia, od uplovljavanja u filozofski svijet, više ne predstavlja „entuzijazičko uznošenje mladenačke ćudi na uzorima mita i pesničke tvorevine“, nego „obrazovanje čoveka za jednu 'unutrašnju' harmoniju njegove duše, harmoniju 'oštrog' i 'blagog' u njemu, snažnosti volje i onog filozofskog“15. On time za svagda raskida sa pjesnicima kao sa tradicijom radi pojave novog sistema obrazovanja i vaspitanja jer samo iz filozofije može da uspije jedno novo rođenje (istinske) države.

3. Odnos filozofije i poezije

Drugo poglavlje u knjizi ima isti naslov kao i naziv same Gadamerove knjige – „Filozofija i poezija“. U njemu Gadamer piše „šta se to zbiva između filozofije“ i da li je tu nešto što ih ipak čini sličnima, ili pak različitima u određenom aspektu njihova bića. Kad god je filozofija htjela da bude potpuno egzaktna, potpuno naučna, ona je gubila na značaju. Tek kada uzme u obzir i ono poetsko, za filozofiju slijedi napredak. Jer „poetska reč je jednako kao i filozofska“, dapače, „u stanju da stoji i da se u odvojenosti 'teksta' u kome se artikuliše iskaže sa sopstvenim autoritetom“16. Valeri je dao jednu savršenu usporedbu kada je rekao da se pjesnička riječ uzdiže nad svakodnevnom upotrebom jezika kao što se zlatnik uzdiže nad metalnim novčićem, jer metalni novčić ne posjeduje onu vrijednost koju simbolizuje, a pjesnička riječ, poput zlatnika, jest ono što predstavlja17. Postavlja se pitanje kako se odnosi „jezik poezije“ prema „jeziku filozofije“? H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 15. H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 28. 17 H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 28. 15 16

9

Uzevši u obzir fenomenološki princip, Gadamer je prethodnom pitanju prišao preko ekstrema, pa je kao primjer uzeo lirsku pjesmu18 i dijalektički pojam19. Lirska pjesma je vezana „neraskidivim nitima“ za jezik. Najbolji primjer za to je neprevodivost takve pjesme na druge jezike. Dakle, kad Hajdeger kaže da „boja nije nikada toliko boja kao kada se pojavljuje na slici nekog velikog slikara“20, to isto važi za jezik i poeziju, tako da s pravom možemo reći da je „jezik dom lirske pjesme“. Upoređujući liriku i dijalektiku, ili Malarmea (kao tvorca poesie pure) i Hegela, Gadamer zaključuje da „za pesnika, kao i za filozofa, od Platona do Hajdegera, u tajni jezika vlada ista dijalektika otkrivanja i uklanjanja. Oba načina govora, pesnički i filozofski, dele otuda jednu zajedničku crtu. Oni ne mogu biti 'pogrešni'. Jer tu nije dato nikakvo merilo izvan njih, na kome se oni mere i po kome bi mogli da odgovaraju“21. Gadamer ukazuje i na to da poezija i filozofija mogu da „promaše“ same sebe, i to tako da riječ, i kod jedne i kod druge, može postati prazna, poput „retorike svakodnevnog života u poeziji“ i „prazne sofistike u filozofiji“. Dakle, time „riječ promašuje samu sebe“.

4. Mimesis u pjesništvu Na početku ovog eseja Gadamer govori da je Platonov pojam „mimesisa“ bio shvaćen i na drugačiji način. Vinkelman i Gete, naprimjer, u podražavanju prirode vide „školu za umjetnike“. Gadamer kaže da je i Platonov „neposredni učenik“, Aristotel, imao drugačije razumijevanje pojma mimesis pd svog učitelja. On je taj pojam poimao isključivo u pozitivnom kontekstu.

18

Malarmeova poesie pure. Zapravo Hegelov dijalektički pojam. 20 H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 29. 21 H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 32. 19

10

Aristotel u svojoj „Poetici“ kaže da se skoro sve umjetnosti bave podražavanjem na ovaj ili onaj način. Tako komedija predstavlja podražavanje „nižih karaktera“, a tragedija podražavanje ozbiljne radnje. Osim toga, Aristotel je oslobodio pjesnika „okova hiperrealizma“ jer, dok je kod Platona pjesnik podražavao ono što može vidjeti, ono što je dato, kod Aristotela pjesnik/umjetnik treba podražavati:

1. Stvari kakve su bile ili kakve jesu 2. Stvari kakve su bile prema kazivanju i vjerovanju ljudi 3. Stvari kakve treba da budu Prema tome, nije greška ako umjetnik prikazuje nešto što je „nemoguće“, uz uslov da umjetnost tako ostvaruje svoju namjeru. Gadamer kazuje „da se smisao mimesisa sastoji jedino u tome da nešto pusti da postoji, a da time nije ništa započeto“, te da „radost u mimetičkom postupanju i u mimičkom delovanju jeste jedna izvorna čovekova radost, koju je još Aristotel pokazao u ponašanju dece“22. Mimesis, zapravo, time dovodi do „kvalitativno novog“, ponovnog saznanja. Navest ćemo još dva citata koji se tiču pojma mimesisa i mimetičkog: „Kada Platon u svojoj kritici pesništva, obrnuto, podražavalačkim umetnostima pripisuje najniži rang, pošto one nikada nisu kao istinske stvari jednostavna podražavanja likova suštine, nego podražavanje podražavanja, on očigledno okreće naglavačke pravu suštinu umetničkog podražavanja.“23 „Mimetičko jeste i ostaje jedan praodnos, u kome se ne dešava toliko podražavanje koliko preobražavanje… Ako obnovimo taj izvorni smisao mimezisa, oslobodićemo se estetskog sužavanja koje za mišljenje predstavlja klasicistička teorija podražavanja. Mimezis onda nije toliko to da nešto ukazuje na nešto drugo, što je njegov uzor, nego da nešto postoji kao smisleno u sebi samom.“24

22

H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 35.

23

H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 36.

24

H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 37.

11

Gadamerovo izlaganje i analiziranje pojma mimesis je pokazalo, ako ne njegovo pravo značenje, onda barem višeznačnost koju posjeduje, što je razbilo negativan kontekst samog pojma mimesisa, kakav je bio kod Platona.

5. Odnos književnosti i filozofije

Ovim esejom Gadamera završava i prvi dio knjige. Autor je u ovom tekstu često sklon tome da ne pravi baš jasnu razliku između književnosti i filozofije, tj. između „doista dobre književnosti“ i „doista dobre filozofije“. Gadamer vidi određene književnike kao filozofe, ali i obratno – određene filozofe kao književnike. Ako se radi o književnicima filozofima, tu bi mogli da pripadaju Kami, Beket, Dostojevski, Kafka, Zola, Gete, Šiler, Balzak, Gogolj, Sartr, Crnjanski, Bodler i drugi. Ako se radi o filozofima književnicima, tu se podrazumijevaju Niče, Šopenhauer, Kjerkegor, Platon i drugi. Gadamer prvenstveno otvara problem „pitanja i odgovora“, a onda kazuje da

„biti

napisano“ čini pozadinu pojma „književnost“. Međutim, koja je diferencija između „biti napisano“ i „biti izrečeno“? Moramo se vratiti na Sokratovo poimanje pisane riječi. On je, naime, pisanu riječ vidio kao nešto vrlo slabije za razliku od „žive“ riječi, od dijaloga. Sokrat vidi napisanu riječ kao „napuštenu“, kao riječ koja je izložena zloupotrebi i raznoraznim (možda i krivim) tumačenjima, a da ona kao takva nema mogućnost da sebe brani. „Pismo se ovde, za razliku od govora, karakteriše time da ne može sâmo sebi da pomogne“.25 Živi razgovor ima prednost u tome što se zloupotreba nečijeg tumačenja zaustavlja „protiv-govorom“, i to na licu mesta. Gadamer otvara i problem „čitanja naglas“ i kaže da, ako neko čita naglas tekst koji ne razumije, ni mi taj tekst nećemo razumjeti. Kada neko čita kao da govori iz svojih sopstvenih misli, tada i drugima može biti jasan. Prema Gadamerovim riječima: „Dobro pročitan tekst je

25

H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 50.

12

pročitan sa razumevanjem i na odgovarajući način razumljiv. Jedan loše pročitan tekst niko ne može da razume“.26 Ako smo zaboravili razliku između „jezika savakodnevice“ i „pjesničkog (književnog) jezika“, sjetimo se Valerijevog primjera kad je poredio obični novčić sa zlatnikom.27 Pjesma je jezik koji znači nešto i jeste to što znači. Što Gadamer reče, pismo ćemo pročitati jednom, pocijepati i baciti jer ono je time „uradilo svoje“. Međutim, nakon čitanja neke pjesme ne znači da je znamo, jer ona je „govor za sebe“ i iziskuje svaki put novi pristup i nova tumačenja. Što se više čita, bolje se biva upoznat s njom. Dobro bi bilo čak i napamet je naučiti. Sve to pospešuje njeno razumijevanje,a „jezičko ovde stiče sopstvenu postojanost vrednosti i stupa u stalnu sadašnjost“.28 Na kraju, još jednom citiramo Gadamera da bismo dali odgovor na pitanje – šta je to zajedničko poeziji i filozofiji? Gadamer kaže: „Ono što poezija kao jezik u stvari ima zajedničko sa filozofijom jeste da filozof, drugačije nego nauka, kada nešto kaže, ne ukazuje na nešto drugo što negde egzistira, kao pokriće koje novac ima u banci. Kada mišljenje teži da se formuliše, ono je sasvim kod sebe samog, tako da takoreći samog sebe pretvara u reč i verbalizuje se.“29

6. Uzdizanje poezije iznad drugih formi umjetnosti

Na osnovu Gadamerovih djela možemo ustanoviti da on poeziju uzdiže ponad svih drugih oblika umjetnosti, te smatra da posebnost poezije leži u njenoj autonomiji. Dakle, za razliku od većine proze, pjesma može da stoji sama, kao „jedinstven objekt koji se tumači u svojoj jedinstvenosti“. Sve informacije vezane za autora i kontekst njegova stvaranja samo su puki alati tumačenja, i nikad nisu tu da bi predstavili pravo značenje poezije.

26

H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 52.

27 28

Ranije smo o tome govorili i navodili taj primjer. H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 56.

29

H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić, 60.

13

Poenta na koju cilja Gadamer jeste ta da riječi same u poeziji posjeduju svoju unutrašnju vrijednost, bez obzira na značenje. Poezija, dakle, ne gubi tekstualnu prisutnost u otkrivanju skrivenog. Kakve god uvide da dobijemo kroz pjesmu, pjesničke riječi i dalje zadržavaju svoju „moć otkrivanja“, te pokazuju potencijal za daljnje tumačenje. Gadamer ističe da nijedna pjesma nije zaista prevedena. Ono što se događa jest to da umjesto da su prevedene, u novom jeziku nastaju nove pjesme koje nose drugo značenje, zbog čega je najbolje rješenje da sam pjesnik prevodi svoje pjesme. Tako prevedena pjesma zapravo postaje zasebna pjesma, koja opet zadržava svoju autonomiju.

14

7. Zaključak Ono što na samom kraju možemo zaključiti jeste da je Gadamerov odnos spram poezije pozitivan, ali ne završava se na tome. S obzirom da je on nastojao da tumači poeziju, i dosta eseja posvetio poeziji, on zapravo poeziju uzdiže na neki način i veliča njeno postojanje kao umjetnosti. Ako je Platon bio taj koji je istjerao poeziju iz „idealne države“, onda je Gadamer sigurno taj koji je vratio u život, dao joj uzvišenu poziciju i ponovo je približio filozofiji.

Stalna savremenost je to što krasi umjetničko djelo, pa i samu poeziju, odnosno činjenica da je ono „bezgranično otvoreno za nove integracije“30. Pored toga što je poezija „besmrtna“, ona ima i svoju autonomnost, jezik je za sebe, može da se tumači iz same sebe, i nikad se ne mogu apsolutno iscrpiti pojmovi unutar poezije.

30

H.G. Gadamer, Čitanka, Matica hrvatska, Zagreb, 2002., preveo Sulejman Bosto, 136.

15

Literatura 1. H. G. Gadamer, Filozofija i poezija, Narodne novine, Beograd, 2002., preveo Saša Radojčić 2. H. G. Gadamer, Čitanka, Matica hrvatska, Zagreb, 2002., preveo Sulejman Bosto 3. http://www.enciklopedija.hr/

16