Filozofija Znanosti

UVOD U FILOZOFIJU ZNANOSTI

SADRŽAJ: UVOD - Filozofija znanosti ..................................................................................................6 1. Znanost i modeli objašnjenja ...........................................................................10 1.1. Modeli objašnjenja ....................................................................................................11 1.1.1. Deduktivni model objašnjenja ............................................................................18 1.1.2. Objašnjenje zakona .............................................................................................20 1.1.3. Objašnjenje i epistemološki zahtjev...................................................................23 1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logicki status ............................................................26 1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije ......................................................................45 1.2. Znanstvena metoda ....................................................................................................60 1.2.1. Cinjenice i znanstvena metoda ...........................................................................60 1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda.............................................62 1.2.3. ''Ideal'' znanosti...................................................................................................62 1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja ..........................................63 1.2.5. Ogranicenosti i vrijednosti znanstvenog metoda................................................64 1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija...............................................................66 1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija ..................................................................................67 2. Empirizam i racionalizam .................................................................................69

3. Filozofija i znanost ( jedan primjer ) ...........................................................76 3.1. Radanje znanosti u modernom smislu ......................................................................79 3.2. Znanost u užem smislu ..............................................................................................84 3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija ........................................................................85 3.4. Filozofija i realne znanost .........................................................................................87 4. Henry Poincaré i filozofija znanosti .............................................................89 4.1. Filozofija geometrije .................................................................................................91 4.2. Generalizirani konvencionalizam..............................................................................95 4.3. Semanticki konvencionalizam.................................................................................100 4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije ......................................................................100 4.5. Uloga hipoteze .........................................................................................................104 4.6. Porijeklo matematicke fizike ...................................................................................106 4.7. Klasicna mehanika...................................................................................................108 5. Pozitivizam .............................................................................................................112 5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma ................................................................113 5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logicki pozitivizam........................................115 6. Filozofija L. Wittgensteina ............................................................................117 6.1. Wittgenstein – Tractatus logico- philosophicus ...................................................118 7. Logicki pozitivizam............................................................................................128 7.1. Filozofske prethodnice logickog pozitivizma .........................................................128 7.2. Osnovni stavovi logickog pozitivizma ....................................................................132 7.2.1. Princip verifikacije ..........................................................................................135 7.2.2. Tumacenje i objašnjavanje pojmova ...............................................................139 7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike izmedu pravih i nepravih pojmova 140 7.2.4. Pojam definicije pridodavanja .........................................................................141 7.2.5. Radikalni empirizam .......................................................................................142 7.2.6. Besmislenost metafizike ..................................................................................142 7.2.7. Revizija starog kriterija smisla ........................................................................151 7.2.8. Kriteriji smislenosti .........................................................................................151

2

7.2.9. Redukcija iskaza sadržaja na iskaze strukture ................................................ 152 7.3. Struktura znanstvenog jezika ................................................................................. 152 7.4. Struktura empirijske spoznaje ................................................................................ 154 7.4.1. Protokolarni stavovi ......................................................................................... 154 7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova ........................................ 155 7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke ............................................................ 155 7.5. Potvrdenost teorije ................................................................................................. 156 8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha ................................................... 160 8.1. Traganje za opcenitošcu i pseudoobjašnjenja ......................................................... 166 8.2. Empiricki pristup – uspjeh i neuspjeh..................................................................... 170 8.3. Znanstvena filozofija............................................................................................. 172 8.3.1. Priroda geometrije.......................................................................................... 172 8.3.2. Prirodni zakoni................................................................................................ 173 8.3.3. Moderna logika ............................................................................................... 174 8.3.4. Saznanje predvidanja ...................................................................................... 176 8.3.5. Funkcionalno shvacanje spoznaje ................................................................... 177 8.4. Lingvisticki obrat .................................................................................................... 179 9. Neki primjeri kritike pozitivistickog programa................................. 182 9.1. Analiticki i sinteticki sudovi ................................................................................... 183 9.2. Quine – dvije dogme empirizma ............................................................................. 186 9.3. Problem verifikacije ................................................................................................ 197 9.4. Mogucnost falsificiranja generalnih iskaza ............................................................ 201 9.5. Problem indukcije .................................................................................................. 202 10. Pozitivisticka slika znanosti i njena kritika........................................ 204 10.1. Kritika pozitivisticke slike znanosti..................................................................... 210 11. Kriticki racionalizam Karla Poppera .................................................. 219 11.1. Popperov treci svijet.............................................................................................. 236 11.2. Opce naznake pristupa K. Poppera ....................................................................... 241 12. Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija ......................... 247 12.1. Thomas Kuhn - Struktura znanstvenih revolucija ................................................ 253 12.2. Opce naznake Kuhnovog stajališta ...................................................................... 261 13. Realizam u filozofiji znanosti .................................................................... 265 13.1. Znanstvena slika svijeta ....................................................................................... 266 13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti ....................................................... 273 13.3. Istina je nedostižna............................................................................................... 278 13.4. Istina je dostižna ................................................................................................... 283 13.5. Problem objektivnosti uzroka .............................................................................. 288 13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija .................................................... 291 14. Sociološki obrat ................................................................................................. 294 14.1. Feyerabendova kritika položaja znanosti u društvu............................................. 296 14.1.1. Razvoj znanosti.............................................................................................. 297 14.1.2. Iskljucivost znanosti...................................................................................... 298 14.1.3. Demokracija i tradicija.................................................................................. 300 14.1.4. Anarhicna znanost. Dadaizam. ..................................................................... 301 14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava .................................................. 303 15. Naturalizam ........................................................................................................ 306 15.1. Interakcijska epistemologija ................................................................................. 308

3

15.2. Evolucijski naturalisticki realizam ........................................................................311 16. Filozofija I. Kanta ............................................................................................315 16.1. Uvod ......................................................................................................................315 16.2. Analiticki i sinteticki sudovi..................................................................................324 16.3. Kritika cistog uma .................................................................................................327 16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu. ...................................................................340 16.5. Transcendentalna filozofija i fizika .......................................................................343 16.6. Utjecaj Kantove filozofije .....................................................................................351 17. Jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija ...355 17.1. Uvod ......................................................................................................................355 17.2. Fenomenološki usmjerena stajališta......................................................................357 17.2.1.Kriticki empirizam – Franz Brentano .............................................................358 17.2.2. Metodska fenomenologija – Edmund Husserl ...............................................361 17.2.3. Kriticki realizam – Nicolai Hartmann...........................................................367 18. DODATAK ..........................................................................................................369 18.1. Osnovni elementi Metodologije znanosti..............................................................369 18.2. Nominalisti i realisti ..............................................................................................386 18.3. Opcenitost i nužnost ..............................................................................................388 18.4. Teorija i zbilja........................................................................................................390 18.5. Wittgenstein – Filozofska istraživanja ..................................................................393 18.6. Bijeg u lingvisticke dubine ....................................................................................398 18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza – simbolicka ili matematicka logika ....................407 18.8. Boltzmannova teorija odraza .................................................................................412 18.9. Hume i kauzalnost .................................................................................................415 18.10. Neudlucivost motrenja.........................................................................................420 18.11. Hegelova negacija ...............................................................................................421 18.12. Znanost i ideologija .............................................................................................426 18.13. Teorije istine ........................................................................................................436 18.14. Frege – Pojmo vno pismo i razvoj njegove misli ................................................441 19. IZBOR TEKSTOVA.......................................................................................452 19.1. Rudolf Carnap - METODOLOŠKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA................452 19.1.1. Naši problemi .................................................................................................452 19.1.2. Jezik opažanja L0 ..........................................................................................453 19.1.3. Teorijski jezik LT .........................................................................................454 19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta .........................................................455 19.1.5. Pravila korespondencije C .............................................................................458 19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine .........................................................460 19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti ...................................................................462 19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske recenice........................................................467 19.1.9. Dispozicijski pojmovi...................................................................................469 19.1.10. Razlika izmedu teorijskih termina i cistih dispozicijskih termina................472 19.1.11. Psihološki pojmovi .....................................................................................474 19.1.12. Literatura ......................................................................................................479 19.2. Rudolf Carnap - PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGICKOM ANALIZOM JEZIKA ...........................................................................................................................481 19.2.1. Uvod ...............................................................................................................481 19.2.2. Znacenje rijeci ................................................................................................482 19.2.3. Metafizicke rijeci bez znacenja ......................................................................484 19.2.4. Smisao stava ...................................................................................................485 4

19.2.5. Metafizicki prividni stavovi ........................................................................... 486 19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike ..................................................................... 489 19.2.7. Metafizika kao izraz životnog cuvstva ........................................................... 492 19.3. Bertnard Russell - GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE ................................. 494 19.4. Bertnard Russell - VRIJEDNOST FILOZOFIJE ................................................. 499 19.5. Karl R. Popper - CILJ NAUKE............................................................................. 503 19.6. Thomas S. Kuhn - NAKNADNA RAZMIŠLJANJA 0 PARADIGMAMA ............... 511 19.7. Paul Feyerabend - KAKO ZAŠTITI DRUŠTVO OD NAUKE ............................... 525 19.7.1. Bajke .............................................................................................................. 525 19.7.2. Protiv metoda ................................................................................................. 527 19.7.3. Protiv rezultata ............................................................................................... 529 19.7.4. Obrazovanje i mit ........................................................................................... 530 19.7.5. Literatura ........................................................................................................ 534 LITERATURA: ................................................................................................................. 535

5

UVOD - Filozofija znanosti

Suvremeno shvacanje filozofije znanosti se danas uglavnom smatra kao nasljednica epistemologije ili nauke o znanju, ali je njen povijesni nastanak, naravno, vezan uz sazrijevanje njenog predmeta – novovjekovne znanosti. Ovakvu ontologiju bi svakako trebalo poceti sa I. Kantom, koji sa jedne strane predstavlja onu cvoru tocku suvremenog filozofiranja u koju spada i filozofija znanosti, a sa druge strane on je pred sobom imao vec zgotovljenu prvu novovjekovnu znanost, Newtonovu matematicku fiziku. No dok je Kant ipak ostao u krilu Velike majke svih znanosti u svoj njenoj širini i bogatstvu, specificno fokusirana dijela javljaju se sa Williamom Whewellom (1637, 1640) koji pocinje izdavati svoja dijela pod naslovom History of the Inductive Sciences, The Philodophy of the inductive Sciences Founded Upon Their History. Ovo, da tako kažemo, preliminarno razdoblje traje gotovo citavo stoljece do pojave Beckog kruga. U tom razdoblju javlja se citava plejada istaknutih filozofa i znanstvenika kao što su: H.L.F. Von Helmholtz, W.S. Jevons, E. Mach, J.S. Mill, K. Pearson, H.R. Hertz, L. Boltzman, H.J. Poincare, Ch. S. Peirce, P.M.M. Duhem, B. Russell, A.N. Whitehead, i drugi. Svi oni pišu o znanosti, ali bez pretenzije na cjelovitost i na profesionalni autoritet, njihov odnos je fragmentaran ali ce pripremit klimu za ozbiljniji i cjelovitiji zahvat. Pocetak stvaranja i radanja filozofije znanosti1 biva dovršeno sa pojavom Beckog kruga, koji je ocrtao jednu relativnu jednostavnu sliku znanosti. Filozofi Beckog kruga su naglasili njezinu specificnost spram drugim oblicima promišljanja a posebice filozofije. Znanost je prije svega skup znanstvenih iskaza, znanstvenih prije svega po tome što podliježu strogoj logickoj i empirijskoj kontroli. Iskaz koji možemo nazvati “znanstveni”, osim što mora biti logicki precizno formuliran, mora se odnositi na opažanje ili u nizu logickih postupaka mora biti svodljiv na opažanje. Znanost se, nadalje, odlikuje svojim specificnim ciljem koji se ne može jednostavno formulirati. Ona ima zadatak da nam pruži razumijevanje svijeta oko nas i u nama. Ovdje se namecu fundamentalna pitanja kao što su; što znaci nešto razumjeti i da li je razumjeti znaci objasniti i predvidjeti buduce ponašanje objekata i dogadaja? Objašnjenje i predvidanje tek su nešto precizniji od razumijevanja. Objašnjenje ima kljucno mjesto u 1 Lelas daje lijep primjer u svojoj knjizi (Srdan Lelas i Tihomir Vukelja: Filozofija znanosti, Školska knjiga Zagreb,1996.), gdje razvitak u onom samom tehnološkom smislu ne daje odgovor na postavljeno pitanje. Dvije u svoje vrijeme vrlo popularne knjige: ona Normana CAMPBELLA iz 1921. i ona Alana CHALMERSA iz 1978. (CAMPBELL, N. What is Science?, New York,Dover Publications, 1921. CHALMERS, A. What is this Thing Called Science?, Milton Keynes, Open University Press, 1978.), nose gotovo identicne naslove usprkos tome što ih razdvaja više od pola stoljeca. A ne radi se o bilo kakvih pola stoljeca. U tih 57 godina znanost je prešla put od Rutherfordova otkrica atomske jezgre, preko atomske bombe i spuštanja ljudske posade na Mjesec do mikroprocesora i genetickog inženjerstva. Pa ipak, naslovi su gotovo isti: What is Science? glasi prvi, a What is this Thing Called Science? drugi. Sudeci po naslovima, covjek se, eto, i nakon toliko dugog i intenzivnog bavljenja znanošcu još uvijek pita što ona jest. Govori li ta slicnost naslova u prilogu vjecnim skepticima za koje je svaki trud oko razumijevanja znanosti uzaludan? Kazuje li ovo ponavljanje pitanja da mi znanost ni nakon tolikih njenih uspjeha i tolikih filozofskih napora još uvijek ne razumijemo? Kažu da pitati Što nešto jest? Znaci pitati filozofski i vjerujemo da je tako. No kažu i to da filozofija od davnina postavlja uvijek ista pitanja, uglavnom zbog toga što se radi o takvima na koja se ne može jednoznacno odgovoriti. U takvo što pak ne vjerujemo. Jer dvije knjige pod istim nazivom toliko se razlikuju od druge da je uputno zapitati se: pitaju li to dva autora uopce isto pitanje; bave li se oni istim predmetom? U znanosti se obicno kaže da dobro postavljeno pitanje donosi pola odgovora; drugim rijecima, pitanje cesto sugerira odgovor. Ali vrijedi i obrnuto; tek odgovor daje puno znacenje pitanju. Odgovori naša dva autora krecu se u dva razlicita prostora, pa nam se cini kako ni pitanje u naslovu nije isto. Stoga, pita li filozofija odista uvijek isto pitanje?

6

znanosti i najcešce se tvrdi da objasniti znaci podvesti neku cinjenicu koju treba objasniti pod neki zakon bilo deterministicke ili statisticke naravi. No kako ti zakoni ujedno koriste i za predvidanje imamo jedan jedinstven model (Hempelov covering-law model) Nešto blaže i šire, možemo reci, znanstvena aktivnost rezultira skupom cinjenica dobivenim motrenjem koje treba objasniti, a to znaci uklopiti u teoriju, tj. u skup medusobno povezanih zakona. Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloženje ili opravdanje ili potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporište uvijek traži negdje izvan onoga što neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zašto? To je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usadenom filozofskom vjerovanju, znanost treba filozofiju. Kako znanost ne može izaci iz sebe same da bi pronašla svoje uporište, tvrde cesto filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to uporište ukaže. Izuzetnost znanosti leži u izuzetnosti tog uporišta i u nacinu na koji su njene predodžbe, pojmovi i stavovi na to uporište oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni. Osim cilja znanost posjeduje pouzdanu metodu da svoj cilj ostvari. Danas, nakon dugih rasprava koje u nešto slabijem intenzitetu još traju, napuštena je stara induktivisticka metoda koju su formulirali F. Bacon i J.S. Mill i prihvaca hipoteticko-deduktivni model po kojem se, bez obzira na nacin kako se oblikuje teorija i hipoteza, one provjeravaju tako da se logickom dedukcijom izvode motrive posljedice, tocnije iskazi koji se mogu usporediti sa opažanjem. Zatim se motrenjem ili pokusom uvjeravamo da se zbiva ono što iskaz tvrdi. Ako je odgovor negativan hipoteza se odbacuje, a ako je pozitivan, znanstvenik bilježi jedan primjer koji potvrduje teoriju. Ovo je dakako jedna pojednostavljena shema koju bi prihvatio svaki znanstvenik prakticar kao nesumnjivo jedini ispravan i tocan put. No, kao što cemo vidjeti ta sigurnost nije baš tako opravdana i izazvat ce lavinu pitanja kojima ce se upravo baviti filozofija uzanosti. Možemo reci da je optimizam s kojom je filozofija znanosti pocela, u obliku logickog pozitivizma, da postavlja znanstvenu spoznaju na jasne odrednice pokazao naivan prenagljen. Ostavivši po strani sumnje i alternative, logicki pozitivizam koncipirajuci znanost, u krajnjoj instanci, kao ostvarenu u jeziku neumitno se svodi na polaritet jezika teorije i jezika motrenja. Zaigravši sve na kartu te podijele, koja izvire iz one ideje o dvostrukoj kontroli znanstvenih iskaza, a koji opet nastavlja filozofsku dihotomiju izmedu racionalizma i empirizma, logicki empirizam je vezao svoju sudbu uz sposobnost da opiše i definira tu razliku. Taj program nije uspio i za sobom je povukao niz pitanja. Post-pozitivistickom filozofijom znanosti mijenja se scena na kojoj dominira Karl Popper. Osnovna ideja kojom je zaobišao nezgodno pitanje verifikacije, koje logicki pozitivizam nije moga da riješi, jeste ideja da se znanost ne bavi verifikacijom nego falsificiranjem hipoteza i da osnovna zadaca znanosti nije toliko u objašnjenju koliko u definiranju i rješavanju problema. Znanost se razvija tako da u svrhu rješavanja nekog problema, lansira niz hipoteza ili teorija, koji se zatim putem opažanja i eksperimenta pokušavaju opovrci. Ustvari imamo neku vrstu “prirodnog odabiranja” ideja pri opstaju one koje su sposobnije u objašnjenju problema. Eliminiranjem pogrešnih hipoteza dolazi se do novih problema i do novog spektra hipoteza, te je ljudsko znanje uvijek nagadanje. No, sukob hipoteza i stvarnosti je objektivan i odbacivanjem pogrešnih nagadanja ljudsko znanje objektivno raste. Koncem pedesetih godina, kada je Popperovo djelo Logik der Forschung (1934) prevedeno na engleski jezik i kada pocinje Popperov utjecaj, javlja se jedna druga struja u filozofija znanosti. Dijela Hansona Patterns of Discovery (1958) i još više glasovito djelo Kuhna The Structure of Scientific Revolution (1962) okrenule su problematiku filozofiju znanosti sa verifikacije na spoznajni subjekt, ali više kao produkt kategorijalne analize, nego kao objekt same znanosti.

7

Na ovom mjestu spajaju je se anglosaksonska linija i “kontinentalna” filozofija znanosti. U Europi je u toku drugog svjetskog rata došlo do raspada Beckog kruga i nastala je na kontinentu praznina selidbom mnogih preko Oceana. Trebalo je dugo vremena kako bi se stvari pocele mijenjati. U Francuskoj se obnavlja Bachelardov utjecaj, a u Zapadnoj Njemackoj Frankfurtska škola promatra filozofiju znanosti u sklopu analize društvenih znanosti. Istodobno se utjecaj logickog empirizma vraca na rodni kontinent. Pored opcih tema filozofija znanosti obratila je pozornost na još dvije grupe posebnih pitanja. Prva obuhvaca analizu temeljnih pojmova i metoda pojedinih znanstvenih disciplina. Situacija je postala malo paradoksalna. Naime, kako vrijeme odmice, tako se cini da vrlo važna podrucja postaju nicija zemlja. Podrucje je važno jer temeljni pojmovi i metode ono što je Kuhn nazvao disciplinarnom matricom, okvirom jedne znanstvene discipline što omeduje prostor u kojem se pojavljuju problemi i traže rješenja. Taj okvir se stalno mijenja ali se ovim problemom bavi sve manje znanstvenika. Razlog možemo potražiti u zahtijevnosti date problematike koja pretpostavlja pored postojanja solidne filozofske osnove i dobro poznavanje znanstvene discipline o kojoj se radi. Druga grupa pitanja odnosi se na posljedice novih rezultata i metoda znanosti na tradicionalne filozofske probleme, koji se u svojoj osnovi svode na pitanje o smislu, o okvirima i buducnosti ljudske egzistencije. Medu tim pitanjima posebno mjesto zauzima etika znanosti kao refleks odgovornosti znanosti za sudbinu covjeka. Pored ovih uvjetno receno uskih problema filozofije znanosti, ona preplice svoj interes i sa onim pod-disciplinama koji su zbog svoje specificnosti problematike nazvani psihologija znanosti, sociologija znanosti, ekonomija znanosti politologija znanosti, povijest znanosti itd. Naša nakana, kao što stoji u samom naslovu, jeste da pokušamo dati neke osnove za ona promišljanja koja se mogu podvesti pod jedan nazivnik; Filozofija znanosti. Ova ideja u samom pocetku skriva odredene opasnosti, koje inace nose svi uvodi u neki znanstveni ili filozofski problem, a to je na prvom mjestu površnost jer je nemoguce ulaziti podrobnije u analize neke problematike i na drugoj strani, uvijek postoji opasnost da se ne obuhvati sve što je relevantno za uvod u neku temu. Za nas je posebno naglašen ovaj drugi problem, jer sama filozofija znanosti po svojim temama i obimu problema nije strogo definirana, pa samim tim ne može se jasno odrediti granica izmedu onoga što je od fundamentalnog znacenja za neku temu, a što se može smatrati manje važnim. Svjesni svih ovih opasnosti mi smo knjigu pokušali koncipirati tako da s jedne strane obuhvatimo što više problema koji pripadaju filozofiji znanosti i, s druge strane, u pojedinim tockama, koje smo smatrali za bitnim, zadržali smo se malo više i podrobnije. Sukladno ovom stavu knjiga je koncipirana na sljedeci nacin: U prvom dijelu knjige (pogl.1.) naveli smo neke opce karakteristike znanstvenog objašnjenja i metode kao jedne od osnovnih karakteristika znanstvenog promišljanja. U poglavlju 2. i 3. date su opce karakteristike nekih filozofskih pravaca koji su po svojoj prirodi upucene na znanost. Takoder je u ovom dijelu knjige izvedeno jedno moguce videnje odnosa izmedu filozofije i znanosti. Sljedeci dio se odnosi na razvoj filozofije znanosti kao znanstvene discipline. Uvjetno receno, razvoj filozofije znanosti može se grubo podijeliti na dva perioda i to vrijeme prije pojavljivanja logickog pozitivizma i poslije toga. U pred-periodu, da tako kažemo, postoji grupa filozofa i znanstvenika koji su razmatrali probleme znanosti, da tako kažemo, s pozicija filozofije jer je problematika izlazila iz konteksta odredene znanstvene discipline. Pojavom logickog pozitivizma filozofija znanosti kao disciplina dobiva jasnije konture. Smatrali smo da se iz ovog prvog perioda nezaobilazno mora istaknuti promišljanje H. Poincarea (poglav. 4.), gdje smo pokušali malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo promišljanje znanosti cije su implikacije prisutne i u suvremenoj filozofiji znanosti.

8

U poglavlju 6. dana je analiza stavova mladog Wittgensteina s posebnim akcentom na njegovo glasovito djelo Tractatus... Navedeno djelo, uz neke druge momente, pripremilo je teren za oblikovanje onih stavova koje zovemo jednim imenom logicki pozitivizam. U poglavlju 5. i 7. analizirani su uvjeti nastanka pozitivizma i logickog pozitivizma te njihovi osnovni stavovi. U sklopu tog dijela knjige posebno smo obratili pozornost na radove H. Reichenbacha i na njegovu knjigu Radanje znanstvene filozofije. Njega smo izabrali iz najmanje dva razloga; prvo, iako pripada logickom pozitivizmu njegovi se stavovi razlikuju od onog pravaca koji se jednim imenom zove Becki krug i drugo, njegova rješenja nekih problema imaju i danas aktualno znacenje. U poglavlju 9. i 10. navedeni su neki primjeri kritike pozitivistickog programa. Takoder u tom dijelu dana je podrobnija analiza pozitivisticke slike znanosti i kritike te slike. U kontekstu ovih kritika posebno je analiziran (poglav. 11.) kriticki racionalizam K. Poppera. U poglavlju 12. razmatrani su stavovi T. Kuhna i pri tome je posebno dat akcent na njegovo glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija te posljedice navedenog dijela na samu filozofiju znanosti. Kako je problem realizma i antirealizma fundamentalan sa samu znanost i filozofiju znanosti, to smo u poglavlju 13. pokušali podrobnije rasvijetliti ovu problematiku. Zbivanja u filozofiji znanosti poslije Kuhna obradena su u poglavlju 14. Na kraju ovog dijela knjige pokušali smo dati neka suvremena strujanja na ovom polju s posebnim naglaskom na Naturalizam. (poglav.15.) Na kraju našeg Uvoda u filozofiju znanosti u poglavlju 16. i 17. obratili smo pozornost na Kantovu filozofiju kao cvornu tocku suvremene filozofije i jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti uoblicenog u pravac kao što je fenomenologija. U knjizi se, takoder, nalazi i Dodatak u kome se iznose sve one nadopune koje su potrebne za bolje razumijevanje cjelokupnog teksta. Smatrali smo da bi bilo korisno dati neke originalne tekstove znacajnijih autora tako da se na kraju knjige nalazi odredene broj tekstova koji ce omoguciti da se zorno pokaže originalna misao koja se odnosi na neke probleme razmatranih u knjizi.

9

1. Znanost i modeli objašnjenja U ovom poglavlju dat cemo samo neke opce napomene koje citaocu mogu služiti kao smjernice u pracenju teksta. Definicije i opis koji budi dani u poglavlju moraju se shvatiti uvjetno. Jer, na primjer, dati definiciju znanosti ili odgovoriti na pitanje »Što je to znanost?« u samom startu je osudeno na propast. Takve potpune definicije nisu niti dane, a možda i ne mogu biti dane, sjedne strane, a s druge strane razliciti autori, filozofski pravci i teoreticari imaju razlicit odnos prema tom pitanju, pa su samim tim i odgovori razliciti. No, mi cemo ipak dati neka okvirna objašnjenja koja su u skladu sa opce prihvacenim stavovima. Pošto knjiga ima za cilj da napravi izvjestan uvod u filozofiju znanosti cini nam se uputno dati te okvirne definicije kako bi se “osjetila” problematika kojom se bavi filozofija znanosti. Cesto se u udžbenicima susrecemo sa definicijom znanosti kao sustavom opcih istina ili spoznaja, koje se odnose na isti predmet. Sukladno ovakvoj definiciji, ako je to uopce definicija, možemo prepoznati tri momenta: a) Buduci da svaka znanost otkriva uzroke i zakone pojava, vec je tim spoznaja onoga, što je najopcenitije tim pojavama. b) Te opce istine cine jedan sistem, tj. skup spoznaja, koje su logicki tako medusobno povezane, da sacinjavaju harmonicnu cjelinu. c) Znanost ima svoj predmet. Ta rijec predmet nije u znacenju konkretne stvari, jer ista stvar može biti predmetom više znanosti. predmet ima apstraktno znacenje i oznacava stajalište, s kojega se jedna stvar promatra. Kemicar, psiholog, fiziolog promatraju ljudsko tijelo sa svog stajališta. Taj predmet skolasticki filozofi nazivaju objectum formale. Francuski logicar Goblot kaže da ima toliko cistih znanosti, koliko ima stajališta s kojih možemo promatrati bice ili fenomene. To je pojam znanosti. Cesto se i u obicnom govoru spominje spoznavanje, odgovaranje na pitanja: »Zašto?«, »Kako?«. Zato moramo napraviti razliku od takozvane obicne spoznaje i znanstvene spoznaje. Možemo navesti barem tri karakteristike ili razlike znanstvene spoznaje od “obicne spoznaje”, a to su: opcenitost, metoda i preciznost. Prva oznaka se odnosi na cinjenicu da se obican covjek zadovoljava sa zapažanjima, koje se ogranicuju na ono, što njega zanima, a ucenjak ima opcenitija zapažanja, jer su bez interesa i dolaze ne samo do uzroka nego i do zakona. Drugo, vulgarna metoda, skupljena u poslovicama i aforizmima, nastala je bez metode i svodi se na asocijacije po navici, a ucenjak postupa metodicki podvrgava sve svoje hipoteze kontroli razuma. Može se reci, da je spoznaja obicnog covjeka empirijska, a spoznaja ucenjaka eksperimentalna. Trece, obican covjek zna da jedne pojave ovise o drugima, (primjerice, toplina rasteže kovine), a ne zna i ne zanima ga u kojoj mjeri. Ucenjak se na zadovoljava da tvrdi odnose. On ih nastoji precizno izmjeriti. Konacno, najviša vrsta spoznaje je filozofska spoznaja. Možemo je uzeti u tradicionalnom ili pozitivistickom smislu. Za tradicionalnu filozofiju glavna je filozofska disciplina metafizika. Ona ispituje intimnu narav stvari, ali i njihovo zadnje znacenje. O ovim problemima kao što je primjerice znanstvena metoda govorit cemo nešto podrobnije u drugom dijelu ovog poglavlja. Sad bismo mogli dati i odredenu klasifikaciju znanosti i to one koje nam se cine najinteresantnijim, ali moramo napomenuti da kao što nema jedinstvenog stava oko definicije znanosti, tako nema jedinstvenog stava i oko klasifikacije. Navedimo nekoliko primjera klasifikacije znanosti. - Aristotel uzima za princip klasifikacije cilj, što ga razne znanosti imaju. On razlikuje: teoretske, prakticne i poetske znanost. Teoretske znanosti koje imaju za cilj da nas upoznaju sa stvarima i da ih rastumace. Takve su znanosti: matematika, fizika i metafizika. Prakticne znanosti, kojima je cilj, da dadnu covjeku orijentaciju u privatnom, politickom i društvenom životu. Takve su znanosti: etika, ekonomika i 10

politika. Poetske znanosti, kojima je cilj stvaranja literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i dijalektika. Ovo nije znanstvena podnijela. - Baconova klasifikacija. Ona se temelji na duševnim mocima, koje dolaze do izražaja u razlicitim znanostima. U tim znanostima dolazi do izražaja pamcenje, mašta i razum. Pamcenje – povijest; razum – filozofija, mašta – poezija. Ova podnijela nije znanstvena, jer kod svih znanosti dolaze do izražaja sve ljudske moci. - Amperova klasifikacija dijeli znanosti na kozmološke ili prirodne znanosti i noološke ili duhovne znanosti. Ovako klasificiraju znanosti suvremeni filozofi i dijele ih na realne i irealne. - Klasifikacija Augusta Compta. On klasificira znanosti prema njihovoj sve vecoj kompleksnosti i manjoj sveopcenitosti (metafizika, astronomija, fizika, kemija, sociologija i biologija). Njegov princip je ispravan, jer se vidi ovisnost jedne znanosti o drugoj. Ipak ta klasifikacija nije savršena, jer nema psihologije, povijesti i filozofije. - Spencerova klasifikacija – On znanosti klasificira prema njihovom formalnom objektu na: apstraktne, apstraktno-konkretne i konkretne. Apstraktne znanosti proucavaju forme stvari bez obzira na njihov sadržaj (matematika i formalan logika). Apstraktno-konkretne proucavaju realne pojmove, apstrahirajuci od bica u kojima se one realiziraju (fizika, kemija, mehanika). Konkretne znanosti proucavaju realna bica (astronomija, geologija, biologija, psihologija i sociologija). Svaka od ovih klasifikacija ima samo provizorni karakter i danas se cesto znanosti dijela prema metodi ili predmetu. Tako, prema metodi razlikujemo deduktivne znanosti, koje polaze od principa i dolaze do zakljucka; induktivne ili empirijske znanosti, koje polaze od cinjenica i dolaze do zakona.

1.1. Modeli objašnjenja Odmah na pocetku našeg razmatranja pokušajmo dati neke osnove znanstvenog objašnjenja kao specifikuma spram drugim objašnjenjima. U našem razmatranju cini nam se da bi bilo najbolje staviti težište na razmatranje o ovoj problematici poznatog filozofa Ernesta Nagla i to iz dva razloga; prvo jer je njegovo razmatranje o ovoj problematici možda najznacajnije u suvremenoj filozofiji znanosti i na drugoj strani njegov pristup nije toliko obojen odredenim filozofskim stajalištem (u ovom slucaju pozitivizmom kome je on pripadao) a takoder njegov pristup posebice u The Structure of Scienec2 je jasan, 2 E. Nagel, »The Structure of Science«, Problems in the Logic of scientific explanation, Harcourt, Brace World, inc. New York Burlingame Copyright 1961. Navedena knjiga je jedna od najznacajnijih dijela filozofije znanosti u njenom suvremenom periodu. U njoj se ne izlaže, bar na prvi pogled, nikakav odredena filozofska teorija o znanosti. Njen pisac, E. Nagel, posvetio je svoj život proucavanju i razumijevanju onih bitnih odlika znanstvenog metoda koje odreduje duh same znanosti i njene granice. Ernest Nagel (1901 – 1985) je vjerojatno jedan od istaknutijih americkih filozofa znanosti od sredine tridesetih pa do pocetka 60-ih godina XX st. Predavao je na univerzitetu Columbia prakticki citavu svoju karijeru. Iako je dijelio skupa s Bertrandom Russelom i clanovima Beckog kruga, osjecao je poštovanje i prema otkricima u matematici i prirodnim znanostima, prihvatio je dio misli Charlesa S. Piercea i Johna Deweya koje je Nagel sam nazvao “kontekstualni naturalizam” jest njegovo nepovjerenje spram redukcionistickih tvrdnji koje nisu rezultata znanstvenog istraživanja. Nagelov “kontekstualni naturalizam” ispuni je njegov utjecaj, detaljne i upucene eseje o vjerojatnosti; objašnjenje u prirodnim i društvenim znanostima, mjerenja, povijesti matematike i filozofije prava. To se reflektira npr. u njegovim prodornim kritikama Russelove rekonstrukcije vanjskog svijeta i Russelove epistemologije te srodnih pogleda prihvacenih u neko vrijeme od clanova Beckog kruga.

11

pristupacan i onima kojima navedena problematika nije uža specijalnost. Ukoliko spominjemo pojam objašnjenja onda prije svega pod njim podrazumijevamo odgovor na pitanje »Zašto?«. No, ovdje problem tek pocinje jer i letimican pogled na rijec “zašto” upucuje nas na zakljucak da se ona koristi u razlicitom kontekstu i da se u tom razlicitom kontekstu na takva pitanja daju razlicite vrste relevantnih odgovara. E. Nagela zakljucuje da se u tim razliciti kontekstima uporabe pitanja “zašto” i odgovora tj. objašnjenja na to pitanje u sklopu onoga što zovemo znanstvenim logickim strukturama može razlikovati cetiri glavna i, izgleda, razlicita modela objašnjenja. Analizirajmo te modele posebno: Deduktivni model. Jedan tip objašnjenja koji se obicno susrece u prirodnim znanostima, iako ne samo u tim disciplinama, ima formalnu strukturu deduciranog zakljucka gdje eksplikandum logicki nužna posljedica premisa objašnjenja. Prema tome, u objašnjenju ove vrste premise izražavaju uvjet istinitosti zakljucka. Ova vrsta objašnjenja je iscrpno proucavana još od najstarijih vremena i ona je bila smatrana osnovicom svakog “pravog” objašnjenja i cesto se usvajala kao idealni oblik kojem svi napori u objašnjenju treba da teže. Navedimo neke primjere; 1) Zašto je zbir bilo kojeg broja uzastopnih neparnih cijelih brojeva pocevši od 1 uvijek savršeni kvadrat (na primjer: 1 + 3 + 5 + 7 = 16 = 42 )? Ovdje se pretpostavlja da je “cinjenica” koju treba objasniti (eksplikandum) nešto što je potrebno oznaciti poznatim ali nedovoljno jasnim izrazom “nužna istina”, u tom smislu što njena negacija predstavlja logicku proturjecnost. Relevantna odgovor na ovo pitanje predstavlja ustvari dokaz koji utvrduje ne samo univerzalnu istinitost nego i nužnost eksplikanduma. Objašnjenje ce biti zadovoljavajuce ako se koraci u dokazu budu slagali sa formalnim zahtjevima za logicki dokaz i ako su, dalje, same premise dokaza u izvjesnom smislu nužne. Premise ce vjerojatno biti postulati aritmetike, a njihov nužni karakter bit ce utvrden ako se, na primjer, može pokazati da se one istinite na osnovu znacenja koje imaju njihovi termini. No, u ovom slucaju se mora naglasiti da su i eksplikandum i premise su nužno istiniti iskazi tako da ova objašnjenja pripadaju onim formalnim disciplinama kao što su logika i matematika. Sljedeci primjer druge vrste ovog modela pokažimo na sljedeca dva primjera; 2) Zašto se jucer caša zamaglila sa vanjske strane kada sam u nju sipao hladnu vodu? Ovdje je cinjenica koju treba objasniti jedan pojedinacni dogadaj. Njegovo objašnjenje izraženo u kratkim crtama, može izgledati ovako: temperatura caše, pošta sam u nju sipao hladnu vodu, bila je znatno niža od temperature okolnoga zraka; zrak je sadržavao vodenu paru, a vodena para iz zraka, uopce uzevši, pretvara se u tekucinu kada zrak dode u dodir s dovoljno hladnom površinom. U ovom primjeru, kao i u prethodnom, formalna struktura objašnjenja ima oblik dedukcije. Uistinu, da su premise objašnjenja bile formulirane potpunije i pažljivije, deduktivni oblik bi bio sasvim uocljiv. Medutim, u ovom slucaju eksplikandum nije nužna istina, a to nisu ni premise objašnjenja. Naprotiv, premise su iskazi koji su vjerojatno zasnovani na podesnim iskustvenom ili eksperimentalnom svjedocanstvu. Primjer broj 3): Zašto je manji procent katolika nego protestanata izvršio samoubojstvo u europskim zemljama u toku posljednje cetvrtine devetnaestoga vijeka? Poznati odgovor glasi da je institucionalno uredenje u kome su katolici živjeli povecavalo “društvenu koheziju” za razliku od društvenih organizacija protestanata, i da, uopce, postojanje jakih društvenih veza izmedu clanova jedne zajednice pomaže ljudima u periodima osobnih potresa. Eksplikandum je u ovom slucaju povijesna pojava koja je statisticki opisana, za razliku od pojedinacnih dogadaja iz prethodnog primjera. Zbog toga se predloženim objašnjenjem ne objašnjava ni jedno pojedinacno samoubojstvo u pometom periodu. Uistinu, iako premise objašnjenja nisu izložene ni precizno ni potpuno, jasno je da neki od njih imaju statisticki smisao, baš kao što je to slucaj s eksplikandumom. Ali, pošto

12

premise nisu u potpunosti formulirane, nije sasvim jasno kakva je logicka struktura ovog objašnjenja. Medutim, mi cemo pretpostaviti da su implicitne premise mogu izložiti eksplicitno i da, što više, objašnjenje onda ima deduktivni oblik. Ova dva primjera eksplikandum je povijesna cinjenica. Medutim, u drugom primjeru cinjenica koju treba objasniti je pojedinacni dogadaj, dok je u trecem statisticka pojava. U oba primjera premise sadrže bar jednu pretpostavku koja je “slicno zakonu” i opca po formi, i bar jedan iskaz o necem pojedinacnom. Sa druge strane objašnjenje statisticke pojave odlikuje se prisustvom bar jedne statisticke generalizacije u premisama. Navedimo još neke primjere: Primjer 4): Zašto led pliva po vodi? Eksplikandum u ovom primjeru nije povijesna cinjenica, pojedinacna ili statisticka vec univerzalni zakon koji tvrdi stalnu vezu i izmedu izvjesnih fizickih osobina. Kao što je poznato, ta se cinjenica objašnjava tako što se izvodi kao logicka posljedica drugih zakona – zakona da je gustoca leda manja od gustoce vode, Arhimedovog zakona da tecnost istiskuje tijelo koje je u nju zaronjeno silom jednakom težini istisnute tecnosti, i drugim zakonima o uvjetima pod kojima tijela ostaju u ravnoteži kada na njih djeluju sile. Ovdje valja zapaziti da su za razliku od posljednja dva primjera, premise objašnjenja, iskazi koji tvrde univerzalni zakon. Primjer 5): Zašto se tocka smrzavanja vode snižava kada joj se doda sol? Eksplikandum je i u ovom slucaju zakon, tako da se u tom pogledu ovaj primjer ne razlikuje od prethodnog. Što više uobicajeno objašnjenje se sastoji u deduciranju eksplikanduma iz principa termodinamike i izvjesnih pretpostavki o sastavu heterogenih rastvora. Zbog toga je ovaj primjer slican prethodnom upravo u pogledu formalne strukture objašnjenja. Pa ipak, ovaj primjer je naveden zbog kasnijih razmatranja, pošto premise objašnjenja pokazuju na prvi pogled izvjesne razlike koje su od velikog metodološkog znacaja. To je zbog toga što su termodinamicki principi, koje su ukljucene u premise objašnjenja u ovom primjeru, u stvari, pretpostavke mnogo opcenitije nego bilo koji zakon prethodno naveden. Za razliku od tih zakona, ove pretpostavke sadrže »teorijske« pojmove kao što su energija i entropija, koji ne izgledaju povezani sa bilo kakvim jasno utvrdenim eksperimentalnim postupcima, za utvrdivanje ili mjerenje fizickih svojstava koje bi ove pojmovi trebali da predstavljaju. Pretpostavke ove vrste cesto se nazivaju “teorijama”, i ponekad se oštro razlikuju od “eksperimentalnih zakona”. Dakle u cetvrtom i petom primjeru eksplikandum je zakon i to univerzalni iskaz koji tvrdi postojanje stalne veze izmedu izvjesnih osobina. Medutim, u cetvrtom primjeru zakon se objašnjava tako što biva izveden iz pretpostavki od kojih je svaka “eksperimentalni zakon” u smislu koji smo ukratko vec opisali. U petom primjeru, s druge strane, premise objašnjenja sadrže takozvane “teoretske iskaze”. Mi smo u kratkim crtama opisali razlike koje se mogu zapaziti izmedu objašnjenja deduktivnog tipa. Što više, cisto formalni uvjeti koje deduktivna objašnjenja moraju da zadovolje ne iscrpljuje sve uvjete za koje se cesto ocekuje da ce valjana objašnjenja ove vrste zadovoljiti. Iako smo vec ukratko spomenuli važnu ulogu opcih zakona u deduktivnim objašnjenjima, ostaje da razmotrimo važno pitanje dali se zakoni mogu shvatiti prosto kao hipoteticki istiniti univerzalni iskazi, ili univerzalni iskazi moraju pored toga posjedovati izvjesnu relacionu strukturu posebne vrste da bi mogli poslužiti kao premise u zadovoljavajucem objašnjenju. Što više, iako smo spomenuli cinjenicu da znanost dolazi do cjelovitih i ukupnih sustava objašnjenja primjenom tzv. “teorijskih” pretpostavki, bice neophodno detaljno ispitati osobine o kojima se teorije razlikuju od drugih zakona, kakve su njihove odlike koje nam pomažu da shvatimo njihovu moc da sustavno objašnjavaju raznovrsne cinjenice i kakav im spoznajni status treba pripisati.

13

Objašnjenje po vjerojatnosti. Mnoga objašnjenja u skoro svakoj znanstvenoj disciplini nemaju na prvi pogled deduktivni oblik, jer njihove premise ne povlace sa sobom eksplikandume. Pa ipak iako premise nisu logicki dovoljne da osiguravaju istinitost eksplikanduma za njih se kaže da eksplikandum cine “vjerojatnim”. Objašnjenje po vjerojatnosti obicno srecemo kada premise objašnjenja sadrže neku statisticku pretpostavku o izvjesnoj klasi elemenata, dok je eksplikandum singularni iskaz o danom pojedinacnom clanu te klase. Kao primjer navedimo sljedece pitanje odnosno objašnjenje. Primjer 6): Zašto je Kasije kovao zavjeru da ubije Cezara? Cinjenica koju treba objasniti opet je pojedinacni povijesni dogadaj. Ako možemo vjerovati Plutarhu, objašnjenje treba tražiti u urodenoj mržnji koju je Kasije imao prema tiranima. Medutim, ovaj odgovor je ocigledno nepotpun ako se ne prihvate druge opce pretpostavke kao što je ona o nacinu na koji osobe iz izvjesne društvene grupe u danoj kulturi izražavaju mržnju. Nije, medutim, vjerojatno da se takve pretpostavke, ako treba da budu vjerodostojne, mogu utvrditi sa strogom univerzalnošcu. Ako pretpostavka treba da se slaže s poznatim cinjenicama, onda ce u najboljem slucaju biti samo statisticka generalizacija. Na primjer, jedna vjerodostojna generalizacija može tvrditi da ce vecina ljudi (ili izvjestan procent ljudi) odredene vrste u izvjesnom tipu društva ponašati na izvjestan nacin. Prema tome pošto cinjenica koju u ovom primjeru treba objasniti predstavlja pojedinacni povijesni dogadaj, dok bitne pretpostavke objašnjenja imaju statisticku formu, eksplikandum nije deduktivna posljedica premisa objašnjenja. Naprotiv, eksplikandum u ovom slucaju “vjerojatan” na osnovu tih premisa. To je bitna odlika ovog primjera i ona ga odvaja od prethodnih. Kada se ovaj primjer iskaže jasnije, on izgleda ovako: U starom Rimu postojala je velika relativna ucestalost (ili vjerojatnost) da ce pojedinac koji pripada višim slojevima društva i koji mrzi tiraniju ucestvovati u zavjeri protiv ljudi koji su u stanju da steknu tiransku moc. Kasije je bio takav Rimljanin a Cezar potencijalni tiranin. Dakle, iako logicki ne slijedi da Kasije ucestvovao u zavjeri protiv Cezara, vrlo je vjerojatno da je on to ucinio. Napomenimo još i ovo. Ponekad se tvrdi da su objašnjenja po vjerojatnosti samo usputne stanice na putu do deduktivnog ideala i da zbog toga ova objašnjenja ne predstavljaju posebnu vrstu. Prema ovakvom mišljenju, potrebno je samo zamijeniti statisticke pretpostavke u premisama objašnjenja po vjerojatnosti strogo univerzalnim iskazima – na primjer, u ovom slucaju iskazom koji tvrdi stalnu povezanost izmedu izvjesnih pažljivo odredenih psihosocioloških osobina i ucešca u zavjeri. Pa ipak, mada ovaj prijedlog zaslužuje pažnju i može biti poticaj za dalje istraživanje, veoma je teško u nekim kontekstima tvrditi strogo univerzalne zakone cak i skromnom vjerodostojnošcu, koji nisu trivijalni i zbog toga izlišni. Cesto je statisticka pravilnost sve što se može utvrditi sa izvjesnom sigurnošcu. Prema tome, objašnjenje po vjerojatnosti možemo zanemariti samo ako iz raspravljanja o logici objašnjenja iskljucimo važna podrucja istraživanja. Vrlo važno je razlikovati pitanje: da li znamo da su premise jednog objašnjenja istinite od pitanja da li je to objašnjenje po vjerojatnosti. Može se desiti da ni u jednom znanstvenom objašnjenju ne postoje opce pretpostavke u premisama za koje se zna da su istinite, i da se svaka takva pretpostavka može prihvatiti samo kao “vjerojatna”. Pa ipak, cak i kad je tako, to ne uklanja razliku izmedu deduktivnog objašnjenja i objašnjenja po vjerojatnosti. Ovo razlikovanje zasnovano na ociglednim razlikama u nacinu na koji su premise i eksplikandumi medusobno povezani, a ne na bilo kakvoj razlici u našem znanju o premisama. Najzad, treba primijetiti da nije odgovoreno na pitanje da li jedno objašnjenje mora da sadrži barem jednu statisticku pretpostavku da bi bilo objašnjenje po vjerojatnosti ili i ne-statisticke premise mogu neki eksplikandum uciniti “vjerojatnim” u izvjesnom ne-

14

statistickom smislu te rijeci. Isti tako, oni koji proucavaju ove probleme ne slažu se u tome kako treba proucavati odnos izmedu premisa i eksplikanduma, cak i u onim objašnjenjima po vjerojatnosti u kojima su premise statisticke a eksplikandumi iskazi u nekom pojedinacnom dogadaju. Funkcionalna i teleološka objašnjenja. U mnogim oblastima istraživanja – ponajviše u biologiji i proucavanju ljudskoga ponašanja – u objašnjenjima se ukazuje na jednu ili više funkcija koje jedinka ima u stvaranju izvjesnih karakteristika sustava kome pripada, ili se u takvim objašnjenjima opisuje instrumentalna uloga izvjesne akcije u ostvarivanju nekog cilja. Takva objašnjenja se obicno nazivaju “funkcionalnim” ili “teleološkim” objašnjenjima. Osobina funkcionalnih objašnjenja je što se u njima upotrebljavaju tipicni izrazi kao što su “da bi”, “u cilju” i slicni. Što više, u mnogim funkcionalnim objašnjenjima postoji eksplicitno pozivanje na neko još buduce stanje ili dogadaj pomocu kojeg se može shvatiti postojanje neke stvari ili vršenje neke radnje. U ovome što je receno podrazumijeva se da se mogu razlikovati dva sporedna slucaja funkcionalnog objašnjenja. Funkcionalno objašnjenje možemo tražiti za neki poseban cin, stanje ili dogadaj koji se dešava u odredeno vrijeme. Kao zoran primjer navedimo sljedece pitanje i odgovor. Primjer 7): Zašto je Engleski kralj Henrik VIII nastojao da poništi svoj brak s Katarinom od Aragona? Poznato objašnjenje ove povijesne cinjenice sastoji se u tome što se Henriju pripisuje svjesni cilj a ne psihološka dispozicija kao što je bio slucaj u posljednjem primjeru. Tako ce povjesnicari cesto objašnjavati Henrijeve napore da poništi svoj brak s Katarinom navodeci cinjenicu da je on želio da se on ponovo oženi kako bi dobio muškog nasljednika, pošto mu Katarina nije rodila sina. Henri je nesumnjivo imao mnoge psihološke dispozicije koje bi mogle djelomicno da objasne njegovo ponašanje prema Katarini. Medutim, u objašnjenju ovakvom kako je ovdje izloženo takav psihološki “poticaj za akciju” u Henrijevom ponašanju se ne spominje, nego se njegovi napori da poništi svoj brak objašnjavaju namjerno izabranim nacinom za ostvarenje svjesnog cilja. Prema tome, razlika izmedu ovog i prethodnih primjera ovisi o razlikovanju psihološke dispozicije ili poticaja za akciju i svjesno izabranog cilja. Ova razlika se obicno prihvaca. Ljudsko ponašanje se ponekad objašnjava pomocu poticaja za akciju cak i kada covjek nema svjestan cilj svoga ponašanja. S druge strane, ni jedno objašnjenje jedne druge vrste ljudskog ponašanja nece se smatrati dovoljnim ako se to objašnjenje ne poziva na neki svjesni cilj radi cijeg ostvarenje to ponašanje postoji. Prema toma da bi se u izvjesnim kontekstima razumjela pitanja koja pocinju sa “zašto?”, moraju u tim kontekstima postojati eksplicitno formulirani ciljevi cije se postojanje može tvrditi. Drugo, funkcionalno objašnjenje se može dati za neku odliku koja je prisutna u svim sustavima izvjesne vrste, bez obzira u kojem vremenu takvi sustavi mogu da postoje. Navedimo to u sljedecem primjeru – pitanju. Primjer 8): Zašto ljudi imaju pluca? Ovako kao je napisano, ovo pitanje je dvosmisleno, jer se može razumjeti ili kao da se odnosi na evoluciju ljudske vrste ili kao da zahtijeva objašnjenje o tome kakvu funkciju imaju pluca u ljudskom organizmu na sadašnjem stupnju evolucijskog razvoja. Ovdje je ovo pitanje shvaceno u drugom smislu. Kada se ono tako shvati, uobicajeni odgovor koji daje fiziologija skrece pažnju na neophodnost kisika za sagorijevanje hranjivih materija u organizmu i na funkcionalnu ulogu koju pluca imaju u dopremanju kisika iz zraka do krvi i na taj nacin do razlicitih celija u organizmu. Prema tome, objašnjenje opisuje rad pluca kao bitan za održavanje izvjesnih bioloških aktivnosti. Na taj nacin ovo objašnjenje ima ocigledno specifican oblik. U objašnjenju se eksplicitno ne spominju uvjeti pod kojima se dešava složeni dogadaj koji se zove “rad pluca”. Objašnjenje opisuje na koji nacin pluca kao posebno organizirani dio ljudskog tijela doprinose produžavanju nekih drugih aktivnosti ljudskoga tijela.

15

Oba primjera pokazuje karakteristicne osobine funkcionalnih objašnjenja. Tako se Henrijevi napori da poništi svoj prvi brak objašnjavaju time što se pokazuje da su oni bili usmjereni odredenom cilju; Henri je želio da ima muškog nasljednika. Prisustvo pluca u ljuskom tijelu objašnjava se time što se pokazuje da one funkcioniraju na odredeni nacin kako bi se izvjesni kemijski procesi produljili i na taj nacin omogucio život. Teleološka objašnjenja nose same u sebi odredenu opasnost tako da cemo navesti odmah dva pogrešna shvacanja teleoloških objašnjenja. Pogrešna je pretpostavka da se teleološka objašnjenja mogu shvatiti samo ako su pojave i djelovanja koja se objašnjavaju na teleološki nacin svjesni cinioci i proizvodi takvih cinilaca. Tako, na primjer, u funkcionalnom objašnjenju pluca ne pretpostavlja se, ni eksplicitno ni prešutno, da pluca imaju bilo kakav svjesni cilj ili da ih je izmislio neki svjesni cinilac za odredenu svrhu. Ukratko, prisustvo teleoloških objašnjenja u biologiji ili u drugim podrucjima nije nužno znak antropomorfizma. S druge strane, neke teleološka objašnjenja ocigledno pretpostavljaju postojanje ljudskih planova i svjesnih ciljeva ali takva pretpostavka nije nezakonita kada je cinjenice opravdavaju, kao u slucaju teleoloških objašnjenja izvjesnih aspekata ljudskog ponašanja. Isto je ako pogrešna pretpostavka da takva objašnjenja moraju prešutno podrazumijevati da buducnost uzrocno djeluje na sadašnjost, buduci da teleološka objašnjenja sadrže pozivanje na buducnost kako bi se objasnilo ono što vec postoji. Tako, na primjer, objašnjavajuci Henrijeve napore da poništi svoj brak nismo pretpostavljali da je neostvareno buduce prisustvo njegovog muškog nasljednika bilo uzrok njegovih postupaka. Naprotiv, objašnjenje Henrijevog ponašanja sasvim je spojivo s gledištem da je uzrok njegovog ponašanja bila njegova postojeca želja da se u buducnosti nešto ostvari, a ne samo ta buducnost. Slicno tome, u funkcionalnom objašnjenju pluca nismo pretpostavljali da je buduca oksidacija hrane u tijelu uzrok postojanja pluca niti ono što je uzrok njihovom funkcioniranju; to objašnjenje ne ovisi od toga da li tvrdimo ili poricemo da je funkcioniranje pluca kauzalno odredeno postojecom konstitucijom tijela i okolinom. Prema tome, dajuci teleološko objašnjenje mi ne prihvacamo nužno ono stajalište prema kojem je buducnost cinilac u svom vlastitom ostvarenju. Geneticka objašnjenja. Treba spomenuti još jednu vrstu objašnjenja mada je sporno da li takva objašnjenja cine posebnu vrstu. Povijesna istraživanja se cesto poduzimaju kako bi se objasnilo zašto odredeni predmet istraživanja ima izvjesne karakteristike, a to se postiže opisivanjem nacina na koji se taj predmet razvio iz necega što mu je prethodilo. Takva objašnjenja se obicno nazivaju “genetickim”. Na taj nacin se objašnjavaju i žive i nežive stvari, osobine pojedinca kao i karakteristike neke grupe. Kao ilustraciju navedimo sljedeci primjer. Primjer 9): Zašto engleski jezik u svom sadašnjem obliku ima tako mnogo rijeci latinskog porijekla? Povijesna cinjenica za koju se ovdje traži objašnjenje predstavlja složen skup jezicnih navika koje ljudi ispoljavaju u nejasno ogranicenom povijesnom periodu i u razlicitim dijelovima svijeta. Takoder je važno da u ovom primjeru pitanja “zašto?”, za razliku od pitanja u prethodnim primjerima, prešutno zahtijeva objašnjenje o tome kako je izvjestan sustav iz nekog svog prethodnog stanja dospio do svog sadašnjeg oblika. Za sistem koji promatramo mi ne znamo dinamicke zakone razvoja kakvi postoje u fizici, na primjer, zakone razvoja plinovite mase koja rotira. U prihvatljivom objašnjenju povijesne cinjenice o kojoj je rijec spominjat ce se zbog toga niz promjena koje su se desile tokom vremena, a ne samo skup dogadaja koji se desio u nekom prethodnom pocetnom trenutku. Prema tome, uobicajeno objašnjenje ove cinjenice pozivat ce se na Normana Osvajaca, na jezik pobjednika i pobijedenih prije osvajanja, kao i na razvoj Engleske i drugih krajeva poslije osvajanja. Što više objašnjenje pretpostavlja izvjestan broj manje ili više neodredenih generalizacija u nacinima na koje jezicne navike u razlicitim jezicnim zajednicama mijenjaju kada takve zajednice stupaju u odredene odnose

16

s drugim zajednicama. Ukratko, objašnjenje koje se u ovom primjeru zahtijeva naziva se genetickim i njegova struktura je ocigledno složenija od strukture objašnjenja za koja smo vec naveli primjer. Ovu složenost ne treba pripisivati okolnosti što eksplikandum cinjenica ljudskog ponašanja. Istu takvu složenost pokazuje geneticko objašnjenje cinjenice da je salinitet oceana danas oko 3% u odnosu na volumen. Geneticka objašnjenja sastoje se u navodenju niza glavnih etapa kroz koje je neki sustav prošao. Prema tome, premise objašnjenja ce nužno sadržavati veliki broj singularnih iskaza o prošlim dogadajima u sustavu koji istražujemo. Skrenut cemo pažnju na dva momenta u premisa genetskih objašnjenja. Prvo, u premisama se nece spominjati svaki dogadaj koji se desio u razvoju sustava. Drugo, dogadaj koji se spominju odabrani su na osnovu pretpostavki o tome kave su vrste dogadaja kauzalno relevantne za razvoj sustava. Prema tome, pored singularnih iskaza premise ce takoder sadržavati (implicitno ili eksplicitno) opce pretpostavke o uzrocnim vezama izmedu razlicitih vrsta dogadaja. Ove opce pretpostavke mogu biti prilicno precizni zakoni razvoja za koje postoji neovisno induktivno svjedocanstvo. (To se može desiti kada se sustav koji proucavamo može shvatiti, s nekim posebnim ciljem na umu, kao clan jedne klase slicnih sustava koji imaju slicnu evoluciju – na primjer, u proucavanju razvoja bioloških osobnosti individualnog clana neke vrste. Vrlo cesto je tada moguce primijeniti metode komparativne analize da bi se takvi zakoni razvoja utvrdili). U drugim slucajevima, opce pretpostavke mogu biti samo neodredene generalizacije, možda statisticke po sadržaju, i mogu da se ne odnose na neku vrlo specificnu odliku predmeta koji ispitujemo. (To se cesto dešava kada ispitujemo sustav koji je relativno jedinstven – na primjer, kada ispitujemo razvoj neke institucije u jednoj odredenoj kulturi). Medutim, ni u jednom od poznatih slucajeva genetickog objašnjenja premisa objašnjenja ne iskazuju dovoljne uvijete za nastanak cinjenice koja je opisana u eksplikandumu, mada te premise cesto iskazuju neke uvjete koji su nužni za nastanak te cinjenice, pod odredenim okolnostima. Prema tome, razumno je zakljuciti da su geneticka objašnjenja po svojoj prirodi objašnjenja po vjerojatnosti. Ova cetiri tipa objašnjenja razlikovali smo zato što izgleda da oni odgovaraju stvarnim strukturnim razlikama u primjerima objašnjenja koja smo naveli, kao i zbog toga što takva klasifikacija pruža podesan okvir za opisivanje važnih problema u dolaženju do sustavnih objašnjenja. Navedene vrste objašnjenja se koriste kao znanstvena objašnjenja, ali je najcešci oblik, koji se uobicajeno smatra znanstvenim, deduktivni oblik. Ustvari možemo reci da oni filozofi i znanstvenici koji pretpostavljaju da znanost ima uistinu funkciju objašnjenja najmanje dvojbe izaziva prvi oblik objašnjenja. No, postoje filozofi koji nijecu da znanost uistinu objašnjava. Zadržimo se malo na toj primjedbi. Nijedna znanost, tako tvrde kriticari, ne odgovara stvarno na pitanje zašto se neki dogadaji dešavaju ili zašto su stvari povezane na odredeni nacin. Na takva pitanja mogli bi smo odgovoriti samo kada bismo bili u stanju da pokažemo da dogadaji koji se dešavaju moraju da se dešavaju i da odnosi koji postoje izmedu stvari moraju izmedu njih da postoje. Medutim, eksperimentalni metodi znanosti ne mogu da otkriju apsolutnu ili logicku nužnost u pojavama koje su u krajnjem slucaju predmet svakog empirijskog istraživanja. Cak i kada bi znanstveni zakoni i teorija bili istinite, one su samo logicki moguce istine o odnosima zajednickog dešavanja ili o odredenom poretku medu pojavama. Prema tome, pitanje na koje znanosti daju odgovor jeste pitanje o tome “kako” se dogadaji dešavaju (na koji nacin ili pod kojim uvjetima) i “kako” su stvari medusobno povezane.

17

Prema tome, znanosti dolaze u najboljem slucaju do onoga što predstavlja sveobuhvatne i tocne sustave “opisa”, a ne “objašnjenja”.3

1.1.1. Deduktivni model objašnjenja Vec je Aristotel razmatrao struktura onoga što se vjerovalo da je ideal znanosti. Stajalište da znanstvena objašnjenja moraju uvijek imati oblik logicke dedukcije bilo je široko prihvaceno. Iako univerzalnost deduktivnog modela može podvrgnuti sumnji, cak i kada se taj model projicira kao ideal, nesumnjivo je da mnoga objašnjenja u znanostima imaju ovaj oblik. Što više, za mnoga objašnjenja koja na prvi pogled nemaju ovaj oblik može se pokazati da su ipak deduktivna, kada se ekspliciraju pretpostavke koje su u takvom objašnjenju sadržane. Takvi slucajevi se ne mogu smatrati izuzecima vec ilustracijama ceste upotrebe argumenata.4 Pa ipak, moramo ispitati da li zadovoljavajuca objašnjenja ove vrste moraju da ispune i druge uvijete, pored zahtijeva koji proizlaze iz definicije deduktivnog tipa objašnjenja da eksplikandum logicki slijedi iz premise objašnjenja. Ocigledno da se ne može prihvatiti svako objašnjenje zato što ima deduktivnu strukturu. Na primjer, nitko, vjerojatno, nece smatrati zadovoljavajucim objašnjenjem cinjenice da Jupiter ima bar jedan satelit ono objašnjenje kojim se navodi cinjenica da Jupiter ima osam satelita – cak i ako prvi iskaz logicki slijedi iz drugog. Raspravljanja o ovom pitanju vracaju nas u anticku Grcku. Za deduktivno objašnjenje filozofi su navodili razlicite dodatne uvijete. Ovi uvjeti mogu se, podesnosti radi svrstati u tri grupe; u logicke uvjete koji specificiraju razlicite formalne zahtjeve za premise objašnjenja; epistemološke uvjete koji odreduju u kakvim spoznajnim odnosima treba da budemo prema premisama, i sadržajne uvjete koji propisuju sadržaj premisa (empirijski ili neki drugi). Obratimo pozornost na neke primjere deduktivnog objašnjenja kojima cemo pokušat rasvijetliti, donekle, smisao i suštinu ovog znacajnog modela za znanost. Pocnimo sa primjerom deduktivnog objašnjenja u kojem je eksplikandum pojavljivanje nekog pojedinacnog dogadaja. Razmotrimo primjer, koji smo spomenuli u prethodnom poglavlju, kada se jednog dana na površini caše kondenzirala vodena para. Objašnjenje u tom slucaju, kada se izloži pažljivije i sistematicnije izgleda ovako: Kad god temperatura bilo koje volumena zraka koja sadrži vodenu paru padne ispod tocke na kojoj je gustoca vodene pare u zraku veca od stupnja zasicenosti zraka vodenom parom na toj temperaturi, voden para iz zraka kondenzira se u tecnost na onim mjestima gdje temperatura zraka opala ispod tocke zasicenosti. Jucer je zrak oko ove caše sadržavao vodenu paru. 3 Tako E.W. Hobson kaže: »Vrlo uobicajena ideja da je funkcija prirodnih znanosti da objašnjavaju fizicke pojave ne može se prihvatiti kao istinita, osim ako se rijec “objasniti” upotrijebi u vrlo ogranicenom smislu. Pošto pojmovi eficijentne uzrokovanosti i logicke nužnosti nisu primjenljivi na svijet fizickih pojava, funkcija prirodnih znanosti je da pojmovno opisuje nizove dogadaja koji se mogu opažati u Prirodi. Ali prirodne znanosti ne mogu objasniti postojanje takvih nizova pa zato ne mogu objasniti pojave u fizickom svijetu, u najstrožem smislu u kojem se termin objašnjenje može upotrijebiti. Tako prirodne znanosti opisuju, koliko mogu, “kako” se, ili u skladu s kakvim pravilom se pojave dešavaju, ali uopce nisu mjerodavne da odgovore na pitanje “zašto” se pojave dešavaju.« (The Domain of Natural Science, London 1923, str. 81-82.) 4 Na primjer, širenje jednog komada žice u danim uvjetima može se objasniti uvodenjem cinjenice da je ta žica upravo bila zagrijana; ocigledno je da eksplikandum ne slijedi logicki nužno iz navedene premise objašnjenja. Medutim, izgleda najvjerojatnije da se u predloženom objašnjenju prešutno prihvacaju i druge premise – na primjer, da je žica od bakra i da se bakar uvijek širi kad se zagrije. Kada se ove dodatne pretpostavke jasno izlože, onda se ovo objašnjenje slaže s deduktivnom modelom.

18

Temperatura zraka koji je bio neposredno oko caše opala je kada smo u cašu sipali hladnu vodu. Stvarna gustoca vodene pare u zraku oko caše, poslije sniženja temperature, bila je veca od mjere zasicenosti na toj temperaturi. Prema tome vodena para iz zraka neposredno oko caše kondenzirala se na površini caše – ukratko, caša se zamaglila. Prvo što treba primijetiti u ovom primjeru jeste cinjenica da premise sadrže jedan iskaz koji je po svom obliku univerzalan i koji tvrdi stalnu vezu izmedu izvjesnih svojstava. U drugim primjerima medu premisama se može naci više takvih univerzalnih zakona. Ako sada uopcimo ovaj primjer, proizlazi da bar jedna premisa deduktivnog objašnjenja u kojem je eksplikandum singularni iskaz mora postojati univerzalni zakon, i takva premisa igra bazicnu ulogu u izvodenju eksplikanduma. Ocigledno da je ovaj uvjet dovoljan da iskljuci kao bona fide slucaj objašnjenja onu dedukciju, koju smo ranije spominjali, kojom se cinjenica da Jupiter ima bar jedan satelit izvodi iz cinjenice da ih ova planeta ima osam. Pored univerzalnog zakona premise, objašnjenja sadrže i izvjestan broj singularnih iskaza koji tvrde da su se izvjesni dogadaji desili u odredenom vremenu i na odredenom mjestu ili da dati objekti imaju odredena svojstva. Takve singularne iskaze oznacit cemo kao “iskaze o pocetnim uvjetima” (ili, krace, kao “pocetne uvjete”). Što više, uopceno govoreci, pocetni uvjeti predstavljaju posebne uvjete na koje treba primijeniti zakone koji su ukljuceni u premise objašnjenja. Pa ipak, ne može se izložiti opcim terminima koje uvjete treba odabrati kao podesne pocetne uvjete, jer odgovor na to pitanje ovisi od specificnog sadržaja zakona koji se primjenjuje kao i od specificnih problema u cijem se rješavanju ovi zakoni upotrebljavaju. Neophodnost pocetnih uvjeta u deduktivnom objašnjenju pojedinacnih dogadanja ocigledno je sa stajališta formalne logike. Logicki se ne može deducirati jedan iskaz koji se odnosi na pojedinacno iz iskaza koji imaju oblik univerzalnih iskaza. (Na primjer, nemoguce izvesti iskaze o pojedinacnom obliku »x je B« iz univerzalnog iskaza oblika »za svako x, ako je x A, onda je x B«). Ma koliko ova okolnost bila ocigledna i važna, ona se cesto zanemaruje u raspravama o znanstvenom postupku. Ovo zanemarivanje je ponekad uzrok onog udobnog nacina na koje se ponekad široke generalizacije upotrebljavaju u objašnjavanju pojedinacnih cinjenica, narocito u proucavanju ljudskih postupaka, kao i omalovažavanja koje promatraci ponekad imaju prema mukotrpnim istraživanjima stvarnih cinjenica. Pa ipak, cesto je vrlo teško primijeniti zakone i teorije, prosto zato što se specificni pocetni uvjeti za primjenu tih zakona ne mogu utvrditi, pa ostaju nepoznati. Obrnuto, cesto se predlažu pogrešna objašnjenja i cine se pogrešna predvidanja zato što se opce pretpostavke, iako su same po sebi dovoljno pouzdane, primjenjuje na situacije koje ne predstavljaju podesne pocetne uvjete za primjenu tih pretpostavki. Iako su zakoni ove ili one vrste neophodni u naucnim objašnjenjima stvarnog toka dogadaja, ono što se stvarno dešava ne može se objasniti iskljucivo pozivanjem na zakone. U traganju za naucnim razumijevanjem kao i u rješavanju pravnih sporova opci principi sami po sebi ne rješavaju ni jedan pojedini slucaj. Prema tome, deduktivno naucno objašnjenje cije eksplikandum dešavanje nekog dogadaja ili svojstvo nekog objekta, mora da zadovolji dva logicka uvjeta. Premise moraju da sadrže bar jedan univerzalni zakon cije je prisustvo u premisama bitno za izvodenje eksplikanduma. Drugo, premise moraju takoder da sadrže i izvjestan broj pojedinih pocetnih uvjeta. Mada objašnjenje pojedinacne cinjenice zahtijeva da se u premisama nalaze i zakoni i iskazi o pocetnim uvjetima, istraživanja se mogu razlikovati prema tome da li su usmjerena ka nalaženju i utvrdivanju ove ili one vrste premisa. Tako možemo zapaziti neki

19

dogadaj, a onda pokušat da ga objasnimo otkrivajuci neki drugi dogadaj koji, na osnovu vec utvrdenog zakona, treba da bude uvjet pojavljivanja danog dogadaja. Na primjer, ako na automobilu pukne guma, možemo poceti da tražimo mjesto na kojem je probušena, pod opcom pretpostavkom da guma puca kada se probuši. S druge strane, možemo posumnjati da su na neki znacajan nacin povezani i pokušati da otkrijemo zakone koji izražavaju specificne nacine ovisnosti izmedu dogadaja te vrste. Tako se može desiti da zapazimo kako broj otkucaja srca neke osobe raste pošto je ova radila neke teške vježbe; ako pomislimo da broj otkucaja na neki nacin zavisi od vježbe, možemo zapoceti istraživanje da tocno utvrdimo vezu izmedu ovih aktivnosti i tako možemo doci do opce formule o njihovoj zavisnosti. Isto tako, pokušavajuci da objasnimo neke dogadaje, istraživanje možemo usmjeriti ka otkrivanju premisa objašnjenja koje pripadaju objema vrstama. Na primjer, može se desiti da ne znamo ni jedan zakon koje se odnosi na pojavu izvjesnih kanceroznih izraštaja, a isto tako ne moramo znati specificne dogadaje od kojih takav izraštaj zavisi. Zbog toga možemo nastojati da otkrijemo i posebne okolnosti koje izazivaju rak i zakone koji takve okolnosti povezuju s kanceroznim izraštajem. Ovdje smo dali nekoliko primjera za primjenu deduktivnog objašnjenja pojedinacnih dogadanja a u sljedecem poglavlju obratimo pozornost na objašnjenje zakona.

1.1.2. Objašnjenje zakona Rasprave koje su posvecene sustavnom razvijanju neke grane deduktivno sistematizirane znanosti obicno ne sadrže objašnjenja pojedinacnih dogadanja i posebnih cinjenica, a kada takva objašnjenja i sadrže, onda je to samo ilustracija primjene zakona i teorija. U svakom slucaju, u razvijenim znanostima kao što je fizika glavni zadatak je objašnjenje zakona i, prema tome, uzajamna veza izmedu njih. Izgleda da su ova objašnjenja zakona deduktivnog tipa pa zato moramo ispitati njihove specificne oblike. Razmotrit cemo prvo objašnjenje univerzalnih zakona. Vratimo se primjeru koje smo naveli u prethodnom poglavlju, gdje je rijec o objašnjenju zakona da led pliva po vodi. Bilo bi zamorno precizno izložiti detalje strogog izvodenja ovog zakona iz premisa koje fizicari obicno pretpostavljaju kada ga objašnjavaju. Nagovještaji koje smo ranije dali kako da se ove premise odrede bit ce dovoljne za našu svrhu.5 U ovom su objašnjenju tri stvari ocigledne: sve premise su univerzalni iskazi; postoji više premisa od kojih je svaka bitna za izvodenje eksplikanduma; premise, uzete odvojeno ili zajedno s drugim premisama, logicki ni slijede iz eksplikanduma. Prva 5 Prva aproksimacija takvoj dedukciji jeste ova: sila kojom tecnost djeluje na tijelo zaronjeno u nju, u pravcu koji je normalan na površini tekucine, jednak je težini istisnute tekucine, ali je suprotnoga smjera. Jedno tijelo je u ravnoteži ako je, i samo ako je, vektorski zbir sila koje na njega djeluju jednak nuli. (Dakle, led zaronjen u vodu je u ravnoteži ako i samo ako je vektorski zbir sila koje djeluju na led jednak nuli.) Vektorski zbir sila koje djeluje na tijelo zaronjeno u tekucinu, u pravcu koji je paralelan s površinom tekucine, jednak je nuli. Svaka sila je vektorski zbir dviju sila (koje se zovu “komponente” dane sile) koje djeluju pod pravim kutom u odnosu jedna na drugu. (Dakle, led zaronjen u vodu nalazi se u ravnoteži ako i samo ako je vektorski zbir sila koje djeluju na led u pravcu normalnom na površinu vode jednak nuli. Dakle, takoder, ako jedine sile koje djeluju na led zaronjene u vodu jesu sila uzgona vode i sila težine leda, onda je led zaronjen u vodu u ravnoteži ako i samo ako je sila uzgona vode jednaka, ali suprotno usmjerena ukupnoj težini leda). Gustoca vode je veca od gustoce leda. (Dakle, težina danog volumena vode veci je od težine leda jednakog volumena). Prema tome, ako su jedine sile koje djeluju na led uronjene u vodu sila uzgona vode i njegova vlastita težina, onda je led uronjen u vodu u ravnoteži ako i samo ako jedan dio leda nije uronjen u vodu a sila uzgona vode jednaka je i suprotna težini vode koju je istisnuo uronjeni dio leda. Ukratko, led uronjen u vodu nalazi se u ravnoteži ako i samo ako pliva po vodi.

20

okolnost ne zahtjeva posebno razmatranje, jer je neizbježna buduci da je eksplikandum sam po sebi univerzalni zakon. Prema tome, uvodenje pocetnih uvjeta bilo bi suvišno u objašnjavanju univerzalnih zakona. Druga okolnost namece pitanje da li je prisustvo više univerzalnih zakona u premisama samo osobitost navedenog primjera ili je to suštinska oznaka svih prihvatljivih objašnjenja. Na ovo pitanje ne može se dati definitivan odgovor, jer ne postoji precizan kriterij za razlikovanje objašnjenja koja su zadovoljavajuca od onih koja to nisu. Medutim, treba da se zapitamo da li izvodenje univerzalnog zakona iz jedne jedine premise možemo smatrati objašnjenjem tog zakona. Da bismo bili jasniji, razmotrimo Arhimedov zakon koji kaže da je sila koja istiskuje tijelo zaronjeno u tekucinu jednaka težini istisnute tecnosti. Odavde slijede kao specijalan slucaj da je sila kojoj voda istiskuje led jednaka težini vode koju je taj led istisnuo. Izgleda, medutim, nevjerojatno da bi vecina fizicara rekla kako je ovaj specijalni zakon na ovaj nacin objašnjena, a svakako bi vrlo malo broj ljudi “doživio” ovu dedukciju posebnog zakona kao objašnjenje. Ako ovaj primjer uzmemo kao tipican i ako je razumno nagadati kako bi se naucnici ponašali, izgleda da je prihvatljiv logicki zahtjev da premise u objašnjenju zakona budu dva formalno neovisna iskaza. Dalje razmatranje govori u prilog ovom zahtjevu, i ako ova okolnost nije od narocitog znacaja. Mi cesto upotrebljavamo rijec “objašnjenje” raspravljajuci o zakonima u jednom od sljedeca dva slucaja. U prvom slucaju, pokazuje se da je “pojava” o kojoj zakon govori rezultanta nekoliko neovisnih faktora koji se nalaze u odredenim odnosima. U drugom slucaju, pokazuje se da je stalna povezanost crta o kojima govori zakon proizvod dva ili više veza, pri cemu ove druge veze postoje izmedu crta koje se spominju u zakonu i drugih osobina koje predstavlja karika u nekom lancu ili nekoj mreži. Ono što se podrazumijeva pod alternativama možda se može jasnije prikazati pomocu sljedecih shema. Pretpostavimo da univerzalni zakonima oblik prostog univerzalnog kondicionalnog iskaza: »Za svako x, ako je x A, onda je x B « (ili »Svi A jesu B «), gdje “A” i “B” oznacavaju odredena svojstva. Pretpostavimo da se svojstva A1 i A2 i pretpostavimo slicno tome, da se B javlja samo ako se zajedno javljaju B1 i B2 . Pretpostavimo, dalje, da svako A1 jeste B1 i da svako A2 jeste B2 . Tada slijedi da svako A jeste B, tako da je sad ovoj zakon objašnjen. Ova shema ilustrira prvu od gornjih alternativa. Konkretan primjer je objašnjenje zakona da led pliva po vodi, pošto se ponašanje leda u vodi, može shvatiti kao rezultanta nekoliko neovisnih sila koje djeluju na to tijelo uronjeno u vodu. Medutim, stvarna logicka struktura ovog objašnjenja je mnogo složenija nego što je to prikazano ovom prosto shemom. Shematski prikaz druge alternative imamo u objašnjenju zakona koji ima oblik »svi A jesu B «, kada se ovaj deducira iz druga dva zakona koji, redom, imaju sljedece oblike »svi A jesu C « i »svi C jesu B «. Konkretan primjer ove vrste jeste objašnjenje zakona: »Kada se dovoljno povecava zapremina nekog plina koji sadrži vodenu paru, a da se pri tome ne mijenja kolicina toplote, vodena para se kondenzira«, koji se sastoji u deduciranju ovog zakona iz druga dva zakona: »Kada se plinovi šire a da se pri tome ne mijenja kolicina topline, njihova temperatura opada« i »Kada opadne temperatura nekoga plina koji sadrži vodenu paru, stupanj zasicenosti vodene pare se povecava«. Ocigledno je da objašnjenja koja se mogu podvesti pod bilo koju od ovih shema imaju bar dvije premise. Medutim, usvojili mi ili ne zahtjev da bar dvije premise moraju biti prisutne u zadovoljavajucem objašnjenju, možemo biti sigurni da u znanosti necemo naci mnogo objašnjenja koja ne ispunjavaju ovaj uvjet. Treca okolnost koju smo zapazili u primjeru s ledom – a eksplikandum ne povlaci logicki za sobom premise – manje je sumnjiva kao opci zahtjev zadovoljavajuceg objašnjenja. Jer, kada ovaj uvjet ne bi bio zadovoljen, konjunkcija premisa bila bi logicki ekvivalentna eksplikandumu, a u tom slucaju bi premise prosto ponavljale zakon za koje se traži objašnjenje. Uzmimo, na primjer, zakon da je vrijeme potrebno da tijelo koje

21

slobodno pada prede dano rastojanje proporcionalno kvadratnom korijenu iz velicine tog rastojanja. Ovaj zakon logicki slijedi iz zakona da je rastojanje koje prede tijelo koje slobodno pada proporcionalno kvadratu vremena. Medutim, nitko vjerojatno ne bi ovo nazvao objašnjenjem prvog zakona, pošto je premisa matematicki ekvivalentna transformacija eksplikanduma. Kada bi neko prihvatio takva objašnjenja, mogao bi da uzme eksplikandum za objašnjenje samog eksplikanduma. Prema tome jasno je da u ispravnom objašnjenju ocekujemo da premise objašnjenja tvrde nešto više nego što se tvrdi u eksplikandumu. Potpunije receno, mi ocekujemo da bar jedna premisa u objašnjenju danoga zakona zadovoljava sljedeci uvjet, kada se dodaju nove podesne pretpostavke: premisa treba da objasni i druge zakone, a ne samo onaj koji nam je dan; s druge strane, ne smije biti moguce da objasnimo premisu pomocu danog zakona cak i kada se te nove pretpostavke dodaju tom zakonu. Kada ni jedna premisa nekog objašnjenja ne bi zadovoljavala ovaj uvjet, imali bismo dvije nepoželjne posljedice: bilo bi nemoguce naci svjedocanstvo za premise koje je razlicito od eksplikandumu i objašnjenje ne bi mnogo doprinijelo gradenju nekog sustava objašnjenja, jer bi, izuzev u izoliranim slucajevima, poznate cinjenice ostale nepovezane s onim cinjenicama koje treba otkriti. Zahtjev da premise ne smiju biti ekvivalentne s eksplikandumom dovoljan je da eliminira mnoga pseudo objašnjenja u kojima se u premisama prosto izmišljaju novi termini za cinjenice koje tek treba objasniti. Klasican primjer takvih objašnjenja je poanta Molierove satire u kojoj on ismijeva one koji cinjenicu da opijum izaziva spavanje objašnjavaju navodenjem pravila da opijum posjeduje uspavljujuce svojstvo. Manje ocigledna ilustracija, koja se ponekad nalazi u popularnom prikazivanju znanosti, jest objašnjenje zakona da brzina tijela ostaje stalna ako na tijelo ne djeluje vanjska sila zato što sva tijela posjeduju inherentnu silu inercije. Ovo je prividno objašnjenje, jer je rijec “inercija” samo drugo ime za cinjenicu koju zakon opisuje. Postoji, medutim, još jedan zahtjev za zadovoljavajuca objašnjenja zakona, tijesno povezan sa zahtjevima koje smo vec razmotrili. Prema tom zahtjevu bar jedna od premisa mora biti “opcenitija” od zakona koji treba objasniti. Tako se, na primjer, Arhimedov zakon (koji se javlja u premisama u primjeru s ledom) smatra opcenitijim od zakona da led pliva po vodi, zato što prvi iskaz tvrdi nešto o svim tecnostima a ne samo o vodi i o svim tijelima zaronjeni u tecnost a ne samo o ledu. Slicno tome, smatra se da je zakon poluge opcenitiji od zakona koji se odnosi na kretanje kicmenjaka; tocnije receno, iako možda u širem smislu, cesto se tvrdi da su zakoni fizike opcenitiji od zakona biologije. Medutim, iako smisao termina “opcenitiji” može biti dovoljno jasna u pojedinacnim, primjerima njegove uporabe, nije lako objasniti ovaj pojam. Pa ipak, morat cemo pokušati da damo takvo jedno objašnjenje i da uocimo teškoce koje odatle proizlaze. Kada se kaže da je neki iskaz S1 opcenitiji od nekog drugog iskaza S2 onda se vjerojatno misli da prvi iskaz mora logicki nužno povlaciti sa sobom drugi iskaz; takva implikacija ne postoji izmedu Arhimedovog zakon i zakona da led pliva po vodi, usprkos cinjenici što se smatra da je prvi opcenitiji od drugog. Što više, izgleda podesno odrediti znacenje izraza “opcenitije” na takav nacin da se za S1 kaže da je opcenitije od S2 ne samo zato što S1 logicki implicira S2 . Na primjer, iskaz »Sve se planete krecu po elipticnim putanjama« logicki implicira iskaz »Sve se planete krecu po putanjama koje su konusni presjeci«, ali vjerojatno prvi od ovih iskaza nije opcenitiji od drugog. Prema tome, da bi S1 bilo opcenitiji iskaz od S2 izgleda da nije ni nužno ni dovoljno da S1 logicki implicira S2 . Ove teškoce nisu nužno kobne po predloženo objašnjenje pojma vece opcenitosti. Ali da bismo ih izbjegli, moramo odbaciti prividno prihvatljive zahtjeve da logicki ekvivalentni iskazi moraju imati jednaku opcenitost i moramo prihvatiti gledište da usporedna opcenitost zakona ovisi od nacina na koji su oni iskazani. Moglo bi se, medutim, primijetiti da ovakvo gledište otvara vrata neogranicenoj proizvoljnosti u klasificiranju

22

zakona prema njihovoj opcenitosti, jer za dati iskaz postoji neodredeni broj logicki ekvivalentnih iskaza koji se razlikuju samo o formulaciji. Pa ipak, ova proizvoljnost ne mora biti tako ozbiljan nedostatak kao što to na prvi pogled izgleda. Stvarna formulacija nekog zakona cesto ukazuje na klasu stvari koje predstavljaju subjekte predikacije u danim kontekstima, pri cemu identifikacija podrucja primjene tog zakona ovisi od prirode nekog istraživanja. Medutim, u ovome nema niceg proizvoljnog, izuzev proizvoljnosti koja je u tome što se bavimo jednim skupom problema, a ne nekim drugim. Prema tome, ukoliko subjekt (termin) u iskazu zakona pokazuje podrucje primjene tog zakona u konkretnom kontekstu u kojem se primjenjuje, tvrdenje da je jedan zakon opcenitiji od nekog drugog zakona nije potpuno proizvoljno – cak i ako se u nekom drugom kontekstu mora donijeti drugacija ocjena. Na primjer, zakon da led pliva po vodi obicno se koristi tako da je podrucje njegove primjene neodredeno velika klasa komada leda koji su (ili su vec bili ili ce tek biti) uronjeni u vodu. Ovaj zakon se rijetko upotrebljava (ako se to uopce cini), tako da je podrucje njegove primjene klasa razlicitih stvari koje ne plivaju po vodi. Uistinu, izgleda vjerojatno tvrdenje da kada bi se spomenuti zakon upotrebljavao na ovaj nacin u nekom kontekstu, njegova uobicajena formulacija bila bi u tom kontekstu promijenjena. U svakom slucaju, u formulacijama zakona izgleda da postoji prešutno povezivanje na kontekst u kome se ti zakoni primjenjuju. Ali ako je to tako, onda predloženo objašnjenje pojma vece opcenitosti nema nepopravljive nedostatke. Medutim, pošto se objašnjenja o kojem smo dosada raspravljali ne odnosi na širi smisao termina “opcenitije” ukratko cemo se i na tome zadržati. Ovaj smisao može se ilustrirati tvrdenjem kojim kažemo da je fizika opcenitija znanost od biologije, a narocito kada se tvrdi da je zakon poluge opcenitiji od, recimo, zakona da plavooki roditelji imaju samo plavooku djecu. Ono što se ponekad podrazumijeva u ovakvim iskazima možda je misao da se biološke pojave mogu objasniti na osnovu zakona fizike, iako obratno nije slucaj. Neovisno od istinitosti ovog tvrdenja, ono ipak nema smisao koji se uvijek podrazumijevao u iskazima koji to treba da ilustriraju, jer je sumnjivo da je ikada netko tvrdio kako zakon poluge može da objasni bilo koji zakon genetike. Smisao koji se cesto podrazumijeva u ovakvim iskazima možda se može ovako iskazati: zakon poluge (ili, uopce uzevši fizika) formulira izvjesne karakteristike stvari bez obzira da li su te stvari žive ili nežive. S druge strane, zakon o boji ociju (ili uopce uzevši, biologija) tvrdi nešto o osobinama koje mogu imati samo posebne vrste sustava, od kojih neki takoder posjeduju karakteristike o kojima govori zakon poluge. Na taj nacin u zakonu poluge apstrahirane su mnoge odlike stvari na koje se odnosi i zakon biologije, pa se deskriptivni izrazi koji se javljaju u zakonu poluge mogu predicirati na mnogo širu klasu sustava nego što je to slucaj s deskriptivnim iskazima koji se javljaju u biološkom zakonu. Za potrebe našega razmatranja dosta je receno o tome kako možemo razlikovati dva smisla termina “opcenitije” i kako se univerzalni iskazi mogu usporedivati u pogledu svoje opcenitosti, u širem ili užem smislu te rijeci. Ovo napominjemo zbog toga što izgleda da su premise zadovoljavajuceg objašnjenja opcenitije od svojih eksplikanduma. Veca opcenitost premisa objašnjenja ima veliku važnost zbog toga što ta odlika doprinosi izgradivanju sveobuhvatnih sustava objašnjenja. Mi cemo sada ispitati jedan važan nacin na koji univerzalni iskazi u nekim naukama stjecu veliku opcenitost.

1.1.3. Objašnjenje i epistemološki zahtjev Zahtjevi u objašnjenjima koje smo do sada razmatrali predstavljali su skoro iskljucivo logicke uvijete. Medutim, ocigledno je da i druge uvjete takoder moramo uzeti u obzir. Na primjer, kada bi smo znali da su pocetni uvjeti u jednom objašnjenju

23

pojedinacnog dogadaja lažni, mi bismo to objašnjenje odmah odbacili kao pogrešno. Osvrnimo se zato ukratko na neke epistemološke uvjete koji se postavljaju za adekvatna objašnjenja. Raspravljajuci o ovom pitanju, Aristotel je tvrdio da premise u deduktivnom objašnjenju moraju, izmedu ostalog, biti istinite, da se mora znati da su one istinite i da moraju biti “poznatije” od eksplikanduma. Mi cemo uvjete ispitati, a razmotrit cemo i neke koji su sa ovima povezani. a) Svako razmatranje zahtijeva da premise jednog objašnjenja budu istinite postaje složeno zbog jedne važne okolnosti. Medu eksplicitnim premisama znanstvenih objašnjenja cesto se javljaju univerzalni iskazi koji su dio neke opce znanstvene teorije. Medutim, upuceni teoreticari se ne slažu da li ovakvi iskazi, ustvari svaka znanstvena teorija, može da se ocijeni kao istinita ili lažna. Prema tome, svatko tko misli da se o istinitosti ili lažnosti znanstvenih teorija ne može govoriti, odmah ce odbaciti zahtjev da eksplicitne premise u zadovoljavajucem objašnjenju moraju biti istinite. Odbacivanje ovog zahtijeva tako zavisi od nacina na koji se spomenuti problem rješava. Sada cemo pretpostaviti da je svaki iskaz koji može biti premisa u jednom objašnjenju istinit ili lažan Ako prihvatimo ovu pretpostavku, izgleda da je neizbježan zahtjev da premise u zadovoljavajucem objašnjenju moraju biti istinite. Uvijek je relativno lako naci proizvoljni skup premisa koje zadovoljavaju logicke uvijete u deduktivnim objašnjenjima i kada se ne bi postavljali drugi uvjeti u pogledu premisa, bila bi potrebna samo skromna logicka i matematicka sposobnost da bih se objasnila svaka cinjenica u svemiru a da se pri tome ne mrdne prstom. Medutim, sva proizvoljna objašnjenja konstruirana na taj nacin bila bi odbacena kao ne adekvatna kada bismo znali da je bar jedna od tih premisa lažna. Istinitost premisa je nesumnjivo poželjan uvjet u zadovoljavajucim objašnjenjima. b) Medutim, ovaj zahtjev nas ne može odvesti daleko u procjenjivanju vrijednosti nekog predloženog objašnjenja ako nismo u stanju da kažemo da li su premise lažne. Aristotelov zahtjev da se mora znati da su premise istinite na taj nacin pruža prividno efektivan kriteriji za eliminiranje mnogih predloženih objašnjenja. Ali ovaj zahtjev je suviše strog. Kada bismo ga usvojili, vrlo mali broj objašnjenja koja daje moderna znanost mogao bi se prihvatiti kao zadovoljavajuci, ako bi takvih objašnjenja uopce i bilo. Ustvari, mi ne znamo da li su neograniceno univerzalne premise koje se pretpostavljaju u objašnjenjima empirijskih znanosti uistinu istinite, i kada bi smo ovaj zahtjev prihvatili, vecinu široko prihvacenih objašnjenja u postojecoj znanosti morali bismo odbaciti kao nezadovoljavajuca. Ovo je u stvari reductio ad absurdum ovog zahtijeva. U praksi to bi jednostavno vodilo uvodenju nekog drugog termina koji bi možda bio skovan za tu svrhu, kako bismo razlikovali ona objašnjenja koja znanstvena zajednica ocjenjuje kao znacajna – usprkos njihovom nominalnom “nezadovoljavajucem” karakteru o kome se u Aristotelovom zahtjevu govori – od onih objašnjenja koja se drugacije ocjenjuju. Zbog toga se ništa ne postiže prihvacanjem strogih Aristotelovih uvjeta za adekvatnost objašnjenja. Pa ipak, potreban je izvjestan uvjet, iako slabiji od ovog Aristotelovog, kojim bismo odredivali spoznajni status premisa objašnjenja. Sasvim razumno izgleda slabiji zahtjev da premise objašnjenja moraju biti spojive s utvrdenim empirijskim cinjenicama i da ih, pored toga, svjedocanstvo zasnovano na podacima razlicitim od podatka promatranja na kojima se zasniva prihvatljivost eksplikanduma. Prvi dio ovog uvjeta predstavlja prosto zahtjev da ne smije biti razloga da vjerujemo kako su premise lažne. Drugi dio tog uvjeta iskljucuje takozvane ad hoc premise za koje ne postoji nikakvo svjedocanstvo. Ovaj uvjet, izmedu ostalog, iskljucuje takoder i ona objašnjenja koja su u izvjesnom smislu cirkularna i prema tome trivijalna zbog toga što se jedna ili više premisa utvrduju kao vjerojatne istine samo pomocu svjedocanstva na osnovu kojeg je utvrdena istinitost eksplikanduma. Pretpostavimo, na primjer, da želimo da objasnimo zbog cega su se odredenog dana na

24

radiju javljale smetnje i pretpostavimo da je jedna premisa objašnjenja izražavala pocetni uvjet da su tog dana bile magnetske bure na Suncu. Medutim, kada bi smetnje na radiju predstavljale jedino svjedocanstvo da je na Suncu bilo ovih bura, to objašnjenje bi patilo od izvjesne cirkularnosti i smatralo bi se pogrešnim. Pa ipak, u ovom primjeru svjedocanstva za premisu koja se odnosi na posebne uvjete može biti neovisno od cinjenice da su na radiju bile smetnje. Objašnjenje bi bilo vrlo sumnjivo kada takvo neovisno svjedocanstvo ne bi postojalo. Ovaj slabiji uvjet u pogledu kognitivnog statusa premisa u objašnjenjima nesumnjivo je neodreden. Za sada ne postoji precizno opce prihvaceno mjerilo za procjenu da li dano svjedocanstvo “adekvatno potvrduje” neku pretpostavku. Medutim, usprkos ove neodredenosti, oni koji su kompetentni u nekom podrucju istraživanja cesto se vrlo dobro slažu u pogledu adekvatnosti kojom svjedocanstvo potvrduje odredenu pretpostavku. U svakom slucaju, u praksi se primjenom ovog slabijeg uvjeta javlja kao opce slaganje o nekom predloženom objašnjenju. Pa ipak, može se primijetiti da, pošto svjedocanstvo koje ide u prilog nekom univerzalnom zakonu mijenja u vremenu, objašnjenje koje medu svojim premisama sadrži taj zakon i koje je u jednom trenutku zadovoljavajuce može prestati da bude zadovoljavajuce kada se otkrije svjedocanstvo koje ne ide u prilog tom zakonu. Medutim, ova primjedba nije ozbiljna ukoliko se ne prihvati sumnjiva pretpostavka da se u ocjenjivanju jednog objašnjenja samom tom objašnjenju odreduje izvjesno vanvremensko svojstvo. Prema tome, ne izgleda nerazumno prihvacanje ovog slabijeg uvjeta kao epistemološkog zahtjeva u adekvatnom objašnjenju. c) Aristotelov zahtjev da premise u znanstvenom objašnjenju moraju biti “poznatije” od eksplikanduma tijesno je povezana s Aristotelovim shvacanjem o onome što cini pravi predmet znanstvenog znanja; on je taj zahtjev uveo iskljucivo zato da bi ga primijenio na objašnjenja znanstvenih zakona. Prema tom shvacanju pravo znanstveno znanje moguce samo o onome što ne može biti drugacije nego što jeste. Prema tome, nema znanstvenog znanja o pojedinacnim dogadajima, a univerzalni zakoni koji se odnose na neko podrucje prirode, kada se ne može neposredno sagledati njihova “nužnost”, moraju se objasniti na taj nacin što ce se pokazati kao su oni posljedice “prvih principa” u tom podrucju, principa koji se mogu neposredno shvatiti kao nužni. Ovi prvi principi su prema tome prve premise u naucnim objašnjenjima i one su “poznatije” od bilo kojeg eksplikanduma zbog toga što je njihova nužnost ocigledna i bliska razumu. Demonstrativna geometrija je bila ona grana spoznaje koja je nesumnjivo služila kao model ovakvog shvacanja znanosti. Prema tom stajalištu, koje je o geometriji vladao sve do skora, svaki od njenih teorema tvrdi nešto univerzalno i mada ni nužnost ni univerzalnost tih teorema ne mora biti neposredno jasno, prisustvo obaju ovih karakteristika može se utvrditi kada teorem deducira iz opcenitijih aksioma ili prvih principa cija je univerzalnost “ocigledna”. Na taj nacin je Aristotel, tvrdeci da premise u jednom objašnjenju moraju biti “poznatije” od eksplikanduma, prosto eksplicirao svoje gledište o prirodi znanosti. Ovo gledište ne važi ni za jedan dio sadržaja moderne empirijske znanosti. prema tome, Aristotelov zahtjev da premise objašnjenja treba da budu poznatije od eksplikanduma sasvim irelevantan kao uvjet za bilo što koje bi se danas smatralo adekvatnim znanstvenim objašnjenjem. S druge strane, razlicite psihologizirane verzije Aristotelovog zahtjeva bile su vrlo rasprostranjene i cesto su ih zastupale istaknuti znanstvenici kao bitne uvjete za zadovoljavajuca objašnjenja. Osnovna misao sadržana u ovim uvjetima jeste ova: buduci da je ono što zahtjeva objašnjenje obicno nešto cudno i neocekivano, jedno objašnjenje ce nam pružiti pravo intelektualno zadovoljenje samo ukoliko objasni nepoznato onim što je vec poznato. Na primjer, jedan vrlo ugledni suvremeni fizicar tvrdi da se »objašnjenje sastoji u rašclanjivanju naših složenih sustava na prostije sustave tako da u složenom sustavu prepoznajemo meduigru elemenata koji su nam vec toliko poznati da ih

25

prihvacamo kao nešto što na zahtijeva objašnjenje.«6 On tvrdi da pošto suvremena kvantna teorija nije pokazala na koji nacin fizicki sustavi koje ona ispituje predstavljaju rezultante poznatih nacina djelovanja razlicitih vrsta konstituenata, ova nas teorija ne može uvjeriti da bilo što objašnjava, usprkos priznatim i znacajnim ostvarenjima u sistematizaciji znanja. Slicna gledišta istraživali su i drugi mislioci i prirodnim i u društvenim znanostima. Bilo bi protivno cinjenicama poricanje da su važna ostvarenja u povijesti znanosti bila uvjetovana željom da se nova podrucja cinjenica objasne pomocu necega što je vec poznato. Treba samo da se sjetimo stalnog korištenja poznatih mehanickih modela u objašnjavanju pojava topline, svjetlosti, elektriciteta i ljudskog ponašanja, kako bismo shvatili utjecaj ovakvog pristupa objašnjenju. Pa ipak, objašnjenja se ne odbacuju uvijek kao nezadovoljavajuca ako ne predstavljaju svodenje poznatog na nepoznato. Kada se cinjenica da obojene tkanine izblijede na suncu objašnjavaju pomocu pretpostavki fizike i kemije, pretpostavki u sastavu svjetlosti i sastavu obojenih materijala, objašnjenje se ne odbacuje kao nezadovoljavajuce, cak i ako se ono što je poznato objašnjava pomocu onoga što je vecini ljudi sasvim nepoznato. Što više ovo shvacanje objašnjenje o kojem govorimo nije u skladu s cinjenicom da su se u citavoj povijesti znanosti cesto uvodile premise objašnjenja koje su tvrdile postojanje odredenih sveza izmedu izvjesnih elemenata, pri cemu se i te veze i ti elementi u pocetku izgledali cudno a ponekad cak i paradoksalno. Osvrnut cemo se na još dva momenta. Ako jedno objašnjenje zadovoljava epistemološki uvjet o kojem smo ranije govorili, onda cak i kada su premise tog objašnjenja u jednom trenutku nepoznate, one moraju na kraju predstavljati pretpostavke koje svjedocanstvo sasvim dobro potvrduje. Shodno tome, cak i ako objašnjenje ne svodi nepoznato na ono što je bilo vec poznato, to objašnjenje je prihvatljivo zato što su njegove premise cvrsto zasnovane na svjedocanstvu koje više nije nepoznato jednom dijelu znanstvene zajednice. Drugo, iako u premisama objašnjenja mogu biti sadržane sasvim nepoznate ideje, takve ideje vrlo cesto imaju mnogo slicnosti s pojmovima koji se upotrebljavaju u vec poznatim podrucjima. Analogije nam pomažu da spojimo novo sa starim i omogucavaju da nove premise objašnjenja ne budu potpunu nerazumljive.

1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logicki status Do sada razmatrali zahtjeve koji se predstavljaju za adekvatna objašnjenja i samo smo usput spominjali prirodu odnosa o kojima se nešto tvrdi u zakonima i teorijama znanosti. prešutno smo pretpostavili da zakoni imaju oblik uopcenih kondicionalnih iskaza koji se u jednostavnom obliku mogu predstaviti shemom »za svako x ako je x A, onda je x B « (ili drugacije »svi A su B «). Dakako mi cemo u našem razmatranju koristiti ovu prostu shemu da bi se izbjegle teškoce koje bi nastale kada bismo prihvatili manje prostu ali objektivniju shemu – teškoce koje su u velikoj mjeri irelevantne za glavni problem o kojim raspravljamo. Nesumnjivo je da postoji mnogi znanstveni zakoni koji pokazuju tu prostu formalnu strukturu koju smo spomenuli. Pa ipak, postoji mnogi znanstveni zakoni cija je logicka forma složenija – to je cinjenica od prilicnog znacaja u analizi racionalnog jezgra induktivnih i verifikacionih postupaka u znanosti, mada je u ovom kontekstu od sporedne važnosti. Kao ilustraciju pokažimo to na sljedecim primjerima. Sadržaj zakona da se bakar širo ako se zagrije može se jasnije izložiti ako se kaže: »Za svako x i za svako y, ako je x bakar i ako se x zagrije u trenutku y, onda se x širi u trenutku y«. Kao i u drugim kondicionalnim iskazima (ili izrazima koji sadrže “ako-on-da”), recenica koja pocinje sa “ako” poznata je kao “antecendens”, a recenica koja pocinje sa “onda” kao “konsekvens”. 6 P.W. Bridgman, The Nature of Physical Theory, Princeton, 1936, str. 63.

26

Ovaj primjer sadrži kao “prefikse” dva izraza “za svako x” i “za svako y” (koji se tehnickim jezikom zovu “univerzalni kvantifikatori”),za razliku od jednostavne sheme u tekstu koja sadrži samo jedan univerzalni kvantifikator. Opet takozvani “zakon biogeneze”, da sve živo potice od živog koje je prije toga postojalo, može se izraziti sa »Za svako x postoji jedno y, tako da ako je x živi organizam, onda je y roditelj x«. U ovom slucaju iskaz sadrži ne samo univerzalni kvantifikator “za svako x” vec i izraz “postoji jedno y” (koji se zove “egzistencijalni kvantifikator”). Ovaj iskaz tako sadrži više od jednog kvantifikatora, a ovi nisu svi iste vrste (“mješoviti” su). Veliki dio kvantitativnih zakona, narocito u teorijskoj fizici, sadrži nekoliko kvantifikatora, cesto mješovitih. Medutim, izgleda nevjerojatno da bi se bilo koji iskaz smatrao zakonom ukoliko ne bi bar jedan univerzalni kvantifikator, obicno na mjestu prvog prefiksa. Zbog toga prosta pretpostavka koju smo usvojili u tekstu ne izgleda kao pretjerano pojednostavljenje. Medutim, to nikako ne znaci da ce se svaki istiniti iskaz koji ima ovaj oblik smatrati zakonom prirode. U svakom slucaju, usprkos cinjenice da predložena objašnjenja mogu biti u sklada s vec spomenutim zahtjevima, ona se cesto odbacuju kao nezadovoljavajuca na osnovu bar dva razloga: mada se može priznati da su univerzalne premise nekog objašnjenja istinite, za njih se iz ovog ili onog razloga može reci da nisu pravi “zakoni”; i, mada se univerzalnoj premisi može priznati status znanstvenog zakona, može se desiti da drugi uvjeti nisu ispunjeni, na primjer, da to nije “kauzalni” zakon. Pretpostavimo, na primjer, da u odgovoru na pitanje zašto je neki zavrtanj s zardao, neko kaže da su svi zavrtnji u Smithovim kolima zardali i da je s zavrtanj iz Smithovih kola. Takvo objašnjenje ce se, vjerojatno, odbaciti kao sasvim nezadovoljavajuce jer univerzalna premisa nije uopce zakon prirode, a da i ne govorimo da nije kauzalan zakon. Razlika izmedu univerzalnih iskaza koji su “slicni zakonu” (tj. iskazi koji, ako su istiniti, mogu da se nazovu “zakonom prirode”) i univerzalnih iskaza koji nisu slicni zakonu predstavljaju teškocu u predloženom objašnjenju. S druge strane, objašnjenje cinjenice da je neka ptica b crna zato što su sve vrane crne i zato što je b vrana ponekad se odbacuje kao neadekvatno zato što cak i kada se pretpostavlja da je univerzalna premisa zakon prirode, ona “stvarno” ne objašnjava zašto je b crno. Prema jednoj interpretaciji ove teškoce, u ovakvom slucaju previda se razlika izmedu dvije razlicite stvari: izmedu objašnjenja cinjenice da je b crno i objašnjenje zakona da su sve vrane crne. Prema tome, otklanjanje ove teškoce može se sastojati u tvrdenju da dok predloženo objašnjenje ne kaže zašto su sve vrane crne, ono ipak kaže zašto je b crno; u najgorem slucaju to objašnjenje kaže da boja perja ptice b ne predstavlja idiosinkraziju ptice b, nego je osobina koju b ima kao i sve druge ptice koje su opet, kao i ona, vrane. Pa ipak, ova teškoca se takoder može shvatiti kao izvor nezadovoljstva s predloženim objašnjenjem cinjenice da b ima crno perje, zbog toga što spomenuti zakon ne daje kauzalno objašnjenje te cinjenice. Ovi primjeri koji ilustriraju rasprostranjeno i prešutno prihvacanje uvjeta za zadovoljavajuca objašnjenja, pored onih o kojima smo vec raspravljali, navodi nas da razmotrimo neke osobine koje vjerojatno razlikuju prirodne zakone od drugih univerzalnih kondicionalnih iskaza, kao i kauzalne zakone od nekauzalnih. Zato moramo ispitati nekoliko problema koji nastaju uvodenjem ovih razlika, a na prvom mjestu razliku izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti. Termin “zakon prirode” (ili slicni termini kao što su “znanstveni zakon”, “prirodni zakon” ili prosto “zakon”) nije tehnicki termin koji se definira u prirodnim znanostima. On se cesto upotrebljava, narocito u svakodnevnom govoru, uz pridodavanje izvjesnog pocasnog mjesta, ali bez preciznog znacenja. Nesumnjivo postoje mnogi iskazi koje bi vecina clanova znanstvene zajednice nazvala “zakonima”, baš kao što postoji još veca klasa iskaza na koje se ova termin rijetko primjenjuje, ako se uopce primjenjuje. S druge strane,

27

znanstvenici se ne slažu u pogledu mnogih iskaza koje treba nazvati “zakonom prirode”, pa ce cak i pojedinac cesto mijenjati svoje mišljenje o tome da li dani iskaz treba smatrati zakonom. To je ocigledno slucaj s razlicitim teorijskim iskazima koje smo spomenuli u prethodnim dijelu teksta i koji se ponekad formuliraju samo kao proceduralna pravila, pa prema tome nisu niti istiniti niti lažni, iako ih drugi smatraju zakonima prirode par excellence. Postoje razlicita mišljenja o tome da li iskaze o pravilnostima koji sadrže bilo kakvo pozivanje na pojedinacne objekte (ili grupe takvih objekata) zaslužuju naziv “zakon”. Na primjer, neki pisci su raspravljali o tome da li se iskaz da se planete krecu po elipticnim putanjama oko sunca može nazvati zakonom, buduci da se u njemu spominje jedan pojedinacni objekt. Slicno tome, postoje neslaganja u pogledu primjene termina “zakon” na iskaze o statistickim pravilnostima, a izražene su i sumnje da se ijedna formulacija pravilnosti u ljudskom društvenom ponašanju (npr. one koje proucava ekonomija ili lingvistika) može u pravom smislu nazvati “zakonom”. Termin “zakon prirode” nesumnjivo je neodreden. Prema tome, svako objašnjenje znacenja ovog termina u kome se povlaci oštra razlika izmedu iskaza koji su slicni zakonu i onih koji to nisu mora biti proizvoljno. Zbog toga uzaludnost pokušaja da se s velikom logickom preciznošcu definira što je zakon prirode nije samo prividna – pokušaji koji cesto polaze od prešutne premise da je neki iskaz zakon na osnovu toga što posjeduje inherentnu “suštinu” koja se mora iskazati definicijom. Jer ne samo da je termin “zakon” neodreden u postojecoj upotrebi nego je i njegovo povijesno znacenje pretrpjelo mnoge promijene. Mi svakako imamo pravo da pod zakonom prirode podrazumijevamo svaki iskaz koji želimo. Vrlo cesto postoji nedosljednost u nacinu na koji upotrebljavamo ovaj termin i vrlo cesto cinjenica da se neki iskaz naziva ili ne naziva zakonom ne utjece na nacin na koji se taj iskaz može primijeniti u znanstvenom istraživanju. Pa ipak, clanovi znanstvene zajednice u velikoj mjeri se slažu u pogledu primjenljivosti ovog termina na prilicno veliku iako nejasno razgranicenu klasu univerzalnih iskaza. Prema tome, postoji izvjesna osnova za tvrdenje da se ovaj termin može upotrijebiti, bar u onim slucajevima gdje postoji opce slaganje, u ovisnosti od toga da li se osjeca razlika u “objektivnom” statusu ove klase iskaza i njihovoj funkciji. Bilo bi zaista uzaludno tražiti definiciju «prirodnog zakona» koja bi bila potpuno precizna i strogo ekskluzivna. Zbog toga bi bilo razumno da ukažemo na neke važnije razloge na osnovu kojih se jednoj velikoj klasi iskaza obicno pripisuje posebno mjesto. Prima facie, razlika izmedu univerzalnih kondicionalnih iskaza koji bi mogli biti zakoni i onih koji to nisu može se napraviti na nekoliko nacina. Jedan efektan nacin zavisi, u prvom redu, od toga kako moderna formalna logika gradi iskaze koji imaju oblik univerzalnih kondicionalnih iskaza. S ovim u vezi moramo prijetiti sljedece. U modernoj logici se takvi iskazi interpretiraju kao da tvrde samo ovo: svaki pojedinacni objekt koji ispunjava uvjete koji su opisani u antecedens, takoder ispunjava uvjete koji su opisani u konsekvensu, i to je kontingentna cinjenica. Na primjer, prema ovoj interpretaciji iskaz »Sve vrane su crne« (koji se obicno shvaca kao »Za svako x, ako je x vrana, onda je x crno«) samo kaže da je svaka pojedinacna stvar koja je postojala u prošlosti, sadašnjosti ili buducnosti i koja je vrana – takoder crna. U skladu s tim, smisao koji se prema ovoj interpretaciji pripisuje spomenutom iskazu može se izraziti ekvivalentnim tvrdenjima da nikada nije postojala vrana koja nije b vila crna, da sada ne postoji takva vrana i da je nikada nece ni biti. Za univerzalne kondicionalne iskaze koji su konstruirani na ovaj nacin, tako da tvrde samo postojanje cinjenicnih veza, kaže se ponekad da iskazuju “konstantnu konjunkciju” osobina i da izražavaju “akcidentalnu” ili de facto univerzalnost. Drugo što u ovoj interpretaciji treba zapaziti neposredna je posljedica prve. Prema ovoj interpretaciji, univerzalni kondicionalni iskaz je istinit ako ne postoji stvar (u svim vremenima) koja zadovoljava uvjete iskazane u antecedensu. Tako, na primjer, »ako ne

28

postoje jednorogi onda su svi jednorogi crni«, ali isto tako »ako ne postoje jednorogi onda su svi jednorogi crveni«. Dakle, na osnovu ove konstrukcije u formalnoj logici, de facto univerzalni kondicionalni iskaz je istinit brz obzira na sadržaj recenice u njegovom konsekvensu, ukoliko stvarno ne postoji ništa što bi zadovoljavalo recenici u njegovom antecedensu. Za takav univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je “irealno” istinit (ili “irealno” zadovoljen). Postavlja se pitanje; da li jedan zakon prirode tvrdi samo akcidentalnu univerzalnost? Obicno se daje negativan odgovor na ovo pitanje. Cesto se smatra da zakoni izražavaju “jacu” vezu izmedu uvjeta izraženih antecedensom i uvjeta izraženih konsekvensom nego što je istodobno cinjenicno ispunjenje jednih i drugih uvjeta. U stvari, za ovu vezu se cesto kaže da sadrži elemente “nužnosti”, iako se ova hipoteticka nužnost shvaca na razne nacine i opisuje se pridjevima kao što su “logicka”, “kauzalna”, “fizicka” ili “realna”. A sporno je da li tvrdi da je iskaza; »Bakar se uvijek širi kada se zagrije.« zakon prirode znaci tvrdi više nego da nikada nije postojao i da nikada nece postojati komad zagrijanog bakra koji se ne širi. Pripisati ovom iskazu status zakona znaci tvrditi, na primjer, ne samo da takav komad bakra nije postojao vec da je “fizicki nemoguce” da takav komad bakra postoji. Kada se pretpostavlja da je ovaj iskaz zakon prirode, onda se tvrdi da zagrijavanje svakog komada bakra “fizicki nužno uvjetuje njegovo širenje”. Za univerzalne kondicionalne iskaze shvacene na ovaj nacin cesto se kaže da su “univerzalni zakoni” ili “nomološki univerzalni iskazi” i da izražavaju “nomicku” univerzalnost. Razlika izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti možemo napraviti i na drugi nacin. Pretpostavimo da smo usmjerili pozornost na neki komad bakra c koji nikada nije bio zagrijan i koji je zatim uništen tako da nikada nece biti zagrijan. Pretpostavimo dalje, da pošto smo ga uništili postavimo pitanje da li bi se c proširilo da smo ga zagrijali i pretpostavimo da je odgovor potvrdan. Najzad, pretpostavimo da taj odgovor moramo obrazložiti. Kakav cemo razlog navesti? Razlog koji bi, opce uzevši, bio prihvacen kao razuman jeste da prirodni zakon »Bakar se širi kada se zagrije« opravdava irealnu kondicionalnu recenicu »Da smo c zagrijali, ono bi se proširilo«. Ustvari, vecina znanstvenika bi vjerojatno tvrdila da nomološki univerzalni zakoni opravdava kondicionalni iskaz »Za svako x, kada bi x bio bakar i kada bi se zagrijao, onda bi se x širilo«. Zakoni prirode se obicno upotrebljavaju za opravdavanje irealnih kondicionalnih iskaza i ova upotreba je karakteristicna za sve nomološke univerzalne iskaze. Štoviše, ova funkcija univerzalnih iskaza koji predstavljaju zakone takoder nagovještavaju da sama cinjenica što ne postoji ništa (u svim vremenima) što zadovoljava antecedens nomološkog kondicionalnog iskaza nije dovoljna da utvrdi istinitost ovog iskaza. Tako, na primjer, pretpostavka da u svemiru ne postoje tijela na koje djeluje vanjska sila nije dovoljna za utvrdivanje istinitosti ni irealnih kondicionalnog iskaza da kada bi takva tijela postojala, njihova bi brzina bila konstantna, ni nomološkog univerzalnog iskaza da nijedno tijelo na koje ne djeluje vanjska sila nema konstantnu brzinu. S druge strane, ocigledno akcidentalno univerzalni iskaz »Svi zavrtnji u Smithovim kolima su zardali« ne opravdava irealni kondicionalni iskaz »Za svako x, da je x zavrtanj u Smithovim kolima, x bi bilo zardalo«. Sigurno je da nitko nece tvrditi na osnovu ovoga de facto univerzalnog iskaza da ukoliko bi neki odredeni mesingani zavrtanj koji se sada nalazi u prodavaonici bio stavljen u Smithova kola, taj zavrtanj bi bio zardao. Na taj nacin, prima facie razlika izmedu akcidentalne i nomicke univerzalnosti može se sažeti u recenici: Univerzalni iskaz koji je zakon “opravdava” irealni kondicionalni iskaz, dok to nije slucaj s akcidentalnim univerzalnim iskazom. No, ovdje se pojavljuje još jedno bitno pitanje koje glasi: Da li su zakoni logicki nužni? Nitko ozbiljno ne osporava tvrdenje da se u obicnom govoru u praksi uvida razlika

29

izmedu onoga što smo nazvali “akcidentalnom” i “nomickom” univerzalnošcu. Sporno je pitanje da li samo po sebi razlike koje smo uocili zahtijevaju da prihvatimo “nužnost” koja se pripisuje univerzalnim nomološkim iskazima kao nešto “osnovno” ili se nomicka univerzalnost može objasniti pomocu manje nejasnih pojmova. Ako se ova nužnost interpretira, kao što se to cinilo, kao oblik logicke nužnosti, znacenje termina “nužno” je sasvim jasno. Tada nam logika pruža sustavnu i opce prihvacenu analizu takve nužnosti. Prema tome, iako gledište da su nomološki univerzalni iskazi logicki nužni, kao što cemo vidjeti, sadrži velike teškoce, ovo gledište je bar jasno. S druge strane, oni koji tvrde da je nužnost univerzalnih iskaza koji su zakoni nešto sui generis i nešto osnovno što se dalje ne može rašclanjivati, pretpostavljaju postojanje jednog svojstva cija je priroda u suštini nejasna. Ova nejasnoca samo se imenuje, a ne objašnjava terminima kao što su “fizicka nužnost” ili “realna nužnost”. Štoviše, kako se opce uzevši pretpostavlja da se ova posebna vrsta nužnosti može prepoznati samo pomocu nekog “intuitivnog razumijevanja”, pripisivanje ovakve nužnosti (iskazima ili odnosima izmedu dogadaja) izloženo je svim cudima intuitivne procijene. Svakako, nužnost koja ocigledno odlikuje univerzalne iskaze koji su zakoni može uistinu biti jedinstvena i možda se ne može rašclanjivati, ali iz navedenih razloga izgleda preporucljivo prihvacanje ovih zakljucka samo u krajnjem slucaju. Cesto se zastupa gledište da univerzalni iskazi koji su zakoni, opce uzevši, a kauzalni zakoni posebno, izražavaju logicku nužnost. Medutim, oni koji prihvacaju ovo gledište obicno ne tvrde da se logicka nužnost nomoloških univerzalnih iskaza može stvarno utvrditi u svakom pojedinacnom slucaju. Oni samo tvrde da su pravi nomološki iskazi logicki nužni i da se to „u principu“ može pokazati, cak i ako za vecinu takvih iskaza nedostaje dokaz njihove nužnosti. Na primjer, raspravljajuci o prirodi kauzaliteta jedan suvremeni pisac tvrdi: »Uzrok logicki povlaci za sobom efekt, tako da bi bilo moguce, uz dovoljno udubljivanje, vidjeti kakva vrsta efekta mora da slijedi iz ispitivanja samog uzroka, bez prethodnog iskustva o tome što su bili efekti slicnih uzoraka.«7 U nekim slucajevima takvo gledište je zasnovano na navodno neposrednoj percepciji logicke nužnosti bar nekih nomoloških iskaza moraju takoder imati ovu osobinu. U drugim slucajevima, ovo gledište se prihvaca zato što se smatra da od toga zavisi valjanost znanstvene indukcije, a bar jedan predstavnik ovog shvacanja iskreno je priznao da su najjaci argumenti u prilogu tog gledišta, u stvari, primjedbe koje se upucuju alternativnim shvacanjima. Pa ipak, teškoce s kojima se suocava ovo gledište su ogromne. Prvo, nijedan iskaz koji se obicno naziva zakonom u razlicitim pozitivnim znanostima nije, u stvari, logicki nužan, pošto negacija takvih iskaza sigurno nisu kontradikcije. Prema tome, predstavnici gledišta o kome raspravljamo moraju ili odbaciti sve te iskaze buduci da ne predstavljaju slucajeve “pravih” zakona (i na taj nacin moraju tvrditi da u empirijskim znanostima još nije otkriven ni jedan takav zakon) ili da odbace dokaze da ovi iskazi nisu logicki istiniti (i da tako posumnjaju u ispravnost tehnike logickog dokazivanja). Nijedan rog ove dileme nije primamljiv. Drugo, ako su zakoni prirode logicki istiniti, onda pozitivne znanosti cine nekoristan napor kad traže eksperimentalno ili empirijsko svjedocanstvo za takav zakon. Odgovarajuci postupak za utvrdivanje logicke istinitosti jednog iskaza sastoji se u pronalaženju dokaza za taj iskaz, kao što se to cini u matematici, a ne eksperimentiranje. Danas nitko ne zna da li je logicki istinito Goldbahovo tvrdenje (da svaki paran broj zbir dva prosta broja), ali isto tako nitko tko razumije ovaj problem nece pokušati da taj iskaz 7 A. C. Ewing, “Mechanical and Telelogical Causation”, Aristotelian Society, Dodatak sv. 14 (1935), str. 66. Vidi takoder G. F. Stout: “Kad bismo imali dovoljno obuhvaceno i tocno znanje o onome što se stvarno dešava, vidjeli bismo kako i zašto efekt proizlazi iz uzroka s logickom nužnošcu”. – Aristotelian Society, Dodatak sv. 14, (1935), str. 46.

30

utvrdi kao logicki istinit vršeci fizikalne eksperimente. Fantasticno je ako se predlaže da fizicar treba da postupa kao matematicar kada nije izvjesno da li je neki fizikalni zakon tocan, na primjer neki zakon o svjetlosti. Najzad, usprkos cinjenici što se ne zna da su iskazi za koje se vjeruje da predstavljaju zakone prirode logicki istiniti, ovi iskazi uspješno vrše funkcije koje im se u znanosti pripisuje. Zbog toga je proizvoljno tvrditi da ukoliko ovi iskazi nisu logicki nužni, oni ne bi mogli obavljati funkcije koje ocigledno obavljaju. Na primjer, Arhimedov zakon nam omogucuje da objasnimo i predvidimo veliku klasu pojava cak iako postoje savršeni razlozi za vjerovanje da ovaj zakon nije logicki nužan. Pa ipak, pretpostavka da zakon stvarno mora biti nužan ne proizlazi iz cinjenice da se on uspješno upotrebljava u objašnjavanju i predvidanju. Prema tome, ova pretpostavka postulira osobinu za koju se ne može utvrditi da ima neku ulogu u stvarnoj primjeni zakona. Pa ipak, nije teško razumjeti zbog cega ponekad izgleda da su zakoni prirode logicki nužni. Jedna dana recenica može imati sasvim razlicita znacenja tako da dok u jednom kontekstu izražava logicki mogucu istinu, u drugom kontekstu ista recenica može izražavati nešto što je logicki nužno. Na primjer, nekad se bakar identificirao na osnovu svojstava medu kojima nije bilo nijedno elektricno svojstvo ove materije. Kada je elektricitet bio otkriven, recenica »Bakar je dobar provodnik elektricne struje« mogla se tvrditi na osnovu eksperimentalnih podataka kao zakon prirode. Medutim kasnije je dobra provodljivost mogla biti ukljucena u svojstva koja definiraju bakar tako da je recenica »Bakar je dobar provodnik elektricne struje« mogla dobiti novu upotrebu i novo znacenje. U svojoj novoj upotrebi, ova recenica više ne izražava samo logicki mogucu istinu, kao što je to ranije bio slucaj, vec služi za saopcavanje logicki nužne istine. Nesumnjivo je da ne postoji oštra granica koja odvaja one kontekste u kojima se bakar identificira bez pozivanja na svojstva provodljivosti od onih konteksta u kojima se podrazumijeva da je dobar provodljivost dio “prirode” bakra. Shodno tome, status onoga što se tvrdi recenicom »Bakar je dobar provodnik elektricne struje« nije uvijek jasan, tako da se logicki karakter ovog tvrdenja u jednom kontekstu lako može pobrkati s karakterom tog tvrdenja u nekom drugom kontekstu.8 Ova promjenljiva upotreba iste recenice pomaže nam da objasnimo zašto su mnogi mislioci smatrali da su zakoni prirode logicki istiniti. Ona ukazuje da je izvor ovog uvjerenja u cinjenici što su alternativna gledišta apsurdna, kao što je jasno iz ovakvih izjava: »Ja ne mogu pripisivati nikakav smisao uzrocnosti u kojoj efekt nije nužno odreden, niti mogu pripisivati smisao nužnoj determinaciji koja bi ostavljala mogucnost da nužno determinirani dogadaj bude drukciji, a da to ne proturjeci njegovoj vlastitoj prirodi ili prirodi onoga što ga odreduje.«9 U svakom slucaju, promjene u smislu recenica posljedica su napredovanja saznanja i predstavljaju važnu odliku u razvoju sveobuhvatnih sustava objašnjenja saznanja i predstavlja važnu odliku u razvoju sveobuhvatnih sustava objašnjenja. Pitanje o prirodi tobožnje nužnosti nomoloških univerzalnih iskaza zaokupljalo je mnoge mislioce, pošto je Hume predložio analizu kauzalnih iskaza pomocu konstantnih 8 Jedan drugi primjer može nam pomoci da ovo bolje objasnimo. Promatrajmo zakon poluge u obliku koji kaže da ako se tijela jednake težine stave na krajeve homogene cvrste šipke koja je okacena po sredini, onda je poluga u ravnoteži; pretpostavimo da nijedan izraz koji se koristi u ovom zakonu nije definiran tako da to pretpostavlja ponašanje poluga. Uz ovu pretpostavku taj iskaz je ocigledno empirijski zakon, a nije logicki nužan iskaz. S druge strane, pretpostavimo da smo definirali kako su dva tijela iste težine ukoliko je vaga u ravnoteži kada se na njihove strane stave ta dva tijela. U kontekstima u kojima se upotrebljava takva definicija “jednakosti po težini”, gornja recenica o polugama ne može se poricati, a da to ne izazove proturjecnost, tako da ona ne izražava empirijski zakon za koji je relevantno eksperimentalno svjedocanstvo, vec iskazuje logicku nužnu istinu. Recenice koje izgleda da izražavaju zakone, ali koje se, u stvari, upotrebljavaju kao definicije, cesto se nazivaju “konvencije”. 9 Ibid. str. 21.

31

konjunkcija i de facto pravilnosti. Zanemarujuci važne detalje u Humeovom objašnjenju prostorno-vremenskih odnosa izmedu dogadaja za koje se kaže da su uzrocno povezani, suština Humeovog gledišta izgleda ukratko ovako. Objektivni sadržaj iskaza da je dani dogadaj c uzrok nekog dugog dogadaja e jeste prosto to da c predstavlja slucaj nekog svojstva C, da e predstavlja primjer nekog svojstva E i da je C u stvari E. Na osnovu ove analize, navodna »nužnost« koja karakterizira odnos c prema e ne pociva na objektivnom odnosu izmedu samih dogadaja. Ova nužnost pociva – prema Humeu – u izvjesnim navikama da nešto ocekujemo, navikama koje su nastale kao posljedica stalnih ali de facto konjunkcija C i E. Humeovo10 objašnjenje kauzalne nužnosti bilo je cesto predmet kritike, djelomicno na osnovu toga što je pocivalo na sumnjivoj psihologiji; danas se uopce uzevši priznaje opravdanost ovih kritika. Medutim, Humeove psihološke predodžbe nisu bitne za njegovo osnovno tvrdenje – naime, da se univerzalni iskazi koji su zakoni mogu objasniti bez upotrebe nesvodljivih modalnih pojmova kao što su “fizicka nužnost” ili “fizicka mogucnost”. Prema tome, vecina kritickih primjedbi koje se upucuju Humeovoj analizi jeste u tome da je upotreba modalnih kategorija neizbježna u svakoj adekvatnoj analizi nomološke univerzalnosti. Ovaj problem nije riješen i o njemu se i dalje raspravlja, a o nekim pitanjima koje se na ovaj problem nastavljaju raspravlja se na visokom tehnickom nivou. No mi necemo ulaziti u analizu nego cemo samo obratiti pozornost na osnovne crte Humeove interpretacije nomološke univerzalnosti. U stvari pokušat cemo objasniti prirodu nomicke univerzalnosti. Imajuci u vidu ovaj cilj, razmotrimo da li se kondicionalni iskazi mogu smatrati iskazima slicno zakonima ukoliko zadovoljavaju izvjestan broj logickih i epistemoloških zahtijeva. Bit ce korisno ako pocnemo sa usporedivanjem ocigledno akcidentalnog univerzalnog iskaza (»Svi zavrtnji u Smithovim kolima su zardali« ili opcenitije receno »Za svako x, ako je x zavrtanj u Smithovim kolima u vremenskom periodu a, onda je x zardalo u periodu a «, gdje a oznacava neki odredeni vremenski period ) s jednim drugim iskazom koji se obicno shvaca kao znanstveni zakon: »Bakar se širi kada se zagrije«, ili eksplicitno, »Za svako x i za svako t, ako se x zagrije u trenutku t, x se širi u trenutku t «. 1) Možda ce našu pažnju prvo privuci cinjenica da akcidentni univerzalni iskaz sadrži termine koji se odnose na neki pojedinacni dogadaj ili na odredeni trenutak ili vremenski period dok to nije slucaj s nomološkim univerzalnim iskazom. Da li je to bitna razlika? Ne, ukoliko želimo da smatramo zakonima prirode i izvjestan broj iskaza koje cesto tako shvacamo – na primjer, Keplerove zakone o kretanju planeta ili iskaz da je brzina svjetlosti u vakuumu 300.000 kilometara u sekundi. Keplerovi zakoni spominju Sunce, a zakon o brzini svjetlosti prešutno podrazumijeva Zemlju jer se jedinice mjere i vremena obicno se definiraju u odnosu na velicine Zemlje i na period njene rotacije. Iako možemo svako ovakav iskaz iskljuciti iz klase zakona, to bi bilo sasvim proizvoljno. Što više odbijanje da ovakve iskaze smatramo zakonima vodilo bi zakljucku da postoji vrlo mali broj zakona a pogotovo ako uzmemo u obzir da odnosi ovisnosti koje klasificiramo kao zakone trpe evolucijske promjene. Naime, razlicite kozmicke epohe odlikuju se razlicitim pravilnostima u prirodi, tako da svaki iskaz kojim se iskazuje jedna pravilnost mora da sadrži upucivanje na neki odredeni vremenski period. Medutim, ni jedan iskaz koji sadrži takvo upucivanje ne bi se mogao smatrati zakonom ako mislimo da je prisustvo jednog imena neceg pojedinacnog nespojivo s nomološki univerzalnim iskazom. U nekoliko skorašnjih rasprava o iskazima koji slicni zakonima predložen je izlaz iz ove teškoce. Prije svega, povucena je razlika izmedu predikata koji su »cisto kvalitativni« i onih koji to nisu, pri cemu se za jedan predikat kaže da je cisto kvalitativan ako, kao što 10 Pogledati u Dodatku: Hume i kauzalnost.

32

kaže Hempel, »iskaz o njegovom znacenju ne zahtijeva pozivanje na neki pojedinacni objekt ili prostorno vremensku lokaciju«. Tako su “bakar” i “veca jakost struje” primjeri cisto kvalitativnih predikata, dok “Mjesecev” i “veci od Sunca” to nisu. Drugo, uvodi se razlika izmedu “osnovnih” i “izvedenih” iskaza koji su slicni zakonima. Ne ulazeci u detalje, za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je osnovni ako ne sadrži imena pojedinacnih objekata (ili “individualne konstante”) i ako su svi njegovi predikati cisto kvalitativni; za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je izveden ako je logicka posljedica nekog skupa osnovnih iskaza koji su slicni zakonima; najzad, za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je slican zakonu ili ako je osnovni ili ako je izveden. Shodno tome, Keplerovi iskazi mogu se shvatiti zakonima prirode ako su logicke posljedice vjerojatno istinitih osnovnih zakona, kao što je Newtonova teorija. Na prvi pogled, ovo predloženo objašnjenje je najprivlacnije i on odražava nesumnjivu tendenciju u suvremenoj teorijskoj fizici da se osnovne pretpostavke formuliraju iskljucivo pomocu kvalitativnih predikata. Pa ipak, taj prijedlog vodi dvjema neriješenim teškocama. Prvo, cinjenica je da se univerzalni kondicionalni iskazi koji sadrže predikate koji nisu cisto kvalitativni ponekad nazivaju zakonima, cak i kada se ne zna da li ti iskazi logicki slijede iz nekog skupa osnovnih zakona. To je, na primjer, bio slucaj s Keplerovim zakonima prije Newtona, a ako nazovemo “zakonom” (kao što to neki cine) i iskaz da se planete okrecu oko Sunca u istom smjeru, onda je sa ovim zakonom to slucaj i danas. Drugo, daleko od izvjesnosti da se iskazi kao što su Keplerovi zakoni stvarno mogu logicki izvesti cak i danas iskljucivo iz osnovnih zakona. Izgleda da ne postoji nacin da se Keplerovi zakoni deduciraju iz zakona Newtonove mehanike i teorije gravitacije samo zamjenjivanjem promjenljivih koji se javljaju zakonima Newtonove mehanike i teorije gravitacije individualnim konstantama, bez korištenja drugih premisa ciji predikati nisu cisto kvalitativni. Ako je to tako onda bismo na osnovu predloženog objašnjenja izostavili iz klase zakona veliki broj iskaza koje obicno smatramo zakonima.11 U stvari predloženo objašnjenje je suviše restriktivno i ono ne uspijeva da opravda neke važne razloge na osnovu kojih jedan iskaz smatramo zakonom prirode. Moramo, medutim, primijetiti da se ne može samo na osnovu gramaticke ili sintakticke, strukture recenice kojom je izražen kondicionalni iskaz odrediti da li je univerzalni kondicionalni iskaz neogranicen, što bi ga razlikovalo od akcidentalnog univerzalnog iskaza koji se odnose na stvari u odredenom prostoru i vremenu, iako je gramaticka struktura cesto dobar vodic. Na primjer, neko bi mogao izmisliti rijec “autozavrtanj” da bi zamijenio izraz »zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a« i da onda zamijeni odgovarajuci akcidentalni univerzalni iskaz izrazom »svi autozavrtnji su zardali«. Medutim, sintakticka struktura ove nove recenice ne otkriva nam da je podrucje njene predikacije ograniceno na objekte samo u jednom odredenom vremenskom periodu. Prema tome, moramo poznavati uporabu ili znacenje izraza koji se javlja u jednoj recenici da bismo odredili da li je iskaz koji nam ta recenica priopcava neograniceni univerzalni iskaz. Isto tako moramo zapaziti da iako je neki univerzalna kondicionalni iskaz neogranicen, njegovo podrucje predikacije može stvarno biti konacno. S druge strane, iako to podrucje 11 S druge strane, ako se oslabi zahtjev da sve premise iz kojih se može deducirati jedan izveden zakon moraju biti fundamentalne, iskazi koji ocigledno nisu slicni zakonu, kao što je onaj o zavrtnjima u Smithovim kolima, morat ce se smatrati zakonima. Tako ovaj iskaz slijedi iz vjerojatno osnovnog zakona da svi željezni zavrtnji koji su izloženi djelovanju kisika rdaju, koji je dopunjen premisom da su svi zavrtnji u Smithovim kolima željezni i da su izloženi djelovanju kisika. Zaista se može iz Newtonove teorije deducirati tvrdenje da ce se za jedno tijelo za koje važi zakon o obrnutom kvadratu rastojanja kretati po orbiti koja je konusni presjek i u cijoj se žiži nalazi izvor centralne sile. Ali da bi se izveo dalji zakljucak da je taj konusni presjek elipsa, neizbježne su, izgleda, dodatne premise – premise koje odreduju relativne mase i relativne brzine planeta i Sunca. Ova okolnost predstavlja razlog za sumnju da se Keplerovi zakoni mogu deducirati iz premisa koje sadrže samo osnovne zakone.

33

može biti konacno, ne smije postojati mogucnost da se na osnovu termina iz univerzalnog kondicionalnog iskaza koji odreduje to podrucje predikacije izvede cinjenica da je to podrucje stvarno konacno, nego se to mora ustvrditi na osnovu neovisnog empirijskog svjedocanstva. Na primjer, mada je broj poznatih planeta konacan i mada imamo neko svjedocanstvo na osnovu kojega vjerujemo da se planete okrecu oko Sunca samo jedno konacno vrijeme, to su cinjenice koje se ne mogu deducirati iz Keplerovog drugog zakona. 2) Ali, iako se neogranicena univerzalnost cesto uzima kao nužan uvjet da bi se jedan stav smatrao zakonom, on nije dovoljan. Jedan neograniceni univerzalni kondicionalni iskaz može biti istinit prosto zato što je irealno istinit (tj. ništa ne zadovoljava njegov antecedens). Ali ako se takav kondicionalni iskaz prihvaca samo na osnovu ovih razloga, malo je vjerojatno da ce ga itko smatrati zakonom prirode. Na primjer, ako pretpostavimo (pošto zato imamo dobar razlog) da ne postoje jednorogi, onda pravila logike nalažu da prihvatimo kao istinu da su svi jednorogi brzonogi. Medutim, usprkos tome, cak ce i poznavaoci formalne logike oklijevati da ovaj iskaz shvate kao zakon prirode – pogotovo što nam logika takoder nalaže da prihvatimo kao istinu, na osnovu iste pocetne pretpostavke da su svi jednorogi spori. Kada bismo univerzalni kondicionalni iskaz smatrali zakonom zato što je irealno istinit, vecina ljudi bi na to gledala, u najboljem slucaju, kao na manje uspjelu šalu. Razlog ovakvom ponašanju treba prije svega tražiti u nacinu na koji obicno upotrebljavamo zakone: da bismo objasnili pojave i druge zakone, da bismo predvidali dogadaje, i da nam, opce uzevši, služe kao instrument za izvodenje zakljucaka u nekom istraživanju. Medutim, ako se univerzalni kondicionalni iskazi prihvate zato što su irealno istiniti, onda ne postoji ništa na što bi se mogao primijeniti, pa tako ne može obavljati funkcije u zakljucivanju što se inace od zakona ocekuje. Može, dakle, izgledati vjerojatno da se jedan univerzalni kondicionalni iskaz ne smije nazvati zakonom ukoliko ne znamo da li postoji bar jedan objekt koji zadovoljava njegov antecedens. Medutim, ovaj zahtjev je suviše restriktivan, jer mi nismo u stanju da uvijek znamo, cak i kada smo spremni da jedan iskaz nazovemo zakonom. Na primjer, može se desiti da ne znamo da li stvarno postoji komad žice na temperaturi ? 270°C, a još uvijek možemo željeti da smatramo zakonom iskaz da je svaki komad bakrene žice na toj temperaturi dobar provodnik elektricne struje. Ali, ako ovaj iskaz prihvatimo kao zakon, na osnovu kakvog svjedocanstva ga prihvacamo? Prema pretpostavci, mi zato nemamo neposredno svjedocanstvo, jer smo pretpostavili da ne znamo da li postoji neka bakarna žica na temperaturama bliskim apsolutnoj nuli, pa prema tome, s takvom žicom nismo izvodili nikakve eksperimente. Prema tome, svjedocanstvo mora biti posredno: ovaj iskaz se prihvaca kao zakon, vjerojatno zato što je posljedica nekih drugih zakona za koje postoji neka vrsta svjedocanstva. Na primjer, ovaj iskaz je posljedica ociglednog zakona da je bakar doba vodic elektricne struje, za koji postoji prilicno veliko svjedocanstvo. Prema tome, možemo na sljedeci nacin iskazati jedan novi zahtjev koji se prešutno pretpostavlja u klasifikaciji neogranicenih univerzalnih iskaza: irealna istinitost neograniceno univerzalnog iskaza nije dovoljna da bismo taj iskaz smatrali zakonom; mi cemo takav iskaz smatrati zakonom samo ako postoji skup drugih zakona iz koji se taj univerzalni iskaz može logicki izvesti. Na taj nacin, neograniceni univerzalni iskazi za koje se vjeruje, u svemiru ne postoji ništa što zadovoljava njihove antecedense stjecu status znanstvenih zakona zato što predstavljaju dio nekog sustava deduktivno povezanih zakona i zato što empirijska evidencija – cesto vrlo obuhvatna i raznovrsna – potvrduje citav sustav. Možemo se, medutim, zapitati zašto jedan univerzalni iskaz, cak i kada za njega postoji takvo svjedocanstvo treba smatrati zakonom ako takoder znamo da je irealno istinit. Postoje dva moguca razloga za takvo tvrdenje. Jedan je: da nisu nadeni objekti koji zadovoljavaju antecedens takvog zakona usprkos stalnom traganju za takvim objektima. Iako negativno

34

svjedocanstvo ove vrste može ponekad biti impresivno, ono cesto nije vrlo pouzdano, jer se takvi objekti mogu javiti na mjestima koja smo predvidjeli ili u specijalnim okolnostima. Tada se takav zakon može koristiti u izvodenju logickih posljedica iz pretpostavke da pozitivni slucajevi stvarno postoje u nekim neispitanim podrucjima ili pod zamišljenim uvjetima. Ovo izvodenje može, na taj nacin, nagovijestiti na koji nacin podrucje buduceg traganja za pozitivnim slucajevima možemo suziti ali kakve eksperimente treba izvesti da bismo takve slucajeve stvorili. Drugi, i obicno odlucujuci, razlog za vjerovanje da jedan zakon irealno istinit predstavlja neki dokaz da je pretpostavka o postojanju pozitivnih slucajeva na koje zakon odnosi logicki nespojiva s drugim zakonima koji pripadaju isto sustavu. Irealno istinit zakon uistinu može biti suvišan i može predstavljati balast zato što nema nikakvu funkciju u zakljucivanju. S druge strane, ako su zakoni koji su upotrebljavani da se utvrdi ova irealna istinitost i sami sumnjivi, onda se ocigledno irealno istinit zakon može upotrijebiti kao osnova za dolaženje do novog kritickog svjedocanstva za ove zakone. Nesumnjivo je da možemo zamisliti i druge primjene irealno istinitih zakona. Cinjenica je da ako se nigdje ne upotrebljavaju, onda nije ni vjerojatno da ce biti shvaceni kao dio našeg saznanja. Potrebno je ukratko razmotriti još jedno pitanje. Cesto se tvrdi da se za neke zakone fizike (kao i u drugim disciplinama, na primjer u ekonomiji), koji se prihvacaju bar kao privremeno osnovani, zna da su irealno istiniti. Prema tome, ovo objašnjenje ne izgleda adekvatno, jer se neograniceni univerzalni iskazi nazivaju “zakonima” usprkos cinjenici što nisu izvedeni iz drugih zakona. Poznati primjer ovakvog osnovnog irealno istinitog zakona je Newtonov prvi zakon kretanja, prema kojem tijelo na koje ne djeluju vanjske sile zadržava konstantnu brzinu. Poznato je da se tvrdi kako u stvari nema ovakvih tijela, jer je pretpostavka da ona postoje nespojiva s Newtonovom teorijom gravitacije. Cak i ako se prihvati tvrdenje da je zakon irealno istinit, on se kao zakon ne prihvaca iz tog razloga. Zašto se onda prihvaca? Izbjegavajuci pitanje o tome kako treba interpretirati ovaj iskaz (npr. da li je to definicija necega što predstavlja tijelo na koje ne djeluju vanjske sile) i izbjegavajuci takoder pitanje da li se taj iskaz može deducirati iz nekog drugog zakona (npr. Newtonovog drugog zakona kretanja), ispitivanje nacina na koji se on upotrebljava pokazuje da kada se kretanja tijela rašclane na vektorske komponente kretanja, brzine tijela su konstantne u pravcima duž kojih nema sila koje djeluju na ta tijela. Ukratko, tvrdnja da je ovaj zakon irealno istinit predstavlja veliko pojednostavljenje. Taj zakon je element u jednom sustavu zakona za koje svakako postoji potvrdno svjedocanstvo. Opce uzevši, kada bi jedan “osnovni” zakon bio irealno zadovoljen, bilo bi teško razumjeti kako bi se on mogao koristiti u sustavu ciji je dio. 3) Izgleda da je potrebna pretpostavka da “zakon prirode” mora da zadovolji jedan drugi uvjet koji je nagovješten u prethodnim razmatranjima. Neovisno od cinjenice da paradigmaticni slucaj akcidentalnog univerzalnog iskaza o zardalim zavrtnjima u Smithovim kolima nije neograniceno univerzalni iskaz, on ima još jednu odliku. Taj univerzalni kondicionalni iskaz (oznacimo ga sa S) može se shvatiti kao skraceni nacin tvrdenja jedne konacne konjunkcije iskaza u kojoj je svaki clan konjunkcije jedan iskaz o nekom pojedinacnom zavrtnju iz jedne konacne klase zavrtanja. Na taj nacin, S je ekvivalentno konjunkciji »Ako je s1 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s1 zardao u periodu a, i ako je s2 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s2 zardao u periodu a i …, i ako je sn zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je sn zardao u periodu a «, gdje je n neki konacan broj. Prema tome, istinitost iskaza S može se utvrditi ako se utvrdi istinitost konacnog broja iskaza koji imaju oblik » si je zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a i si je zardao u periodu a «. Shodno tome, ako prihvatimo S, mi to cinimo što smo ispitali jedan odredeni broj zavrtanja za koji vjerujemo da iscrpljuje podrucje predikacije iskaza S. Da smo imali

35

razloge da sumnjamo da ispitani zavrtnji iscrpljuju skup zavrtanja u Smithovim kolima, i da postoji neodredeni broj drugih zavrtanja u njegovim kolima koje nismo ispitali, ne bismo bili u stanju da tvrdimo S. Tvrdeci S, mi, u stvari, kažemo da je svaki ispitani zavrtanj zardao i da su ispitani zavrtnji svi zavrtnji koji postoje u Smithovim kolima. Ovdje je važno da se razumije ono što se naglašava. Prvo, S smo mogli prihvatiti kao istinito ne zato što smo utvrdili da je svaki zavrtanj u Smithovim kolima zardao, vec zato što se S može izvesti iz nekih drugih pretpostavki. Na primjer, S smo mogli izvesti iz premisa da su svi zavrtnji u Smithovim kolima od željeza, da su bili u dodiru s kisikom i da željezo uvijek rda u prisustvu kisika. Cak i u ovom slucaju prihvatljivost iskaza S zavisi od toga da li smo utvrdili odredeni broj iskaza koji imaju oblik » si je željezni zavrtanj u Smithovim kolima i on je bio u dodiru s kisikom«, pri cemu ispitani zavrtnji iscrpljuju podrucje primjene iskaza S. Drugo, S smo mogli prihvatiti na osnovu toga što smo ispitali samo “dovoljno veliki uzorak” zavrtanja iz Smithovih kola i što smo izveli zakljucak o prirodi neispitanih zavrtanja na osnovu prirode opaženih zavrtanja u uzorku. I ovdje smo u zakljucivanju pretpostavili da zavrtnji u uzorku poticu iz jedne konacne klase zavrtanja i da se nece povecavati. Na primjer, mi pretpostavljamo da nitko nece izvaditi jedan zavrtanj iz kola i zamijeniti ga nekim drugim i da nitko nece izbušiti novu rupu u kolima da bi u nju stavio novi zavrtanj. Ako iskaz S prihvacamo kao istinit na osnovu onoga što smo otkrili u uzorku, mi to cinimo djelomicno zato što pretpostavljamo da je taj uzorak dobiven iz jedne klase zavrtanja koja se nece ni povecavati ni mijenjati u vremenskom periodu koji se u S primjenjuje. S druge strane, izgleda da slicne pretpostavke nisu potrebne kada je rijec o svjedocanstvu na osnovu kojeg se prihvacaju iskazi koje smatramo zakonima. Tako, na primjer, mada je zakon da željezo rda u prisustvu kisika bio u pocetku zasnovan iskljucivo na svjedocanstvu dobivenom ispitivanjem konacnog broja željeznih predmeta koji su bili izloženi utjecaju kisika, za to svjedocanstvo se ne pretpostavlja da iscrpljuje podrucje predikacije tog zakona. Medutim, da je postojao razlog da se pretpostavi kako taj konacan broj predmeta iscrpljuje klasu željeznih predmeta koji su izloženi kisiku, klasu objekata koji su postojali ili ce ikada postojati u buducnosti, sumnjivo je da bismo taj univerzalni kondicionalni iskaz nazivali zakonom. Naprotiv, ako se za promatranje slucajeva vjeruje da iscrpljuju podrucje primjene kondicionalnog iskaza, vjerojatnije je da ce se taj iskaz shvatiti kao da saopcava neku povijesnu cinjenicu. Nazivajuci jedan iskaz zakonom mi ocigledno bar prešutno tvrdimo da, koliko mi znamo, ispitani slucajevi na koje se iskaz odnosi ne cine klasu svih mogucih takvih slucajeva. Shodno tome, da bismo jedan neograniceni univerzalni iskaz nazvali zakonom, vjerojatno je potrebno da ne znamo da li se njegovo svjedocanstvo poklapa sa podrucjem njegove predikacije i da, štoviše, ne znamo da se to podrucje ne može povecavati. Racionalno jezgro ovog zahtjeva opet nalazimo u nacinu na koji upotrebljavamo iskaze koje nazivamo zakonima. Osnovna funkcija takvih iskaza sastoji se u objašnjenju i predvidanju. Ali, ako jedan iskaz ne tvrdi, u stvari ništa više nego što se tvrdi u njegovom svjedocanstvu, mi se ponašamo nerazumno kada taj iskaz upotrebljavamo u objašnjenju ili predvidanju necega što je u to svjedocanstvo vec ukljuceno i nismo dosljedni kada ga upotrebljavamo u objašnjavanju ili predvidanju necega što u to svjedocanstvo nije ukljuceno. Nazivat jedan iskaz zakonom predstavlja zbog toga nešto više nego izjava da je to vjerojatno istinit neograniceni univerzalni iskaz. Nazivati jedan iskaz zakonom znaci pripisivati mu izvjesnu funkciju i samim tim to znaci reci da se ne pretpostavlja kako svjedocanstvo na kojem je zasnovan predstavlja cjelokupno podrucje njegove predikacije. Ovaj je zahtjev, izgleda, dovoljan da naziv “zakon” osporimo izvjesnoj klasi izmišljenih iskaza koje normalno ne bismo smatrali zakonima, ali koji ocigledno ispunjavaju uvjete o kojima smo ranije raspravljali. Razmotrimo iskaz: »Svaki covjek koji

36

prvi vidi živu mrežnjacu ljudskog oka doprinosi utvrdivanju principa ocuvanja energije«. Pretpostavimo da ovaj iskaz nije irealno istinit i da predstavlja neograniceni univerzalni iskaz, tako da se može prevesti u iskaz: »Za svako x i za svako t ako je x covjek koji vidi živu mrežnjacu ljudskog oka u trenutku t i nijedan covjek ne vidi živu mrežnjacu ljudskog oka u bilo kom trenutku prije t, onda x doprinosi utvrdivanju principa ocuvanja energije«.12 Svako tko se sjeca povijesti znanosti prepoznat ce ovdje aluziju na Helmholtza, koji je i prvi video živu mrežnjacu ljudskog oka i bio utemeljitelj principa konzervacije. Prema tome, navedeni iskaz je istinit i prema našoj pretpostavci zadovoljava uvjet za neogranicenu univerzalnost. Pa ipak, možemo pretpostaviti da bi vecina ljudi nerado to nazvala zakonom. Razlog ovom odbijanju postaje jasan kada ispitamo svjedocanstvo na osnovu kojeg se može utvrditi istinitost ovog iskaza. Da bi se utvrdilo da je on istinit, dovoljno je da se pokaže da je Helmholtz zaista bio prvi covjek koji je video živu ljudsku mrežnjacu i da je on doprinio zasnivanju principa konzervacije. Medutim, ako je Helmholtz bio takva osoba, onda, na osnovu prirode ovog slucaja, ne postoji logicka mogucnost da postoji drugi covjek koji zadovoljava uvjete opisane u antecedensu navedenog iskaza. Ukratko, mi u ovom slucaju znamo da se svjedocanstvo na osnovu kojeg se ovaj iskaz prihvaca poklapa s podrucjem njegove predikacije. Taj iskaz je beskoristan u objašnjavanju i predvidanju necega što nije ukljuceno u njegovo svjedocanstvo, pa mu se zbog toga ne daje status zakona prirode. 4) Kada je rijec o iskazima koje obicno nazivamo zakonima, potrebno je da još nešto zapazimo, iako je teško, u ovom slucaju, iskazati nešto kao “zahtjev” koji iskazi slicni zakonu moraju uvijek zadovoljavati. To se odnosi na mjesto koje zakoni imaju u našem znanju i na kognitivni odnos koji cesto prema njima pokazujemo. Svjedocanstvo na osnovu kojeg se jedan iskaz L naziva zakonom može se podijeliti na “neposredno” i “posredno”. (a) To može biti “neposredno” svjedocanstvo, u uobicajenom smislu, i ono se sastoji od slucajeva koji pripadaju podrucju predikacije iskaza L, pri cemu svi ispitani slucajevi imaju osobinu koju L predicira. Na primjer, neposredno svjedocanstvo za zakon da se bakar širi kada se zagrije dobiva se mjerenjem dužine bakarne žice koja je bila zagrijevana. (b) Svjedocanstvo za L može biti “posredno” u dva smisla. Može se desiti da se L može zajedno s drugim zakonima L1 i L2 itd. izvesti iz nekog opceg zakona (ili više njih) M, tako da se neposredno svjedocanstvo koje ide u prilog ovim drugim zakonima smatra (posrednim) svjedocanstvom za L. na primjer, zakon da je trajanje jedne oscilacije klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove dužine i zakona da je rastojanje koje prede tijelo u slobodnom padu proporcionalno kvadratu vremena mogu se zajedno izvesti iz pretpostavki Newtonove mehanike. Obicno ce se potvrdno neposredno svjedocanstvo za prvi od ovih zakona smatrati potvrdnim svjedocanstvom, iako samo “posrednim” potvrdnim svjedocanstvom za drugi zakon. Medutim, svjedocanstvo za L može biti “posredno” u nešto drukcijem smislu, tako da se L može spojiti s razlicitim posebnim pretpostavkama kako bi se dobili drugi zakoni, od kojih svaki ima posebno podrucje predikacije, a neposredno svjedocanstvo za ove izvedene zakone smatra se “posrednim” svjedocanstvom za L. na primjer, kada se Newtonovi zakoni kretanja spoje s razlicitim posebnim pretpostavkama, onda se iz njih mogu deducirati Keplerovi zakoni, zakoni kretanja klatna, zakon slobodnog pada i zakoni o oblicima masa koje rotiraju. Prema tome, neposredno svjedocanstvo za ove izvedene zakone služi kao posredno svjedocanstvo za Newtonove zakone. Pretpostavimo da je dio svjedocanstva za L neposredan, ali da takoder postoji znatno posredno svjedocanstvo za L (u bilo kom smislu rijeci “posredno”). Pretpostavimo takoder da smo naišli na neke ocigledne izuzetke od L. pa ipak, mi cemo vrlo nerado 12 Hans Reichenbach, Nomological Statements and Admissible Operations, Amsterdam, 1954, str. 35.

37

napustiti L usprkos ovim izuzecima, i to bar iz dva razloga: prvo, neposredno i posredno potvrdno svjedocanstvo za L može biti vece nego negativno svjedocanstvo. Drugo, zbog svojih odnosa prema drugim zakonima i prema svjedocanstvu za te zakone, L nije izolirano; njegova sudbina utjece na sudbinu sistema zakona kome L pripada. Shodno tome, odbacivanje L zahtijevalo bi ozbiljnu reorganizaciju izvjesnih dijelova našeg znanja. Medutim, takva reorganizacija može biti neizvodljiva zato što trenutno nemamo podesnu zamjenu za sistem koji je do sada bio adekvatan, a osim toga takva reorganizacija možda se može izbjeci ponovnim interpretiranjem ociglednih izuzetaka od L, tako da se poslije toga ovi ne moraju shvatiti kao “pravi” izuzeci. U svakom slucaju, i L i sistem kojem on pripada mogu se “spasti” usprkos ociglednom negativnom svjedocanstvu za L. Ovaj slucaj može se ilustrirati primjerom kada prividno opovrgavanje zakona dolazi kao rezultat nebrižljivog promatranja ili nestrucno izvedenog eksperimenta. Ono se takoder može ilustrirati i znacajnijim primjerima. Zakon (ili princip) održanja energije bio je ozbiljno doveden u sumnju eksperimentima sa slabljenjem beta zracima ciji se rezultat ne može opovrgavati. Pa ipak, taj zakon nije napušten, a da bi se zakon uskladio s novim eksperimentalnim podacima, bilo je pretpostavljeno postojanje jedne nove vrste entiteta (nazvane “neutrino”). Racionalno jezgro ove pretpostavke jeste u tome što bi odbacivanje zakona održanja lišilo veliki dio našeg znanja u fizici njegove sistematske dosljednosti. S druge strane, zakon (ili princip) održanja pariteta u kvantnoj fizici (koji tvrdi, na primjer, da u izvjesnim vrstama interakcije atomska jezgra usmjerena u jednom pravcu emitiraju beta cestice istog intenziteta kao što to cine jezgra usmjerena u suprotnom pravcu) nedavno je bio odbacen, mada je na prvi pogled relativno malo eksperimenata pokazivalo da taj zakon ne važi i opcem slucaju. Razlicitost sudbina zakona energije i zakona pariteta pokazuje razlicita mjesta koja ove pretpostavke imaju u danom trenutku u sistemu fizike; kada bismo napustili prvu pretpostavku, nastao bi veci intelektualni kaos nego što se to desilo napuštanjem druge pretpostavke. Uopceno receno, mi smo obicno sasvim spremni da napustimo neki zakon za koji je svjedocanstvo iskljucivo neposredno cim otkrijemo prima facie izuzetke. Zaista, mi cesto nismo spremni da jedan univerzalni kondicionalni iskaz L nazovemo “zakonom prirode”, usprkos cinjenici da on zadovoljava razlicite uvjete o kojima smo vec raspravljali, ako za njega imamo samo neposredno svjedocanstvo. Odbijanje da takav iskaz L nazovemo “zakonom” utoliko je vjerojatnije ukoliko, pretpostavljajuci da L ima oblik »Svi A su B«, postoji klasa stvari C koje nisu A, ali koje lice na stvari koje jesu A u izvjesnom pogledu koji nam izgleda “znacajan”, tako da iako neki clanovi C imaju osobinu B, B ne odlikuje uvijek clanove klase C. Na primjer, iako sve raspoloživo svjedocanstvo potvrduje univerzalni iskaz da su sve vrane crne, izgleda da ne postoji posredno svjedocanstvo za taj iskaz. Pa ipak, cak i kada se taj iskaz prihvati kao “zakon”, oni koji to cine vjerojatno ne bi oklijevali da ga odbace i da ga više ne smatraju zakonom kada bi se otkrila ptica koja je ocigledno vrana ali ima bijelo perje. Štoviše, zna se da boja perje predstavlja promjenljivu odliku ptica i da su otkrivene vrste ptica koje su po biološki važnim osobinama slicne vranama ali nemaju sasvim crno perje. Prema tome buduci da ne znamo zakone pomocu kojih bi se objasnila crna boja vrana i buduci da nemamo sveobuhvatno i raznoliko posredno svjedocanstvo za tvrdnje da su sve vrane crne, naš odnos prema tom iskazu je manje odlucan nego prema iskazima koje nazivamo zakonima za koje takvo posredno svjedocanstvo postoji. Ove razlike u našoj spremnosti da napustimo univerzalni kondicionalni iskaz kada imamo ocigledno suprotno svjedocanstvo ponekad se ogleda u nacinu na koji upotrebljavamo zakone u znanstvenom zakljucivanju. Mi smo do sada pretpostavljali da se zakoni upotrebljavaju kao premise iz kojih se izvode posljedice u skladu s pravilima formalne logike. Ali kada se smatra da je jedan zakon potvrden i kada on zauzima cvrsto

38

mjesto u sistemu našeg znanja, taj zakon se može primjenjivati kao empirijski princip u skladu s kojim se izvode zakljucci. Ova razlika izmedu premisa i pravila zakljucivanja može se ilustrirati primjerima iz elementarnog silogistickog rasudivanja. Zakljucak da je dani komad žice a dobar provodnik elektricne struje može se izvesti iz dvije premise: da je a bakar i da je bakar dobar provodnik elektricne struje, u skladu s pravilom formalne logike koje je poznato kao dictum de omni. Medutim, isti zakljucak može se dobiti i iz jedne premise da je a bakar ako prihvatimo kao princip zakljucivanja pravilo da iskaz oblika »x je dobar provodnik elektricne struje« može da se izvede iz iskaza oblika »x je bakar«. Na prvi pogled, ova razlika je samo tehnicke prirode. S cisto formalnog stanovišta, uvijek se može otkloniti univerzalna premisa a da to ne obesnaži deduktivni argument, pod pretpostavkom da tu premisu zamijenimo podesnim pravilom zakljucivanja. Pa ipak, ovaj tehnicki postupak obicno se koristi u praksi samo kada univerzalna premisa ima status zakona koji nismo spremni da napustimo samo zato što slucajno postoje ocigledni izuzeci od tog zakona. Jer, kada takvu premisu zamijenimo pravilom zakljucivanja, postoji mogucnost da promijenimo znacenje nekih termina koji se javljaju u premisi, tako da se njen empirijski sadržaj postepeno pretjece u novo znacenje tih termina. Tako se u gornjem primjeru pretpostavlja da iskaz kako je bakar dobar provodnik predstavlja iskaz o cinjenici u tom smislu što dobra provodljivost nije osobina kojom bismo definirali ono što bakar treba da bude, pa je zato potrebno empirijsko svjedocanstvo da bi se utvrdila istinitost tog iskaza. S druge strane, kada se tak iskaz zamijeni pravilom zakljucivanja, provodljivost elektriciteta postaje manje ili više “bitna” osobina bakra, tako da se na kraju ništa nece smatrati bakrom ako nije dobar provodnik elektricne struje. Kao što smo vec primijetili, ova tendencija nam pomaže da objasnimo gledište prema kojem pravi zakoni izražavaju odnose logicke nužnosti. U svakom slucaju, kada ova tendencija dode do punog izražaja, otkrice materije koja loše sprovodi elektricnu struju i koja je u drugom pogledu slicna bakru, zahtijevalo bi ponovo klasificiranjem materija i odgovarajucu reviziju znacenja koja su povezana s terminima kao što je “bakar”. Zbog toga mijenjanje ocigledno empirijskog zakona u pravilo zakljucivanja nastaje obicno samo kada se pretpostavlja da je istinitost zakona dobro utvrdena tako da je potrebno ogromno svjedocanstvo koje bi ga uzdrmalo. Prema tome, iako nije potrebno da budemo skloni da ponovo interpretiramo ocigledno negativno svjedocanstvo kada bismo jedan univerzalni kondicionalni iskaz nazivali zakonom i kako bismo ga sacuvali kao sastavni dio našeg znanja, mnogi iskazi smatraju se zakonima djelomicno zato što prema njima imamo upravo takav stav. Postoji cetiri vrste razmatranja koje izgledaju relevantne za klasificiranje iskaza kao zakona prirode: (1) sintakticka razmatranja koja se odnose na oblik iskaza slicnih zakonima; (2) razmatranja koja se odnose na logicke odnose izmedu iskaza u jednom sustavu objašnjenja; (3) razmatranja o funkcijama iskaza slicnih zakonima u znanstvenom istraživanju i (4) razmatranja o kognitivnim odnosima prema jednom iskazu s obzirom na prirodu raspoloživog svjedocanstva. Ova se razmatranja djelomicno prožimaju buduci da, na primjer, logicko mjesto jednog iskaza u nekom sustavu ovisi od uloge tog iskaza koju on ima u istraživanju, kao i od vrste svjedocanstva koje se za njega može naci. Što više, ne tvrdimo da su uvjeti koji su spomenuti u ovom razmatranju dovoljni (ili možda u nekim slucajevima cak i nužni) da bi se ti iskazi smatrali “zakonima prirode”. Nesumnjivo je da možemo konstruirati iskaze koji zadovoljavaju ove uvjete ali koji se obicno ne bi smatrali zakonima, baš kao što postoje iskazi koje nazivamo zakonima ali koje na zadovoljavaju jedan ili više ovih uvjeta. To je neizbježno iz razloga koje smo vec spomenuli, buduci da nije moguce precizno odrediti znacenje termina “zakon prirode” koje bi bilo u skladu sa svakom upotrebom ovog neodredenog izraza. Pa ipak, iskazi koji zadovoljavaju ove uvjete izgleda da ne podliježu primjedbama koje postavljaju kriticari Humeove analize nomicke

39

univerzalnosti. Ovo tvrdenje zahtijeva obrazloženje, a nešto se takoder mora reci i o srodnom pitanju o logickom statusu protiv cinjenicnih kondicionalnih iskaza. 1. Možda je argument da de facto univerzalni iskazi ne mogu potvrdivati irealne kondicionalne iskaze najupecatljivija rasprostranjena kritika Humeove analize nomicke univerzalnosti. Pretpostavimo da znamo da nikada nije postojala vrana koja nije bila crna, da sada nema vrane koja nije crna i da nikad nece biti vrane koja nece biti crna. Na taj nacin imamo pravo da tvrdimo kao istinit neograniceni akcidentalni univerzalni iskaz S: »Sve vrane su crne«. Medutim, neki autori su tvrdili da S ne izražava ono što bismo obicno nazvali zakonom prirode. Pretpostavimo cinjenicu da ni jedna vrana nije nikada živjela nit ce živjeti u polarnim predjelima. Ali pretpostavimo dalje, da ne znamo dali život u polarnim predjelima utice na boju vrana, tako da postoji mogucnost da potomstvo nekih vrana koje bi mogle odletjeti u takve predjele ima bijelo perje. Prema tome, iako je S istinito, ta istinitost može biti samo posljedica “povijesne slucajnosti” da ni jedna vrana ne živi u polarnim predjelima. Zbog toga akcidentalni univerzalni iskaz S ne potvrduje irealni kondicionalni iskaz da kada bi stanovnici polarnih predjela bili vrane oni bi bili crni, a pošto jedan zakon prirode mora, po pretpostavci, da potvrduje takve kondicionalne iskaze, S se ne može smatrati zakonom. Ukratko, neogranicena univerzalnost ne objašnjava što podrazumijevamo po nomickom univerzalnošcu. Ali, iako ovo može biti tocno, ne slijedi da S nije zakon prirode zato što ne izražava nesvodljivu nomicku nužnost. Jer usprkos cinjenici da se pretpostavlja istinitost iskaza S, iskazu S se može poricati status zakona bar iz dva razloga od kojih se ni jedan ne odnosi na pitanje o takvoj nužnosti. Prvo, svjedocanstvo za S može se poklapati s podrucjem predikacije iskaza S, tako da nitko tko to svjedocanstvo poznaje ne može primijeniti S na nacin koji se primjenjuju zakoni. Drugo, iako svjedocanstvo za S može biti po pretpostavci logicki dovoljno da utvrdi S kao istinito, to svjedocanstvo može biti iskljucivo neposredno svjedocanstvo, a neko može odbiti da S smatra zakonom na osnovu toga što se samo oni iskazi mogu nazvati zakonom za koje postoji posebno svjedocanstvo (takvi iskazi moraju imati odredeno logicko mjesto u sustavu našeg znanja). Sve u svemu, kritika o kojoj raspravljamo ne umanjuje znacaj Humeove analize nomicke univerzalnosti. Ova kritika nedovoljno objašnjava važnu cinjenicu da se neki iskaz obicno smatra zakonom prirode zato što taj iskaz zauzima odredeno mjesto u sustavu objašnjenja u nekom podrucju našeg znanja i zbog toga što taj iskaz potvrduje svjedocanstvo koja sa svoje strane zadovoljavaju izvjesne specificne uvjete. 2. Kada donosimo planove za buducnost ili kada razmišljamo o prošlosti, mi cesto razmišljamo praveci pretpostavke koje su protivne poznatim cinjenicama. Rezultate naših razmišljanja tada cesto iskazujemo protucinjenicnim kondicionalnim iskazima koji imaju oblik »Kada bi a bilo P, onda bi b bilo Q« ili »Da je a bilo P, onda bi b bilo Q«. Na primjer, fizicar koji opisuje jedan eksperiment može u svojim proracunima tvrditi protucinjenicni iskaz C: »Kada bi se duljina klatna a skratila na jednu cetvrtinu sadašnje duljine, trajanje jednog titraja bi se skratilo za polovicu«. Slicno tome, možemo zamisliti fizicara koji, pokušavajuci da objasni neuspjeh u nekom prethodnom eksperimentu, tvrdi protucinjenicni iskaz B: »Da se duljina klatna a skratila na cetvrtinu njegove stvarne duljine, trajanja jednog titraja bilo bi iznosilo polovicu stvarnog trajanja jednog titraja«. U oba kondicionalna iskaza i antecedens i konsekvens opisuju pretpostavke za koje se zna da su lažne. Ono što se naziva “problem proturjecnih iskaza” jeste problem eksplicitnog istraživanja logicke strukture takvih iskaza i problem analize razloga na osnovu kojih se može utvrditi njihova istinitost i lažnost. Ovaj problem je usko povezan s problemom objašnjavanja pojma nomicke univerzalnosti. Protucinjenicni iskaz se ne može na neposredan nacin prevesti u konjunkciju indikativnih recenica uz upotrebu iskljucivu

40

uobicajenih nemodalnih iskaznih veza formalne logike. Na primjer, proturjecni iskaz B prešutno tvrdi da se duljina klatna a, u stvari, nije skratila na cetvrtinu njegove stvarne duljine. Medutim, B se ne može prevesti iskazom: »Duljina a nije se skratila na cetvrtinu iako se duljina a skratila na jednu cetvrtinu stvarne duljine, onda je trajanje jednog titraja iznosilo polovicu stvarnog trajanja titraja.« Ovaj predloženi prijevod nije zadovoljavajuci zato što na osnovu pravila formalne logike slijedi da ako se duljina klatna a skratilo na cetvrtinu njegove stvarne duljine, trajanje jednog titraja nije iznosilo polovicu stvarnog trajanja jednog titraja buduci da je antecedens indikativnog kondicionalnog iskaza lažan – slijedi dakle zakljucak koji sigurno ne bi prihvatio nitko tko tvrdi B. Prema tome, kriticari Humeove analize nomicke univerzalnosti tvrdili su da se poseban tip ne-logicke nužnosti sadrži ne samo u univerzalnim iskazima koji su zakoni vec i u protucinjenicnim kondicionalnim iskazima. Sadržaj prtoucinjenicnih iskaza ipak se može objasniti na prihvatljiv nacin bez pribjegavanja nerašclanjivim modalnim pojmovima. Ono što fizicar kaže kada tvrdi B, može se prevesti na jasniji, iako na zaobilazni nacin, ovako: Iskaz »Trajanje jednog titraja klatna a iznosilo je polovicu stvarnog trajanja oscilacije« logicki slijedi iz pretpostavke »Duljina a iznosila je cetvrtinu sadašnje duljine«, kada se ova pretpostavka spoji sa zakonom da je trajanje jednog titraja obicnog klatna proporcionalno drugom korijenu njegove duljine, kao i sa izvjesnim brojem drugih pretpostavki o pocetnim uvjetima za primjenu zakona (npr. da je a klatno, da je zanemariv otpor zraka). Štoviše iako su i pretpostavka i iskaz koji je iz te pretpostavke izveden pomocu spomenutih pretpostavki vjerojatno lažni, njihova neistinitost nije sadržana u premisama ove dedukcije. Prema tome, iz tih premisa ne slijedi da ako je duljina klatna a iznosila cetvrtinu njegove sadašnje duljine, onda je trajanje jednog titranja klatna a iznosilo polovinu sadašnjeg trajanja. Ukratko, protucinjenicni iskaz B tvrdi se u nekom kontekstu hipoteza i posebnih pretpostavki, i kada smo ovih pretpostavki svjesni, uvodenje modalnih kategorija, pored onih koje postoje u formalnoj logici, sasvim je proizvoljno. Uopce uzevši, protucinjenicni iskaz može se interpretirati kao implicitni metajezicni iskaz (tj. iskaz o drugim iskazima, a narocito o logickim odnosima izmedu tih drugih iskaza) koji tvrdi da indikativni oblik njegovog konsekvensa logicki slijedi iz indikativnog oblika njegovog antecedensa kada se ovaj drugi spoji s nekim zakonom i potrebnim pocetnim uvjetima za primjenu toga zakona. Shodno tome, rasprave o tome da li je dani protucinjenicni iskaz istinit mogu se riješiti samo kada se ekspliciraju hipoteze i pretpostavke na kojima se on zasniva. Ovakav iskaz je nesumnjivo istinit na osnovu jednog skupa takvih premisa može biti lažan na osnovu drugog skupa i može imati neodredenu istinitost na osnovu treceg skupa. Tako, na primjer, fizicar bi mogao da odbaci B u korist protucinjenicnog iskaza »Da se duljina klatna a skratila na cetvrtinu njegove sadašnje duljine, trajanje jednog titraja a bilo bi iznosilo znatno više od polovice njegovog sadašnjeg trajanja«. On bi mogao da opravda svoj postupak kada bi, na primjer, pretpostavio da je luk vibracije skracenog klatna vec i od 60? i kada bi takoder pretpostavio izmijenjeni oblik zakona o trajanju titraja koji smo mi naveli (koji se odnosi samo na klatna sa sasvim malim lukom klacenja). Opet, jedan pocetnik u izvodenju eksperimenta može da tvrdi kako je B istinito, iako izmedu ostalog pretpostavlja ne samo da kružni teg klatna ima promjer od tri inca nego takoder da kutija u kojoj se klatno nalazi ima sa donje strane otvor koji je za dlaku širi od tri inca, tako da bi se teg skracenog klatna nalazi baš u tom okviru. Medutim, ocigledno je da je sada B lažno zato što se pod ovim pretpostavkama skraceno klatno uopce ne klati. Razlicite pretpostavke pod kojima se tvrdi jedan protucinjenicni iskaz nisu izražene samim protucinjenicnim iskazom. Procjenjivanje valjanosti tih iskaza može zbog toga biti veoma teško – ponekad zato što ne znamo pretpostavke pod kojima se on tvrdi ili zbog toga što nam nije jasno kakve su naše prešutne pretpostavke, a ponekad prosto zato što nismo

41

sposobni da procijenimo logicki smisao tih pretpostavki cak i kada su one eksplicitne. Na takve teškoce cesto nailazimo narocito kada je rijeci o protucinjenicnim iskazima koji se tvrde u svakodnevnom životu ili cak u povijesnim spisima. Razmotrimo, na primjer, takav jedan iskaz »da versajski ugovor nije Njemackoj nametnuo velike ratne odštete, Hitler ne bi došao na vlast«. Ovo je bilo kontroverzno tvrdenje ne samo zato što su ucesnici u raspravi o tom pitanju prihvatili razlicite eksplicitne pretpostavke, vec zato što se dobar dio rasprave vodio na osnovu implicitnih premisa koje nitko nije potpuno objasnio. U svakom slucaju, ne može se navesti opca formula koji bi propisivala što se mora ukljuciti u pretpostavke na kojima se jedan ovakav tip iskaza zasniva. Pokušaji da se nade takva formula bili su uvijek bez uspjeha, a oni koji vide problem ovakvih iskaza u pronalaženju takve formule osudeni su da se uhvate u koštac s jednim nerješivim problemom. Na kraju ovog dijela obratimo pozornost na još jednu bitnu temu a to su uzrocni zakoni. Bilo bi nezahvalan i nekoristan pokušaj da cak i djelomicno navedemo sva znacenja koja su se pripisivala rijeci “uzrok” – znacenja koja su se mijenjala od antickih pravnickih asocijacija ove rijeci preko popularnog shvacanja uzroka kao eficijentnih cinilaca do razradenih modernih pojmova uzroka kao nepromjenljive funkcionalne ovisnosti. Cinjenica što je ovaj termin ima ovako širok spektar upotreba odmah otklanja mogucnost da postoji samo jedno ispravno i povlašteno objašnjenje ovog pojma. Pa ipak, i moguce je i korisno ako se odredi neko znacenje ove rijeci u mnogim podrucjima znanosti kao i u obicnom govoru, sa ciljem da se na osnovu toga dode do grube klasifikacije zakona koji služe kao premise u objašnjenjima. S druge strane, bila bi pogrešna pretpostavka da zbog toga što u jednom smislu ove rijeci pojam uzroka ima važnu ulogu u nekom podrucju istraživanja, taj pojam je neophodan u svim drugim podrucjima – baš kao što bi bila pogrešna tvrdnja da taj pojam , zato što je nekoristan u nekim granama znanosti, ne može imati opravdanu ulogu u drugim vrstama znanstvenog istraživanja. Smisao rijeci “uzrok” koji želimo da odredimo može se ilustrirati sljedecim primjerom. Elektricna iskra polazi kroz mješavinu vodika i kisika; eksplozija koja poslije toga slijedi pracena je išcezavanjem ovih gasova i kondenzacijom vodene pare. Išcezavanje ovih gasova i stvaranje vode u ovom eksperimentu obicno se smatra efektom koji je prouzrokovan iskrom. Štoviše, generalizacija zasnovana ovakvim eksperimentima (npr. »Kad god iskra prode kroz mješavinu vodika i kisika, gasovi išcezavaju i stvara se voda«) naziva se “uzrocnim zakonom”. Za ovaj zakon se kaže da je uzrocni zakon ocigledno zato što odnos spomenutih dogadaja, cije postojanje on tvrdi, vjerojatno zadovoljava cetiri uvjeta. Prvo, taj odnos je nepromjenljiv i uniforman u tom smislu što kad god se pretpostavljeni uzrok desi, dešava se i pretpostavljeni efekt. Postoji prešutna pretpostavka da uzrok predstavlja i nužan i dovoljan uvjet za nastanak efekta. U stvari, vecina recenica koje tvrde uzrocni odnos i koje iskazujemo u svakodnevnom životu, kao i vecina uzrocnih zakona koji se cesto spominju, ne izražavaju dovoljne uvjete za nastanak efekta. Tako, na primjer, cesto kažemo da je paljenje šibice uzrok plamenu i pri tome prešutno pretpostavljamo druge uvjete bez kojih se efekt ne bi desio (npr. prisustvo kisika, suho palidrvce). Dogadaj koji se uzima kao uzrok obicno je dogadaj koji upotpunjuje skup dovoljnih uvjeta za nastanak efekta i taj se dogadaj iz razlicitih razloga smatra “važnim”. Drugo, uzrocni odnos postoji izmedu dogadaja koji se prostorno dodiruju, u onom smislu u kome se i iskra i pojavljivanje vode dešavaju u približnom istom prostoru. Shodno tome, kada se tvrdi da su prostorno udaljeni dogadaji uzrocno povezani, prešutno se pretpostavlja da su ovi dogadaji samo karike u lancu uzroka i efekta, pri cemu se dogadaji koji ih povezuju prostorno dodiruju. Trece, u uzrocnom odnosu postoji vremenska sukcesija u tom smislu što dogadaj koji je uzrok prethodi efektu i “nastavlja se” efektom. Shodno tome, kada se za dogadaje koji su odvojeni vremenskim intervalom kaže da su uzrocno povezani, onda se takoder podrazumijeva da su oni

42

medusobno povezani nizom uzastopnih i uzrocno povezanih dogadaja. Konacno, odnos uzrocnosti je asimetrican u onom smislu u kome je prolazak iskre kroz smjesu gasova uzrok njihovog pretvaranja u vodu, ali stvaranje vode nije uzrok prolaska iskra. Ideje pomocu kojih se opisuju pojam uzroka cesto se kritizira zbog neodredenosti. Stavljene su primjedbe narocito na zdravorazumska shvacanja o kontinuitetu prostora i vremena zato što ona predstavljaju izvor nejasnoca. Štoviše, nesumnjivo je tocno da je u nekim razvijenim znanostima, kao što je matematicka fizika, ovaj pojam sasvim suvišan. Sporno je cak da li su cetiri navedena uvjeta stvarno zadovoljena u ilustracijama koje se navode za pojam uzroka(kao što je naš primjer) kada se ove ilustracije analiziraju pomocu pojmova modernih teorija fizike. Pa ipak, ma koliko ovaj pojam uzroka bio neadekvatan u teorijskoj fizici, on i dalje igra izvjesnu ulogu u mnogim drugim granama istraživanja. To je pojam koji je cvrsto ukorijenjen u jeziku koji upotrebljavamo, cak i kada apstraktne teorije fizike primjenjujemo u laboratoriji ili kada obavljamo prakticne poslove da bismo dobili razlicite rezultate korištenjem odgovarajucih sredstava. Zaista, zato što izvjesne stvari možemo koristiti kako bismo dobili druge stvari, ali ne obratno, uzrocni jezik predstavlja legitiman i podesan nacin opisivanja odnosa izmedu mnogih dogadaja. S druge strane, nisu svi zakoni prirode uzrocni u navedenom smislu ove rijeci. To ce biti ocigledno poslije kratkog pregleda vrsta zakona koji se upotrebljavaju kao premise objašnjenja u razlicitim znanostima. 1. Kao što smo vec spomenuli, osnovna vrsta zakona prisutna je u pretpostavci da postoje “prirodne vrste” ili “supstancije”. Pod “odredujucim” svojstvom podrazumijevat cemo svojstvo što je boja ili gustoca, koje ima izvjestan broj specificnih ili “odredenih” oblika. Na primjer, medu odredenim oblicima odredujuce boje nalaze se crveno, plavo, zeleno, žuto itd.; medu odredenim oblicima odredujuce gustoce nalazi se gustoca velicine 0,06 (mjereno na neki uobicajeni nacin), gustoca velicine 2, gustoca velicine 12 itd. na taj nacin, odredeni oblici nekog danog odredujuceg svojstva cine “porodicu” svojstava tako što svaki pojedinacni objekt kome se sa smislom može predicirati odredujuce svojstvo mora na logicki nužan nacin da ima jedan i samo jedan oblik odredujuceg svojstva.13 Zakon ove vrste (npr. »Postoji materija kamena sol«) tvrdi da postoje objekti razlicite vrste tako da se svaki objekt dane vrste odlikuje odredenim oblikom iz jednog skupa odredujucih svojstava i tako da se objekti koji pripadaju razlicitim vrstama razlikuju medusobno bar u jednom odredenom obliku jednog zajednickog odredujuceg svojstva (obicno u više takvih oblika). Na primjer, reci da je dani objekt a kamena sol, znaci reci da postoji skup odredujucih svojstava (kristalna struktura, boja, tocka topljenja, tvrdoca itd.), tako da pod uobicajenim uvjetima a ima odredeni oblik svakog od tih odredujucih svojstava (a ima kockaste kristale, bezbojan je, ima gustocu 2.163, tocku topljenja 804?C, stupanj tvrdoce 2 po Mochovoj skali itd.). Štoviše, a se razlikuje od objekta koji pripada drugoj vrsti, na primjer od talka, bar po jednom obliku (u stvari u velikom broju oblika) ovih odredujucih svojstava. Shodno tome, zakoni ove vrste tvrde da postoji stalno zajednicko javljanje odredenih osobina u svakom objektu koji pripada izvjesnoj vrsti. Jasno je da zakoni ove vrste nisu uzrocni zakoni – oni, na primjer, ne tvrde da gustoca kamena soli prethodi (ili slijedi) stupanj njene tvrdoce. 2. Druga vrsta zakona tvrdi nepromjenljivi poredak u zavisnosti izmedu dogadaja ili svojstva. Ovdje možemo razlikovati dvije podvrste. Jedna od ovih podvrsta predstavlja klasu uzrocnih zakona kao što je zakon o efektu iskre u smjesi vodika i kisika ili kao što je zakon da kamenje bacenu u vodu proizvodi niz koncentricnih valova koji se šire. Druga podvrsta predstavlja klasu “razvojnih” (ili “povijesnih”) zakona, kao što je zakon 13 Za ovu terminologiju vidjeti W. E. Johnson, Logic, sv. 1, Camb ridge, England, 1921, Poglavlje 11; i Rudolf Carnap, Logical Fundations of Probability, Chicago, 1950, sv. 1, str. 75.

43

»Formiranje pluca u ljudskom embrionu nikada ne prethodi formiranju krvotoka« ili zakon »Poslije uzimanja alkohola uvijek dolazi do širenja krvnih sudova«. Obje podvrste su ceste u podrucjima istraživanja gdje kvantitativne metode nisu u vecoj mjeri primjenljive, mada, kao što to primjeri pokazuju, takvi zakoni mogu da se nadu i u ovim podrucjima. Zakoni razvoja imaju oblik »Ako x ima osobinu P, u trenutku t, onda x ima osobinu Q u trenutku t ', koji je kasniji od trenutka t «. Oni se obicno ne smatraju uzrocnim zakonima, ocigledno iz dva razloga. Prvo, mada zakoni razvoja mogu izražavati neki nužan uvjet za nastanak izvjesnog dogadaja (ili kompleksa dogadaja), oni ne izražavaju dovoljne uvjete. U stvari, mi obicno na krajnje neodreden nacin znamo kakvi su ti dovoljni uvjeti. Drugo, zakoni opce uzevši, izražavaju odnose u redoslijedu dogadaja koji su medusobno odvojeni vremenskim intervalom. Shodno tome, ponekad se smatra da takvi zakoni predstavljaju samo nepotpunu analizu cinjenica, i to na osnovu toga što poslije ranijeg dogadaja neki faktor može utjecati tako da se kasniji dogadaj ne desi, pa redoslijed izmedu dogadaja ne izgleda da je nepromjenljiv. Pa ipak, ma kakva bila ogranicenja u važenju zakona razvoja, i ma kako bilo poželjno da se oni mogu zamijeniti zakonima druge vrste, i uzrocni zakoni i zakoni razvoja veoma se široko primjenjuju u sistemima objašnjenja suvremene znanosti. 3. Treca vrsta zakona koja je zajednicka biološkim i društvenim znanostima kao i fizici tvrdi nepromjenljive statisticke odnose izmedu dogadaja ili svojstava (to se naziva odnosima vjerojatnosti). Evo primjera jednog takvog zakona: »Ako se geometrijski i fizicki simetricna kocka baca više puta, vjerojatnost (ili relativna ucestalost) da ce se na toj kocki pojaviti odredena strana okrenuta na gore iznosi 1/6«. Druge primjere smo vec ranije spominjali. Statisticki zakoni ne tvrde da je dešavanje stalno praceno dešavanjem nekog drugog dogadaja. Oni samo tvrde da je u dovoljno dugom nizu pokušaja pojavljivanje jednog dogadaja praceno pojavljivanjem nekog drugog dogadaja uz stalnu relativnu ucestalost. Takvi zakoni ocigledno nisu uzrocni iako spojivi s kauzalnim objašnjenjem cinjenica o kojima govore. U stvari, spomenuti statisticki zakon o ponašanju kocke može se deducirati iz zakona za koje se ponekad kaže da su uzrocni, ukoliko se prihvate podesne pretpostavke o statistickoj distribuciji pocetnih uvjeta na koje se ovi uzrocni zakoni primjenjuju. S druge strane, postoje statisticki zakoni cak i u fizici za koje bar za sada nisu poznata uzrocna objašnjenja. Štoviše, cak i ako pretpostavimo da su “u principu” svi statisticki zakoni posljedice nekog postojeceg “uzrocnog poretka”, postoje podrucja istraživanja – u fizici i u biološkim i društvenim znanostima – u kojima se prakticno ne može doci do objašnjenja mnogih pojava pomocu strogo univerzalnih uzrocnih zakona. Razumna je pretpostavka da ma koliko se naše znanje moglo povecavati, statisticki zakoni ce se i dalje koristiti kao neposredne premise u objašnjenju predvidanju mnogih pojava. 4. Cetvrta vrsta zakona, koja odlikuje modernu fiziku, tvrdi postojanje odnosa funkcionalne zavisnosti (u matematickom smislu rijeci “funkcija”) izmedu dvije ili više promjenljivih velicina koje su povezane s osobinama ili procesima o kojima se govori. Ovdje možemo razlikovati dvije podvrste: a. Prvo, postoje numericki zakoni koji izražavaju uzajamnu zavisnost izmedu velicina, tako da promjena jedne od njih biva pracena promjenama u drugim velicinama. Primjer takvog zakona je Boyle-Charles zakon za idealne plinove da je pV = aT, gdje je p tlak plina, V njegova zapremina, P njegova apsolutna temperatura i a konstanta koja zavisi od mase i prirode promatranog plina. Ovo nije uzrocni zakon. On, na primjer, ne tvrdi da promjenu temperature prati (ili da joj prethodi) neka promjena zapremine ili tlaka; on samo tvrdi da se promjena u T dešava istovremeno s promjenama u p ili V, ili i u jednom i u drugom. prema tome, odnos koji ovaj zakon izražava moramo razlikovati od redoslijeda izmedu dogadaja koji se mogu desiti kada se ovaj zakon ispituje ili primjenjuje u predvidanjima. Na primjer, provjeravajuci ovaj zakon u laboratoriji, neko može smanjiti zapreminu nekog idealnog plina tako da njegova temperatura ostane nepromijenjena a

44

zatim da utvrdi kako se njegov tlak povecava. Ali, ovaj zakon ne kaže ništa o redoslijedu u kome se ove velicine mogu mijenjati, niti o vremenskom nizu u kome se spomenute mogu opaziti. Zakoni ove podvrste ipak mogu upotrijebiti i za predvidanje i za objašnjenje. Na primjer, ako se u podesno “izoliranom ” sustavu velicine koje se u ovakvom zakonu spominju nalaze u spomenutom odnosu u jednom trenutku, one ce biti u tom odnosu u nekom buducem trenutku, cak iako su u meduvremenu te velicine pretrpjele izvjesnu promjenu. b. Druga podvrsta sastoji se od numerickih zakona koji opisuju na koji se nacin izvjesna velicina mijenja u vremenu I, uopce uzevši, kako promjena jedne velicine u jedinici vremena utice na druge velicine (u nekim slucajevima, mada ne uvijek, kako utice na trajanje nekog procesa). Galilèjev zakon slobodnog pada u vakuumu predstavlja ilustraciju takvog zakona. On kaže da je rastojanje d koje prede tijelo koje slobodno pada jednako gt 2 /2 gdje je g konstanta a t trajanje pada. Galilèjev zakon se može drugacije izraziti ako se kaže da je promjena rastojanja u jedinici vremena za tijelo koje slobodno pada jednaka gt. U ovoj formulaciji je ocigledno da je vrijeme promjene jedne velicine povezano s nekim vremenskim intervalom. Drugi primjer zakona koji pripada ovoj podvrsti jeste zakon o brzini tega matematickog klatna duž putanje njegovog kretanja. Taj zakon da ako je v o brzina tega u najnižoj tocki njegovog kretanja, ako je h visina klatna iznad horizontalne linije koja prolazi kroz ovu tocku i ako je k konstanta, onda u svakoj tocki na luku njegove putanje teg ima brzinu v tako da je v 2 = v 0 2 – kh2 . Pošto je brzina v promjena rastojanja u jedinici vremena, ovaj zakon kaže da je promjena rastojanja na putanji tega u jedinici vremena izvjesna matematicka funkcija njegove brzine u najnižoj tocki njegove putanje i njegove visine. U ovom slucaju, trajanje promjene jedne velicine nije dano kao funkcija vremena. Zakoni koji pripadaju ovoj podvrsti cesto se nazivaju “dinamickim zakonima” zato što iskazuju strukturu nekog procesa u vremenu i obicno se objašnjenju pomocu pretpostavke da izvjesna “sila” djeluje na sustav koji promatramo. Ovakvi zakoni se ponekad ukljucuju u uzrocne zakone iako u stvari nisu uzrocni u specificnom smislu koji smo ranije u ovom odjeljku odredili. Odnos ovisnosti izmedu promjenljivih koje se u zakonu spominju je simetrican, tako da je stanje sustava u potpunosti odredeno i nekim kasnijim i nekim ranijim stanjem. Tako, na primjer, ako znamo brzinu utega, matematickog klatna u nekom danom trenutku, onda pod pretpostavkom da ne postoji vanjski utjecaj, ovaj zakon nam omogucava da izracunamo njegovu brzinu u svakom drugom trenutku bez obzira da li on ranije ili kasnije u odnosu na dani trenutak. Ne smatramo da je predložena klasifikacija zakona iscrpna. Medutim, ova klasifikacija pokazuje da nisu svi znanstveni zakoni jedne iste vrste i da se jedno znanstveno objašnjenje cesto smatra zadovoljavajucim cak i kada zakoni koji su navedeni u premisama nisu “uzrocni” niti u jednom uobicajenom smislu.

1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije Po svom karakteru znanstvena misao polazi od problema koje namece promatranje stvari i dogadaja u obicnom iskustvu; njen cilj je da shvati ove opažljive stvari tako što otkriva neki sustavni poredak medu njima. Konacna provjera njenih zakona, koji služe kao sredstvo u objašnjavanju i predvidanju, jeste njihovo slaganje s promatranjem. Zaista, mnogi znanstveni zakoni izražavaju odnose izmedu stvari ili odlika stvari za koje se obicno kaže da se mogu opažati, bilo našim culima, bilo pomocu posebnih instrumenata promatranja. Zakon da voda isparava kada se zagrijeva u otvorenoj posudi predstavlja zakon ove vrste; slicno je i sa zakonom da se olovo topi na 327?C, kao i sa zakonom da je trajanje titraja matematickog klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove duljine.

45

Medutim, ne pripadaju svi znanstveni zakoni ovoj vrsti. Naprotiv, mnogi zakoni koji se upotrebljavaju u nekim najopcenitijim sustavima objašnjenja u fizici ocigledno se ne odnosi na ono što bi se obicno smatrali “opažljivim”, cak i kada bi se rijec “opažljivo” upotrebljavalo u nekom širem smislu, kao u primjerima prethodnog odjeljaka. Kada se isparavanje zagrijane vode objašnjava pomocu pretpostavki o molekularnoj strukturi vode, u premisama objašnjenja javljaju se zakoni ove druge vrste. Iako možemo imati valjano svjedocanstvo na osnovu promatranja koje ide u prilog ovim pretpostavkama, ni molekuli niti njihova gibanja ne mogu se opažati u istom smislu u kome se, na primjer, kaže da se temperatura kljucale vode ili olova koje se topi može opaziti. Oznacimo ovu prima facie razlike izmedu zakona koju smo upravo primijetili na taj nacin što cemo zakone prve vrste nazvati “eksperimentalnim zakonima” a zakone druge vrste “teorijskim”. U skladu s ovom terminologijom i su skladu sa razlikom na koju se ona odnosi eksperimentalnim zakonima možemo smatrati zakon da se tlak idealnog plina cija je temperatura konstantna mijenja obrnuto proporcionalno njegovom volumenu, zakon da je težina kisika potrebnog da sa vodikom stvori vodu osam puta veca od težine vodika i zakon da su djeca plavookih roditelja i sama plavooka. S druge strane, skup pretpostavki koje tvrde da se razliciti kemijski elementi sastoje od razlicitih vrsta atoma koji ostaju nedjeljivi u kemijskim transformacijama, kao i skup pretpostavki koji tvrdi da su kromosomi sastavljeni od razlicitih vrsta gena koji su povezani s nasljednim osobinama organizama smatraju se teorijama. Ovi termini mogu nas ipak navesti na pogrešne asocijacije. Medutim, ova terminologija je opce prihvacena u literaturi koja se odnosi na razliku izmedu razlicitih brsta zakona, a svakom slucaju bolji termini ne postoje. Dvije kratke primjedbe mogu nam pomoci da izbjegnemo pogrešnu uporabu ovih termina. Kada se jedan iskaz (npr. »Svi kitovi doje svoje mladunce«) odreduje kao eksperimentalni zakon, ne treba razumjeti da je taj zakon zasnovan na laboratorijskim eksperimentima ili da za taj zakon za sad ne postoji objašnjenje. Oznaka “eksperimentalni zakon” prosto pokazuje da jedan iskaz koji je tako oznacen samo izražava izvjestan odnos izmedu stvari (ili osobina stvari) koji se može opažati, u nekom širokom smislu rijeci “opažati” koji smo ilustrirali navedenim primjerima, i da se taj zakon može opravdati kontroliranim promatranjem onih stvari koje se u zakonu spominju. Isto tako, kada se skup pretpostavki o molekularnom sustavu tecnosti naziva teorijom, to ne treba razumjeti kao da se tvrdi kako su te pretpostavke potpuno spekulativne i nepotvrdene nekim uvjerljivim svjedocanstvom. Pod tim se prosto podrazumijeva da se u ovim pretpostavkama nalaze termin kao što su “molekula” koji ocigledno ne oznacava ništa opažljivo i da se ove pretpostavke ne mogu potvrditi eksperimentima ili promatranjem stvari na koje se ovakvi termini ocigledno odnose. Pa ipak, iako se eksperimentalni zakoni i teorije cesto razlikuju i mada izgleda da je ta razlika bar u pocetku prihvatljiva s obzirom na neke primjere koje smo upotrijebili da je ilustriramo, ona izaziva velike teškoce preko kojih ne možemo olako preci. Uzimajuci u obzir njenu pocetnu prihvatljivost, dali je ova razlika dobro zasnovana na razlikama koje se jasno mogu uociti izmedu dvije vrste znanstvenih zakona? Što više, cak i ako se mogu odrediti nesumnjivi razlozi za ovo razlikovanje, da li je ta razlika tako velika kako s ponekad tvrdi, ili je ta razlika samo u stupnju? U svakom slucaju, smatrajuci da se teško može poricati da pretpostavke koje nazivamo “teorijama” cine sustav objašnjenja i predvidanja koji su mnogo opcenitiji od sustava cije se premise odreduju kao “eksperimentalni zakoni”, što je to što odlikuje teorije i što objašnjava ovu razliku? Objašnjenje razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija koje smo naveli zasnovano je na tvrdenju da zakoni koji pripadaju prvoj vrsti izražavaju odnos izmedu opažljivih, ili eksperimentalno odredljivih, osobina nekog predmeta. Prema tome, ova razlika pati od svih poznatih nejasnoca koje prate rijec “opažljiv”. Zaista, postoji jedan

46

smisao ove rijeci u kome ni jedan od poznatih znanosti ne tvrdi zakone koji izražavaju odnose izmedu opažljivih stvari, baš kao što postoji drugi smisao te rijeci u kome se cak i one pretpostavke koje nazivamo “teorijama” odnose na opažljivo. Bilo bi svakako pogrešna tvrdnja da znanstveni iskazi koji se obicno navode kao tipicna ilustracija eksperimentalnih zakona tvrde postojanje odnosa izmedu podataka do kojih se može doci neposredno i bez zakljucivanja, pomocu raznih culnih organa, tj. odnose izmedu tzv. “culnih podataka” koji se javljaju u epistemološkim raspravama. Cak i kada zanemarimo poznate teškoce oko mogucnosti da nademo “ciste” culne podatke (tj. podatke do koje se ne može doci zakljucivanjem), ocigledno je da se culni podaci u najboljem slucaju javljaju samo na mahove i strukturama koje se mogu opisati samo uz najvece teškoce univerzalnim zakonima. Bilo kako bilo, ni jedan od uobicajenih primjera eksperimentalnih zakona ne odnosi se u stvari na culne podatke, pošto se u tim zakonima javljaju pojmovi i pretpostavke koje su daleko od svega što je neposredno dano culima. Razmotrimo, na primjer, eksperimentalni zakon da je brzina zvuka veca u rijetkim nego u gušcim plinovima. Ovaj zakon ocigledno pretpostavlja da postoji jedno agregatno stanje materije koje poznato kao “plin” i koje treba razlikovati od drugih agregatnih stanja kao što su tekucina i cvrsto stanje; da plinovi imaju razlicite gustoce pod odredenim uvjetima, tako da je pod specificnim uvjetima odnos izmedu težine plina i njegovog volumena stalan; da instrumenti kojima mjerimo težinu i volumen, rastojanje i vrijeme pokazuje izvjesne pravilnosti koje se mogu opisati odredenim zakonima kao što su zakoni o mehanickim, toplinskim i optickim osobinama razlicitih vrsta materijala itd. Jasno je, dakle, da se u svim znacenjima termina koje se javljaju u zakonu pa prema tome i u smislu samog zakona, prešutno pretpostavlja skup drugih zakona. Što više, ove druge pretpostavke postaju ocigledne kada razmotrimo što se dešava kada navodimo svjedocanstvo u prilog zakonu. Na primjer, prilikom mjerenja brzine zvuka u danom plinu obicno se dobivaju razlicite numericke vrijednosti kada se mjerenje ponavlja. Shodno tome, ako brzini treba pripisati odredenu numericku vrijednost, onda se na osnovu ovih razlicitih brojeva izracunava “prosjek”, obicno u skladu s nekim zakonom o eksperimentalnoj grešci. Ukratko, zakon o brzini zvuka u plinovima ne izražava odnose izmedu neposrednih culnih podataka. On se odnosi na nešto što se može utvrditi samo postupcima koji sadrže prilicno složene nizove zakljucaka kao i raznolike opce pretpostavke. S druge strane, iako su primjeri teorija koji se obicno navode iskazi o stvarima koje u nekom ociglednom smislu nisu opažljive, cesto se mogu odrediti posredno, pomocu zakljucaka izvedenih iz eksperimentalnih podataka i u skladu s izvjesnim pravilima, važne osobine onoga što se ocigledno ne može neposredno opažati. Imajuci, dakle, ovo u vidu, izgleda da se eksperimentalni zakoni i teorije ne razlikuju radikalno u pogledu “opažljivog” statusa onoga na što se odnosi. Na primjer, molekule koje kineticka teorija pretpostavlja kao konstituante plinova zaista nisu opažljivi u onom smislu u kome je opažljiv dio nekog aparata u laboratoriji ili cak jedro žive celije kada se promatra kroz mikroskop. Pa ipak, broj molekula u jedinici volumena plina, kao i njihove prosjecne brzine i mase mogu se izracunati na osnovu velicina dobivenih eksperimentom. Nije logicki besmislena pretpostavka da se možda svi termini neke teorije koja se odnosi na neopažljivo mogu na slican nacin povezati s eksperimentalnim podacima. Isto tako, mada alfa cestice, koje suvremena elektronska teorija o strukturi atoma postuliraju, nisu opažljive u onom smislu u kome je u principu opažljiva druga strana mjeseca, njihovi ocigledni tragovi u Vilsonovoj komori svakako su vidljivi. Treba imati u vidu da cesto rezultati eksperimentalnih promatranja iskazani jezikom koji na prvi pogled pripada nekoj teoriji. Na primjer, eksperimenti sa zracima svjetlosti koji kroz danu sredinu ulaze u neku gušci sredinu pokazuju da se indeks prelamanja mijenja sa izvorom svjetlosti. Zraka koja dolazi iz crvenog dijela suncevog spektra ima razlicit indeks

47

prelamanja od zrake koja dolazi iz ljubicastog dijela spektra. Medutim, eksperimentalni zakon zasnovan na ovakvim eksperimentima ne iskazuje se uvijek pomocu termina opažanja, vec pomocu odnosa koji postoji izmedu indeksa prelamanja svjetlosne zrake i njegove valne duljine. Na taj nacin su ideje valne teorije svjetlosti ukljucene u iskaz za koji se smatra da je eksperimentalni zakon. Opce uzevši, mnogi iskazi za koje se pretpostavlja da su eksperimentalni zakoni ne samo da pretpostavljaju druge eksperimentalne zakone vec ocigledno sadrže teorijske hipoteze kao dio svoga znacenja. Iz ovih razloga mnogi znanstvenici koji su se bavili ovim pitanjem zakljucili su da termini “eksperimentalni zakon” i “teorija” oznacavaju zakone koji se bitno medusobno razlikuju, vec u najboljem slucaju obilježavaju nešto što predstavlja samo razlike u stupnju. Prema stajalištu ovih znanstvenika, razlika izmedu eksperimentalnih zakona i teorija ima zato sasvim malu metodološku važnost. Sporno je da li se precizno i uspješno može odrediti znacenje rijeci “opažljivo”. U onoj mjeri u koje se razlikovanje eksperimentalnih zakona i teorija zasniva na razlici izmedu onoga što je opažljivo i onoga što nije opažljivo, to razlikovanje ocigledno nije precizno. U svakom slucaju, ne postoji tocni kriterij za razlikovanje eksperimentalnih zakona i teorija i mi nijedan takav kriterij necemo predložiti. Medutim, odavde ne proizlazi da je ovo razlikovanje i nezakonito zato što je neodredeno, baš kao što ne proizlazi da ne postoji razlika izmedu cela i potiljka zbog toga što ne postoji tocno povucena crta koja razdvaja ove dvije stvari. Postoji nekoliko upadljivih odlika na osnovu kojih možemo razlikovati one zakone koje cemo i dalje nazivati “eksperimentalni” od drugih opcih pretpostavki koje smo oznacili kao “teorije”. Pokušajmo ispitati ove odlike. 1. Možda najupadljiviju odliku koja eksperimentalne zakone odvaja od teorija predstavlja cinjenica što je svaka “deskriptivna” (tj. ne-logicka) konstanta u eksperimentalnom zakonu povezana s bar jednim jasnim postupkom za pripisivanje te konstante nekoj odlici koja se može identificirati u promatranju kada su ispunjeni neki odredeni uvjeti, što, opce uzevši, nije slucaj s konstantama koje se javljaju u nekoj teoriji. Postupak povezan s jednim terminom iz eksperimentalnog zakona na taj nacin utvrduje jedno odredeno, makar i djelomicno “znacenje” toga termina. Prema tome, eksperimentalni zakon, za razliku od teorijskog iskaza, uvijek posjeduje odredeni empirijski sadržaj koji se u principu može uvijek kontrolirati svjedocanstvom dobivenim promatranjem. Prethodno navedeni zakon o brzini zvuka u plinovima jasno ilustrira ovu okolnost. Postoje utvrdeni postupci za odredivanje gustoce plina i za mjerenje zvuka u plinovima; ovi postupci odreduju znacenja koja treba pripisati odgovarajucim terminima u navedenom zakonu. Zbog toga se taj zakon može ispitivati pomocu podataka stecenih u primjeni ovih postupaka. Shodno tome, svaki deskriptivni termin u nekom eksperimentalnom zakonu L ima znacenje koje je utvrdeno jasnim empirijskim ili laboratorijskim postupkom. Štoviše, ako pretpostavimo da L ima pravi empirijski sadržaj (za razliku od iskaz koji ustvari definira neki termin koji se u njemu javlja), postupci koji su povezani s terminima iz L mogu se u opcem slucaju primjenjivati a da se L uopce ne spominje. Tako je gustoca nekog plina, kao i brzina zvuka u nekom plinu, može utvrditi pomocu postupaka u kojima se ne primjenjuje zakon o ovisnosti brzine zvuka u plinovima od gustoce plina. Prema tome, mada se operacionalno znacenje danog termina P može povecati zbog toga što L tvrdi da se P nalazi u odredenim odnosima prema drugim terminima istog zakona, u opcem slucaju P ima odredeno znacenje bez obzira što se P javlja u L i to se znacenje može razlikovati od svakog drugog smisla koji taj termin može dobiti zbog toga što se javlja u L. Zato se može naci neposredno svjedocanstvo za neki eksperimentalni zakon (tj. svjedocanstvo koje je zasnovano na ispitivanju slucajeva iz podrucja predikacije zakona), pod pretpostavkom da teškoce koje proizlaze iz trenutnih ogranicenja eksperimentalne tehnologije nisu smetanja.

48

Cesto se dešava da postoji više jasnih postupaka za primjenjivanje nekog termina iz jednog eksperimentalnog zakona na konkretan objekt. To se obicno dešava kada se jedan termin javlja u više eksperimentalnih zakona. Na primjer, termin “elektricna struja” javlja se u najmanje tri razlicita eksperimentalna zakona koji povezuju elektricnu struju s magnetskim, kemijskim i toplinskim pojavama. Shodno tome, jakost elektricne struje može se mjeriti otklonom magnetne, kolicinom nekog elementa kao što je srebro koji se izdvaja iz nekog rastvora u odredenom vremenskom periodu ili povecanjem temperature nekog standardnog materijala u danom vremenskom razmaku. Prešutna pretpostavka koja se krije u primjeni ovako razlicitih postupaka jeste da ovi postupci ne daju medusobno proturjecne rezultate. Tako, na primjer, dvije elektricne struje koje su iste jakosti kada se jacina mjeri jednim postupkom, jednake su jakosti (bar približno) i kada se jakost mjeri drugim postupcima. Štoviše, kada postoji nekoliko ovako jasnih postupaka za jedan termin iz nekog eksperimentalnog zakona, cesto se jedan od tih postupaka u mnogim podrucjima znanosti izabere kao mjerilo za “definiciju” toga termina ili kao jedinica mjere za svojstvo koje taj termin oznacava. Za razliku od onoga što u opcem slucaju važi za deskriptivne termine eksperimentalnih zakona, znacenja mnogih, ako ne i svih, deskriptivnih termina koji se javljaju u teorijama nisu odredena tako jasnim eksperimentalnim postupcima. Svakako, teorija se cesto izgraduje po analogiji s necim što je vec poznato tako da je najveci dio teorijskih termina povezan s pojmovima i predstavama koje nastaju iz ovih analogija. Pa ipak, operacionalna znacenja vecine teorijskih termina ili su samo implicitno definirana teorijskim postulatima u kojima se ovi termini javljaju ili su samo posredno utvrdena primjenom takve teorije. Tako, na primjer, iako se teorijski termini “elektron”, “neutron” ili “geni” mogu shvatiti kao “cestice” koje posjeduju neka (mada ne nužno sva) svojstva koja odlikuju komadice materije, ne postoje jasni postupci za primjenu ovih termina na objekte koji bi se mogli eksperimentalno utvrditi i na koje se ovi termini odnose. Sada cemo opširnije razmotriti ova pitanja. Na ovom mjestu samo cemo uociti važnu posljedicu da se objekti iz podrucja predikacije jedne teorije ne nogu identificirati promatranjem, pošto osnovni termini teorije nisu u opcem slucaju povezani s odredenim eksperimentalnim postupcima za primjenu tih teorija, tako da se jedna teorija (za razliku od eksperimentalnog zakona) ne može podvrgnuti neposrednom eksperimentalnom ispitivanju. 2. Neposredna posljedica razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija o kojoj smo upravo raspravljali jeste cinjenica da se eksperimentalni zakoni, u principu, mogu predlagati i tvrditi kao induktivne generalizacije zasnovane na postojanju odnosa izmedu opaženih podataka dok to nikada ne važi za teoriju. Na primjer, Boyle je zasnovao zakon, koji se po njemu i zove, na rezultatima promatranja koje je dobio proucavajuci promjene u volumenima plinova pri konstantnoj temperaturi kada se mijenja tlak. On je tvrdio da obrnuto proporcionalan odnos izmedu tlaka i plina važi uopce na osnovu pretpostavke da je ono što je istinito za promatrane uzorke takoder i univerzalno istinito. Nema sumnje da je cesto moguce potvrditi jedan eksperimentalni zakon ne samo neposrednim podacima vec i posrednim svjedocanstvom; ova druga vrsta potvrdenosti cesto se dobiva kada se eksperimentalni zakon ukljuci u neki opci sustav zakona. Tako, na primjer, Galilèjev zakon slobodnog pada može se neposredno potvrditi podacima o rastojanjima koja su u razlicitim periodima prešla tijela koja slobodno padaju; ovaj zakon može takoder posredno potvrditi eksperimentima s trajanjem oscilacija matematickog klatna, buduci da su Galilèjev zakon i zakon klatna tijesno povezani na osnovu toga što su ukljuceni u sustav Newtonove mehanike. Isto tako ne može poricati da su neki eksperimentalni zakoni (npr. zakon o konusnoj refrakciji svjetlosti u biaksialnim kristalima) nagovješten prvo u teorijskim razmatranjima, pa tek onda potvrdeni neposredni eksperimentom. Ostaje, medutim,

49

krucijalna cinjenica, da se jedan eksperimentalni zakon ne smatra utvrdenim sve dok za njega ne postoji neposredno eksperimentalno svjedocanstvo. Po svojoj prirodi jedna teorija ne može biti empirijska generalizacija na osnovu podataka promatranja pošto uopce uzevši ne postoje slucajevi koji se eksperimentalno mogu identificirati kao slucajevi iz podrucja predikacije te teorije. Ugledni znanstvenici su cesto tvrdili da teorije predstavljaju “slobodne kreacije duha”. Takve tvrdnje, ocigledno, ne znace da materijal dobiven na osnovu promatranja ne može nagovijestiti neke teorije, kao što ne znaci da teorije, ne moraju biti potvrdene svjedocanstvom dobivenim promatranjem. Ono što se takvim tvrdnjama izrice jeste samo to da osnovni termini jedne teorije ne moraju imati znacenja koja su odredena izvjesnim eksperimentalnim postupcima, kao i to da teorija može biti adekvatna i plodna usprkos cinjenici da svjedocanstvo koje joj ide u prilog nije nužno neposredno. Zaista, u povijesti moderne znanosti postoje teorije koje su mnogi znanstvenici prihvatili u vrijeme kada takve pretpostavke u objašnjavanju nisu bile eksperimentalno potvrdene. Jedini razlog što su u to vrijeme prihvacene predstavljala je cinjenica što su one objašnjavale eksperimentalne zakone koji su bili utvrdeni prethodno prikupljenim podacima. To je jednoga trenutka bio slucaj s Kopernikovom teorijom Suncevog sustava, korpuskularnom teorijom svjetlosti, atomskom teorijom u kemiji i kinetickom teorijom plinova.14 Shodno tome, cak i kada se jedan eksperimentalni zakon može objasniti danom teorijom i kada je tako ukljucen u pojmovni okvir te teorije (na nacin o kome cemo sada raspravljati), taj zakon ima dvije osobine. On ima smisao koji se može iskazati nezavisno od teorije i on je zasnovan na empirijskom svjedocanstvu koje mu može omoguciti da nadživi i samu teoriju. Tako na primjer, Wienov zakon, koji tvrdi da je valna duljina koja odgovara položaju maksimuma energije u spektru radijacije tamnog tijela obrnuto proporcionalna apsolutnoj temperaturi tijela koje zraci, nije bio odbacen kada je klasicna elektrodinamika, koja je taj zakon objašnjavala, pretrpjela promjenu uvodenjem Planckove kvantne hipoteze. Isto tako, ni Balmerov zakon nije bio napušten (prema tom zakonu valne frekvencije koje odgovaraju linijama spektra vodika i drugih elemenata cine niz za koji važi jedna prosta numericka formula) kada je Bohrova teorija atoma, koja je taj zakon objašnjavala, bila zamijenjena “novom kvantnom mehanikom”. Takve cinjenice pokazuju da jedan eksperimentalni zakon ima takoreci svoj vlastiti život koji ne zavisi od života neke posebne teorije koja bi taj zakon mogla objašnjavati. Usprkos cinjenici da je neki eksperimentalni zakon potpuno ukljucen u danu teoriju tako da se specijalni tehnicki jezik te teorije može upotrijebiti u izražavanju tog zakona, ovaj zakon mora biti razumljiv (i mora postojati mogucnost da se on utvrdi) nezavisno od smisla koji mu se pripisuje zbog toga što se može objasniti tom teorijom. Zaista, kada to ne bi bio slucaj sa zakonima koje dana teorija objašnjava, tom se teorijom ne bi imalo što objašnjavati. U najgorem slucaju, cak i kada termini iz nekog eksperimentalnog zakona imaju znacenja koja su izvedena djelomicno iz neke druge teorije, ovi termini moraju imati odredeni smisao koji se može izraziti (makar samo djelomicno) nezavisno od teorije koju smo prihvatili da bismo taj zakon objasnili.

14 Kada je Sir Artur Eddinfton objavio svoju knjigu o teoriji relativnosti 1923, on je zapazio da je velika zainteresiranost za ovu teoriju bilo prouzrokovano zanimanjem za eksperimentalnu provjeru izvjesnih nepoznatih odstupanja od Newtonovih zakona, odstupanja koja je predvidjela teorija relativnosti. Ali on je dodao: »Onima koji još oklijevaju i odbijaju da napuste staro vjerovanje, ova odstupanja ce ostati glavni predmet zainteresiranosti; ali za one koji su shvatili duh novih ideja, observaciona predvidanja cine samo mali dio problema. Za ovu se teoriju tvrdi da se vodi ka jasnijem i dubljem razumijevanju svijeta fizike nego teorija koje smo se do sada držali, a moj je zadatak bio da ovu teoriju razvijem u obliku koji baca najviše svjetlosti na porijeklo i znacaj velikih zakona fizike«. – A .S. Eddington, The Mathematical Theory of Relativity, Cambridge, England, 1924, str. V.

50

S druge strane, teorijski pojmovi se ne mogu razumjeti nezavisno od teorije koja ih implicitno definira. To je posljedica okolnosti što, iako se teorijskim terminima ne pripisuje jedinstveni skup odredenih znacenja u postulatima teorije, njihova dopustiva znacenja su ogranicena na ona koja zadovoljavaju strukturu uzajamnih odnosa u kojima se ti termini nalaze, na osnovu postulata teorije. Kada se osnovni postulati jedne teorije promjene, mijenjaju se i znacenja njenih osnovnih termina, cak i ako se (kao što se to cesto dešava) isti jezik izrazi i dalje upotrebljavaju u izmijenjenoj teoriji kao što su se upotrebljavali u prvobitnoj. Nova teorija ce vjerojatno objašnjavati sve eksperimentalne zakone koji su se mogli objasniti na osnovu prethodne teorije, a pored toga objašnjavat ce i eksperimentalne zakone za koje prethodna teorija nije pružala objašnjenje. Izmijenjeni teorijski sadržaj u novoj teoriji ima posljedicu da pravilnosti koje se mogu utvrditi promatranjem, koje su izražene eksperimentalnim zakonom i koje se mogu objasniti i prvobitnom i izmijenjenom teorijom, dobivaju razlicite teorijske interpretacije. Sve ovo što je receno zaslužuje da bude ilustrirano primjerima. Razmotrimo zbog toga Millikanov slavni eksperiment s kapljicom ulja. Ovaj eksperiment (izveden prvi put 1911. i ponovljen mnogo puta savršenijim tehnickim sredstvima) bio je izveden u okviru teorije koja je postulirala postojanje neopažljivih cestica nazvanih “elektroni”. Smatralo se da elektroni imaju uobicajene karakteristike drugih cestica (kao što su odredeni položaji u prostoru u danom trenutku, odredena brzina u tom trenutku i masa), a pored toga, pretpostavljalo se da oni nosioci elementarnog elektricnog naboja. Cilj Millikanovog eksperimenta bio je da se odredi numericka vrijednost e elementarnog naboja. U suštini, eksperiment se sastoji u usporedivanju brzine jedne kapljice ulja koja se krece izmedu dvije horizontalne metalne ploce iskljucivo pod utjecajem gravitacije, sa brzinom koju kapljica ima kada se krace pod utjecajem i gravitacionih i elektrostatickih sila (što je posljedica induktivnog naboja kapljice kada su ploce naelektrizirane). Eksperiment pokazuje da se brzina kapljice ulja mijenja kada se mijenja kolicina elektricnog naboja na plocama. Primjenom utvrdenih eksperimentalnih zakona, mogu se izracunati velicine induciranih naboja na kapljici koje objašnjavaju opažene razlike u njenom kretanju. Millikan je utvrdio da su u granicama eksperimentalne greške elektricni naboji kapljice uvijek proizvodi jednog elementarnog naboja e i nekog cijelog broja (4.77 ? 10 –10 elektrostatickih jedinica); on je odatle zakljucio da je e minimalni elektricni naboj koji je on izjednacio s nabojem elektrona. Važno je da zapazimo da smo eksperiment s kapljicom ulja (iako u kratkim crtama) opisali ne pozivajuci se na elektrone. Detaljnije objašnjenje ovog eksperimenta moglo bi se dati na slican nacin. Ocigledno, eksperiment se može izvesti i nacin njegovog izvodenja može se saopciti a da se ne pretpostavi teorija elektrona. Teorija elektrona zaista je sugerirala eksperiment i pružila iluminativnu i plodnu interpretaciju njegovih rezultata. Medutim, teorija elektrona pretrpjela je važne izmjene od trenutka kada je Millikan prvi put izveo svoj eksperiment i lako možemo zamisliti (mada to nije vjerojatno) da jednog dana teorija elektrona bude potpuno napuštena. Medutim, istinitost eksperimentalnog zakona koji je Millikan uspio da utvrdi (naime, da su svi elektricni naboji proizvodi izvjesnog elementarnog naboja i nekog cijelog broja) ne zavisi od sudbine te teorije. Pod pretpostavkom da neposredno svjedocanstvo dobiveno promatranjem i dalje potvrduje ovaj zakon, on može nadživjeti dugi niz teorija koje u buducnosti mogu biti prihvacene kao njegova objašnjenja. S druge strane, ono što se podrazumijeva po elektronom iskazano je u jednoj teoriji u kojoj se rijec “elektron” javlja, pa kad se teorija promjeni, promjeni se i znacenje te rijeci. Iako se ista rijec “elektron” upotrebljava u teorijama o elektronskom sastavu materije prije kvantne mehanike, u Bohrovoj teoriji, kao i u teorijama poslije Bohra, znacenje ove rijeci nije isto u svim teorijama. Prema tome, cinjenice koje su utvrdene u eksperimentu s kapljicom ulja dobivaju razlicite interpretacije u ovim teorijama

51

iako se u svakoj od njih cinjenice opisuju tako što se kaže da elementarni naboj odreden u eksperimentu predstavlja naboj “elektrona”. 3. Jedna druga znacajna razlika izmedu eksperimentalnih zakona i teorija zaslužuje da se uzgred promjene. Jedan eksperimentalni zakon izražen je bez izuzetka jednim jedinim iskazom; jedna teorija skoro bez izuzetka predstavlja sustav od nekoliko medusobno povezanih iskaza. Ova ocigledna razlika samo ukazuje na nešto što je upecatljivije i znacajnije: na vecu opcost teorija i na njihovu relativno vecu moc objašnjavanja. Kao što smo vec primijetili, eksperimentalni zakoni mogu se primijeniti u objašnjavanju i predvidanju pojedinacnih dogadaja kao i u objašnjavanju drugih eksperimentalnih zakona. Medutim, cinjenice koje eksperimentalni zakoni mogu da objasne u izvjesnom smislu, koji se lako može utvrditi, kvalitativno su slicne i cine prilicno odredenu klasu cinjenica. Na primjer, Arhimedov zakon o sili potiska u tekucinama može da objasni razlicite eksperimentalne zakone: zakon da led pliva po vodi, zakon da ispunjena olovna lopta tone u vodu, ali da šuplja olovna lopta odredene debljine po njoj pliva ili zakon da sve što pliva po ulju pliva takoder i po vodi. Medutim, usprkos razlikama izmedu objekata na koje se ovi zakoni odnose, svi se oni odnose na pojave flotacije. Na taj nacin je klasa cinjenica koje se mogu objasniti Arhimedovim zakonom prilicno uska. Drugi eksperimentalni zakoni takoder imaju ovu osobinu. To je u stvari neizbježno buduci da su termini koji se javljaju u jednom eksperimentalnom zakonu povezani s malim brojem odredenih i jasnih postupaka koji fiksiraju njihovo znacenje i podrucje njihove primjene. S druge strane, mnoge znacajne znanstvene teorije mogu da objasne mnogo više eksperimentalnih zakona i na taj nacin odnose se na mnogo širu klasu cinjenica koje se kvalitativno upadljivo razlikuju. Ova osobina teorija povezana je s cinjenicom da teorijski pojmovi nisu ograniceni na odredeni cinjenicni materijal pomocu nekog skupa eksperimentalnih postupaka kao i s cinjenicom da postoji mnogo veca sloboda u proširivanju teorija na mnoga razlicita podrucja, buduci da teorija ima složenu simbolicku strukturu. Mi smo vec ukazali na uspjeh kojim je Newtonova teorija objašnjava zakone kretanja planeta, zakone slobodnog pada, zakone plime i oseke, zakone o oblicima masa koje rotiraju; svemu tome možemo dodati zakone o silama potiska u tekucinama i plinovima, zakone o pojavama kapilarnosti, o toplotnim osobinama plinova i mnoge druge. Slicno tome, suvremena kvantna teorija može da objasni eksperimentalne zakone spektralnih pojava. Toplotnih osobina cvrstih tijela i plinova, radioaktivnost, kemijske interakcije i mnoge druge pojave. Jedna od važnih funkcija neke teorije sastoji se u pokazivanju sustavnih veza izmedu eksperimentalnih zakona o kvalitativno razlicitim pojavama. U tom pogledu narocito treba spomenuti teorije u prirodnim znanostima, posebno u fizici, iako cak ni u fizici nisu sve teorije podjednako uspješne u ostvarenju tog cilja. Objašnjenje vec utvrdenih eksperimentalnih zakona nije jedina funkcija koju ocekujemo da teorije ispune. Teorije imaju još jednu ulogu koja ih razlikuje od eksperimentalnih zakona, one pružaju sugestije za nove eksperimentalne zakone. Na primjer, teorija elektrona sa svojom pretpostavkom da su elektroni nosioci elementarnog naboja nagovijestila je problem da li se velicine tog naboja može odrediti eksperimentom. Nevjerojatno je da bi Millikan (ili neko drugi izvršio eksperiment sa kapljicom ulja da neka atomska teorija elektriciteta nije prvo postavila pitanje koje je izgledalo važno u svjetlosti te teorije i na koje je eksperiment trebalo da odgovori. Tako, na primjer, ocigledno nitko nije pokušao da odredi eksperimentalnim sredstvima da li su mjerljive kolicine toplote proizvodi nekog elementarnog “kvantuma toplote” i cijelih brojeva. U najgorem slucaju, vjerojatno je pretpostaviti da takvi eksperimenti nisu izvodeni zato što nisu postojale teorije toplote koje bi pretpostavljale postojanje toplotnih kvantna tako da eksperimentalno ispitivanje takve hipoteze nije imalo smisla.

52

Možemo navesti jedan važan razlog za razlikovanje eksperimentalnih zakona od teorije, iako ova razlika nije sasvim precizna. Mi cemo sada detaljno ispitati nacine na koji su teorije formulirane i nacin na koji su povezane s onim što se u našoj praksi obicno smatra predmetom promatranja i eksperimentiranja. Da bismo teorije mogle analizirati, bit ce korisno da razlikujemo u njima tri komponente: (1) apstraktni racun, koji predstavlja logicki skelet sustava objašnjenja i koji “implicitno definira” osnovne pojmove sustava; (2) skup pravila koja apstraktnom racunu pripisuje izvjestan empirijski sadržaj time što ga povezuje s promatranjem i eksperimentom i (3) interpretaciju ili model apstraktnog racuna, koji predstavlja “meso” tog skeleta na taj nacin što ga povezuje s poznatim pojmovima ili predstavama. Mi cemo razmotriti ove razlike po redu koji je upravo spomenut. Medutim, ove komponente su rijetko izražene u znanstvenoj praksi i one ne odgovaraju stvarnim stupnjevima u konstrukciji teorijskih objašnjenja. Ne smije se pretpostaviti da poredak izlaganja koji smo ovdje usvojili odražava vremenski redoslijed po kome se teorije stvaraju u svijesti pojedinih znanstvenika. 1) Jedna znanstvena teorija (kao što je kineticka teorija plinova) cesto se nagovještava iskustvom ili izvjesnim odlikama koje smo zapazili u drugim teorijama. Teorije se cesto tako formuliraju što se razliciti manje ili više predstavljivi pojmovi povezuju s ne-logickim izrazima koji se u tim teorijama javljaju, tj. s “deskriptivnim” ili “predmetnim” terminima kao što su “molekul” ili “brzina” koji, za razliku od logickih termina kao što su “ako – onda” i “svaki”, ne pripadaju rjecniku formalne logike nego su specificni za raspravljanje o nekim posebnim predmetima. Pa ipak, ne-logicki termini jedne teorije mogu se uvijek odvojiti od pojmova i predstava koje ih normalno prate, na taj nacin što cemo ove druge zanemariti, tako da je pažnja usmjerena iskljucivo na logicke odnose u kojima se ovi termini nalaze jedan prema drugom. Kada se ovo ucini i kada se teorija pažljivo izloži tako da dobije oblik deduktivnog sustava osnovne pretpostavke teorije predstavljaju samo apstraktnu relacionu strukturu. U tom pogledu osnovne pretpostavke jedne teorije predstavljaju skup apstraktnih ili neinterpretiranih postulata cije sastavni nelogicki termini nemaju nikakvo znacenje izuzev onog koje stjecu na osnovu svoga mjesta u tim postulatima, tako da su osnovni termini teorije “eksplicitno definirani” njenim postulatima. Što više, ukoliko su osnovni teorijski termini samo implicitno definirani postulatima teorije, ovi postulati ne tvrde ništa, pošto su iskazane forme a ne iskazi i mogu se objasniti samo tako što se iz njih mogu izvesti druge iskazne forme u skladu s pravilima logicke dedukcije. Ukratko, jedna razvijena znanstvena teorija sadrži u sebi apstraktni racun koji predstavlja formalnu strukturu teorije. Primjeri ce nam pomoci da objasnimo što mislimo kada kažemo da postulati jedne teorije implicitno definiraju termine koji se u njoj javljaju. Poznat primjer apstraktnog racuna je demonstrativna Euklidova geometrija razvijena kao sustav postulata. Postulat tog sustava cesto su izraženi pomocu termina “tocka”, “pravac”, “ravnina”, “izmedu”, “kongruentno”, kao i nekoliko drugih termina koji su uzeti za osnovne termine teorije. Iako se ovi izrazi obicno upotrebljavaju u opisivanju poznatih prostornih konfiguracija i odnosa, pa se, prema tome, upotrebljavaju s konotacijama koje su povezane s našim prostornim iskustvom, takve konotacije su i relevantne za deduktivno razvijanje postulata i u najboljem slucaju se zanemaruju. U stvari, da bi se sprijecilo da poznata iako neodredena znacenja ovih iskaza utjecu na strogost dokaza u sustavu, postulati demonstrativne geometrije cesto se iskazuju predikatskih primjenljivih kao što su “P” i “L” umjesto sugestivnijih ali zavodljivijih deskriptivnih predikata kao što su “tocka” i “pravac”. U svakom slucaju, na pitanje »Što je tocka?« i »Što je pravac?«, jedini odgovor koji se može dati u okviru postulatnog pristupa geometriji sastoji se u tome da su tocka i pravac bilo kavi objekti koji zadovoljavaju uvjet izražen postulatima. U tom smislu su rijeci “tocka” i “pravac” implicitno definirani postulatima.

53

Slicno tome, pretpostavka pomocu kojih se iskazuje jedna teorija u fizici, kao što je kineticka teorija plinova, pružaju samo implicitne definicije termina kao što su “molekula” ili “kineticka energija molekule”. Ove pretpostavke izražavaju samo strukturu odnosa u kojima se spomenuti termini nalaze i zbog toga odreduju formalne uvjete koje mora zadovoljiti sve što ovi termini mogu oznacavati. Razumije se, ovi termini su obicno povezani sa skupom predstava i poznatih pojmova koji zadovoljavaju našu intuiciju. Pa ipak, ono što treba smatrati molekulom, na primjer, odredeno je pretpostavkom teorije. Ne postoji nacin da se utvrdi što je “priroda” molekula, izuzev da se ispituju postulati teorije molekula. U svakom slucaju, pojam “molekula”, koji je implicitno definiran postulatima, omogucuje primjenu teorije. 2) Jasno je, medutim, da ako jedna teorija treba da objasni eksperimentalne zakone, onda nije dovoljno da njeni termini budu samo implicitno definirani. Ako ne postoji ništa što pokazuje kako se njeni implicitno definirani termini povezuju s pojmovima koji se javljaju u eksperimentalnim zakonima, nema smisla tvrditi ili poricati jednu teoriju i ona nije od koristi za znanost. Ocigledno je da nema smisla pitati, na primjer, da li je navedeni skup postulata istinit ili lažan ili cak da imaju odredenu vrijednost. Jer ovi postulati ne otkrivaju za kakve objekte važe, ako takvi objekti uopce postoje ili za kakvu se osobinu klasa pretpostavlja da se može mjeriti odgovarajucim brojevima. Isto tako, postulati kineticke teorije plinova ne pružaju nikakav nagovještaj o tome kao njeni implicitno definirani termini mogu da oznacavaju objekte koje se mogu eksperimentalno odrediti – cak i kada termin “molekula”, na primjer oznacava cesticu koja se ne može opaziti. Ako teorija treba da bude primjenljiva kao instrument objašnjavanja i predvidanja, ona se na neki nacin mora povezati s opažljivim cinjenicama. U suvremenoj literaturi cesto se naglašava neophodnost takve povezanosti i u tu svrhu su iskovani mnogi termini: koordinativne definicije, operacionalne definicije, semanticka pravila, pravila korespondencije, epistemološke korelacije i pravila interpretacije. Metodi pomocu kojih se teorijski pojmovi povezuju s postupcima promatranja cesto su sasvim složeni i izgleda da ne postoji jedna jedinstvena shema koja bi sve te metode mogla adekvatno predstaviti. Jedan primjer ce nam ipak pomoci da uocimo neke važne osobine takvih pravila korespondencije. Bohrova teorija atoma bila je konstruirana da bi se objasnili, izmedu ostalog, eksperimentalni zakoni o liniji spektra za razne kemijske elemente. Ukratko izložena, ta teorija tvrdi sljedece. Ona pretpostavlja da postoje atomi od kojih je svaki sastavljen od relativno teškog jezgra koje je pozitivno naelektrizirano i izvjesnog broja negativno naelektriziranih elektrona manje mase koji se krecu po približno elipticnim putanjama oko jezgre koja se nalazi u jednoj od žiža. Broj elektrona koji kruže oko jezgre zavisi od kemijskog elementa. Teorija dalje pretpostavlja da postoji samo jedan diskretan skup mogucih putanja elektrona i da su promjeri tih putanja razmjerni izrazu h2 n2 , gdje je h – Planckova konstanta, a n – je cio broj. Štoviše, elektromagnetska energija jednog elektrona na jednoj putanji zavisi od promjera putanje. Medutim, sve dok se jedan elektron nalazi na jednoj putanji, njegova energija je konstantna i atom ne emitira nikakvu energiju. S druge strane, jedan elektron može da “skoci” s jedne putanje na drugu a kada se to desi atom emitira ili apsorbira elektromagnetne valove cija valna duljina predstavlja funkciju razliku ovih energija. Bohrova teorija je eklekticki spoj Planckove kvantne hipoteze i ideja koje su pozajmljene iz klasicne elektrodinamike. Ona je sada zamijenjena adekvatnijom teorijom. Pa ipak Bohrova teorija je uspješno objašnjavala izvjestan broj eksperimentalnih zakona iz oblasti spektroskopije i jedno vrijeme bila je plodan vodic u otkrivanju novih zakona. Kako je Bohrova teorija povezana s necim što se može promatrati u laboratoriji? Ocigledno, elektroni, njihovo kretanje po putanjama, njihovi skokovi s putanje na putanju

54

itd. Predstavljaju pojmove koji se ne mogu primijeniti na nešto opažajno. Zato se moraju uspostaviti odnosi izmedu takvih teorijskih pojmova i necega što se može identificirati laboratorijskim postupcima. U stvari, veze ove vrste uspostavljaju se otprilike ovako. Na osnovu elektromagnetske teorije svjetlosti, linija spektra jednog elementa povezana je s elektromagnetskim valom cija se duljina može izracunati u skladu s pretpostavkama ove teorije i na osnovu eksperimentalnih podataka o položaju linije spektra. S druge strane, Bohrova teorija povezuje valnu duljinu svjetlosnog zraka koji emitira atom sa skokom jednog elektrona s jedne moguce putanje na drugu. Prema tome, teorijski pojam skoka elektrona povezan je s eksperimentalnim pojmom linije spektra. Kada se uspostavi ova i druge slicne korespondencije, eksperimentalni zakoni o nizu linija koje se javljaju u spektru nekog elementa mogu se deducirati iz teorijskih pretpostavki o prelasku elektrona s jedne na drugu putanju. 3) Ovaj primjer pravila korespondencije ilustrira takoder i ono što se podrazumijeva pod interpretacijom ili modelom jedne teorije. Bohrova teorija se obicno ne izlaže kao apstraktni skup postulata proširen odgovarajucim brojem pravila korespondencije za neinterpretirane ne- logicne termine koji su implicitno definirani postulatima. On se obicno izlaže, kao u spomenutoj skici, pomocu relativno poznatih pojmova, tako da izgleda kako su postulati te teorije iskazi a ne iskazne forme. Bar jedan dio sadržaja ovih iskaza može se vizualno predstaviti. Ovakvo predstavljanje Bohrove teorije prihvata se, izmedu ostalog, zato što se može mnogo lakše razumjeti nego kada bi ta teorija bila izložena na složen i cisto formalan nacin. U svakom slucaju, u ovakvom izlaganju postulati teorije ukljuceni su u model ili interpretaciju. Usprkos korištenju modela u izlaganju jedne teorije, mora biti sasvim jasno da fundamentalne pretpostavke neke teorije pružaju samo implicitne definicije teorijskih pojmova koji se u tim teorijama javljaju. Na primjer, prema Bohorovoj teoriji elektron predstavlja onu vrstu “entiteta” koja, iako posjeduje elektricni naboj i kretanje, ne proizvodi elektromagnetne efekte sve dok se nalazi na jednoj putanji. Štoviše, izlaganje jedne teorije pomocu modela ne umanjuje potrebu za pravilima korespondencije koja povezuju teoriju s eksperimentalnim pojmovima. Iako modeli znanstvenih teorija imaju važnu funkciju u znanstvenom istraživanju modeli se ne smiju shvatiti kao zamjena za pravila korespondencije. Razlika izmedu modela (ili interpretacije) jedne teorije i pravila korespondencije za termine te teorije od izuzetne je važnosti. Pod pretpostavkom da je svaki izraz koji se upotrebljava u opisivanju modela u izvjesnom znacenju “smislen”, teorija koja ima model potpuno je interpretirana – u tom smislu što je svaka recenica koja se u toj teoriji javlja iskaz koji ima smisla. Medutim, iako model može biti izuzetno koristan u nagovještavanju novih pravaca istraživanja kojim se nikada ne bismo uputili kada bi teorija bila izložena u sasvim apstraktnom obliku, izlaganje jedne teorije pomocu modela izlaže se opasnosti da nas sporedne osobine modela zavedu u pogledu stvarnog sadržaja teorije. Jedna teorija može imati razlicite interpretacije u razlicitim modelima, a modeli se medusobno mogu razlikovati ne samo po sadržaju na osnovu kojeg su nastali vec po važnim strukturnim odlikama. Najzad, a to je najvažnije što želimo da u ovom kontekstu istaknemo, iako se jedna teorija izlaže pomocu modela, odavde nikako ne slijedi da je teorija samim tim automatski povezana s eksperimentalnim pojmovima i postupcima promatranja. Da li je jedna teorija povezana s eksperimentalnim pojmovima zavisi od prirode modela koji smo upotrijebili. Na primjer, spomenuti molekularni model za naša skup postulata ne pruža nikakva pravila za povezivanje bilo kojeg ne-logickog izraza s pojmovima koji imaju eksperimentalno znacenje. Iako je odreden model za ove postulate, nisu dana nikakva pravila korespondencije. Ukratko, izlažuci model za neku teoriju tako da svi deskriptivni termini teorije imaju interpretaciju,

55

nije, uopce uzevši, dovoljno za dedukciju nekog eksperimentalnog zakona iz te teorije. Na kraju ovog dijela možemo dati izvjesne osobine pravila korespondencije. Moramo obratiti pozornost na izvjesne osobine pravila korespondencije koje do sad nismo eksplicitno spominjali. a) Navedeni primjeri pravila korespondencije za Bohrovu teoriju atoma pruža mogucnost da uocimo jednu takvu odliku. Ocigledno je da pravilo koje je u tom primjeru navedeno ne pruža eksplicitno definiciju bilo kojeg teorijskog pojma u doticnoj teoriji, pomocu predikata koji se obicno upotrebljavaju da opišu nešto što se može opažati. Ovaj primjer nagovještava da u opcem slucaju pravila korespondencije ne pružaju takve definicije. Objasnimo detaljnije taj nagovještaj. Kada se za jedan izraz kaže da je “eksplicitno definiran”, taj se izraz uvijek može otkloniti iz konteksta u kome se javlja, zato što se može zamijeniti definiensom tako da se ne promijeni smisao konteksta. Na primjer, izraz »x je trokut« eksplicitno se definira izrazom »x je zatvorena figura u ravni ogranicena odsjeccima triju pravih«. Prvi (ili definirani) izraz može se, dakle, ukloniti iz jednog konteksta u korist drugog izraza (koji definira prvi). Na primjer, iskaz »Površina trokuta jednaka je polovici produkta njegove osnovice i visine« može se zamijeniti logicki ekvivalentnim iskazom »Površina zatvorene figure u ravnini ogranicene odsjeccima triju pravaca jednaka je polovici proizvoda njene osnovice i visine«. S druge strane, teorijski izraz Bohrove teorije » x je valna duljina zracenja koje se emitira kada jedan elektron prede na najmanju dopustivu putanju vodikovog atoma, sa plutanje koja je najmanjoj putanji najbliža« nije eksplicitno definiran, iako mu je dodijeljen jedan drugi izraz koji ima otprilike ovaj oblik, » y je linija koja se javlja na izvjesnom mjestu u vodikovom spektru«. Sasvim je ocigledno da ova dva izraza imaju potpuno razlicite konotacije. Prema tome, iako pravila korespondencije utvrduju odredeni odnos izmedu ova dva izraza, prvi se ne može zamijeniti drugim u iskazima kao što je »Prelaženje elektrona na najmanju dopustivu putanju sa susjedne putanje dešava se u deset od sto vodikovih atoma«. Kada bismo izvršili opisanu zamjenu, dobili bi smo besmislicu. Ne postoji nesumnjiv dokaz, a možda takav dokaz nije ni moguc, da se teorijski pojmovi koji se upotrebljavaju u suvremenoj znanosti ne mogu eksplicitno definirati pomocu eksperimentalnih pojmova. Treba primijetiti da dosada još nitko nije uspješno konstruirao takve definicije. Štoviše, postoje dobri razlozi za vjerovanje da pravila korespondencije u stvarnoj upotrebi ne predstavljaju eksplicitne definicije teorijskih pojmova pomocu eksperimentalnih. Jedan od ovih razloga smo vec zapazili. Kada se jedna teorija iskazuje pomocu modela, jezik koji upotrebljavamo u opisivanju modela obicno ima konotacije koje ne posjeduje jezik eksperimenta. Kao što smo vec primijetili, izraz Bohrove teorije koji se na prijelaz elektrona sa putanje na putanju nije ekvivalentan po znacenju izrazu koji se odnosi na linije spektra. Prema tome, u takvim slucajevima buduci da su definiendum i definiens u eksplicitnim definicijama ekvivalentni po znacenju, najvjerojatnije je da pravila korespondencije ne mogu predstavljati takve definicije.15 15 Napomenimo da nemogucnost da se uoci kako jezik teorijske fizike nije ekvivalentan po znacenju jezika na kojem se opisuju eksperimentalni postupci izvor je mnogih zbrka. Zato što nije uspio da zapazi ovu okolnost, Eddington je i mogao da postavi pitanje koji je od dva stola koja on srece kada sjedi i piše svoju knjigu “realni” stol – materijalni i obicni stol svakodnevnog iskustva ili znanstveni stol koji najvecim dijelom predstavlja prazninu i sastoji se od raštrkanih elektricnih naboja koji se krecu velikim brzinama. Cinjenica je, medutim, da on nije bio suocen s dva stola. Jer rijec “stol” oznacava eksperimentalni pojam koji se ne javlja u jeziku teorije o elektronima; rijec “elektron” oznacava teorijski pojam koji nije definiran u jeziku koji se upotrebljava u opisivanju rezultata promatranja i eksperimenata. Iako ova dva jezika mogu biti povezana zajednickim tockama, oni se ne mogu uzajamno prevoditi. Pošto postoji samo jedan stol, nije sporno koji je stol “realan”, bez obzira što se podrazumijevalo pod tim uvaženim terminom.

56

Drugi razlog koji, možda, ima i veci znacaj jeste cinjenica da su teorijski pojmovi cesto povezani pravilima korespondencije s više eksperimentalnih pojmova. Kao što smo vec tvrdili, teorijski pojmovi samo su implicitno definirani pomocu postulata neke teorije (cak i kada je teorija predstavljena modelom). Zbog toga postoji neograniceni broj eksperimentalnih pojmova za koje postoji logicka mogucnost da odgovaraju jednom teorijskom pojmu. Na primjer, teorijski pojam prelaska elektrona sa putanje na putanju, u Bohrovoj teoriji, odgovara eksperimentalni pojam linije spektra, ali ova teorijski pojam može se takoder povezati (preko Planckovog zakona radijacije, koji se može izvesti iz Bohrove teorije) s promjenama u temperaturi zracenja crnog tijela, koje se mogu eksperimentalno odrediti. Dakle, u ovim slucajevima, gdje danom teorijskom pojmu odgovaraju dva ili više eksperimentalnih pojmova bilo bi besmisleno tvrditi da bilo koji od ova dva eksperimentalna pojma eksplicitno definira teorijski pojam. Odsustvo jedinstvene korespondencije izmedu teorijskih i eksperimentalnih pojmova zaslužuje dalje objašnjenje. Poznata je cinjenica da su znanstvene teorije (narocito one u matematickoj fizici) izražene velikom brižljivošcu i da su odnosi izmedu teorijskih pojmova izloženih s velikom tocnošcu. Takva brižljivost i preciznost su bitni ako treba tocno ispitati deduktivne posljedice teorijskih pretpostavki. S druge strane, pravila korespondencije koja povezuje teorijske i eksperimentalne pojmove obicno nisu eksplicitno formulirani, a u praksi ove uzajamne veze relativno su neodredene i neprecizne. Nekoliko primjera objasnit ce nam sadržaj ovih opcih primjedbi. U modernim aksiomatizacijama geometrije izvjestan broj osnovnih pojmova (npr. “tocka”, “pravac”, “ravnina”, “kongruencija”) implicitno je definira postulatima sustava, a drugi pojmovi (npr. “krug”, “kocka”) eksplicitno su definirani pomocu osnovni pojmova. U okviru aksiomatski izložene geometrije postoje, dakle, precizno izraženi odnosi izmedu teorijskih pojmova sustava. Medutim, kada se taj sustav geometrije primjenjuje u nekom podrucju empirijskog istraživanja, povezanost ovih pojmova s eksperimentalnim pojmovima daleko od toga da bude precizna. Na primjer, rijec “ravnina”, onako kako se upotrebljava u kontekstima empirijskog istraživanja nije precizno definiran pojam. Koje ce se površine smatrati ravnima, ponekad je odredeno pravilima za glacanje cvrstih tijela, tako da se njihove površine mogu priljubiti jedna uz drugu kada ta tijela spojimo; ponekad pravilima koja prosto pretpostavljaju perceptivne sudove zasnovane na promatranju golim okom; ponekad pravilima koja zahtijevaju primjenu složenih optickih instrumenata. Korespondencija izmedu teorijskih pojmova ravni i odgovarajuceg eksperimentalnog pojma nije ni jedinstvena ni precizna. Isto tako, iako je teorijsko rastojanje izmedu dvije tocke uvijek jedinstven broj, rastojanje izmedu dva stvarna tijela koje se može mjeriti skoro je uvijek niz velicina iz izvjesnog intervala. Iz ovih primjera proizlazi opci zakljucak da iako se teorijski pojmovi mogu odrediti s visokim stupnjem preciznosti, pravila korespondencije takve pojmove dovode u vezu sa eksperimentalnim pojmovima koji su mnogo manje odredeni. Maglovitost koja okružuje pravila korespondencije je neizbježna, jer eksperimentalni pojmovi nemaju oštre obrise koje imaju teorijski pojmovi. To je osnovni razlog što se ne mogu precizno formulirati pravila za uspostavljanje korespondencije izmedu teorijskih i eksperimentalnih pojmova. Ako se, dakle, zapitamo kakvu formalnu strukturu imaju pravila korespondencije, onda je teško dati nedvosmisleni odgovor. U nekim slucajevima, izgleda da ova pravila izražavaju nužne i dovoljne uvjete za opisivanje eksperimentalne situacije teorijskim jezikom. Vec je dosta receno u prilog tvrdnji da pravila korespondencije ne pružaju eksplicitne definicije teorijskih pojmova pomocu eksperimentalnih, kao i u prilog tvrdenju da takva pravila imaju mnoštvo oblika. Ali, ako je ovo tvrdenje zaista dobro zasnovano, ono nam pomaže da ucvrstimo razliku izmedu eksperimentalnih zakona i teorija i istodobno postavimo pitanje o spoznajnom statusu teorija.

57

b) Ovom prilikom moramo nešto više reci o tome kako pravila korespondencije povezuju teorijske i eksperimentalne pojmove. Kratak prikaz Bohrove teorije atoma koji smo vec dali poslužit ce nam opet kao uvod u raspravljanje. Prema tom objašnjenju, iako postoje pravila korespondencije za neke pojmove koji se upotrebljavaju u toj teoriji, nisu svi teorijski pojmovi povezani s eksperimentalnim pojmovima. Na primjer, postoji pravilo korespondencije za teorijski pojam elektrona koji prelazi s jedne dopustive putanje na drugu, ali ne postoji takvo pravilo za pojam elektrona koji se krecu ubrzano po jednoj putanji. Isto tako, u kinetickoj teoriji plinova ne postoji pravilo korespondencije za teorijski pojam trenutne brzine pojedinih molekula, iako postoji takvo pravilo za teorijski definiran pojam prosjecne kineticke energije molekula. Štoviše, sada postoji pravilo korespondencije za pojam broja molekula u izvjesnoj standardnoj zapremini plina pod odredenim standardnim uvjetima temperature i tlaka (Avogadrov broj), ali Avogadrov broj bio je relativno skoro odreden eksperimentalnim sredstvima u poznoj povijesti kineticke teorije, a sve do tada nije postojalo pravilo korespondencije za taj teorijski pojam. Osobina koju smo upravo zapazili u ovim primjerima teorija može se iskazati na opci i shematski nacin ovako. Pretpostavimo da se u nekoj teoriji T javlja n osnovnih nelogickih termina “P1 ”, “P2 ”, …, “Pn ” pomocu kojih se eksplicitno može definirati izvjestan broj drugih teorijskih termina “Q1 ”, “Q2 ” …, “Qr”. (Na primjer, da bismo ilustrirali ovo opce objašnjenje) pretpostavimo da su “duljina”, “masa” i “vrijeme” osnovni pojmovi teorije, a da se “brzina” i “kineticka energija” mogu eksplicitno definirati pomocu osnovnih pojmova). Medutim, iako se ovim postulatima moraju dodati pravila korespondencije, ako želimo da T bude primjenljivo u znanosti, takva pravila se ne uvode za sve termine “P” i za sve termine “Q”. moguce je cak da postoje pravila korespondencije samo za neke termine “Q”, ali da ne postoje ni za jedan termin “P”. Dakle, teorijski pojmovi iz “P” nisu jednom zauvijek prikovani za eksperimentalne pojmove. Skoro sve teorije u prirodnim znanostima imaju ovu karakteristicnu osobinu. U svakom slucaju, teorija koja ima osobinu posjeduje fleksibilnost koja dozvoljava da se teorija proširi na nova podrucja istraživanja koja su ponekad znatno razlicita od predmeta za koji je teorija prvobitno bila konstruirana. Kao što smo vec primijetili, teorije se odlikuju mogucnošcu sustavnog objašnjavanja široke klase eksperimentalnih zakona o kvalitativno razlicitim cinjenicama. Jedan od nacina na koji teorija može da posluži ovom cilju je uvodenje novih pravila korespondencije za pojmove za koje ona ranije nisu postojala, ukoliko to omogucuje napredak u eksperimentalnom istraživanju i u tehnici. Za razliku od promjena u postulatima jedne teorije, što u stvari predstavlja modifikaciju implicitnih definicija teorijskih pojmova, uvodenje novih pravila korespondencije ne mijenja ni formalnu strukturu ni smisao teorije, iako nova pravila mogu da prošire podrucje primjene takve teorije. Na primjer, eksperimentalno odredivanje Avogadrovog broja (što je imalo za posljedicu povezivanje ovog teorijskog pojma s jednim eksperimentalnim pojmom), nije izazvalo nikakvu promjenu postulata kineticke teorije plinova, ali je dovelo do povezivanja ove teorije s eksperimentalnim istraživanjem strukture kristala pomocu x-zraka. Važno je medutim, da se podsjetimo da jedna teorija predstavlja vještacki ljudski proizvod. Kao i druge tvorevine te vrste, teorija, vjerojatno, sadrži neke elemente koji prosto predstavljaju izraze specificnih ciljeva i idiosinkrazija njihovih pronalazaca, a ne simbole s prvenstveno referencijalnom ili reprezentativnom funkcijom. Ovu cinjenicu je naglašavao Heinrich Hertz u svom objašnjenju uvjeta koje treba da zadovolje teorije u fizici. Hertz je tvrdio da je jedini zadatak fizike da konstruira “slike ili simbole vanjskih objekata” tako da su logicke posljedice simbola (tj. naših pojmova o stvarima) uvijek “slike nužnih posljedica u prirodi stvari koje su odslikane”. Na taj nacin, Hertz je osnovnu ulogu teorije vidio u tome što nam ona omogucuje da izvedemo opažljive dogadaje iz drugih opažljivih dogadaja. Medutim, on jasno priznaje da ovaj instrumentalni zahtjev ne odreduje

58

jednoznacno simbolicku strukturu (ili teoriju) kojom se ovaj cilj postiže. On je narocito zapazio da ce jedna teorija neizbježno sadržavati ono što je on zvao “suvišnim ili praznim relacijama” – simbole koji ne predstavljaju ništa u podrucju za koje je teorija konstruirana. Prema Hertzu, ove “prazne relacije” prisutne su u teorijama prosto zato što su teorije složeni simboli, “slike koje proizvodi naš duh i zbog toga na njih nužno utjecu karakteristike nacina na koji su naslikane”.16 Ova opca razmatranja navode nas tako na ocekivanje da nece svaki pojam neke teorije biti povezan s izvjesnim eksperimentalnim pojmom pravila korespondencije. U svakom slucaju, primarna uloga mnogih simbola koji se javljaju u teorijama sastoji se u omogucavanju formuliranja teorije velike opcosti, omogucavanju logickih i matematickih transformacija na relativno prost nacin, ili u tome što služe kao heuristicka sredstva za proširenu primjenu teorije. Ilustracije ovakvih simbola su kontinuirane promjenljive i diferencijalni kolicnici matematicke fizike. Ovi simboli se široko upotrebljavaju usprkos cinjenici da teorijski pojmovi, kao što su matematicki kontinuirane funkcije gustoce ili trenutne brzine, kada se strogo matematicki konstruiraju, ne odgovaraju ni jednom eksperimentalnom pojmu. Veliki broj primjera ovakvih simbola može se naci u izrazima kada se neka teorija ukljucuje u neki uobicajeni model – na primjer, u jezik analiticke mehanike koji govori o materijalnim tockama, u elektromagnetsku teoriju 19. stoljeca koja govori o eteru, ili u analiticku kemiju koja govori o valencijama, ili u jezik suvremene kvantne teorije u kome se govori o “val-cestici”. Pošto se teorija konstruira zato da bi se pomocu njih objasnili mnogi eksperimentalni zakoni, jasno je da se takav cilj može, opce uzevši, postici samo ako je teorija tako izražena da se u njoj ne pojavljuju nikako strogo odredeni eksperimentalni pojmovi. U pozitivnom bi teorija bila ogranicena u svojoj primjeni na okolnosti za koje se baš ovi pojmovi relevantni. U stvari, ukoliko je šire podrucje moguce primjene jedne teorije, utoliko je siromašniji njen eksplicitno formuliran sadržaj u pogledu detalja iz nekog posebnog podrucja. Takvi detalji se naknadno unose u teoriju dodatnim pretpostavkama i pravilima korespondencije koja se uvode kada prilike zahtijevaju da se teorija primjeni u razlicitim eksperimentalnim kontekstima. Medutim, to ne znaci da znanstvene teorije postaju sve više lišene sadržaja kada se širi podrucje njihove primjene. To znaci da jednom teorijom nastojimo da izrazimo veoma opcu strukturu odnosa koja je nepromjenljiva u velikom broju eksperimentalno razlicitih situacija, ali koja se može bliže odrediti povecanjem broja osnovnih postulata te teorije uvodenjem restriktivnih pretpostavki, tako da sustavno dobivamo jedan niz raznovrsnih subordiniranih struktura. Navedimo jedan primjer iz Newtonove mehanike. Prema toj teoriji, promjena momenta jednog tijela jednak je sili koja na to tijelo djeluje. To se može napisati kao ma = F, gdje je “m” masa tijela, “a” ubrzanje, “F” sila. Iz ovog osnovnog postulata može se izvesti izvjestan broj opcih posljedica o kretanju tijela, mada nije opisana priroda sile koja može djelovati na tijelo. Medutim, ništa se ne može izvesti iz ove jednadžbe o stvarnom kretanju jednog tijela ukoliko se, izmedu ostalog, ne uvedu nove pretpostavke o sili za koju se pretpostavlja da djeluje – pretpostavke koja u nekim slucajevima ukljucuje i neko pravilo korespondencije izmedu teorijskog pojma sile i izvjesnih eksperimentalnih pojmova. Osnovni postulati Newtonove teorije sadrže vrlo malo formalnih ogranicenja za matematicke funkcije koje se mogu upotrijebiti za opisivanje prirode sile. Medutim, u praksi ove funkcije su relativno proste. Na primjer, u proucavanju vibracija opci oblik funkcije sile je F = Ar + Br 2 + Cr3 + Dv + Ef(t), gdje je “r” odstojanje tijela od neke utvrdene tocke, “b” brzina tijela duž ove prave, “f(t)” je funkcija vremena t, dok su “A”, “B”, “C”, “D” i “E” proizvoljne konstante kojima se dodjeljuje razlicite numericke 16 Heinrich Hertz, The Principles of Mechanics, London, 1899. (preštampano u New Yorku, 1956), str. 2.

59

vrijednosti u zavisnosti od problema koji ispitujemo. Na primjer, ako je A negativno dok su ostale konstante jednake nuli, tijelo pokazuje prosto harmonijsko kretanje bez otpora trenja; ako su A i D negativni dok su ostale konstante jednake 0, tijelo pokazuje prigušeno harmonijsko kretanje; ako su A i D negativni, E je razlicito od nule, dok su B i C jednaki nuli, a F(t) periodicna funkcija vremena, tijelo pokazuje usiljenu vibraciju itd. Uopce, bliže odredujuci F na razlicite nacine, razliciti eksperimentalni zakoni mogu se deducirati iz osnovnih jednadžbi Newtonove mehanike. Iako ovaj primjer ne predstavlja paradigmaticni slucaj svih teorija – zbog toga što ne posjeduju sve teorije parametre koji se mogu bliže odrediti kao u našem primjeru – ovaj primjer pokazuje jedan važan nacin na koji se teorija razlikuje od eksperimentalnih zakona kao i nacin na koji neka teorija postiže veoma veliku opcenitost. Za razliku od pojmova koji se javljaju u eksperimentalnim zakonima, teorijski pojmovi koji se upotrebljavaju u osnovnim pretpostavkama jedne teorije ne moraju biti povezani ni sa jednim eksperimentalnim pojmom ili mogu biti povezani s eksperimentalnim pojmovima koji se mijenja od konteksta do konteksta. Mogucnost proširivanja teorije na nova podrucja ovisi o znatnoj mjeri baš od ove odlike. Ovaj primjer takoder potvrduje stav da jedna teorija suvišna u znanstvenom istraživanju sve dok se nekim pravilima korespondencije ne poveže s nekim osobinama koje možemo identificirati u izvjesnom podrucju. U daljnjem dijelu izlaganja obratimo pozornost na jednu bitnu karakteristiku znanosti a to je znanstvena metoda koju cemo pokušati opisati u kratkim crtama , jer podrobnija analiza bi zahtijevala mnogo više prostora nego što to omogucava ovako koncipirana knjiga. Možemo napomenuti da je znanstvena metoda toliko važna za znanost i znanstvenu spoznaju da se cesto identificira sa njom kao jednom osnovnom karakteristikom i jedino njoj svojstvenoj. Ovo naglašavamo zbog jedne cinjenice da se, na primjer u filozofskoj tradiciji, cesto tražilo slicno rješenje u o postavljanju jedne jedinstvene i opcepriznate metode “istraživanja” ili “filozofiranja”. U sklopu filozofije nije došlo, a možda je nemoguce da se uspostavi, takva jedna jasna metoda, možemo napomenuti da je u filozofskoj tradiciji cesti uzor metode bio upravo deduktivni model Euklidove geometrije itd. Baš zbog svoje važnosti, znanstvena metoda ce biti cesto i tema filozofskih promišljanja tj. tema filozofije znanosti.

1.2. Znanstvena metoda 1.2.1. Cinjenice i znanstvena metoda Rasprava o znanstvenoj metodi je fundamentalno pitanje i odgovor na njega je razlicit, ali mi cemo dati neke karakteristike koje smatramo opcim i opce prihvacenim. Metoda znanosti ne teži da na kapriciozan nacin toku stvari nametne želje i nade ljudi. On u stvari mora da se primjenjuje da zadovolji želje ljudi. Ali njegova korisna primjena zavisi od nastojanja da se na pomišljen nacin, i nezavisno od toga što su ljudske želje, upozna, kao i da se iskoristi struktura koju ima neprekidni tok stvari. Znanstvena metoda17 ima cilj da otkrije što su stvarno cinjenice, a u primjeni metoda moramo se rukovoditi tim otkrivenim cinjenicama, pri cemu moramo imati na umu da se ne može bez razmišljanja otkriti što su cinjenice. Znanje o cinjenicama ne može da se izjednaci s grubom neposrednošcu naših osjeta. Tako na primjer kada naša koža dode u dodir s tijelima visokih temperatura ili s tecnim zrakom, neposredna iskustva mogu da 17 U dodatku vidjeti neke osnovne podatke o znanstvenoj metodi.

60

budu slicna. Medutim, mi ne možemo da zakljucimo a da ne pogriješimo da su temperature tijela koja smo dodirnuli iste. Culno iskustvo postavlja problem za saznanje, i baš zbog toga što je takvo iskustvo neposredno i osnovno ono mora postati oživotvoreno misaonom analizom prije nego što se može reci da se javilo znanje. Svako istraživanje nastaje zbog nekih problema koji se naslucuju, tako da se nijedno istraživanje ne može obaviti bez izvjesnog odabiranja ili izdvajanja predmeta koji se nametnuo. Takav izbor zahtijeva, prethodno stvoreno mišljenje- hipotezu, predrasudu koja usmjerava istraživanje i ogranicava predmet proucavanja. Svako istraživanje je specificno u tom smislu što mora da riješi odredeni problem, a takvo rješenje okoncava istraživanje. Beskorisno je prikupljati ''cinjenice'' ako ne postoji problem za koji se vjeruje da je u njima sadržan. Sposobnost da se formuliraju problemi cije rješenje može da pomogne i u rješavanju drugih problema redak je dar koji iziskuje izvanrednog genija. Problemi na koje nailazimo u svakodnevnom životu mogu da se riješe, ako uopce mogu da se riješe, primjenom naucnog metoda. Ali takvi problemi, kao po pravilu, ne postavljaju dalekosežna sporna pitanja. Najznacajnije primjene znanstvenog metoda treba tražiti u raznim prirodnim i društvenim znanostima. Kako znanstvena metoda ima za cilj da odredi skup ,,cinjenica,, , ukratko recimo kako ''cinjenice'' do kojih teži da dospije svako istraživanje jesu stavovi za ciju istinitost postoji znatno svjedocanstvo. Otuda ono što ''cinjenice'' jesu mora da se odredi istraživanjem, i ne može se odrediti prije istraživanja. Osim toga, ono što vjerujemo da su cinjenice ocigledno zavisi od stupnja našeg istraživanja. Stoga ne postoji oštra granica koja dijeli cinjenice od nagadanja ili hipoteza. U toku svakog istraživanja status jednog stava može da se mijenja od statusa hipoteze do statusa cinjenice, ili od statusa cinjenice do statusa hipoteze. Za svaku takozvanu cinjenicu može da se traži svjedocanstvo na osnovu koga se tvrdi da je to cinjenica, iako se takav zahtjev stvarno ne postavlja. S problemom odnosa izmedu cinjenica i znanstvenog metoda usko je povezano i svjedocanstvo. Znanstvena metoda slijedi put sistematske sumnje. On ne sumnja u sve stvari, jer je to ocigledno nemoguce. Ali on zaista ispituje sve što nedostaje da bi svjedocanstvo koje tim stvarima ide u prilog bilo adekvatno. Znanost se ne zadovoljava psihološkom sigurnošcu, jer intenzitet kojim se držimo jednog vjerovanja nije garancija njegove istinitosti. Ona zahtijeva i istražuje logicki adekvatne razloge za stavove koje ona istice i niti jedan jedini stav koji se odnosi na cinjenice nije van svake sumnje koja ima smisla. Nijedan stav nije tako dobro zasnovan da drugo svjedocanstvo ne može da poveca ili da smanji njegovu vjerojatnost. Znanost je na taj nacin uvijek spremna da napusti jednu teoriju kada to cinjenice zahtijevaju. Ali cinjenice to stvarno moraju da zahtijevaju. Nije neobicno da neka teorija bude modificirana tako da u suštini može biti zadržana cak iako su ''cinjenice'' proturjecile njenoj ranijoj formulaciji. Znanstveni postupak je otuda smiješa gotovosti da se izmjene i upornosti da se zadrže teorije koje su prividno nespojive s cinjenicama. Dalje, bliski pojam sa svjedocanstvom jeste verifikacija. Mi cemo se problemu verifikacije vratiti kasnije u tekstu i zato, sada, možemo napomenuti samo nekoliko stavova. Verifikacije teorija je samo približna. Verifikacija prosto pokazuje da je, u okvirima eksperimentalne greške, eksperiment suglasan sa hipotezom koja se verificira. U ovom kratkom odredenju odnosa prema znanstvenim cinjenicama jedno od kljucni mjesta cini hipoteza i u sljedecem poglavlju, ukratko, analizirajmo odnos hipoteze i znanstvene metode.18 18 Za podrobniju analizu ovih stavova može poslužiti literatura objavljena na našim jezicima, kao što je primjerice: Moris Choen, Ernest Nagel, An Intrudicion to Logic and Scientific Method, (prijevod: Uvod u logiku i naucnu metoda ), BIGZ, Beograd , 1965.god.

61

1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda Metoda znanosti bio bi nemoguc kada hipoteze, koje se sugeriraju kao rješenja, ne bi mogle da budu razradene da bi se otkrilo što one impliciraju. Pravi smisao jedne hipoteze treba otkriti u njenim implikacijama. U kratkim crtama opišimo neke karakteristike koje se odnose na hipoteze: - Hipoteze se namecu istraživacu na osnovu necega što je u predmetu istraživanja i na osnovu njegovog prethodnog znanja o drugim predmetima. Nikakva pravila ne mogu da se pruže za formuliranje plodnih hipoteza, kao što se nikakva pravila ne mogu dati za otkrivanje misaonih problema. - Hipoteze su potrebne na svakom stupnju istraživanja. Ne smije se zaboraviti da ono što se naziva opcim principima ili zakonima (koji su, možda, potvrdeni u prethodnom istraživanju) mogu da se primjene u sadašnjem, još nezavršenom istraživanju samo s izvjesnim rizikom. Opci zakon neke nauke funkcioniraju kao hipoteze koje usmjeravaju istraživanje u svim njegovim fazama. - Hipoteze se mogu smatrati kao nagovještavanja mogucih veza izmedu stvarnih ili zamišljenih cinjenica. Pitanje istinitosti hipoteza nije zbog toga potrebno stalno postavljati. Nužna odlika hipoteze, s ovog gledišta, jeste da je hipotezu moguce izložiti u odredenoj formi, tako da njene implikacije mogu da se otkriju logickim sredstvima. - Broj hipoteza koje istraživacu mogu pasti na pamet je neogranicen; on je funkcija karaktera njegove mašte. Postoji zato potreba za jednom tehnikom da bismo izvršili izbor izmedu alternativnih sugestija i da bismo se uvjerili da su alternative stvarno, a ne samo prividno, razlicite teorije. Možda je najvažniji i najbolje ispitani dio takve tehnike tehnika formalnog zakljucivanja. - Prikladno je imati pri ruci – na skladištu, da tako kažemo – razlicite hipoteze cije su posljedice pažljivo ispitane. Zadatak je matematike da pripremi i ispita alternativne hipoteze. Matematika prima nagovještaje o tome kakve hipoteze iz prirodnih nauka treba da proucava, a prirodne nauke duguju matematici za sugestije o tipu reda koji njihov predmet istraživanja otjelotvoruje. - Deduktivna razrada hipoteza nije jedini zadatak znanstvenog metoda. Pošto postoji mnoštvo mogucih hipoteza, zadatak istraživanja je da se odredi koja se od mogucih objašnjenja ili rješenja problema najbolje slažu s cinjenicama. Formalna razmatranja zato nikada nisu dovoljna da utvrde materijalnu istinu neke teorije. - Nijedna hipoteza koja predstavlja opci stav ne može biti dokazana kao apsolutno istinita. U svakom istraživanju koje se bavi cinjenicama primjenjuje zakljucivanje po vjerojatnošcu. Zadatak takvih istraživanja je da se odvoji ona hipoteza koja je najvjerojatnija na osnovu cinjenicnog dokaznog materijala; a zadatak daljeg istraživanja je da se nade drugo cinjenicno svjedocanstvo koje ce povecati ili smanjiti vjerojatnošcu takve jedne teorije.

1.2.3. ''Ideal'' znanosti Ideal znanosti je da se postigne sistematska medusobna povezanost cinjenica, jer izdojeni stavovi zaista ne cine znanost. Izdvojeni stavovi služe samo kao prilika da se nade logicka veza izmedu njih i drugih stavova.

62

''Zdrav razum'' se zadovoljava raznovrsnim zbirkama obavještenja. Kao posljedica toga stavovi koje on tvrdi cesto su neodredeni, obim njihove primjene je poznat, a njihova medusobna suglasnost obicno je veoma sumnjiva. Prednosti pronalaženja sistema medu cinjenicama otuda su ocigledni. Uvjet da se stvori sistem je da se unese preciznost u stavove koji se tvrde. Granice u kojima su stavovi istiniti onda su jasno odredene. Štoviše, proturjecnost izmedu stavova koji se tvrde postepeno se uklanjaju pošto stavovi koji su dio sistema moraju da obrazlažu i ispravljaju jedan drugi. Na taj nacin povecava se obim i tocnost našeg znanja. U stvari naucni metoda se razlikuje od drugih metoda po tocnosti i po broju cinjenica koje izucava. Kada, kako se to cesto dešava, jedna znanost napušta jednu teoriju radi neke druge, pogrešno je pretpostavljati da je znanost ''bankrotirala'' i da je nesposobna da otkrije strukturu predmeta koji izucava. Takve promjene prije pokazuju da znanost progresivno ostvaruje svoj ideal. Jer takve promjene nastaju da bi se ispravila ranija zapažanja ili rasudivanje, a takve ispravke znace da posjedujemo pouzdanije cinjenice. Ovdje moramo napomenuti da se samo kod jednog broja znanstvenika i filozofa znanosti prihvata tzv. kumulativni razvoj znanosti, jer postoji i neka druga mišljenja kao što je to slucaj sa T. Kuhnom, a o tome cemo govoriti u drugom dijelu knjige. Ideal sistematicnosti zahtijeva da stavovi za koje se tvrdi da su istiniti budu povezani bez uvodenja drugih stavova za koje ne postoji svjedocanstvo, ili je ono malo. U jednom sistemu broj nepovezanih stavova i broj stavova za koje nema svjedocanstva sveden je na minimum. Otuda u jednom sistemu zahtjevi za jednostavnošcu, kao što je izraženo Okamovim pravilom, zadovoljeni su u velikoj mjeri. Jer taj princip tvrdi da entitete ne treba umnožavati bez potrebe. To se može interpretirati kao zahtjev da sve što se može dokazati bude dokazano. A ideal sistematicnosti baš to i zahtjeva. Svjedocanstvo za stavove koji su elementi u jednom sistemu prikuplja se brže nego svjedocanstvo za izolirane stavove. Svjedocanstvo za jedan stav može da bude zasnovano na verificiranim slucajevima na koje se taj stav odnosi ili na slucajevima koji verificiraju druge stavove koji su opet povezani s prvim stavom u neki sistem. Ova osobina sistematicnosti naucnih teorija jeste ono što daje tako visok stupanj vjerojatnosti razlicitim pojedinacnim stavovima neke znanosti.

1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja Znanost ''ne nastoji'' da sebe uvjeri u istinitost svojih stavova na bilo koji nacin i po bilo koju cijenu. Stavovi moraju biti zasnovani na logicki prihvatljivom svjedocanstvu, što se mora obazrivo procijeniti i ispitati dobro poznatim kanonima nužnog zakljucivanja i zakljucivanja po vjerojatnosti. Odavde slijedi da je metoda znanosti stabilniji i važniji za znanstvenike nego neki poseban rezultat koji je postignut sredstvima tog metoda. Zbog svog metoda znanstvena djelatnost je proces u kome ona sama sebe ispravlja. Ona se ne poziva na narocito otkrivenje ili autoritet cija je izjava nesumnjiva i konacna. Ona ne zahtijeva nikakvu nepogrješivost i pociva na metodama otkrivanja i provjeravanja hipoteza da bi se došlo do sigurnih zakljucaka. I sami kanoni istraživanja otkrivaju se u procesu razmišljanja i u tijeku proucavanja mogu i sami biti modificirani. Svojom kontinuiranom primjenom metoda omogucuje da se greške zapaze i isprave. Opci stavovi mogu da se utvrde samo metodom ponovljenog uzimanja uzoraka. Zbog toga se stavovi koje neka znanost proucava, ili potvrduju u svim mogucim eksperimentima, ili se modificiraju u skladu sa svjedocanstvom. Osobina ovog metoda da sam ispravlja svoje rezultate dopušta nam da odbacimo neki stav, ali nam takoder jamci da su teorije koje usvaja znanost, vjerojatnije od neke alternativne teorije. Ali ne iziskujuci

63

više sigurnosti nego što dopušta svjedocanstvo, znanstvena metoda uspijeva da ostvari više logicke sigurnosti nego neke druge metode koji su do sada izmišljene. U procesu prikupljanja i ocjenjivanja svjedocanstva postoji neprekidno pozivanje na cinjenice u korist teorije ili principa, i na principe u korist cinjenica. Jer ne postoji ništa što je suštinski nesumnjivo, nema apsolutno prvih principa u smislu samo ociglednih principa, ili principa koji se moraju znati prije svega drugog. Metoda znanosti na taj nacin bitno sadrži krug. Mi dolazimo do svjedocanstva za principe pozivajuci se na empirijski materijal, za koji se tvrdi da je ''cinjenica''; uz to pravimo izbor, analiziramo i interpretiramo empirijski materijal na osnovu tih principa. Zbog svakog uzajamnog odnosa cinjenica i principa sve što je sumnjivo brižljivo se ispita u ovom ili onom trenutku. U dosadašnjem izlaganju date su samo neke opce karakteristike i to taksativno jer svaka od njih zahtijeva dodatna objašnjenja i problematiziranje. Odredeni znanstvenici i filozofi imaju razlicite stavove, odricne ili manje afirmativne, u odnosu spram navedenim zakljuccima. No, nama je za cilj u ovako koncipiranom dijelu dati ona bitna nacela koje ce citatelju, ili studentu omoguciti shvacanje problematike i daljnje studiranje.

1.2.5. Ogranicenosti i vrijednosti znanstvenog metoda Želja za znanjem radi njega samog raširenija je nego što to obicno priznaju antiintelektualisti. Ona ima svoje korijene u životinjskoj radoznalosti koja se ispoljava u kozmološkim pitanjima djece i u ogovaranju odraslih. Nikakav krajnji utilitaristicki motiv ne goni ljude da žele da saznaju privatni život njihovih susjeda, bili oni veliki ili obicni. Postoji takoder izvjestan poticaj koji uvlaci ljude u razlicite intelektualne igre ili vježbe u kojima se od njih zahtijeva da nešto pronadu. Ali dok je želja za znanjem velika, ona je rijetko dovoljno jaka da nadvlada mocnije organske požude, i zaista je malo onih koji imaju i naklonost i sposobnost da se suoce s ogromnim teškocama naucnog metoda u više specijalnih podrucja. Ova želja za znanjem cesto nije dovoljno jaka da izdrži kriticko istraživanje. Ljude obicno zanimaju rezultati, prica ili roman o nauci, a ne tehnicki metodi kojima su ti rezultati postignuti i pomocu kojih se njihova istinitost neprekidno provjerava i odreduje. Naš prvi impuls je da prihvatimo vjerojatno kao istinito i da odbacimo ono što nam nije blisko kao lažno. Mi nemamo vremena, naklonosti ili energije da sve ispitamo. Stvarno, kada nas neko pozove da to ucinimo, osjecamo dosadu i osjecamo kako nam se kvari raspoloženje. A kada neko od nas zatraži da svoja cijenjena vjerovanja tretiramo samo kao hipoteze, mi žestoko bunimo kao kada neko vrijeda naše bližnje. Ovo pruža osnovu za razlicite pokrete koji su neprijateljski postavljeni prema racionalnom naucnom postupku (mada se njihovi pokretaci cesto ne slažu da su neprijateljski postavljeni prema nauci). Misticari, intuicionisti, autoritativisti, voluntaristi i fikcionalisti – sve oni pokušavaju da potkopaju poštovanje prema racionalnim metodama nauke. Ovi napadi su uvijek nailazili na široko odobravanje, i ima uvjeta da se tako i nastavi, jer oni uvijek uticu na odgovarajucu crtu u ljudskoj prirodi. Na žalost, oni ne pružaju nikakav pouzdani alternativni metoda za postizanje povjerljivog znanja. Veliki francuski pisac Pascal suprotstavio je logici duh tananosti ili osjecajnosti (esprit géometrique i esprit de finese) i uporno je dokazivao da srce ima svoje razloge kao i duh, razloge koji ne mogu tocno da se formuliraju, ali koje tanani duhovi i pored toga shvacaju. Razliciti ljudi, kao što su James Russel Lowell i Georg Santajana, slažu se kako je: “Duša je još tajanstvena”, “Mudrost je pouzdati se u srce … pouzdati se u nepobjedivo naslucivanje duše”.

64

Istina je da se u odsustvu sveznanja moramo osloniti na nagadanje naše duše; a veliki ljudi su oni cija su nagadanja ili intuitivna naslucivanja duboka ili prodorna. Samo djelujuci u skladu s našim nagadanjem možemo doci do svjedocanstva koje ide njemu u prilog. Ali samo pustoš može da slijedi iz brkanja jednog naslucivanja sa stavom za koji vec postoji svjedocanstvo. Da li su svi razlozi srca jaki? Da li sva prorocanstva govore istinu? Tužna povijest ljudskog iskustva osobito obeshrabruje svako takvo tvrdenje. Misticka intuicija može dati ljudima apsolutnu subjektivnu izvjesnost, ali ne može da pruži dokaz da su suprotne intuicije pogrešne. Ocigledno je da mi moramo logicki da ocjenjujemo, kada se autoriteti spore, svjedocanstvo koje ide njima u prilog ako želimo racionalno da biramo. Sigurno, kada se traži istina, nije nikakav odgovor ako se kaže: “Ja sam uvjeren” ili “Više volim da se oslonim na ovaj nego na neki drugi autoritet”. Gledište da prirodne znanosti ne vode dokazanosti, vec da su samo fikcija, ne uspijeva da objasni zašto su nam one omogucile da anticipiramo prirodne pojave ili da ih kontroliramo. Ovi napadi na znanstvene metoda dobiju izvjesnu boju vjerojatnosti zbog nekih tvrdenja njegovih nekritickih, oduševljenih pristalica koja se ne mogu braniti. Ali u suštini znanstvenog metoda jeste da ogranicava svoje osobne pretenzije. Priznajuci da ne znamo sve, on ne tvrdi da je sposoban da riješi sve prakticne probleme. Greška je pretpostavljati, kao što se cesto cini, da nauka porice istinitost svih stavova koji nisu provjereni, jer ono što nije provjereno danas može da se provjeri sutra. Do istine možemo doci nagadanjem ili na drugi nacin. Znanstvena metoda se ipak bavi verifikacijom. Kao što je opce poznato, mudrost onih koji su zauzeti tim poslom popularno se ne cijeni tako visoko kao mudrost mudraca, proroka ili pjesnika. Takoder, kao što je opce poznato, mi ne znamo na koji nacin da ulijemo kreativnu inteligenciju onima kojima ona nedostaje. Znanstvenici, kao i sva druga ljudska bica, mogu da udu u kolosijek i da primjenjuju svoju tehniku bez obzira na okolnosti koje se mijenjaju. Uvijek ce biti formalnih postupaka koji su neplodni. Definicije i formalne distinkcije mogu da izoštre instrumente, ali ne i pamet da bismo ih pravilno upotrebljavali, a statisticki podaci mogu biti u skladu s najvišim tehnickim kriterijima i još uvijek da budu irelevantni i neuvjerljivi. Pa ipak, znanstvena metoda je jedini nacin da se poveca opca masa ispitanih i provjerljivih istina i da se eliminira proizvoljno mišljenje. Dobro je objasniti naše pojmove zahtijevajuci precizno znacenje naših rijeci i dobro je pokušati da provjerimo naše omiljene ideje primjenjujuci ih na precizno formulirane stavove. Postavljajuci pitanje o socijalnoj potrebi za znanstvenom metodom, treba priznati da je teško ili nemoguce ne uzdržati se od suda koji je bitan za taj metoda kada smo pritisnuti zahtjevima za neposrednom akcijom. Kada je moja kuca u plamenu, moram da djelujem brzo i neodložno – ja ne mogu stati i razmotriti moguce uzroke, niti cak da tocno procjenjujem izglede na uspjeh koji su obuhvaceni razlicitim alternativnim nacinima reagiranja. Iz tog razloga oni koji su skloni nekom specificnom nacinu djelovanja cesto preziru one koji su se posvetili razmišljanju, a izvjesni ultramodernisti izgleda da dokazuju kao da je nužnost akcije jamcila istinitost našeg rješenja. Ali cinjenica da ja ili moram glasati za kandidata X ili da se moram uzdržati od toga, sama po sebi ne daje mi o tome adekvatno znanje. Ponavljanje naših kajanja cini to ociglednim. Razborito uredeno društvo je zbog toga snabdjeveno sredstvima za predvidanje i razmatranje prije nego što nužnost akcije postane neodoljiva. Da bi se obezbedilo najtemeljitije istraživanje, mora se diskutirati o svim gledištima, a to znaci dopuštanje gledišta koja su nam prima facie i najodvratnija. Uopce najvažniji društveni uvjet za primjenu znanstvenog metoda je rasprostranjena težnja ka istini, dovoljno jaka da se odupre mocnim snagama koje cine da se uporni držimo starih gledišta, ili, obratno, da prihvatimo svaku novost zato što je promjena. Onima koji su angažirani u naucnom radu potrebno je ne samo slobodno vrijeme za razmišljanje i

65

materijalna sredstva za njihove eksperimente vec i zajednica koja poštuje težnju ka istini i dopušta slobodu izražavanja intelektualne sumnje u njene najsvetije ili najutvrdenije institucije. Bojazan da se ne uvrede utvrdene dogme bila je prepreka razvitku astronomije i geologije, kao i drugih prirodnih nauka, a strah da se ne uvrijedi osjecanje patriotizma ili poštovanja možda je jedna od najvecih smetnji u proucavanju povijesti i društvenih nauka. S druge strane, kada zajednica bez razlike pozdravlja svaku novu doktrinu, ljubav prema istini postaje podredena želji za novim formulacijama. U cjelini se može reci da sigurnost znanosti zavisi od toga da li postoje ljudi koji više brinu za ispravnost svojih metoda nego za neke rezultate koji se dobiju njihovom primjenom. Iz toga razloga nesreca je za znanost kada se znanstveno istraživanje u društvenoj oblasti u velikoj mjeri nalazi u rukama onih koji nisu u povoljnom položaju da se suprotstave utvrdenom ili popularnom mišljenju. To se može drukcije izraziti ako se kaže da prirodne nauke mogu biti liberalnije zato što smo sigurni da ce budalasta mišljenja brzo eliminirati pod pritiskom cinjenica. Medutim, u društvenoj oblasti nitko ne može reci kakvo zlo može proizaci iz budalastih ideja prije nego što se ludost konacno ne dokaže. Ako se uopce može dokazati. Nijedna mjera znanstvenog metoda ne može da sprijeci da ljudski život bude avantura i nijedan znanstveni istraživac ne zna da li ce postici svoj cilj. Ali znanstvena metoda zaista omogucuje velikom broju ljudi da koracaju sigurnijim koracima. Analizirajuci mogucnosti za svaki korak ili plan, postoje moguce anticipirati buducnost i pripremati se za nju unaprijed. Znanstvena metoda tako smanjuje zaprepaštenje pred novošcu i neizvjesnošcu života. On nam omogucuje da odredimo smjernice djelovanja i moralnog procjenjivanja koje odgovaraju širim pogledima nego što su pogledi na osnovu fizickog nadražaja i organskog uzvrata. Znanstvena metoda je jedini uspješan nacin da se pojaca ljubav prema istini. On razvija intelektualnu hrabrost da se suocimo s teškocama i da savladamo iluzije koje su privremeno prijatne, ali na kraju štetne. On utvrduje razlike bez ikakve vanjske sile pozivajuci se na našu zajednicku racionalnu prirodu. Put znanosti, cak iako je to uz strmu planinu, otvoren je svima. Otuda, dok su vjerovanja sektaša i pripadnika raznih grupa zasnovana na licnom izboru ili temperamentu i dok to dijeli ljude, znanstveni postupak sjedinjuje ljude u necem plemenitom, lišenom svakog sitnicarenja. Zbog toga što zahtijeva nepristranost, nesebicnost, to je najljepši cvijet i probni kamen slobodoumne civilizaciji. U daljnjem dijelu obratimo pozornost na neke karakteristike znanstvenih teorija, dakako opet u taksativnom obliku.

1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija Nijedna teorija ne tvrdi sve što je moguce reci o nekom predmetu istraživanja. Svaka teorija zi dvaja neke aspekte i iskljucuje druge. Kada to ne bi bilo moguce – ili zato što su ti drugi aspekti irelevantni, ili zato što je njihov utjecaj na one izabrane aspekte vrlo neznatan – znanost kakvu poznajemo bila bi nemoguca. - Sve teorije sadrže apstrakciju iz konkretnog sadržaja. Nikakvo pravilo ne može da se da o tome koji aspekt sadržaja treba da se apstrahira i da se na taj nacin proucava nezavisno od drugih aspekata. Ali zbog toga što je cilj znanosti postizanje sistematske medusobne povezanosti pojava, obicno ce se apstrahirati oni aspekti koji omogucuju ostvarenje tog cilja. U pojavi koja se proucava mora da se pronadu izvjesni zajednicki elementi, tako da se beskonacna raznolikost pojava može smatrati sustavom u kome je izložena njihova struktura.

66

- Zbog apstraktnosti teorija cesto izgleda da je znanost u otvorenoj protivurijecnosti prema ''zdravom razumu''. U ''zdravom razumu'' ne razlikuje se jedinstveni karakter stvari od osobine stvari da se medusobno prožimaju, tako da pokušaj nauke da otkrije nepromjenljive oblike cesto daje privid izvještacenosti. Teorije se zatim smatraju zatim smatraju za ''korisne fikcije'' ili ''nerealne''. Ipak u takvim kritikama previda se cinjenica da znanost zanimaju baš izvjesne izdvojene nepromjenljive relacije stvari, tako da mnoga svojstva stvari znanosti nužno zanemaruju. Štoviše, u njima se zaboravlja da i sam ''zdrav razum'' operira pomocu apstrakcija koje su uobicajene i cesto nejasne i koje su nepodesne da izraze kompleksnu strukturu toka stvari.

1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija Znanstveno objašnjavanje se sastoji u podvodenju pojedinacnih dogadaja, za koje se kaže da ih treba objasniti, pod neko pravilo ili zakon koji izražava neko nepromjenljivo svojstvo jedne grupe dogadaja. Sami zakon mogu da se objasne, i to na isti nacin, pokazivanjem da su oni posljedice obuhvatnijih teorija. Efekt takvog progresivnog objašnjavanja dogadaja pomocu zakona, zakona pomocu širih zakona ili teorija, jeste otkrivanje uzajamne povezanosti mnogih prividno izoliranih stavova. - Jasno je ipak da se proces objašnjavanja mora negdje zaustaviti. Teorije za koje se ne može pokazati da su specijalne posljedice šire povezanosti cinjenica moraju se ostaviti neobjašnjene i moraju se prihvatiti kao dio sirove cinjenice postojanja. Materijalni uvjeti, u formi nepredvidenih cinjenica, moraju se priznati bar na dva mjesta. Postoji nepredvidljivost na stupnju culnosti: baš ovo a ne ono davano je u culnom iskustvu. I postoji nepredvidenost na stupnju objašnjavanja: odredeni sustav, iako nije jedini moguci sustav s gledišta formalne logike, otkriva se ovaplocen u neprestanom mijenjanju stvari. - Postoji ipak jedna druga zanimljiva razlika izmedu teorija. Neke teorije se pozivaju na skriveni mehanizam koji je lako zamisliti i koji ce objasniti opažljive pojave; druge teorije izbjegavaju svako upucivanje na takve skrivene mehanizme i upotrebljavaju relacije koje su apstrahirane iz stvarno opažljivih pojava. One prethodne se nazivaju fizikalne teorije, druge se zovu matematicke ili apstraktne teorije. - Važno je biti svjestan razlike izmedu ove dvije vrste teorija i uvidjeti da su neki duhovi narocito naklonjeni jednoj vrsti, dok su drugi naklonjeni samo drugoj vrsti. Ali je isto tako bitno ne pretpostavljati da je jedna od ove dvije vrste teorija osnovnija ili ispravnija od druge. U povijesti znanosti postoji stalna oscilacija izmedu teorija ova dva tipa; ponekad se i jedan i drugi tip teorije uspješno primjenjuju na isti sadržaj. Objasnimo ipak razliku koja postoji medu njima. Engleski fizicar Rankine objasnio je razliku na sljedeci nacin: postoji dvije metode za gradenje teorije. U matematickoj ili apstraktnijoj teoriji ''jedna klasa objekata ili pojava definira se … opisivanjem … onog skupa osobina koji je zajednicki svim objektima ili pojavama koje cine tu klasu, kako se opaža culima, bez uvodenja iceg hipotetickog''. U fizikalnoj teoriji ''jedna klasa objekata se definira … kao da je sastavljena na nacin koji nije opažljiv culima pomocu modifikacije neke druge klase objekata ili pojava ciji su zakoni vec poznati.''19 19 W. J. M. Rankine, Miscellaneous Scientific Paper , 1881, str. 210.,

67

U drugoj vrsti teorije gradi se neki zamišljivi model kao uzor za mehanizam koji je skriven za cula. Neki fizicari kao Kelvin mogu da se zadovolje samo mehanickim objašnjenjem opažljivih pojava, bez obzira koliko složen može da bude takav mehanizam. Primjeri za ovu vrstu teorija su teorija atoma u kemiji, kineticka teorija materije kava je razvijena u termodinamici i u teoriji o ponašanju gasova, teorija gena u proucavanju naslijeda, teorija linija sile u elektrostatici i današnji Borov model atoma u spektroskopiji. U matematickom tipu teorije odbaceno je pozivanje na skriveni mehanizam ili je, u svakom slucaju, svedeno na minimum. Kako se ovo može uciniti slikovito je opisao Henri Poincarè: ''Pretpostavimo da imamo pred sobom neki stroj: vidimo jedino da se vodeci i gonjeni kotaci okrecu, ali transmisija, mehanizam koji posreduje, pomocu koga se kretanje prenosi s jednog tocka na drugi, skriven je u unutrašnjosti stroja i izmice našem pogledu; mi zaista ne znamo da li se prijenos vrši prijenosnikom ili kaiševima, zupcanicima ili drugim napravama. Da li mi kažemo da je nemoguce da shvatimo bilo što o ovom stroju sve dok nam se ne dozvoli da je rastavimo? Vi dobro znate da to ne kažemo i da je princip održanja energije dovoljan da odredimo za nas najzanimljiviju stvar. Mi lako utvrdujemo da se gonjeni tocak okrece deset puta sporije od vodeceg tocka, pošto se ta dva tocka vide; mi smo otuda u stanju da zakljucimo da ce prijenos koji je primijenjen na jedan tocak biti u ravnoteži s deset puta vecim prijenosom koji je primijenjen na drugom tocku. Za to nema potrebe da se ulazi u mehanizam ove ravnoteže i da se ulazi u mehanizam ove ravnoteže i da se sazna kako u unutrašnjosti stroja sile kompenziraju jedna drugu.'' Primjeri za ovakve teorije su teorija gravitacije, Galilejevi zakoni slobodnog pada, teorija prenošenja toplote, teorija organske evolucije i teorija relativnosti. Kao što smo naglasili, nekorisno je raspravljati o tome koji je tip teorije osnovaniji i koji tip univerzalno treba usvojiti. Obje vrste teorija bile su uspješne u koordiniranju prostornih oblasti pojava i plodne u otkricima najznacajnije vrste. U nekim periodima u povijesti znanosti postoji tendencija ka mehanickim modelima i ''atomicitetu''; u drugim, tendencija ka opcim principima koji povezuju karakteristike apstrahiranih iz direktno pažljivih pojava; u trecim tendencija ka spajanju ili sintezi ova dva gledišta. Neki naucnici, kao Kelvin, Faradai, Makswell, pokazuju iskljucivo naklonost prema ''model'' – teorijama; drugi naucnici, kao Ranken, Ostvald, Diem, najbolje barataju s apstraktnim teorijama; treci, kao Einstein, imaju neobican dar da podjednako dobro poznaju obje vrste. U daljnjem razmatranju obratimo pozornost na neke opce stavove koji su neophodni ka izvjestan uvod u razmatranje problema filozofije znanosti.

68

2. Empirizam i racionalizam Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloženje ili opravdanje ili potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporište uvijek traži negdje izvan onoga što neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zašto? To je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usadenom filozofskom vjerovanju, znanost treba filozofiju. Kako znanost ne može izaci iz sebe same da bi pronašla svoje uporište, tvrde cesto filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to uporište ukaže. Izuzetnost znanosti leži u izuzetnosti tog uporišta i u nacinu na koji su njene predodžbe, pojmovi i stavovi na to uporište oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni. U povijesti filozofije ispreplice se nekoliko pristupa razotkrivanju naravi tog uporišta. Dva su najvažnija, a i naizgled suprotstavljena, empirizam i racionalizam. Tijekom povijesti novovjekovne filozofije njihovo suprotstavljanje nije nikada posve zamrlo, a najžešce je bilo u 17. i 18.20 stoljecu. Tadašnje rasprave o izvoru i metodi znanosti možemo smatrati prapoviješcu suvremene filozofije znanosti. Recimo zato ukratko i veoma pojednostavljeno nekoliko rijeci o svakom od tih pristupa. Za empiriste je uporište znanosti i izvor znanja iskustvo. Reci da smo nešto naucili na temelju iskustva, znaci da smo do tog znanja došli uporabom osjetila. Stoga je stav empirista da cjelokupno znanje stjecemo ili izvodimo iz dojmova osjetila, premda priznaju da je potrebna stanovita, veca ili manja, mjera umske djelatnosti da bi iz sirovih osjeta nastalo znanje. Za njih je covjek odmah po rodenju nalik neispisanom listu papira (»tabula rasa«) po kojem iskustvo tijekom života ispisuje poruke znanja. Drugim rijecima, nikakve predodžbe ili ideje nisu covjeku prirodene; covjek se rada praznoga uma. Pitanje o mogucoj prirodenosti ideja veoma je važno jer su oprecni odgovori na njega zapravo ishodišta empirizma i racionalizma. Dakle u odgovoru na pitanje: »Postoje li prirodene ideje?« empirist odgovara »Ne!«, odgovor racionalista jest »Da!«. Naime, u osnovi je svake od mnogobrojnih i vrlo razlicitih racionalistickih filozofija tvrdnja da znanost pociva na neosjetilnoj spoznaji takvih, unaprijed prisutnih ideja, ideja koje, premda ne svjesno, poput tijela posjedujemo od rodenja. Medu takve spadaju ideje objekata koje osjetilno ne zatjece, ili opca nacela koja ureduju zbilju, odnosno naše iskustvo te zbilje. Stoga je racionaliste uporište znanosti i izvor znanja um sam, a ne iskustvo. Oni smatraju da je um sposoban, bez doprinosa ili uz sporedni doprinos osjetila, iznaci bitne istine o svijetu. Prema racionalistickoj predodžbi, znanost se gradi deduktivno: iz umom spoznatih najopcenitijih istina izvode se s pomocu valjane metode njihove nužne posljedice, koje nam kazuju što je zbilja, a što pricin, što potkrijepljeno znanje, a što puko vjerovanje. Jer, ako je znanost zbivanje u našem duhu, a ona se u filozofiji tako najcešce poima, onda se opravdanje i potkrepljivanje sastoji od toga da se jedne predodžbe, pojmovi i stavovi, jednom rijecju ideje, oslanjaju ili izvode iz drugih ideja. U ljudskom duhu mora, dakle, postojati dvoje: mora postojati skup privilegiranih ideja, tj. onih iz kojih se druge izvode, i nacin ili metoda kojom sve ostale ideje izvodimo ili utemeljujemo u tom privilegiranom skupu. Osnovne obrise takve predodžbe znanosti ocrtao je u osvit novovjekovne filozofije Rene Descartes. Kako je tijekom renesanse nepovratno uzdrmana vjera u ispravnost Aristotelove slike svijeta, u Descartesovo se vrijeme kao filozofski najzanimljivije nametnulo pitanje o postupku kojim se stiže do istine ili znanja, tj. pitanje metode znanosti. 20 Moramo napomenuti da ideje koje zastupaju empirizam i racionalizam, što se tice problema spoznaje, imaju korijena u klasicnoj filozofskoj tradiciji. Tako da možemo opravdano tvrditi da je njihova zasluga što se taj problem postavio jasno sa mogucim riješenjima.

69

U doba procvata matematike u Europi Descartes je i metodu znanosti oblikovao po uzoru na matematicku dedukciju. Vjerujuci da je razum sposoban uvidjeti istinitost nekih tvrdnji, kao što su matematicki aksiomi, on racionalni uvid postavlja na mjesto vrhovnog suca koji odlucuje o onom privilegiranom skupu, u koji smješta one ideje koje shvacamo »jasno i razgovijetno«. Iz tih se ideja druge izvode strogim postupkom dedukcije, kao što se u matematici iz aksioma izvode teoremi. Svoju metodu Descartes dakle gradi na pretpostavljenoj sposobnosti razuma da prepozna istinite ideje. No, prvi korak mora biti nevjerica. Descartes nas potice da na pocetku istraživanja odbacimo sve tvrdnje u ciju je istinitost moguce i najmanje posumnjati. Jedino se tako možemo osloboditi svih zabluda i predrasuda kojima smo možda robovali. Procišcavajuce djelovanje nevjerice zastaje tek pred bjelodano istinitim mislima, pred idejama tek najopcenitije istine. Zbiljski problemi s kojima se u istraživanju susrecemo vrlo su udaljeni od tih opcih nacela i odvec složeni da bi razum bio u stanju izravno uvidjeti njihovo ispravno rješenje. Zato ih treba pojednostaviti, pa Descartes savjetuje da kao nuždan prethodni korak provedemo analizu problema, kojom cemo ih svesti na jednostavnije i opcenitije, a time razumu pristupacnije probleme, cija rješenja onda spoznajemo kao posljedice nedvojbenih nacela. Da bismo potonje postigli, potrebna je sinteza, u kojoj elemente spoznate tijekom analize povezujemo u cjelinu rješenja postavljenog problema. Cilj nam je da se deduktivno, dakle putem logicke nužnosti, sigurno spuštamo od izvjesno spoznatih opcih nacela do rješenja izvornog posebnog problema, kojem tako takoder osiguravamo karakter izvjesnosti. U Descartesovoj su metodi nevjerica i analiza tek priprava za odlucni korak koji se poduzima u fazi sinteze i koji je zapravo deduktivno razrješavanje postavljenog problema na temelju skupa privilegiranih ideja – onih koje su spoznate “jasno i razgovijetno”. Najjednostavniji primjer deduktivnog razrješavanja zadace jest baratanje nekim matematickim aksiomatskim sustavom, recimo Euklidovom geometrijom. Tu osnovni pojmovi, bez obzira jesu li oni definirani ili ne, i temeljni postulati ili aksiomi cine skup privilegiranih ideja iz kojih sve ostalo proizlazi metodom logickog izvodenja. Pitanje zdravog razuma, odnosno razlike izmedu “mašte” i “zdravog razuma” predstavlja jedno od osnovnih pitanja u teoriji spoznaje. Kao što nam je poznato, analizirajuci osjete ili impresije još je David Hume osporio postojanje vanjskih stvari sa kojim operira zdrav razum. Je li to samo predrasuda da postoji stol na kojem sada pišem ove retke? U prvi mah cini se takva filozofova tvrdnja apsurdna, a ipak je došla nekim dosljednim zakljucivanjem. Ako se svi složimo da je to zabluda, stajat ce nas dosta muke da nademo ''pogrešku''. Ovo namece problem verifikacije, to jest ne možemo ništa sigurno tvrditi ako pri tome nemamo mogucnost verifikacije. Uvidjevši tu teškocu, A.J. Ayer (The Problem of Knowledge) je s nekim americkim filozofima stao na stanovište da spoznaja ima ispuniti tri uvjeta. Netko je spoznao nešto ako: 1. on je siguran u to 2. on to može verificirati 3. to je istina Ova teorija triju uvjeta našla je prilicno pristalica, narocito kod neopozitivista, ali se pokazalo da ona krije u sebi niz poteškoca. Zoran primjer predstavlja problem kako znati nešto da je istina bez verifikacije. Takoder, treci je uvjet sadržan u dosljednom empirizmu, i profesor Ayer je sa svojom školom upao u circulus vitiosus. Kako drugacije možemo definirati istinu nego kao ono što spoznajemo? Postaviti istinu kao kriterij naše spoznaje – znaci napustiti tlo iskustva, upravo suprotno težnjama škole. Ipak, Teorija triju uvjeta ima zaslugu da je neke distinkcije jasno postavila. Biti siguran u nešto je nužna (ako

70

ne i dovoljna) oznaka spoznaje. Nitko razborit nece izjaviti: »Ja to znam, ali nisam u to siguran.« No, postavlja se pitanje da li je ta evidentna sigurnost vec spoznaja, ili je to tek ishodište našeg spoznavanja? Odgovor na ova pitanja moramo potražiti u tradicionalnoj maksimi empirizma: »Da ništa nije u našem umu što nije ušlo kroz naše osjete.« Medutim, kako to god jednostavno i uvjerljivo zvuci, ipak se tu ubrzo postavilo pitanje što nam uistinu daju osjetila. Ne ukljucuje li i sam pojam osjetila tjelesno što se izravno ne zapaža nego pretpostavlja opstojnost razlicitu od onoga što se vidi, cuje, miriše ili pipa? Stoga je i dosljedniji empirizam modificirao prvobitnu tezu i umjesto osjetila insistirao na osjetima ili opažanjima. Drugi i još teži problem bio je u tome što su otkriveni zakoni kojima se pretkazuju buduci dogadaji, dakle ono što još nije bilo iskušeno. S otkricem zakona i pocinju glavne filozofske dileme. Vec je Hume u svom pozitivnom skepticizmu odbacio princip kauzaliteta kao fikcije a tu upravo leži bit zakona, kao vid izražavanja znanosti, koji pretpostavlja postojanje uzrocno-posljedicnih veza. Primjer, vidjeti da svako jutro sunce izlazi može se postaviti pitanje što nam jamci da ce sutra opet sunce svanuti? Ništa, odgovara Hume. Pitanje se može i opcenitije formulirati. Je li iz opažanja dogadaja, ma kako cesti bili, možemo izvesti neki drugi dogadaj koji još nismo opažali? Ne! – odgovara Hume odrješito. Ovdje se pojavljuje još jedan problem koji je neumitno vezan za empirizam , a to je problem logicke indukcije. Humeov se problem ponekad veže i s logickom indukcijom. Pošto smo vidjeli mnogo gavrana, a svaki je bio crn, možemo lako pomisliti da su svi gavranovi crni. Naravno, taj bi se zakljucak pokazao pogrešnim kad bismo jednom spazili bijelog gavrana. Što nam, medutim, jamci da necemo naci bijelog gavrana i održati opceniti sud: svi gavranovi su crni? Je li se od velikog broja može doci do zakljucka o svima? Takav prijelaz od mnogo slucajeva na opce pravilo, nazivan logickom indukcijom, bio je kamen kušac na kojem je empiricka filozofija oštrila i krhala zube. Ovaj problem logicke indukcije je veoma bitan jer je ona kao metoda vrlo važno opisivanju i klasificiranju podataka (pogledaj primjer neki botanicki prirucnik), no pronalazak i fundiranje prirodnih zakona idu složenijim i strmijim putovima, u nerazrješivoj vezi teorijskog i eksperimentalnog. Upravo ovi problemi vec u samom povoju empirizma dovest ce do Humeovog skepticizma. To je samo naša navika, nastavlja Hume, ponavljanje nekog slucaja ostavlja u nama stanovita išcekivanja. Prirodni zakoni su time svedeni na subjektivni mehanizam, što je jako utjecalo na Kanta. Humeova je skepsa uzdrmala do temelja tradicionalni empirizam koji se cinio filozofski brat novovjekovne znanosti, i time je filozofima ostavljena glavna zadaca da refundiraju istinu i zakon. Dva stoljeca kasnije ocajava Russel nad tim ruševinama: »Humeova filozofija predstavlja bankrot razložnosti 18. stoljeca … Stoga je važno otkriti da li ima odgovora Humeu u filozofiji koja je sasvim ili uglavnom empiricka. Ako nema, tad nema intelektualne razlike izmedu razbora i ludila. Ludak koji vjeruje da je kuhano jaje biva osuden samo zato što je u manjini.« (History of Western Philosophy) Ako je princip indukcije odbacen, ocajava Russel dalje, »tad je pogrešan svaki pokušaj da se od partikularnih opažanja stigne do opcih znanstvenih zakona, i Humeov je skepticizam za empirista neizbježiv«. Buduci da Russel pokušavao citavu spoznaju podici na pojedinacnim opažanjima ili cinjenicama, na takozvanim logickim atomima, razumljivo je što je sudbinsku važnost pripisivao principu indukcije. Na drugoj strani grupa filozofa koje bi uvjetno mogli nazvati sljedbenicima racionalizma ovoj problematici pristupaju na drugaciji nacin. Dok Russel s drugim empiristima toliku važnost pripisuje logickoj indukciji, Karl Popper je sasvim omalovažava. Stvar nije u tome, misli on, da se dokaže istinitost neke teorije, nego njena

71

pogrešnost. Ma kako velik broj suglasnih eksperimenata ne može nikad utvrditi neku teoriju, ali je dovoljan jedan eksperiment da je obori. Umjesto verifikacije, koju su neopozitivisti toliko njegovali, Popper uvodi nacelo falsifikacije kao kriterij znanosti. Prema tome morali bismo izmišljati pokuse koji bi se usprotivili stanovitoj znanstvenoj hipotezi, a najsigurnija bila bi ona koja bi najviše takvih testova izdržala, dakle koja bi se cinila najnevjerojatnija - što je sasvim paradoksan a da ne kažemo i apsurdan zakljucak. Ako se i Popper usprotivio neopozitivistickom krugu u Becu, on je u bitnome ostao na istim pozicijama ne shvacajuci razlike izmedu, “opažanja” i “opažanja”. Ta unutarnja struktura i transcedentnost znanstvenih istraživanja ostale su skrivene empiristima svih pravaca, od Humea do Russela i Poppera. U tom pogledu imamo jedno rješenje koje je dao Kant. On je mnogo dublje zahvatio ovu problematiku, jer prihvata sa zadovoljstvom zakljucak empirista da se iz golih opažanja ne može doci do strogo univerzalnih zakona nego postoje i principi koji nemaju podrijetlo u iskustvu nego u cistom umu. Nama nije namjera da razmatramo Kantovo rješenje, nego da ukažemo na još jedan problem koji je usko povezan sa znanošcu, a to je pojava aksioma. Dakle, postojanje aksioma kao neposrednih istina postavlja problem verifikacije na jedan poseban nivo u kome se, mada ne potpuno, bolje snalaze racionalizam nego empirizam. Primjerice na pocetku Euklidove knjige stoji stavak: »Kada se jednakom oduzme jednako, ostane jednako.« Euklid to ne dokazuje, nego postavlja aksiom na kojem gradi svoj geometrijski sistem. Još je Aristotel napominjao da bi bilo smiješno dokazivati njihovu istinitost. Dakle, rekli bi smo da je to znanstvenim jezikom da je to hipoteza apsolutne nužnosti. Dakako, ovo je veliki problem koji se postavlja pred empirizma i racionalizam odnosno znanošcu uopce. Kantovo rješenje ima svoju heuristicku vrijednost ali u suvremenom promišljanju u kojima su se neke stvari promijenile od njegovog doba ima još puno pitanja na koji se mora dati odgovor. Možemo na kraju ovog poglavlja reci o još jednom aksiomatskom fenomenu koji ima bitne implikacije i na samu znanost, a to je suština same logike koju mi još zovemo Aristotelovom. Ako našu logiku shvatimo kao nužan preduvjet ispravnog promišljanja, bez koje znanost nije uopce moguca. Onda ona u svojoj strukturi sadrži elemente koje takoder smatramo nužno danim, takav je primjerice princip konzistentnosti ili ne protuslovlja za koga Aristotel kaže da nije hipoteza koja bi se mogla pokazati pogrešnom, nego apsolutno nužan zakon spoznaje. Srodno je s tim i nacelo o iskljucenom trecem. Stanoviti subjekt ili ima ili nema neki atribut: tertium non datur. Ljudi su u mnogo što sigurni, a to znanje potjece dijelom iz izravnog opažanja, dijelom iz racionalnog zakljucivanja ili uvida. Što je prvobitnije – pitanje krajnjeg izvorišta izazvalo je jednu od glavnih filozofskih kontroverzi kroz stoljeca. U drugom dijelu teksta naznaciti neke «suvremene bifurkacije». Izvjesno je da su se sve struje post-hegelovske filozofije razlicitim intenzitetom i na razlicite, izravne ili neizravne, nacine bavile novovjekovnom prirodnom znanošcu. Premda se pred njima pružao jedinstven i dobro definiran predmet, razvijen je, kako to vec u filozofiji biva, cijeli spektar gledišta u kojem se jasno uocava oštra bifurkacija na angloamericki i kontinentalni filozofski krug. Medu njima podjela ne ide nikakvom tradicionalnom linijom filozofskog razgranicenja. Dva su kruga, ili sada vec dvije filozofske tradicije, decenijima razvijala neovisno jedan od drugog uz otvoreno ili prikriveno negiranje a bez stvarnog dijaloga. Moguci su razliciti pogledi na uzroke ove polarizacije. Gary Gutting, jedna od zagovornika kontinentalne tradicije na americkom tlu, smatra, na primjer, da je do bifurkacije došlo zbog razlicitih obrata koji su se pocetkom ovog stoljeca zbili u filozofiji. Tko on kaže: »Za anglo-amerikance obrat je bio lingvisticki: smatralo se da je znanje ukorijenjeno u jeziku i da se filozofska refleksija o njemu može ponajbolje dostici

72

razlicitim tehnikama bilo obicne bilo formalne analize jezika. S druge strane kontinentalci su slijedili “transcendentalni” obrat koji je znanje vidio ukorijenjeno u aktivnostima neempirijskog subjekta shvatljivog jedino specijalnim tehnikama fenomenološke ili egzistencijalne analize. Bila bi opasna pogreška reci da su fenomenolozi ili egzistencijalisti poricali središnju ulogu jezika u ljudskom mišljenju i iskustvu. Ali, dok su anglo-amerikanci smatrali da se filozofska analiza u potpunosti zbiva na razini fakticke lingvisticke prakse (obicne ili znanstvene) i njene logicke rekonstrukcije, kontinentalci su insistirali na tome da je ova “svjetovna” razina jezika tek manifestacija dublje razine svjesne aktivnosti … S gledišta kontinentalaca anglo-amerikanci su napustili radikalnost i potpunost karakteristicne za filozofiju u ime trivijalnosti lingvisticke jasnoce i strogosti. S anglo-americkih stajališta kontinentalci su napustili strogost i jasnocu u ime pretenzija za literarno neizrecivom dubinom, koja u stvari prikriva temeljnu nesuvislost.«21 Slican opis pružio nam je i Gerhard Radnitzky (1970), koji je svoje opsežno djelo posvetio prikazu metaznanosti kako je ona razvijana u dvije toliko oprecne tradicije. Na jednom mjestu on razlike ovako rezimira: »Grananje problema kojim se logicki empirizam bavi usmjereno je prema rastucoj preciznosti i jasnoci problema i ( u nešto manjoj mjeri ) rješenja. Grananje problema kojima se bavi hermeneuticko-dijalekticka tradicija usmjereno je prema rastucoj emancipaciji i prozirnosti; prema samosvjesti ljudskog djelatnika koja mu pomaže: da se emancipira od hipostaziranih sila društva i povijesti, da razumije povijesnu situaciju, da razvije svijest koju društva imaju o sebi itd. Metaznanost koju su razvili logicki empiristi opca je metaznanost ili bolje filozofija znanosti. u mjeri u kojoj studiraju (prirodne) znanosti oni ih promatraju s vrlo velike udaljenosti. Hermenauticko-dijalekticka filozofija ne samo što se koncentrira na znanosti o covjeku vec razvija simbiozu s tim znanostima. Hermenauticko-dijalekticki filozofi insistiraju na tome da humanisticke i društvene znanosti budu maksimalno relevantne za moralnu i društvenu praksu.«22 Konacno, kad je znanost u pitanju, cini se da je jedna od glavnih razlika u tome što anglo-americka tradicija iskazuje veliki respekt prema znanosti, njeno apsolutno uvažavanje i napor ne samo da se ona razumije nego i da se imitira gdje god je to moguce. U ovoj tradiciji vrijednost znanosti nicim se ne dovodi u pitanje. Polazi se od toga da su prirodne znanosti neosporno vrlo uspješne i da stoga mogu poslužiti kao paradigma racionalnosti uopce. A da je racionalnost jedna i jedina o tome takoder nije moglo biti nikakve sumnje. S druge strane, inace vrlo divergentne struje kontinentalne tradicije ujedinjene su u kritickom pristupu znanosti. kriticnost je ponegdje oštra i posve negatorska, a ponegdje blaga i reformatorska; katkada se poduzima nošena nostalgijom prema pred-znanstvenim vremenima, a katkada s utopistickom usmjerenošcu prema post-znanstvenoj buducnosti. Jedan je stav, medutim, zajednicki: znanost je tek jedan i nipošto jedini oblik istinite spoznaje. Štoviše znanost je tek izvedenica ili nagovještaj jedne dublje egzistencijalne ravnine te stoga nikako ne može biti jedina pa cak ni dominantna preokupacija filozofije. Prešutno se uzima da covjekov odnos prema onom dubljem egzistencijalnom sloju njegova bica ne može biti znanstven niti pristupacan znanosti. Razlike u pogledima na status znanosti svakako potjecu otuda što je kontinentalna tradicija nasuprot ideji jedinstvene znanosti istakla podjelu na znanosti o prirodi i znanosti o covjeku, a svoj napor usmjerila na razumijevanje ovih potonjih. Ne može se osporiti da se 21 P.D. Asquith, H.E. Kyburg Jr., Current Research in Philosophy of Science, East Lansing, Mich.: Philosophy of Science Association, 1979, str. 95. 22 G. Radnitzky, Conteporary Schoolc of Metascience, Göteborg: Akademiforlaget, 1970, Knjiga druga, str.3.

73

moderan covjek razlicito odnosi prema bicima prirode s jedne strane i prema drugim ljudima i ljudskim proizvodima s druge strane. A ipak covjek je, ili bi barem u svom emancipiranom stanju to trebao biti, jedinstveno bice. Pristajuci uz ovaj rascjep kontinentalna je tradicija s pravom podvrgla oštroj kritici logicko-empiristicko ekstrapoliranje uvida u prirodne znanosti na duhovne i društvene, ali je istodobno zaprijecila primjenu svojih uvida na prirodoslovlje. Danas se to obilno ali i nesmotreno nadoknaduje pa su obje tradicije barem u tome izjednacene što nekriticki nude svoje usluge istrajuci na nedovoljno propitanoj i nejasno definiranoj podjeli. U našoj sredini kontinentalna tradicija dobro je poznata. Poznat je i prihvacen njen odnos prema znanosti uopce i prirodoslovlju posebno. Zato, a i zbog razloga koji ce postati vidljivi tijekom izlaganja, ovaj prikaz bavit ce se prvenstveno onom drugom stranom. Tamo se naime u posljednje vrijeme odvija zanimljiv razvoj. Ipak prije nego se u to upustimo nekoliko napomena o kontinentalnoj tradiciji nece biti na odmetu. Ponajprije u hermeneuticko-dijalektickom ili kontinentalnom pristupu znanosti iznenaduje jedna fundamentalna nedosljednost, koja je vec naznacena, a kojom se sada moramo pobliže pozabaviti. Vidjeli smo da je zbog razlike u predmetima podjela na znanosti o prirodi i znanosti o covjeku opravdana, ali je opravdano i insistiranje na tome da je prirodoslovlje ljudska djelatnost, koja se materijalizira u ljudskim proizvodima simbolickog i praktickog karaktera. Podjelu je dakle trebalo izvršiti unutar “metaznanosti” duhovnih i društvenih znanosti. Drugim rijecima, bilo je prirodno ocekivati da ce se i prirodoslovlju prici na isti nacin kao i drugim ljudskim djelatnostima. Logicki empirizam je takvo bavljenje prirodnim znanostima nazvao “znanost o znanosti”, suprotstavio ga “logici znanosti” i iskljucivo iz domene svog interesa. Nedosljednost hermeneuticko-dijalektickog pristupa sad leži upravo u tome što taj izazov nije prihvatio. Time ne samo što je “znanost o znanosti”, tj. psihologija, sociologija, povijest itd. prirodoslovlja, ostala na nicijem terenu nego se hermeneuticko-dijalekticki pristup implicite proglasio nenadležnim ili cak neprimjenjivim na prirodoslovlje. Izostalo je cak posve otvoreno postavljanje pitanja: Uzimajuci u obzir posebnost predmeta, da li su metode hermeneutike, fenomenološke redukcije, psihoanalize i kriticke sociologije primjerene studije prirodoslovlja kao ljudskog fenomena? Negativan odgovor narušava konzistenciju hermeneuticko-dijalektickog pristupa i ugrožava pretenziju da se u okviru tog pristupa ostvari cjelovita predodžba o covjeku. Pozitivan odgovor povlaci pitanje o evidentno nužnoj modifikaciji pristupa da bi se izrazila specificnost predmeta. Umjesto jednog ili drugog dogodilo se trece. Kontinentalna filozofija, usprkos stanovitim upozorenjima vlastitih pristaša ili simpatizera, prihvatila je legitimnost logickog empirizma kao filozofije prirodnih znanosti. štoviše prihvatila je logicki empirizam kao adekvatnu filozofiju prirodoslovlja bez ikakve provjere. Da budem posve precizan, prihvatila je predodžbu o prirodnim znanostima koju je izgradio logicki empirizam za sliku znanosti same ukinuvši tako potrebu za vlastitim istraživanjima. Ova nedosljednost povukla je za sobom nekoliko drugih. Krajnja svrha hermeneutickog, psihoanalitickog ili sociokritickog pristupa jest razumijevanje vlastite situacije, dovodenje u svijest svih ogranicavajucih faktora, jednom rijecju samosvijest. Kriticki odnos prema prirodoslovlju, tako karakteristican za kontinentalnu tradiciju, trebao je takoder rezultirati takvom kritickom samosviješcu. No prema pravilima same metode takva se kriticka samosvijest može generirati samo iznutra kroz hermeneuticku spiralu i uz uzajamnu interakciju “pacijenta” i “terapeuta”. Metoda dakle nalaže dijalog ne sa izvanjskom slikom predmeta vec sa predmetom samim i zahtijeva da “terapeut” ude u svijet “pacijenta” te da pored samorazumijevanja bude ostvareno i razumijevanje. Apsurdno je bilo prihvatiti precicu koju nudi logicki empirizam, narocito kada se znade da on ne upotrebljava istu metodu.

74

Nevoljkost da se ude u znanstveni svijet prirodoslovlja, koji je – mora se priznati – postao teško pregledan, kao da je stvorila nemirnu savjest. Prema posljedicama koje empiristicki pristup ima ukoliko se konzekventno primijeni na društvene i duhovne znanosti i prema površnom uvidu u vezu prirodoslovlja i njegove primjene u tehnici, unaprijed je stvoren sud o znanosti kao hipostaziranoj kvaziprirodnoj sili koja prijeti ljudskoj slobodi i opstojnosti. U svijetlu takvog apriornog suda biva jasno zašto je tako lako prihvacen logicko-empiristicki model prirodnih znanosti kao stvarni odraz njihove naravi i zašto se spremno odustalo od vlastitih istraživanja. Svojom instrumentalizacijom subjekta, svojom strašcu za algoritmom i svojom imperijalistickom idejom jedinstvene znanosti logicki se empirizam izvanredno uklapa u onu unaprijed stvorenu predodžbu o novovjekovnoj znanosti kao hipostaziranoj sili od koje se covjecanstvo mora emancipirati. A da bi nedosljednost bila potpuna, kad se zamišlja kako bi to emancipirano covjecanstvo kao skladna komunikacijska zajednica trebalo izgledati, onda se pred nas stavlja tip zajednice kakav postoji u prirodnim znanostima. Konacno, i pored toga što je vec posudena jedna slika znanosti, kontinentalna filozofija ne odustaje od težnje da i znanost sagleda iz neke implicitne ili eksplicitne filozofske antropologije. To je posve prirodna i legitimna težnja. No ako je filozofska antropologija cjelovit uvid u bit covjeka i njegovo mjesto u svijetu, ne bi li minimalni zahtjev na takvu antropologiju morao biti da bude u skladu, ili još skromnije, da ne proturjeci uvidima prirodnih znanosti. ne bi li, dakle, poznavanje onoga što o covjeku i svijetu na izravan ali i neizravan nacin kažu prirodne znanosti moralo biti neizostavnim dijelom takva napora? Praznina koja se ovom fundamentalnom nedosljednošcu otvorila pocela je zjapiti onog trena kada je postalo jasno da originalan program logickog empirizma nije u stanju da istodobno realizira svoj program racionalne rekonstrukcije i ostane vjeran stvarnoj znanosti. pokazalo se da u sheme logickog empirizma prirodoslovlje naprosto ne ulazi te da su one u biti ipak spekulativna intelektualna konstrukcija daleko od života, ljuštura u koju se ne može smjestiti realni sadržaj. Kada se pokušalo malim izmjenama dotjerati program pojavile su se u njemu pukotine kroz koje je provalila lavina pocevši ispunjavati ispražnjen prostor. Tim se procesom želim sada pozabaviti.

75

3. Filozofija i znanost ( jedan primjer ) Promatrati odnos izmedu filozofije i znanosti u samom startu je problematican jer da bi se promatrao odnos izmedu necega onda to nešto podrazumijeva definiranost i omedenost po svom cilju i predmetu. Jednostavnije receno da bi se ispitivao odnos izmedu filozofije i znanosti moramo dati odgovor što je to filozofija a što znanost? Mi cemo izbjeci ovakvu situaciju jer je vjerojatno ovakav put vec u samom pocetku osuden na propast, a i cilj ovog razmatranja jeste naslucivanje problematike koji omogucava daljnje razmatranje. Kako je, posebno u ovom slucaju, pokušaj analize odnosa u mnogome vec paradigmicno odredeno nekom stavu, odnosno racionalnim ili manje racionalnim razlozima prihvacanja neke od mnogih škola iz oblasti filozofije ili filozofije znanosti mi cemo svjesno razmatrati jedno stajalište koje nam se cini heuristicki i metodski ispravno. Za ilustraciju odnosa izmedu filozofije i znanosti uzet cemo dva teksta Philippa Franka a to su »Lanac koji povezuje znanost i filozofiju« i »Prekidanje lanca«23 Sukladno vec navedenom, moramo naglasiti cinjenicu kako P. Frank, uglavnom, stoji na pozicijama logickog pozitivizma, tako se i zakljucci moraju uzeti sa rezervom i promatrati u tom kontekstu. No, ono što je za nas bitno jeste naslucivanje problematike a što i jeste cilj ovog rada. Ovdje ce, sukladno stavovima logickog pozitivizma koji su izveli jedan lingvisticki obrat, pozornost biti okrenuta ka jeziku i to uglavnom njegovom semantickom dijelu. Kada govorimo o znanosti uvijek govorimo o dvije razine govora ili apstrakcije. Prva od njih je razina svakodnevnog zdravorazumskog iskustva, a to je razina izravnog opažanja. Pri cemu ovako postavljena stvar podrazumijeva to kao cinjenicu postojanja nekog zajednickog iskustva oslobodenog bilo kakvog psihologizma. Dakako, da bi se moglo s pravom postaviti pitanja postuliranja ovog jezika, ali ga možemo prihvatiti kao posljedice znanstvene objektivizacije i ovo moramo prihvatiti jer pretpostavlja onaj dio koje sama zadanost mora prihvatiti. Druga razina, o kojoj govori Frank, je ona opcih principa. Oni su veoma udaljeni od iskustva i nisu, kao što je to bio slucaj sa prethodnim jezikom, nekakvo kolektivno vlasništvo. Znanost se u biti sastoji od tih principa.24 Dakako, ovako postavljena stvar odmah namece pitanje, koje ce za Franka biti i glavni problem filozofije znanosti, kako od zdravorazumskih iskaza dolazimo do opcih znanstvenih principa? Navedimo skalu pitanja koji se pojavljuju: »Koji je zapravo odnos izmedu zdravorazumskih iskaza i tih opcih principa? Dali je puko zdravorazumsko iskustvo dovoljno? Jesu li opci iskazi znanosti jednoznacno odredeni ili isti skup zdravorazumskih iskaza može dovesti do razlicitih opcih iskaza? Ako je ovo drugo slucaj, kako možemo izabrati jedan od tih opcih iskaza radije nego drugi? Kako dolazimo od jednog – zdravorazumskog iskustva – do drugog – opcih iskaza znanosti?« To je, po Franku, središnji problem filozofije znanosti.

23 Izvorne tekstove možete naci na hrvatskom jeziku u zborniku “Filozofija nauke” (priredio Neven Sesardic), Nolit, Beograd, 1988.god. 24 Evo kako Frank objašnjava razliku izmedu tih iskaza: »Iskazi tog tipa su: ''U ovoj sobi stoji okrugli stol …'' ili ''Na ovoj vagi kazaljka se podudara sa znakom izmedu dva i tri …'' Opce slaganje je zacijelo moguce o iskazima tog tipa. Ne tvrdimo da takvi iskazi opisuju ''višu stvarnost'' nego neki drugi izrazi; niti ne želimo reci da je opisani svijet ''pravi'' svijet. Takve iskaze cinimo osnovom citave znanosti samo zato što se može postici opce slaganje medu ljudima prosjecnog obrazovanja o tome dali su u nekom posebnom slucaju takvi iskazi ''istiniti'' ili nisu. Govor koji se sastoji od takvih iskaza možemo nazvati zdravorazumskim govorom, ili svakidašnjim govorom… Ali situacija je potpuno razlicita ako razmotrimo opce iskaze formulirane u apstraktnoj terminologiji kao: ''Zakon inercije'' ili ''Ocuvanje energije'' …Zbog toga se, prirodno, postavlja pitanje: zašto prihvacamo neke opce naucne iskaze a druge ne?… « ( »Lanac koji povezuje znanost s filozofijom«. Filozofija nauke, str.102.)

76

U ovom dijelu vec se dade naslutiti da ce se tražiti jedan kontinuitet izmedu izvornog opažanja kao jednog kraja “lanca” i opcenitih izraza na drugoj strani. No put duž tog lanca nije, da tako kažemo, jednosmjeran jer ne postoji mogucnost da se iz nasumicnih opažanja ili bilo kog skupa opažanja jednostavno dode do opcih iskaza tj. teorije, odnosno da slucajna opažanja ne mogu dovesti do bilo kakve generalizacije. Ovdje se stvara jedan zacaran krug koji najviše problema zadaje “pozitivizmu”, tako da ovu cinjenicu uocavaju i najradikalniji predstavnici empirizma tj. pozitivizma. Frank u svom tekstu upravo navodi takav jedan primjer kao što je stav Augusta Comtea, koji se smatra ocem pozitivizma. Comte u svom tekstu Curs de philosophie positive navodi sljedece. »Ako, s jedne strane, svaka pozitivna teorija mora biti utemeljena na opažanjima, jednako je logicno, s druge strane, da naši umovi trebaju neku teoriju da bi opažali. Ako prilikom promatranja pojava nabismo povezali odredenim principima, ne bi bilo moguce te izolirane opažaje kombinirati i iz njih izvoditi neke zakljucke…Dakle, ljudski um je, od svog pocetka, stiješnjen izmedu nužnosti da formira stvarne teorije i jednako urgentne nužnosti da stvori neku teoriju kako bi se provela smislena opažanja. Naši umovi našli bi se zdrobljeni i zacaranom krugu, da nema, srecom, prirodnog izlaza kroz spontani razvoj teoloških pojmova.«25 Ovaj pasus, koji, da još jednom podvucemo, navodi jedan od tvoraca pozitivizma, nije samo bitan zbog konstatacije da postoji zacaran krug ako želimo poci od neposrednog opažanja ka opcim iskazima, nego da se izlaz iz ovog zacaranog traži u spontanim teološkim pojmovima. Ovo predstavlja primjer pokušaja traženja izlaza u filozofiji i to u njenom najosjetljivijem metafizickom promišljanju. Da bismo dali jasan i jednostavan prikaz onog “Zapadnog” pristupa znanosti i filozofiji, možemo poceti od Aristolela, ciji radovi predstavljaju najstariji pokušaj sistematskog pristupa znanosti i filozofiji. U svojoj knjizi o fizici (i fizika i filozofija fizike bile su ukljucene u taj drevni rad), on opisuje »prirodni put istraživanja«. Aristotel kaže: »Prirodni put istraživanja pocinje od onog što je lakše spoznatljivo i što nam je ociglednije, i ide dalje k onome što je ociglednije i suštinski razumljivije… jedno je da nam je nešto spoznatljivo a sasvim je drugo da je nešto objektivno razumljivo. Propisana metoda se sastoji u slijedecem: napredovati od onog što nam je jasnije, premda je suštinski nejasnije, prema onom što je suštinski jasnije i razumljivije.«26 Kao ilustraciju tog puta istraživanja možemo upotrijebiti primjer: promatrajmo neki papir koji pada. Njegovo gibanje je uglavnom svaki put drugacije, dakako, mi danas znamo da je u igri otpor zraka cije je djelovanje slucajno i promjenjivo. Dakle, naša opažanja papira koji pada su nam izravno spoznatljivi, jer ih vidimo vlastitim ocima, ali su suštinski nejasni, jer nisu u skladu s nekim uvjerljivim zakonom. S druge strane, zakon inercije, uzrocnosti i slicni su razumljivi i uvjerljivi jer odražavaju neku analogiju s našim vrlo uobicajenim iskustvima. Aristotel je želio reci da je jedna od temeljnih karakteristika naucne metode napredovanje od onog što nam je izravno spoznatljivo ka onom što je razumljivo. Aristotelov opis »prirodnog puta istraživanja«, koji »pocinje od onog što je lakše spoznatljivo i što nam je ociglednije, i ide dalje k onome što je još ociglednije i suštinski razumljivije…« Cijela ova ideja zasnovana je na cinjenici da postoje takvi opci principi koji su nam jasni i razumljivi iako su udaljeni od našeg neposrednog iskustva. Ako pogledamo svijet oko sebe, opažamo razlicite vrste fizikalnih fenomena: kretanje planeta oko sunca, gibanje cestica u elektromagnetskom polju itd. Nejasno je zašto se ti fenomeni zbivaju i zašto slijede posebne zakone. Uloga opcih principa je da na ucine uvjerljivim to 25 Ibid.str. 104. 26 Aristotel, Physics, iz The Works of Aristotel, izdao W. D. Ross, London, Oxford University Press.

77

zašto se ti fenomeni zbivaju na ovaj, a ne na neki drugi nacin. Ako razmotrimo lanac koji povezuje iskaze o našem izravnom iskustvu s opcim iskazima znanosti, možemo upitati koja je uloga ovog lanca u ljudskom životu. Tu ulogu možemo opisati tako da opišemo oba kraja lanca. Po Franku taj lanac od iskaza do opcih principa je ono što spaja filozofiju i znanost. Dakle, pojednostavljeno, niz bi izgledao otprilike ovako; iskazi o našem izravnom iskustvu – opci iskazi znanosti – opci iskazi filozofije (kao oni najopcenitiji principi). Dobivamo vrlo jasnu predodžbu lanca koji povezuje znanost s filozofijom ako uzmemo primjer astronomije kako ga je naveo Platon. Francuski fizicar, filozof i historicar, Pierre Duhem, istakao je da Platon, kratko govoreci, razlikovao tri stupnja astronomije: opažajnu, geometrijsku i teološku (ili filozofsku) astronomiju. Ovim redom one su smještene duž našeg lanca. Duhem opisuje Platonovo shvacanje na nacin koji nam je vrlo koristan ako želimo razumjeti odnos izmedu znanosti i filozofije u vrijeme kada su obje još sacinjavale jedan koherentan misaoni sistem: »Postoje tri stupnja znanja. Najniži stupanj je znanje putem osjetilnog opažanja. Najviši stupanj je znanje putem cistog razuma; on razmišlja o vjecnim bicima i, iznad svega, o vrhovnom dobru.«27 Ova dva stupnja znanja podudaraju se s onim što smo ranije zvali “zbrkane skupine” i “razumljivi principi”, ili “stvari videne našim ocima” i “stvari videne našim razumom”. Duhem zatim nastavlja: »Izmedu najnižeg i najvišeg stupnja znanja je neka vrsta pomiješanog i hibridnog rasudivanja koje zauzima srednji stupanj. Znanje rodeno iz tog srednjeg stupnja rasudivanja je geometrijsko znanje. Ovim trima stupnjevima znanja odgovaraju tri stupnja astronomije.«28 Može izgledati neobicno da nema sumnje da se ono što nazivamo »modernom znanošcu« razvilo iz tog “pomiješanog i hibridnog rasudivanja” koje karakterizira srednji stupanj znanja. Duhem nastavlja: »Osjetilno opažanje je odgovorno za astronomiju opažanja. Ova vrsta astronomije prati komplicirane krivulje koje opisuju zvijezde… geometrijskim rasudivanjem um stvara astronomiju koja omogucuje tocne oblike i konstante odnose. Ova »istinska astronomija« zamjenjuje nepravilne putanje koje je opažajna astronomija pomocu jednostavnih i konstantnih orbita pripisivala zvijezdama… komplicirane i promjenljive pojave su pogrešno znanje… cisti razum otkriva trecu i najvišu astronomiju, teološku (filozofsku) astronomiju… U konstantnosti nebeskih kretanja ona vidi dokaz postojanja božanskih duhova koji su sjedinjeni s nebeskim tijelima.«29 Ovo je bio slikovit opis onoga što bi smo nazvali klasicno jedinstvo znanosti i filozofije. No povijesni razvitak znanosti i ljudskog duha dovela je do raskida tog lanaca. Evo kako otprilike Philipp Frank objašnjava razloge tog raskida. Prekidanje lanca koji je povezivao znanost i filozofiju proizašlo je iz cinjenice da kriterij za prihvacanje principa nije isti u oba dijela lanca znanost-filozofija, ili drugim rijecima, duž cijele osi znanost-filozofija. Ovo razlikovanje je ocigledno povezano s dvostrukom kriterijem za vjerovanje. Ako imamo iskaze srednje opcenitosti – zakone fizike, na primjer – zašto vjerujemo da su oni istiniti? U znanosti upotrebljavamo kriterij istine koji traži da iz tih zakona možemo izvesti cinjenice koje se podudaraju s iskustvom. Kažemo da je zakon potvrden iskustvom. Kao što smo spomenuli, pogrešno je reci da su ti zakoni srednje opcenitosti ikada “dokazani” eksperimentom, ili još gore, da se oni mogu “izvesti iz cinjenica”. Iskaz se može izvesti samo iz iskaza vece opcenitosti, nikada iz onog manje opcenitog. 27 Pierre Duhem, Systéme du Monde, Paris, Hermann et fils, 1913, dio I, pogl. II, odj. XIII, str.100. i dalje. 28 Ibid.str.101. 29 Ibid.str.101.

78

Na primjer, iz iskaza »Svi ljudi su smrtni«, možemo izvesti cinjenicu da je pojedini covjek smrtan, ali iz cinjenice da su svi pojedini ljudi koje znamo bili su smrtni, ne možemo izvesti iskaz »svi ljudi su smrtni«. Medu Grcima je postajao covjek koji je tvrdio da mu nitko ne može dokazati da je smrtan. Tako dugo dok je bio živ nije htio vjerovati da je smrtan, a kad je umro nitko mu nije ništa mogao dokazati. Opci iskaz je uvijek proizvod odredene sposobnosti ljudskog uma; taj proces može se nazvati indukcijom, induktivnim nagadanjem, imaginacijom. U svakom slucaju, to nije logicki izvod.30 Tako, prema rijecima Svetog Tome Atvinskog, u neki iskaz možemo vjerovati zbog njegovih konzekvenci. Što je više konzekvenci koje ga verificiraju, više cemo u njega vjerovati. Ali, kao što je on takoder rekao, na taj nacin nikada ne možemo dokazati neki iskaz. Ptolomejski sistem ili kopernikanski sistem, valna ili korpuskularna teorija svjetlosti – iz obje teorije može se izvesti vrlo mnogo cinjenica. Prakticno je postaviti te iskaze, koji se zatim nazovu principima ili hipotezama. (Nema razlike izmedu principa i hipoteze. Kada neku hipotezu pocnemo ozbiljno uzimati, zovemo je principom.) Znanstveno je stanovište da su opci iskazi dokazani ili potvrdeni samo svojim konzekvencama; ono što oni »intrinzicno« znace ne igra nikakvu ulogu. Po tom “cisto znanstvenom” stanovištu u pogledu takvih stvari ne bi trebalo gajiti nikakva posebna opredjeljenja. To stanovište povezujemo s naucnim krajem našeg lanca. Drugi kraj lanca, po Franku potjece iz težnje da se sazna “zašto”. Znanost nam ne kaže “zašto”; ona samo odgovara na pitanja koja se ticu onog što se zbiva, a ne “zašto” se to zbiva. Ova težnja da se otkrije “zašto” nije ništa drugo nego težnja da se izvedu naucni iskazi iz opcih principa koji su plauzibilni i razumljivi. Ta težnja proizlazi iz uvjerenja da takvi principi postoje. Bilo je, naravno, veoma mnogo shvacanja o kriterijima za to što je plauzibilno i razumljivo.

3.1. Radanje znanosti u modernom smislu Jedan od najvecih filozofa dvadesetog stoljeca, A. N. Whitehead je napisao: »U citavom svijetu i u svim razdobljima bilo je prakticnih ljudi, zaokupljenih ne svedivim i tvrdoglavim cinjenicama; u citavom svijetu i u svim razdobljima bilo je ljudi filozofskog temperamenta, koji su bili zaokupljeni smišljanjem opcih principa.«31 U antici i srednjem vijeku bilo je vrlo malo suradnje izmedu te dvije vrste ljudi. Whitehead istice da je znanost u modernom smislu rodena kad je zapocela ta suradnja i kada su oba interesa, za cinjenice i za ideje, spojena u jednoj te istoj osobi. »Sjedinjenje strasnog interesa za pojedinacne cinjenice s jednakom privrženošcu apstraktnim generalizacijama proizvodi novinu u našem današnjem društvu.« 32 William James je opisao ova dva tipa licnosti u svojim predavanjima o pragmatizmu. Nazvao ih je “nježnim” i “cvrstim” naravima; cinilo mu se da iskljuciv interes za stroge cinjenice ukazuje na “cvrstocu” karaktera. Whitehead je pretpostavio da do suradnje izmedu ove dvije vrste nije moglo doci prije rodenja našeg “sadašnjeg društva”. U društvu anticke Grcke “filozofi” i “znanstvenici” koji su se zanimali za opce principe pripadali su višoj društvenoj klasi od obrtnika, koji su se zanimali za “cvrste cinjenice” tehnicke primjene. Ovi drugi su pripadali nižoj klasi i nisu imali razumijevanje za opce ideje. Znamo, medutim, da su stari Grci i 30 Ovo je problem induktivnog zakljucivanja koji smo vec naveli da ga je Hume oznacio kao problematicnog. 31 Alfred North Whitehead, Science and the Modern World, New York, The Macmillan Company, 1925, pogl. I. 32 Ibid.

79

Rimljani pokazivali cudesno umijece i vještinu u gradnji a cak i u nekim podrucjima mehanicke konstrukcije, ali znanje tih antickih graditelja i inženjera nije bilo “filozofsko” ili “naucno”; bilo je cisto tehnicko. Njihove metode nisu bile izvedene iz Aristotelove organicisticke fizike. Sada cemo pokušati razumjeti zašto se lanac znanost-filozofija prekinuo. U antici i srednjem vijeku, zahtjevi da se opci principi provjeravaju opažljivim cinjenicama nisu bili vrlo strogi, ako su uopce postojali. Obicno su samo vrlo neodredeni rezultati bili izvodeni iz “razumljivih principa”. Medutim, stari Rimljani i Grci izgradili su vrlo zanimljive gradevine na temelju tradicije obrtništva koja je bila prenošena s jedne generacije na drugu bez teorije. Upotrebljavali su ono što danas zovemo “prakticno znanje”. Iz onog što nazivamo znanošcu i filozofijom nisu uopce mogli izvesti nikakvo tehnicko “prakticno znanje”. Prakticna primjena znanosti je u potpunosti proistjecala iz tradicije obrtništva. Nije bilo zahtjeva za tom primjenom od strane znanosti. Otprilike od 1600. godine, medutim, znanost je postala pretencioznije; željela je izvesti prakticnu mehaniku iz teorijske mehanike. Tada se lanac prekinuo u sredini. Iz principa srednje opcenitosti, fizikalnih zakona, mogle su se izvesti opažene cinjenice. “Znanstvenike” više nije zanimalo da li se fizikalni zakoni mogu izvesti iz principa više opcenitosti. Veliki primjer u povijesti je neuspjeh teorije koncentricnih krugova da objasni položaje planeta na nebu, koji je doveo do uvodenja “ružne” teorije epicikla, a teorija epicikla nije se mogla izvesti iz razumljivih principa. Prekidanje lanca dovelo je do znanosti u njenom modernom smislu kao jednog dijela antickog lanca “znanost-filozofija”. Covjek je postao svjestan da su iskazi izvedeni iz razumljivih i lijepih principa mogli samo na vrlo neodreden nacin objasniti opažene cinjenice. Jedinstvo znanosti i filozofije bilo je moguce samo tokom razdoblja razdvojenosti znanosti i tehnike. Moderna znanost se rodila kada je tehnika postala naucna. Dakle, za Philippa Franka, sjedinjenje znanosti i tehnike bilo je odgovorno za razdvajanje znanosti i filozofije. U modernoj znanosti, koja se smatra vrlo egzaktnom, nijedna teorija se ne slaže sa svim cinjenicama. Mi prihvacamo neke opce principe koji izgledaju uvjerljivi i pokušavamo izvoditi cinjenice koliko je to moguce. Cini se vrlo zgodnim reci da odbacujemo neku teoriju na osnovu jednog neslaganja s cinjenicama, ali nitko to nece uciniti prije nego što se pronade nova teorija. Dobar primjer je to što znanstvenici osamnaestog stoljeca nisu napustili hipotezu o “flogistonu” kada je otkrivena cinjenica koja je bila suprotnosti sa zakljuccima izvedenima iz nje. Ako je otkrivena neka posebna cinjenica koja je u kontradikciji s nekim zakljuckom izvedenim iz teorije ili pojmovne sheme, jedina stvar koju možemo sa sigurnošcu nauciti iz te kontradikcije je da “nešto nije u redu” s tom teorijom, ali ne znamo tocno što nije u redu. Teorija sadrži veliki broj iskaza koji mogu biti isprepleteni na složen nacin. Novootkrivena cinjenica ne kaže nam koji je od iskaza neistinit. U uobicajenom žargonu znanstvenika, rekli bismo, “da je teorija opovrgnuta” cinjenicama ako se moraju ispustiti iskazi koji su “bitni” za teoriju. Zatim, pomocu kojeg kriterija razlikujemo bitne od slucajnih dijelova teorije? Pretpostavljamo da “bitni dio teorije” zapravo znaci “bitan za odredenu svrhu teorije”. Prema tome, ne možemo reci da odredena cinjenica opovrgava odredenu teoriju, vec jedino da je ona nespojiva s odredenom svrhom te teorije. Imamo slobodu da modificiramo iskaze koji nisu bitni za tu svrhu i tako ostvarimo podudarnost s novom cinjenicom. Nova teorija, s druge strane, nikad ne bi bila prihvacena da nije imala stupanj jednostavnosti i ljepote. Ovi kriteriji su jasno povezani s filozofskom krajem našeg lanca. Cinjenica da ta dva kriterija nisu uvijek u najboljem skladu dovela je do pretpostavke da su

80

znanost i filozofija dva potpuno razlicita podrucja znanja. Neki ljudi vjeruju da one nikada nece jedna drugu osporiti, da one mogu biti dva autonomna podrucja raspravljanja. Ovo stanje razdvojenosti je bilo prevladavajuci odnos izmedu znanosti i filozofije u sveucilišnoj nastavi tokom devetnaestog stoljeca i prve polovice dvadesetog. Danas je to još uvijek tipicno stanovište u našim institucijama višeg obrazovanja. S druge strane, cemo vidjeti da je bilo energicnih pokušaja za obnavljanjem jedinstva pomocu opcenitog pojma znanosti. Doznali smo da se os znanost-filozofija prelomila, jer uvjerljivi i razumljivi principi – koji su na neki nacin opisivali konacnu strukturu univerzuma – nisu dali prakticne rezultate na podrucju opažljivih cinjenica i tehnickih primjena. Kada je bila izgradena mehanicisticka znanost Galilea i Newtona, nije se razmišljalo da li su ti zakoni “razumljivi”. Kasnije, kada se pokazalo da ti zakoni vrlo dobro služe svojoj tehnickoj namjeni, sve više su se poceli smatrati “razumljivim” ili “filozofskim” principima. Možemo vidjeti kako ta mehanicisticka znanost prolazi tri stupnja. Na prvom stupnju zakoni su bili prihvaceni zbog njihovog podudaranja s opažljivim cinjenicama, ali su bili smatrani cisto deskriptivnima, jer nisu mogli biti izvedeni iz razumljivih principa koji su u to vrijeme bili organicisticki principi. Na drugom stupnju mehanicisticki zakoni su stekli reputaciju da su oni sami ocigledni i razumljivi. U dvadesetom stoljecu, medutim, iznesene su nove fizikalne teorije za koje se smatra da pokrivaju opažljive cinjenice bolje od mehanicistickih principa. Na tom trecem stupnju mehanicisticki principi se još uvijek smatraju razumljivima, ali ne više i prakticnima. Danas ljudi kažu da su nove teorije – kvantna mehanika i teorija relativnosti – prihvacene jer su prakticne (drugim rijecima, možemo konstruirati nove naprave atomske bombe koje nismo mogli napraviti ranije), ali da one nisu razumljive. Tako bi iz historijskog proucavanja izgledalo ispravno reci da ne postoji bitna razlika izmedu razumljivih principa i iskaza nauke iz kojih se mogu izvesti opažljive cinjenice. Za sto godina ce Einsteinova formula E = mc2 vjerojatno smatrati ociglednim iskazom. Ipak, upravo o toj distinkciji – izmedu razumljivih i cisto prakticnih iskaza – ovisi razdvajanje znanosti i filozofije. Od stalnog kretanja u koncentricnim krugovima do ptolomejskog sistema epicikla, do kopernikanskog sistema, do potpunog napuštanja kružnog kretanja i shvacanja o elipticnim putanjama planeta, ljudi su morali prihvatiti te teorije koje se radaju, jer su one donijele prakticne rezultate, cak iako je to znacilo slom njihovih razumljivih principa. Tu opcu napomenu sada cemo ilustrirati nekim primjerima. Kada je Kopernik iznio svoju heliocentricnu teoriju, suprotstavili su mu se ne samo zagovornici tradicionalne teologije i filozofije vec i autori koji su cvrsto vjerovali u empirizam u znanosti. Francis Bacon nazvao je Kopernika covjekom »koji ne mari da u prirodu uvede fikciju bilo koje vrste samo da bi mu racuni dobro ispali«.33 To znaci, drugim rijecima, da Kopernik primijenio samo “naucni” kriterij istine, a zanemario filozofski kriterij. Bacon je nazvao kopernikanski sistem “fikcijom”, dok je geocentricni sistem smatrao hipotezom ili teorijom. Sasvim mali broj znanstvenika i filozofa još i danas pravi razliku izmedu “fikcije” i “teorije”34. Vrlo cesto se Einsteinova teorija relativnosti naziva “fikcijom”, dok se Newtonova mehanika smatra “teorijom”. U cemu je razlika? Ako slijedimo Baconov nacin govora, “fikcija” je sistem iskaza iz kojih se matematickim zakljucivanjem mogu izvesti opažane cinjenice, ali iskazi koji sacinjavaju “fikciju” nisu sami po sebi razumljivi ili uvjerljivi. Oni se ne mogu razumjeti pomocu analogije s iskustvima svakidašnjeg života autori koji 33 Francis Bacon, Descriptio Globi Intellectualis (napisano vjerojatno 1612). Vidi The Philosophical Works of Francis Bacon, uredili Ellis i Spedding, London 1857. 34 Npr., u knjizi H. V. Gill, Facts and Fiction in Modern Science, 1944, pisanoj sa stanovišta tomisticke filozofije.

81

fizikalnim teorijama dvadesetog stoljeca pridaju etiketu “fikcije” misle tom rijecju potpuno isto što i Bacon. Medutim, teorija koja je po sebi razumljiva, bila bi vjecno valjana. Kada ona ne bi bila istinita zbog svojih opažljivih konzekvenci nego na osnovu »vlastite evidentnosti«, nikakvo novo iskustvo ne bi moglo izazvati bilo kavu promjenu u našem vjerovanju u njezinu valjanost. Kada je u dvadesetom stoljecu Einstein iznio svoju opcu teoriju relativnosti, pokazalo se da svaki referencijalni sistem u mehanici jednako prihvatljiv i da superiornost Sunca postoji samo unutar vrlo ogranicenog dijela univerzuma. Vjerovanje da je kopernikanska teorija bila razumljiva sama po sebi ponovni se pokazalo kao iluzija. Na vrlo slican nacin radikalne promjene je doživio stav prema Newtonovim zakonima kretanja. Njegova teorija planetarnog kretanja imala je dva temelja, zakon inercije i zakon gravitacije. Nijedna od tih hipoteza nije se Newtonovim suvremenicima cinila ni “razumljivom” niti cak “uvjerljivom”. Ipak, iz njih izvedeni matematicki zakljucci odlicno su se slagali sasvim poznatim opažanjima planetarnog kretanja, ukljucujuci cak i medusobne perturbacije. Newtonova teorija je bila prihvacena zbog svoje tehnicke savršenosti kao naucne “istine”, ali prvobitno ona nije bila priznata za “filozofsku istinu”. Najveci znanstvenici njegovog vremena, ljudi kao Huyghens i Leibniz, nisu bili skloni da prihvate principe koji nisu bili “razumljivi”. Za Leibniza su zakon inercije i zakon gravitacije bili “fikcije”, kao što je kopernikanski sistem bio za Bacona. Newton je poput Kopernika bio smatran covjekom koji bi prihvatio bilo kakvu fikciju samo da ona ispravnim matematickim zakljucivanjem dovodi do rezultata koji se slažu s iskustvom. Newton je svoju teoriju gravitacije smatrao analognom opisu mehanizma koji održava planete u kretanju. On se složio da bi pridonijelo napretku u razumijevanju kada bi se njegovi zakoni gravitacije i inercije mogli izvesti iz nekog razumljivog principa, ali on se radije ogranicio na ono što smo nazvali “cisto znanstvenim” aspektom i napustio traganje za razumljivim principima. Poceo je od principa “neposredne opcenitosti”. Njegov slavni iskaz »hypotheses non fingo« (Ne izmišljam hipoteze) drugim rijecima znaci: »Ogranicavam se na fikcije i ne marim za razumljive principe.« Njegov cilj je, za Franka, neosporno bila “naucna istina” a ne “filozofska istina”. Medutim, nakon velikih tehnickih uspjeha njutnovskih zakona, od pocetka devetnaestog stoljeca stalno je raslo uvjerenje da su sami njutnovski zakoni razumljivi. Povucene su analogije izmedu zakona i osobnog iskustva tromosti i, konacno, Newtonovi zakoni su bili smatrani “razumljivim principima”. Kada su postigli taj status, nisu više ovisili o daljnjem eksperimentalnom istraživanju. Bili su proglašeni ociglednim iskazima koji ce važiti ubilo kojem buducem sistemu fizike. Zauzimanjem tog opceg naucnog stanovišta zanemarili su smo veliki dio našeg lanca. Znanstvenik može reci da ga ostatak lanca uopce ne zanima i da o tome ne bismo trebali govoriti ni misliti. To je jedan nacin gledanja na te stvari, ali veoma mnogo ljudi ne slaže se da drugi dio lanca treba potpuno zanemariti. Buduci da se razumljivi principi ne mogu neposredno provjeravati metodama znanosti, moramo se zapitati kako možemo utvrditi da li je neki princip razumljiv ili nije. Neki vjeruju da postoji druga vrsta mišljenja pored naucnog mišljenja koja se naziva filozofskim mišljenjem. Drugi opet kažu da covjek o tome uopce ne može imati znanje; da nam je potrebna pomoc koja prekoracuje razum a ciji izvor je religija. Jasno je, medutim, da su ljudi željni da prošire znanje van okvira »znanosti« u modernom smislu na podrucje spomenutih razumljivih principa. Nalazimo takoder one koji kombiniraju oba stanovišta, koji ne žele proširiti ljudski razum van okvira onoga što smo nazvali logikom nauke, ali koji vjeruju, otkad su ljudi zainteresirani za opce principe, da oni pripadaju religiji, koja nadilazi ljudski razum i obraca se nadnaravnom. Ta kombinacija tvrdokornog znanstvenika s vjerom u nadnaravno nije rijetka.

82

Za filozofiju se takoder misli da se bavi hipotezama spekulativnije prirode od onih koje se mogu naci u znanosti. ne mislim da je to istina, jer sve hipoteze su spekulativne. Ne može se praviti nikakva razlika izmedu naucnih i spekulativnih hipoteza. Jedinstvo znanosti i filozofije u starom klasicnom smislu možda je najbolje opisano poznatim Descartesovim drvetom35: korijenje tog drveta odgovaralo je metafizici (razumljivim principima), deblo fizici (iskustvima srednje opcenitosti), a grane i plodovi onome što bismo nazvali primijenjenom znanošcu. On je promatrao cijeli sistem znanosti i filozofije kao što mi danas promatramo samo nauku; osjecao je da su metafizicki principi konacno opravdani svojim “plodovima”, ne naprosto svojom ociglednošcu. Ono što danas nazivamo primijenjenom znanošcu za njega se sastoji ne samo iz mehanike (inženjerstva) vec i iz medicine i etike; cak i danas govorimo o socijalnom inženjerstvu. Poteškoca je bila u tome što se iz opcih principa kartezijanske ili aristotelovske znanosti-filozofije nisu mogli izvesti nikakvi rezultati koji su se tocno slagali s opažanjem, ali izgledalo je da su ti principi razumljivi i uvjerljivi. Tako je drvo presjeceno u sredini. Da bi se izveli tehnicki rezultati, bilo je nužno poceti od fizikalnih principa u deblu, od sredine drveta. Znanost u ovom smislu morala je razmišljati samo o tome kako bi se plodovi razvili iz debla zanemarujuci korijenje iz kojeg su proizašli. Kasnije, u devetnaestom stoljecu, postojao je osjecaj da su Newtonovi zakoni mehanike ponovo uspostavili staro jedinstvo. Filozofija materijalizma razvila je ideju da zakoni mehanike igraju istu ulogu kao stari organski zakoni u aristotelovskoj filozofiji i da se iz njih sve može izvesti. Pocetkom dvadesetog stoljeca postalo je ocigledno da ni zakoni mehanike nisu potpuno zadovoljavajuci. Tada se pokušalo zadržati te zakone mehanike kao metafizicke zakone, a za cinjenice nuklearne fizike itd. smatralo se da su izvedene iz principa srednje opcenitosti. Ako pogledamo povijest znanosti, vidimo jednu vrlu cudnu pojavu. Nakon Newtona njegovi zakoni su poštivani zbog njihove prakticne koristi oni su se pokazali toliko prakticnima da su nakon nekog vremena stekli odredeni ugled pa su oni tada bili smatrani “razumljivim” principima. Kasnije se uvidjelo da je njihova prakticna korist bila precijenjena – da se fenomeni nuklearne fizike, pretvaranje mase u energiju na primjer, ne mogu iz njih izvesti. Tada je receno da se Newtonovi zakoni moraju sacuvati zbog njihovog “ugleda”, zbog toga što su razumljivi. Sada dolazimo do posljednjeg pitanja ovog poglavlja. Koji je zapravo kriterij na osnovu kojeg prosudujemo da li su ti principi “razumljivi” ili nisu? Zašto su neki zakoni uvjerljiviji od ostalih? Da bismo na to odgovorili, moramo razmotriti neke primjere, kao što su zakon dovoljnog razloga ili zakon o ocuvanju supstancije. Zašto nam se oni cine uvjerljivima? Nitko ne bi rekao da je Ohmov zakon ili zakon elektromagnetske indukcije “uvjerljiv” ili “razumljiv”, a kamoli “ocigledan”. Ako cinjenicu psihološki analiziramo, vidimo da uvjerljivost tih opcih zakona leži u njihovoj ocevidnoj analogiji s opažanjima koja su nam dobro poznata. Ocuvanje za fizicara znaci da funkcija odredenih mehanickih, toplinskih i elektricnih velicina ostaje konstanta. Zbroj tih velicina, koje su vrlo razlicite u razlicitim podrucjima, ostaje konstantan. Iz tog zakona fizicar može izracunati takve konzekvence kao što je brzina padajuceg utega ili cijena elektricne struje. Zatim on kaže da je “energija” supstancija koja se ne može uništiti. U svijetu našeg neposrednog, svakidašnjeg iskustva vidimo mnogo stvari koje se ocigledno ne mogu uništiti. Ne ocekujemo, na primjer, da kuce u kojima živimo nestanu pred našim ocima; a ako budu uništene, tješimo se mišlju da su one samo razgradene na atome i molekule. Naravno, danas znamo da se atomi mogu razoriti, ali se još uvijek

35 René Descartes, Principles of Philosophy, originalno izdanje na latinskom 1644, francuski prijevod 1647.

83

tješimo mišlju da to nije moguce s elektronima. Konacno, znamo da se sve može uništiti osim energije. Usporedivanje neceg vrlo složenog s necim jednostavnim i poznatim ne predstavlja jako dubok nacin mišljenja – mi zamjenjujemo složeni iskaz o ocuvanju energije koji upotrebljavaju fizicari opažanjem neposrednog iskustva da predmeti ne nestaju – ali ono pruža zadovoljstvo. Principi postaju nejasni kada izgube tu blisku analogiju sa svakidašnjim iskustvom, kao što je to danas slucaj s principima kvantne mehanike i relativnosti. Razlog što vjerujemo u te razumljive principe je zacijelo vrlo površan. Mnogi ne žele sami sebi priznati da to cvrsto uvjerenje proizlazi iz neodredenih analogija sa svakidašnjim iskustvom. Ta nevoljkost je bila izražena rijecima na slijedeci nacin: Ti principi imaju prirodu koju je vrlo teško opisati – znamo ih pomocu “intuicije”, pomocu neke vrste sposobnosti koja ne razlikuje od sposobnosti korištene u obicnoj nauci i koja daje pouzdane rezultate. Ti principi mogu biti vrlo uvjerljivi, ali oni nisu primjenljivi; oni dovode do kružnih zakljucivanja, upravo kao što je princip simetrije uvjerljiv ali nije primjenljiv dok ne opišemo koja su svojstva važna. Analogija izmedu opcih iskaza i svakidašnjeg iskustava može biti samo površna. “Ugled” tih razumljivih iskaza – razlicit od onog koji proizlazi iz njihovog slaganja s opažljivim cinjenicama – proistice iz te neodredene analogije sa svakidašnjim iskustvom. Tako, ako odsijecemo korijenje Descartesovog drveta, preostaje cežnja za tim neodredenim analogijama, da nam vrate osjecaj da možemo razumjeti opce naucne principe drugacije i bolje nego pomocu njihovih opažljivih rezultata.

3.2. Znanost u užem smislu Ako želimo upotrebljavati jezik u kojem su nas roditelji i ucitelji odgojili, možemo uvidjeti dvostruki cilj nauke: da pribavi tehnicko znanje i da unaprijedi “razumijevanje” univerzuma. Ovaj dvostruki cilj postao je osobito ocigledan kada je došlo do razdvajanja izmedu znanosti i filozofije. Tada se cinilo nemogucim da jedan te isti sistem misli ostvarit oba cilja. Mnogi su smatrali i još uvijek smatraju da znanost može pružiti samo tehnicko znanje, da ona ima samo izvjesnu tehnicku vrijednost. Za “pravo razumijevanje” potrebna nam je filozofija, koja postavlja principe koji su razumljivi i uvjerljivi, ali ne daje precizno prakticno znanje. To je nacin na koji su se znanost i filozofija odijelile. Medutim, nema sumnje da filozofija takoder služi prakticnom cilju. Dok znanost daje metode konstruiranja fizikalnih i kemijskih instrumenata, filozofija pruža metode za usmjeravanje ljudskog ponašanja. Tako filozofska strana dopire do svog prakticnog cilja cak na direktniji nacin nego znanost u užem smislu. Ono što podrazumijevam pod izrazom “znanost u užem smislu” je znanost u njenom stadiju odvojenosti od filozofije kao što se uci u našoj redovnoj nastavi znanosti. sa tog “znanstvenog aspekta” znanost bi trebala sadržavati što je moguce manje filozofije. Nastavnik polazi od opaženih cinjenica i postavlja principe iz kojih se te cinjenice mogu izvesti. “Znanost u užem smislu” ne zanima da li su ti principi “razumljivi”. Nastavnika, medutim, zanima to što se iz malog broja takvih principa “srednje opcenitosti” može izvesti veliki broj opažljivih cinjenica. To se naziva principom ekonomicnosti u znanosti. postavljanje malog broja principa iz kojih se može izvesti što je moguce više cinjenica je neka vrsta minimalnog zadatka. San nauke je da cinjenice izvede iz jednog principa. To se vjerojatno ne može postici. Ako se to ne može postici u okviru znanosti, može se zamisliti da bi se principi znanosti mogli izvesti iz jednog osnovnog principa u filozofiji, gdje se ne

84

zahtijeva tocno slaganje s opažljivim cinjenicama. Izvodenje svega iz vode, iz vatre, iz duha, kao što su pokušali uciniti stari Grci, predstavlja ekstremni slucaj ekonomicnosti. Nakon što je postavio neku jednostavnu formulu, znanstvenik mora iz nje izvesti opažljive cinjenice. Zatim mora ispitati te konzekvence, da bi vidio da li se one zaista slažu s opažanjem. Prema tome, rad znanstvenika sastoji se od tri dijela: 1. Postavljanje principa. 2. Izvlacenje logickih konkluzija iz tih principa da bi se iz njih mogle izvesti opažljive cinjenice. 3. Eksperimentalno provjeravanje tih opažljivih cinjenica. Ta tri dijela koriste se trima razlicitim sposobnostima ljudskog uma. Eksperimentalno provjeravanje koristi se sposobnošcu opažanja, da se registriraju osjetilni utisci; drugi dio zahtijeva logicko mišljenje, ali kako dolazimo do principa u prvom dijelu? To je jedna krajnje sporna stvar. Mnogi autori kažu »pomocu indukcije iz opaženih cinjenica« obratno od dedukcije. Ako znanstvenik opazi da se isti slijed cesto javlja, zakljucit ce da ce se to uvijek tako dogadati. To nas podsjeca na pricu o covjeku koji je kupio konja i želio ga navici da živi bez jela. Trideset dana uspio je sprijeciti konja da jede, i tako zakljucio da je konj tada bio izvježban da živi bez jela; ali trideset prvog dana konj je uginuo. “Indukcija” nije tako jednostavna. Pomocu nje teško možemo postaviti neku metodu za pronalaženje opcih principa poput gravitacije. Svi znamo pricu o tome kako je navodno Sir Isaac Newton nabasao na teoriju opce gravitacije kada mu je na glavu pala jabuka. Bez obzira da li je ta prica istina ili nije, bitno je to da ne možemo postaviti sistem indukcije na takvoj osnovi.

3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija Sad cemo opisati odnos izmedu znanosti i filozofije nakon što je došlo do raskida na nacin koji djeluje pomalo paradoksalno i koji zacijelo predstavlja pojednostavljenje. Ono ce, medutim, usmjeriti našu pažnju na glavna obilježja obaju podrucja ljudskog pregnuca. Principi nauke mogu se formulirati na takav nacin da budu vrlo daleko od zdravog razuma, ali se njihovo provjeravanje eksperimentom uvijek provodi na razini zdravorazumskog iskustva. Dolazi do paradoksalne situacije da je, na neki nacin, filozofija bliža zdravom razumu nego nauka. Filozofija je uvijek zahtijevala blisko podudaranje izmedu samih opcih principa i zdravorazumskog iskustva. Što je više znanost napredovala u teoretsko podrucje, to su se njeni opci principi sve više udaljavali od zdravog razuma. Rezultati opažanja i eksperimenta koji sacinjavaju cinjenicnu osnovu znanosti mogu se opisati jezikom svakidašnjeg života ili, drugim rijecima, zdravorazumskim iskazima. U aristotelovskoj i srednjovjekovnoj fizici, pravila se razlika izmedu u »teških« tijela, poput kamenja, koja padaju na zemlju, i “lakih” tijela, poput dima, koja se uspinju prema nebu. To je jezik obicnog covjeka. Prije uspona moderne fizike, oko 1660, taj zdravorazumski jezik se upotrebljavao ne samo u opisu opažanja vec i u formulaciji opcih principa znanosti: »Ako je tijelo teško, ono pada«. Herbertz Dingle je napisao: »Besmrtna slava Galileovog doprinosa mišljenju leži u tome što je on, iako samo polu svjesno, odbacio svakidašnji zdravorazumski svijet kao filozofsku nužnost.«36 U njegovom teorijskom sistemu sva tijela padaju na zemlju jednakim ubrzanjem. On je utro put Newtonovom 36 Herbert Dingle: ‘‘The nature of Scientific Philosophy’’, Proceedings of the Royal Society of Edinburgh, 1949, 62, dio IV, str. 409.

85

sistemu u kojem se planeti krecu prema istim zakonima kao kamen koji pada, premda izgleda da naše zdravorazumsko iskustvo ukazuje na temelju razlicitost izmedu ova dva tipa kretanja. Cinjenica je da se napredak u znanosti u velikoj mjeri sastojao u zamjenjivanju zdravorazumskog svijeta svijetom apstraktnih simbola. Ove primjedbe su od velike važnosti za razumijevanje suvremene znanosti. mnogi termini koji se ranije upotrebljavali u naucnom jeziku ne mogu se više upotrebljavati, jer opci principi suvremene znanosti sada upotrebljavaju termine koji su mnogo udaljeniji od zdravorazumskog jezika. Izrazi kao “materija”, “duh”, “uzrok i posljedica” i slicni danas su samo zdravorazumski termini i nemaju mjesto u strogom naucnom govoru. Da bismo postali svjesni te evolucije, moramo usporediti fiziku dvadesetog stoljeca s njenim prethodnicima u osamnaestom i devetnaestom stoljecu. Newtonovska mehanika je upotrebljavala termine kao “masa”, “sila”, “položaj”, “brzina” u smislu koji je izgledao blizak njihovim zdravorazumskim upotrebama. U Einsteinovoj teoriji gravitacije, “koordinate nekog dogadaja” ili “tenzorski potencijali” su termini koji su povezani s izrazima u našem zdravorazumskom jeziku dugim lancem objašnjenja. To još više važi za termine kvantne teorije kao “valna funkcija”, “matrica položaja” itd. Einstein je, u predavanju održanom u Oxfordu 1933. govorio o »provaliji koja se neprestano širi izmedu temeljnih pojmova i zakona s jedne strane, i konzekvenci koje treba korelirati s našim iskustvom s druge strane, provaliji koja se progresivno širi s rastucom unifikacijom logicke strukture, to jest, s reduciranjem logicki neovisnih elemenata potrebnih za osnovu citavog sistema«37. Naša opažanja i eksperimenti su, medutim, redovito bili opisivani zdravorazumskim jezikom usprkos svim promjenama u principima. Stoga se znanost sve više i više navikavala da upotrebljava razlicite jezike u istoj slici univerzuma i uskladivanje tih razlicitih jezika u jedan koherentan sistem postao je važan zadatak znanstvenika. Herbert Dingle je s pravom rekao: »Ako naglašavam potrebu oslobadanja naucne filozofije od prodiranja zdravorazumskih pojmova, to nije zato da podcjenjujem zdravi razum vec zato što u toj konfuziji danas leži veliki opasnost.«38 Zbog te konfuzije ako filozof i znanstvenik raspravljaju o opcim principima cesto se dogada da filozof prigovori da su znanstvenikovi principi nerazumljivi. Tu leži razlika izmedu dva kraja našeg lanca. Na znanstvenom kraju slaganje sa zdravim razumom je postignuto na razini izravnih opažanja, dok je na filozofskom kraju slaganje sa zdravim razumom pronadeno na razini samih apstraktnih principa. Francuski filozof Edouard le Roy39 je to opisao na vrlo ilustrativan nacin. Znanost polazi od zdravog razuma i iz uopcavanja indukcijom ili imaginacijom izvodi se znanost; ali izvedeni principi sami mogu biti vrlo udaljeni od zdravog razuma. Povezivanje tih principa direktno sa zdravim razumom – to je zadatak koji obavljaju filozofi. Filozofija unosi u znanost nešto za što znanstvenik »kao znanstvenik« nema interesa. Zapravo, znanstvenik je takoder covjek i ima svoje slabosti, ako se slabošcu može nazvati taj zahtjev da opci principi nauke budu sami po sebi uvjerljivi. Nastavnik fizike uvijek ustanovljuje da su studenti zahvalni za svaki nagovještaj koji zakone cini uvjerljivima. Tako možemo reci da je svatko za to zainteresiran. Znanstvenik “kao takav” se time mnogo ne bavi, ali to nam pokazuje nacin kako ljudi uopce racionaliziraju znanost, kako oni zamišljaju znanost. U ovom kratkom razmatranju u kojem smo koristili, uglavnom izvorno stavove, stavove Philippa Franka može se naslutiti problematika izmedu znanosti i filozofije što 37 Albert Einstein, On the methods of Theoretical Physics, Herbert Spencer predavanje, održano u Oxfordu 1933, preštampano u The World as I See It, Toronto, George McLeod, Ltd., 1934. 38 Herbert Dingle, op. cit., str. 403. 39 Edouard Le Roy: ’’Science et philosophie’’, Revue de métaphysique et du monde, 1899, I, 375 i dalje.

86

postaje jedna od tema same filozofije znanosti. Mogle bi se dati mnoge primjedbe na ovakav pristup, koji slijedi iz samog stava logickog pozitivizma kome pripada i sam autor, ali sigurno pokazuje svu bremenitost znanstvene spoznaje i njegovog odnosa prema filozofiji i obratno.

3.4. Filozofija i realne znanost40 Na kraju ovog Frankovog pristupa dajmo još neke interesantne stavove kao što je to dao V. Weizsacker: »Odnos filozofije prema takvoj pozitivnoj znanosti može se svesti na formulu: filozofija postavlja ona pitanja cije je nepostavljane bilo uvjet uspješnosti znanstvenih postupaka. Time se dakle tvrdi da znanost svoj uspjeh, medu ostalim, zahvaljuje time što se odrekla postavljanja stanovitih pitanja.« (V. Weizsäcker) Vrlo staro metodicko pravilo govori da nijedna znanost sama sebi ne zadaje objekt i metodu. Primjerice, pitanje kako povjesnicar utvrduje svoj predmet i odreduje svoju metodu samo nije

povijesno pitanje. Stajalište s kojeg se utvrduje objekt i metode neke znanosti uvijek je izvan znanosti. Razlika izmedu filozofije i realnih znanosti mogu se odrediti upravo na vec navedena tri obilježja realnih znanosti: Realne znanosti su empirijske i polazi od iskustva što u principu cini i filozofija, ali ona ne ostaje u toj ravni. Ona polazi od iskustva ali postavlja i pitanje o onome na cemu se temelji to iskustvo. Za filozofiju su bitni ne-empirijski uvjeti i temelji empirijskog, jer neka empirijska stvar naposljetku se ne da objasniti pomocu empirijske stvari. Za realne su znanosti, nasuprot tome, bitni empirijski uvjeti i temelji empirijskog. Navedimo jedan zoran primjer: Kada prirodna znanost pita: Kako je nastao svemir?, tada nužno traži neko empirijsko obrazloženje. Ona pita o necemu što je (u najširem smislu) empirijsko kao prethodnom uvjetu (uzroku) svemira. Kada Leibniz kao filozof pita: Zašto jeste bitak, a ne

40 Moramo napomenuti da se u odredenoj literaturi znanost definira razlicito obzirom na svoj predmet i širinu i cesto se ono što mi podrazumijevamo pod znanošcu definira kao realna znanost. Mi cemo u daljnjem tekstu koristiti izraz znanost, ali navest cemo kako glase ostale definicije znanosti da bi se osjetila razlika spram realne znanosti. Na kraju ovog kratkog dijela možemo dati neke uvriježene definicije Znanost Ako filozofiju oznacavamo kao znanost, možemo to uciniti samo u vrlo širokom neodredenom smislu. Znanost je tada jednostavno ukupnost znanja koje stoje u nekoj medusobnoj svezi a ta sveza pokazuje da ta ukupnost cjelina. Fundamentalna znanost Ona je fundamentalna znanost zato što pita o krajnjim, o ne-empirijskim temeljima, dakle o fundamentu svega empirijskog. Univerzalna znanost Ona pita o uvjetima mogucnosti iskustva zbilje u cjelini. Utoliko je filozofija univerzalna a ne pojedinacna znanost. Umna znanost Zahtjev je filozofije da svi njezini iskazi budu umni, dakle da svako umno bice mora uvidjeti da ti iskazi teže i zašto teže za dosljednošcu i uvjerljivošcu. Prijelaz sa iskustva na ne-empirijske uvjet mogucnosti iskustva ne sadrže dakle po sebi ništa poeticno niti fantasticno, vec sa argumentima zahtijeva nedvojbenu dosljednost. Kriticka znanost Ona je univerzalna kritika koja svako mišljenje, svaki svjetonazor, svaku smislenost podvrgava svojoj prosudbi kao umna znanost. Ona je kritika ideologije, religije, znanosti, tehnologije itd. Ona se bori protiv svakog dogmatizma i time u društvu obavlja prosvjetiteljsku funkciju. Odnosno na kraju možemo reci: Filozofija je kriticka umna znanost o uvjetima mogucnosti iskustvene zbilje kao cjeline.

87

ništa?, tada on ne pita o nekom empirijskom prethodnom uvjetu, nego o ne-empirijskom temelju empirijskog. Isto možemo izraziti i znamenitom Kantovom formulacijom: filozofija pita o uvjetima mogucnosti iskustva. Ona (poput realnih zanosit) polazi od iskustva. Zatim potaknuta cudenjem i dvojbom pita: Kako je iskustvo moguce?, Koji uvjeti omogucavaju iskustvo?. I tu vrijedi, po Kantu, ti unijeti mogucnosti iskustva ne mogu opet biti iskustvene stvari medu drugim iskustvenim stvarima. Filozofija, štoviše, kaže: pokazuje se da je iskustvo i samo uvjetovano; ona upucuje na uvijete koji iskustvo omogucuje, ali same nisku iskustvene stvari. Realne znanosti su tematski reducirane zato što svoju temu (svoj predmet) ogranicavaju na neki odredeni aspekt. Filozofija se ne odvija u tematskoj redukciji. ''Istina je cjelina'' ( Hegel ). Filozofija se ne veže za odredeno gledište, nego pita o cjelini i onda kada se bavi odredenim isjeccima za nju je bitna cjelina i uvjeti njezine mogucnosti. Realne znanosti su metodicki apstraktne jer svoje pojedinacne isjecke iskustvenog svijeta s odredenog gledišta i pomocu odredenih metoda. Filozofija nije metodicki apstraktna jer ne pretpostavlja nikakvu metodu pomocu koje pristupa svojem predmetu. U ovom kontekstu možemo dati kao zoran primjer odnosa filozofije i znanosti koju daje A. Anzenbacher:41 O odnosu filozofije i realnih znanosti postoje najmanje tri razlicita shvacanja: 1. Filozofija je sluškinja realnih znanosti. Pojam realnih znanosti najviši je pojam znanosti uopce. Filozofija je samo rašclamba iskaza, pretpostavki i metoda realnih znanosti. To se stajalište zove scientizam, jer ono uspostavlja apsolutni autoritet realnih znanosti i njihovih metoda. 2. Filozofija pretpostavlja i sintetizira rezultate realnih znanosti. Rezultati tog shvacanja takozvane ''znanstvene slike svijeta''. I to je shvacanje obilježeno scijentizmom. 3. Filozofija je autonomna u odnosu na realne znanosti. Filozofsko istraživanje je iz temelja razlicito od istraživanja realnih znanosti. Filozofija nije empirijska znanost vec ne-empirijska znanost o empirijskom. Samo na taj nacin filozofija može govoriti o cjelini, te time pomoci pri odredivanju mjesta realnih znanosti u cjelini. U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na onaj dio znanstvenika i filozofa koji su razmatrali probleme u znanosti i koje možemo oznaciti kao pretece moderne filozofije znanosti. U tu skupinu spadaju mnoga znacajna imena koji su se bavili konkretnim ili opcim problemima znanosti. Tu prije svega spadaju H. Helmholtz, E. Mach, H. Poincare, P. Duhem i drugi. Mi se necemo posebno baviti tim periodom jer bi to zahtijevalo preveliku analizu za jedan uvod u filozofiju znanosti. Zato smo odlucili da djelomicnu pozornost obratimo na jednog velikog znanstvenika, matematicara i filozofa kao što je H. Poincare, ciji je rad ostao aktualan i do današnjih dana.

41 Arno Anzenbacher, Einfhurung in die Philosophie, Wien, 1981.

88

4. Henry Poincaré i filozofija znanosti Poincaré42 je bio nazvan »posljednjim univerzalistom«, jer se vjeruje da je bio zadnji covjek koji je bio u stanju imati uvid u sve matematicke grane; zato je Hadamard i mogao reci da »povijest Poincaréovog djela ne predstavlja zapravo ništa drugo nego samu povijest matematicke znanosti i problem koje si je ona u naše vrijeme postavila«.43 Poincare se morao, 1890-tih godina. u Francuskoj suociti s popularnim, odlucnim, neprijateljskim osjecajem prema znanosti. Dok su se francuski filozofi okrenuli od Comteovog pozitivizma i Taineovog materijalistickog determinizma prema idealizmu Henrija Bergsona, Poincare je postao pristaša znanosti i branio ju je od napada u trendu popularnog tiska, kao što Tolstojev argument da je znanost beskorisna jer ne može reci kako da živimo, i optužbe da je znanost bankrot. S druge strane, dugi uspjeh eksperimentalnih znanosti i rušenje principa koji su se dotad držali sigurnima naveo je njega da pomisli da je racionalizam mrtav. Hipoteticka metoda je glavna odlika Poincareove filozofije znanosti, a on ju je smatrao srednjim podrucjem izmedu dogmaticnih tvrdnji racionalistickog starog podrucja i suvremenih antiznanstvenih pogleda. Veliki poticaj njegovim filozofskim nazorima je izgleda bila težnja da dokaže da je znanost kumulativna i da napori znanstvenika kroz povijest nisu bili neplodni i uzaludni, unatoc promjenama koje su se unosile u fiziku i matematiku. On je obicno citan kao instrumentalist, kao netko tko smatra da znanosti trebaju težiti tome da daju proracun onoga što se može promatrati, a ne da objašnjavaju fenomene u smislu entiteta i procesa koji se ne mogu promatrati. Poincareovo stajalište da je (metricka) geometrija prostora stvar konvencije je cesto smatralo dijelom instrumentalistickog pogleda na sve teoretske entitete u znanosti, ukljucujuci prostor. Medutim, on je insistirao na tome da znanstvena teorija jest (ili može biti) istinita. Ustvari, on je sudjelovao u prepirki sa Duhemom o tome da li temeljni zakoni imaju istinosnu vrijednost. Duhem je tvrdio da temeljni zakoni nisu niti istiniti niti neistiniti, zato što su uvijek približni – stajalište koje je Poincare odbacivao. Nadalje, dok Poincare izricito porice postojanje atoma »Science and Hypothesis« (1902) prihvaca da je pretpostavka atoma bila korisna, ali se ne slaže da je bila jedino moguce objašnjenje za kemijske i druge fenomene, prihvatio je njihovo postojanje nakon što je proucio Perrinov rad, što pokazuje da on nije imao opcenitih strogih neslaganje sa teoretskim entitetima. U barem jednom slucaju Poincare prihvaca pobijanje temeljnih principa fizike, što on naziva prirodnom hipotezom, u empiristickoj teoriji. Kada 42 Jules Henri Poincare ( 1854 –1912 ) Henri Poincare je roden 29. travnja 1854. u Nancy-u u Francuskoj. Poincareovi radovi na podrucju matematike su bili na teoriji funkcija, i prije svoje tridesete postao je poznat po otkricu automorfne funkcije jedne složene varijable (Fuchsove funkcije). On je nagraden prvom nagradom za svoj doprinos na natjecanju o problemu n-body, koji je doveo do njegovog slavnog rada o nebeskoj mehanici. U ovom kontekstu je Poincare dokazao svoj teorem povratnosti koji je bio utjecajan u vrijeme razvitka teorije kaosa. Radio je na algebri i teoriji brojeva, i s vremenom je osnovao algebarsku topologiju, kombinatorijalnu teoriju ndimenzionalnih likova. Njegova predavanja o matematickoj fizici na Pariškom sveucilištu raspravljaju o širokom krugu problema fizike na prijelazu stoljeca, koje on smatra prijelaznim ili cak kriznim razdobljem. Takoder je razvio svoj konvencionalizam tvrdeci da nema prave metricke geometrije svemira i da je biranje izmedu euklidske i neeuklidske geometrije u fizici stvar prikladnosti. Bilo je polemika o tome da li se može reci da je njegov doprinos teoriji relativnosti bio preteca Einsteinovoj teoriji. Pred kraj Poincare se ukljucio u rasprave o temeljima matematike i razvio originalno rješenje semiotickih i teorijski postavljenih paradoksa. Poincare je objavio preko pet stotina znanstvenih spisa i preko trideset knjiga. Izabran je za clana Akademije znanosti, Legije casti i Academie Francaise u Franscuskoj, kao i u mnoga strana, znanstvena i filozofska društva, i bio je nagradivan mnogim nagradama casti. Tumacen kao potpuni radikalni konvencionalist, kao ultradicionalist ili kao nedosljedan, Poincare je uvijek bio izvor neprestanih rasprava i komentara filozofa. 43 J. Hadamard : »L'oeuvre mathèmatique de Poincarè«, Acta Mathematica 38, 1921, str. 204.

89

je prihvatio kvantnu teoriju kao što je predstavljena na prvoj Solvay konferenciji 1911. Poincare je odustao od hipoteze kontinuiteta. U fizici je dovoljno navesti teme Poincaréovih predavanja na Sorboni: kapilarnost, elasticnost, termodinamika, optika, elektricitet, telegrafija, kozmogonija, itd. Njemu je npr. Whittaker u svojoj poznatoj povijesti suvremene fizike pripisao i otkrice specijalne teorije relativnosti naslovljujuci jedno poglavlje »Lorentzova i Poincaréova teorija relativnosti«.44 Becquerel je nekoliko puta ponovio da ga je na istraživanje radioaktivnosti (koje mu je donijelo Nobelovu nagradu) navelo citanje jednog Poincaréovog eseja. Znacajan Poincaréov doprinos bilo je i rješenje starog problema stabilnosti suncevog sistema. Engleski znanstvenik George Darwin je 1909. godine izjavio da ce Poincaréovo djelo Mécanique céleste sljedecih pola stoljeca sigurno ostati rudnik ideja za istraživanje, što je medu ostalim potvrdeno i time što je spomenuta knjiga, pošto je 1967. godine prevedena na engleski, bila korištena kao standardni tekst na koji su se u istraživanju svemira oslanjali strucnjaci americke agencije NASA. U kinetickoj teoriji Poincaré je dokazao slavni teorem o “vjecnom vracanju” po kojem ce se u bilo kojem sistemu svaka, ma koliko nevjerojatna, konstelacija cestica ostvariti proizvoljno mnogo puta samo ako cekamo dovoljno vremena. Period vremena koji treba proteci da bi se slucajnim putem uspostavila odredena konstelacija cestica naziva se ponekad Poincaréov broj i iznosi 10N , gdje je N broj cestica koji sacinjava doticni sistem. (Taj broj je za bilo koji makroskopski sistem toliko velik da uopce nije važno da li se vrijeme izražava u sekundama, godinama ili milenijima; tih nekoliko faktora od deset za koliko se spomenuti broj povecava ili smanjuje uslijed izbora jedinice vremena može se u potpunosti zanemariti kada se radi o broju koji se izražava jedinicom pracenom milijardama milijardi nula!) Taj Poincaréov teorem igrao je vrlo znacajnu ulogu u razvoju termodinamike, a još je uvijek predmet velikog zanimanja u filozofiji vremena. Takoder, deset godina prije pojave opce teorije relativnosti Poincaré je izrazio pretpostavku da se gravitacija širi brzinom svjetlosti, a tada je cak govorio i o gravitacijskim valovima. Doista zacudujuce kako je Poincaré uz tako intenzivan rad na polju matematike i fizike uspio ostaviti iza sebe i cetiri historijski vrlo znacajne knjige eseje iz filozofije znanosti: La science et l'hypothèse, La valeur de la science, Science et méthode i Dernières Pensées. Pored opce filozofije znanosti koja ce biti predmet detaljnije analize u ovom tekstu, u tim se djelima raspravlja i o filozofiji matematike; tvrdeci da je matematika zasnovana na sinteticki apriornim istinama, Poincaré se suprotstavio logicizmu koji je sve više uzimao maha i ostalo je jadan od nepokolebljivih predstavnika intuicionisticke tradicije. Na medunarodnom matematickom kongresu u Rimu 1908. opisao je Cantorovo Mengenlehre kao bolest od koje ce se u buduce generacije smatrati izlijecenima. Poznati su Poincaréovi ironicni komentari upuceni pristupu matematici ciji su glavni zastupnici bili Frege i Russell. Nakon otkrica logickih antinomija napisao je: »Logistika više nije sterilna, ona sada proizvodi antinomije.« A na Couturatovu tvrdnju da je od objavljivanja Peanovog Formulaire de mathématiques logistika dala matematici krila, Poincaré je, smatrajuci da logistika nije omogucila niti jedno znacajno matematicko otkrice, uzvratio: »Kako to, evo vec deset godina imate krila, a još niste poletjeli!« U daljnjem dijelu ovog teksta obratimo pozornost na neke konkretne probleme kao što je premjer filozofija matematike.

44 Whittaker: A History of the Theories of Aether and Electricity, London: Thomas Nelson & Sons, 1953, str. 27-77. (radi potpunosti informacije treba reci da je medu povjesnicarima relativnosti Whittaker usamljen u tom ekstremnom minimiziranju Einsteinovog doprinosa.)

90

4.1. Filozofija geometrije Pocet cemo sa kratkim razmatranjem njegove filozofije geometrije i to uglavnom iz dva razloga; prvo, jer je problem geometrije ili geometrija jedno od bitnih pitanja filozofije i znanosti i njihov spoznajno-teorijski, logicki i metafizicki status duboko ukorijenjen u zapadnoj filozofskoj tradiciji. Drugo, cini nam se, kako Poincareovo rješenje u sklopu filozofije geometrije najslikovitije pokazuje njegov konvencionalisticko stajalište koje ima implikacije i na suvremeno shvacanje uloge geometrije fizickog prostora. Poincaré je tvrdio da nemamo intuiciju o udaljenosti i na taj nacin nemamo a priori metodu biranja vanjskog standarda kojim cemo definirati udaljenost. Nadalje, tvrdio je da ne postoji odlika prostora po kojoj bi se vanjski standardi mogli empirijski odrediti i time su moguce alternativne metrike. Buduci da se tvrdnje o geometriji ne mogu ni a priori niti empirijski odrediti, imaju poseban status kao konvencije. Poincareov konvencionalizam je cesto bivao analiziran u kontekstima kasnijih rasprava o prostorno-vremenskim teorijama. Najšire objavljen argument za konvencionalizam je epistemološki i vecina interpretira njegovog konvencionalizma je ucila da je on bio temeljen na epistemološkom argumentu. Mnogi su se mislioci priklonili odredenom stajalištu u opcoj filozofiji znanosti pod velikim utjecajem svojih pogleda na geometriju. Najpoznatiji primjeri za to su Kant, Helmholtz, Schlick, Reichenbach i Carnap. U tu grupu nesumnjivo spada i Poincaré. Epistemološki status geometrije stalno je bio u fokusu njegovog interesa, a zakljucci do kojih je došao baveci se tim problemom ostavili su vidljiv trag na njegovo generalno tumacenje nauke. Slicnost je primjetna vec i na najpovršnijoj razini: naziv »konvencionalizam« upotrebljava se da oznaci i Poincaréovo stajalište u vezi s geometrijom i u vezi s filozofijom znanosti opcenito. Prvo se stajalište u literaturi naziva geometrijski konvencionalizam, a drugo generalizirani konvencionalizam. Otkrice neeuklidskih geometrija45 u prvoj polovici devetnaestog stoljeca dobilo je odjek u filozofiji kao rijetko koje drugo otkrice u znanosti. uzdrmani su kantovsko vjerovanje u privilegirani status euklidske geometrije i nastojanje da se slika znanosti gradi po uzoru na tu »apodikticku« i »sigurnu« spoznaju. Doduše, možda nije suvišno u ovom kontekstu napomenuti da, nasuprot onome što se može ponegdje procitati, pojava neeuklidskih geometrija sama po sebi nije predstavljala konkluzivno opovrgavanje Kanta. Treba samo navesti što su Gauss, Bolyai i Lobacevski tocno dokazali, a što je Kant zapravo negirao, da bi se vidjelo kako izmedu tvrdnji dviju strana i nema izravne proturjecnosti Da je Kantovo stajalište neodrživo pokazalo se tek kada su Helmholtz, Poincaré i Reichenbach konstruirali situacije u kojima se opažene cinjenice mogu opisati neeuklidskom geometrijom. Poincaré je to ilustrirao slijedecom jednostavnom slikom nekog moguceg svijeta.46 Zamislimo da neka bica žive u svijetu zatvorenom unutar odredene sfere koja ima polumjer R. Zamislimo, takoder, da sva tijela u tom svijetu imaju isti koeficijent dilatacije (tj. da se jednako šire i smanjuju pri jednakim promjenama temperature), a da je apsolutna temperatura na pojedinim mjestima proporcionalna velicini R2 – r2 , gdje je r udaljenost mjesta o kojem se radi od središta sfere. Dakle, s približavanjem površini sfere temperatura ce se sve više snižavati, a bilo koje tijelo koje se bude kretalo u tom smjeru ce se proporcionalno smanjivati. Bicima koja žive u tom svijetu granica sfere ce zapravo biti nedostižna jer ce im se koraci koje prave, krecuci se od centra prema periferiji, konstantno smanjivati i u konacnom broju koraka uvijek ce ostati unutar sfere. Naravno, i svi mjerni instrumenti ce po pocetnoj pretpostavci trpjeti iste promjene svoje velicine; štoviše, 45 U Dodatku vidjeti o euklidskoj i neeuklidskoj geometriji. 46 H. Poincaré: Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989, str. 56-59

91

Poincaré pretpostavlja da su tamo i zakoni optike drukciji tako da nema mogucnosti da se na osnovi putanja svjetlosnih zraka ustanovi da su tijela u svom gibanju podložna spomenutim deformacijama. Bica iz opisanog svijeta, buduci da nisu svjesna univerzalnih promjena velicine pri kretanju od centra prema periferiji, uzet ce kao mjerne etalone tijela koja mi »izvana« smatramo krajnje neprikladnim za tu svrhu (tj. tijela koja mijenjaju svoju duljinu ovisno o mjestu gdje se nalaze). Oslanjajuci na rezultate mjerenja dobivene upotrebom tih tijela koja ona smatraju krutim (tj. nepromjenljive velicine), ta bica ce doci do zakljucka da žive u svijetu ciji je prostor neogranicen i cija je geometrija neeuklidska. Kao što se lijepo vidi iz Poncaréovog primjera, odluka o izboru geometrije usko je povezana s usporedivanjem duljina na razlicitim mjestima. Mjerni etaloni bica u zamišljenom svijetu zauzimat ce po našem mišljenju prostorne intervale razlicite duljine kada se pomicu s jednog mjesta na drugog; za njih ce, medutim, to biti tijela konstantne duljine i oni bi mogli tvrditi da smo mi ti koji upotrebljavamo mjerne motke koje se pri gibanju skracuju ili produljuju. Kako cemo utvrditi koja je strana u pravu? Odgovor na ovo pitanje koji su ponudili Reimann, Clifford i Poincaré, a koji su kasnije preuzeli i mnogi suvremeni filozofi (npr. Reichenbach i Grünbaum) svodi se na tvrdnju da su obje strane jednako u pravu. Ti autori smatraju da naprosto nema nacina da se nekim objektivnim putem ustanovi koji je od dva prostorna intervala »uistinu« veci. Stvar je u tome da pokazatelj koji se prirodno namece kao najbolje mjerilo za usporedbu duljina na razlicitim mjestima – broj tocaka u intervalima koje treba komparirati – ne dovodi ni do kakvog rezultata. Naime, broj tocaka u bilo kojem prostornom intervalu uvijek je isti: tocaka ima onoliko koliko ima realnih brojeva. U literaturi je ovo stajalište poznato kao teza o metrickoj amorfnosti ili kao teza o nepostojanju intrinzicne metrike prostora. Po tom gledanju prostor sam za sebe uopce nema metricka svojstva jer njegove objektivne strukturalne karakteristike ne daju osnove da se bez proizvoljnosti pripiše odredena dužina razlicitim prostornim intervalima. Kao što je receno, bilo koja dva prostorna intervala da uzmemo, u njima je uvijek sadržano isto tocaka, tj. onoliko koliko ima realnih brojeva. Dakle, po nekom, reklo bi se, najtemeljnijem strukturalnom svojstvu izmedu tih intervala nema razlike. Kako onda znati koji je od njih veci? Suoceni smo, prema tome, sa slijedecom situacijom: bilo koja dva prostorna intervala su medusobno ekvivalentna po jednim njihovom intrinzicnom svojstvu (po broju tocaka koje sadrže), a ono što jedino nakon toga preostaje, usporedba tih intervala s nekim fizickim predmetom, ima kljucni nedostatak da ne znamo ima li on istu duljinu kada se nalazi na razlicitim mjestima. Teškoce te vrste navele su Poincaréa da ustvrdi kako metricke relacije nisu stvar objektivne cinjenice i da, na primjer, u jednom clanku iz 1990. godine proglasi besmislenom tvrdnju da je udaljenost izmedu Pariza i Londona apsolutno veca od duljine jednog metra.47 Po Poincaréovom mišljenju preduvjet pripisivanja metrickih svojstava je da se odredeni skup fizickih predmeta odredi po definiciji kao skup predmeta koji imaju istu velicinu na razlicitim mjestima. Odluku o tome koja ce se tijela smatrati (tj. nepromijenjene velicine) pogrešno je prosudivati sa stajališta istinitosti ili neistinitosti (tj. po tome koliko se ona podudara sa stvarnošcu) jer bi to pretpostavljao da su neka tijela doista kruta i da je citav problem hocemo li ih uspjeti otkriti ili ne. Poincaré, naprotiv, brani ideju da je bespredmetno raspravljati o tome koja su tijela zapravo kruta te da postoji sloboda u

47 citiramo prema: R. Toretti: Philosophy of Geometry from Riemann to Poincarè, Dordrecht: Reidel, 1978, str. 339.

92

izboru koja ce se tijela uzeti kao kruta po definiciji. Tako se pitanje o tome koja su tijela kruta rješava usvajanjem jedne od nekoliko jednako legitimnih konvencija. Do sada izloženo razmišljanje svodi se u bitnome na slijedece korake: 1) Geometrija je nemoguca bez medusobnog usporedivanja razlicitih prostornih intervala. 2) Svi intervali su jednaki po svojim intrinzicnim svojstvima. 3) Onaj nacin usporedbe koji preostaje je korištenje fizickih predmeta koji ne mijenjaju svoju velicinu pri premještanju. 4) To kakvu velicinu neki predmet ima na razlicitim mjestima nije njegovo objektivno svojstvo, nego je stvar naše odluke da li cemo mu pripisati istu ili razlicitu velicinu. Buduci da se geometrija prostora temelji na komparaciji velicine razlicitih njegovih intervala, a buduci da jedina upotrebljiva metoda komparacije nužno sadrži odredeni element proizvoljnosti, proizlazi da i sam izbor geometrije mora bar u izvjesnom stupnju biti proizvoljan. Tu konzekvenciju svog razmišljanja Poincaré je u potpunosti prihvatio i ona je ostala poznata pod nazivom »geometrijski konvencionalizam«. Ideju da je sukob izmedu alternativnih geometrija zapravo prividan i da se one razlikuju jedino lingvisticki Poincaré je u osobito zaoštrenom obliku branio u jednom eseju iz 1990. godine: »Potpuno je jasno da, ukoliko covjek umjesto euklidske geometrije izabere geometriju Lobacevskog, on mora primijeniti i formulaciju zakona dinamike. Slicno kao što formulacija tih zakona nije ista kada covjek upotrebljava, recimo, engleski jezik, a ne francuski… Medutim, ako bi neki Francuz, naucivši dinamiku upotrebljavajuci francuski, eksperimentalno verificirao neki od tih zakona, da li bismo rekli da je on verificirao francuski?«48 Ukoliko doista nema jedne geometrije koja bi održavala pravu strukturu fizickog prostora, postavlja se pitanje odakle potjece vjerovanje u povlašceni status euklidske geometrije, vjerovanje na osnovi kojeg je ona bila proglašavana sinteticki apriornim istinom cak i nakon otkrica neeuklidskih geometrija. Poincaréov je odgovor hjumovski: nužnost koju pridajemo tvrdnjama euklidske geometrije naprosto je rezultat naše naviknutosti da imamo posla s tijelima koja se približno ponašaju euklidski. Ponašanje fizickih predmeta oko nas navelo nas je da usvojimo euklidsku geometriju, a da toga nismo ni bili svjesni, i upravo zato što izbor nije bio svjestan cini nam se da nam je on nametnut te da je bilo koja druga opcija unaprijed bila iskljucena. Kako sam Poincaré kaže, »ociglednost geometrijskih istina nije ništa drugo nego opiranje da se prekine sa starim navikama«.49 Zanimljivo je da usprkos tome što smatra da je izbor geometrije stvar konvencije i, prema tome, uvijek slobodne odluke, Poincaré tvrdi da euklidska geometrija nikada nece biti napuštena. Naime, opredjeljivanje izmedu razlicitih konvencija po njegovom mišljenju nije proizvoljno. Premda je, naravno, bespredmetno raspravljati o tome koja je od njih »bliža istini«, postoji kriterij koji može voditi naš izbor, a to je pogodnost. U pravilu nece sve konvencije biti jednako lako usvojive i sasvim je prirodno, kad se vec ni po cemu drugom relevantnom ne razlikuju, da ce biti izabrana ona koja je najpogodnija za baratanje i koja stvara najmanje teškoce. Prednost euklidske geometrije u odnosu na njezine rivale je u tome što je ona matematicki najjednostavnija. Evo kako to Poincaré obrazlaže: »[Euklidska geometrija] je najjednostavnija ne samo uslijed naših misaonih navika ili ne znam kakve neposredne intuicije koju bismo imali o euklidskom prostoru. Ona je najjednostavnija po sebi, isto kao 48 citirano prema: F.P. O’Gorman: “Poincarè’s Conventionalism of Applied Geometry” Studies in History and Philosophy of Science 8, 1977, str. 331. 49 H. Poincaré: Science et Mèthode, Paris: Flammarion, 1908, str. 108.

93

što je polinom prvog stupnja jednostavniji od polinoma drugog stupnja. Formule sferne trigonometrije od formula ravne trigonometrije, i takvima bi ih vidio i analiticar koji ne bi poznavao njihovo geometrijsko znacenje.«50 Da još jednom rezimiramo. U njegovoj znamenitoj paraboli o tome kako bi bilo mjerenje u neeuklidskom svijetu, on uvodi temperaturu kao »uzrok iskrivljenja« na naše mjerne uredaje, što se može uzeti kao argument da netko uvijek može predstaviti novu hipotezu da bi potkrijepio podatke koji proturjece njegovoj teoriji. Drugim rijecima, cesto se mislilo da Poincare upotrebljava verziju Duhem-Quine teze da bi obranio konvencionalizam. No, parabola je bila dio argumenta da se dokaže da je neeuklidski svijet ipak zamisliv. Kako konvencionalist mora pobiti a priori argumente da je svemir (prostor) euklidski, (kao što je Kantov), ovaj argument igra veliku ulogu u debati o konvencionalizmu, ali to ne mora biti cijela prica. Još se jedan od Poincareovih argumenta, koja je bio interpretiran kao epistemološki, tice definicija osnovnih pojmova u fizici. Lobatchevsky je predložio uporabu astronomskih mjerila da bi se odlucilo izmedu euklidske i neeuklidske geometrije. U odlomku, koji je bio predmet mnogih kontroverzi, Poincare dokazuje da nam vecina takvih mjerila može reci kakvi odnosi postoje izmedu odredenih fizikalnih predmeta, u ovom slucaju izmedu zraka svjetlosti. Ako netko uzme da su zrake svjetlosti ravne crte, on se obavezao na odredenu metricku geometriju prema rezultatima empirijskog testiranja. Ali on ne može povezati ravne linije s nekim drugim fizikalnim predmetom. Problem epistemološke interpretacije Poincareovog geometrijskog konvencionalizma jeste u tome da duhemski predodredeni argumenti predobro utemeljuju njegovu tezu. Ako interpretiramo Poincarea upotrebljavajuci ovakav argument da bi obranili njegovu tezu konvencionalisti metrike, postaje teško razumjeti kako je mogao upotrijebiti takve argumente samo u slucaju metrike. Ako on nije nijekao istinitost fizike opcenito, konvencionalnost metrike ne može jednostavno biti ocigledno poseban slucaj globalne predodredenosti. Alternativna obrana konvencionalnosti zasniva geometrijski konvencionalizam na potpuno racionalnoj teoriji prostora. Poincare je otišao još i dalje od tadašnjih Einsteinovih teorija u odbacivanju Newtonovog apsolutnog prostora i zadržao je cisto racionalan pogled: ne postoji fizicki prostor i svi bi mehanizmi trebali biti opisani kroz relacije fizikalnih objekata. Ovi odnosi izmedu fizikalnih objekata su izraženi u geometrijskim pojmovima, ali prema Poinacreu bilo koja metricka svojstva izražena u ovim odnosima su artefakti našeg opisa. On je smatrao da je cisti relativizam empirijski potvrden i da se cak ubrzanje i rotacije mogu tretirati kao relativni pokreti. Poincareova fizika je veoma programaticna, unatoc cinjenici što je on pomno slijedi razvitke u teorijskoj fizici i što je sam razvio ideje o teoriji relativnosti koja je bila blizu Lorentzovoj. No ipak, niti specijalna, niti opca teorija relativnosti nisu racionalne u smislu da podupiru konvencionalnost metrike, jer teorije relativnosti prostora ne mogu obrazložiti sve prostorne odlike bez dodavanja dovoljne strukture da bi se odredila standardna podudaranja. Ako se uzme da su argumenti relacionima pogrešni, možemo se složiti sa Skalarom da je jedini preostali nacin za dokazivanje konvencionalizma globalni argument predodredenosti. Iako epistemološka interpretacija konvencionalizma osigurava snažnu obranu, ona nije u skladu s Poincareovim opcim nazorima. Pogrešna interpretacija njegovih filozofskih nazora uzrokovala je da se on cini nedosljednim, a nedosljednost je diskutabilno gora nego nedokazanost empirijskom teorijom, a to je ono što podrazumijeva kada se tumaci da Poincare zasniva svoju konvencionalnost na relacionistickoj teoriji prostora.

50 H. Poincaré (1989) Ibid. str. 47.

94

Poincaréova filozofija geometrije, izložena ovdje samo u najosnovnijim crtama, predstavlja jedno od najviše raspravljanih stajališta u literaturi o filozofiji prostora. Medutim, kao što se i može pretpostaviti, mnogo toga se u gledanjima promijenilo za proteklih osamdesetak godina i cini se primjerenim na ovom mjestu sasvim ukratko razmotriti kako izgledaju Poincaréovi stavovi videni iz perspektive suvremenih diskusija o istoj tematici. Iz citavog prethodnog izlaganja Poincaréove filozofije geometrije bilo je lako uociti da se ona zapravo sastoji iz dvije osnovne komponente: teze o amorfnosti prostora (tj. o nepostojanju intrinzicne metrike) i teze o »vjecnosti« euklidske geometrije. Vratimo se najprije ovoj drugoj

4.2. Generalizirani konvencionalizam Svoje poglede na filozofiju geometrije Poincaré je u odredenom smislu proširio i na znanstvene teorije opcenito. Cak je i osnovna motivacija u opredjeljivanju za konvencionalizam u velikoj mjeri ostala ista. Naime, analogno situaciji s geometrijom, tvrdi se da empiristicko i kantovsko stajalište ne mogu objasniti status nekih kljucnih znanstvenih iskaza. Poincaré smatra da u fizici takoder postoje stavovi koji s jedne strane imaju mnogo cvršce osnove nego što bi to empiristi mogli dozvoliti (tj. stavovi koji se ne daju opovrgnuti iskustvenim opažanjima), ali koje s druge strane nije moguce smatrati sinteticki apriornim istinama nakon ozbiljnih prigovora koji su uzdrmali Kantovu filozofiju znanosti. Time se zapravo sugerira da klasicna podjela sudova na analiticke51, empirijske i sinteticki apriorne ne iscrpljuju sve mogucnosti. Po Poincaréovom mišljenju treba napraviti mjesta za još jednu vrstu – sudove koji su usvojeni kao pogodne konvencije. Ti sudovi nisu prihvaceni zato što tocno opisuju stvarnost (kao empirijski), niti zato što bi bilo proturjecno poricati ih (kao analiticki), a niti zato što odražavaju forme naših spoznajnih moci (kao sinteticki apriorni). Oni su prihvaceni ne zato što je stvarnost diktirala takvo opredjeljivanje, nego zato što ono dovodi do jednostavnijeg opisivanja fenomena nego što bi to bilo moguce na osnovi drukcijeg (i jednako legitimnog) opredjeljivanja. Sljedeci terminologiju Poincaréa, prvu vrstu konvencija cu nazvati »principima«, a drugu »indiferentnim hipotezama«.52 Zadržimo se na principima. Evo kako Poincaré objašnjava njihovo porijeklo: »Kada je neki zakon doživio dovoljnu potvrdenost iskustvom, možemo zauzeti jedan od dva stava: ili možemo taj zakon prepustiti borbi za opstanak pa ce on tada biti izvrgnut neprekidnom revidiranju što ce zacijelo završiti time da ce se pokazati kako je on samo približno istinit, ili ga pak možemo uzdici na razinu principa tako što cemo usvojiti konvencije po kojima ce taj stav biti izvjesno istinit.«53 Slicno i na drugom mjestu: »Ti principi su rezultat znatnog uopcavanja eksperimenata, ali cini se da oni toj svojoj opcenitosti duguju i jedan visoki stupanj izvjesnosti. Zapravo, što su oni opcenitiji, to je bilo više prilika da budu provjeravani pa verifikacije, umnažajuci se i zadobivajuci najraznolikije i najneocekivanije oblike, završavaju time da više ne ostavljaju mjesta za sumnju.«54

51 Ova podijela na analiticke i sinteticke sudove je veoma bitno i govorit cemo kasnije o ovom problemu podrobnije. Ova podjela je izoštrena kod Kanta, a na primjer logicki pozitivizam su citavu svoju teorijsku konstrukciju gradili na podijeli na analiticke i sinteticke sudove. 52 H. Poincaré (1989), Ibid. str. 116-117. 53 H. Poincaré: La valeur de la science, Paris: Flammarion, 1970, str. 165. 54 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 127.

95

Poincaré jednostavnom shemom objašnjava kako dolazi do toga da neka generalizacija bude uzdignuta na razinu principa. Ukoliko se opažanjem ustanovi stalna povezanost dviju sirovih cinjenica A i B, ponekad se uvodi nova (fiktivna) cinjenica C i iskaz »A je povezan s B« se rašclanjuje u dva iskaza: »A je povezan sa C« (koji je neopovrgljiv i ima status konvencije) i »B je povezan sa C« (koji je empirijska tvrdnja i može se pokazati neistinitom). Ta štura shema postaje jasnija na slijedecem konkretnom primjeru. U astronomiji je odavno uocena povezanost dviju sirovih cinjenica, kretanja nebeskih tijela (A) i pokoravanja Newtonovom zakonu (B), i ta povezanost se opisuje iskazom »Nebeska tijela se pokoravaju Newtonovom zakonu«. Znanstvenici, medutim, uvode novi termin »gravitacija« (C) koji ne oznacava nište u stvarnosti i prethodni iskaz rašclanjuju na sljedeca dva: »Gravitacija se pokorava Newtonovom zakonu« i »Gravitacija je jedina sila koja djeluje na nebeska tijela«. Prvi od iskaza je konvencija ili skrivena definicija i ne može biti opovrgnut nikakvim iskustvenim opažanjima, ali drugi iskaz zato nosi empirijsku informaciju i o njegovoj istinitosti presudivat ce eksperimentalni podaci. U vezi s ovim shematskim prikazom izvora konvencija u znanosti vrlo je upadljiva analogija s geometrijskim konvencionalizmom. I tamo kada je uocena stalna povezanost izmedu dviju sirovih cinjenica – postojanja trokuta koje zatvaraju svjetlosne zrake (A) i njihovog zbroja kutova od 180 stupnjeva (B) – uveden je novi termin »pravac« (C) koji ne oznacava ništa u realnosti, pa je iskaz »Trokuti koje zatvaraju svjetlosne zrake imaju zbroj kutova od 180 stupnjeva« rašclanjen u sljedeca dva iskaza: »Trokuti koje zatvaraju pravci imaju zbroj kutova od 180 stupnjeva« i »Svjetlosne zrake su pravci«. Prvi od tih iskaza je skrivena definicija i oznacava u stvari usvajanje euklidske geometrije kao najpogodnije konvencije; on nikada ne može biti opovrgnut iskustvom za razliku od drugog iskaza o cijoj istinosnoj vrijednosti direktno odlucuju eksperimentalni podaci. U svojim boljim trenucima Poincaré ne zastupa kruti stav da empirijske informacije nikada ne mogu navesti znanstvenike da se odreknu onih iskaza vrlo visokog stupnja opcenitosti koje on svrstava medu konvencije i koje naziva principima. Tako, na primjer, kaže da su principi hipoteze koje treba posljednje napustiti55 (a ne one koje ne treba nikada napustiti!), ili još razgovjetnije: »… ako neki princip prestane biti plodan, premda mu iskustvo nece izravno proturjeciti, ono ce ga ipak osuditi.«56 Iako na indirektan nacin, iskustvo dakle ipak odlucuje o tome da li ce principi biti zadržani ili principi zadržani ili napušteni. Razlika izmedu principa i »obicnih« hipoteza u znanosti time se jako približava distinkciji koju isticu mnogi suvremeni filozofi znanosti. na primjer, Quine razlikuje iskaze koji se nalaze na periferiji naše globalne teorije i kojih se lako odricemo ustanovimo li da nisu u skladu s nekim pojedinacnim i izoliranim opažanjima od onih iskaza koji se nalaze u centru našeg teorijskog sistema i koji cemo odbaciti samo u krajnjoj instanci, tj. ako modificiranje perifernih iskaza ne može dovesti do zadovoljavajuceg rezultata. Lakatos takoder provodi slicnu distinkciju izmedu jednostavnih empirijskih stavova koje opažanja mogu opovrgnuti i tzv. »cvrste jezgre znanstvenog istraživackog programa«, tj. skupa iskaza do kojih iskustveno svjedocanstvo ne može doprijeti direktnim putem i koji bivaju napušteni tek kada duže vremena prestanu generirati nove spoznaje. U bitnome slicna podjela može se pronaci i kod Kuhna, Laudana, Holtana i mnogih drugih suvremenih filozofa. Ne želimo, naravno, sugerirati da je spomenuta distinkcija koja zauzima centralno mjesto u današnjim diskusijama bila u gotovom obliku prisutna kod Poincaré i da su je suvremeni mislioci naprosto preuzeti od francuskog filozofa. Prije svega, Poincaré svakako nije tu podjelu stavio u prvi plan svojih razmišljanja o znanosti i ona se zapravo dade 55 H. Poincaré (1989), Ibid. str. 116. 56 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 146.

96

rekonstruirati tek iz nekoliko raspršenih opservacija u njegovim djelima. S druge strane, filozofsko promišljanje nauke na prijelazu dvaju stoljeca imalo je svoj signum temporis pa nije bilo mogucnosti da se neke spoznaje pojave u eksplicitnom i rafiniranom obliku. Poincaré je sam ponekad naginjao dosta grubom empirizmu,57 ali se mnogo cešce vidi da je tragao za nekim suptilnijim empiristickim stajalištem koje je u ono vrijeme bilo teško izgraditi i formulirati. Stoga mi se cini da u nekim od njegovih razmišljanja treba vidjeti naslucivanje ideje koja je sazrela tek u najnovije vrijeme. Kao što je ranije recen, Poincaré pored principa uvodi i drugu vrstu konvencija – »indiferentne hipoteze«.58 Skup indiferentnih hipoteza u odredenom teorijskom sistemu predstavljaju one hipoteze koje se mogu zamijeniti nekim drugim skupom hipoteza, a da pri tome empirijski sadržaj doticnog teorijskog sistema ne doživi nikakvu promjenu. Drugom rijecima, to su hipoteze do kojih ne dopire empirijsko svjedocanstvo i stoga uvijek ostaje u velikoj mjeri proizvoljna stvar koji ce od više takvih alternativnih skupova indiferentnih hipoteza biti odabran. O tome na kraju može odluciti samo veca jednostavnost ili pogodnost jednog od tih skupova. Zanimljivo je da kao primjer indiferentnih hipoteza Poincaré navodi tvrdnju da je materija kontinuirana i tvrdnju da je materija sastavljena od atoma. On smatra da nema zamislivog eksperimentalnog svjedocanstva koje bi moglo presuditi izmedu tih dviju teorija o strukturi materije te da ce u znanosti biti usvojena ona kojom bude bilo lakše baratati. Zakljucak je da, strogo govoreci, nema smisla postavljati pitanje koja je od spomenutih hipoteza istinita, nego jedino koja od njih omogucuje da se lakše dode do istih i zajednickih iskustvenih stavova, odnosno, do tzv. »sirovih« cinjenica. Primjer koji je Poincaré ponudio za indiferentne hipoteze ocito govori da je bio pod jakim utjecajem radikalne empiristicke filozofije znanosti svog vremena koja je skeptickim okom gledala na generalne teorijske tvrdnje i koja je bila sklona tumaciti kao fikcije sve teorijske entitete koji nisu bili izravno dostupni u eksperimentalnim situacijama. Medutim, u samoj pretpostavci o postojanju indiferentnih hipoteza u znanosti može se prepoznati jedan od znacajnih problema suvremene filozofije nauke, problem subdeterminiranosti teorije empirijskim svjedocanstvom. Problem se sastoji u sljedecem: kako reagirati na situaciju kada su dvije teorije jednako podržane svim raspoloživim empirijskim svjedocanstvom, ali kada sadrže medusobno nespojive pretpostavke u svom »cisto teorijskom« segmentu?59 Poincaréov odgovor – da je proturjecnost u takvoj situaciji samo prividna i da nespojive tvrdnje dviju teorija zapravo i nemaju istinosnu vrijednost – zastupaju i danas mnogi mislioci (npr. Quine i Newton-Smith). Argumentacija je, naravno, dosta drukcija i cesto je zasnovana na filozofskim uvidima dvadesetog stoljeca, ali neosporno je da problem koji je u generalnom obliku postavio Poincaré u zadnje vrijeme ponovo pocinje zauzimati središnje mjesto u raspravama o filozofiji nauke. U literaturi se dosta raspravlja o tome u kojem su odnosu Poincaréova konvencionalisticka filozofija znanosti i njegov izraženi konzervatizam u samoj nauci. Naime, Poincaré je smatrao da postoji tendencija da se previše olako napuste teorije koje su uz veliki trud izgradivane i usavršavane kroz dugi niz godina. S izvjesnom gorcinom znao je reci da su ljudima nove stvari tako privlacne i da je tako teško ne izgledati dovoljno napredan,60 a slicnim tonom komentirao je i stav onih koji su, fascinirani novim teorijama, 57 »Znanstvena metoda se sastoji u opažanju i eksperimentiranju; kad bi znanstvenik raspolagao beskonacnim vremenom, trebalo bi mu samo reci: ‘Gledajte i gledajte dobro’.« (Poincaré 1908, str. 1.) 58 H. Poincaré (1989), Ibid. str. 116. 59 Pojacani problem subdeterminiranosti dobiva se kada se »raspoloživo empirijsko svjedocanstvo« zamijeni »mogucim empirijskim svjedocanstvom«. 60 H. Poincaré (1908), Ibid. str. 272.

97

spremni u potpunosti odbaciti klasicnu mehaniku i tvrditi »da je ona bila dobra jedino možda za onog starog tikvana Laplacea«. Navest cemo samo dva od mnogih karakteristicnih Poincaréovih razmišljanja koja ilustriraju njegovu skepticnost prema revolucionarnim primjenama u fizici. »…mi smo usvojili jednu konvenciju jer nam se ona cinila pogodnom i rekli smo da nas ništa ne može prisiliti da je napustimo. Danas neki fizicari hoce usvojiti novu konvenciju. Nije da su oni na to prisiljeni; oni novu konvenciju smatraju pogodnijom i to je sve. A oni koji nisu tog mišljenja mogu legitimno zadržati onu dotadašnju da ne bi remetili svoje stare navike. Ja vjerujem, medu nama, da ce oni još dugo vremena tako postupati.«61 »Radi li se prije svega o tome da se dobije prihvatljivija teorija elektrodinamike tijela u gibanju? Upravo je to, kao što sam ranije dovoljno pokazao, podrucje gdje se teškoce gomilaju.62 Uzalud su jedna za drugom iznošene hipoteze jer nije moguce istovremeno udovoljiti svim principima; jedni su se sada mogli sacuvati samo pod uvjetom da se žrtvuju drugi. Ali sva nada da se dobiju bolji rezultati nije još uvijek izgubljena. Uzmimo dakle Lorentzovu teoriju, okrecimo je u svim pravcima, modificirajmo je malo-pomalo i sve ce možda doci na svoje mjesto.«63 Posebno zanimanje historicara znanosti izazvala je upravo ta cinjenica da je Poincaré do kraja života ostao pristaša Lorentzove teorije i da po mišljenju vecine, usprkos znacajnih rezultata koje je ostavio na tom polju, nije napravio odlucujuci korak u otkricu specijalne teorije relativnosti. Koliko su na sve to utjecali njegovi filozofski pogledi na znanost? Prije nego što iznesem neke moguce odgovore na to pitanje, cini mi se da je potrebno ukloniti jednu fundamentalnu zabludu u vezi s Poincaréom i teorijom relativnosti. Cesto se srece sugestija da je teorija relativnosti u svom punom obliku bila Poincaréu sasvim na dohvat ruke i da je misteriozno kako nije uspio izvesti do kraja sve konzekvencije koje su u izvjesnom smislu vec bile sadržane u njegovim razmišljanjima. (Poincaréov doprinos relativnosti je pretežno u podrucju matematicke formulacije te teorije, a najcešce se smatra da je zastao pred radikalno novom fizickom interpretacijom, revidiranjem uobicajenih pojmova prostora i vremena koje potjece od Einsteina.) Kako to da nije napravio korak koji se gotovo nametao i koji je u danoj situaciji zapravo bio najprirodnije rješenje? Pogreška ovakvog gledanja sastoji se u tome što dogadaje s prijelaza stoljeca vidi iz perspektive našeg znanja o onome što se dogodilo kasnije. Premda nama danas može izgledate ocigledno kako se je trebalo postaviti 1905. godine, to ne samo da u ono vrijeme nije moralo izgledati ocigledno, nego nije moralo ni biti ocigledno. Na primjer, slavni engleski fizicar J. J. Thomson mogao je još 1909. napisati slijedece rijeci: »Eter64 nije fantasticna kreacija spekulativnog filozofa: on nam je bitan kao i zrak koji udišemo… Proucavanje te sveprožimajuce tvari je možda najzanosnija i najvažniji zadatak fizicara.«65 Neki autori (npr. Holton66 i Goldberg67 smatraju da je na Poincaréov skepticizam prema teoriji relativnosti najviše utjecalo to što je on princip relativnosti uvijek gledao kao zakon koji je indukcijom izveden iz iskustva, a ne kao princip (u smislu 61 H. Poincaré: Dernières Pesèes, Paris: Flammarion, 1912, str. 109. 62 Podsjetimo samo da je naslov Einsteinovog clanka u kojem je iznesena specijalna teorija relativnosti i koji je objavljen iste godine kad i Poincaréov tekst glasio »O elektrodinamici tijela u gibanju«!. 63 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 142. 64 Moramo napomenuti kako je teorija etera bila izbacena Einsteinovom teorijom relativnosti, a bila je nužna u klasicnoj elektrodinamici kao mediji ili nosilac elektromagnetskih valova. 65 Citirano prema: G. Holton: The Advancement of Scence and Its Burdens, Cambridge University Press, 1986, str. 79. 66 G. Holton: Thematic Origins of Scientific Thought, Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1973, str. 185-195. 67 S. Goldberg (1967): „Henri Poncarè and Einstein’s Theory of Relativity“, American Journal of Physics 35, str. 934-944.

98

konvencionalisticke filozofije). Goldberg cak zastupa tezu da je Poincaré u stvari bio nekonzistentan, tj. da je bio konvencionalist u filozofiji, ali empiristu fizici, te da njegov konzervatizam treba objašnjavati naprosto time što u svom znanstvenom radu nije bio spreman postupati po nacelima koja je proklamirao u filozofiji. Nesumnjivo je da je status principa relativnosti kod Poincaréa i kod Einsteina fundamentalno razlicit. Poincaré je, na primjer, uzeo rezultate Kaufmanovih eksperimenata kao dovoljan razlog da zakljuci kako princip relativnosti možda ne vrijedi onako strogo kako se do tada mislilo;68 Einstein, naprotiv, nikada nije bio sklon pridavati toliku važnost eksperimentalnom svjedocanstvu, što se najjasnije vidi iz njegovih cesto citiranih rijeci: »Cak i kada bi savijanje svjetlosti, kretanje perihela i pomak spektralnih linija bili nepoznati, gravitacijske jednadžbe bi još uvijek bile uvjerljive jer one izbjegavaju inercijalni sistem (fantom koji djeluje na sve, ali koji sam ne trpi nikakvo djelovanje). Zaista je prilicno cudno da su ljudi obicno gluhi za najjace argumente, a da uvijek teže da precjenjuju tocnosti u mjerenjima.«69 Potpuno drukcije objašnjenje razlike izmedu Poincaréa i Einsteina predložio je Georg Keswani. On istice kao kljucnu cinjenicu to što je teorija relativnosti u fazi svog nastanka bila suocena s ozbiljnim teškocama; po njegovom mišljenju, kada se uzme u obzir svo relevantno svjedocanstvo onog vremena, rezerviranost prema teoriji relativnosti imala je jaku racionalnu osnovu. Stoga i Poincaréovo oklijevanje da prihvati relativnost Keswani objašnjava tvrdnjom da je to bilo oklijevanje koje »proizlazi iz punine znanja«.70 On pridaje dosta znacaja cinjenici da je Einstein bio vrlo mlad kada je formulirao teoriju relativnosti i drži da njegovu hrabrost u zastupanju radikalno novog shvacanja treba bar djelom objašnjavati i time da nije bio do kraja svjestan problema koji su bili povezani s njegovim revolucioniranjem fizike. Kako kaže Keswani, Einstein je vidio samo ono što je tada (1905) trebalo vidjeti, a Poincaré je sagledao stvar u potpunosti, with long shadows of doubt.71 Cini se, medutim, da je Louis de Broglie72 dao najuvjerljivije tumacenje Poincaréovog odnosa prema teoriji relativnosti izravno ga povezujuci s njegovom konvencionalistickom filozofijom. De Broglie pretpostavlja da je Poincaré, pod utjecajem svog uvjerenja da ima beskonacno mnogo logicki ekvivalentnih teorija izmedu kojih znanstvenici biraju one koje su najpogodnije, izgubio iz vida to da medu mnogim logickim ekvivalentnim teorijama ipak postoje one koje su »bliže stvarnosti« nego druge. Poincaréovi filozofski nazori implicirali su da objektivno postoje samo relacije izmedu tzv. »sirovih« cinjenica (tj. izmedu cinjenica koje se dadu opisati ne-teorijskim jezikom direktnog opažanja), a da odgovor na pitanje o postojanju relacija izmedu tzv. »znanstvenih« cinjenica uvijek ovisi o tome koji ce od nekoliko legitimnih skupova konvencija biti usvojen.73 U takvom nacinu gledanja citava teorijska nadgradnja u znanosti predstavlja korpus hipoteza koje mogu biti zanimljive, korisne i cak neophodne, ali koje je pogrešno smatrati pokušajima otkrivanja strukture nepoznate realnosti. Zauzme li se ta perspektiva i prihvati li se u znanstvenim teorijama doista ne treba vidjeti nastojanje da se dopre do skrivenih svojstava objektivno postojeceg svijeta, ne mora više izgledati

68 H. Poincaré (1908), Ibid. str. 248. 69 The Born-Einstein Letters, London: Macmillan, 1971, str. 192 70 G. H. Keswani: “Origin and Concept of Relativity” ( I ), British Journal for the Philosophy of Science 15, 1965a, str. 295. 71 G. H. Keswani: “Origin and Concept of Relativity“ (II), British Journal for the Philosophy of Science 16, 1965b, str. 24. 72 L. de Bròglie: govor na proslavi stogodišnjice Poincarèovog rodenja (objavljen u Oeuvres de Henri Poincarè, Paris: Gauthier-Villars, vol. XI.), 1965, str. 66. 73 H. Poincaré (1970), Ibid. str. 170.

99

iracionalan stav da se nema mnogo što birati izmedu uvodenja razlicitih fikcija i da je, kada vec moramo živjeti s fikcijama, najbolje živjeti s onima na koje smo vec navikli.

4.3. Semanticki konvencionalizam Ideja da se konvencionalizam može braniti promjenom eksplicitnih definicija pojmova dovela je do semanticke interpretacije Poincareovih nacela, a narocito njegove tvrdnje da su euklidska i neeuklidska teorija prevodive. On cesto govori da je geometrija jezik fizike i da možemo prevesti fizikalnu teoriju koja upotrebljava euklidsku geometriju na onu koja upotrebljava neeuklidsku i to na isti nacin na koji možemo prevesti francuski tekst o fizici na njemacki. Poincareova je tvrdnja da su ekulidske i neeuklidske geometrije prevodive opcenito bila smatrana utemeljenom na njegovom uvodenju modela dokazivanja dosljednosti lobatchevske geometrije i ekvivalentnosti tvrdnje da su euklidska i neeuklidske geometrije logicki isti aksiomatski sistemi. Ali, ova je interpretacija anakronisticka jer Poincare nikad nije razvio formalnu koncepciju znanstvene teorije. Interpretirajuci konvencionalizam kao dio opcenite semanticke teorije dolazimo do spoznaje da je on trivijalan (trivijalni semanticki konvencionalizam). Na primjer, mogli bismo braniti Poincareovu tvrdnju da se fizikalni predmeti mogu opisati kao da su u jako zakrivljenom lobatchevskom prostoru ako bi pokušali definirati «krutost» i pretpostaviti kako svemirske sile iskrivljuju sve. Ali Poincare je osobno odbacio takve argumente kada se udaljio od E. Le Royeve interpretacije njegovog konvencionalizma. Poincare je imao razlicitu namjeru da njegov konvencionalizam bude više od trivijalne promijene u notaciji. Poincareova prevodilacka teza ima više matematicku nego meta-matematicku osnovu. Matematicka osnova je da su podupiruci raznovrsnosti euklidske i neeuklidske geometrije iste (topologijski jednake). Pretpostavljajuci kao što to radi Poincare da metricki odnosi nisu istiniti, stoga slijedi da možemo ponovo pisati teorijsku fiziku služeci se euklidskom i geometrijom Lobatchevskog da izrazimo iste cinjenice. Zbog ove želje da dokaže da je znanost zbirna ( kumulativna ) on je krivo pretpostavio da ce euklidska geometrija uvijek ostati najomiljenija geometrija u fizici. Mislio je da to može zato što mu je njegov konvencionalizam omogucio da prepiše u eklidskom sistemu bilo koji eksperiment koji bi trebalo dokazati da je svijet lobatchevski. U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na neka konkretna rješenja problema koje razmatra H. Poincare.

4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije Eksperiment je jedini izvor istine, kaže u uvodnom razmatranju Poincare. Samo nas on može nauciti nešto novo; samo nam on može dati izvjesnost. Evo dvije tvrdnje koje nitko ne može osporiti. No ako je eksperiment sve, kavo mjesto ostaje za matematicku fiziku? Što eksperimentalna fizika može uciniti sredstvom, koje se cini nekorisno, a možda cak i opasno? Matematicka fizika74 unatoc tome postoji i ucinila je neosporne usluge. Tu cinjenicu nužno treba objasniti. Nije dovoljno samo vršiti opažanja vec se njima treba i 74 Koristimo termin »matematicka fizika« koji je izvorno koristio i Poincare, a koji je danas uglavnom arhaican i koristi se uglavnom u obliku »teorijska fizika«. Ustvari, cilj je da se naglasi, sa ovim terminom, kako se radi o onom dijelu fizike odnosno fizikalne teorije koja je u svom deduktivnom sustavu bila matematizirana i odvojena od takozvane eksperimentalne fizike. U povijenom pregledu cesto se koristio još jedan termin kao što je »racionalna mehanika« cime se još više naglašava racionalno-deduktivni sustav teorije.

100

koristiti, a tu svrhu se mora generalizirati. To se oduvijek i cinilo. Medutim, buduci da je covjek zbog sjecanja na prošle greške postajao sve oprezniji, sve je više opažao i sve manje generalizirao. Dakako, gledano s pozicija Poincarevog vremena. Svako se stoljece izrugivalo prethodnom, optužujuci ga da je prebrzo i previše naivno generalizirao. Descartes je sažalijevao Jonjane. Descartes sa svoje strane kod nas izaziva smijeh, a naši ce sinovi jednoga dana nesumnjivo smijati nama. No ne možemo li onda odmah ici do kraja? Nije li to nacin da izbjegnemo izrugivanja koja možemo predvidjeti? Ne možemo li se zadovoljiti potpuno golim eksperimentom? Ne, to je nemoguce. Bilo bi to potpuno neshvacanje istinskoga karaktera znanosti. Znanstvenik mora sredivati. Znanost se gradi cinjenicama kao što se i kuca gradi kamenom. No nagomilavanje cinjenica nije znanost, kao što ni gomila kamenja nije kuca. A prije svega, znanstvenik mora predvidati. Carlyle je negdje zapisao nešto slicno slijedecem: »Samo su cinjenice važne. Ivan Bez Zemlje je prošao ovuda. To je ono što zaslužuje divljenje, to je stvarnost za koju bih dao sve teorije ovoga svijeta.« Carlyle je bio sunarodnjak Bacona. No Bacon to ne bi rekao, jer je to jezik povjesnicara. Fizicar bi najvjerojatnije rekao: »Ivan Bez Zemlje je prošao ovuda. To mi je zaista svejedno jer više nece ponovo proci.« Svi znamo da postoje dobri i loši eksperimenti. Ovi loši ce uzalud gomilati. Bez obzira izvrši li ih se stotinu ili tisucu, dovoljan je samo jedan rad pravog majstora, na primjer jednog Pateura, da padnu u zaborav. Bacon bi to potpuno shvatio, jer on je smislio rijec experimentum crucis. No Carlyle to vjerojatno ne bi mogao razumjeti. Cinjenica je cinjenica. Ucenik je ocitao taj i taj broj na svome termometru a da pritom nije poduzeo mjere opreza. Bez obzira na to on je ocitao broj, a ukoliko je važna samo cinjenica, to je stvarnost isto tako kao lutanja kralja Ivana Bez Zemlje. Zašto je cinjenica da je ucenik ocitao taj i taj broj potpuno nezanimljiva, dok bi naprotiv cinjenica da je vješt fizicar ocitao neki drugi broj bila vrlo znacajna? Zato što iz prvog ocitavanja ne možemo zakljuciti ništa. što je onda dobar eksperiment? To je takav eksperiment koji omogucuje spoznavanje necega drugog osim neke izdvojene cinjenice. To je eksperiment koji dopušta da predvidamo, to jest takav koji dopušta da generaliziramo. Jer bez generalizacije je predvidanje nemoguce. Okolnosti pod kojima se radilo nikad se nece sve istovremeno ponoviti. Opažana cinjenica se, dakle, nikad nece ponoviti, odavde slijedi da je, po Poincareu, bez generalizacije predvidanje nemoguce. Jedino se može tvrditi da ce se u analognim okolnostima pojaviti analogna cinjenica. Da bismo predvidali, treba se, dakle, barem poslužiti analogijom, a to vec znaci generalizirati. Kako god bili bojažljivi, moramo interpolirati, jer eksperiment nam daje samo odredeni broj izoliranih tocaka koje valja povezati neprekinutom crtom. U tome se sastoji prava generalizacija. No cinimo i više jer krivulja koju cemo nacrtati prolazit ce izmedu i blizu opažanih tocaka, ali nece prolaziti kroz same te tocke. Na taj se nacin ne ogranicavamo na to da eksperiment generaliziramo vec ga i korigiramo. Fizicar koji bi se htio suzdržavati od tih korekcija i uistinu se zadovoljiti samo golim eksperimentom bio bi prisiljen iskazati prilicno neobicne zakone. Potpuno gole cinjenice nas ne mogu, dakle, zadovoljiti i zato nam je potrebna znanost koja je sredena ili, bolje receno, organizirana. Cesto se kaže da treba eksperimentirati bez prethodno oformljene ideje. To nije moguce; ne samo što bi time svaki eksperiment postao neplodan, vec i da želimo, ne možemo to uciniti. Svatko u sebi nosi poimanje svijeta kojeg se ne može tako lako osloboditi.. na primjer, moramo se služiti jezikom, a naš je jezik oblikovan jedino unaprijed

101

stvorenim idejama i ne može biti oblikovan necim drugim. To su, medutim, prethodno oformljene ideje koje su podsvjesne, tisucu puta opasnije od ostalih.75 Možemo li reci da cemo, ukoliko ostalima, kojih smo potpuno svjesni, omogucimo da posreduju, samo pogoršati nevolju? Ne vjerujem u to, vec prije smatram da ce one medusobno služiti kao protuteža, gotovo da kažem kao protuotrov. One ce se opcenito jedne s drugima loše slagati; uzajamno ce se sukobljavati i samim tim nas prisiliti da zamišljamo stvari u razlicitim vidovima. To je dovoljno da se oslobodimo; covjek više nije rob kad može birati svoga gospodara. Dakle, zahvaljujuci generalizaciji, svaka opažena cinjenica omogucuje nam predvidanje velikog broja drugih cinjenica. Jedino ne smijemo pritom zaboraviti da je samo prva cinjenica sigurna, a da su sve ostale tek vjerojatne. Kako god nam se cvrsto utemeljeno cinilo naše predvidanje, nikad nismo apsolutno sigurni da ga eksperiment, ako ga pokušamo verificirati, nece opovrgnuti. No vjerojatnost je cesto dovoljno velika da se prakticki njome možemo zadovoljiti. Bolje je predvidati bez izvjesnosti nego uopce ne predvidati. Nikad dakle, ne trebamo s prezirom odbaciti verifikaciju kad se za to pruži prilika. Medutim, svaki je eksperiment dugotrajan i težak, a malobrojni su oni koji to rade. Broj cinjenica koje trebamo predvidjeti je ogroman. U usporedbi s tom masom cinjenica, broj izravnih verifikacija koje možemo obaviti uvijek ce predstavljati tek zanemarivu kolicinu. Od onoga maloga što možemo izravno postici, valja odabrati najbolji dio. Svaki nam eksperiment mora dopustiti najveci moguci broj predvidanja koja imaju najviši moguci stupanj vjerojatnosti. Problem je, tako reci, povecati ucinak znanstvenog stroja. Tako na kraju ovog razmatranja Poincare konstatira: »Dopustite mi da znanost usporedimo s bibliotekom ciji se fond neprestano mora povecavati. Za nabavu knjiga bibliotekar raspolaže tek ogranicenim sredstvima i mora se truditi da ih ne rasipa. Eksperimentalna je fizika zadužena za tu nabavu, i samo ona može obogatiti biblioteku. Zadatak matematicke fizike bit ce izrada kataloga. Ako je katalog dobro nacinjen, biblioteka nece zbog toga biti ništa bogatija, ali on može pomoci korisniku da se služi njenim bogatstvima. Katalog ce cak omoguciti bibliotekaru, ukazujuci mu na praznine u zbirkama, da se razborito koristi svojom sredstvima za nabavu, što je to važnije s obzirom na cinjenicu da su ta sredstva potpuno nedostatna. Takva je dakle uloga matematicke fizike; matematicka fizika mora generalizaciju usmjeravati na taj nacin da poveca ono što sam malocas nazvao ucinkom znanosti. Sad nam valja istražiti kojim nacinima to postiže i kako to može uciniti bez opasnosti.« 76 Kasnije cemo se vratiti ulozi hipoteze u generalizaciji, a sada obratimo pozornost na cinjenice koja je implicite dana iz generalizacije. Po Poincareu mogucnost i potreba za generalizaciju pretpostavlja jedinstvo prirode. Zapazimo prije svega da svaka generalizacija u stanovitoj mjeri pretpostavlja vjerovanje u jedinstvo i jednostavnost prirode. Što se tice jedinstva, u tome ne može biti teškoce. Poincare zakljucuje kako razliciti dijelovi svemira nisu poput organa istog tijela, oni ne bi djelovali jedni na druge i znali jedni za druge, a mi bismo, pak, poznavali tek jedan njegov dio. Ne moramo se, dakle, pitati je li priroda jedno, vec kako je ona jedno. Što se tice jednostavnosti, to ne ide tako lako. Nije sigurno da je priroda jednostavna. Možemo li se bez opasnosti ponašati kao da ona to jest? Postojalo je razdoblje u kojemu je jednostavnost Mariotteova zakona bila argument u prilog njegovoj tocnosti; tada se sam Fresnel, nakon što je u razgovoru s Laplaceom kazao 75 Vidjet cemo kasnije da ce ova ideja biti zastupana kasnije u nešto izmijenjenom obliku kod Popper, Kuna naspram logickog pozitivizma. 76 H. Poinncare (1989), Ibid.

102

da prirodu nije briga za analiticke teškoce, smatrao primoranim da objasni svoje rijeci kako ne bi povrijedio prevladavajuce mišljenje. Danas su se ideje znatno promijenile. Pa ipak, oni koji ne vjeruju da prirodni zakoni moraju biti jednostavni još su cesto primorani da se ponašaju kao da u to vjeruju. Oni se ne bi mogli potpuno osloboditi te nužnosti a da pritom svaku generalizaciju, i prema tome svaku znanost, ne ucine nemogucom. Jesno je da se bilo koja cinjenica može generalizirati na bezbroj nacina i da je to pitanje izbora. U izboru nas mogu voditi samo razmatranja jednostavnosti. Uzmimo kao primjer najbanalniji slucaj, interpolaciju. Povucimo što je moguce pravilniju, neprekinutu crtu izmedu tocaka dobivenih opažanjem. Zašto izbjegavamo oštre kutove i prenagle infleksije? Zašto naša krivulja ne ide najhirovitijim cik-cak linijama? Zato što unaprijed znamo ili vjerujemo da znamo da zakon koji želimo izraziti ne može biti toliko kompliciran. Masa Jupitera može se izvesti ili iz gibanja njegovih satelita ili iz perturbacija velikih planeta, ili iz perturbacija malih planeta. Ako uzmemo srednju vrijednost rezultata dobivenih pomocu ovih triju metoda, dobivamo tri vrlo bliska, ali razlicita broja. Taj bis se rezultat mogao protumaciti pretpostavkom da koeficijent gravitacije u sva tri slucaja nije isti i opažanja bi njome svakako bila bolje pokrivene. Zašto odbacujemo to tumacenje? Na zato što bi bilo apsurdno, vec zato što bi bilo nepotrebno komplicirano. Moci cemo ga prihvatiti tek onoga dana kad se bude nametnulo, a ono se još ne namece. Da sažmemo: u vecini slucajeva svaki se zakon smatra jednostavnim sve dok se ne dokaže suprotno. Ovaj su obicaj fizicarima nametnuli razlozi koje sam upravo objasnio. No kako ga opravdati u prisutnosti otkrica koja nam svakog dana pokazuje nove, bogatije i složenije pojedinosti? Kako ga, štoviše pomiriti s osjecajem jedinstva prirode? Jer ukoliko sve ovisi o svemu, odnosi u koje ulazi toliko razlicitih predmeta ne mogu više biti jednostavni. Ako proucavamo povijest znanosti, kaže Poincare, vidimo da se dogadaju dvije pojave, tako reci suprotne: cas se jednostavnost skriva pod složenim pojavama, a cas je, naprotiv, jednostavnost vidljiva, a skriva krajnje složene stvarnosti. Ima li išta kompliciranije od poremecenih gibanja planeta i nešto jednostavnije od Newtonova zakona? Priroda se ovdje, izrugujuci se analitickim teškocama, kao što rece Fresnel, koristi samo jednostavnim sredstvima i kombinirajuci ih stvara ne znam kakvo nerazmrsivo klupko. Tu se nalazi skrivena jednostavnost, ona koju treba otkriti. Mnogobrojni su suprotni primjeri. U kinetickoj teoriji plinova razmatramo molekule koje se gibaju velikim brzinama, cije putanje, poremecene neprestanim sudarima, poprimaju najhirovitije oblike i presijecaju prostor u svim smjerovima. Vidljivi rezultat je jednostavni Mariotteov77 zakon. Svaka pojedinacna cinjenica bijaše komplicirana; zakon velikih brojeva ponovo je uspostavio jednostavnost u srednjoj vrijednosti. Ovdje je jednostavnost tek prividna i samo nam nesavršenost tek prividna i samo nam nesavršenost naših osjetila onemogucava da zapazimo složenost. Mnoge pojave pokoravaju se zakonu proporcionalnosti. Ali zašto? Zato što u tim pojavama postoji nešto što je vrlo malo. Opaženi jednostavan zakon je, dakle, samo prijevod onoga opcega analitickog pravila, prema kojemu je beskonacno mali porast funkcije proporcionalan porastu varijable. Buduci da u stvarnosti naši porasti nisu beskonacno mali vec vrlo mali, zakon proporcionalnosti je samo približan, a jednostavnost samo prividna.

77 Napomenimo da Poincare misli na poznati Boyl-Mariotov zakon koji se odnosi na izobarne procese, koji za idealne plinove odreduje da je produkt tlaka (P) i volumena (V) uvijek stalan ( PxV = const) . Ovaj jednostavni zakon prema molekularno-kinetickoj teoriji nastaje kao posljedica ponašanja i stanja velikog broja cestica promatranog plina.

103

A sâm Newtonov zakon? Možda je njegova, tako dugo prikrivena jednostavnost, tek prividna? Tko zna nije li ga izveo neki komplicirani mehanizam, u sudaru s nekom suptilnom materijom cija su gibanja nepravilna, i nije li postao jednostavan samo zbog igre srednjih vrijednosti i velikih brojeva? Svakako je teško ne pretpostaviti da pravi zakon sadrži dodatne clanove, koji bi postali primjetni na malim udaljenostima. Ako su ti clanovi u astronomiji zanemarivi, i ako zakon tako zadržava svoju jednostavnost, to je jedino zbog ogromnih nebeskih udaljenosti. Nesumnjivo je da bismo, kad bi naša sredstva istraživanja postojala prodornija, otkrili jednostavno ispod onoga složenog, zatim složeno ispod jednostavnog, onda opet jednostavno ispod složenog, itd., a da pritom ne bismo mogli predvidjeti koji ce biti posljednji clan. Po Poincareu, negdje se ipak treba zaustaviti, a da bi znanost bila moguca, treba se zaustaviti kad pronademo jednostavnost. To je jedini temelj na kojemu cemo moci izgraditi zdanje naših generalizacija. No buduci da je ta jednostavnost tek prividna, hoce li taj temelj biti dovoljno cvrst? Treba to sad istražiti. U tu svrhu pogledajmo kakvu ulogu igra našim generalizacijama vjerovanje u jednostavnost. Verificirali smo neki jednostavan zakon u dovoljno velikom broju pojedinacnih slucajeva. Odbijamo prihvatiti da je ta koincidencija, tako cesto ponovljena, naprosto posljedica slucajnosti, i iz toga zakljucujemo da zakon mora biti tocan o opcem slucaju. Kepler primjecuje da su položaji nekog planeta koje je opazio Tycho svi na istoj elipsi. Ni za trenutak nije pomislio da Tycho, cudnom igrom slucajnosti, nikad nije promatrao nebo osim u onom trenutku u kojem je prava putanja tog planeta presijecala tu elipsu. Da li je uopce važno da jednostavnost bude stvaran, ili da skriva neku složenu stvarnost? Bez obzira na to je li ta jednostavnost rezultat utjecaja velikih brojeva, koji poništava pojedinacne razlike, ili rezultat velike ili male vrijednosti nekih velicina koje dopuštaju zanemarivanje nekih clanova, ona ni u jednom slucaju nije rezultat slucajnosti. Ta jednostavnost, bila ona stvarna ili prividna, uvijek ima neki uzrok. Uvijek cemo, dakle, moci rasudivati na isti nacin i ukoliko smo neki jednostavan zakon opazili u više pojedinacnih slucajeva, možemo legitimno pretpostaviti da ce on biti tocan u analognim slucajevima. Poreci to znaci slucajnost pripisati nedopustivu ulogu. Medutim, postoji jedna razlika. Da je jednostavnost stvarna i duboka, izdržala bi sve vecu preciznost naših metoda mjerenja. Ako, dakle, smatramo da je priroda duboko jednostavna, morali bismo od približne jednostavnosti zakljuciti na strogu jednostavnost. Tako se radilo nekad, ali više nemamo pravo to ciniti. Jednostavnost Keplerovih zakona, na primjer, samo je prividna. To nas ne sprecava da ih primjenjujemo na gotovo sve sustave analogne Suncevom, premda sprecava da oni budu strogo tocni.

4.5. Uloga hipoteze78 Svaka generalizacija je hipoteza; hipoteza dakle, ima nužnu ulogu koju nitko nikad nije osporavao. Hipotezu, medutim, uvijek treba, što prije i što cešce moguce, podvrci verifikaciji. Razumije se samo po sebi da, ukoliko ona ne izdrži tu provjeru, treba je 78 Poincare razlikuje tri vrste hipoteza; »prirodna«, »indiferentna« i »stvarno poopcene«. Prirodne hipoteze su prvi principi za koje se pretpostavlja da su a priori istiniti. Indiferentne hipoteze su njegov naziv za »mehanicke modele« i odnose se na britansku tradiciju 19. stoljeca ( Faraday i Maxwell ) koja predstavlja u fizikalnom smislu i koja osigurava mehanicko objašnjenje nepromatranog procesa. Slijedeci tradicionalnu formu uporabe (ne one koju je Poincare koristio) možemo tretirati »stvarna poopcena« kao temeljne zakone, koji trebaju biti u suprotnosti s fenomenološkim zakonima, koji su direktno izvedeni iz iskustva.

104

odbaciti bez ikakvog oklijevanja. To se uglavnom i cini, ali ponekad sa stanovitom zlovoljom, kaže Poincare. Sama ta zlovolja nije opravdana. Fizicar koji je upravo odustao od jedne od svojih hipoteza trebao bi se, naprotiv, radovati, jer mu se pružila nenadana prilika za otkrice. Njegova hipoteza, zamišljam, nije bila olako prihvacena. Ona je uzimala u obzir sve faktore za koje se cinilo da bi mogli posredovati u odredenoj pojavi, ako verifikacija nije uspjela, znaci da postoji nešto neocekivano i neobicno i da ce se otkriti nešto nepoznato i novo. Tako Poincare kaže: »Da li je onda tako opovrgnuta hipoteza bila neplodna? Daleko od toga. Možemo reci da je ucinila više usluga nago tocna hipoteza; ne samo što je pružila priliku za odlucujuci eksperiment vec cak i da smo taj eksperiment izveli slucajno, bez postavljanja hipoteze, iz njega ne bismo ništa zakljucili. U njemu ne bismo vidjeli ništa neobicno i katalogizirali bismo samo jednu cinjenicu više, a da iz nje ne bismo izvukli ni najmanju konzekvenciju.« Pod kojim je uvjetom korištenje hipoteze bezopasno? Cvrsta odluka da sve podvrgnemo eksperimentu nije dovoljna. Još uvijek postoje opasne hipoteze, ponajprije i nadasve one prešutne i podsvjesne. Buduci da ih postavljamo bez našeg znanja, ne možemo ih se osloboditi. Upravo nam u ovom podrucju matematicka fizika opet može uciniti jednu uslugu. Ona nas, sebi svojstvenom preciznošcu, primorava da formuliramo sve hipoteze koje bismo postavili bez nje a da toga ne bismo bili svjesni. Takoder je važno da hipoteze prekomjerno ne umnažamo i da ih postavljamo samo jednu za drugom. ako izgradimo teoriju utemeljenu na višestrukim hipotezama, i ako je eksperiment osudi, koju od naših premisa treba mijenjati? To ce biti nemoguce saznati. I obrnuto, ako eksperiment uspije, hocemo li vjerovati da smo provjerili sve hipoteze istovremeno? Hocemo li vjerovati da smo jednom jednadžbom odredili nekoliko nepoznanica? Valja takoder brižljivo razluciti razlicite vrste hipoteza. Postoje prvo one koje su sasvim prirodne i kojih se nikako ne možemo osloboditi. Teško je ne pretpostaviti da je utjecaj vrlo udaljenih tijela posve zanemariv, da se mala gibanja pokoravaju linearnom zakonu i da je posljedica kontinuiranih funkcija svog uzroka. Isto vrijedi za uvjete koje namece simetrija. Sve ove hipoteze cine, tako reci, zajednicki temelj svih teorija matematicke fizike. Njih valja odbaciti posljednje. Postoji druga vrsta hipoteza koje cu nazvati indiferentnima. U vecini pitanja analiticar na pocetku svoga racunanja pretpostavlja ili da je materija kontinuirana, ili naprotiv da se sastoji od atoma. Cak i kad bi ucinio obrnuto, njegovi se rezultati ne bi promijenili; on bi samo imao više poteškoca da ih dobije, i to je sve. Ako, dakle, eksperiment potvrdi njegove zakljucke, da li ce on misliti da je dokazao, na primjer, stvarno postojanje atoma? U opticke teorije uvedena su dva vektora, od kojih jedan smatramo brzinom, a drugi rotacijom. I ovdje je rijec o indiferentnoj hipotezi, jer bismo došli do istih zakljucaka i da smo pretpostavili da je prvi vektor rotacija a drugi brzina. Uspjeh eksperimenta ne može, dakle, dokazati da je prvi vektor zaista brzina. On dokazuje samo jedno, naime, da je to vektor. To je jedina hipoteza stvarno uvedena u premise. Da bismo vektoru dali konkretno znacenje što ga zahtijeva slabost našeg uma, trebali smo ga smatrati bilo brzinom, bilo rotacijom. Isto tako trebali smo ga prikazati nekim slovom, bilo s x, bilo s y. Ali rezultat, kakav god bio, nece dokazati da smo imali pravo, ili da smo imali krivo što smo ga smatrali brzinom. Jednako tako on nece dokazati da smo imali pravo, ili krivo što smo ga nazvali x, a ne y. Te indiferentne hipoteze nisu nikad opasne, pod uvjetom da ne shvatimo pogrešno njihovu narav. One mogu biti korisne, ili kao pomocna sredstva pri racunanju, ili da konkretnim slikama podrže naše poimanje, da ucvrste ideje, kako se to kaže. Nema, dakle, razloga da ih proskribiramo.

105

Hipoteze trece kategorije prave su generalizacije. One su to što eksperiment mora potvrditi ili opovrgnuti. Bilo da su verificirane ili pobijene, one mogu biti plodne. No zbog razloga koje sam izložio one ce to biti samo ukoliko ih ne umnažamo.

4.6. Porijeklo matematicke fizike Razvoj fizike od Galileija i Newtona u mnogome je ovisi od primjene i razvoja matetamtickog aparata. Bez matematike, diferencijalnih jednadžbi, vektorskog racuna itd. ne bi se mogao opisati svijet fizike. U ovom poglavlju obratimo pozornost kakav je Poincareov stav o u lozi matematike u fizici. U cemu leži bit, po njemu, matematicke fizike. Kako ovaj dio predstavlja kratku opservaciju dat cemo je u izvornom obliku. Tako Poincare kaže: »Krenimo dalje i pobliže proucimo uvjete koji su dopustili razvoj matematicke fizike. Odmah vidimo da su pokušaji znanstvenika uvijek težili tome da složenu pojavu, dobivenu izravno eksperimentom, razriješe u vrlo velik broj elementarnih pojava, i to na tri razlicita nacina. Prvo, u vremenu. Umjesto da postupni razvoj neke pojave obuhvatimo u cjelini, nastojimo naprosto svaki trenutak povezati s trenutkom koji mu neposredno prethodi. Prihvacamo da današnje stanje ovisi samo o najbližoj prošlosti a da na njega izravno ne utjece, da tako kažemo, sjecanje na daleku prošlost. Zahvaljujuci tom postulatu, umjesto da izravno proucavamo cijeli slijed pojava, možemo se ograniciti na to da im ispišemo “diferencijalnu jednadžbu”; Keplerove zakone zamjenjujemo Newtonovim zakonom. Drugo, pokušavamo rašclaniti pojavu u prostoru. Eksperiment nam daje zamršeni skup cinjenica koje se zbivaju na sceni odredene protežnosti. Treba pokušati razluciti elementarnu pojavu koja ce, naprotiv, biti lokalizirana u vrlo malom dijelu prostora. Neki ce primjeri možda pojasniti moju misao. Da želimo u svoj njenoj složenosti proucavati raspodjelu temperature u nekom tijelu koje se hladi, nikad ne bismo u tome uspjeli. Ona ce je izravno prenositi samo najbližim tockama, i tok topline ce se samo malopomalo stici do drugih dijelova tijela. Elementarna pojava jest razmjena topline izmedu dvije dodirne tocke. Ona je strogo lokalizirana i razmjerno jednostavna ako prihvatimo, što je prirodno, da na nju ne utjece temperatura molekula cija je udaljenost zamjetljiva. Savijam neku šipku; ona poprima vrlo kompliciran oblik, cije bi izravno proucavanje bilo nemoguce. No proucavanje ipak mogu zapoceti ako zapazim da njeno savijanje nije ništa drugo do rezultanta izoblicenja vrlo malih elemenata šipke, i da izoblicenje svakoga pojedinog od tih elemenata ovisi samo o silama koje na njega izravno djeluju, a nipošto o onima koje mogu djelovati na druge elemente. U svim ovim primjerima, koje bih lako mogao umnažati, priznaje se da nema djelovanja na daljinu ili barem na veliku daljinu. To je jedna hipoteza. Ona nije uvijek tocna, kao što dokazuje zakon gravitacije. Zbog toga je valja verificirati; ako bude potvrdena, makar i približno, ona je dragocjena jer ce nam dopustiti da se koristimo matematickom fizikom, barem pomocu uzastopnih aproksimacija. Ako hipoteza ne izdrži provjeru, valja tražiti nešto analogno, jer postoje i drugi nacini da se stigne do elementarne pojave. Ako nekoliko tijela istovremeno djeluje, može se dogoditi da njihova djelovanja budu neovisna i da se naprosto dodaju jedno drugome ili kao vektori, ili kao skalarne velicine. Elementarna pojava je onda djelovanje jednoga izoliranog tijela. Ili su pak posrijedi mala gibanja, ili opcenitije male varijacije, koje se pokoravaju dobro poznatom zakonu superpozicije. Promatrano gibanje ce se tada rašclaniti na jednostavna gibanja, na primjer,

106

zvuk na svoje harmonicne komponente, a bijela svjetlost na svoje monokromatske komponente. Nakon što se otkrije na kojoj strani treba tražiti elementarnu pojavu, kojim sredstvima se može stici do nje? Prije svega, cesto se dogada da radi dolaženja do toga, ili bolje receno radi dolaženja do onog što nam je korisno, nije nužno prodrijeti do mehanizma. Bit ce dovoljan zakon velikih brojeva. Uzmimo ponovo primjer širenja topline. Svaka molekula zraci toplinu prema svakoj susjednoj molekuli i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Da nešto pretpostavimo s tim u vezi, bila bi to indiferentna hipoteza, i prema tome nekorisna i ne provjerljiva. Zapravo, djelovanjem srednjih vrijednosti i zahvaljujuci simetriji sredstva, sve se razlike poništavaju i, kakva god bila postavljena hipoteza, rezultat je uvijek isti. Ista se okolnost pojavljuje u teoriji elasticiteta i u teoriji kapilarnosti. Susjedne se molekule privlace i odbijaju, i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Dovoljno je da je to privlacenje primjetno jedino na malim udaljenostima, da su molekule vrlo brojne, da je sredstvo simetricno, i samo trebamo pustiti da djeluje zakon velikih brojeva. I ovdje se jednostavnost elementarne pojave skrivala ispod složenosti opažane rezultirajuce pojave. Ali sa svoje strane ta je jednostavnost bila tek prividna i prikrivala je vrlo složeni mehanizam. Najbolji nacin da dopreme do elementarne pojave jest ocigledno eksperiment. Eksperimentalnim instrumentima trebalo bi razložiti složeni splet koji priroda nudi našim istraživanjima i pažljivo prouciti njegove, što je više moguce procišcene elemente. Na primjer, prirodnu bijelu svjetlost rašclaniti cemo pomocu prizme na monokromatske svjetlosti, a pomocu polarizatora na polarizirane svjetlosti. Nažalost, to nije uvijek moguce ni dovoljno, i um mora ponekad ici ispred eksperimenta. Navest cu samo jedan primjer koji se uvijek osobito doima. Ako razložimo bijelu svjetlost, mogu izdvojiti mali dio spektra, ali kako god on bio malen, zadržat ce odredenu širinu. Isto tako, prirodne svjetlosti nazvane monokromatskima daju nam vrlo usku spektralnu liniju, koja ipak nije beskonacno uska. Moglo bi se pretpostaviti da eksperimentalnim proucavanjem svojstva tih prirodnih svjetlosti, radeci se sve užim i užim spektralnim linijama i prelazeci napokon na granicnu vrijednost, da tako kažem, došli bismo do toga da upoznamo svojstva strogo monokromatske svjetlosti. To ne bi bilo tocno. Ja pretpostavljam da dvije zrake svjetla zrace iz istog izvora, da ih najprije polariziramo u dvije ravnine koje zatvaraju pravi kut, a zatim vracamo u istu ravninu polarizacije, nastojeci da interferiraju. Kad bi svjetlost bila strogo monokromatska, one bi interferirale. No s našim približno monokromatskim svjetlostima nece doci do interferencije, i to kako god uska bila spektralna linija. Da bude drugacije, ona bi morala biti nekoliko milijuna puta uža od najužih poznatih spektralnih linija. Ovdje bi nas, dakle, prijelaz na granicnu vrijednost prevario. Trebalo je da um ide ispred eksperimenta, a ako je on u tome uspio, to je bilo zato što je pustio da ga vodi instinkt jednostavnosti. Poznavanje elementarne cinjenice dopušta nam da problem izrazimo u jednadžbi. Ostaje jedino da kombinacijom iz nje izvedemo opažljivu i provjerljivu složenu cinjenicu. To je ono što se naziva integriranjem, i posao matematicara. Možemo se upitati zašto generalizacija u fizikalnim znanostima rado poprima matematicki oblik. Razlog je sad lako uvidjeti. To nije samo zato što moramo izraziti numericke zakone vec i stoga što je opažljiva pojava rezultat superpozicije velikog broja elementarnih pojava koje su sve medusobno slicne. Na taj se nacin posve prirodno uvode diferencijalne jednadžbe. Nije dovoljno da se svaka elementarna pojava pokorava jednostavnim zakonima, vec se i sve one koje treba kombinirati moraju pokoravati istom zakonom. Jedino tada posredovanje matematike može biti korisno. Matematika nas zapravo uci da kombiniramo

107

slicno sa slicnim. Njen cilj je otkrivanje rezultata neke kombinacije a da pritom nije potrebno rekonstruirati kombinaciju dio po dio. Ako istu operaciju moramo ponoviti više puta, matematika nam dopušta da to ponavljanje izbjegnemo time što omogucuje da nekom vrstom indukcije unaprijed znamo rezultat. Objasnimo sam to vec u poglavlju o matematickom zakljucivanju. Ali u tu svrhu sve te operacije moraju biti medusobno slicne. U suprotnom bismo se slucaju ocigledno morali pomiriti s tim da ih stvarno vršimo jednu za drugom i matematika bi postala izlišna. Zahvaljujuci, dakle, približnoj homogenosti materije koju proucavaju fizicari mogla je nastati matematicka fizika. U prirodnim znanostima više ne nalazimo slijedece uvjete: homogenost, relativnu neovisnost udaljenih dijelova i jednostavnost elementarne cinjenice. Stoga su prirodoslovci primorani pribjeci drugim nacinima generalizacije.«79 Vidimo, dakle, da je za Poincarea primjena matematike u opisu fizickog svijeta moguc zato što postoji direktan izomorfizam izmedu na primjer homogenih diferencijalnih jednadžbi i homogenosti materije. Sa ovakvim zakljuckom trebalo bi se posebno pozabaviti, ali to u ovakvom radu nije moguce. Možemo reci da ovakav pristup ima i odgovarajuce posljedice na shvacanje nekih fundamentalnih relacija i zakona u fizici, ako što je eliminiranje djelovanja na daljinu, apsolutnog prostora kao okvira za opažanje i opis itd. Kao što smo rekli, mi ovdje necemo moci da se posebno bavimo ovim problemom, ali u sljedecem pasusu dat cemo neka njegova shvacanja klasicne mehanike koja leži u samom osnovu fizike.

4.7. Klasicna mehanika Da bi što zornije pokazali kako H. Poincaré razmatra probleme u zanosit navedimo neke stavove koji se odnose na fundamentalna pitanja klasicne mehanike.80 Ovaj clanak smo izabrali uglavnom iz dva razloga; prvo, zato što je za u ovakvom razmatranju tematika relativno bliska prosjecnom studentu. Drugo, klasicna mehanika je dugo vremena bila primjer jasnosti jedne pojmovne strukture. Ona je zadovoljavala sve elemente idealne znanosti jer je sa jedne strane strogo deduktivni sustav, a takoder je eksperimentalno provjerljiva i primjenjiva. Poincaré, odmah na pocetku svog clanaka postavlja pitanja: jasnosti i opravdanosti osnovnih principa mehanike: »To se pitanje prirodno postavlja, a teškoca njihovog rješavanja proizlazi uglavnom iz cinjenice da traktati iz mehanike ne razlikuju sasvim jasno što je eksperiment, što je matematicko zakljucivanje, što je konvencija a što hipoteza. To nije sve: 1) Nema apsolutnog prostora i razmatramo samo relativno gibanje. Mehanicke cinjenice se, medutim, najcešce iznosi kao da postoji apsolutni prostor s kojim bi se one mogle dovesti u vezu. 2) Nema apsolutnog vremena. Reci da su dva trajanja jednaka, to je tvrdnja koja sama po sebi nikakvog smisla i koja može dobiti neki smisao jedino konvencijom. 3) Ne samo da nemamo neposrednu intuiciju o jednakosti dvaju trajanja vec nemamo cak ni neposrednu intuiciju o istovremenosti dvaju dogadaja koji se zbivaju na razlicitim mjestima. 4) Napokon, i sama naša euklidska geometrija nije ništa drugo do neka vrsta jezicne konvencije. Mehanicke cinjenice mogli bi smo iskazivao režuci ih uz neeuklidski 79 H. Poincare, »Znanost i hipoteza«, Globus, Zagreb, 1989.god.. 117-120. 80 Clanak “Klasicna mehanika” nalazi se u knjizi “ Znanost i hipoteza “ ( šesto poglavlje ). Na našem jeziku se nalazi u knjizi: H. Poincare, Znanost i hipoteza, Globus, Zagreb, 1968. god.

108

prostor koji bi bio manje pogodan no jednako tako legitimna kao i naš obicni prostor. Iskaz bi bio mnogo zamršeniji, ali bi i dalje bio moguc. Dakle, ni apsolutni prostor, ni apsolutno vrijeme, pa cak ni geometrija nisu uvjeti koji se mehanici namecu. Svi ti pojmovi ne prethode mehanici, isto kao što ni francuski jezik logicki ne prethodi istinama koje se njima izražavaju.«81 Kao što se vidi iz navedenog uvodnog citata; Poincaré, se odmah obara na fundamentalne pojmove kao što su prostor i vrijeme stavljajuci ih u položaj konvencije. U daljnjem tekstu nastavlja sa analizom fundamentalnih pojmova na kojima pociva citava zgrada klasicne mehanike. Tako u sljedecem dijelu razmatra “Nacelo inercije” postavljajuci osnovno pitanje: »Tijelo na koje ne djeluje nikakva sila može se gibati samo pravocrtno i jednoliko. Je li to istina koju a priori možemo imati? Kada bi bilo tako, kako to da je Grci nisu poznavali? Kako su mogli vjerovati da gibanje prestane cim prestane uzrok koji ga je proizveo, ili takoder, da ce se svako tijelo, ako ga ništa ne sprijeci, gibati kružno, što je najuzvišeniji oblik gibanja?«82 Kao što vidimo, on negira apriornost navedenog nacela, a što je u izvjesnom smislu protivljenje Kantovom rješenju koji je upravo u klasicnoj mehanici i u Euklidovoj geometriju tražio potvrdu postojanja sintetickih sudova a priori. Problematicnost eksperimentalne provjerljivosti leži u statusu tijela bez djelovanja sila. No, kao što kaže Poincaré, dali se ikada eksperimentiralo sa tijelima bez djelovanja sile i ako jeste, kako se znalo da na to tijelo nije djelovala nikakva sila? Istu problematicnost logicko-empirijske konzistentnosti jesu i osnovni pojmovi ubrzanja, mase i sile. Tako on navodi: »Ubrzanje nekog tijela jednako je sili koja na njega djeluje, podijeljenoj s njegovom masom. Može li se taj zakon eksperimentalno verificirati? Za to bi trebalo izmjeriti tri velicine u navedenom iskazu: ubrzanje, silu, masu. Prihvacam da se ubrzanje može mjeriti, zato što prelazim preko teškoce koja proizlazi iz mjerenja vremena. No kako da se mjeri sila ili masa? Mi cak i ne znamo što je to. Što je masa? Newton odgovara: »Masa je umnožak volumena i gustoce« - »Bilo bi bolje reci« kaže Thomson i Tait, »da je gustoca kolicnik mase i volumena.« »Što je sila ?« »To je«, odgovara Lagrange, »uzrok koji proizvodi gibanje tijela ili ima tendenciju da ga ponovo proizvede.« »To je umnožak mase i ubrzanja«, reci ce Kirchoff. Ali zašto onda ne reci da je masa kolicnik sile i ubrzanja? Ove su teškoce nerazrješive.83 Ne samo to, Poincaré pretpostavlja da formalno matematicki sustav zajedno sa fizikalnim cinjenicama može da se rekonstruira u neki drugi opis. Ovaj drugi opis bi zadovoljavao sve principe istinitosti osi jednostavnosti, a sama jednostavnost ili složenost opisa spada u podrucje konvencije i pragmaticnosti a ne istinitosti. Navedimo jedan primjer u razmatranju pojma »mase«, koji u klasicnoj mehanici, kao što je poznato, zauzima fundamentalno mjesto i predstavlja univerzalnu konstantu: »Cini se da je to nacin za definiciju mase: položaj težišta ocigledno ovisi o vrijednostima pripisanim masama. Te vrijednosti ce trebati rasporediti tako da gibanje težišta bude pravocrtno i jednoliko. To ce uvijek biti moguce ako je treci Newtonov zakon tocan, a to ce opcenito biti moguce samo na jedan nacin. Ali ne postoji sustav izuzet od svakog vanjskog djelovanja. Svi dijelovi svemira jace ili slabije trpe djelovanje svih ostalih djetlova. Zakon gibanja težišta strogo je tocan jedino onda kada se odnosi na cijeli svemir. 81 H. Poincare (1989) Ibid. Str. 76. 82 H. Poincare (1989)Ibid. str. 76. 83 H. Poincare (1989) Ibid. str. 80.

109

No da bi se iz tog zakona dobije vrijednost mase, trebalo promatrati gibanje težišta svemira. Apsurdnost te konsekvencije je ocigledan: mi poznajemo samo relativna gibanja i gibanje težišta svemira za nas ce ostati vjecna nepoznanica. Ništa dakle ne ostaje i naši pokušaji nisu urodili plodom. Tako smo stjerani u škripac sa sljedecom definicijom, koja je naprosto priznanje nemoci: mase su koeficijenti koje je pogodno uvesti u racunanje. Cijelu bismo našu mehaniku mogli rekonstruirati tako da svi masama pripišemo razlite vrijednosti. Ta nova mehanika ne bi bila u proturjecnosti ni s eksperimentom ni sa opcim nacelima dinamike. Jednadžbe te nove mehanike jedino bi bile manje jednostavne. Da se razumijemo, manje jednostavni bi bili samo prvi clanovi, to jest oni koje vec znamo zahvaljujuci eksperimentu. Možda bi bilo moguce izmijeniti mase malih velicina a da pritom cijele jednadžbe ni ne dobije ni ne izgubi na jednostavnosti. Hertz se upitao jesu li nacela mehanike strogo istiniti. »Po mišljenju mnogih fizicara«, rekao je on, »izgledat ce nezamislivo da bi eksperiment i u najdaljoj buducnost ikada mogao išta promijeniti u neoborivim nacelima mehanike, a ipak, ono što proizlazi iz eksperimenta može se uvijek ispraviti eksperimentom.« Nakon onoga što smo rekli da ce bojazni ciniti suvišnim. Nacela dinamike su nam najprije izgledali kao eksperimentalne istine, no bili smo prisiljeni služiti se njima kao definicijama. Sila je upravo po definiciji umnožak mase i ubrzanja. Evo nacela koje od sada ne može osporavati nikakav buduci eksperiment. Sila akcije isto tako je po definiciji jednaka sili reakcije. No onda, neko ce reci, ta nepovjerljiva nacela su apsolutno lišena svakog smisla. Eksperiment ih ne može povrci ali nas oni ne mogu nauciti nicem korisnom. Cemu onda proucavati dinamiku? To bi naglo osudivanje bilo nepravedno. U prirodi ne postoji savršeno izolirani sustav, savršeno izuzet od svakog utjecaja, ali postoje gotovo izolirani sustavi. Ako promatramo neki takav sustav, možemo proucavati ne samo relativno gibanje njegovih razlicitih dijelova, jednog u odnosu na drugi, vec i gibanje njegovog težišta u odnosu na druge dijelove svemira. Tada se može utvrditi da je gibanje tog težišta gotovo pravocrtno i jednoliko, u skladu sa trecim Newtonovim zakonom. To je eksperimentalna istina, no nju eksperiment ne može opovrci Što bi nas, zapravo, naucio precizniji eksperiment? Naucio bi nas da je zakon samo bio gotovo istinit, a to je ono što smo vec znali. Sad je razjašnjeno kako eksperiment može poslužiti kao temelj nacelima mehanike a da ih unatoc tome nikada nece moci opovrci.«84 Takoder, moramo reci na karaju, da je porijeklo klasicne mehanike u njenoj antropomorfnosti. Ova »egocentricnost« klasicne mehanike, koja je kao što smo konstatirali konstruirana na principima »apsolutne« objektivnosti u kome promatrac ili mjerilac fizikalnih pojava ne samo da ne smije biti povezan sa pojmom »egocentricnosti« nego i bilo kakva naznaka njegove fizicke prisutnosti. Na kraju navedimo pasusu u kome Poincaré govori o antropomorfnosti mehanike. »Kirhoff je, reci ce neko, samo slijedio opce sklonosti matematicara ka nominalizamu85. Njegova sposobnost kao fizicara nije ga od toga sacuvala. Želio je imati definiciju sile i zato je uzeo prvi stav na koji je naišao. Definicija sile nam, medutim, nije potrebna. Ideja sile je primitivan, ne svediv i neodrediv pojam. Svi znamo što je to zato što o tome posjedujemo neposrednu intuiciju. Ta neposredna intuicija proizlazi iz pojma napora koji nam je od djetinjstva poznat.

84 H. Poincare (1989), Ibid. str. 85. 85 Vidjeti u Dodatku odnos izmedu nominalizma i realizma.

110

No prije svega, cak i kada bi nam neposredna intuicija omogucila spoznavanje istinske prirode sile po sebi, ona bi bila nedovoljna za utemeljenje mehanike. Ona bi štoviše bila potpuno beskorisna. Nije važno znati što sila jest, važno je znati mjeriti je. Sve ono što nas ne nauci kako da je mjerimo jednako je tako beskorisno u mehanici kao što je subjektivan pojam toploga i hladnoga beskorisno fizicaru koji proucava toplinu. Taj se subjektivni pojam ne može prevesti u brojke, i prema tome, ne služi nicemu. Neko znanstvenik cija bi koža bila apsolutno loš vodic topline i koji stoga nikada ne bi doživio ni osjet toploga ni osjet hladnog, mogao bi promatrati fenomene kao i bilo tko drugi i to bi mu bilo dovoljno da izgradi cijelu teoriju topline. Taj neposredni pojam napora ne može nam, medutim, poslužiti za mjerenje sile. On se konacno svodi na pamcenje mišicnih osjeta, a nitko nece tvrditi da Sunce doživljava mišicni osjet kada privlaci Zemlju. Jedino za cim to možemo tragati jeste neki simbol, manje tocan i manje pogodan od strelice koja se primjenjuje u geometriji, ali poput njih jednako udaljen od sigurnosti. Antropomorfizam je odigrao znacajnu povijesnu ulogu u genezi mehanike. Možda ce on još ponekad dati poneki simbol koji ce se nekim umovima uciniti pogodnim. Medutim, on ne može utemeljiti ništa što bi imalo zaista znanstven ili filozofski karakter.«86 U ovom kratkom razmatranju obratili smo pozornost na stavove H. Poincarea koji je imao, a i danas ima odredeni utjecaj u originalnom pristupu prema opcim problemima znanosti, a posebice matematike i fizike. Možda njegov znacaj nije u epistemološkom razmatranju koliko u njegovom originalnom promišljanju odredenih konkretnih problema. Moramo napomenuti da njegov konvencionalizam, a posebice matematicki imao presudni utjecaj na razvoj i shvacanje osnovnih pojmova što ce predstavljati novi iskorak uoblicen u rezultatima specijalne i opce teorije relativnosti. Ponovimo još jednom, konvencionalizam smatra da su u empirickim znanostima temeljni stavovi utvrdeni dogovorom, a do tog dogovora redovito ne vode “objektivni kriteriji”, nego potreba da se odredena znanstvena iskustva svedu u zatvoreni pojmovnoiskazni sustav koji konacno pociva na »odlukama volje«. Protiv realista kovnecionalisti isticu da je nemoguce konacno utemeljiti fundamentalne opce iskaze. Tu ostaju samo dvije mogucnosti: kantovski transcedentalizam ili pozivanje na evidenciju. Nijedna od tih mogucnosti nije prihvatljiva. Zato se konvencionalisti pozivaju na »teoriju slobodnog izbora«. Vec ni sam pokusni postupak nije moguc bez prethodne konvencije.87 U daljnjem pregledu idemo ka onim shvacanjima koja su dale znacajan doprinos u razvoju filozofije znanosti a to je na prvom mjestu pozitivisticko stajalište.

86 H. Poincare (1989), Ibid. Str. 86. 87 Vidjet cemo u sljedecim dijelovima našeg razmatranjna kako ce slicne ideje zastupati i K. Popper u opreci spram logickog pozitivizma. On dopušta bazicne stavove kao osnovu za neku teoriju, ali se njihovo prihvacanje ne može iznuditi cinjenicama, nego pociva na odluci. Zato i bazicni stavovi imaju karakter dogmi, samo što se oni mo gu uvijek nanovo provjeravati novim doživljajima. Na to se oslanja Popperova teorija falsifikacije (opovrgavanja): empiricko-znanstveni sustav mora biti takav da ga iskustvo može oboriti.

111

5. Pozitivizam Pozitivizam ima svoje duhovne pretke, ne racunajuci relativizam sofista i grckih materijalista, u engleskom empirizmu, osobito kod Humea i J.S. Milla. J.Stuart Mill (18061873) smatrao je da su cak i matematski i logicki iskazi samo poopcenje iskustva. Iskustvo tumaci u smislu psihologisticke teorije o asocijaciji ideja. Asocijacijom ideja koje dobivamo kod pojedinih opažaja stvaramo opci zakon, kojeg vrijednost proširujemo na sve slucajeve. Kao otac pozitivizma, od kojeg potjece i sam naziv, uzima se Aguste Comte (17981857), Millov suvremenik i prijatelj. Analizirajuci razvoj ljudskog duha, Comte je zastupao teoriju o tri stadija tog razvoja. U prvom, »teološkom« stadiju covjek želi strukturu prirode i njenih procesa protumaciti pretpostavkom postojanja duhova ili bogova koji ravnaju prirodom. U tom se stadiju mogu razluciti tri stupnja: animizam – sva je priroda oživljena; politeizam – mnogi bogovi vladaju širim podrucjima prirode; monoteizam – samo jedan bog je vrhovni gospodar. U drugom, »metafizickom« stadiju covjek je vec kriticniji, pa je bogove zamijenio prirodi imanentnim bitnostima i silama. Tu je najviši stupanj opca bitnost, »priroda« kao izvor svih pojava. Vrhovni, treci stadij je »pozitivni« stadij u kojem covjek spoznaje ono što je za znanosti bitno, tj. zakone koji nisu ništa drugo do pravilnosti i stroge nužnosti prirodnih pojava. U tim Comteovim tezama istice se bitna oznaka svakog pozitivizma: strogo odbijanje svih metafizickih spekulacija i priznavanje samo »pozitivnih«, tj. empirickih znanosti. Taj je Comteov prikaz doduše dosta umjetno srocen, ali se ne može zanijekati opravdanost tih analiza, jedino što se ti stadiji ne smiju uzimati povijesno kronološki. I danas se mogu susresti stajališta koja se mogu ubrojiti u neki od tih Comteovih stadija. Pozitivisticki stav Comteova mišljenja, uz sociološka istraživanja, vršio je veli utjecaj na europsku misao i na razvoj novih misaonih smjerova. Jedan od najutjecajnijih takvih sustava u 20. stoljecu bio je neopozitivizam. Glavni predstavnici klasicnog pozitivizma u drugoj polovici 19. stoljeca bili su A. Comte, E.Laas i E. Mach. U njemackim se zemljama pozitivizam proširio svršetkom istog stoljeca, a širili su ga E. Mach (1838-1916), E. Haeckel (1834-1919) i W. Ostwald (18531932). Temeljna shvacanja pozitivizma mogli bi smo, uvjetno receno, iznijeti u sljedece tri tocke: 1) Empirizam: mnogi pozitivisti su radikalni empiristi. Sva se spoznaja može potpuno svesti na osjetilna opažanja. Pozitivizam ''ne zna za druge temelje osim pozitivnih cinjenica, tj. izvanjskog i unutarnjeg opažanja'' ( E. Laas ). U osnovi sva se psihicka i fizicka zbilja sastoji iskljucivo od osjetilnih sklopova, gdje se cak i formalna logika nastojala objasniti empiristicki. 2) Materijalizam: s empirizmom je neposredno povezana težnja odbacivanja svega što nije osjetilno-materijalno. Govor o umu, duhu, bogu itd. rastvara se i tumaci dosljedno na empiristicki i materijalisticki nacin. 3) Scijentizam: s prosvjetiteljskim patosom on objavljuje bezuvjetnu vjeru u znanost. Pod znanošcu se podrazumijevala empirijska pojedinacna znanost a prije svega egzaktne prirodne znanosti. Filozofija je samo sluškinja znanosti i zadatak joj je da sintetizira rezultate pojedinih znanosti. Bilo bi zanimljivo pokazati, ili pokušati pokazati, što su osnovni motivi nastajanja modernog pozitivizma. Koje su to povijesne situacije omogucile plodno tlo za razvoj neoopozitivistickih ideja i stavova. Dakako, da ove motive moramo shvatiti samo kao 112

slikovit prikaz situacije koje su pogodovale tom razvoju, ali nikako i kao izvore tog nastajanja.

5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma Ako bi smo u kratkim crtama hitjeli navesti uvjete nastanka suvremenog pozitivizma onda uvjetno imamo ovakvu situaciju: a) Suprotnost izmedu razvoja filozofije i napredak posebnih znanosti Mada vecina predstavnika pozitivizma teži da svoju poziciju obrazloži cisto logickim argumentima, ipak pored tih argumenata postoje niz povijesnih i psiholoških cinilaca koji su presudno utjecale na ovakvo stajalište. Tu prije svega treba navesti nepobitnu cinjenicu o razlici u razvoju filozofije i posebnih nauka. Iako, je filozofija iznjedrila pretpostavke razvoja kasnijih posebnih nauka dovela je do upitanosti i negativnom odnosu prema filozofiji do krajnih zakljucaka o potrebi njezine egzistencije uopce. U svakom slucaju se, ma kakvo se filozofsko stajalište zauzimalo, ne može osporiti cinjenica napretka nauke u posebnim disciplinama. Ovakav napredak na podrucju filozofije, a posebice u njenim najfilozoficnijim disciplinama kao što je metafizika, ontologija i nauke o vrijednostima, može u principu osporiti. Ma koliko u posebnim naukama bilo velike suprotnosti izmedu razlicitih istraživaca, cinjenice cisto logicke evidencije, sa jedne strane, kao i potvrdivanje pomocu iskustva, sa druge strane, cine iako ne apsolutno neosporne a ono prakticno dovoljne kriterije za odvajanje onoga što je važece od onoga što nije važece, onoga što se obistinjuje od onog što to nije. Analogni kriteriji izgleda da nedostaju u filozofskoj oblasti. Nije ni cudno da se u takvoj situaciji postavlja pitanje opravdanosti filozofskog mišljenja, no ovakav negativan stav prema mogucnosti filozofskog spoznavanja nije nešto novo jer skepticizam, relativizam i agnosticizam od najranijih dana tvrdili da on nije nauka. Iako se moderni pozitivizam u principu prikljucuje tim pravcima, on se ipak od njih bitno razlikuje po mnogo radikalnijem shvacanju svog odbijanja. On postavlja pitanje nisu li filozofski iskazi, recimo, ne samo pogrešni, nego dali su uopce iskazi ili su besmislen spajanja rijeci koje jedino metafizici i njihovi slušatelji iz nekih psiholoških razloga, smatraju za stvarne, smislene iskaze. b) Prevladavanje empirijskog nastojanja u posebnim naukama Ovaj drugi motiv stoji u neposrednoj vezi sa prethodno iznesenim, naime kriticko nastojanje modernog covjeka i njegovo nepovjerenje prema predmetima koji se opažajno ne mogu pokazati dolazi do izražaja u empirizmu. U pogledu predmeta pojmova zahtijeva se da se za njih mogu navesti obilježja koja se empirijski mogu pokazati, a u pogledu naucno prihvatljivih sudova se, ukoliko se ne radi o cisto logicko – analitickih iskaza, zahtijeva da ih iskustvo potvrduje. To osnovno spoznajno-teorijsko nastrojenost pozitivizam je uzeo za jedan od svojih najviših principa. Ono se svodi na to da se kao smisleni dopuštaju samo dvije vrste iskaza: Na jednoj strani cisto logicki stavovi cija se istinitost u slucaju analitickih iskaza, odnosno njihova lažnost kada su u pitanju kontradiktorni sudovi , može ustanoviti samo analizom znacenja i empirijskih stavova na drugoj strani koji imaju karakter ustanovljavanja neposrednih stanja stvari ili pak predstavljaju hipoteze koje izlaze iz okvira neposredno danog, ali se ipak mogu provjeriti na osnovu podataka promatranja.

113

c) »Neuspjeh« Kantovog pokušaja apriornog zasnivanja posebnih nauka. Kao što nam je poznato, Kant je takozvane sinteticke sudove apriori smatrao za specificne filozofske iskaze i uzeo ih je za predmet svojih spoznajno teorijskih razmatranja. Zbog njihovih apriornosti može se njihovo važenje utvrditi neposredno i neovisno od kvantuma doživljenog iskustva. Ali to je neumitno dovodilo do pitanja: Ako se naše saznanje treba donositi na svijet koji je neovisan od svijesti, onda je nerazumljivo kako pri tome dolazimo do znanja slobodnog od iskustva? Odgovor može samo biti u tome, ako postoje zakoni misaonog razuma, pomocu kojih se svijet konstituira, može se razumjeti apriorno saznaje stvarnosti. Ali onda ta stvarnost nije više »neovisna«, vec je stvorena od strane duha i njemu imanentnih misaonih principa. Vidjeli smo da ovaj »kopernikanski obrat« predstavlja za Kantove kriticare osnovni kamen smutnje ili pokušaj rješenja da se fenomen sintetickoapriornog saznanja riješi na drugaciji nacin, ali svi oni imaju istu polaznu bazu: priznavanje sintetickih-apriornih stavova. Kant nije podrobno raspravljao o pitanju egzistencije tih sudova, vec je što više vjerovao da je navodenje primjera iz oblasti aritmetike, geometrije i prirodnih znanosti dovoljno dokazao postojanje tih sudova. Upravo tu leži slabost njegove filozofije, jer se on uglavnom posveti pitanju njihovih »mogucnosti«, tako da je za pozitivizam bio »lak« zadatak da opovrgnuti ili osporiti njegove primjere. Pogrešni su primjeri iz matematike, jer ti sudovi, kako je pokazala logicka analiza obrazovanja matematickih pojmova i sudova bez izuzetka analiticki. Što se tice iskaza prirodno naucnih zakona, njihov apriorni karakter je neobicno problematican. Sjetimo se samo zakona kauzalnosti koje je on iznio kao sinteticki-apriorni stav, a koji je u modernoj kvantnoj mehanici nasuprot klasicne fizike pretrpio ogromne revizije. Egzistencija sinteticko-apriornih iskaza ne izgleda tako sigurna. Njeno poricanje postojanja od strane logickog pozitivizma sami tim odstranjuje i citavo pitanje koje se postavlja pa i Kantovo pitanje o njihovi mogucnostima. d) Problem saopcavanja U okviru pozitivizma izoštrio se još jedan problem, koji je bio poznat vec i u Grckoj mada su kasniji filozofi uglavnom zanemarivali taj problem, a to je problem priopcavanja. Ako nauka po svojoj prirodi predstavlja strukturu koja nastaje nadogradnjom i ucestvovanjem velikog broja znanstvenika sa jedne strane namece inter – subjektivnost i ne može biti solipsisticka stvar pojedinca i sa druge strane ona mora biti shvacena jednoznacno za sve one koji se bave njenom problematikom. Upravo vec ovdje pozitivizam zamjera metafizici, ili filozofiji opcenito, da ona nije u stanju da u potpunosti zadovolji tom zahtjevu. e) Razdvajanje filozofije i ostalih kulturnih podrucja Sa upravo navedenim momentom u uskoj vezi je i zahtjev strogog razdvajanja nauke i drugih kulturnih podrucja prije svega umjetnosti i filozofije. Ovo je posljedica pozitivistickog stav od strogom razdvajanja izmedu doživljaja kao psihološkog fenomena i saznavanja. Dakako, pozitivizam zamjera filozofiji a posebice metafizici da iz svog pojmovnog korpusa nije izbacio one pojmove i stavove koji su odraz cistih doživljaja i da metafizicke rasprave predstavljaju uzaludni pokušaj da se iracionalno osjecanje života prenese u jezik poimanja, te svojim prividno teorijskim nacinom prikazivanja i svojim prividnim dokazivanjem ometaju cak i težnju za adekvatnim izrazom doživljavanja.

114

f ) Logicke antinomije Nisu svi problemi koji su stajali spram opreci klasicne filozofije bile tema i razlog nastajanja pozitivizma, jer su postojali problemi koje je sama nauka nametala a koja su bila moguce biti rješiva u sklopu pozitivisticke filozofije. To su prije svega pitanje naucnologicka i metodološka koja se odnose na strukturu saznanja empirijskih nauka, te problemi indukcije, a zatim problemi ciste logike i matematike itd. Dobar dio truda ovog pravca sastojao se u tome da govorni jezik zamijeni vještackim sustavom znakova, tj. vještackog jezika izgradenog na osnovu egzaktnih pravila. Povijesno gledano poticaj ovakvom stavu jeste pojava antinomija. Te antinomije, cija se suština sastoji u tome što se mogu dokazivati stavovi koji jedan drugome proturjece i ovo je ranije smatrano problemom mišljenja. Tada se rješenje nalazilo ili tražilo u tobožnjim misaonim greškama ili, se pak, kada to nije polazilo za rukom u takvim okolnostima rezignirano izvodio zakljucak da u toj oblasti saznanje nije moguce. Za pozitivizam je bio zadataka da se u problemu antinomija nade izlazno miješenje, a posebice ako se te antinomije odnose na matematiku i logiku. Ono je nadeno, istina, ne u smislu nekog opceg postupka koji bi dozvoljavao da antinomije nestanu jednom za svagda iz nauke, ali je opasnost ipak izbjegnuta tako što se pokazalo da su teškoce, koje dovode do antinomija, leže uglavnom u podrucju jezika a ne mišljenja. Time je otpocelo nastojanje da se na mjesto govornog jezika izgradi strogo logicki jezik koji bi bio osloboden od tih nedostataka. Logicki sustav Russella – Whiteheada prosjekao je iz jednog takvog stremljenja. U novije vrijeme je uz to došla i semantika, isto tako grana nauke koja se bavi konstruiranjem jezika, i koja je takoder prvobitno nastala iz stremljenja da se uklone antinomije, takozvani semanticki paradoksi. Time su se u biti sva logicka istraživanja u potpunosti matematizirala, jer obrazovani jezicni sustavi razraduju se sasvim analogno matematickim sustavima, a dijelom oni uopce predstavljaju ciste kalkile. Ako se to doda cinjenici da po pozitivistickom shvacanju u okviru filozofije uopce nisu dopustiva neka druga osim naucno-logicka istraživanja, onda se može razumjeti zašto je Carnap moga definirati filozofiju kao »matematiku jezika«.

5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logicki pozitivizam Kao karakteristican prijelaz sa spoznajno-teorijskog stajališta realizma na logicki pozitivizam može se oznaciti ucenje o spoznaji M. Schilka. Da bi došao do odgovora na pitanje: »Što je saznanje?« on je poceo sa analizom znacenja svakodnevne uporabe rijeci »saznaje« i došao do zakljucka da je saznavanje predstavlja akt identificiranja tj. uvijek saznavanje necega kao necega. Pojam je prema tome nedvosmisleno znak za predmete, odnosno vrste predmeta. Ali sami pojmovi nisu dovoljni za saznavanje nego su za to potrebni sudovi. Kao što su pojmovi oznake predmeta, tako i sudovi predstavljaju nedvosmislena znacenja cinjenica, tj. postojanje nekog odnosa izmedu predmeta. Odavde slijedi sama definicija istinitosti suda: Sudovi su istiniti ako nedvosmisleno odgovaraju doticnim stanjima stvari, inace su pogrešni. No, za saznanje je potrebno da se ispuni još jedan zadataka a to je odredivanje minimuma pojmova za opis. Kako postoji beskonacan odnos stanja stvari kojima odgovara beskonacan odnos pojmova i sudova ali ne kao agregatom, onda je nužno da se odrede one veze koje dovode do izvodenja jednih pojmova iz drugih. Stoga najviši cilj saznanja mora biti da se od minimuma pojmova ipak postigne nedvosmisleno oznacavanje svih stanja stvari.

115

Taj pojam saznanja Schilk oštro razgranicava od pojma doživljavanja i opažanja i tu je u potpunoj opreci spram fenomenologije88 i odbacuje svaku intuicionisticku filozofiju U opažanju i doživljaju dan je uvijek samo jedan objekt, a u spoznaji moraju postojati barem dvije stvari: nešto što je dano i ono kao što je to dano. Za njega fenomenologija89 miješa pojam poznavanja i spoznavanja, jer da bi se nešto poznavalo mora biti dano u svijesti putem doživljavanja, a da bismo nešto spoznali nije neophodno da se ono što se spoznaje mora i da poznaje, tj. da se može i doživjeti. Ovakav stav ima dalekosežne posljedice u pogledu spoznavanja vanjskog svijeta Ako, da bi se došlo do neke spoznaje, nije potrebno nikakvo opažanje datosti onoga što postoji, vec samo nedvosmisleno podudaranje simbola onda se otvara put ka mogucnosti spoznavanja transcendentalnog svijeta koji nam kao s one strane svijesti nikada ne može biti dat. Ovdje Kantovo pitanje dali mi spoznajemo pojavni svijest ili i svijet stvari po sebi postaje izlišno jer se prema ovakvom stavu izmedu spoznajnih pojmova i tih stvari po sebi ne može postaviti nikakva razlika; pošto naši pojmovi nedvosmisleno odgovaraju stvarima pojmovnog svijeta, s pošto te stvari odgovaraju stvarima po sebi, to time naši pojmovi indirektno odgovaraju stvarima po sebi. U tom ucenju vec dolazi do izražaja tendencija novijeg pozitivizma da se logickom analizom poimanja i jezika razgolite izvjesna starija filozofska rješenja kao prividni problemi. Ova Schilkova filozofija se može ubrojiti u spoznajno – teorijski realizam jer pretpostavlja realnost stvarnosti sa one strane svijesti na koju se spoznaja odnosi. Ta realisticka crta predstavlja oštro distanciranje od starijeg pozitivizma, a posebice ucenja Macha i Avenarijusa. Stariji pozitivizam je postavljao zahtjev da se nauka ogranici na što egzaktinije i u isti mah što ekonomicnije opisivanje onoga što je neposredno dano. Neposredno je dano samo »elementi« senzualnog i relativno konstantan kompleks takvih elemenata je tijelo i ako se iskljuce metafizicke pretpostavke onda proistjece da su tijela svode na taj kompleks osjecaja. Schlickovo ovo stajalište, koje oznacava kao »imanencijalni pozitivizam«, smatra ka neodrživo. Po njemu da bi se došlo do znanosti moramo pretpostaviti postojanje stvari koji su nam dane kao i one koje to nisu. Ako se ne želi razoriti zakonita povezanost stvarnog svijeta, onda ne preostaje ništa drugo osim da se pretpostavi realna egzistencija stvari i pojava koje su transcendentne svijesti. No, vidjet cemo da daljnji razvoj logickog pozitivizma vodi ka napuštanju ove dihotomije u sklopu pozitivizma kao posljedice uvodenja metafizickih pitanja kao prividnih problema. Zasada da istaknemo samo to da nasuprot starijem pozitivizmu koji otpocinje sa analizom onoga što je »dano«, mladi logicki pozitivizam pocinje sa analizom znanstvenog jezika kao medijima gdje se mogu razriješiti problemi odnosa izmedu smislenih i besmisleni stavova i pojmova.

88 Odnos izmedu fenomenologije iznanosti, odnosno filozofije znanosti, dat cemo u zadnjem dijelu knjige. 89 Odnos fenomenologije prema znanosti razmatrat cemo u zadnjem dijelu knjige.

116

6. Filozofija L. Wittgensteina Prije nego što krenemo na daljnju analizi logickog pozitivizma, obratimo pozornost na stavove L. Wittgensteina, koji ce sa svojim pocetnim radovima biti jedan od glavnih uzora logickog pozitivizma. On polazi od logickog atomizma svoga prijatelja B. Russella90 i po njemu je svijet cjelokupnost cinjenica a ne stvari i sa ovom tezom on pocinje u svom glasovitom dijelu Tractatus logico-philosophicus. Za razliku od klasicnog pozitivizma on odbacuje shvacanje prema kojemu je logika empirijska znanost što nastaje uopcavanjem opaženih pojedinacnih cinjenica. Logika je, štoviše, posve neovisna od iskustva. No njezine su recenice tautološke, tj. posve beznacajne. Njegov pojam mislivog istovjetan je s cjelokupnom prirodnom znanošcu. Granica mislivog ujedno je granica jezika koja preslikava ( empirijske ) cinjenice, ''Granice moga jezika znace granice moga svijeta''. No tu se za njega postavlja pitanje o uvjetima subjektivnog iskustva i njegov odgovor glasi: ''Subjekt ne pripada svijetu nego je granica svijeta''.91 Gdje se u svijetu može opaziti metafizicki subjekt? Kažeš da tu stvari stoje baš kao s okom i vidnim poljem. Ali oko u stvarnost ne vidiš. I ništa u vidnom polju ne navodi na zakljucak da ga vidi necije oko. Dok je njegov Tractatus presudno utjecao na logicki empirizam odnosno novopozitivizam, njegova su Filozofska istraživanja koja su posmrtno objavljena 1953. bila u izvjesnoj suprotnosti spram osnovnih principa tog istog pozitivizma. Filozofska istraživanja postala podjednako znacajna za modernu lingvistiku i onu filozofsku poziciju koja polazi od lingvistike gdje je lingvistika empirijska znanost o jeziku. Mišljenje kasnog Wittgensteina izvodi, dakle, onaj obrat k jeziku koji je opcenito karakteristican za filozofiju od 1960. godine na ovamo. Wittgenstein i Becki krug mislili su da pomocu formalne logike mogu razviti umjetan, formalizirani idealni jezik. On je kao jedinstven jezik znanosti trebao ukloniti netocnosti , mnogoznacnosti i obojenost svakodnevnog jezika i tako biti savršeno jasan i jednoznacan No, u ovoj kasnijoj fazi razmišljanja kod Wittgenstaina pokazalo se potpuno odstupanje od te zamisli kao neizvedive, jer je otkrio da je znacenje izraza nemogucno odvojiti od njihove upotrebe u živom jeziku. Tako on kaže: ''Svaki znak za sebe cini se mrtvim. Što mu podaruje život? – On živi u upotrebi'' (Filozofska istraživanja, br. 432.) Odavde slijedi 90 Navedimo u kratkim crtama osnovna obilježja Russellove reforme u filozofiji na kojoj je barem prema nekim osnovnim nacelima, utemeljen veliki dio suvremene filozofije. 1. Logicki se jezik formalizira po uzoru na matematicki. Uvode se kvantifikatori. Pri tom se pojmovi i relacije razumiju kao funkcije (Russellove »stavacne funkcije«) s predmetima i samim funkcijama i relacijama kao argumentima. 2. Cilj je da se formalno zakljucivanje i logicki pojmovi tako preciziraju da se njima može objasniti matematicko zakljucivanje i iz njih izvesti matematicke pojmove – tj. da se matematika (barem aritmetika, kao u Fregea) može svesti na logiku. 3. Russell ujedno želi riješiti i problem logicko-matematickih i semantickih paradoksa od kojih se mnogi tada novi otkrivaju te potresaju logiku i osnove matematike, zaoštravajuci potrebu reforme. Kako bi se izbjegli paradoksi, u Russella pojmovi i pojmovni odnosi stoje u složenoj tipskoj hijerarhiji koja prijeci samovoljnu gradnju pojmova. 4. I Fregeov i Russellov logicko-matematicki sustav ujedno su i filozofski, jer polažu racuna o temeljnim filozofijskim pojmovima kao što su “predmet”, “funkcija” (koja je sada ne samo matematicki nego i ontologijski pojam), “istina” (u Fregea je to izravno ontologijski pojam), “svojstvo”, “odnos”, “sveukupnost” itd. Rijec je o sustavima koji su takoder i ontologijski. Ka tomu sadrže, primjerice, i odredenu filozofiju jezika, odredujuci pojmove kao što su “ime”, “opis”, “recenica” itd. Jednom rijecju, Frege i Russell pretvaraju matematiku u filozofijsku matematiku (ne samo u filozofiju o matematici, što je ukljuceno). 91 L. Wittgenstein: Tractatus logico-philosophicus, preveo Gajo Petrovic, Sarajevo,1960 (5.632 )

117

jedna neugodna posljedica za logicki empirizam. a to je da idealni jezik ne postoji i moramo se vratiti svakodnevnom jeziku. Kako se neki izraz u nekom jeziku upotrebljava, to pokazuje gramatika nekog jezika i ona obuhvaca pravila igre nekog jezika. Ustvari ovdje dolazimo do središnjeg mjesta filozofije kasnijeg Wittgenstaina, a to je usporedba jezika i igre, odnosno definiranja jezicne igre. No, ovo svodenje jezika na igru ne predstavlja njegovo deplasiranje jer je on kao i kod mladog Wittgensteina osnova svega. Tko se ukljucuje u neku jezicnu igru i u njoj sudjeluje, taj prihvaca jedan oblik življenja. Jezik je oblik življenja i on je nešto krajnje, ono zadnje na što se možemo vratiti. Za njega se u jeziku odvija sve jer je on sredstvo mišljenja. Kakav je odnos izmedu filozofije i jezika? Ovdje se paralela može povuci kao u Tractatusu gdje se govori o odnosu izmedu prirodnih znanosti i filozofije. To je prije svega cinjenica da je zadatak filozofije da razjasni uporabu postojeceg jezika a ne da stvara neki vještacki konstrukt. Ona, za njega, ne smije ni u kom slucaju dirati u fakticnu upotrebu jezika jer ga ona ne može ni utemeljiti. Filozofija mora da ostavi sve kako jest. Za njega filozofija mora da ima terapeutsku vrijednost prije svega prema klasicnoj filozofiji i njezinim problemima, koji su za logicki empirizam pa i za Wittgensteina prividni problemi nastali pogrešnom uporabom jezika, tj. davanje izrazima drugacija znacenja nego ona koja oni imaju u jeziku. Na primjer, filozofi starog kova su ljudi koji, kada cuju da ''kiši'', pitaju '' Tko kiši?''. Lingvisticka terapeutika mogla bi tim filozofima pokazati kako stanoviti izraz ( ''biti'', ''ja'', ''zbiljsko'', ''ništa'' itd. ) valja pravilno upotrebljavati u skladu sa gramatikom. Na taj nacin, po Vigotskom, bi se mogla izlijeciti njihova opsjednutost razuma. Ovdje on slikovito koristi jednu pitalicu: ''Što je tvoj cilj u filozofiji? Da muhi pokažeš izlaz i caše.'' Time nastaje jednaka situacija kao i na kraju njegove prve knjige: ''O cemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.'' U daljnjem izlaganju cemo malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo glavno djelo, pri cemu cemo djelo iz njegovog kasnijeg razdoblja kao što su Filozofska istraživanja obraditi u dodatku. Cesto se kod autora pojavljivanje Tractacus opisuje kao pocetak »izgona« filozofije iz znanosti.

6.1. Wittgenstein – Tractatus logico- philosophicus Knjižica92, Tractatus logico-philosophicus, postala je gotovo biblija lingvisticki orijentalnog pozitivizma, a pisac, Ludwig Wittgenstein, uzdignut je na jednoga najvecih filozofa 20. stoljeca, usprkos mnogobrojnim protivnicima, a i svom vlastitom omalovažavanju filozofije. Da paradoks bude još veci, sam se Wittgenstein odrekao svog 92 Tradicionalne su metafizike obicno polazile od nacela koji je bio dokucen intuitivno. Ljudski razum, sam ili pomocu objave, posjedovao je takovu intuitivnu sposobnost, kako je to ucio Rene Descartes na pocetku novovjekovne filozofije. Engleski empirizam pa znanstveno istraživanje uzdrmali su pouzdanje u principe koji mogu da se intuitivno dokuce. Iskustvo biva sve neospornijem kriterijem istine. Medutim samo je iskustvo optereceno svakojakim predodžbama, i tu se ponovno ušuljale stare filozofske kontroverze, narocito nakon Kantove, 'Kritike cistog uma', po kojemu je iskustvo bivalo tek sredivano ili omoguceno stanovitim racionalnim formama ili kategorijama. I logicki pozitivizam nosi Kantovo nasljedstvo. S jedne strane taj, neko vrijeme najživlji pravac suvremene filozofije, istice verifikaciju osjetima kao posljednju instancu spoznaje, no s druge strane smjesta nastoji iskustvo logicki obraditi. Logicko iskazivanje iskustva je jamacno polazilo od stanovišta koje se ne može oznaciti kao cisto empiricko, i logicki pozitivizam bio je uskoro okrivljen onim što je najviše napadao – metafizickom stranputicom. O podrijetlu, granicama i krizi te filozofije najbolje govori Wittgensteinovo djelo.

118

prvenca koji mu je donio doktorat, profesoru i svjetsku slavu, i to odrekao se s istim uvjerenjem da je pod starost stigao do definitivne spoznaje, ali da mu to takoder vrlo malo vrijedi. Filozofija je bolest, piše on u svom posthumno objavljenom djelu ''Filozofska istraživanja'', ili zacaranost ljudskog duha govorom, a sav je njegov napor bio u tome da sebe i druge izbavi iz te zacaranosti. Prije prvog svjetskog rata studirao je mladi Becanin u Cambridgeu, gdje je upoznao Bertranda Russella i G. E. Moorea, vode novog antimetafizickog pravca koji se koncentrirao na znacenje svakidašnjih i filozofskih sudova i pronalazio u metafizickim i solipsistickim sustavima same besmislice. Ucenik je Russellov logicki atomizam doveo do kraja koji se cinio trijumfalan da polako utihne u duboku skepsu. Iz predgovora Traktatus vidi se odmah koliko je on bio ispunjen oštroumljem i težnjom za jasnocom svojih ucitelja u Cambridgeu: ''Sve što se uopce može reci, može se jasno reci, a o cemu se ne može govoriti, valja šutjeti. Knjiga ce dakle povuci granicu mišljenju, ili tocnije – samom mišljenju nego izrazu mišljenja: Jer da povucemo granicu mišljenju, morali bismo misliti obje strane (morali bismo misliti što se misliti ne da). Granica biva dakle povucena u govoru, a što leži izvan te granice, jednostavno je besmislica.'' Pokušajmo ukratko analizirati neke stavove iz Tractatusa i kao prvo navedimo sami pocetak knjige: 1. 1.1 1.11

Svijet je sve što je slucaj Svijet je skupnost cinjenica a ne stvari Svijet je odreden cinjenicama i time da su to sve cinjenice

Svaki od ovih sudova traži dugo objašnjenje, a koliko je to bilo odbojno za laike, toliko je pak mamilo oni koji su se upuštali u lingvisticko-logicke analize. Zašto kaže autor da svijet nije skupnost stvari, nego cinjenica? Predstavimo sebi predmete u svojoj sobi, gdje svako od nas sjedi. Kada bi smo sastavili popis svih predmeta, ne bi nam to dalo našu sobu. Predmeti su nekako rasporedeni, stoje u tim i tim vezama. To, kako su predmeti rasporedeni, u kakvim vezama stoje, a to su cinjenice. Svijet je dakle skupnost cinjenica. Takve su cinjenice: knjiga je na stolu, slika visi na zidu, košara je u kutiji, itd. Svaka od tih cinjenica stoji sama za se, nezavisno od drugih, a preslikana je u našem govoru. Medutim mnogi su naši iskazi komplicirani i nemaju tako jednostavnu strukturu. I neki iskazi, koji se cine jednostavnim, su zapravo vrlo složeni, kako je to Russell pokazao na oznakama kao što su Waverleya ili sadašnji kralj Francuske, kojima možemo graditi prividno jednostavne iskaze. Kao slikovit prikaz toj problematici navedimo neke Russellove stavove: Autor Waverleya je Škot. Sadašnji kralj Francuske je celav. Ovi iskazi se mogu rasklopiti na iskaze93. Autor Waverleya je Škot treba rastaviti na tri iskaza: 1. Barem jedna osoba je napisala Waverley; 2. najviše jedna osoba je napisala Waverley; 3. tko god napisao Waverlay, bio je Škot. 93 B. Russell: Introduction to Mathematical Philosophy, London, 1919. Opširnijoj sam kritici izvrgnuo engleski pozitivizam, a narocito Russella u Dialectica, Zurich, Vol. 14, 1960., cemu je Russell ozbiljno prigovorio, bez obzira na noticu da se taj spis odnosi na njegova ranija razmišljanja.

119

Svaki od tih triju iskaza je istinit; prema tome je citav, složeni iskaz istinit. Na slican nacin možemo rastaviti i iskaz: Sadašnji kralj Francuske je celav u tri jednostavna iskaza: 1. Barem jedna osoba je kralj Francuske; 2. najviše jedna osoba je kralj Francuske; 3. tko god bio kralj Francuske, je celav. No znamo da je Francuska danas republika; dakle je vec prvi iskaz neistinit, pa i citava, složena izjava.94 Zacijelo, i Russell i njegov najdarovitiji ucenik Wittgenstein tražili su takve praelemente na koje bi se svaki objašnjavajuci govor sveo. Slijedeci Russella, Wittgenstein je uzeo da se sav govor može logicki rastaviti na elemente iskaze. U tim elementarnim iskazima dolaze predmeti ili praelementi Platonovi, koji se više ne mogu rašclaniti. Znacenje imena (rijeci) u tim iskazima dano je predmetima: 3.203 Ime znaci predmet. Predmet je njegovo znacenje. Ovaj stav ima dalekosežne posljedice jer navedena tvrdnja uspostavlja znacenje elementarnih iskaza. Jer, kad imena u elementarnim iskazima ne bi znacila predmete, kad takvih jednostavnih predmeta uopce ne bi bilo, tad bi i iskazi izgubili znacenje. Opstojnost pra-predmeta je dakle nužnost za logicara.95 Dalje, iskaz je: 4.021 Iskaz je slika zbilje: jer poznajem stanje stvari (Sachverhalt) koje on opisuje kad iskaz razumijem. I iskaz razumijem, a da mi nije njegov smisao objašnjen. Znacajno je da on tu ne govori o slici samog predmeta nego sklopa predmeta. To je i dosljedno s polazišta da je svijet skupnost cinjenica, a ne stvari. Prema tome bilo bi prije sporno u tome što je pretpostavio prapredmete s korespondentnim imenima; ali kako da inace utemelji elementarne iskaze? Ovdje se neumitno namece teorija preslikavanja. Teoriju preslikavanja nije svakako Wittgenstein izmislio; jako ju je zastupao i becki fizicar Boltzmann, no sam autor Traktata priznaje utjecaj Heinricha Hertza iz cije je knjige ''Die Prinzipien der Mechanik in neuen Zusammenhange dargestellt'' vrijedno prenijeti pasus o dinamickim modelima (na što se Traktat poziva): ''Odnos dinamickog modela spram razmatranog sistema je isti kao odnos slika koju naš duh prihvata o stvarima spram tih stvari. Promatramo li naime stanje modela kao pasliku stanja sistema, tada su sljedovi paslike, koji po zakonima ove paslike moraju nastupiti, ujedno paslike sljedova koji se na prvobitnom predmetu, po zakonima ovog prvobitnog predmeta moraju razvijati. Podudaranje izmedu duha i prirode može se dakle usporediti sa podudaranjem dvaju sistema od kojih je jedan model drugome, i možemo cak dati racuna o tom podudaranju kada pretpostavimo da duh ima sposobnost da pravi istinske dinamicke modele stvari.'' 94 Odvelo bi nas predaleko u povijest filozofije kad bismo htjeli ustanoviti koliko je kembricka škola usadena u Platonu, no nije na odmet ovdje spomenuti da je Russellov koautor Principia Mathematica A. N. Whitehead napomenuo da se citava filozofska tradicija Evrope sastoji od reda fusnota Platonu. 95 Kasnije je Wittgenstein uvidio zabludu svog zakljucka; nema logickih nužnosti koje bi ikakvu opstojnost implicirale.

120

Pretpostavka o najjednostavnijim predmetima tijesno je vezana sa pretpostavkom elementarnih96 iskaza koji se logickim pravilima, kako je to i Russell ucio, mogu slagati u komplicirane izjave, a istinitost takve komplicirane izjave vidi se odmah iz istinitosti pojedinih elementarni iskaza. Ove recenice iz Traktata mogu skicirati tijek sustava: 2.13 Predmetima odgovaraju u slici elementi slike. 2.14 Slika se sastoji u tome da se njeni elementi na odredeni nacin medu sobom odnose. 2.141 Slika je cinjenica. 2.15 Da se elementi slike na odreden nacin uzajamno odnose, pokazuje da se stvari tako uzajamno odnose. Pošto je uspostavio vezu izmedu slike i stanja stvari ili odnosa stvari (Sachverhalt), razvija on dalje kako naš govor funkcionira. 4.311 Jedno ime stoji za jednu stvar , neko drugo za neku drugu stvar i medu povezani; tako predstavlja cjelina – kao živa slika – stanje stvari.

sobom su

Temeljna je tu misao da jednostavni znaci ili rijeci stoje u nekom iskazu isto tako kao i predmeti u stanju ili odnosima stvari: struktura recenice odgovara strukturi stanja stvari tj. njihove su konfiguracije iste. Slika stanja stvari biva time i znacenje samog iskaza. Uzastopnom primjenom negacije, disjunkcije i konjunkcije mogu se sagraditi vrlo složene izjave; i obrnuto, takvim se logickim operacijama mogu rastaviti složeni iskazi u jednostavne iskaze, i to po Wittgensteinovu mišljenju, na jednoznacan nacin. Pošto je to ucinio, može autor Traktata ustvrditi: 5.01 Elementarni iskazi su istinosni argumenti iskaza. 5 Iskaz je funkcija istinitosti elementarnih iskaza. Prema tome je sve, cistim logickim postupkom, svedeno na elementarne iskaze, koji pak korespondiraju odredenim stanjima stvari. Kako su ta stanja stvari i korespondentni elementarni iskazi samostalni i nezavisni, poznajemo svijet samo onda ako poznajemo sve elementarne iskaze. I time Tractatus logico-philosophicus dolazi do zamašnog, ali i kobnog zakljucka: 4.26 Navod svih istinitih elementarnih iskaza opisuje svijet potpuno. Svijet je potpuno opisan navodom svih elementarnih iskaza plus navodom koji su od njih istiniti a koji lažni. U daljnjem dijelu svog rada Wittgenstein odreduje odnos izmedu iskaza, govora i svijeta. 4.001 Skupnost iskaza je govor. Znaci, znali bismo govor kad bismo znali sve elemente iskaze i umjeli ih uvidjeti u svim logickss složenicama. No tih je iskaza vrlo mnogo (ako ne i beskraj). Odatle izlazi da nitko ne može potpuno znati govor, a time niti svijet. Svaki covjek zna samo stanoviti broj iskaza, prema tome i samo stanovit dio svijeta; cak on i ne može znati da li još ima elementarnih iskaza osim onih što ih on zna. Potpuno zaokružen svijet Traktata biva odjednom narušen, i iz potpune odredenosti stanja stvari padamo u solipsizam. 96 U dodatku pod naslovom: »Tvorba elementarni iskaza«, podrobnije cemo analizirati ovaj problem.

121

5.6. Granice mog govora znace granice mog svijeta. 5.61 Logika ispunjava svijet; granice svijeta su takoder njene granice. Ne možemo dakle u logici reci: To i to je u svijetu, ono nije. ................... Što ne možemo reci, to ne možemo ni misliti; dakle ne možemo takoder možemo misliti.

reci što ne

Wittgenstein tu odlucno zastupa pozitivisticko gledište: 5.621 Svijet i život su jedno 5.63 Ja sam svoj svijet ( mikrokozmos ) 5.631 Ne postoji subjekt koji misli i predocuje. Kada bih pisao knjigu '' Svijet kako ga ja nalazim'', tad bi se u tome izvještavalo o mom tijelu i reklo koja uda stoje pod mojom voljom a koje ne itd., to je naime metoda da se subjekt izolira, ili cak pokaže da nema subjekta u važnom smislu: o njemu samom ne bi naime u toj knjizi moglo biti govora. »Slika« je kralježnica Wittgensteinove teorije, i ta se slika mora shvatiti doslovno ''Nemoguce je zakljuciti iz same slike'' piše autor Traktata, ''da li je istina ili nije'' on tu stoji oštro na ontološkom, realistickom stajalištu i odatle odbacuje Kantov apriorizam: ''Nema slika koje su istinite a priori.'' U Kantovu transcendentalnom idealizmu je covjek zatvoren u odredene forme ili kategorije kroz koje spoznaje, dok Wittgensateina tu ulogu poprima govor, u još radikalnijem vidu. Kao što smo citali, struktura realnosti se reflektira u govoru, ali se ne može opisati govorom. Znacenje svake recenice je u slici, u pokazivanju. Wittgenstein odlucno kaže da naši iskazi pokazuju unutarnju strukturu realnosti ali je ne predstavljaju: ''U tom smislu ono što može biti pokazano ne može biti receno''. U tom pokazivanju želi on sacuvati most izmedu govora i realnosti, ali taj most se konacno ruši, što dokazuje prije navedena recenica: ''Granica mog govora znaci granicu moga svijeta.'' Ako i polazi od realisticke ontologije, na kraju autor Traktata odbacuje sam svoje stajalište. Subjekt je zatvoren u svoj govor. Time je on samo jedan korak od solipsizma. Je li solipsizam, koji stoji na kraju razmišljanja mladog Wittgensteina, neoboriv? Ta stara filozofska doktrina kaže da covjek opaža samo svoje vlastite opažaje. No, dakako besmisleno je reci da opažamo svoje opažanje, a ne da opažamo neku stvar. Kada tko tvrdi da sve to oko sebe samo sanja, ne postoji nacin da ga razuvjerimo. Sve što mu stavimo pod nos, on ce reci da je to njegovo subjektivno opažanje ili osjet. Jedino se može pokazati da je njegovo gledište besmisleno, ali to je i Wittgensteinov zakljucak da njegovi izvodi svršavaju u besmislici. Pošavši od preslikavanja stanja stvari, stigao je on na kraju do dubokog protuslovlja koje, kako sam veli, oduzimaju smisao onome što je govorio. Bile su to samo ljestve koje treba odbaciti pošto se njima popeo. I on zakljucuje svoj Traktat rezignirano: 6.53 Ispravna bi metoda filozofije zapravo bila: Ništa ne reci nego samo ono što se da reci, dakle iskaze prirodne znanosti, dakle nešto što nema veze sa filozofijom – a tad uvijek, kada bi neko htio reci nešto metafizicko, pokazati mu da nije stanovitim znacima u svojim recenicama dao znacenje. Ova metoda ne bi drugog zadovoljila – on ne bi imao osjecaj da ga ucimo filozofiji – ali ona bi bila jedino strogo ispravna. 7. O cemu se ne može govoriti valja šutjeti.

122

I kraj! Forma Traktata, slicna Spinozinoj po svojoj lapidarnosti, deduktivnosti i sustavnosti, stvorila je pricin da je domišljeno i sveobuhvatno djelo, premda sam autor napominje paradokse i protuslovlja i sam se ocijenio kako je malo time ucinjeno. Osim toga Hilbert i Russell dali su novi poticaj logici i analizi, koji su od matematike prelazile na obican govor. Taj trenutak bio je ovom knjižicom sretno izražen, i nije cudo da je autor ušao u modu, usprkos epilogu epilogu kojim se osudio na šutnju. I dok je logicki pozitivizam procvao, vrtlar je u šutnji prekopao korijenje da to naposljetku posijece. Na kraju ovog kratkog razmatranja o Wittgensteinovom Tractatusu pogledajmo još jednom njegov odnos prema elementarnim iskazima. Wittgenstein sam kaže kako je bio opcinjen Russellovim rastavljanjem prividno jednostavnih iskaza. No, Russella je mnogo više mucio problem takvih iskaza kao: ''Kralj Francuske je celav.'', gdje gramatickom subjektu ništa ne odgovara u zbilji; jer kako znamo, Francuska je republika. Russell ponajprije kaže da svatko od nas razumije što znaci, prvo, kada se kaže kralj kakve zemlje, a zatim tom subjektu pripiše celavost. No svatko ce biti iznenaden kada ga upitamo dali je taj iskaz istinit ili lažan. Na prvi pogled bili bi smo skloni da takvo pitanje odbacimo kao neumjesno ( jer nema kralja Francuske ) i ta nam se reakcija cini najadekvatnija. Russellov je odgovor drukciji. Kao što smo rastavili iskaz: Kralj Francuske je celav na tri iskaza 1) egzistira kralj Francuske 2) samo je jedan kralj Francuske 3) tko god bio kralj Francuske je celav Buduci da je prvi razloženi iskaz lažan to je citav složeni iskaz lažan. Stoga i on kaže da iskaz, Kralj Francuske je celav, ima znacenje, ali je lažan. Ovim je zadovoljena formalna strana razlaganja iskaza ali su ostala još ne jasna pitanja. Razmotrimo još neke druge primjere. Kada bih svog znanca što misli je li istina ili laž da su Bušmani na Grenlandu ljudožderi, on bi me odmah prekinuo jer na Grenlandu nema Bušmana; hoceš li me pitati o Bušmanima u Africi? Vidi se da je on tocno razumio moje pitanje, ali ga smatra neumjesnim. Ili drugo pitanje: Kaži mi jeli istina ili laž da je bijela vrana slijepa? Pazi, ogovorio bi mi, nije mi poznato da bi bilo bijelih vrana. Ili dalje: Jeli istina da je Cezar suprug glumice BB? Pazi, odgovorio bi mi, Cezar je živio mnogo prije, itd. Iz takvih se primjera vidi da razumijemo takve iskaze ili pitanja, mada je nešto u njima krivo, naime logicki subjekt ne postoji realno ili ne postoji u sadašnjoj mogucoj vezi. Bilo je nekoc kraljeva francuskih, i bilo ih je i celavih, i jamacno je tko tada mogao konstatirati 'Kralj Francuske je celav', i to je tada bila istina. Zacijelo, bilo je više francuskih kraljeva koji nisu bili celavi, i u njihovo bi doba takva izjava bila laž, nehoticna (iz nepoznavanja) ili hotimicna (kleveta). Danas nema više kraljeva u Francuskoj, i svaka takva izjava kakav je kralj, što radi, ne odnosi se ni na što. Po Russellu postoji bitna razlika izmedu takvih iskaza kao što je 'Shaw je bradat' i 'Francuski kralj je bradat'. Obje recenice imaju svoj gramaticki subjekt, prva Shaw, druga francuski kralj, ali, dok prva ima i logicki subjekt, druga nema valjani logicki subjekt. Kako je Russell došao do tog kobnog razlikovanja? Zacijelo, bio je tu opcinjen ulogom koju vlastita imena imaju u svakidašnjem govoru. Kad kažem BB, svatko od kinogledalaca ima pred ocima doticnu francusku glumicu. Imenu odgovara konkretna, istovjetna osoba. Isto tako kad kažem vrh Himalaja, svatko od nas zna koji konkretni predmet mislim. Taj jednostavan odnos, koji svakako dolazi u obicnom govoru, Russell je

123

poopcio u jedino mogucu logicku vezu izmedu imenica (ili zamjenica) stvari, a to je tako jer mladi Wittgenstein nekriticki preuzeo od svog kembridžskog ucitelja. Prema tome i mora Russell (i svi njegovi daljnji sljedbenici) postaviti prvo pitanje postojanja, imali ili nema, i to se onda u logici posebnim znakom egzistencije iskazuje. No ostaje pitanje: Zašto bi recenica ''Francuski kralj je celav'' imala danas drugi logicki karakter nego prije revolucije? Razlika izmedu gramatickog i valjanog logickog subjekta je cisto umjetna. Nije >defekt< u samom subjektu, nego u citavoj recenici. Citava recenica iskazuje nešto o osobi koja ne postoji. Ona je, doduše, bila vrlo umjesna u doba Ljudevita XVI, ali danas ne pogada ništa kao što ce stariji Wittgenstein uvidjeti, treba da razmotrimo u kakvoj prilici ili u kakim okolnostima rabimo pojedini izraz ili recenicu. Russell je upao u zabunu kada je tu upotrebu ispustio iz vida. Ako istražujemo zašto nije moderna logika, suprotno ocekivanjima Russella i mladog Wittgensteina, ucinila nikakvo susptancijalno otkrice, osim što je vrlo profinila svoj sustav, onda se izvor može naci baš u tom konstruktivizmu i razlaganju na istonosne i lažne argumente, kako je to poduzeo Tractatus philosophico-logicus. Moramo napomenuti da se u kasnijem periodu, tj. takozvanom kasnom periodu Wittgensteina, u svojim radovima kao što je ''Filozofsko istraživanje''97 u mnogome mijenja svoj stav. Bez obzira što u kasnijem radu on korigira svoj odnos prema strukturi jezika, on i dalje ima negativan stav prema filozofiji a posebice prema metafizici i fenomenologiji. Wittgensteinova je analiza djelovala razorno na filozofije bitka i biti koje su prolazile od poopcene slike ili od subjektivne introspekcije. Osobito je tu znacajan kontrast spram nešto starije Husserlove fenomenologije. Nastavljajuci intencionalizam Brentana, po kojem se naša svijest odnosi i spram neceg što ne postoji realno, Edmund Husserl se usredotocio na cisti zor, gdje subjekt izravno dokucuje bit. Po toj njegovoj fenomenološkoj metodi mora se mislilac osloboditi svega suvišnoga, svega površnog i izvanjskog, svega što ometa pristup esenciji. Želimo li shvatiti bit kocke, najbolje je da zažmirimo i predstavimo sebi u duhu pravilan geometrijski lik. Tim zorom dokucujemo bit kocke, tijela sastavljenog od šest jednakih stranica koje se sijeku pod pravim kutom. Opažanje realnih kocaka oko nas samo bi nam pokvarilo tu spoznaju.(Husserl, Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologischen Philosophie, Haag, 1950 – prva knjiga izašla godine 1913.) Ta Husserlova fenomenologija je cisto subjektivna i sasvim joj nedostaje povijesni smisao. Analizirajuci pojam biti, Wittgenstein je iznio jake argumente protiv takvih filozofija. Huseerlov govor ostaje ono što autor »Filozofskih istraživanja« krsti privatnim govorom. Nemoguce je da bismo bilo kakvim zrenjem stvorili neke pojmove i došli do bilo kakve spoznaje. Po Wittgensteinovu postupku može se lijepo pratiti kako u Husserla bit biva bitkom, kako filozofija biti prelazi u ontologiju, dakako, posve nedopušteno. Husserlova transcendentna svijest podiže pokraj realnog svijeta i totalnost idejnog bitka; time je utrt put Heideggerovoj ontologiji. Sve su to, po piscu »Filozofskih istraživanja«, pseudopojmovi i pseudo-filozofiranje. Dok je Wittggensteinov stav spram individualisticki, subjektivisticki ili antropološki konstituiranih metafizika radikalno odbojan, njegova se istraživanja u mnogo cemu približuju Kantu. U njegovu smislu ne mogu se Kantove kategorije oznaciti privatnima. Kantov subjekt ili covjek je reprezentant sviju (misaonih) ljudi. Stoga i autor »Kritike cistog uma« govori o transcendentnom idealizmu. Mogucnost sudova a priori je nešto što prelazi individualnu opstojnost. U svojoj studiji o Kantu je Martin Heidegger poduzeo da tog velikana reinterpretira egzistencijalistickom tjeskobom i svede na individualno, 97 Vidjeti u dodatku opširnije u drugom periodu Wittgensteinovog rada, tj. opširnije o njegovim stavovima u ''Filozofskijm istraživanjima''.

124

Husserlovo zrenje. No, »Kritika cistog uma« temelji se analizi sudova matematike i mehanike, što je univerzalno-povijesni kompleks. Iako Wittgenstein zabacuje sudove a priori, njegova su filozofska istraživanja još jace i radikalnije uronjena u stanovite opce kategorije, naime forme govora. Gdje bismo tražili neki dublji korijen ili objašnjenje životnih formi, treba da zakljucimo s piscem »Filozofskih istraživanja: »Ta govorna igra je igrana.« Russel je prigovorio svom ostarjelom uceniku da je zanemario razjasniti »kako se govor odnosi prema realnom svijetu«. Jamacno je Wittgenstein odgovorio svojem nekadašnjem ucitelju da je pao u zamku metafizickih slika kao što su »realni svijet« i »odnos govora prema realnom svijetu«. Odstranjujuci takve opcenitosti i opcenite odnose, »Filozofska istraživanja« ostaju pri konkretnom, svakidašnjem govoru. No, nije li i to jedno metafizicko stajalište koje nas drži zatvorene u (apriorno zamišljenim) govornim kategorijama? Ako i Wittgensteinova kritika pogada uvidaj biti u »Logickim istraživanjima« Edmunda Husserla, ipak se starac Husserl u »Kartezijskim meditacijama«, koje su izašle posthumno 1950, u mnogome ispravlja i približava realisticnijem gledištu: »Ali doskora biva evidentno da je doseg takve teorije (teorije iskustva nekog drugog) mnogo veci nego se isprva cini, da on prinosi utemeljenju transcendentalne teorije objektivnog svijeta i u stvari utemeljenju takve teorije u svakom pogledu, narocito s obzirom na objektivnu prirodu«. Znacajno je u tim Husserlovim Meditacijama da se on opstojnošcu drugog covjeka koji ima iskustva izbavlja iz solipsizma u koji je upao svojom metodom zagrade (izbacivanjem sveg nebitnog iz direktne reakcije izmedu svijesti i biti). No je li vrijedilo toliko filozofirati da se dode do zakljucka da je opstojnost ljudi nužna za spoznaju prirode? Kao kriterij istine postavljala su se obicno tri nacela, i po tome su i filozofske teorije bile nazivane: teorija korespondentnosti: iskaz odgovora cinjenici; teorija koherentnosti: iskaz se slaže s drugim iskazima ili aksiomima; paragmatizam: daljnji postupci opravdavaju hipotezu. Wittgensteinov Tractatus je poseban oblik teorije korenspondentnosti gdje slika odgovara stanju stvari. Sam je autor kasnije pokazao da je posve nerazumljivo kako bi slika odgovarala stvari našem obicnom govoru. Spoznajni je problem isti da li gledam direktno tenis-mec ili na televizijskom ekranu (ili na mrežnici svog oka); pitanje je kako govorno iskazujem ono što jest: Wittggenstein i nije kasnije pokušavao sacuvati teoriju korespondencije u lingvistickom smislu, nego je to poduzeo Alfred Tarski.(Logic, Semantic,Matemathematics, Oxford 1956). Za to po njemu potrebno imati dva jezika, jedan koji bi iskazivao ciste cinjenice a drugi koji bi bio više hipotetican; i tada bi se korenspondencija sastojala u odnosu izmedu tih dvaju jezika. Medutim je sam Tarski konstatirao da civilizirani jezici sadrže vec toliko toga hipotetskog (narocito matematika i fizika) da se tu nikako ne može odvojiti cisti govor o stvarima, i tako se taj pokušaj sam na kraju ruši a da nije dao nikakav zanimljiviji rezultat osim nešto formalisticke gimnastike, inace dosta teške za nematematicare (koje inace zadivljuje matematicki formalizam u logici). Teorija koherentnosti ima svoj uzor u Euklidovu sustavu gdje je pojedini iskaz istinit ako se da izvesti iz aksioma ili (u slabijoj interpretaciji) ako je u skladu, ne protivi se, drugim iskazima. Takav je kriterij ocito konzervativan i ne dopušta nikakvo bitno novo otkrice pa je prema tome bio manje, više inkorporiran u metafizicke deduktivne sustave. Cini se da je Wittgenstein smatrao da sva tri kriterija djeluju u obicnom govoru. Ono što kažemo ima smisla u sklopu citave životne situacije, dakle odgovara stanovitim cinjenicama, no takoder je povezano s ostalim kazivanjima, mora dakle biti koherentno, a

125

osim toga mora biti uspješno ili 'potvrdeno' daljnjim cinima. Filozofska je zabuna nastala time što je jedan od kriterija bio uzdignut na jedino i vrhovno nacelo, a time se odmah zapalo u proturjecja. Na žalost nisu Wittgensteinova Filozofska istraživanja dalje razradila kako bi se razliciti kriteriji ujedinili u novu logicku teoriju, niti se on mnogo brinuo da te svoje misli formalizira, kao što je to ucinio logicki pozitivizam. Ako i njegova posljednja rijec oslobada iz klišeja i dogmi, ona ostaje ipak destruktivna, zacijelo u najplemenitijem smislu. Stariji Wittgenstein završio je dosljedno put mladeg. Njegova je pažnja bila stalno usredotocena na jezik. Filozofiji ne bi ostalo ništa drugo osim objašnjavanja iskaza, medutim samo znanost može takve iskaze, istinite ili lažne, pribaviti. Iz analize govora zakljuceno je bilo u Traktatu da se svijet sastoji od cinjenica koje su preslikane u elementarnim iskazima. Napustivši tu teoriju paslike, Wittgenstein odsad dosljedno ostaje u govoru samom, kojemu uvida složenost i heterogenost, no kao i prije, filozofiji ne ostaje ništa drugo nego da razjasni zabune koje su nastale nedopuštenom analogijom našeg govora. Mi vracamo rijeci iz njihove metafizicke svetkovine na svakidašnju upotrebu – kaže Wittgenstein i to još jednom slikovito ponavlja na kraju »Filozofskih istraživanja«: »Što je cilj filozofije? - Muhi pokazati izlaz iz staklene muholovke.« No ne nalici li sam Wittgenstein muhi koja se tako zaplela u kompliciranu mrežu govora da odatle više ne može izici? Možda je to suviše cinicna napomena. Ono što piše stariji Wittgenstein cesto pogada najtananije karakteristike našeg govora i jamacno je mnogima pomoglo da se izbave od predrasuda ukorijenjenih u konvencionalnoj upotrebi filozofskih termina kao što su znanje, spoznaja, bitak, bit, predmet, svijest, ja, ime, iskaz, itd. Te rijeci treba da se vrate svakidašnjoj upotrebi. Da li nam svakidašnji život postavlja filozofske probleme? Wittgenstein bi to porekao. No što je sa znanstvenim istraživanjem? Ili moralnim dilemama? Po Wittgensteinu bi se morala doci do zakljucka da istraživanje prirode ne bi nikad došlo u opreku sa svakidašnjim govorom; no to je samo zato što bi po njemu znanost bila nagomilavanje cinjenica, kao što bi bilo i svakidašnje iskustvo. Pozitivist se kloni sukoba time što žrtvuje pitanje opstojnosti i opcenitosti, dobra i zla. To je svakako jedno filozofsko gledište koje porice probleme koji nam grnu iz sasvim drugog obzorja. Wittgenstein nije obratio dovoljno pažnje tome da je prvobitni ljudski govor pun mitopoetskih elemenata; težnja za personalizacijom svih stvari i odnosa ne da se svesti na vanjske okolnosti i javne životne oblike. Akutni su filozofski problemi nastupili kad se mitopoetskom mišljenju sve jace suprotstavljalo sustavno zakljucivanje izašlo iz prvih znanosti. I danas svakodnevno doživljavamo sukobe izmedu tradicionalnih predrasuda i znanstvenog istraživanja, a takoder se i sami pravci razlicitih istraživanja medu sobom dopunjuju, sukobljavaju i ujedinjuju (da li u jedinstvu svjetsku povijest?). Razjašnjenja oko tih proturjecja nadahnula su filozofiju od pocetka. Jer, na kraju krajeva, to je ljudski život o cemu se radi. Ako i sukobi izmedu novih istraživanja i tradicionalnih mišljenja zaokupljuju filozofiju u njenoj povijesti, pitanje je ipak da li sama ta istraživanja donose sa sobom probleme koje bismo nazvali filozofskim, u dvojakom smislu, prvo, da su organski vezani s povijesnom filozofskom problematikom, i drugo, da prelaze obzorje pojedinih znanosti. Pitanje je o mogucnosti filozofije znanosti, a treba nam dalje istražiti gdje ti problemi rastu iz objektivisticki orijentiranog istraživanja prirode. Ovim kratkim razmatranjem o Wittgensteinovom ''Tractatusu'' htjeli smo pokazati da se u sklopu filozofije znanosti javlja takozvani »lingvisticki obrat«. Dok je, kao što smo vidjeli, kod Poincarea, pa i pozitivista ranijeg doba, kao što je slucaj kod Macha, prevladavala problematika same znanstvene teorije, tj. njezinog sadržaja, ovdje imamo

126

izvjesni obrat i težište problema se prebacuje na polje jezika i logike. Tome su vjerojatno doprinijeli razmatranja Russela, Whiteheada, tj. logickog atomizma i na drugoj strani razvoj logike kao znanstvene discipline. Možemo reci da je ovaj proces, koji je zapoceo Wittgenstein, nastavio i razradio logicki pozitivizam i to agresivnije i ambicioznije nego što je to pretpostavio i sam tvorac ''Tractatusa''.98

98 Iako se cesto u literaturi može naci tvrdnja kako je Tractatus imao status Biblije u logickom pozitivizmu, sam Wittgenstein se kasnije nije u mnogome slagao sa Carnapom i ostalim predstavnicima logickog pozitivizma.

127

7. Logicki pozitivizam99 Posebno mjesto u pojavi logickog pozitivizme, ili kako ga neki autori odredenje zovu neopozitivizam Beckog kruga, jesu radovi Ludviga Wittgensteina. Njegove ideje, kao što smo vidjeli, imaju korijena u Murove i Russellove kritike apsolutnog idealizma. Bilo je to pitanje naucnosti filozofije ciji bi odgovor na pitanje statusa filozofije mogli sažeti u njegovom odgovoru na kraju Tractatusa: »Ispravna metoda filozofije, bila bi zapravo ova; ne reci ništa nego ono što se može reci, dakle, stavove prirodne nauke – dakle nešto što nema nikakve veze sa filozofijom – i zatim uvijek kada bi neko drugi htio reci nešto metafizicno, pokazati mu da nije dao nikakvo znacenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bi bila nezadovoljavajuca za drugog – on ne bi ima osjecaj da ga ucimo filozofiji – ali ona bi bila jedina strogo ispravna.« Novopozitivisticka škola stupila je u javnost 1929. godine spisom Znanstveno shvacanje svijeta – Becki krug, a osnovna intencija je bila rekonstrukcija znanosti na dva elementa; empirijskih (osjetilnih) elementarnih doživljaja i njihovih formalno-logickih spojeva. 100 Jedan od utemeljitelja filozofije »Beckog kruga«, Moritz Schlick, koji je kao fizicar poceo da misli filozofski, izrazio je uvjerenje mnogih znanstvenika i filozofa koji su u obnovi pozitivizma i empirizma vidjeli jedini izlaz iz krize, kada je na Filozofskom kongresu u Oxfordu 1930. godine rekao da zapocinje nova era u filozofiji, dakako, u obliku logickog pozitivizma ili logickog empirizma. Osnovna karakteristika je nepomirljivost prema bilo kakvim metafizickim stavovima, a ona je slijedila iz empiristickog tumacenja naucnih rezultata. Upravo na tom planu i okupili su se u okviru »Beckog kruga« i oko njega Carnap, Schlick, Hahn, Neurath, Kaufmann, Kraft, Feigl, Frank, i mnogi drugi. Takozvana »Berlinska grupa« koja se formirala usporedo i istodobno kada i prije navedeni krug okupila je oko sebe Reichenbacha, Hefberga, Hempela, i dr. Takoder u »Lavovsko – Varšavskoj« grupi okupili su se Lukasiewicz, Kotarbinski, Lesnievski itd. I u drugim centrima Europe bilo je sljedbenika ovih grupa i škola koje su izmedu sebe održavale žive veze i koje su svoj utjecaj proširile i na SAD, a narocito za vrijeme drugog svjetskog rata.

7.1. Filozofske prethodnice logickog pozitivizma Pored toga što je logicki pozitivizam spadao u ekstremni empirizam, on je bio takoder oznacen kao scijentizam. Potpuno povjerenje u znanosti i njeno jedinstvo predstavljaju osnovnu ideju logickog pozitivizma. Takoder su odlucno odbacivali racionalizam i intelektualizam - gledišta da se cistim mišljenjem može doci do spoznaja o svijetu. U knjizi Positivismus Kamiz navodi cetiri mislioca koji su po njegovom mišljenju znacajno doprinijeli stvaranju pozitivisticke klime u Becu i Berlinu pocetkom stoljeca: John Watson (1878 – 1958) pokrenuo je bihevioristicki pokret u psihologiji; Hans Kelsen (1881 – 1973) pravni pozitivizam; Max Weber (1864 – 1920) objektivu sociologiju; Leonard Bloomfield (1887 – 1949) mehanicizam u lingvistici. Stavovi tih autora danas izgledaju prejednostavni, ali njihov je doprinos, prije svega, u tome što su u znanstvene 99 Kao što se filozofija egzistencije pokazuje kao jedna izrazita krajnost suvremene gradanske filozofije dotle se logicki pozitivizam ili logicki empirizam pokazuje kao njena druga izrazita krajnost. Upravo u njemu se ostvaruje ona antiteza spram fenomenologiji ili filozofije egzistencije kao što je to i sam Husserl zamijetio. 100 Na temelju svog scijentizma neopozitivisti i mnogi njihovi sljedbenici nazivaju se znanstvenim filozofima.

128

discipline kojima su se bavili uveli stroge i jasne kriterije, cime su ta podrucja »podigli na znanstveni nivo«. Navedeni autori predstavljaju inicijatore procesa stvaranja ideja logickog pozitivizma, ali u programskom smislu pravac je imao ozbiljnije izvore. Tako u programatskom spisu Wisenschaftliche Weltauffassung: Der Wiener Kreis Neuratha, Hahna i Carnapa navode koje su filozofske prethodnice logickog pozitivizma i to su: 1. Pozitivizam i empirizam: Hume, prosvjetiteljstvo, Comte, Mill, Rich, Avenarius, Mach. 2. Temelji, ciljevi i metode empirijskih znanosti (hipoteze u fizici, geometriji itd.): Helmholtz, Riemann, Mach, Poincare, Enriques, Duhem, Boltzmann, Einstein. 3. Logistika i njena primjena na stvarnost: Leibniz, Peano, Frege101, Schröder, Russell, Whitehead, Wittgenstein. 4. Aksiomatika: Pasch, Peano, Vailati, Pieri, Hilbert. 5. Eudemonizam i pozitivisticka sociologija: Epikur, Hume, Bentham, Mill, Comte, Feurbach, Marx, Spencer, Muller-Lyer, Popper-Lynkeus, Carl Menger (otac). Pored navedenih prethodnica, osnovnu ulogu u pozitivistickom shvacanju prirode i uloge filozofije odigrali su epistemološki uvid u izvor i prirodu znanja i semanticki uvid u prirodu i doseg smislenosti; za njih je jedina legitimna uloga filozofije bila pojmovna analiza. U tom kontekstu filozofija ne pruža nikakvo znanje o svijetu, vec vrši analizu znacenja centralnih pojmova znanosti i svakodnevnog iskustva. Bez obzira što su izvori logickog pozitivizma bili zajednicki i što im je odnos prema prirodi znanja i semanticki uvid u prirodu i doseg smislenosti bili isti, ne smije dobiti utisak da je »grupa« bila u potpunosti koherentna. Tako da su se u svojim pozicijama više ili manje oslanjali na razlicite izvore a kao zoran primjer možemo navesti odnos prema pitanju kako se vrši pojmovna analiza i u cemu se ona sastoji. Tako, Schlick pod utjecajem Wittgensteina, smatrao da filozofske recenice, zapravo uopce nisu recenice, vec cinovi ukazivanja na znacenje. Kako se u našem razmatranju bavimo uvodom u filozofiju znanosti, tj. odnosom izmedu filozofije i znanosti bilo bi interesentno navesti citat u kome Schilck objašnjava svoju tezu o ulozi filozofije: »Svaka je znanost sistem spoznaja, to jest istinitih iskustvenih spoznaja. I ukupnost znanosti, ukljucujuci i iskaze svakodnevnog života, jest sistem spoznaja. Ne postoji, pored ovoga, domena filozofskih istina. Filozofija nije sistem iskaza; ona nije znanost. Ali što je onda? Pa, sigurno nije znanost, ali ipak je toliko znacajna i važna da je se može, kao i prije, nazvati Kraljicom Znanosti. Jer nigdje ne piše da i Kraljica Znanosti i sama mora biti znanost. Veliku suvremenu prekretnicu karakterizira cinjenica da filozofiju ne vidimo kao sistem spoznaja, vec kao sistem cinova; filozofija je ona aktivnost kroz koju je znacenje iskaza otkriveno ili zadano. Pomocu filozofije iskazi su objašnjeni, pomocu znanosti provjereni. Druga se bavi istinitošcu iskaza, a prva njihovim znacenjem. Sadržaj, duša i duh znanosti prirodno je, u konacnoj analizi, utemeljen u onome što njeni iskazi zapravo znace; prema tome, filozofska aktivnost davanja znacenja jest Alfa i Omega sveg znanstvenog znanja.«102 S druge strane, Ayer je smatrao da recenice filozofije jesu »normalne« recenice koje imaju sadržaj. Buduci da se njima ekspliciraju postojeca znacenja pojmova, one su analiticke. On se u svojoj filozofiji držao ovog nacela i njegova filozofija, barem u velikoj mjeri, doista predstavlja pojmovnu analizu centralnih pojmova ljudskog znanja. Svoju je 101 U Dodatku pogledati kratki osvrt na život i rad Fregea. 102 M. Schlick, Is There a Factual a Priori?, Wisenschaftlicher Jahresbericht der Philosophischen Gesellschaft an der Univesität zu Wien für das Vereinsjahr, u Feigl i Sellars, 1949. str. 56.

129

analizu Ayer vršio jednostavnim jezikom, dakako, uz nešto filozofske terminologije. Utoliko je njegov stil vrlo blizak Mooreu i Ryleu. Carnap je, medutim, smatrao da uspješna pojmovna analiza ljudskog znanja može biti izvršena samo još strožim i još preciznijim aparatom - suvremenom logikom. Zato je svoje drugo veliko djelo i nazvao Logische Syntax der Sprache – Logicka sintaksa jezika. Carnap je insistirao na strogom razlikovanju predmet-jezika i meta-jezika; predmetjezik govori o predmetima a meta-jezik govori o predmet-jeziku. Buduci da filozofija analizira pojmove znanosti, jezik filozofije jest meta-jezik. Recenice filozofije jesu metarecenice o terminima i recenicama znanosti. Kako se u okviru same znanosti predmetrecenice i meta-recenice javljaju zajedno, ponekad u nerazmrsivom klupku, filozofska pojmovna analiza jezika znanosti nije nešto bitno razlicito od znanstvenog bavljenja cinjenicama; razlika je samo u stupnju, a ne u vrsti. Zato Carnapovi radovi, iako obraduju temeljne epistemološke probleme, neupucenog citatelja više podsjecaju na »puke tehnicko formalne« udžbenike simbolicke logike nego na klasicna filozofska dijela u kojima a se raspravlja o «temeljnim filozofskim pitanjima», na primjer o položaju covjeka u svijetu, biti u bitku, granicama i dosegu ljudske spoznaje, pravednosti, istini itd. Ideju da je filozofija pojmovna analiza, koju su logicki pozitivisti dijelili s predstavnicima oxfordske filozofije obicnog jezika, moguce je razumjeti na dva nacina. Prvo, u smislu da analiza znacenja prethodi svoj znanosti, zato što dok ne razumijemo i analiziramo znacenja termina, ne znamo tocno, ili cak uopce ne znamo, o cemu govorimo. U tom je smislu filozofija i dalje »kraljica svih znanosti«, i dalje je na neki nacin transcendentalna jer proucava uvjete mogucnosti smislenosti i znanja. Stav da je filozofija pojmovna analiza može se shvatiti i na drugi nacin. Dakle, drugi pristup bi se trebao sastojati u smislu da je analiza pojmova jedna od spoznajnih aktivnosti ljudskog uma, koja ne prethodi svim ostalim spoznajnim aktivnostima. Ova diferencijacija ili bolje receno uklanjanje primata jezika dovela je do shvacanja da je jezik samo jedan od fenomena u svijetu, i proucavanje jezika nema status razlicitih od bilo kojeg drugog proucavanja. Time se semantika koja se bavi pojmovnom analizom stavlja u status jedne znanosti. Ona nije znanost ili aktivnost koja prethodi i omogucava sve druge znanosti. Takvo je shvacanje pocelo prevladavati nakon drugog svjetskog rata naturalizacijom u filozofiji. Izmedu ova dva shvacanja mogu se podijeliti filozofi logickog pozitivizma.103 Ono što je sjedinjavalo najraznovrsnije naucnike i filozofe u takav jedan opci pokret, usprkos znatnim razlikama, najbolje je oslikao Otto Neurath u svojoj knjižici Razvoj Beckog kruga i buducnost logickog empirizma. To su, po njemu, cetiri bitna elementa: antimetafizicka usmjerenost, opci empirijski stavovi, obracanje metodickoj intervenciji logike i težnja za matematickim smislom znanosti. Ono što je karakteristika za sva cetiri elementa je njihova izrazita negacija tradicionalne filozofije koju je obnovljeni pozitivizam proglasio u ime nauke i naucnosti filozofije, za mješavinu naucnosti i nenaucnosti. Negativni stav, posebice prema metafizici, ogleda se u cinjenici da je za logicki pozitivizam status metafizike nije stavio u ravan istinitosti ili neistinitosti , nego potpuno deplasiranu besmislenost. Logicki pozitivizam, pored odredenja statusa filozofije ka naucne, pokušava da riješi pitanje metodologije. Stari empirizam J.S. Milla ostao je u svojim nastojanjima da izgradi metodologiju nauke ogranicen jednostranim induktivizmom. Suprotno njemu, koji je zanemario dedukciju, ali je ostao nemocan da riješi logicke probleme indukcije, novi empirizam sjedinio se sa metodama deduktivne logike koja je doživjela snažan uspon krajem 19. i pocetkom 20. stoljeca. Na taj nacin stvorena je osnova za logicku analizu 103 Kao što smo vidjeli Schlick je zastupa prvu tezu, dok su Carnap i Ayer bili izmedu ta dva shvacanja, dok Devitt i Sterlny zastupaju drugu poziciju itd.

130

iskustva, a buduci da je logicka analiza iskustva upucivala na ispitivanje jezika kao vanjskog oblika mišljenja, glavni problem su logicki empirici posvetili punu pozornost postala je logicka analiza jezika. On je po priznanju samog logickog pozitivizma, pozvan da pomogne znanosti, prije svega, da otklanja opasnosti koje se javljaju uslijed postavljanja izlišnih pitanja i koja usmjerava filozofiju u pogrešnom smjeru. Zatim, ona izraduje logicke instrumente za konstituiranje znanstvene teorije. Razni predstavnici logickog pozitivizma razlicito su shvacali ulogu i funkciju analize, ali se ona kod svih javljala uglavnom kao instrument naucnosti filozofije. Ali upravo je princip verifikacije bio i ostao najveci kamen spoticanja za sve logicke pozitiviste. No, kako je to suštinska tocka logickog pozitivizma ona postaje predmetom najvece pozornosti. Jer strogost postulata koji on implicite sadrži i kojima su logicki pozitivisti željeli da iz filozofije eliminiraju svaku ideju, svaki stav koji se ne može provjeriti Dakako, da je taj zahtjev morao da se okrene i protiv samog logickog pozitivizma, jer se postavilo pitanje, sasvim razložno, pitanje kartera i statusa samog tog principa. Da li je i on iskaz? Ako se, kao što traži logicki pozitivizam pode od stava da neki iskaz ima smisao samo ukoliko ispunjava jedan od dva uvjeta – da je analitickog karaktera ili da je empirijski provjerljiv – onda i sam princip provjerljivosti mora ispunjavati jedan od ta dva uvjeta. Pokazuje se, medutim, da je to nemoguce i da bi, ukoliko se sam princip provjeravanja podvrgne provjeravanju, i on mora biti odbacen kao besmisleni metafizicki iskaz. Navedimo kao zoran primjer te misaone borbe preko M. Schlicka, koji je pošao od toga da je provjerljivost u krajnjoj instanci se svodi na iskustvo. Upravo se tu suocio sa problemom jer je morao da objasni što je to iskustvo. Dalje je uzeo kao polaznu tocku stav da je iskustvo stanje mog subjektivnog mišljenja. Ali onda se postavilo pitanje što je sa drugim miljenjem - postoji li ono ili ne? On je zakljucio da se na ovo pitanje ne može odgovoriti jer se mišljenje drugog covjeka ne da sveti na ''moje iskustvo''. U tom smislu zakljucio je takoder da ''provjerljivost'' putem iskustva ne znaci ništa drugo nego stanje duha koje se samo subjektivno može iskusiti. To znaci da nema uopce mogucnosti da se utvrdi dali je jedan stav provjerljiv ili nije za bilo kog drugog osim za mene subjektivno. Ako dakle, po krajnjoj instanci logickog pozitivizma, poistovjetimo mišljenje, odnosno ispravno mišljenje, sa provjerljivošcu onda dolazimo neminovno do solipsizma. Da bi izbjegao takove konzekvence, Schlick, je pribjegao gledištima Russella i Poincarea, da je naucno saznanje uvijek saznanje strukture, a da se strukturni odnosi izmedu iskustva drugih ljudi identicna sa strukturnim odnosima izmedu naših iskustava buduci da su, kao strukturno, uvijek javni i intersubjektivni a ne subjektivni. Carnap i Neurath, nisu bili jedini koji, kao i Schlick, pokušali da savladaju ovu teškocu. I A. Ayer pokušao je da odredi status principa provjerljivosti. Zbog toga je, prvo postavio zahtjev da se razlikuje provjerljivost od provjeravanja, a zatim pokušao nijanse u okviru provjerljivosti razlikujuci prakticnu provjerljivost od provjerljivosti u principu, konkluzivnu provjerljivost od parcijalne provjerljivosti. Zakljucio je da na taj nacin mogucno priznati empirijski smisao ne samo stavovima koji su stvarno provjereni necijim iskustvom vec i stavovima koji su samo parcijalni, ili principijelno provjerljivi. Kriticarima koji protiv principa provjerljivosti istupaju sa tvrdnjom da taj princip nije provjerljiv, on odgovara da princip provjeravanja i ne može biti provjerljiv, vec ga treba shvatiti i usvojiti kao definiciju. a ne kao empirijsku hipotezu. No, ovim se nije rušio problem jer se pitanje prebacilo na samu definiciju. Ona se može shvatiti samo kao savjet ili preporuka što opet dovodi do istog rezultata, jer sa stanovišta logickog pozitivizma taj iskaz postaje besmislenim, jer nije dovoljno obrazložen ili to može biti.

131

Pred Kantom, a ne u njemu, uzdizala se vec velicanstvena gradevina Newtonove mehanike, djelo koje je postalo uzorom ne samo njemu nego i još mnogim generacijama koje ce doci. Kant je sebi postavio zadatak da odgovori na pitanje: kako je ona moguca? Razriješio ga je svojevrsnom kombinacijom empirizma i racionalizma, o kojoj možete citati u svakom udžbeniku filozofije. Mi se moramo pozabaviti nešto suvremenijim »rješenjem«. Na pocetku druge cetvrtine 20. stoljeca clanovi tzv. Beckog kruga (O. Neurath, R. Carnap, M. Schlick i drugi), posve svjesni vec dvostoljetnog uspješnog postojanja prirodne znanosti, postupili su na Kantu donekle slican nacin. Umjesto da se okrecu prema unutrašnjosti našeg duha, usmjerili su svoju pozornost prema znanosti kao vanjskom fenomenu, kao necemu što pred-leži i cemu se može pri-stupiti. Nakon što su u tradicionalnoj, »introspekcijskoj« epistemologiji subjekt i objekt u spoznaji postali jedno, sada se razdvajaju. Subjekt ostaje ono što je bio, ali objekt više nisu ideje u njegovu duhu, nego skup znakova u nekoj znanstvenoj publikaciji ili aktivnost drugih ljudi. Inspirirani time clanovi Beckog kruga definirali su dva moguca pristupa znanosti. Jednom rijecju, znanost može biti predmetom historijskih, psiholoških, kulturoloških, socioloških i slicnih studija. Ako i te studije same nazovemo znanošcu, a nema razloga da tone ucinimo ako se one pridržavaju znanstvenih standarda, onda je ovdje rijec o znanostima koje se bave znanošcu, tj. o znanosti o znanosti. Znanost se stoga može i mora, kažu clanovi Beckog kruga, promatrati neovisno o svojoj empirijskoj povijesnoj dimenziji, naprosto kao opredmecen sklop provjerenih ili provjerljivih znanja koji je materijaliziran i objektiviziran u znanstvenim tekstovima.104 Znanje se otjelovljuje u jeziku pa jezik nužno mora odražavati njegovu strukturu, tj. njegove elemente, njihove medusobne odnose i unutrašnju hijerarhiju. Studij strukture znanstvenog jezika sa stajališta njegova odnosa prema istini jest zadaca filozofije i taj se studij obicno naziva logikom znanosti.

7.2. Osnovni stavovi logickog pozitivizma Uvodne napomene: Ukoliko želimo da analiziramo filozofiju logickog pozitivizma onda nužno moramo razjasniti neke bitne pojmove. U filozofiji je vec dugo prisutan stav da ljudsko znanje ima dva izvora a to su razum i iskustvo. Vidjeli smo u poglavlju o odnosu racionalizma i empirizma kako je ta razlika uoblicena u ta dva pravca. Postojali su, neovisno od ove podijele, a još uvijek postoje izvjesni karakteristicni primjeri za razliku ta dva izvora, tako je matematicko znanje predstavlja izvjesnu paradigmu razumske spoznaje, dok su se ostale znanosti i svakodnevno iskustvo vezivale uz iskustvenu spoznaju. Možda bi se vecina filozofa složila oko ovih primjera, ali nikao oko prirode, dosega i opravdanja tih dviju izvora znanja. U ovoj podijeli, takoder, moramo obratiti pozornost o tri sljedece podijele: Znanje - a priori i a posteriori Sudovi – analiticki i sinteticki Istine – nužne i kontingentne

104 Ovaj lingvisticki obrat slikovito opisuje I. Supek u svom pasusu »Bijeg u lingvisticke vode« u knjizi Filozofija znanosti. Vidjeti Dodatak.

132

Obratimo pozornost na prvu podjelu: znanje cije je opravdanje, ali ne i porijeklo, nezavisno od iskustva je – a priorno, dok znanje cije je opravdanje zavisno od iskustva i to u potpunosti je – a posteriorno. Ovdje opet možemo dati neke zorne primjere, tako paradigma za a priori znanja je matematika jer se ono opravdava i dokazuje mišljenjem a ne iskustvom. Tocno je kako se to znanje stice odgovarajucim ucenje, na primjer tokom školovanja, ali ta vrsta iskustva nije relevantna za opravdanje i dokazivanje matematickih istina. Primjeri a priori znanja su: »5 + 3 = 8 ili zbroj unutarnjih kutova trokuta je 180o itd. Kod znanja a aposteriori situacija je drugacija jer se znanje opravdava, tj. dokazuje iskustvom. Primjeri a posteriori znanja jesu: »Ubrzanje predmeta pri slobodnom padu je 9,81 m/s2 « ili »U drugom svjetskom ratu su pobijedili saveznici« itd. Samo nam iskustvo može reci jesu li ovi sudovi istiniti ili neistiniti i zašto. Druga podjela koja se odnosi na sudove ima sljedece znacenje: analiticni sud – sud u kojem je predikat sadržan u subjektu i cija se istinosna vrijednost utvrduje pojmovnom analizom, a ne, na primjer iskustvom i sinteticki sud – sud u kojem predikat nije sadržan u subjektu i cija se istinosna vrijednost ne može utvrditi pojmovnom analizom. Primjeri analitickih sudova su: »Trokut ima tri kuta«, »Pravac je prava linija«, »Mravi su ili uspostavili robovlasnicko društvo ili nisu uspostavili«, itd. Sinteticki sudovi jesu: »Ernina haljina je plava«, »Masa nekog tijela je tri kilograma«, »Trokut je crven«, itd. Kao što se vidi na osnovu nekoliko jednostavnih primjera kako za analiticke sudove istinitu vrijednost možemo utvrditi, a da ne znamo ništa o predmetima o kojima govore jer je dovoljno da razumijemo pojmove od kojih su sastavljeni. Dakle, ako razumijemo znacenje pojmova, znat cemo jesu li istiniti ili neistiniti. U slucaju sintetickih sudova, razumijevanje pojmova nije nam dovoljno za utvrdivanje istinosne vrijednosti. Osim što trebamo razumjeti pojmove, trebamo znati i kakve su stvari o kojima sud govori. Treca podjela koja se odnosi na nužno istinito – koje je nemoguce da bude drugacije i kontingentno istinito- koje je moguce da bude drugacije. Za neke istine vjerujemo da naprosto ne mogu biti drugacije nego što jesu i vjerujemo da su nužne jer su njihove negacije nužno neistinite. Za neka pak vjerujemo da mogu biti drugacije nego što jesu, da su kontingentno istinite i da su njihove negacije kontingentno neistinite. Primjer nužnih istina nalazimo u uglavnom u podrucju matematike i logike tako na primjer: »Zbroj unutrašnjih kutova u trokutu je 180o «, »Ako je A vece od B i B od C, onda je i A vece od C.« itd. Primjer kontingentnih istina bili bi: »Cezar je prešao Rubikon.«, »Tri su stolice u kuhinji, a treca je u predsoblju.« itd. Na osnovu ove kratke analize znanja, sudova i istinitosti vidimo da izmedu njih postoji odredena bliskost kao što je primjerice izmedu apriornog znanja, analitickih sudova i nužne istinitost. Baš zbog svoje bliskosti razliciti autori su ove tri podijele iznosili u razlicitim kombinacijama. Navedimo samo neke karakteristicne primjere; za Leibniza je sve znanje u principu analiticno i u Božjem umu sve su istine nužne i analiticne. Dakako, u ljudskom umu koji je po prirodi ogranicen postoje samo neke analiticne istine. Tako, za Leibniza to su istine o esencijama stvari a ostale istine su sinteticke i kontingentne. No, one su takve ne zato što postoje takve kontingentne istine nego se takvim pojavljuju u našem umu zbog naše ogranicenosti. Navedimo jedan primjer, tako je po našoj podijeli iskaz »Cezar je prešao Rubikon« za nas cisto aposteriorna, sinteticka i kontingentna istina. Medutim, po Leibnizu, kada bismo poznavali sve detalje Božjeg plana, poznavali bismo i dovoljne razloge za Cezarov prelazak Rubikona. Tada bi nam bilo jasno da nije bilo moguce da Cezar ne prede Rubikon, da je u pojmu Cezara analiticki sadržan i prelazak Rubikona, i ne bi nam bili potrebni udžbenici povijesti, vec samo pojam. Ovdje postoji jedna bitna pretpostavka kao je univerzalni realizam osiguran po Božjem planu pri cemu se javlja potpuni izomorfizam izmedu cinjenicnih i pojmovnih

133

istina. Ljudski um, doduše, taj izomorfizam može pratiti samo u sferi logike i matematike i najopcenitijih principa prirodnih znanosti, van te sfere ljudska je spoznaja osudena na empirijsko istraživanje. U ovom apriornom izomorfizumu leži bit racionalizma, ali moramo napomenuti da ovdje pojam »a priori« iako pozajmljen od Kanta da oznaci ono što je prije iskustva, nije u potpunosti sukladan sa Kantovom definicijom jer ona ovdje oznacava spoznaju nezavisno od našeg spoznajnog aparata. U tome je prikazan, mada preko Leibniza u radikalnom obliku, bit racionalizma. Oprecno ovom stavu s obzirom na ovu, i ne samo ovu, problematiku stoji empirizam. Za njih je sve znanje o svijet oko nas dano iz iskustva, znanje koje ne dolazi iz iskustva sigurno nije o svijetu, vec o tome kako mislimo, kako govorimo i slicno. Mada u krajnoj radikalnoj izvedenici empirizma i to je znanje iskustveno. Kao primjer navedimo stavove Humea, ali više zbog važnosti njegovih stavova u našem razmatranju a ne zbog toga što je on izraziti predstavnik empiristickog pristupa.105 On je smatrao da ljudsko znanje ima dva velika dijela; jedan je dio o nacinu na koji mislimo, drugi je dio o cinjenicama. Navedimo neke njegove izvorne stavove: »Sve predmete ljudskog rasudivanja ili istraživanja mogu prirodno biti podijeljene u dvije vrste, relacije medu idejama i cinjenice. Prve su vrste znanosti geometrije, algebre i aritmetike; i ukratko, svaka tvrdnja koja je intuitivno ili dokazom izvjesna. Da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbiru kvadrat nad ostale dvije stranice u pravokutnom trokutu, jest propozicija koja izražava odnos izmedu tih likova. (…) Propozicije ove vrste otkrivaju se samim mišljenjem, neovisno od icega što postoji igdje u univerzumu. (…) Cinjenice, koje predstavljaju drugi predmet ljudskog razuma, ne tvrde se na isti nacin, niti je naše svjedocanstvo za njihovu istinitost, ma koliko jako bilo, iste vrste kao i za prethodne. Još je moguca negacija svake cinjenice; jer ne vodi u kontradikciju, i um je shvaca jednakom jednostavnošcu i odjelitošcu kao da je uvijek bila u skladu s realnošcu. Da sunce sutra nece izaci nije manje shvatljiva propozicija i ne povlaci kontradikcije ništa više od afirmacije, Da ce izici uzalud bismo, prema tome, nastojali demonstrirati njenu neistinitost.« 106 Kant je smatrao da je razumsko znanje, dakle ono apriorno, nužno i da se sastoji od analitickog i sintetickog.107 Iskustveno znanje nije nužno i sastoji se samo od sintetickog. Na primjer, logika je analiticki a priori jer je, uzmimo, nacelo proturjecja istinito i neovisno od iskustva. On je smatrao, takoder, da je matematika neovisna od iskustva zato što su matematicki sudovi nužni, a iskustvo nikada ne može osigurati nužnost. S druge strane, što je veoma bitno, ti sudovi nisu analiticki i nisu istiniti samo na osnovu znacenja pojmova, a odatle slijedi da je matematicka spoznaja sinteticka a priori. Navedimo jedan slikovit citat iz Prolegomena: »Svi analiticki sudovi u potpunosti pocivaju na principu kontradikcije, i u njihovoj je prirodi da budu znanje a priori, bilo da su pojmovi od kojih su sacinjeni empirijski ili ne. Ima sintetickih sudova a posteriori, koji imaj empirijsko porijeklo, ali ima i sintetickih sudova koji imaju i a priori izvjesnost, i miju svoj izvor u cistom shvacanju i razumu. (...) Matematicki sudovi su svi bez iznimke sinteticki. Izgleda da je ova propozicija, iako neosporno istinita i u svojim konzekvencama izuzetno važna, do sada u potpunosti izmicala onima koji su istraživali ljudski razum, štoviše, bila je upravo suprotna svim njihovim pretpostavkama. (…) može se smatrati da je propozicija 7 + 5 = 12 cisto analiticka propozicija koja, po principu kontradikcije, slijedi iz pojma zbroja 7 i 5. Ali ako 105 Dakako, da on predstavlja vrhunac empirizma engleskog empirizma, ali ce njegovi zakljucci biti upravo i kraj potpunog povjerenja u mogucnost potpunog ostvarenja empirizma kao jedinstvenog programa apodikticke izvjesnosti. (Ovdje prije svega mislimo na status indukcije i ideje uzrocnosti, o ovom podrobnije vidjeti u dodatku D, Hume ) 106 D. Hume, Istraživanje o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988. god. str, 81. 107 O Kantovom stavu u nešto proširenijem obliku vidjeti u Dodatku I. Kant.

134

pažljivo pogledamo vidjet cemo da pojam zbroja 7 i 5 ne sadrži ništa osim sjedinjenja dva broja u jedinstven broj koji je spoj ova dva (…) Niti je bilo koji princip geometrije analiticki. To da je prava crta najkraci put izmedu dvije tocke jeste sinteticka propozicija. Jer moj pojam pravog ne sadrži ništa kvantitativno, vec samo kvalitativno. Prema tome, pojam najkraceg jest u potpunosti jedno zbrajanje, i ne može nikakvom analizom biti izveden iz pojma pravca.«108 Pored sudova aritmetike i geometrije sinteticki a priori jesu i temeljni principi prirodnih znanosti, na primjer zakon održanja materije i zakon akcije i reakcije. Ostatak prirodnih znanosti jest sinteticki a posteriori. Ka sljedecu krajnost navedimo stav J.S. Milla koji je smatrao da je nužno apriorno znanje iluzija. Sve je znanje aposteriorno, kontingentno i sinteticko. Mill, doduše, priznaje da postoje definicije i da su one analiticke. Ono što porice jeste da postoji supstancijalno, sadržajno znanje koje bi bilo nezavisno od iskustva. Aritmetika i geometrija, za racionaliste uzor razumskog znanja, za Mila predstavlja samo najopcenitije generalizacije iz iskustva. Tako on kaže: »Ostaje za istražiti što je temelj našeg vjerovanja u aksiome - koja je evidencija na kojoj oni pocivaju? Moje je odgovor da su oni eksperimentalne istine, generalizacije iz opservacija. Propozicija Dva pravca ne mogu obuhvatiti prostor - ili, drugim rijecima, Dva pravca koja su se jednom susrela, ne susrecu se više, vec se i dalje razilaze. – jest indukcija iz evidencije naših osjetila. (…) To je istina koja nam je znana iz ranog i konstantnog iskustva, induktivna istina i takva istina jeste temelj znanosti Broja (…) Tako proizlazi da je narocita tocnost, koje navodno predstavlja karakteristiku prvih principa geometrije, zapravo fikcija.«109 Ovdje smo naveli samo neke primjere koji govore da postoji odredena kombinacija u ovim stavovima prema znanju, sudu i istini. No, ovdje se ne radi samo o matematickoj kombinaciji mogucnosti odnosa nego i odredenim stavovima ka spoznaji i upravo odnos prema ovim pitanjima odreduje i ukupno filozofsko opredjeljenje izmedu racionalizma i empirizmima, pri cemu Kantovo rješenje izlazi izvan ove dihotomije. Mada se može postaviti i pitanje osnovanosti same podijele koje dovode do odredenih kombinacija, ali nesumnjivo da su problemi znanja, sudova i istine fundamentalni za filozofiju znanosti pa ce ove dvojbe biti preslikane i na ovo podrucje. Još jedan pojam koji je bitan za razmatranje filozofije logickog pozitivizma jeste princip verifikacije pa cemo dati neke uvodne napomene. 7.2.1. Princip verifikacije Logicki pozitivizma takoder ima svoj stav prema prije navedenoj podijeli i to u obliku identifikacije. Naime, oni smatraju da se tri navedene podijele u potpunosti podudaraju, oni su tvrdili da je a priori i analiticko i nužno jedno te isto, odnosno isto vrijedi za a posteriori, sinteticko i kontingentno. Možemo reci da u prije navedenim primjerima uistinu postoje velike slicnosti koje upucuju na ovakvu podjelu. Istine logike i matematike cesto se shvacaju kao apriorne, analiticne i nužne, dok istine empirijskih znanosti i svakodnevnog iskustva cesto se shvacaju kao aposteriorne, sinteticke i kontingentne. Ovo bi nas moglo povesti u pogrešnom smjeru jer u ovoj kombinaciji slicnost je sa stavom Leibniza, koji kao što smo rekli predstavlja primjer nacionalisticko pristupa, a dok logicki pozitivizma ipak pripada tradiciji empirizma. Zato moramo dodati jednu bitnu dopunu, a to je da logicki pozitivizam što su oni smatrali da su istine logike i matematike zapravo istine jezika. 108 I Kant, Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb 1953, str. 2, b,c. 109 J.S. Mill, A System of Logic, Longmans Green, London, 1886, II,v,vi

135

Zato se teorija cesto i zove kao jezicna teorija apriorija.110 Kao zoran primjer navedimo jedan Ayerov stav: » (…) a priori propozicije logike i ciste matematike, za njih dopuštamo da su nužne i izvjesne samo zato što su analiticke. To jest, držim da razlog što te propozicije ne mogu biti pobijene u iskustvu jeste to što se njima ne tvrdi ništa o empirijskom svijetu, vec one naprosto bilježe našu odluku da simbole upotrebljavamo na odredeni nacin.«111 Tako je u filozofiji logickog pozitivizma iskustveno znanje bilo shvaceno kao cinjenicno, a razumsko kao cisto formalno. Navedimo jedan primjer u kome Carnap koristi kriteriji u podijeli znanosti: » … dva glavna podrucja znanosti, naime formalne znanosti (logika, ukljucujuci i matematiku) i cinjenicne znanosti (obuhvacajuci ukupnost svih empirijskih disciplina od fizike do povijesti.) (…) Dok izmedu ta dva podrucja psihološki gledajuci postoji samo razlika u stupnju, a ne i u vrsti, s logicke tocke gledišta može se pokazati precizna i fundamentalna razlika. Ona je zasnovana na sintaktickoj razlici izmedu analitickih i sintetickih sudova. (str. 123) (…) Razlika izmedu formalnih i cinjenicnih znanosti sastoji se u sljedecem: prve sadrže samo analiticke, dok druge sadrže i sinteticke sudove. (…) Dodavanjem formalnih znanosti cinjenicnim znanostima nije uvedeno nikakvo novo podrucje predmeta, usprkos suprotnom mišljenju nekih filozofa koji vjeruju da «realni» predmeti cinjenicnih znanosti moraju biti suprotstavljeni «formalnim», «duhovnim» ili «idealnim» predmetima formalnih znanosti. Formalne znanosti uopce nemaju nikakvih predmeta: one su sistemi pomocnih sudova bez predmeta i bez sadržaja. Navlas na oštrom razgranicenju izmedu formalnih i cinjenicnih znanosti, prema tome, ostavlja netaknutom tezu o jedinstvu znanosti.«112 Odavde slijedi da iskustvo predstavlja jedini sadržajni, informativni izvor znanja. Razum je od ogromne koristi u sistematiziranju i predvidanju iskustva, ali razumom se ne može sadržajno proširiti naše znanje o svijetu. To je teza svakog empirizma. Stoga je za logicke pozitiviste, koji su se cesto nazivali i radikalni empiristi ili logicki empiristi, Kantov stav da postoji sinteticka a priori spoznaja bio crvena krpa. Kritiku ideje da postoji sinteticka a priori spoznaja najjasnije je izložio Schlick u tekstu »Is There a Factual a priori?« iz 1930 u kojem kritizira Kanta, Husserla i Schelera. Crvena krpa bio je i Descartesov stav, opisan u Prvoj meditaciji, da sjedeci u naslonjacu pored vatre, u toploj sobi, na miru od vanjskih utjecaja, cistim mišljenjem, ne oslanjajuci se na varljivo osjetilno iskustvo, može spoznati strukturu svijeta u kojem živi. Pozitivisti su smatrali da spoznaja koja je nezavisna od iskustva može biti samo analiticka, tj. lišene cinjenicnog nadražaja a da cinjenicni sadržaj može imati samo spoznaja utemeljena u iskustvu, tj. sinteticka. Ne postoji sinteticki a priori, isto kao ni analiticki aposteriori. Vidimo da logicki pozitivizam ima potpuno dijametralno suprotan stav spram racionalizma i Kantova rješenja. Bilo bi zanimljivo pokazati paralelu izmedu empirista Huma i nekih stavova logickog pozitivizma koji kao što smo vec rekli pripadaju, iako radikalno, istom krugu empirista. Pozitivisti nisu tvrdili, pored ostalih dijelova znanja, postoji formalno i cinjenicno. Oni su tvrdili da znanje može biti ili formalno ili cinjenicno, ono što ne pripada niti jednoj od tih dviju vrsta nije nikakvo znanje, vec doslovna besmislica. Taj stav možemo naci vec kod Humea. Uvjeren da znanje može biti ili o relacijama izmedu ideja, ili o cinjenicama, i ni o cemu drugome, on je tvrdio da sve ono što 110 Sudovi logike i matematike nisu istiniti zbog empirijskih cinjenica kao što je to slucaj kod Milla, niti zbog božjeg plana kao što misli Leibniz, ili zbog zora kao kod Kanta, ili pak zbog nacina na koji asociramo ideje kao što to misli Hume, vec zbog nacina na koji govorimo, zbog odluke da rijeci koristimo na nacin na koji ih koristimo. 111 A.J. Ayer, Language, Trhu and Logic, Penguin Books, Harmondsworth, Middlesex, England, 1987. str. 41. 112 R. Carnap, Formal and Factual Sciences, Erkenntnis, Vol, 5, u Feigl i Brodbeck, 1953, str. 128.

136

ne pripada niti u prvu niti u drugu vrstu nema nikakve vrijednosti. Ovaj argument se cesto naziva Humeove rašlje. Pozitivisti su, pored Humeovih filozofskih ideja baštinili i njegovu strogost, možemo reci militantnost. No, za takav stav moralo se posjedovati i »oružje« koje ce dovesti do cilja. Iz epistemološkog uvida u prirodu i porijeklo ljudskog znanja nastao je i semanticki kriterij smislenosti- poznat kao princip verifikacije – koji je predstavljao osnovno oružje u obracunu s ne empiristickim filozofijama. Princip verifikacije sastoji se u sljedecoj tvrdnji: Recenica je smislena ako i samo ako govori ili o odnosu izmedu pojmova ili o cinjenicama iskustva. Drugim rijecima: Recenica je smislena ako i samo ako je ili analiticka ili empirijski provjerljiva. Sve one i samo one recenice koje nisu niti analiticke niti empirijski provjerljive jesu besmislene. One ne znace ništa, one nemaju nikakvog znacenja. Navedimo primjer opisa verifikacije koju daje Ayer: »Princip verifikacije trebao bi pružiti kriteriji kojim bi se moglo odrediti je li recenica doslovce smislena ili nije. Jednostavan nacin da ga se formulira bio bi da se kaže kako recenica ima doslovno znacenje ako i samo ako propozicija koju izražava jest ili analiticka ili empirijski provjerljiva.«113 Još detaljniju formulaciju principa verifikacije možemo naci, na primjer, kod Carnapa: »( Smislene ) recenice dijele se na sljedece vrste: kao prvo, ima recenica koje su vec na osnovi same svoje forme istinite («tautologije», prema Wittgensteinu; one otprilike odgovaraju Kantovim «analitickim sudovima»); one ne kažu ništa o stvarnosti. Ovoj vrsti pripadaju formule logike i matematike; one same nisu izrazi o zbilji, vec služe za transformaciju takvih izraza. Kao drugo, ima negacija takvih recenica («kontradikcija»); one su proturjecne, dakle neistinite na osnovi svoje forme. Za sve ostale recenice odluka izmedu istinitosti ili neistinitosti leži u protokol recenicama; one su ( istinite ili lažne ) recenice o iskustvu i pripadaju u podrucje empirijskih znanosti. Ako se hoce formulirati recenica koja ne pripada niti jednoj od ovih vrsta, ona ce automatski bit besmislena.«114 Odavde slijedi još jedna bitna cinjenica a to je odnos logickog pozitivizma i filozofije, odnosno filozofskih problema. Oni su smatrali da su filozofski problemi uglavnom ili cak sasvim, pseudo problemi do kojih je došlo nepažljivom upotrebom jezika; da se jezik koristio pažljivo, oni ne bi ni nastali. Glavna poluga kojom se to trebalo pokazati bio je verifikacionizam.115 Tim se uvidom može pojasniti niz temeljnih filozofskih pojmova i glavne filozofske probleme eliminirati kao pseudo-probleme. Možemo kao zoran primjer navesti nekoliko slucajeva. Ekvivalencija - dvije recenice imaju isto znacenje akko u svim mogucim okolnostima imaju iste opažljive posljedice. Sinonimnost - rijeci F i G imaju isto znacenje akko su recenice « x je F i x je G » ekvivalentne. Analiticnost – recenica je analiticka akko njena istinosna vrijednost ne ovisi o mogucim empirijskim okolnostima. Tautologija (analiticki istinita recenica) – recenica je tautologija akko je istinita u svim mogucim okolnostima. Kontradikcija (analiticki neistinita recenica) – recenica je kontradikcija akko je neistinita u svim mogucim okolnostima. Sinteticnost - recenica je sinteticka akko joj istinosna vrijednost ovisi o mogucim okolnostima. Verifikacionizam omogucuje intersubjektivnost znacenja ( semantike ) i spoznaje ( epistemologije ) – subjektivne predodžbe koje vezujemo uz recenice znacenjski su irelevantne, sve se znacenje svodi na ono što je inter-subjektivno provjerljivo. Razgranicenje smisla od besmisli - ako nikakva moguca stanja stvari ne utjecu na istonosnu vrijednost sinteticke recenice, ona je besmislena. Da bi sinteticka recenica bila smislena, moraju biti barem zamisliva stanja stvari koja bi utjecala 113 A.J. Ayer. Ibid. str. 7. 114 R. Carnap, Überwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959. str.237. 115 Možemo napomenuti da ovu ideju daje prvi kemicar i fizicar W. Ostwald (1905)

137

na njenu istinosnu vrijednost. Tako se eliminiraju prazne ili prividno razlicite hipoteze; ako hipoteza nema nikakvih opažljivih posljedica, ona je besmislena ili barem prazna – lišena empirijskog sadržaja. Ako sve moguce okolnosti jednako utjecu na istinosnu vrijednost dviju hipoteza, onda se zapravo radi o istoj hipotezi. Pseudo-problemi u filozofiji; postojanje vanjskog svijeta – ako pretpostavka da vanjski svijet postoji i pretpostavka da vanjski svijet ne postoji u svim mogucim okolnostima imaju iste opažljive posljedice ( a poanta filozofske diskusije upravo je u tome da iskustvo ne može presuditi ), onda one zapravo imaju isto znacenje; prema tome, nemamo oko cega raspravljati, problem ne postoji. Postojanje umova drugih ljudi – ako pretpostavka da, osim mene samoga, i drugi ljudi imaju umove u svim mogucim okolnostima ima iste opažljive posljedice kao i pretpostavka da su drugi ljudi samo automati ili zombiji, onda te dvije pretpostavke imaju isto znacenje te stoga nije jasno oko cega se uopce sporimo. Navedimo još jedan primjer koji cesto koristimo u svakidašnjem govoru a to je uporaba stava istina je – buduci da recenica, na primjer, »Kiša pada« i »Istina je da kiša pada« imaju iste opažljive posljedice, imaju i isto znacenje. Prema tome, ono »Istina je da« sasvim je suvišno, ne služi nicemu, sve što se želi reci može se reci i bez toga; prema tome, uopce se ne treba niti koristiti. Prema ovoj dijagnozi svi su tipicni filozofski problemi nerješivi naprosto zato što uopce ne postoje. Da smo poštovali pravila jezika – princip verifikacije – oni ne bi nastali zato što ih se uopce ne bi moglo formulirati. Kako, medutim, istina s kojom je znanost po pretpostavci u nekom dosluhu, ne ovisi o pojedincu, o prostoru (fizickom ili duhovnom) i o vremenu, to se logika znanosti mora otarasiti svih tih natruha, mora istodobno s analizom teksta izvršiti i njegovo procišcenje ili, kako se uobicajilo reci, njegovu rekonstrukciju. Kako to izvesti? Znanstveni tekst, naravno, pripada nekom jeziku. Svaki se jezik može analizirati s triju aspekata: sintaktickog, semantickog i pragmatickog. Shematski se oni mogu opisati kao: odnos nekog jezicnoga znaka prema drugom nekom znaku ili nizu znakova u istom jeziku, recimo rijeci u recenici (sintaksa), odnos znaka prema onome što taj znak oznacuje, na primjer nekoj stvari (semantika) i odnos znaka prema onome koji ga upotrebljava (pragmatika). Logika znanosti mora, a logicki pozitivisti bili su uvjereni i da može, svoju zadacu u potpunosti ispuniti bez ikakva pozivanja na onog tko je tekst napisao ili na onog kojemu je on namijenjen, što ce reci bez ikakvog oslonca na pragmatiku jezika. Oslobodenoj pragmatike, filozofiji znanosti ostaje da se pozabavi semantikom i sintaksom znanstvenog jezika. Da bi izbjegao sva ova pitanja koja su mu se cinila suviše metafizickima i neznanstvenima, logicki je pozitivizam kreirao radikalnu i vrlo specificnu teoriju znacenja. Znacenje nekog iskaza vezano je u toj teoriji uz nacin utvrdivanja njegove istinitosti ili, kako se to u njihovu žargonu govorilo, uz njegovu verifikaciju. O verifikaciji cemo poslije govoriti opširnije. Sada je bitno uociti ovaj radikalan stav po kojem su svi iskazi kojih se istinitost ne može ustanoviti konkretnim i konacnim metodama naprosto besmisleni. U tu vrst iskaza spadaju, prema logickim pozitivistima, gotovo svi stavovi filozofije, a osobito pitanja koja filozofija postavlja. Razmotrimo, primjerice, iskaz: »Masa ovog kamena je 5 kg«. Upitan: »Što to znaci?«, logicki bi nas pozitivist upoznao s postupkom verifikacije, koji se u ovom konkretnom slucaju svodi na vaganje kamena, smatrajuci da potankim opisivanjem tog postupka razotkriva znacenje svog iskaza. Prema navedenom kriteriju logickih pozitivista taj je iskaz bjelodano smisle, ima neko znacenje jer se dade jednostavno provjeriti. Zamijetimo takoder da logicki pozitivizam kao kriterij uzima nacelnu, a ne stvarnu provjerljivost. Tako je iskaz: »Na Plutonu ima života« smislen jer, premda ga sada nije moguce uistinu provjeriti, možemo opisati proceduru njegova provjeravanja.

138

Kako, primjerice, provjeriti temeljnu tvrdnju realizma: »Postoji svijet izvan moje svijesti«? Nikakvo iskustvo ne može taj iskaz niti potvrditi niti opovrgnuti. Jednako besmislena ispada i osnovna teza realizmu oprecnog solipsizma: »Ne postoji svijet izvan moje svijesti«. Zbog toga su logicki pozitivisti smatrali da su filozofska pitanja poput »Postoji li svijet izvan moje svijesti?« naprosto besmislena te da bavljenje njima ne može pridonijeti našem znanju. Mnogo su više uspjeha logicki pozitivisti imali sa sintaksom znanstvenog jezika. To stoga što je bila naprosto izjednacena s logickom strukturom znanstvenog teksta, za razliku od njegove gramaticke strukture. Tako se cesto govori o logickoj sintaksi jezika. U definiranju logicke sintakse znanstvenog jezika logicki pozitivizam oslanja se na onu koliko znanstvenu, toliko i filozofsku tradiciju koja matematiku smatra idealnim jezikom znanosti. Logicka se sintaksa stoga naprosto preuzima iz matematicke logike uz neke nužne adaptacije. Ukratko: jedan posve formalan jezik, a to znaci jezik kojem semantika nije definirana, sastoji se od dvije grupe znakova, znakova za varijable ( koji ce poslije oznacavati znanstvene termine kao što su »masa«, »dužina« ili »cestica«) i od znakova za logicke konstante, koje povezuju varijable u tzv. formule ili iskaze, na primjer znak za veznik »i« ili za takozvani kvantifikator »za svaki«. Proizvoljan skup znakova ne cini formulu. Bit citave logike jest u tome da pravila transformacije moraju biti takva da se iz dobro formirane i istinite formule može izvesti samo dobro formiran i istinita formula. Drugim rijecima, ako smo nekom skupu iskaza (formula) koji u izvodenju igra ulogu skupa premisa pridodali oznaku »istinito«, onda se pri pravilnom zakljucivanju ne smije desiti da dobijemo lažan zakljucak. Prema mišljenju logickih pozitivista svaka se prava znanstvena teorija, po uzoru na geometriju, može razviti posve formalno kao skup simbola i njihovih nizova bez pozivanja na njihovo znacenje ili, kako se to uvriježilo nazivati, interpretaciju. Interpretacija formalnog sustava može se utvrditi i raspraviti zasebno. Formiranjem opce sintakse znanstvenog jezika logika znanosti ucinila je prvi korak prema njegovoj rekonstrukciji. Formalnu shemu treba sada ispuniti sadržajem. Obratimo pozornost na neka opca mjesta tj. problematikom kojom se bavi logicki pozitivizam, a na prvom mjestu stavimo problem pojma i suda, odnosno razmatranje definicije pojma.

7.2.2. Tumacenje i objašnjavanje pojmova Jedan od prvih zadataka nauke jeste procišcavanje uporabljenih pojmova, a na prvom mjestu onih koji se koriste u svakodnevnom govoru jer su izrazi govornog jezika ustvari prividni i nejasni pojmovi. Carnap, sukladno tome, pravi razliku izmedu explicandum-a manje ili više nejasnog znacenja rijeci svakidašnjeg izraza i explicat-a onog naucnog pojma koji treba u sklopu nauke da zamjeni prije navedeni. Prema njemu prava eksplikacija moraju postojati cetiri nužna zahtijeva koje eksplikat mora zadovoljiti: Prvi zahtjev je slicnost sa eksplikandumom, ali ta slicnost ne može i ne mora biti jednoznacna vec ona može ici toliko daleko koliko nejasnost ovog drugog to dozvoljava. Drugi zahtjev, je pogodnost uporabljenog pojma. Neki pojam je utoliko pogodniji ukoliko se, na osnovu iskustva, može dovoditi u vezu sa drugim pojmovima , odnosno ukoliko je funkcionalniji odnosno pogodniji. Treci zahtjev se odnosi na što vecu egzaktnost uporabljenog pojma, a ovaj zahtjev se može ispuniti samo simultano pomocu citavog sustava medusobno povezanih pojmova. Na kraju cetvrti zahtjev je postulat jednostavnosti i on poprima dvije

139

forme: jednostavnost definicije pojma i jednostavnost iskaza zakona koji se tim pojmom omogucava, ali ovaj zahtjev i prvi, o slicnosti, podredeni su primatom drugog i treceg zahtjeva. Eksplicirani pojam, po Carnapu, može se javiti opet u tri razlicite forme: kao klasifikacijski, komparativni i kvantitativni. Klasifikacijski pojam je najjednostavniji i služi za podjelu odredenih stvari na dvije ili više klasa koje jedna drugu iskljucuju, kao što je to slucaj, recimo, pri podijeli biljaka ili životinja itd. Kvantitativni pojam upotrebljava se tamo gdje je predmet ili njihove osobine moguce okarakterizirati pomocu numerickih vrijednosti. Izmedu ta dva pojma stoji komparativni pojam, tako na primjer zamjena klasifikacijskog pojma »topao« kvantitativnim pojmom »temperatura« itd. Ovdje se uvijek radi o pojmu relacije. Na kraju spomenuto razlikovanje triju vrsta pojmova igra u logicko-spoznajnoj oblasti, a posebice u teoriji o vjerojatnosti, posebnu ulogu. Ovdje se na primjer postavlja pitanje da li se u induktivnoj logici može definirati cisto komparativni pojam vjerojatnosti pomocu koga bi se mogli formulirati iskazi kao, recimo: »vjerojatnost hipoteze h1 na osnovu iskustva I1 je veca od vjerojatnosti hipoteze h2 na osnovu iskustva I2 «, ili da li se može ici dalje i definirati kvantitativni pojam vjerojatnosti neke hipoteze na osnovu odredenih iskustvenih stanja stvari, tako da se mogu formulirati i iskazi ovog oblika: »Vjerojatnost neke hipoteze h na osnovu promatranja I, ravna je r «, pri cemu je r odredena brojna vrijednost izmedu 0 i 1. Po Carnapovom mišljenju postoji mogucnost kako kvantitativne tako i komparativne induktivne logike.

7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike izmedu pravih i nepravih pojmova U novijoj logici i matematici postoji definicija pojmova pomocu sustava aksioma koje Carnap oznacava kao »neprave pojmove« i imaju fundamentalnu ulogu. Njihova svojstvenost postaje jasnija kada se oni izdvoje od obicnih »pravih pojmova«. Ti pravi pojmovi mogu biti realni ili formalni. Realni su pojmovi stvarnih predmeta (neorganskih, organskih, psihicki, duhovni) i takvi pojmovi javljaju se kao znacenje jezicnih izraza koji su nam poznate kao »imenice«, nazivi pojedinacnih stvari, rodova organizama, osobina, relacija itd. Pored toga jezik sadrži i druge izraze koji se ne mogu shvatiti kao nazivi predmeta. To su takozvani »logicki znaci« koji se izražavaju recimo kao što su »i«, »ili«, »ako … onda«. Uopce se smatra da ti izrazi nemaju samostalno znacenje; radi jednostavnosti Carnap i za njih navodi da su pojmovi i naziva ih »formalnim pojmovima«. Po takozvanom logistickom shvacanju u njih spadaju i svi matematicki pojmovi zato što se i oni mogu definirati pomocu nekoliko takvih cisto logickih pojmova. Formalni kao i realni pojmovi uvode se pomocu eksplicitnih definicija ili takozvanih uporabnih definicija. Njima kao pravim pojmovima stoje nasuprot nepravi pojmovi, uvedeni pomocu implicitnih definicija, to jest definicija pomocu sustava aksioma. Pri aksiomskoj izgradnji neke teorije u prvom planu uopce ne stoji problem pojma, vec pitanja povezanosti iskaza doticne nauke koji treba svesti na nekoliko osnovnih iskaza. Euklidov velicanstveni sustav geometrije je prakticna realizacija te stare ideje aksiomatike. Pojmovi uporabljeni u aksiomima moraju se uzeti neposredno iz opažanja ili moraju biti uvedeni pomocu eksplicitnih definicija. Upravo ta cinjenica je bila trn u oku matematicara a posebice u slucaju geometrije jer cjelokupna nejasnost i neodredenost opažanja time ulazi i u matematiku. Genijalno je djelo matematicara Hilberta što je rješenje ovog problema našao na taj nacin što je odnos pojma i suda u sustavu aksioma obrnuo: umjesto da uporabom vec poznatih pojmova formulira evidentne iskaze, on je te pojme

140

definirao upravo tek pomocu zahtijeva da u sustavu aksioma formulirani iskaz treba da važi za te pojmove. Vanjski povod za te aksiomske definicije pojmova treba da je cinio takozvani »princip dualnosti« u matematici, to jest saznanje da se zamjena odredenih pojmova u nastavnom sadržaju matematickih teorema ne ovisi i ne izaziva nikakvu promjenu (na primjer: mogu se u projekcijskoj geometriji uzajamno zamjenjivati izrazi »tocka« i »pravac«, a da pri tome svi iskazi ostanu tocni). To navodi na pomisao da opaženi sadržaj uporabljenih pojmova pri formuliranju teorema ne mora igrati nikakvu ulogu. Odavde slijedi da bi bilo moguce te pojmove definirati na nacin koji se sasvim oslobodio opažanja, a to se upravo desilo u modernoj aksiomatici. Aksiomski uvedeni pojmovi razlikuju se u jednoj bitnoj tocki od pravih pojmova, cime se tek opravdava njihovo znacenje kao ''nepravih'' pojmova; za svaki dovoljno precizno definirani pravi pojam mora se u svakom slucaju iznesenog primjera nedvosmisleno moci odluciti da li dani predmet spada ili ne spada u taj pojam. Za jedan nepravi pojam ovaj problem je nerješiv ili besmislen, jer, na primjer, pitanje jeli odredena kugla broj koja u aksiomskom sustavu može imati isto znacenje je besmisleno. Ovo ima svoj razlog u tome što sustav aksioma definira pojam broja samo implicitno, a eksplicitno na primjer pojam progresije. Otuda se javljanje ili nejavljanje neke realizacije sustava i može utvrditi samo za neku citavu klasu predmeta. Cinjenica da aksiomski definirani pojmovi nemaju nikakvog odredenog sadržajnog znacenja vodi ka tome da se ovi nepravi pojmovi shvate kao promjenljive nasuprot pravim pojmovima koji su konstante. Ako se pod ''spoznajom'' podrazumijeva ''realna spoznaja'', onda se ne smije tvrditi da neki sustav aksioma sa svim iz njega izvedenim postavkama predstavlja neko saznanje. Jedan takav formuliran sustav cini, naprotiv, samo ''teorijsku shemu'', praznu formu za moguce teorije. Onda je uvijek potrebno posebno istraživanje da bi se pokazalo da neki sustav realnih pojmova ispunjava uvijete izrecene u sustavu aksioma. Posebno istraživanje pitanja da li je onda ispunjen i cjelokupni sustav postavki ipak nije nužno, jer primjenljivost aksioma na doticne realne pojmove predstavlja u isti mah garantira za to da važi i cjelokupnost postavki za to podrucje. 7.2.4. Pojam definicije pridodavanja Primjena neke aksiomatski izradene teorijske sheme na stvarne predmete vrši se, kao što smo vidjeli, na taj nacin što se umjesto nepravih pojmova uvode pravi. To uvodenje vrši se pomocu posebnog postupka koje Reichenbach naziva obicno »definicijom pridodavanja«. U semantickom nacinu govora postupak definicije pridodavanja bi morao biti tako opisan da se tu umjesto promjenljivih koje se javljaju uvedu konstante ( ''nazivi'' ) koji poticu uz nekog semantickog sustava, to jest cija su znacenja poznata na osnovu pravila doticnog jezicnog sustava. Taj jezicni sustav može biti ili govorni jezik sa njegovim više ili manje neodredenim znacenjem, ili neki precizniji naucni jezik, ili, najzad, neki narocito konstruirani jezicni sustav sa egzaktnim pravilima oznacavanja i znacenja. Definicija pridodavanja sastoje se onda u semantickoj interpretaciji kalkila ili semikalkila.116

116 Kalkil i semikalkil predstavljaju oznake za operatore u logici kao što su konjukcija disjunkcija itd.

141

7.2.5. Radikalni empirizam Drugi važni logicki cinilac, pored pojmova, predstavljaju iskazi i njihova znacenja, sudovi. Oni su u tom pogledu još znacajniji što citavo naucno saznanje koristi pojmove samo kao pomocno sredstvo i, na kraju krajeva, cilja na formuliranje smislenih i istinitih iskaza. Problem (prikazano, ne-imperativnog) iskaza i njegovog smisla je problem prema kojem je logicki pozitivizam dobio svoje ime, jer dok je stariji pozitivizam polazio od onoga što je u doživljaju dano i sve naucne teorije težio da svede na iskazu o tom danom, dotle za logicki pozitivizam polaznu tocku cini analiza znacenja stavova (recenica), i rezultat te analize je ono što je njegove predstavnike navelo na mišljenje da uopce samo analiticki i empirijski stavovi imaju neki smisao, dok svi metafizicki stavovi, naprotiv, moraju se smatrati kao besmisleni, pošto predstavljaju samo prividne stavove. To negativno držanje proisteklo je iz radikalnijeg zaoštravanja empirijskog stajališta. Ako se neka rijec smisleno uporabi onda ona može biti definirana ili pomocu drugog izraza ili njeno znacenje mora biti razjašnjeno u iskustvu neposrednim pokazivanjem predmeta, odnosno vrste predmeta koja njegova znacenja sacinjava Pri smislenoj uporabi recenice moramo da bi recenica bila razumljiva, biti u stanju da pokažemo pod kojim uvjetima ona istinita ili nije, to jest moramo, kao što je Wittgenstein rekao, pokazati ''metodu verifikacije'' recenice. No, što se tice našeg govornog jezika postupak verifikacije je otežan ako ne i nemoguc, jer gramatika našeg jezika dopušta obrazovanje prividnih recenica. Stoga bi bila poželjna zamjena govornog jezika jednim egzaktnim naucnim jezikom u kome vec sintaksa ne bi dozvoljavala takve spojeve, na primjer ''pravilima forme'' onemoguciti spajanje nekog iskaza koji se odnosi na nešto psihicko sa individualnim simbolima koji se odnose na geometrijske objekte, itd.

7.2.6. Besmislenost metafizike Empirijski kriterijem smisla za stvarni sadržaj iskaza ne ispunjavaju metafizicki stavovi. Stoga su oni besmisleni. Carnap ih dijeli na dvije grupe: ili se u njima javljaju besmislene rijeci, ili se po sebi smisleni izrazi medusobno spajaju na besmislen nacin. Prvi slucaj nastaje onda kada upotrebljavamo rijeci kao što su: ''Bog'', ''ono što je apsolutno'', ''ništa'' itd. Ne treba gubiti iz vida da ovo antimetafizicko stajalište u vezi primjerice sa pojmom Boga ne predstavlja, recimo, neki ateizam, jer bi se ateizam sastojao u poricanju ''istinitosti''. Ova kritika nije usmjerena protiv pretenzije na istinitost recenice, nego protiv nje kao sintakticke tvorevine, porice se da se pri tome uopce radi o nekoj recenici. Druga vrsta besmislenost nastaje besmislenim spajanjem po sebi smislenih pojmova, a što je moguce u obicnom jeziku zbog ne postojanja strogosti u pravilima sintakse ( na primjer recenica: ''Cezar je prost broj'' ). U jednoj raspravi od M. Heideggera može se procitati recenica ''ništa ništi'' o u tome Carnap vidi tipican slucaj besmislenog sklapanja i konstrukcije recenice i to u ovom slucaju dvostruko pogrešno korištenje. Besmislenost prve vrste je korištenje i uporaba rijeci ''ništa'' kao naziv za neki predmet odnosno besmislenost druge vrste a to je verbalna uporaba rijeci ''ništiti'' i kada bi postojalo neko ''ništa'' kao objekt, onda se na osnovu definicije ne bi mogli izreci nikakva njegova aktivnost. Ovdje se ponovo dokazuje nesavršenost govornog jezika koja dozvoljava govorne obrate kao što je ''napolju je ništa'' što može navoditi na pomisao da se o nekom predikatnom iskazu koji bi se simbolicki mogao predstaviti ''ni – ( na )'' to jest sa ''napolju'' oznaci predmet ima osobinu ''ništa''. Drugi primjer je uporaba rjecice ''je'' koja može da se upotrebljava u govornom jeziku u sasvim razlicitim znacenjima, tako na primjer za matematicku relaciju

142

2 + 2 ''je'' 4, drugi put kao oznaku relacije element – klasa (»Sokrat ''je'' covjek«) ili pak simbol egzistencije (»Bog jeste, odnosno ''je''«), odnosno pridodavanju neke osobnosti (»ovo drvo ''je'' zeleno«) itd. Jedan logicki egzaktan jezik unaprijed oštro razlikuje ta znacenja uporabom razlicitih simbola. Ova problematika, za logicki pozitivizam, ne odnosi se samo na metafizicka pitanja nego i na vecinu tradicionalno – spoznajnih pitanja, kao što je na primjer pitanje realnosti vanjskog svijeta. Kao ilustraciju navedimo slijedeci primjer; pretpostavimo da imamo dva geografa od koji je jedan spoznajno – teorijski realist a drugi solipsist, onda ce prvi tvrditi da fizicke stvari predstavljaju ne samo sadržaje opažaja, vec i da egzistiraju ''po sebi'', dok drugi, naprotiv, predstavlja kao realne samo opažaje vanjskog svijeta a samom vanjskom svijetu ce odricati ''realnu egzistenciju''. Ako se od obadvojice traži da riješe problem da li u centralnom Brazilu postoji odredeno jezero ili ono postoji samo po legendi, onda ce oni pomocu empirijskih kriterija (preuzimanje ekspedicije u oblasti za koju se pretpostavlja da posjeduje doticno jezero) doci do istih rezultata, na primjer geografski položaj jezera, dubina itd. Nakon iscrpljivanja svih empirijskih kriterija koji se potpuno poklapaju kod obojice znanstvenika ipak ce na kraju ostati razlika jer ce realista i dalje tvrditi da jezero ne samo da postoji i da ima te i te empirijske osobine, vec osim toga da je i realno, dok ce solipsist tu realnost poricati i reci da su samo njegove predstave o tom jezeru realne. Pošto su svi empirijski kriteriji iscrpljeni ova dilema spada u podrucje metafizickog za koje se ne može navesti kriteriji za slucaj istinitosti ili lažnosti. Zato se ni realisticni ni solipsisticke teze ne mogu priznati kao smislene naucne iskaze, to jest ne da su obje lažne, vec, naprotiv, da su obje besmislene. Kako je problem eliminacije metafizickih iskaza veoma bitan obratimo u sljedecim dijelovima teksta malo podrobnije ovu problematiku. Pozitivisti su, opcenito govoreci, smatrali da se tradicionalna filozofija sastoji od: a) doslovce besmislene metafizike (na primjer, Hegel, Heidegger); b) smislenih, ali neistinitih filozofija (na primjer, Descartes, Kant); i c) u osnovi tocnih i korisnih filozofija (na primjer, Hume). Vidimo iz ove podijele da je kriterij logickog pozitivizma prema filozofskoj tradiciji, blago receno, strog. Mi se necemo moci potpuno baviti ovom podjelom, ali nam se cini interesantnim i zornim da se detaljnije analizira odnos pod a), tj. odnos prema logickog pozitivizma prema »besmislenoj« metafizici. Pozitivisti nisu propuštali prilike da kritiziraju metafiziku, ali ipak najpoznatiji tekst o toj temi zasigurno je Carnapov tekst »Überwindung der Metaphysik durch logische Analyse der Sprache« iz 1932. U tom tekstu, na sistematican nacin izložena je pozitivisticka kritika metafizike. Navedimo citat u kome Carnap daje odgovor na pitanje što je metafizika: »Ovaj se termin u ovome tekstu, kao što je to uobicajeno u Europi, koristi za podrucje navodnog znanja biti stvari koje transcendira podrucje empirijski utemeljenog, induktivne znanosti. Metafizika u ovome smislu ukljucuje sisteme poput Fichteove, Schellingova, Hegelova, Bergsonova, Heideggerova. Ali ne ukljucuje napore usmjerene prema sintezi i generalizaciji rezultata razlicitih znanosti.«117 Mnogi su mislioci od “grckih skeptika” do modernih empirista kritizirali metafiziku na razlicite nacine; neki su je smatrali neistinitom zato što protuslovi iskustvenom znaju; neki su smatrali da metafizicka spoznaja nije izvjesna zato što prelazi okvire moguceg ljudskog znanja; neki opet da je sterilna zato što ne daje odgovore na prakticna životna pitanja. Ono što pozitivisticku kritiku metafizike razlikuje od svih ostalih kritika jest to što pozitivisti metafiziku nisu smatrali niti neistinitom, niti neizvjesnom, niti sterilnom, vec doslovce besmislenom. Carnap smatra da je takav nacin eliminacije metafizike u velikoj

117 R. Carnap, navedeno dijelo u tekstu, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959. str.80.

143

mjeri omogucen razvojem moderne logike: »(…) tek sada, kada nam je razvoj logike posljednjih decenije pružio dovoljno oštar alat, moguce je poduzeti odlucujuce korake.«118 Pozitivni rezultati, kako misli Carnap i logicki pozitivizam, logicke analize sastoje se u pojašnjavanju, ekspliciranju pojmova kojima barataju znanosti. Negativni rezultati te analize pokazuju da su tvrdnje metafizike doslovce besmislene, da su lišene ikakvog smisla. Carnap, kada govori o besmislenosti, misli na doslovnu besmislenost. Besmislene recenice naprosto ne mogu biti istinite ili lažne zato što se njima ništa ne tvrdi. Niz rijeci koji ima oblik iskaza, ali nema smisla, tj. znacenja naziva se pseudoiskaz. Tako Carnap kaže: »Naša je teza da logicka analiza pokazuje da navodni iskazi metafizike jesu pseudoiskazi.« On smatra da možemo razlikovati dvije vrste pseudoiskaza: one u kojima se javljaju rijeci koje nemaju smisla i one u kojima su smislene rijeci tako poredane da dobiveni niz rijeci nema smisla. Po mišljenju R. Carnapa obje vrste pseudoiskaza daju se pronaci u filozofskim iskazima, a posebice u metafizici. Carnap razlikuje smislene od besmislenih rijeci. Kako to da uopce postoje besmislene rijeci? Razvojem i mijenjanjem jezika rijeci mijenjaju svoj smisao: izgube stari smisao i dobiju novi. Ponekad se, medutim, dogada da rijec izgubi stari smisao, a da ne dobije novi. Tako nastaju besmislene rijeci. Kaže se da smislena rijec oznacava pojam, da pojam daje rijeci smisao; medutim, ne oznacavaju sve rijeci pojmove. Za neke rijeci samo izgleda da oznacavaju pojam, iako ga zapravo ne oznacavaju. Tada govorimo o pseudopojmovima. Ovako postavljena stvar namece jedno bitno pitanje, a to je pitanje kriterija smislenosti: neke rijeci imaju smisao, neke nemaju – na osnovi kojega kriterija razlikujemo smislene od besmislenih? Carnap ga prilicno detaljno izlaže: »Što je, sada, znacenje rijeci? Koje stipulacije u pogledu rijeci moraju biti izvršene da bi ona bila smislena? ( za naše istraživanje nije važno jesu li te stipulacije eksplicitno zadane, kao u slucaju nekih rijeci i simbola moderne znanosti, ili su implicitno dogovorene, kao što je to slucaj za vecinu rijeci tradicionalnih jezika.) Prvo, sintaksa rijeci mora biti fiksirana, tj. nacin pojavljivanja u najjednostavnijem obliku recenice u kojemu se može pojaviti; tu recenicu nazivamo elementarna recenica. Elementarna recenica formirana za rijec «kamen», na primjer, jest »x je kamen«; u recenicama ovoga oblika neka designacija iz kategorije stvari zauzima mjesto “x” -a, npr. »ovaj dijamant«, »ova jabuka«. Drugo, za elementarnu recenicu S koja sadrži rijec mora biti dan odgovor na sljedece pitanje, koje može biti formulirano na razlicite nacine: 1) 2) 3) 4)

Iz kojih je recenica S izvodiva, i koje su recenice izvodive iz S? Pod kojim bi uvjetima S trebala biti istinita, a pod kojim uvjetima neistinita? Kako S treba biti provjerena ? Koje je znacenje recenice S?

(1) je korektna formulacija; formulacija (2) u skladu je frazeologijom logike, (3) s frazeologijom spoznajne teorije, (4) s filozofskom (fenomenološkom). Wittgenstein je tvrdio da (2) izražava ono što filozofi misle pod (4): znacenje recenice sastoji se u njenim istinosnim uvjetima.(1) je ”metalogicka” formulacija; u planu je na drugom mjestu detaljno izložiti metalogiku kao teoriju sintakse i znacenja, tj. relacija izvodivosti.)« 119 Dakle, iz ovog kratkog citata vidimo da je Carnap pridavao sintaksi veliko znacenja, možda najviše od svih logickih pozitivista. On je smatrao da ce temeljita jezicna analiza riješiti sve filozofske probleme, a da sintakticka analiza jeste jedini valjani nacin na koji se 118 Ibid. str. 61. 119 R. Carnap, Ibid. str. 62.

144

treba vršiti jezicna analiza. Zato je i rekao da, od cetiri moguce formulacije jednog te istog pitanja, ispravna formulacija jest (1) – ona koja je dana u cisto sintaktickim terminima: koje recenice slijede iz S i iz kojih recenica slijedi S. Ako je “S” elementarna recenica u kojoj se javlja rijec “x”, onda sve što možemo i sve što trebamo znati o znacenju “x” - a jest koje recenice slijede iz “S” i iz kojih recenica slijedi “S”. Ako to znamo, onda znamo i znacenje rijeci “x”. Formulacije od (2) do (4) u osnovi su tocne, ali nisu dovoljno precizne te stoga mogu zavesti na krivi trag: onoga tko traži znacenje neke rijeci mogu navesti da ga traži u epistemologiji ili u nekom drugom krivom podrucju, na primjer da istražuje nacin na koji netko provjerava recenicu, ili da istražuje koje mentalne slike netko povezuje s danom rijeci. Jedino pravo podrucje u kojemu se može utvrditi znacenje rijeci, po Carnapu, jest sintaksa. Kao primjer sintaktickog nacina za utvrdivanje znacenja navedimo Carnapov primjer za odredenje rijeci “artropod”. Postavlja se pitanje kako doznati znacenje ove rijeci. Carnap kaže da ono što trebamo uciniti jest vidjeti koje recenice slijede iz elementarne recenice »stvar x je artropod« i iz kojih recenica slijedi ta elementarna recenica. Recenica »stvar x je artropod« izvodiva je iz recenica »x je životinja«, »x ima clankasto tijelo« i »x ima clankaste noge«. Isto su tako i te tri recenice izvodive iz »stvar x je artropod«. Time je zadano znacenje rijeci “artropod”. Ustvari Carnap kaže da je »znacenje rijeci odredeno njenim kriterijem primjene«, a kriteriji primjene rijeci isto je što i skup relacija izvodivosti u kojima stoji njen elementarni recenicni obli, isto što i uvjeti istinitosti njenog elementarnog recenicnog oblika, isto što i metoda provjere njenog elementarnog recenicnog oblika. Dakle, kriteriji primjene isto je što i (1) – (4); kada se govori o kriteriju primjene za neku rijec, ujedno se govori i o (1) – (4), samo što je, kada se govori o kriteriju primjene, naglasak na, recimo, pragmatickom aspektu jedne te iste stvari, a kada se govori (1), naglasak je na sintaktickom aspektu jedne te iste stvari – znacenju rijeci. Kao primjer, tj. ilustracije teze koju daje Carnap, kako je znacenje rijeci odredeno u kriteriju njegove primjene, navedimo uporabu rijeci “tevi”. Buduci da “tevi” nema nikakvog znacenja u jeziku, onaj koji je uvodi u jezik dužan je specificirati njeno znacenje, tj. kriterij njene primjene; odnosno dužan je dati kriteriji po kojemu možemo razlikovati stvari koje jesu ili nisu “tevi”. Ako pruži takav kriterij rijec je time dobila znacenje, ako ga ne pruži, rijec i dalje nema nikakvog znacenja. Što se dogada u slucaju da onaj tko uvodi rijec “tevi”, na primjer da tvrdi kako ljudski ograniceni um nije u stanju razlikovati stvari koje jesu ili nisu “tevi”, ali da ipak stvarno postoji razlika izmedu stvari koje jesu ili nisu “tevi”. U ovom slucaju Carnap smatra, buduci da nije jasno na koje stvari treba primjenjivati rijec “tevi” a na koje ne, rijec “tevi” nema nikakvog znacenja. Recenice u kojima se javlja rijec “tevi” ne znace ništa, one su pseudorecenice. Na osnovu ovog kratkog osvrta na Carnapov stav o odredenju znacenja rijeci možemo pristupiti kratkoj analizi iskaza u metafizici. On nastoji pokazati da tipicni termini metafizike ne zadovoljavaju navedeni kriteriji; nastoji pokazati da su centralni termini metafizike doslovce besmisleni. Kao tipican primjer Carnap uzima termin “princip” u smislu u kojem se on javlja u metafizici – u smislu principa, pocela ili nacela univerzuma, bitka, postojanja, svijeta, ili slicno. Tako Carnap navodi: »Razliciti metafizicari nude odgovor na pitanje koji je (najviši) “princip svijeta” (ili ”stvari”, “postojanja”, ili “bitka”), npr. voda, broj, forma, kretanje, život, duh, ideja, podsvjesno, aktivnost, dobro itd. Da bismo otkrili znacenje rijeci “princip” u tom metafizickom pitanju moramo pitati metafizicara pod kojim bi uvjetima iskaz oblika ”x je princip y-a” bio istinit i pod kojim bi

145

uvjetima bio neistinit. Drugim rijecima: pitamo za kriteriji primjene ili za definiciju rijeci ”princip”.«120 Dakle, on smatra da upotreba rijeci “princip” u metafizici predstavlja tipican primjer gubitka znacenja. Izvorno je rijec “princip” oznacavala pocetak u vremenskom ili uzrocnom slijedu. Medutim, metafizicari je ne koriste u tom smislu, oni smatraju da “princip” ne oznacava nikakvu empirijski opažljivu relaciju. Kada se postavi pitanje kriterija primjene rijeci “princip”, metafizicari ga ili nisu u stanju dati ili cak smatraju da ga nije potrebno dati. Time je ova rijec u metafizickoj upotrebi lišena svog izvornog znacenja, a da pri tome nije dobila nikakvo novo znacenje. Dakle, rijec “princip” u metafizickoj upotrebi nema nikakvog znacenja, ona je doslovce besmislena. Carnap smatra da za vecinu termina metafizike vrijedi ista dijagnoza jer nemaju kriterija primjene i zato su besmisleni. Tako u svom strogom pristupu vecina uobicajeni filozofskih, teoloških i metafizickih termina nemaju nikakvog smisla. Tako ona kaže: »Baš kao i analizirani primjeri “princip” i “Bog”, i vecina drugih specificno metafizickih termina lišena je znacenja, npr. “Ideja”, “Apsolut”, “Neuvjetovano”, “Beskonacno”, “bitak bica”, “nebitak”, “stvar po sebi”, “apsolutni duh”, “objektivni duh”, “bit”, “bice-po-sebi”, “bicepo-i-za-sebe”, “emanacija”, “manifestacija”, “artikulacija”, “Ego”, “ne-Ego”, itd. Ti izrazi u istoj su vreci s “tevi”, našim prethodno fabriciranim primjerom. Metafizicar nam kaže da empirijski uvjeti istinitosti ne mogu biti specificirani; ako, usprkos tome, doda da oni nešto “znace”, znamo da je to samo aluzija na asocirane slike i osjecaje koji, medutim, ne daju rijeci znacenje. Navodni iskazi metafizike koji sadrže takve rijeci nemaju smisla, ne tvrde ništa, puki su pseudoiskazi.«121 Posebno mjesto u kritici metafizike za Carnapa je bila kritika Heideggerove filozofije sa posebnim osvrtom na besmislenost recenice. Kao što smo ranije vidjeli, Carnap razlikuje dvije vrste pseudorecenica; one u kojima se javljaju rijeci bez znacenja i one u kojima rijeci imaju znacenje, ali su tako poredane da daju besmisleni niz rijeci. Nakon što je izložio kriterij znacenja za rijeci i pokazao da ga vrcina metafizickih termina ne zadovoljava, on govori o uvjetima smislenosti recenice. Carnap razlikuje dvije vrste sintakse: gramaticku sintaksu i logicku sintaksu. Obje sintakse predstavljaju skup pravila za formiranje valjane recenice. Ipak, izmedu njih postoji razlika: logicka sintaksa predstavlja zahtjevniji uvjet od gramaticke sintakse. Gramaticka sintaksa jest skup pravila za formiranje valjanih recenica nekog jezika, npr. njemacka gramatika, hrvatska gramatika itd. Medutim, nisu smislene sve recenice koje su formirane u skladu s gramatickom sintaksom: gramatike prirodnih jezika nisu dovoljno precizne i ostavljaju mogucnost formuliranja gramaticki korektnih, ali ipak besmislenih recenica. Logicka sintaksa ne ostavlja tu mogucnost. Kao ilustraciju Carnap navodi dvije recenice: 1) »Cezar je i« 2) »Cezar je prim broj« Recenica (1) ne zadovoljava niti gramaticku niti logicku sintaksu. Pravila gramaticke sintakse »zahtijevaju da na trecem mjestu ne stoji veznik, vec predikat, dakle imenica ( s clanom ) ili pridjev«. Medutim, recenica (2) zadovoljava navedeni uvjet. Iako je ova recenica gramaticki korektna jasno je da je besmislena. Odavde slijedi da recenica (2) zadovoljava gramaticku sintaksu ali ne zadovoljava logicku sintaksu. Za razliku od pravila gramaticke sintakse, pravila logicke sintakse obuhvacaju i sintakticke kategorije rijeci, na primjer navodi Carnap: »stvar, svojstvo stvari, relacije izmedu stvari, broj, svojstvo 120 Ibid. str. 65. 121 Ibid.str.67.

146

brojeva, relacije izmedu brojeva itd.«. Buduci da recenica (2) krši pravila logicke sintakse, ona je besmislena. Za razliku od primjera (1) i (2), recenica »Cezar je general« formirana je i u skladu s pravilima gramaticke sintakse i u skladu s pravilima logicke sintakse. Zato je smislena, ali ne smijemo miješati pojam besmislenost sa neistinitosti. Jer navedena recenica iako zadovoljava navedene uvjet pa je zbog toga smislena, ne znaci i da je istinita. Potpuno je drugo pitanje istinita recenica »Cezar je general«. U tom kontekstu, Carnap smatra da je velik broj recenica metafizike besmislen zato što, iako zadovoljava pravila gramaticke sintakse, krši pravila logicke sintakse. Kao tipican primjer doslovno besmislenog diskursa on uzima Heideggerov spis Was ist Metaphysik? iz 1929. Carnap kao primjer izdvaja sljedeci pasus Heideggera iz navedenog dijela: »Ono što treba si tražiti jest samo bitak i – ništa više; bitak sam i dalje – ništa; samo bitak, i pored bitka – ništa. Što o tome Ništa? (…) Postoji li Ništa samo zato što Ne, tj. Negacija, postoji? Ili je slucaj suprotan? Postoje li Negacija i Ne samo zato što Ništa postoji? (…) Mi tvrdimo: Ništa prethodi Ne i Negaciji. (…) Gdje tražimo Ništa? Kako nalazimo Ništa. (…) Mi znamo Ništa. (…) Tjeskoba otkriva Ništa.(…) To za što i zbog cega smo tjeskobni jest “stvarno” - ništa. Doista: samo Ništa – kao takvo – prisutno je. (…) Što o tom ništa?- samo ništa ništi.«122 U ovom kratkom primjeru Carnap posebno mjesto pridaje kritici uporabe rijeci “Ništa”, jer Heideggerove tvrdnje o “Nicemu” su zapravo pseudotvrdnje bez ikakvog smisla i znacenja. Ove tvrdnje imaju oblik recenica samo zato što gramaticka sintaksa prirodnih jezika dopušta da i besmisleni nizovi rijeci predstavljaju korektnu recenicu. Iz navedenog teksta se vidi kako se rijec “Ništa” koristi kao imenica. U svakodnevnom govoru rijec “Ništa” doista se cesto koristi kao imenica, npr. kao odgovor na pitanja »Što je vani?«, »Što je novo?«, »Što si donio?« itd. Medutim, takva upotreba rijeci “Ništa” predstavlja skraceni i, strogo uzevši, netocan nacin formuliranja negativne egzistencijalne tvrdnje. U korektnoj formulaciji, odgovori na navedena pitanja glase »Ne postoji ništa što je vani.«, »Ne postoji ništa što je novo.« i »Ne postoji ništa što sam donio.«123 U preciznoj upotrebi “ništa” nije imenica i ne oznacava nikakav predmet, vec predstavlja negaciju egzistencijalnog kvantifikatora “neki” ili “svi” - »nije tako da postoje neki koji …« ili »nije tako da svi … jesu…«. U svakodnevnom govoru zbog kratkoce radije kažemo “ništa” nego “ne postoji niti jedan…” i dok nam god ne pada na pamet da supstantiviramo “ništa”, ne prijeti nikakva opasnost od takve upotrebe rijeci “ništa”. Slicna je i pogreška, na koju ne ukazuju samo logicari i filozofi, u korištenju rijeci “nitko”. Na pitanje »S kim si bio?« u kolokvijalnom govoru vrlo se cesto odgovara »S nikim.« Buduci da odgovor »S nikim« svojom sintaktickom formom sugerira da postoji netko tko se zove »Nitko«, odgovor se, iako jasan, smatra nepravilnim. Pravilan odgovor, osim ako nismo s Odisejom bili kod Kiklopa, treba glasiti »Ni s kim«. Osim što Heidegger iz kolokvijalne upotrebe negacije konstruira imenicu “ništa”, on konstruira i glagol “ništiti”. Dakle, osim što vec postojecu rijec “ništa” niti koristi u njenom uobicajenom znacenju, niti joj daje novo znacenje – dakle, koristi je bez znacenja – on konstruira novu rijec “ništiti”, a da uopce ne specificira njeno znacenje. Kao što Carnap kaže: »Ovdje smo suoceni s jednim od onih rijetkih slucajeva u kojima je uvedena nova rijec koja nikada nije niti imala znacenje.«124 122 Carnap, Ibid. str. 69. 123 Možemo dati jednu napomenu što se tice konstrukcije negativnih egzistencijalnih tvrdnji, a to je da se razliciti jezici odnose razlicito prema ovom problemu. Nije zgorega napomenuti da u njemackog govornom podrucju, kome pripada i Heidegger, koriste cesto rijec ništa u naznaci oblika imenice. Tako, na primjer, u našem govoru kažemo “ja nemam ništa…” dok u njemackom jeziku ovaj dio recenice ima oblik “Ich habe nichts…” što u doslovnom prijevodu znaci “Ja imam ništa…” 124 Ibid.str. 71,

147

Carnap ispituje mogucnosti smislene interpretacije rijeci “ništa” u Heideggerovoj upotrebi – uobicajene u egzistencijalistickoj tradiciji – da se radi o nekoj vrsti emocije, na primjer religijske, stava prema životu, ili o necem slicnom. Medutim, buduci da Heidegger eksplicite tvrdi da pitanja o Bitku i Nicemu krše pravila logike ( na primjer, zakon koji zabranjuje kontradikciju ), Carnap zakljucuje da naprosto nije moguca nikakva smislena interpretacija Heideggerovih tvrdnji o Nicemu. Heideggerove recenice nisu neistinite, one su doslovno besmislene. U daljnjem dijelu analize kritike metafizike obratimo pozornost na jedan fundamentalni pojam koji se cesto upotrebljava, a to je “Bitak”. Rijec “bitak” jedan je od centralnih termina metafizike. Carnap smatra da je besmislena i da oni koji je koriste samo misle da ima nekakvo znacenje, ali da zapravo nema nikakvo znacenje. Rijec “bitak” nastala je supstantivizacijom glagola “biti”. U indo-europskim jezicima rijec “biti” koristi se u dva smisla: kao kopula koja povezuje subjekt s predikatom i kao glagol koji oznacava postojanje, egzistenciju. Carnap smatra da egzistencija nije svojstvo, daje Kantu za pravo u pogledu pobijanja ontološkog dokaza za postojanje Boga ( Kantovo pobijanje, izmedu ostaloga, pociva i na stvar da egzistencija nije svojstvo ), i smatra da se »sve do pojave moderne logike nije došlo do potpunog uvida u tu cinjenicu: sintakticka forma u kojoj moderna logika uvodi znak za postojanje jest takva da on ne može, poput predikata, biti primijenjen na znakove za predmete, vec samo na predikate.«125 Dakle, pojavom moderne ( predikatske ) logike postalo je ocito znak za postojanje ne stoji uz znak za stvar, vec znak za svojstvo – »postoji stvar koja je takva i takva«. Ono što je u ovom kontekstu još važnije jest to da je ocito da znak za postojanje ne može stajati sam – da ga se ne može koristiti onako kako ga koriste metafizicari kada govore o “Bitku” ili o “bivstvovanju”. Dakle, govor o bitku besmislen je zato što izvedenica “bitak” krši sintakticka pravila za upotrebu rijeci “biti”. Tako Carnap kaže: »Okolnost da naš jezik izražava egzistenciju glagolom (“biti” ili “postojati”) sama po sebi nije logicki pogrešna; samo je neprikladna, opasna. Verbalna forma lako nas zavede u krivo shvacanje da je egzistencija predikat. Onda se dolazi do nekorektnih i prema tome besmislenih nacina izražavanja poput upravo ispitanih. Isto tako, oblici kao “Bitak” ili “ne-Bitak”, koji su od pamtivijeka igrali važnu ulogu u metafizici, imaju isto porijeklo. U logicki korektnom jeziku takav oblik se uopce ne može konstruirati. Izgleda da su u latinskom i njemackom jeziku oblici “ens” ili “das Seiende”, možda pod zavodljivim utjecajem grckog primjera, bili uvedeni specificno za upotrebu metafizicara; na ovaj se nacin jezik logicki pogoršao dok se smatralo da dodatak predstavlja poboljšanje.«126 U ovom kontekstu analize Heideggera, za Carnapa nisu bili poštedeni ni drugi filozofi a posebice Hegel. Jedan od najpoznatijih primjera metafizickih pseudorecenica jest Hegelova tvrdnja da »Cisti Bitak i cisto Ništa jesu jedno te isto.« i rijec “bitak” i rijec “ništa” nastale su kršenjem pravila logicke sintakse – materijalizacijom glagola “biti” i negacije “ne”. Uvodenjem takvih kovanica možda i ne bi samo po sebi bilo loše, samo kada bi oni koji ih uvode dali kriteriji njihove primjene: specificirali uvjete istinitosti elementarnih recenica u kojima se te rijeci javljaju. Metafizicari to ne cine. Odavde slijedi da su, po Carnapu, recenice metafizike besmislene iz dva razloga: zato što krše logicku sintaksu i zato što termini koji se u njima javljaju nemaju niti prethodno, niti dodano znacenje, tj. nemaju nikakvo znacenje. Zamršenost pitanja koje postavlja metafizika poznata je i onim predstavnicima filozofa koji nemaju tako radikalan stav kao Carnap. Uobicajen odgovor u prilog smislenosti metafizickih iskaza daju se u obliku da su pitanja i tvrdnje smislen, ali da 125 Ibid.str.74. 126 Ibid.str .73,74

148

ljudski um, zbog svoje ogranicenosti nikada nece doci do tocnih odgovora na ta pitanja i da ljudi nikada nece doznati je li neka metafizicka tvrdnja istinita ili nije. Dakle, po mišljenju ovih filozofa, metafizicke tvrdnje jesu smislene i bice sa jacim spoznajnim aparatom moglo bi doci do tocnih odgovora na metafizicka pitanja. Carnap, dakako, odbacuje ovakvu obranu metafizike i dokazuje da na metafizicka pitanja, buduci da su besmislena, nikakvo bice, ma kako spoznajno savršeno bilo, ne može odgovoriti. Tako kaže: »Ako znacenje rijeci ne može biti specificirano, ili ako niz rijeci nije u skladu s pravilima sintakse, onda se pitanje nije niti postavilo.(…) Ono u što nismo sigurni možemo spoznati s vecom izvjesnošcu uz pomoc drugih bica; ali ono što je neshvatljivo, besmisleno za nas, ne može prostati smisleno kroz neciju tudu asistenciju, ma koliko veliko njegovo znanje bilo. Prema tome, niti bog niti vrag ne mogu nam dati metafizicko znanje.«127 Carnapov argument – odgovor na stav da je metafizika smislena, ali za nas nespoznatljiva – zapravo ima dva dijela. Prvi je da na besmislena pitanja naprosto ne postoje odgovori, bez obzira na spoznajne mogucnosti onoga tko bi trebao na njih odgovoriti. Drugi dio Carnapova argumenta govori o granicama našeg razumijevanja. Mi možemo shvatiti samo one tvrdnje koje opisuju stanja stvari iste vrste kao i stanja stvari s kojima smo vec upoznati. Drugim rijecima, možemo razumjeti samo kvantitativno nova znanja. Ne možemo razumjeti tvrdnje o stanjima stvari kvalitativno razlicitim od onih s kojima smo do sada upoznati. Dakako, ovo sve moramo shvatiti u kontekstu Carnapovog stava, tj. stava logickog pozitivizma o kriteriju smislenosti – princip verifikacije: ono što ne možemo provjeriti, to ne možemo niti razumjeti. Dakle, prema Carnapu, metafizicka pitanja ili nisu smislena zato što su formulirana protiv sintaktickih pravila, ili nisu smislena zato što ukljucuju rijeci koje, buduci da ih ne možemo dovesti u vezu ni s kakvim opservacijama, nemaju nikakvog znacenja. Poslije ovakve analize, Carnap konstatira da vecina teksta i iskaza metafizike predstavljaju pseudoiskaze i pseudoprobleme. No, ovdje se postavlja pitanje: da li, kada izbacimo sve te besmislice, ostaje nešto smisleno u metafizici? Odgovor na ovo pitanje Carnap i dalje postavlja radikalno, jer on nastoji pokazati da je svaka metafizika nužno besmislena. Metafizicki sistemi nastoje opisati empirijski nedostupnu stvarnost, stvarnost koja navodno postoji van dosega moguceg ljudskog iskustva. I sama etimologija rijeci «metafizika» ukazuje da se tu radi upravo o istraživanju onoga što se nalazi s one strane prirodnog svijeta, s one strane iskustva. Tako kaže: »Ranije smo vidjeli da znacenje tvrdnje leži u metodi njene provjere. Tvrdnja tvrdi samo onoliko koliko o se o njoj može provjeriti. Prema tome, recenica može biti upotrijebljena samo da se njome tvrdi empirijska propozicija, ako se njome uopce išta tvrdi. Ako bi nešto, u principu, ležalo preko moguceg iskustva, to se ne bi moglo niti izreci niti misliti niti pitati.«128 Kao što vidimo na osnovu citata Carnap pretpostavlja samo recenice kojima se nastoji prenijeti nekakva cinjenicna informacija – o tome kakav je svijet. On ne govori o analitickim recenicama koje govore o odnosima izmedu pojmova zato što metafizicari, barem naizgled, nastoje nešto reci o tome kakav je svijet, a na o tome kakav je nacin na koji govorimo o svijetu. Metafizicke recenice, pošto nisu analiticke niti empirijske jesu besmislene. Odavde slijedi da metafizicke recenice nisu, po Carnapu, besmislene samo zato što su nepažljivo formulirane, ili zato što su tipicni metafizicki termini besmisleni, one su “nužno” besmislene. Ovdje se u krajnjoj instanci, a što je karakteristika svih empirista, oslanjanje na Humeove stavove: buduci da recenice metafizike ni empirijske (o mogucem iskustvu), niti analiticke (o odnosima pojmova), one su besmislene.

127 Ibid.str. 72,73 128 Ibid.str. 76.

149

Ovaj argument je tipicno empirijski jer se ne odnosi samo na metafiziku, nego argument pokazuje da je sve što ide mimo ili preko iskustva nužno besmisleno. Kao primjer navedimo vitalizam u biologiji, etika i estetika itd. Tako Carnap navodi: »Isti sud mora se izreci i bilo kojoj filozofiji norme, ili filozofiji vrijednosti, bilo kojoj etici ili estetici kao normativnoj disciplini. Jer objektivna valjanost i vrijednosti ili norme (cak i u gledištima filozofa vrijednosti) nije imperijski provjerljiva niti izvodiva iz empirijskih tvrdnji; prema tome, uopce je se ne može tvrditi (u smislenoj tvrdnji ).«129 Cesto se u obrani metafizike pojavljuje, kod jednog kruga filozofa – posebice egzistencijalista, kao metafizika nije nikakva teorija koja nam govori kakve stvari jesu, vec kao opis našeg doživljaja stvari, kao opis naših emotivnih stavova prema stvarima koje nas okružuju, kao nešto što opisuje “Lebenseinstellung”, “Lebensgefühl” ili “Weltanschauung”. Metafizika bi prema takvom shvacanju bila prije umjetnost nego znanost, bila bi bliska, recimo, književnosti ili glazbi, predstavljala bi neku vrstu lirike. Carnap ne prihvaca ovakvo shvacanje metafizike zato što tipicni metafizicki sistemi imaju previše karakteristika znanstvene teorije. Tipicni metafizicki sistemi izloženi su tako da se stjece dojam da se radi o deduktivnim teorijama, u kojima konkluzije slijede iz premisa, u kojima se pojmovi strogo definiraju i kojima se nešto tvrdi o tome kakav je svijet, kakve su cinjenice. Metafizicari medusobno diskutiraju i cesto se ne slažu oko nekih tvrdnji, jedni misle da su istinite, drugi misle da su neistinite; s druge pak strane, pjesnici i glazbenici nikada ne diskutiraju o istinitosti svojih dijela; književni, glazbeni ili likovni kriticari nikada ne vrjednuju istinitost umjetnickih dijela. Odavde slijedi da metafizicki sustavi, koji možda i imaju umjetnicko-literarne vrijednosti nisu samo to, nego oni govore eksplicitno ili implicitno o stvarima kakve one jesu i samim tim otpada teza da su oni samo odredeni stav prema životu. Tako Carnap navodi: »Ono što je ovdje bitno za naše razmatranje jest jedino cinjenica da je umjetnost adekvatno, a metafizika neadekvatno sredstvo za izražavanje temeljenog stvara. Dakako, nikome se ne može prigovoriti što koristi sredstvo izražavanja koje mu se svida. Ali u slucaju metafizike nalazimo ovu situaciju: kroz oblik dijela ona nastoji biti nešto što nije. Oblik o kojemu se radi jest oblik sistema iskaza koji su prividno povezani s premisama i konkluzijama, tj. oblik teorije. Na taj se nacin stvara privid teorijskog sadržaja, dok, kao što smo vidjeli, takav sadržaj ne postoji. Ne samo citatelj vec i sam metafizicar podliježe iluziji da metafizicke tvrdnje nešto kažu, opisuju stanja stvari. (…) Možda je glazba najcišce sredstvo izraza temeljnog stava zato što je potpuno slobodna od bilo kakve reference na objekte. Harmonijski osjecaj ili stav, koji metafizicar nastoji izraziti u monistickom sistemu, jasni je izražen u Mozartovoj glazbi. I kada metafizicar verbalno izražava svoj dualisticko-junacki stav prema životu u dualistickom sistemu, nije li to možda zato što mu ne dostaje sposobnost Beethovena da taj stav izrazi u adekvatnom mediju? Metafizicari su muzicari bez muzicke sposobnosti. Umjesto toga oni imaju jaku sklonost prema radu u mediju teorijskog, prema spajanju pojmova i misli.«130 Dakle, prema Carnapu, iako nema nikakvog nacelnog razloga zbog kojeg bi bila iskljucena mogucost izražavanja svog stava prema životu i stvarima oko sebe pisanjem metafizickog sistema. Medutim, nacin na koji se izražava taj stav ipak podliježe vrednovanju, to vrednovanje zapravo ima karakter umjetnicke kritike, ono je stvar ukusa a ne argumenta. Stoga Carnapov komentar da su metafizicari umjetnici bez umjetnickog talenta predstavlja sud ukusa; on hoce reci da su metafizicari izrazili svoj stav prema životu i svijetu na ne adekvatan i daleko lošiji nacin od skladatelja ili pjesnika.

129 Ibid. str. 75-77. 130 Ibid.str. 79-80

150

Time se metafizika i dobar dio filozofije prebacuje u ravan slobodnog stvaralackog duha zajedno sa umjetnošcu. Za logicki pozitivizam su metafizici oni koji sa jedne strane imaju jaku težnju da izraze svoje životno osjecanje, ali kojima, s druge strane, nedostaje sposobnost za stvaranje umjetnickog djela. Kako oni imaju narocitu sklonost za baratanje sa pojmovima, te se lacaju jezika znanosti, koji predstavlja neadekvatno sredstvo za izraz njihovog doživljavanja svijeta. Metafizika je neadekvatan izraz životnog osjecanja, metafizici su glazbenici bez glazbenog talenta.

7.2.7. Revizija starog kriterija smisla Pokušaj da se smisao iskaza definira pomocu pojma provjerljivosti izazvao je raznovrsne kritike i doveo do revizije tog stajališta. Da se ni u empirijskoj oblasti ne može primijeniti kriterij provjerljivosti, pošto bi vecina prirodno-znanstvenih iskaza bila besmislena, istakao je Popper u svojoj teoriji falsifikacije o kojoj cemo još govoriti. Tvrdenje da je metafizika vec iz cisto jezicnih razloga besmislena, jer se ogrešuje o strukturu jezika, mora se stoga odbaciti. Semantika je pokazala da jednoj takvoj tezi u osnovi leži i još jedan druga neodrživa pretpostavka: govorilo se o ne spojivosti metafizickih iskaza sa zakonima jezika uopce. Ali jezik uopce i ne postoji, vec se, naprotiv, mogu konstruirati najraznovrsniji jezicni sustavi, sa egzaktnim pravilima izgradnje jezika i može se desiti da pravila jednog jezika dopuštaju odredeno gradenje recenica dok pravila nekog drugog to ne dopuštaju. Pojam smislenosti i besmislenosti postaje time ovisan od sustava jezika i pošto se konstrukcija jednog takvog sustava može slobodno izvesti, to time pojam smislenosti ulazi u ravan konvencionalnog.

7.2.8. Kriteriji smislenosti R. Carnap prihvata Wittgeinsteinova shvacanja i precizira sljedece kriterije smislenosti nekog stava – Stav je smislen; kada u njemu nema besmislenih rijeci, tj. rijeci za koje se ne mogu navesti empirijske oznake i kada je stav sintakticki ispravno sastavljen. Prvi kriteriji je empirijski, a drugi logicki. Prema tome postoje dva razreda besmislenih iskaza (tj. iskaza koji ne mogu biti ni istiniti ni lažni). U prvu grupu spadaju oni slucajevi kada se u sintakticki ispravnim iskazima pojavljuju besmislene rijeci. U druge razred besmislenih iskaza spadaju ne sintakticki sastavljene recenice, tj. tvorevine kao što su “Cezar je primarni broj” ili “Ništa ništi” itd. Tu prvu verziju empiristickog kriterija smislenosti kritizira je K. Popper i on pokazuje da bi na temelju tog kriterija smislenosti besmislenima trebali smatrati ne samo metafizicke nego i mnoge prirodno-znanstvene stavove. Time se vracamo starom uvidu D. Humea koji se sastoji u sljedecem; prirodne znanosti formuliraju prirodne zakone kao univerzalne stavove (sudove), ali se oni ne mogu empirijski verificirati. Ako je pak smisao nekog stava metoda njegove (empirijske) verifikacije, onda su empirijski univerzalni stavovi besmisleni. Carnap je pokušao preinaciti kriterij smislenosti te je mogucnost verifikacije zamijeni mogucnošcu potvrde odnosno provjerljivosti. Time kriteriji smislenosti postaje mnogo fleksibilniji Ali i tu je tolerantniju verziju bilo je nužno ublažiti. Pokazalo se da takozvani dispozicijski pojmovi (npr. “topljiv u vodi”, “lomljiv” itd.), ali i pojmovi kao što su “dužina”, “temperatura”, “masa” itd. prave poteškoce Oni se ne mogu bez daljnjeg potvrditi odnosno svesti na temeljne predikate koji se mogu opažati.

151

Što je zapravo prvobitna empirijska datost? Je li to fizicka stvar ili psihicki doživljaj? Carnap je u svom dijelu Logicki ustroj svijeta ( 1928 ) odabra takozvanu psihicku osnovu. To znaci: empirijski pojmovi prvobitno se temelje na elementarnim psihickim doživljajima. Ovo je, dakako, vodilo u metodicki solipsizam, tj. stajalište koje se ogranicuje iskljucivo na znanstvenikovu vlastitu svijest. Popper je na drugoj strani odbacio psihicku osnovu i zauzeo se svjetski jezik stvari i tijela. Kao u slucaju kriterija smislenosti, u slucaju empirijske osnove takoder vidimo unutrašnju problematiku i prijepornost radikalnog empiristickog stajališta. Zbog toga je Analiticka filozofija koja se nadovezala na Becki krug uveliko napustila radikalne pozicije novo-pozitivizma ili drugacije receno ona je postala tolerantnija prema onom domenu ljudskog mišljenja koju nazivamo metafizika .

7.2.9. Redukcija iskaza sadržaja na iskaze strukture Zahtjev za opcom razumljivošcu naucnih iskaza dovodi do još jednog problema a to je problem “saopcavanja” gdje se radi o cinjenici da se znacenje svih deskriptivnih znakova nekog jezika na karaju krajeva može protumaciti samo pokazivanjem odredenih datosti doživljaja. Ali se datosti doživljaja javljaju uvijek samo u svijetu nekog sasvim odredenog individua, a što ima za posljedicu cinjenicu da se nikada jedan subjekt ne može ustanoviti da li se i u drugim subjektima javljaju isti sadržaji doživljaja kao i u njemu. Stoga ako se jezicni izrazi uzimaju kao znaci za sasvim odredeni kvalitativni sadržaj, na primjer rijec “crveno” kao znak za doživljavanje crvene boje, nemoguce je taj doživljaj saopciti nekom drugom. No da bi se ipak nedvosmisleno moglo govoriti o sadržajima tih iskaza on mora biti oznacen strukturalno, to jest pomocu njegovih odnosa prema predmetima i drugim sadržajima. Neka odredena boja karakterizira se, na primjer, time što se navode klase predmeta koji su te boje slicne ili razlicite itd. Sadržaj se dakle opisuje pomocu položaja koji on zauzima u granicama neke raznovrsnosti, i sam taj položaj, te strukturalna oznaka sadržaja, može se intersubjektivno prenositi pomocu jezika. Jezik, koji je cinjenicno raspoloživo sredstvo sporazumijevanja, ne može izvršiti neposredno sravnjivanje dvije razlicite svijesti, te je stoga nepodesno za saopcavanje sadržaja; ono može da saopci samo strukturu. Ono što se može saopciti zaostaje daleko iza onoga što se može doživjeti. Ako bi se htjelo da jezik smatramo kao nešto što služi za saopcavanje sadržaja, onda bi on, ma koliko bio bogat u izrazima, bio ipak beskonacno mnogo smislen, zato što se u iste strukture koje se pomocu njega saopcavaju može svrstati beskonacno mnogo raznovrsnih sadržaja doživljaja koji se javljaju u tim povezanim strukturama. Teškoca se sastoji svakako u tome što mi i pri strukturalnim oznacavanjima upotrebljavamo sadržajne pojmove za koje, opet, ne znamo kako ce ih drugi razumjeti. Stoga se mora težiti za tim da se sadržajni empirijski pojmovi po mogucnosti svedu na što manju mjeru. Sa takvim pokušajem upoznajemo se u Carnapovoj teoriji konstrukcije.

7.3. Struktura znanstvenog jezika Najbolje moguce opravdanje i potkrepa nekog iskaza jest njegova istinitost. Prema tome, nuždan uvjet da neki iskaz zadobije svoje mjesto u znanstvenom jeziku leži u zahtjevu da se može utvrditi, na jednoznacan i nedvojben nacin, istinitost ili lažnost tog iskaza. Iskazi cija se istinitost ili lažnost ne može utvrditi na pozitivan nacin ne spadaju u jezik znanosti.

152

Prema logickom pozitivizmu utvrditi istinitost nekog iskaza moguce je samo na dva nacina. Prvi nacin je pozivanjem na neki drugi istinit iskaz. »Mjesec se giba oko Zemlje po elipticnoj putanji jer se dvije mase medusobno privlace gravitacijskom silom.« Prvi dio iskaza, koji je ujedno iskaz za sebe, »Mjesec se giba oko Zemlje po elipticnoj putanji«, istinit je zato što je istinit iskaz »Dvije se mase privlace gravitacijskom silom.« Istinitost takvih iskaza utvrduje se motrenjem. I to je onaj drugi, iskustveni nacin kojim se utvrduje istinitost iskaza. Treceg nacina za logicke pozitiviste nema. Da bi se on ipak završio, u tom nizu mora postojati jedan empirijski iskaz cija se istinitost ne temelji na drugom iskazu, nego na necem što nije iskaz, na motrenju. Postojanje ta i samo ta dva tipa verifikacije iskaza sugerira da ce u jezik znanosti biti pripuštena samo dva tipa iskaza: oni koji se verificiraju empirijski i oni koji se verificiraju logicki. Ovisno o tome na koji nacin su opravdani, odnosno kako ih je moguce verificirati i tako im prema onoj radikalnoj varijanti pridati znacenje, termini i iskazi znanosti tvore dvije skupine ili dva podjezika. Prvi nazivamo jezikom motrenja ili opažanja i oznacit cemo ga s Lm , a drugi jezikom teorije ili skraceno Lt . Jezik motrenja, kako i samo ime kaže, sastoji se od onih i samo onih termina (varijabli u formalnom jeziku) i iskaza (formula u formalnom jeziku) koji se odnose na motrenje, opažanje, mjerenje. Kako rasprave o tome koji iskazi pripadaju Lm nikada nisu bile završene i kako se mnogo toga u meduvremenu dogodilo što je citavu raspravu ucinilo suvišnom, ni mi se necemo više tim pitanjem baviti. Tipicno filozofski možemo zakljuciti kako se svi ipak slažu u tome da u Lm spadaju oni iskazi kojima se istinitost ili lažnost može ustanoviti »uz pomoc nekoliko motrenja«, kako se Carnap izrazio jednom prigodom. S drugim podjezikom, cini se, stvari stoje mnogo bolje pretpostavimo li da je Lm jednom definiran. Njega cine svi oni termini i iskazi neke znanstvene teorije koji se logickim postupkom mogu svesti ili, u žargonu receno, reducirati na iskaze iz Lm. Prvo što moramo primijetiti jest da nekome tko nije ucio fiziku termini “gravitacijska sila”, “elektron”, i “elementarni naboj” nece biti jasni, a ponajmanje ce mu biti jasno na koji nacin se može ustanoviti istinitost iskaza u kojima se nalaze. Drugi se iskaz, dakako, može shvatiti kao puka definicija o cijoj se istinitosti nema što raspravljati. No kakva je to definicija kojom se jedan apstraktni termin definira drugim apstraktnim terminom? Takvom se definicijom ništa ne dobije na jasnoci i upotrebljivosti termina. Nešto tu ocito nedostaje. Rekli smo da se iskazi teorije opravdavaju drugim iskazima i da niz opravdanja mora završiti nekim iskazom koji se poziva na motrenje. Dakle, ono što nedostaje jest veza izmedu dvaju podjezika. Ta se veza uspostavlja takozvanim pravilima korespondencije. No pretpostavimo za trenutak da smo prebrodili sve naznacene i one nenaznacene probleme. Što se svime ovime željelo postici? Prvo, željelo se strogim i dobro definiranim uvjetima verifikacije iz znanosti eliminirati sve one iskaze o kojima nije moguce, na jedan od dva opisana nacina, donijeti odluku jesu li istiniti ili lažni. Druga zadaca koja se cini ostvarenom jest utemeljenje znanosti. Odnos izmedu Lm i Lt jest odnos izmedu baze i nadgradnje. Valjanost neke teorije ovisi o njenoj empirijskoj bazi, ovisi o tome kako je dobro teorija potkrijepljena ili verificirana ili potvrdena onim dijelom iskustva na koji se teorija odnosi. Pravila korespondencije moraju stoga biti jednoznacna, što znaci da put od iskaza teorije do iskaza motrenja, ili obrnuto, mora biti samo jedan. Da je taj program uspio, bio bi ostvaren ljudski san o sigurnoj spoznaji istine, o životu bez dvojbi i bez zabluda. Zašto je taj san morao ostati samo san? U daljnjem dijelu našeg razmatranja obratimo pozornost na probleme empirijske spoznaje, koja se u mnogome razlikuje sa svojom problematikom od logike i matematike.

153

7.4. Struktura empirijske spoznaje Cisto logicka131 pitanja mogu se uvijek svesti na semanticka ili sintakticke probleme. Ali su pitanja koja se ticu svojstvenosti empirijsko – naucnih iskaza, ipak samo dijelom logicke prirode, a dijelom takozvanoj metodologiji. Cisto semanticka i logicka razmatranja mogu biti primijenjeni na stvaranje teorije u aksiomskom obliku, ali je to stanje prije primjene na “stvarnost”. Ako se ona odnosi na empirijsko – naucne stavove onda se neumitno pojavljuje mogucnost provjeravanja. Provjeravanje se vrši pomocu ustanovljavanja koja se jezicni izražavaju u takozvanim protokolarnim stavovima.

7.4.1. Protokolarni stavovi Prvobitno je stajalište beckog kruga bilo da samo provjerljivi iskazi imaju neki naucni smisao. No, ovdje se postavlja pitanje, a što je to cime se iskazi provjeravaju? To, sa jedne strane, opet moraju biti iskazi, pošto se stavovi mogu provjeravati samo stavovima, a sa druge strane, ti iskazi kojima se vrši provjeravanje moraju stajati u tako uskom kontaktu sa onim što je doživljeno da se oni sa njima mora neposredno sravniti: to jest izgleda da se nužno mora raditi o iskazima doživljaja, dakle, sa stavovima o onome što je neposredno dano. Problemi koji se nadovezuju na te stavove izgleda da spadaju u najjednostavnija naucno - logicka pitanja, pa ipak se u toj tocki pojedina mišljenja najviše medusobno razlikuju. M. Schlick smatra da su osnovni stavovi onoga što je neposredno doživljeno, koje on naziva “stavovi promatranja”, dok protokolarni stavovi vec sadrže neke hipoteticke sastavne dijelove. Samo ako su ti stavovi promatranja i sami apsolutno istiniti mogu se sa njima ispitivati drugi teorijski iskazi. Dok su analiticki stavovi bez sadržaja, dotle su stavovi promatranja oni koji pružaju pravo saznavanje stvarnosti. No, ovdje, pored dugih problema, postoji problem prostorno-vremenske pikturalnosti, tj. takvi doživljaji su vremenski i prostorno ograniceni, jer svako pozivanje na sjecanje vec samo po sebi pretpostavlja neki hipoteticki stav. Ovo trenutno važenje ne može osigurati razvoje neke teorije, koja sama po sebi zahtijeva neovisnost od te pikturalnosti. Ali, to po Schlicku nije potrebno jer za njega takvi stavovi ne stoje na pocetku nego na kraju procesa saznavanja, jer se upotrebljava za provjeravanje hipoteza. Iz empirijskih hipoteza mogu se izvesti prethodni iskazi koji su istodobno uputa za buduce promatranje. Sasvim suprotno stajalište od Schlicka zastupao je Neurath i njegovu pretpostavku o izvjesnom sravnjivanju teorije sa stvarnošcu smatra ostatcima metafizickog stajališta. Po njemu jedini zahtjev empirizma mora se sastojati u tome da se naucni stavovi ujedine u neprotivurjecan sustav, a time i protokolarni stavovi gube neke posebnosti spram drugim stavovima. Neka teorija može se dakle provjeriti samo u odnosu na neku klasu protokolarnih stavova koji su miješenjem bili priznati. Promjena riješena mijenja teoriju koju treba izabrati. Tako dakle, s jedne strane, konvencija o protokolarnim stavovima koji su uzeti kao osnova, a sa druge strane, zahtjev za ne protivurijecnosti slaganjem naucnih iskaza moraju zapušiti rupu koja nastaje odstranjivanjem neke transcendentalne stvarnosti sa kojom teorija treba da se sravni. Na taj nacin se bezuvjetno dospijeva do takozvanog ucenja o koherentnosti po kome se istinitost stavova ne sastoji u njihovom slaganju sa onim na što se oni odnose, vec u njihovom neprotuslovlju njihovog slaganja. Dakako da je

131 Vidjeti u dodatku “Osnovne napomene o logici “.

154

Schlick kritizira ovaj stav navodeci jednostavnu cinjenicu da u slucaju prihvacanja ovakvog koncepta ne možemo naci razliku izmedu izmišljanja i naucnih iskaza.132 No, može se reci da se ideja apsolutne izvjesnosti tih stavova od strane predstavnika Beckog kruga u toku diskusije opce napušten. Carnap zastupa mišljenje da suprotnosti koje su se javile mogu se izmiriti: u svakom protokolarnom iskazu postoji kako hipoteticki tako i konvencionalni momenti, ali nužno i izvjestan nekonvencionalni cinilac. Zbog toga on sada odbacuje i izraz “verifikacija” i umjesto njega govori o “potvrdivanju” nekog stava koji može biti razlicitih stupnjeva, jer kada bi bila postojala definitivna i konacno osigurana istinitost nekog stava, bilo bi opravdano govoriti o verifikaciji.

7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova Ako se sustavi aksioma sadržajno interpretiraju, onda se oni iz prvobitnih implicitnih definicija preobražavaju u hipoteze. Na mjesto formalnih pojmovnih shema dolaze empirijski pojmovi koje treba shvatiti kao sadržajne. Nastaje pitanje u kojoj su logickoj vezi ti pojmovi empirijskih vrsta predmeta. Carnapova teorija konstitucije pokušala je na to da odgovori: empirijski pojmovi su svi vezani na taj nacin što se prema izboru “baze” viši pojmovi mogu izvesti iz svega nekoliko osnovnih pojmova. Pri stvaranju jednog takvog sustava konstitucije mora se odgovoriti na cetiri pitanja: (1) Koji pojmovi trebaju da budu baza citavog sustava? ( problem baze ) (2) U kojim formama se vrši konstituiranje pojmova odredenog stupnja u pojmove sljedeceg višeg stupnja? (problem formi stupnja) (3) Kako se pojedine vrste predmeta postupno mogu dobiti primjenom formi konstitucije? (problem formi predmeta) (4) Kakvu opcu formu ima sustav? (Problem forme sustava) Mi necemo razmatrati posebno ova pitanja, ali možemo napomenuti da je odgovor na prvo pitanje zahtijeva izvjesne pred-korake. Pri izboru baze mora se praviti razlika izmedu osnovnih elemenata i relacija medu njima. Da se ovdje ne bi zapalo u vještacke psihološke konstrukcije starijeg atomistickog pozitivizma koji je polazio od izoliranih culnih osjecaja, Carnap je uzeo kao osnovne elemente “elementarne doživljaje”, nepodijeljenu cjelokupnost onoga što se doživi u jednom trenutku, a kao jedinu relaciju medu njima “sjecanje slicnosti”, to jest odnos slicnosti izmedu jednog elementarnog doživljaja i jednog drugog. To bi znacilo da se svi empirijski – naucni stavovi, u slucaju da je ta pretpostavka tocna, mogu preobraziti u stavove u kojim se pored logicko-matematickih pojmova javlja još samo osnovna empirijska relacija sjecanja slicnosti.

7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke Teza da se stavovi mogu smatrati kao smislene samo utoliko ukoliko se mogu provjeriti i da se naucno shvatljiva sadržana nekog stava smije proširiti samo na ono što se njime može saopciti, dovelo je do stanovišta fizikalizma. No, tu ima još jedna bitna dimenzija koju fizikalizam, dakako u svoju korist, pokušava da riješi, a to je pitanje 132 Konvencionalni karakter stavova koji cine bazu teorijskih iskaza istakao je i Popper, ali on odbacuje pozivanje na lica koja promatraju i opažaju jer u tome vidi nedopustivi psihologizam; umjesto da se govori o “okruglom stolu koji je vidio Jovan”', mora se po njemu govoriti o samom okruglom stolu. Popper zbog toga odbacuje naziv “protokolarni stav”' i uvodi pojam o “bazicnim stavovima”. U njima se iznose dogadaji koji se mogu promatrati: po svojoj logickoj formi oni su singularni stavovi egzistencije, odgovaraju dakle na shemu: »Na tome i tome prostorno-vremenskom mjestu ima to i to.«

155

jedinstva specificnih nauka. U filozofije je cesto isticano da se posebne nauke na izvjestan nacin moraju obuhvatiti u jedan cjeloviti sustav i mnogi takvi pokušaji su propali. Razlog leži u velikoj disperziji pojedinacnih nauka kao po predmetu tako i metodologiji svojstvenog istraživanja, ali su i znanstvenici svjesni cinjenice da u odredenoj tocki oni moraju doci neumitno o pitanju preplitana pojedinih nauka. Psiholog koji objašnjava mora, recimo, polaziti od toga da pojave svijesti stoje u vezi sa fiziološkim procesima, koje sa svoje strane izazivaju fizikalni poticaji itd. Fizicar, sa druge strane, mora pri provjeravanju svojih teorija na kraju krajeva polaziti od neposrednog promatranja, dakle, od datosti svijesti, to jest od necega što nikako ne spada u njegovo polje ispitivanja. Pri pretresanju pitanja o mogucnosti objedinjavanja treba razlikovati dva nacina govora, formalni i sadržajni. U sadržajnom nacinu govora pitanje bi se moglo ovako formulirati; mogu li se stanja stvari, o kojima govore pojedine nauke, svesti jedna na drugu? U formalnom nacinu govora isto pitanje glasi; mogu li se stavovi nauke svesti jedne na druge? Što se tice odgovora na prvo pitanje ono u sebi sadrži elemente metafizickog stava, tako da su se predstavnici fizikalizma uglavnom oslonili na pokušaj odgovora na drugo pitanje. Teza fizikalizma, koju su postavili Neurath i Carnap, može se obuhvatiti u sljedece cetiri kljucne tocke: ( 1 ) fizikalni jezik je intersubjektivan ( 2 ) on je univerzalan, ( 3 ) i protokolarni jezik može se sa njime tumaciti kao njegov djelomicni jezik, ( 4 ) za neki drugi jezik, koji bi ispunjavao sve ove uvjete, ne zna se. Lako je pokazati da obicni jezik koji je u biti kvalitativan može da se jednostavno prevede na kvantitativni jezik fizike u nekom prostorno- vremenskom okviru. Tako, na primjer uobicajeni iskaz: “ovdje je prohladno” može da se prevede kao : “na ovom prostorno-vremenskom lokalitetu vlada temperatura izmedu 5 i 10o C “, dakle svi stavovi vanjskog opažanja mogu se prevesti na jezik fizike. U ovoj tocki fizikalizma može se naznaciti i razlika izmedu starijeg imanencijalnog i logickog pozitivizma. Dok prvi pokušava da svede sve iskaze u iskaze u onome što je dano, težio je dakle da fizikalni jezik svede na protokolarni jezik, što je za posljedicu imalo samo monološku upotrebu naucnog jezika i odricanje od intersubjektiviteta, dotle mladi pozitivizam pokušava obrnuto, da sve stavove, pa i protokolarne, prevede na fizikalni jezik i time udovolji navedenom uvjetu. To preobražavanje mora nastati iz drugih spoznajnoteorijskih razloga, pošto bi bez njega bilo nemoguce provjeravanje empirijsko-naucnih iskaza koji se, prema prethodno recenom, mogu izraziti na fizikalnom jeziku. Samo ako su naucni sustavi jezik i protokolarni jezik djelomicno jezici jednog istog znanstvenog jezika, mogu se iskazi jednoga provjeriti iskazima drugoga. Prema tome se, dakle, svaki protokolarni stav koji X formulira, na primjer “ja vidim crvenu boju”, mora preobraziti u fizikalni stav “tijelo gospodina X vidi sada crvenu boju”, pri cemu fizikalno oznacavanje opet mora uslijediti navodenjem reakcija na draži i tome slicno. Na taj nacin se i protokolarni jezik može interpretirati ka djelomicni jezik fizikalnog jezika. A sa dokazivanjem univerzalnog karaktera jezika fizike završeno je i dokazivanje da je fizika jedinstvena nauka uopce.

7.5. Potvrdenost teorije Sve se u opisanom programu nekako vrti oko verifikacije, tj. oko potvrdivanja istinitosti nekog iskaza ili teorije. Kako to potvrdivanje odista izgleda nakon što smo definirali Lm i verificirali njegove iskaze motrenjem? Postoje dva vec spomenuta tradicionalna postupka: individualni i deduktivni. I jedan i drugi nastoje povezati

156

pojedinacne ili singularne iskaze od kojih se Lm sastoji s opcim ili univerzalnim iskazima jezika Lt . Postupak potvrdivanja istinitosti tog zakona odvijao bi se, prema ucenju logickog pozitivizma, na sljedeci nacin: Boyleov zakon ocigledno nije logicki nužni iskaz niti smo u stanju deducirati ga iz nekog logicki nužnog iskaza. Stoga nam preostaje jedino da ga pokušamo verificirati empirijski. Buduci da je rijec o univerzalnom iskazu, ne možemo ga izravno suociti s iskustvom, vec najprije moramo iz njega dedukcijom izvesti singularne iskaze koje je moguce usporediti sa singularnim iskazima iz Lm. To možemo uciniti ovako. Istinitost tih teorijskih singularnih iskaza može se provjeriti tako da se plinu s pomocu klipa izotermno (uz stalnu temperaturu) promijeni volumen do vrijednosti V1 , V2 , V3 , … te da se na tlakomjeru ocitaju pripadni tlakovi. Ako se izmjerene i deducirane vrijednosti poklapaju, iskaze smatramo istinitim. Pretpostavimo da smo na taj nacin uistinu empirijski verificirali stanoviti broj iz Boyleova zakona deduciranih singularnih iskaza. Njihovu istinitost sada indukcijom prenosimo na sam zakon, tj. univerzalni iskaz: utvrdili smo da u svim dosad promotrenim slucajevima zakon vrijedi, tj. daje istinite singularne iskaze; iz toga po indukciji zakljucujemo da vrijedi u svim slucajevima, odnosno da su istiniti svi singularni iskazi koji se iz njega mogu deducirati. Opisani postupak, koji kombinira tzv. hipotetsko-deduktivni put I, i induktivni put III, istodobno je i nacin verifikacije svakog opcenitijeg univerzalnog iskaza. No sad moramo uociti i ozbiljni problem sadržan u tom postupku. Naime, cilj nam je isprva bio verificirati univerzalni iskaz; ali njega ne možemo izravno usporediti s rezultatima mjerenja. Zato ga verificiramo posredno, verifikacijom iz njega deduciranih singularnih iskaza. Pri tome je kljucni moment korištenja indukcije kojom na temelju konacnog broja slucajeva donosimo zakljucak o svim srodnim slucajevima (tj. o beskonacno mnogo slucajeva). Medutim, vec je David Hume pokazao da se takav postupak ne može strogo opravdati. Strogo govoreci, prošlo iskustvo, ma kako bogato bilo, omogucuje nam tek da smatramo kako ce se u buducnosti stvari vrlo vjerojatno odvijati na isti nacin kao i do sada; ali ono ne može dati sigurnost. Novo ce mjerenje vrlo vjerojatno, ali ne i sigurno, potvrditi zakon. U svakodnevnom životu cesto nesvjesno zakljucujemo po indukciji, na temelju proživljenih iskustava, kao kada primjerice kažemo kako smo sigurni da ce Sunce i danas zaci. Ali ta “sigurnost” nije logicki opravdana. Hume bi rekao da smo mi jednostavno navikli da Sunce svaki dan zalazi, pa to i ubuduce ocekujemo od njega. No mi sviju naviku doživljavamo kao sigurnost i zbog nje neopravdano “vrlo vjerojatno” zamjenjujemo sa “sigurno” (premda se posljedice te neopravdanosti u svakodnevnom životu teško mogu primijetiti). Ali ako želimo dokazati valjanost zakona ili teorije, tada u njihovu istinitost moramo biti posve, a ne gotovo sigurni. U toj vrsti dokaza nema mjesta za iskaze poput “vrlo vjerojatno”. Iskustvo koje se ponavlja stvara naviku, a indukcija iz njega izvodi ocekivanje da ce se i u buducnosti vrlo vjerojatno dogoditi ista stvar. No, izmedu tog ocekivanja i sigurnosti koju zahtijeva logicki valjani dokaz zjapi pukotina, a logika ne poznaje korak kojim bi se ona premostila. Stoga naš pokušaj verifikacije zakona zastaje na razini “vrlo vjerojatno” i ne može stici do željene razine “sigurnog”. Drugim rijecima, opisanim postupkom jednostavno nije moguce verificirati univerzalni iskaz. Karl Popper je izveo radikalan zakljucak: znanstvene teorije kao skupovi univerzalnih iskaza ne mogu nikada biti potvrdene opažanjima. Na prvi pogled cijela se konstrukcija logickog empirizma ovakvim zakljuckom ruši. Ima li sva ona pomna analiza i rekonstrukcija koju smo prije opisali ikakva smisla? Cini se da ipak ima, unatoc tome što

157

su mnogi Poppera doživljavali kao grobara logickog empirizma. Jer ako i jest tocno da se teorije ne mogu potvrditi motrenjem, kaže Popper, one se mogu opovrgnuti, tj. falsificirati. Znanstvene teorije univerzalnošcu svojih iskaza izlažu se stalnom riziku da ih buduca mjerenja ili opažanja opovrgnu. I upravo tu, prema Popperu, leži tajna njihove znanstvenosti. Jednom kad se pokaže da je neka znanstvena teorija lažna sanjom je gotovo; ona više ne može biti smatrana uvaženom teorijom. Usporedba teorija s opažanjima ne služi za potvrdivanje dobrih, nego za eliminiranje loših teorija. Tijekom tog procesa kriticke eliminacije znanost se razvija slicno razvoju živih bica preko mehanizma prirodnog odabiranja. Preživljavaju najsposobniji, odnosno teorije koje su najbliže istini. Ponekad, imamo li srece, posjedujemo obuhvatniju i tocniju teoriju pa možemo reci da falsificiranja tu tek ocrtavaju granicu primjenljivosti “falsificirane” teorije koju se, medutim, unutar te granice nastavlja primjenjivati (takav je primjerice odnos klasicne i relativisticke mehanike). Cesto je, medutim, opovrgnuta teorija jedino što imamo. U vecini slucajeva ona daje približno tocne rezultate, a njezini promašaji pokazuju mjesta na koja treba usredotociti istraživanja i koja mogu postati ishodištima neslucenih prodora. Znamenit je primjer neuspjeh klasicne elektrodinamike i statisticke mehanike da proracunaju spektar zracenja crnog tijela. To je falsificiranje nametnulo uvodenje pretpostavke o kvantiziranosti energije oscilatora, što je postalo ishodište atomske i subatomske fizike. Stoga je sasvim razumno, opravdano pa i nužno nastaviti raditi s opovrgnutom teorijom i nakon falsificiranja, barem do pojave kakve-takve alternative. Danas kažemo da Boyleov zakon vrijedi samo za idealni plin: hipotetski plin koji cine beskonacno male molekule koje ne medudjeluju. Za stvarne plinove zakon ne vrijedi: ne samo da je opovrgnut, vec je, strogo govoreci, svaki iz njega deducirani singularni iskaz neistinit. (Spomenimo da se to falsificiranje ne prenosi, poput prije spomenutog hipotetickog verificiranja, na kineticku teoriju plinova jer je jednadžba stanja idealnog plina iz te teorije izvedena s pomocu aproksimacije.), pa ipak on još uvijek jest i uvijek ce biti nezaobilazni dio znanosti i školskog programa fizike. Premda se stvarni plinovi nikada ne ponašaju posve na nacin koji on predvida, ipak nam on daje jednostavnu predodžbu o njima, stoga je cvrst temelj na koji se dograduju detalji i tako oblikuju precizniji zakoni. Cini se kao da smo izloženi jednostavnoj dvojbi. Filozofi, osobito oni analiticke orijentacije, vole takve situacije. Ili se teorije verificiraju na nacin opisan u logickom empirizmu, ili se one falsificiraju na nacin Popperovog kritickog racionalizma. No koliko su takve situacije opasne pokazuje upravo Popperov primjer. Želeci svoju predodžbu o znanosti proglasiti univerzalnom, zaboravio je da se znanost ne sastoji samo od univerzalnih, kako je tradicija sugerirala, nego i od tzv. egzistencijalnih iskaza. Takav bi iskaz bio, na primjer, iskaz o postojanju kvarkova, cestica od kojih su sastavljeni svi hadroni (“elementarne” cestice koje medudjeluju jakom silom). Što se s takvim iskazima dogada pri pokušaju da se falsificiraju? Ako u nekom pojedinacnom eksperimentu ne opazimo kvarkove, tada necemo odmah zakljuciti kako kvarkovi ne postoje. No ako u samo jednom dobro obavljenom i nedvojbenom pokusu registriramo kvarkove, prihvatit cemo tu tvrdnju kao istinitu ili barem kao vjerojatno istinitu. Situacija s egzistencijalnim iskazima potpuno je simetricna, ali s obrnutim predznakom od situacije s univerzalnim iskazima. Obje vrste, medutim, pripadaju znanosti. Znanost, dakle, i verificira i falsificira svoje iskaze. Provjeravanje znanstvenih teorija, cini se, i nije tako jednostavan posao kako su ga zamišljali filozofi znanosti bilo Carnapove (Rudolf Carnap bio je jedna od vodecih licnosti Beckog kruga, poznat posebno po tome što je tu filozofiju prenio na americki kontinent) ili Popperove škole. U poglavlju pod nazivom »Cjelovitost znanosti« razmotrit cemo još jednu komplikaciju s tim u vezi. No prije toga valja nam razmotriti krupno filozofsko pitanje, koje je u logickom pozitivizmu s jedne strane zaoštreno do krajnjih granica, a s

158

druge zaobilaženo koliko god je to bilo moguce. Rijec je u odnosu znanstvenih teorija i njihova predmeta. U krajnjoj liniji, nije li pitanje potvrdivanja teorija zapravo pitanje ustanovljavanja njihova odnosa spram zbilja? U sklopu razmatranja ideja logickog pozitivizma razmotrit cemo stajalište Hansa Reichenbacha, koji je sa svojim radovima pokušao da nade jedan specifican odnos izmedu filozofije i znanosti.

159

8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha 133 Hans Reichenbach (1891 – 1953) bio je najistaknutiji predstavnik berlinske škole logickog pozitivizma osnivane 1928. usporedo sa pojavom becke škole. Ove dvije škole su zacetnici i glavni nosioci filozofskog pokreta koji je u XX stoljecu postati jedan od najistaknutijih pravaca suvremene zapadnoeuropske filozofije. Filozofija znanosti je procvjetala u dvadesetom stoljecu, djelom kao rezultat izvanrednog napretka u samim znanostima, ali uglavnom zbog truda filozofa koji su bili znanstveno obrazovani i koji su ostali u istoj razini sa novim znanstvenim postignucima. Hans Reichenbach je bio istraživac u ovom filozofskom razvoju; studirao je fiziku i matematiku na nekoliko velikih njemackih znanstvenih centara, a kasnije je proveo godine kao Einsteinov kolega u Berlinu. U ranijim godinama svoje karijere pratio je Kanta. Ali kasnije bio je protiv njegove filozofije tvrdeci da je nespojiva sa fizikom dvadesetog stoljeca. Raichenbach nije samo bio filozof znanosti vec i znanstveni filozof, pri cemu je insistirao da filozofija treba slijediti jednaka pravila preciznosti i strogosti kao druge prirodne znanosti. Bezuvjetno je odbijao spekulativnu metafiziku i teologiju, jer njihove tvrdnje nisu bile dokazive niti a priori, na osnovu logike i metafizike, a ni aposteriori na osnovu osjetilnog iskustva. U ovom pogledu slagao se sa logicarima pozitivistima Beckog kruga, ali zbog drugih dubokih neslaganja, nikada zapravo nije postao pozitivist. Umjesto toga bio je vodeci clan grupe logicara empirista sa središtem u Berlinu. Iako su njegova pisanja utjecala na mnoge teme, Reichenbach je najpoznatiji po svom radu na dva glavna podrucja: indukcija i vjerojatnost te filozofija prostora i vremena. U prvo spomenutom razvio je teoriju vjerojatnosti i indukciju koja je sadržavala njegov odgovor na Humeov problem o opravdanosti indukcije. Zbog njegovog mišljenja da je naše sveukupno znanje svijeta vjerojatnost, ovaj njegov rad je imao fundamentalno epistemološko znacenje. U filozofiji fizike ponudio je znamenit doprinos utemeljenju teorije relativnosti, oslabljujuci prostor i vrijeme kao Kantove sinteticke apriorne kategorije. U ranijim godinama dvadesetog stoljeca mnogi znanstveno skloni filozofi bili su impresionirani novim otkricima u logici i drugim epistemološkim istraživanjima, tvrdeci da bi cijeli svijet moga biti promatran kao logicka konstrukcija osjeta. Ovakvo razmišljanje se jako svidjelo nekim logickim pozitivistima, a posebno Rudolfu Carnapu, koji je pokušavao provesti ovu konstrukciju u detalje. Reichenbach je recenzirajuci njegove knjige (1933) pohvalio njegovu tocnost i namjeru, ali je istakao jednu sumnju. Nije moga pronaci mjesto za vjerojatnost u pozitivistickom pristupu, Reichenbach je razvio pitanje vjerojatnosti u potpuni napad na logicki pozitivizam. Razradio je tri osnovne tocke. Prvo, buduci da su pozitivisti insistirali da izjava mora biti posve dokaziva u nacelu da bi bila spoznajno znacajna. Reishenbach je izrazio nacelo koje je zahtijevalo samo podršku vjerojatnosti. Drugo, poricao je da naše zbiljsko znanje mora biti osnovano na nepogrešivom izvještaju o osjetilnom iskustvu, tvrdio je da je utemeljeno na pogrešnim opažanjima srednje velicine 133 Hans Reichenbach ( 1891-1953 ) Roden je 25. rujna 1891. godine u Hamburgu, u Njemackoj. Reichenbach je napisao svoj doktorat (1916) o upotrebljivosti matematicke vjerojatnosti u svijetu fizike, Sljedeci godine u Göttingenu položio je državni ispit iz fizike i matematike. Od tada pa do 1920. radio je u radijskoj industriji nastavljajuci akademski posao honorarno. U to vrijeme, u Berlinu, Einstein je ponudio svoj prvi seminar o teoriji relativnosti. Reichenbach je tu prisustvovao i s njim uspostavio dugotrajan odnos. Od 1926. godine, uglavnom zahvaljujuci Einsteinu, postaje profesor filozofije fizike u Berlinu, gdje i ostaje do Hitlerovog dolaska na vlast 1933. U to vrijeme bježi u Tursku, gdje je predavao na Sveucilištu u Instabulu 1938. godine prebacuje se na Sveucilište u Californiji , u Los Angeles , gdje ostaje do svoje smrti.

160

fizickih objekata i da je vjerojatno odozdo prema gore. Trece, tvrdio je da možemo imati znanje vjerojatnosti o neopažljivim fizikalnim entitetima. Atom nije van osjetilni konstrukt, on je fizikalni objekt ciju istinitost možemo zakljuciti pomocu vjerojatnosti. Atomi bi postojali iako ne bi bilo osjetilnih bica u svemiru. Ovo je bilo njegovo opovrgavanje logickog pozitivizma. Jedna od glavnih preokupacija u njegovoj karijeri bio je pojam vjerojatnosti; njegova najvažnija rasprava o ovoj temi je Teorija vjerojatnosti (1949). Uvjeren je da bi vjerojatnost trebala biti shvacena kao granica niza relativnih frekvencija. Pojam vjerojatnosti povlaci sa sobom mnoge probleme. Prvo, mi moramo jamciti da postoji granica kao konacno rješenje niza fluktuacija u vjerojatnosti. No, nitko ne može garantirati postojanje granice i frakcije unutar nekog dogadaja ciju vjerojatnost odredujemo mogu beskonacno fluktuirati bez približavanja ikakvoj odredenoj vjerojatnosti, a Reichenbach je uocio vezu sa Humeovim problemom opravdanosti indukcije. Hume je ispravno tvrdio da mi nemamo garanciju da je priroda jednaka – da ce buducnost biti kao i prošlost. Slicno, kako nemamo garanciju da ce, na primjer, odredeni niz bacanja novcica dokazati statisticku regularnost konveniranja granice, isto tako ni garanciju da vjerojatnost kao problem postoji. Unatoc tomu, mi imamo opravdanu tvrdnju da se promatrana frekvencija niza približava ogranicenoj vrijednosti frekvencije, iako ta tvrdnja može biti netocna. Opravdanost je pragmaticna. Prvo, ako granica ne postoji, imat cemo pogrešnu tvrdnju, ali pošto tada ne bi bilo granice koju bi mogli otkriti, niti jedna druga metoda ne bi uspjela. Drugo, može postojati granica, ali može biti i znatno razlicita od frekvencije u promatranom pocetnom dijelu niza. To proizlazi iz same definicije “granice”, ali ipak ce ta uporna upotreba ove metode “pravilo indukcije”, postepeno dovesti do tvrdnje da su tocne, do bilo kojeg željenog stupnja aproksimacije. U ustanovljenim vjerojatnostima (tj. ogranicenim frekvencijama) koristeci induktivnu metodu mi možemo samo dobiti, a ne izgubiti. Zašto želimo ustanoviti vjerojatnost? Prema Reichenbachu, naše sveukupno znanje, znanstveno ili zdravorazumsko, je utemeljeno na vjerojatnosti; osim toga, jedino legitimno prikazivanje vjerojatnosti je frekvencija prikazivanja. Prema tome, ustanovljenost vjerojatnosti (ogranicenih frekvencija) je temelj za naše sveukupno znanje. Nažalost, kao što je i Reichenbach priznao, njegova opravdanost se primjenjuje na beskonacnu skupinu drugih pravila - asimptoticka pravila - koje nas upucuju da postuliramo gdje je “korektivni termin” koji se približava nuli kao što se broj pokušaja približavaju beskonacnosti. Nije pronašao zadovoljavajuci put da pokaže kako je ovo pravilo superiorno nad bilo kojem drugom asimptotickom pravilu. Možda najbolje što možemo reci je, da bi dodatak arbitrarnosti promatrane frekvencije bio epistemološki neizdržljiv. Reichenbach tvrdi da je frekvencija prikazivanja jedino legitimno, što postavlja druga dva velika problema. Prvo, u mnogim prakticnim situacijama bavimo se jednim dogadajem umjesto dugim nizom – na primjer, kupujuci policu osiguranja. Reichenbach je uvjeravao da se sa ovakvim slucajevima može postupati tako da se dodjeljuje jedan slucaj odgovarajucem nizu i prenosi vjerojatnost, kao težina, jednom slucaju. Ovo ce biti uspješna strategija ako se postupa sa velikim brojem razlicitih pojedinacnih slucajeva. Drugi veliki problem – poseban slucaj prvog – je vjerojatnost hipoteza. Kao što se prilikom bacanja novcica pojavljuje pisma ili glava, tako je dana hipoteza tocna ili netocna. Kako se može vjerojatnost hipoteze konstruirati u pojam relativnih frekvencija? Reichenbach je ustanovio da nas Bayesov teorem u racunu vjerojatnosti onesposobljava bavljenjem ovih problema, ali nikada jasno ne objašnjava kako. Druga velika tema kojom se bavio jesu prostor i vrijeme. Reichenbach je napisao cetiri znacajne rasprave o prostoru i vremenu. U prvoj je pokušao stvoriti kompromis izmedu Kanta i Einsteina, ali u svom kasnijem radu prekida sve veze sa Kantom. U svom

161

klasicnom djelu, Filozofija prostora i vremena (1929) tvrdi da je pitanje geometrijske strukture fizickog prostora još uvijek stvar o kojoj mora odluciti empirijska znanost, a ne a prior. Ipak, situacija je prilicno komplicirana. Otkrice neeuklidskih geometrija, Kant nije opovrgavao, cak ni poslije dokaza relativne konzistencije euklidske i neeuklidskih geometrija. Kant je tvrdio da je Euklidova geometrija sinteticna, ako bi njeno odbijanje bilo logicki nekonsekventno, onda bi bila analiticna. Kant je vjerovao da je Euklidova geometrija privilegirana i to ne logicki, nego epistemološki; to je nužni oblik vizualizacije fizickog svijeta. Reichenbach je u detalje argumentirao da su neeuklidske geometrije moguci oblici vizualizacije. Ustvari pitanje je koje je geometrija prikladnija? Odredene cinjenice o dvo-dimenzionalnoj geometriji dobro su bile poznate u devetnaestom stoljecu. Na primjer, u Euklidovoj geometriji zbroj kutova trokuta je 180o , u neeuklidskim geometrijama ovaj zbroj je ili veci ili manji, i vrijednost zbroja se razlikuje za trokute razlicitih površina. Možda se cini da mi možemo ustanoviti geometriju fizickog prostora mjerenjem kutnog zbroja trokuta sa brojnim orijentacijama u trodimenzionalnom prostoru. Poincare je ustanovio da za odredivanje geometrijskih pojava fizikalnog prostora moramo koristiti fizicko mjerenje instrumenata, a rezultat ce ovisiti o ponašanju ovih instrumenata. Prema Reichenbachu, Poincare je smatrao da je geometrija prostora stvar ciste konvencije, iako možemo koristiti bilu koju geometriju za opisivanje fizickog prostora, mi biramo Euklidovu geometriju jer je jednostavnija od ostalih geometrija. Iako su ga cesto nazivali “konvencionalist”, Reichenbach je gledajuci fizicku geometriju ustvari bio ne-konvencionalist. Interpretirajuci metricku geometriju za aplikaciju fizickog prostora moramo prihvatiti odredene konvencije, kao što neodlucivanje da odredeni znak mjerenja instrumenta, prilikom prenošenja sa jednog mjesta na drugo, ne mijenja svoju duljinu. Nazivanje ovih rješenja “koordinativne definicije” istaknuo je njihov status kao konvencije. Ovakva odluka je donijeta, ali pak struktura fizickog prostora postaje stvar empirijske cinjenice. Razliciti izbor koordinativne definicije, upotrijebljene u istom prostoru, može proizvesti drukcije geometrije, ali opisi ostvareni na ovim razlicitim koordinatnim definicijama su fizicki ekvivalenti. Prema Reichenbachovoj teoriji o ekvivalentnim opisima, jedan skup ekvivalentnih opisa opisuje fizicki prostor korektno, ali drugi logicki moguci skupovi ekvivalentnih opisa daju netocne opise fizickog prostora. U aspektu vremena on je zauzeo jaci konvencionalisticki pristup. Prema specijalnoj relativnosti niti jedan signal u vakuumu ne može putovati brže od svjetlosti. Cinjenica da je ova brzina konacna postavlja granice našoj sposobnosti da uskladimo satove smještene na razlicitim mjestima u inercijalnom sistemu referencije. Imamo dva prostorno odvojena sata A i B ako pošaljemo svjetlosni signal od A do B i koji se reflektira nazad u A, stižuci tamo, mi možemo izabrati bilo koje vrijeme izmedu i isto tako njegovo vrijeme dolaska u B. Time se potvrduje da dok je brzina svjetlosti kružnog putovanja stvar fizicke cinjenice, brzina svjetlosti u jednom smjeru je stvar konvencije. Bitan rezultat Davida Malamenta (1977) pokazao je da kauzalne prisile znaci da su dvije brzine u jednom pravcu jednake. Provesti kauzalnu teoriju bila je jedna za Raichenbacha fundamentalna nakana u razvijanju njegovih teorija prostora i vremena. Vjerovao je da kauzalni procesi, kao svjetlosni impulsi i pomicanje materijalnih objekata. Kao i kauzalno uzajamno djelovanje, kao refleksija svjetlosnih impulsa pomocu ogledala ili sudar materijalnih cestica, sacinjavaju dokazive pojave svijeta, dok apstraktna struktura prostor-vrijeme sama od sebe ne. U djelu objavljenom poslije njegove smrti Direkcija vremena (1956) on pokušava utemeljiti direkciju vremena- razlika izmedu prošlosti i buducnosti u kauzalnom aspektu vremena koji su takoder probabilisticki. Ova knjiga sadrži istraživacki rad na pojmu probabilisticke kauzalnosti. Reichenbach je znacajno pridonio i drugim temama. Velika znanstvena revolucija dvadesetog stoljeca bila je dolazak kvantne mehanike. Njegova knjiga ovom razvoju

162

Filozofijski temelji kvantne mehanike (1944) naglašava kauzalne nepravilnosti i predstavlja trovrjednosnu logiku (u kojoj iskaz može imati neodredenu vrijednost, tocno ili netocno) za rješenje ovih problema. Dodatne diskusije o kvantnoj mehanici se nalazi u Direkciji vremena. Reichenbachovi Elementi simbolicke logike (1947) i njegovo veliko djelo o simbolickoj logici i sadrži proširenu analizi konverzacijskog jezika, kao i analizu zakona prirode, fizicki modalitet (nužda, vjerojatnost i nemogucnost) i protu cinjenicni uvjeti. O ove tri teme pisac je u svojoj monografiji, a rasprave o kauzalnosti možemo naci u djelima iz citave njegove karijere, iako o tome nema napisana niti jedna knjiga. Napisao je vrlo malo eksplicitno o prirodi znanstveno objašnjenja, ali njegov rad na kauzalnosti sadrži mnogo toga vrijednog. Na osnovu njegove dokazivosti kriterija znacenja, on je prihvatio nekognivisticku eticku teoriju u Rast znanstvene filozofije (1951). Eticka istraživanja su za njega bili izraz “voljnih odluka”. Fundamentalnu vrijednost sudova ne mogu biti tocni ili netocni, ali znanstveno znanje i logika su jako korisni kada pristupa sa odredenim odlukama tj. hipoteticko vrijednosnim sudovima o kompatibilnosti i inkompatibilnosti raznih osnovnih vrijednosnih sudova i o selekciji vlastitih nacina da bi se došlo do željenog cilja. U ovom tekst obratit cemo pozornost na neka riješena koje daje H. Reichenbach pri cemu je glavni oslonac njegovo djelo “Radanje naucne filozofije”134 što i sam naslov pokazuje kako ce se pokušati riješiti status, odnos izmedu znanosti i filozofije. Kao i vecina njegovog rada tako i ovaj uradak predstavlja prije svega kritiku racionalizma i njegovog odnosa spram empirizmu. Kontroverza izmedu racionalizma i empirizma predstavlja za njega najznacajniju karakteristiku u povijesti filozofije, a logicka analiza ove dinstikcije smatra osnovnim za otkrivanje glavnih izvora dosadašnjih filozofskih zabluda. Za Reichenbacha racionalizam u filozofiji vodi porijeklo iz deduktivne metode primijenjene u matematici, iz prenošenja te metode u filozofiji. Prakticna primjenljivost cisto razumskih zakljucaka na mjerenje prostora ucinila se dovoljno dokazana da ti cisto deduktivni stavovi opisuju objektivne fizicke procese i odnose. Vec u staroj grckoj filozofiji ( u Platonovom realizmu ) matematicko saznanje je shvaceno kao saznanje same objektivne empirijske stvarnosti. On pretpostavlja kako svi stavovi racionalisticke filozofije vode porijeklo od ucenja da su cisto razumski (deduktivni) zakljucci jedina osnova saznanja objektivne stvarnosti. Platonov pojam ideje, Leibnizov pojam prestabilirane harmonije, Kantov pojam sintetickoapriornog saznanja, Hegelov pojam apsolutnog duha itd. za Reichenbacha vode porijeklo od ucenja da je cjelokupno saznanje stvarnosti racionalno-deduktivno, tj. matematicko. Štetan utjecaj racionalizma po njemu se odrazi i na empirizam. Filozofski empirizam je sve do našeg vijeka bio žrtva osnovne zablude racionalizma; on je isto tako spoznajne istine, izjednacio sa matematickim saznanjem. Klasicni empirizam je pošao putem bezuspješnog dokazivanja da se saznanje koje polazi od culnih podataka može izjednaciti sa matematickim saznanjem. I racionalizam i klasicni empirizam traže apsolutnu izvjesnost iskaza o stvarima, onu izvjesnost koju ima matematicka dedukcija. Ali empirijsko saznanje nas, po Humu135, samo obavještava o onome što se desilo. Na osnovu culnog saznanja nije moguce pouzdano predvidjeti buduci dogadaj… Proširenje zakljucaka o onome što se zbilo na ono što ce se zbiti ne može se po Humu opravdati ni empirijski ni logicki: predvidanje

134 Hans Reichenbach, The Riese of Scientific Philosophy, (Berkley and Los Angeles, 1951. god.) Nolit Beograd, 1964. 135 Hume je prvi došao do otkrica nekih kljucnih istina: on je shvatio da matematicko, analiticko-deduktivno saznanje ne otkriva empirijsku istinu. Culna percepcija je za Huma jedini osnova za istinu.

163

buducnosti se ne može teorijski zasnovati. Hum je ovim, kaže Reichenbach, postavio centralni problem svake empirijske filozofije – problem opravdanja indukcije. Povijesna zabluda racionalizma i njeno oslobadanje tijesno je povezana za Reichenbacha sa samim razvojem matematike. Za njega otkrice posebice neeuklidske geometrije, matematicko saznanje je moralo biti skinuto sa ranijeg položaja jedinog legitimnog saznanja fizicke stvarnosti. Koji ce se od raznih matematickih sustava biti primijenjen, za njega, upotrijebljen kao instrument za objašnjenje stvarnosti, nije više pitanje logike vec empirijsko pitanje. Mogucnost veoma raznovrsnih aksiomatskih polazišta u izgradnji geometrijskih sustava dokazuje konvencionalni, hipoteticki i postulacioni karakter tih polazišta. Konacno po Reichenbachu zakljucak: »Empiricist je na kraju pobijedio zato što se sam matematicar odrekao zahtijeva za saznanjem sinteticke istine.«136 U daljnjem dijelu obratimo, kratko, pažnju na Reichenbachovu teoriju spoznaje. U objašnjenju naucne procedure, u traženju opcih principa znanstvene spoznaje, suvremene empiristicke teorije spoznaje su do sada polazile od sljedece cetiri osnova: 1) Konkretna osnova (concret basis) Po toj osnovi za epistemološku konstrukciju stvarnosti uzimaju se prirodni objekti kao direktni stimulusi spoznaje. 2) Culna impresija kao osnova te konstrukcije (impression basis), po njoj se za osnovu saznanja uzimaju culni podaci. 3) Stavova osnova (proposition basis), po njoj za konstrukciju stvarnosti uzima osnovna reakcija svijesti na prirodne stimuluse – formiranje i izricanje stavova. 4) Atomska osnova (atom basis) koja pretpostavlja saznanje onih cestica koje je fizika otkrila kao elemente materije. Reichenbach iako u biti prihvata stavove Beckog kruga pravi neke izmjene ili cak u pojedinim dijelovima ima i naizgled suprotne stavove. Za razliku od beckog kruga o ekvivalentnosti iskaza o culnim podacima i iskaza o predmetima stvarnosti on to dijelom odbacuje i za njega culni podaci nisu posljednja osnova objektivnog svijeta. Teorijski, kaže on, nije održiva zabrana mnogih predstavnika pozitivizma – da se iz culnih impresija traže neovisno od njih postojeci predmeti. Postojanje konkretnih predmeta ne može se svesti na postojanje culnih podataka. Osnovi problem svake filozofije – problem odnosa subjektivno postojecih culnih podataka i objektivnog postojanja predmeta, mnogi klasicni i suvremeni empiristi proglašavali su za pseudo problem. Za njega, odnos izmedu fizickih, objektivnih predmeta i culnih podataka nije odnos apsolutnog identiteta (kao što je to primjerice zastupa Moritz Schlick osnivac beckog kruga) vec odnos projekcije: objektivna predmetna stvarnost projicira se u našoj culnoj svijesti: karakter te projekcije ne ovisi ni samo od subjekta, ni samo od objekta, vec od oblika njihovog praktickog uzajamnog djelovanja u našoj svijesti a ne svode na naše culne utiske. Vanjski svijet, dakle ima svoje vlastito postojanje, neovisno od naših culnih utisaka. Na osnovu ovog ucenja o projektilnom karakteru saznanja on tvrdi da su svi iskazi o stvarnosti na osnovu culnih podataka samo iskazi vjerojatnome o stvarnom postojanju i karakteristikama objektivnih predmeta i dogadaja. Nemoguce je apsolutna izvjesnost iskaza o stvarnosti na culnoj osnovi. Reichenbach s pravo uocava da becki krug pribjegava izvjesnoj fenomenologiji koji se sastoji u težnji da se culni podaci proglase za posljednju osnovu same stvarnosti, a jezik koji se sastoji iz iskaza o culnim utiscima uzima za jedini istinit jezik o stvarnosti. R. Ukazuje na nedostatak ovakvog stava i da su iskazi nisu primarni vec izvedeni, iskazi na 136 H. Reichenbach, Racionalism and Empiricism ( str. 14 )

164

ovakvoj culnoj osnovi ne sadrže nikakvu apsolutnu izvjesnost, vec samo iskazi vjerojatnosti o objektivnim predmetima. Na kraju ovog kratkog dijela napomenimo da on negira i cetvrtu stavku, tj. atomsku osnovu u teoriji saznanja. Nedostatak ove osnove sastoji se, prije svega, u tome što se njeni iskazi – iskazi o neopaženim objektima. To su iskazi koji dolaze putem niza zakljucaka. Tako na primjer pitanje dali se svijetlost sastoji iz talasa ili cestice, pitanje je koje se odnosi na strukturu materije na ono što ne možemo zapaziti, može se riješiti svodenjem nezapaženog i na objekt-cesticu i objekt-val. Naucne cinjenice ne daju prednost nijednom od ova dva postojece objašnjenje svijetlosti. Nauka upotrebljava oba, kako joj je kad pogodnije. Vidjeli smo da on uvodi izvjesni projektivnom karakteru saznanja uz uvodenje pojma vjerojatnosti što unosi odredenu poziciju spram teorije znacenja. On polazi od osnovnog stava suvremenog pozitivizma: znacenje jednog iskaza sastoji se u njegovom provjeravanju, jedan iskaz ima znacenje samo ako je provjerljiv. Za njega postoji tri mogucnosti provjeravanja – tehnicka, fizicka i logicka mogucnost. Prva se sastoji iz moci pojedinca ili društva da prakticki pokaže ostvarljivost nekog iskaza, druga provjerljivost odnosi se uglavnom na suglasnost iskaza sa fizickim zakonima, logicka provjerljivost se sastoji u postojanju logicke opravdanosti iskaza tj. da on ne izaziva logicko protivurjecje U drugoj mogucnosti provjeravanja on ide mnogo dalje u odnosu na becki krug i smatra da u sklopu ovog logickog pozitivizma definicija fizicke provjerljivosti je neprikladna jer naziva besmislene mnoge stavove znanosti i svagdašnjeg života bez kojih je nemoguce funkcionirati. Izlaz on vidi u preformuliranju fizikalne teorije provjerljivosti. U teoriji spoznaje treba da se izgrade takve teorije znacenja koji ne zahtijeva potporu nikakvih vanempirickih, a da bude istodobno sasvim prikladna za objašnjenje znanstvenog iskustva i osnovnih zdravorazumskih istina. Ono što je bitno po njegovoj teoriji provjerljivosti, iskaz ima znacenje ako može da mu se odredi stupanj vjerojatnosti, dva iskaza imaju isto znacenje ako imaju isti stupanj vjerojatnosti. Problem vjerojatnosti za Reichenbacha: »…predstavlja jezgru svake teorije spoznaje«.137 Svi iskazi o stvarnosti su iskazi vjerojatnosti. Za njega ovaj zakon ima toliko opce mjesto da ga zamjenjuje zakonom uzrocnosti. Ovaj zakon vjerojatnosti prisiljava i promjenu klasicne logike. Dvovalentna logika, koja operira samo sa uzajamno iskljucivim pojmovima istine i neistine, mora se zamijeniti logikom vjerojatnosti, tj. mora se shvatiti kao granica oblasti teorije vjerojatnosti. Samo se pomocu teorije vjerojatnosti za njega može empiristicka filozofija dovesti na cvrstu osnovu. Dakako ovo je opet protivno matematickim strukturama jer logicko-matematicki iskazi, kao cisto analiticki i tautološki, ne nose u sebi nikakve materijalne implikacije, ne odnose se na nikakvo odredenje stanje, dogadaji, mjesto i vrijeme. A »iskazi vjerojatnosti se odnose na slijed dogadanja ili drugih fizickih objekata.« Ovdje se može postaviti pitanje; »Kakav je odnos izmedu indukcije i vjerojatnosti?« Odgovor na ovo pitanje Reichenbach nalazi u sljedecem »Znacenje vjerojatnosti je uvijek znacenje fizicke vjerojatnosti«. Putem induktivnog zakljucka formulira se tzv. POZIT, tj. iskaz o vjerojatnoj ucestalosti odredenih dogadanja. Postoji za njega sljedece tri vrste znacenja: 1) znacenje kao fizikalna istina 2) logicko znacenje 3) nad-empirijsko znacenje. Prvo je empirijsko znanstveno, drugo- matematicko, trece je znacenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija.

137 Po njegovom mišljenju postoje cetiri vrste objekta spoznaje: 1. objekti culne impresije 2. konkretni fizicki objekti. 3. apstraktni objekti 4. objekti izvedeni zakljucivanjem ( illata )

165

Naucna filozofija postavlja samo jedan zahtjev – za istinitim saznanjem stvarnosti. Upravo zato ona mora da napusti pretenzije starih filozofa i da bude samo logicka analiza naucne prakse pozitivnih posebnih nauka. Za Reichenbacha je povijest spekulativne filozofije je povijest postavljanja pitanja na koje se nisu mogli dati nikakvi odgovori. Filozofija je postavljala pitanja a odgovore je davao pjesnik. Metafizicari su pjesnici u filozofiji. Nakon ovih opcih napomena navedimo neke karakteristicne probleme koje Raichenbach rješava u svojoj knjizi Radanje naucne filozofije.

8.1. Traganje za opcenitošcu i pseudoobjašnjenja Prije svega on pocinje, kao i svi logicki empiricari, sa razgranicenjem izmedu onoga što su pravi problemi od prividnih problema. Za njega je suština znanja uopcavanje, a pocetak to saznavanja predstavlja odvajanje relevantnih cinjenica od onih koje to nisu. Definicija termina relevantan: »Znacenje termina “relevantan” može se ovako definirati: relevantno je ono što se mora spomenuti da bi uopcavanje bilo valjano. Odvajanje relevantnih cinjenica od irelevantnih predstavlja pocetak saznavanja.« 138 Svi zakoni su zakoni uopcavanja. Drugim rijecima, oni predstavljaju iskaze tipa «ako onda – uvijek». U pojmovnoj ravni pravo pravi razgranicenje znanstvenih pojmova od antropomorfnih pojmova koji imaju svoj izvor u površnoj analogiji psiholoških doživljaja i fizickih karakteristika objektivnog svijeta, kao što je primjer “privlaciti”, “vuci” itd. Na primjedbu da takvih pojmova ima na primjer u strogo deduciranoj fizici kao što je Newtonava kao što je primjerice sila privlacenja. Mada priznaje postojanje takvih pojmova on negira da se tako mora shvatiti i Newtonova uporaba sile privlacenja: »Moc objašnjenja koju imaju Newtonovi zakoni poticu iz njegovih opcenitosti, a ne iz njegove površne analogije sa psihološkim doživljajima. Objašnjenje jeste uopcavanje.«139 No, on pretpostavlja da je osnovni izvor zabluda leži u ljudskoj prirodi da daje odgovore cak i kada nemaju sredstva za iznalaženje pravih odgovora. Ova pretpostavka može za sobom povuci niz pitanja koji mogu biti fundamentalna mada Reichenbach niti postavlja a niti daje odgovor na njih. Takvo bi bilo jedno pitanje; dali je ta priroda inherentna ljudskom duhu ili je to jedan proizvoljan psihološki fenomen? Odnosno, dali to znaci da postoji izvjestan razvoj ljudskog duha koji ide od pogrešnih analogija ka stvarnim znanstvenim pojmovima, a što povlaci za sobom niz drugih pitanja itd.? On ne postavlja ta pitanja i samo se zadovoljava tom “cinjenicom” i nastavlja u tom kontekstu analizu. Ne samo to, po njemu na tim zabludama je ponikla i filozofija: »Površne analogije narocito analogije sa ljudskim doživljajem, bile su brkane sa uopcavanjem i uzimane kao objašnjenje. Traganjem za opcenitošcu zadovoljavano je pseudoobjašnjenjima … Upravo na tom tlu ponikla je filozofija.«140 Možda, da je postavio navedena pitanja i dao primjerene odgovore ovaj zakljucak ne bi se cinio tako radikalan. Dakako u tom slucaju ne preostaje ništa drugo nego da navede niz slikovitih primjera koji naslucuju problematiku ali je ne rješavaju, mada se može to opravdati cinjenicom negativnog stava logickog pozitivizma prema filozofskom promišljanju. Pa u tom kontekstu dovoljno je pokazati na pogrešnost ali se ne previše upuštati u objašnjenje jer ce i tako biti odbaceno kao deplasirano. Evo jednog njegovog slikovitog primjera: »Ovakvo naivno objašnjenje zadovoljava primitivan i djecji um, koji 138 Ibid.str.33. 139 Ibid.str.37. 140 Ibid.str.38.

166

se služi antropomorfnim analogijama; bog je nacinio svijet onako kako su ljudi nacinili kucu, orude, vrtove. Na jedno od najopcenitijih i najznacajnijih pitanja – na pitanje o postanku fizickog svijeta – odgovara se pomocu analogije sa svakidašnjim iskustvom. Cesto se sa pravom dokazivalo da se objašnjenje ne sastoji iz ovakvih slika, da bi one, kada bi bile istinite, samo otežavale rješavanje, problema objašnjenja. Prica o postanku svijeta predstavlja pseudoobjašnjenje.« 141 Ili u još oštrijem obliku: »Poput biblije, mnogi filozofski sustavi jesu pjesnicko remek-djelo, bogato slikama koje poticu našu uobrazilju, ali lišeno moci razjašnjavanja koja proistice iz naucnog objašnjenja.« U tom kontekstu, daje primjer pogrešnog uopcavanja: »Kada je Tales, koji se oko 600. godine prije Krista proslavio kao mudrac iz Mileta, izložio je teoriju da je voda supstancija svih stvari, on je nacinio pogrešku uopcavanja; zapažanje da mnogi materijali sadrže vodu – na primjer zemlja ili živi organizam – bilo je pogrešno prošireno u pretpostavku da se voda nalazi u svakom objektu.«142 On se ne zaustavlja samo na Talesu nego prelazi i na kritiku onih najvažnijih, tako daje kritiku i Aristotela: »Filozof je svagda bolovao od opasnih pogrešaka pocinjenih na osnovu pogrešne analogije… Zabluda koju ova analogija otkriva primjer je za pogrešku nazvanu supstancijalizovanje apstrakcije. Jednu apstraktnu imenicu kao što je “razum” upotrebljavamo kao da se odnosi na neki entitet slican stvari. Na klasican primjer ovakve zablude nalazimo u filozofiji Aristotela, u njegovoj obradi problema forme i materije… Geometrijski objekti pokazuju da im se forma razlikuje od materije; forma se može mijenjati, dok materija ostaje uvijek ista. Ovo jednostavno svakidašnje iskustvo postala je izvor dijela filozofije cija je nejasnost ravna njegovom utjecaju, a koja je omogucila jedino pogrešku upotrebe jedne analogije… kada citamo Aristotela, osjecamo ponekad da on zaista ima na umu tu tricavu cinjenicu«143 I dalje nastavlja: »Forma je aktualna, a materija potencijalna stvarnost, zato što je materija kadra da na sebe uzme razlicite forme. Štoviše, smatra se da se odnos forme i materije otkriva iza mnogih drugih odnosa. Gornje i donje sfere i elementi, duša i tijelo, muško i žensko stoje u svemirskoj shemi jedno prema drugom u istom odnosu u kojem se nalaze forma i materija, Aristotel, ocigledno, vjeruje da te druge odnose objašnjava nategnutu usporedbu sa ovim osnovnim odnosom forme i materije. Tako se doslovnim tumacenjem analogije dolazi do pseudoobjašnjenja, koje zahvaljujuci nekritickoj uporabi slike, daje isti naziv mnogim razlicitim pojavama«144 On to zove bježanjem u analogizam Na isti nacin daje i kritiku Platonova ucenja: »Aristotelova doktrina o formi i materiji iskoristio sam kao jedan primjer za ono što nazivam pseudoobjašnjenje. Anticka filozofija još jedan primjer tog nesretnog oblika rasudivanja – Platonova filozofija. Pošto je Aristotel jednom bio Platonov ucenik, moglo bi se cak povjerovati da je ucitelj, obilno se koristio slikovitim jezikom i analogizmom, razvio je kod svog ucenika sklonost ka takvom nacinu mišljenja. Ali ja bih Platonovu filozofiju radije razmatrao bez obzira na djelovanje koje je ono imalo na Aristotela, što je cesto bio predmetom ispitivanja… « 145 Izvjesna uporaba pogrešne analogije Reichenbach vidi u Platonovoj teorija ideja koja leži izmedu matematicke i empirijske istine: »Medutim, logika njegove teorije upravo je tu pogrešna, cak i ako o njoj sudimo prema kritickoj ljestvici prilagodenoj njegovoj dobi. Umjesto objašnjenja dobivamo analogiju koja ga nikako ne može zamijeniti. Njom se briše bitna razlika matematickog i empirijskog saznanja. Ona zanemaruje cinjenicu da se 141 Ibid.str.38. 142 Ibid str.40. 143 Ibid.str.41. 144 Ibid.str.42. 145 Ibid.str.44.

167

“sagledavanje” nužnih odnosa suštinski razlikuje od sagledavanja empirijskih objekata. Služeci se analogijom a ne analizom, filozof na mjesto objašnjenja stavlja sliku i izmišlja svijet samostalne i “više” stvarnosti.«146 Osnovni izvor zabluda on vidi u vezi izmedu znanstvenog jezika i svagdašnjeg govora, dakle sukladno svom pozitiovistickom stavu problem prebacuje na podrucje semantike tako daje primjer pojma energije: »Fizicar koji govori o energiji sunceva zracenja ne bi sebi dopustio da je sunce energicno poput energicna covjeka. Takav bi jezik predstavljao ponovno vracanju predašnjeg znacenja.«147 Poslije ovakve analize Reichenbach pokušava da napravi granicu tj. omedenje naucne prave filozofije: »Vec sam rekao da nauka prestaje tamo gdje se želja za saznanjem zadovoljava pseudobjašnjenima, brkanjem analogije sa opcenitošcu i upotrebom slika umjesto naucno definiranih pojmova. Kao i kozmologije njegova doba, Platonova teorija ideja nije nauka, vec poezija: ona je proizvod uobrazilje, a ne logicke analize. Razvijajuci dalje svoju teoriju, Platon se ne usteže da otvoreno pokaže da je njegovo mišljenje misticno, a ne logicno: on teoriju ideja povezuje sa predstavom o seobi duša.«148 Za njega filozof govori nenaucnim jezikom, jer pokušava da odgovori na pitanje u vrijeme kada mu na raspolaganju još ne stoje sredstva za davanje naucnih odgovora. Dalje traži sa kritikom racionalizma konstatirajuci da izvor nejasnoca leži u takozvanim vanlogickim pobudama. »U prethodnom poglavlju pokazali smo da u filozofskim sustavima nejasni pojmovi potjecu iz nekih vanlogickih pobuda koje se miješaju u procesu mišljenja… Nagon za mišljenje u slikama možemo nazvati vanlogickom pobudom, jer ona ne predstavlja oblik logicke analize, vec potjece iz mentalne potrebe koji su izvan oblasti logike.«149 Poslije ovakvog kritickog odnosa prema filozofskim i ostalim promišljanjima koji se, po njemu, koriste vanlogickim pobudama jednostavno se postavlja pitanje; kakvo je onda rješenje moguce? Reichenbach traži riješene u matematici kao utocištu sigurnosti i empirijskim znanostima cija je osnovna metoda promatranje. U stvari empirijska znanost predstavlja pravi izvor znanja koja uspijeva odoljeti pogrešnim uopcavanjima uspješnim spojem matematicke metode i metode promatranja.150 Za njega je stav racionalizma, koji ima korijena u Platonovoj filozofiji kao negacije uloge promatranja, da se do istine može doci samo putem razuma potpuno pogrešan i predstavlja plod vanlogickih motiva koji leže u težnji ka izvjesnosti. »U psihološkom pogledu, sav racionalizam u širem smislu rijeci potjece iz jedne vanlogicke pobude, to jest pobude koja se ne može opravdati logikom – iz traganja za izvjesnošcu.«151 On povezuje racionalizam i povjerenje u matematiku kao izvjesnu misticnu vezu, iako ne za sav racionalizam. »Naravno, racionalizam nije uvijek mistican. Sama logicka analiza može poslužiti za utvrdivanje nekog znanja koje smatra apsolutno izvjesnim, ali ipak povezanim sa svakidašnjim iskustvom ili naucnim znanjem. U moderno doba nastali su razliciti sustavi te ne misticne naucne vrste.«152 Mada se Reichenbachova teza može nazvati zanimljivom, ipak u svojoj kritici ponekad zapada u pojednostavljivanje koje ide cak i do trivijalnosti. Tako, na primjer, u 146 Ibid.str.49 147 Ibid,str,50 148 Ibid.str.51. 149 Ibid.str.54. 150 Matematika kao utocište sigurnosti i mjesto bez obmana. »Empirijska nauka, u modernom smislu tog izraza , predstavlja uspješni spoj matematickog metoda i metoda promatranja. Ne smatra se da su njeni rezultati apsolutno izvjesni , vec da su veoma vjerojatni i dovoljno pouzdani za sve prakticne svrhe.« (Ibid str. 56 ) 151 Ibid str.58. 152 Ibid str. 60.

168

opcoj kritici tvrdi da je težnja za izvjesnošcu koju postulira racionalizam posljedica “psiholoških” izvora, nekom vrstom nedozrelog sindroma “ocinstva”. Navedimo kao zoran primjer sljedeci citat: »Traganjem za izvjesnošcu psiholozi objašnjavaju kao želju za vracanjem u rano djetinjstvo, kada nas nisu mucile sumnje i kada smo se rukovodili vjerom u roditeljsku mudrost.«153 Ovakav stav, koji nam se cini veoma interesantan, ipak dovodi u izvjesni psihologizam i pojednostavljenje. Možda je ova neplauzabilnost Reichenbacha posljedica njegove potpune odbojnosti prema racionalizmu. Za njega traganje za izvjesnošcu jedna je od osnovnih zabluda, jer je povezano sa polaganjem prava na neko više znanje, zato se kao ideal uzimaju matematika i logika kao izvjesne znanosti. On dalje razmatra logiku a posebno dedukciju tj. gdje se zakljucak izvodi iz drugih iskaza. I tvrdi da je vrijednost dedukcije u tome što je ona isprazna (ovo je dobra opaska koja podrazumijeva logicke strukture, kao i matematicke ne donose same po sebi materijalne istine). Po njemu: »Logicka funkcija dedukcije upravo se sastoji u prenošenju istine iz jednog iskaza u drugi – ali dedukcijom se može postici samo to. Ona ne može da ustanovi sinteticku istinu ukoliko neka druga sinteticka istina nije vec poznata.«154 Dakle, logicka nacela su analiticka i ovdje ovaj pojam analiticka podrazumijeva razumljiva po sebi. Slicno kao kod Kanta spoznajnu vrijednost imaju sinteticki sudovi, koji su produkt zapažanja, ali oni su po prirodi podložni sumnji i ne mogu nam dati apsolutnu izvjesnost. Ovdje nastaje problem da se znanost koja po svojoj prirodi sinteticke treba da dobiju ideal deduktivne strukture. Ovi stavovi su bliski Kantu: »Ako se napredak filozofije sastoji u otkrivanju znacajnih pitanja. Kantu treba dodijeliti visoko mjesto u njenoj povijesti zato što je postavio pitanje o postojanju sinteticke apriorne istine.«155 No, za Reichenbacha kao logickog pozitivista, ovaj problem je Kant iznio na svjetlo dana, ali ga nije uspješno riješio. Apsolutno se po Reichenbachu trebaju se odbaciti sinteticki sudovi apriori i kao izvor pogrešnosti ovakvog stava on upravo navodi razvoj matematike, tj. fizike. Poznato je da Kant, iako nije bio znanstvenik, cesto isticao Newtonovu klasicnu mehaniku kao dokaz postojanje sintetickih sudova apriori. Tako su po Kantu, na primjer, zakon o održanju ili zakon o uzrocnosti tipicni primjeri sintetickih sudova apriori. Reichenbach kao kontra argument navodi suvremenu fiziku, kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti, gdje su ti principi, a narocito o uzrocnosti, diskutabilni pa samim tim gube apodikticnu izvjesnost. Tako Reichenbach hrabro konstatira: »Da je Kant doživio da vidi današnju fiziku i matematiku, on bi možda, veoma lako se odrekao filozofije sintetickih sudova apriornih istina.«156 Kako je ovakav argument cesto korišten kao ilustracija ili, još oštrije, kao dokaz o nepostojanju sintetickih sudova apriori, moramo dati izvjesne napomene. Ovakvi dokazi u svakom slucaju nisu plauzabilni jer u sebi sadrže izvjesnu cirkularnost, na primjer ako Newtonova mehanika ne može pokazati postojanje sintetickih sudova apriori ona ih ne može ni opovrci. Naime, razvoj znanstvenih teorija ne mogu donijeti takvu odluku, barem ne u vidu dokaza. Prvo, odnos izmedu klasicne mehanike i teorije relativnosti, odnosno kvantne mehanike nije odnos rivalskih teorija i one u principu ne opovrgavaju jednu drugu, prije bi se reklo da predstavljaju razliciti opis razlicitih fizickih realnosti. Drugo, još važnije, ako je na primjer, kvantna mehanika revidirala zakon uzrocnosti spram klasicne mehanike to ne znaci da ne postoji sinteticki sudovi apriori, tj. možemo reci zakon o uzrocnosti ne spada u klasu sintetickih sudova apriori, dok na primjer, zakon o održanju ima svojstva sintetickih sudova apriori. I, trece, zakljucak da razvoj fizike obara postojanje 153 Ibid str. 62. 154 Ibid str. 63. 155 Ibid str. 65. 156 Ibid str. 65.

169

sintetickih sudova apriori, bio bi plauzabilan ako bi se suvremene fizikalne teorije pokazala kao apsolutno istinite, tj. kada bi imali status apsolutnih istina, a koje bi onda bile u poziciji odlucivosti jeli postoje sinteticki sudovi apriori ili ne. Ovdje imamo dvije mogucnosti; ili cemo pretpostaviti da su suvremene fizikalne teorije apriori istinite, ili ce, što je najvjerojatnije, suvremene fizikalna teorija biti samo još jedan aproksimativni model opisa koji je podložan daljnjoj reviziji. U oba slucaja ni kvantna mehanika ni teorija relativnosti ne mogu dati dokaz o nepostojanju apriornih istina, jer u prvom slucaju je sama pretpostavila apriornost, što je dovodi u kontradikciju sa negiranjem postojanja apriornih istina, a u drugom slucaju je samo “približna istina” i kao takva može samo postaviti hipotezu o nepostojanju sintetickih sudova apriori što nije dovoljno da bi se oni odbacili.

8.2. Empiricki pristup – uspjeh i neuspjeh Odbacujuci mogucnost racionalistickog pristupa ka spoznaji, pri cemu se cini kako je i on sam podlegao pogrešnim analogijama svodeci sve te filozofe koji jedino matematiku nazivaju idealnim oblikom saznanja i tako kaže: »Takvu smo filozofiju nazvali racionalizmom. Osim Hegela i njemu slicnih filozofa, nacionalisti drže da matematika predstavlja idealni oblik saznanja; ona daje obrazac po kojem se uoblicuje filozofsko saznanje.«157 Smatra da je najznacajniji predstavnik empirizma u Grckoj bio Demokrit. Po samom svom stavu da je izvjesnost zabluda racionalizma on pretpostavlja da su najznacajniji empirici helenistickog svijeta ustvari skeptici: » …Karneades ( II vijek prije Krista) uocio je da dedukcija ne može pružiti takvo saznanje, zbog toga ona samo izvlaci zakljucke iz danih premisa, te ne može da utvrdi da li su aksiomi istiniti.«158 Suprotno racionalizmu,159 empirizam, dakle, umanjuje znacaj svijesti svodeci njegovu ulogu na svodenje reda medu utiscima idejama: upravo taj sreden sustav zovemo znanje. Ovako postavljena stvar, još se više pojednostavljuje situaciju a to je odnos spram empirizmu, gdje ce se bilo koji ne-deduktivizam ustvari uglaviti u apsolutnu dihotomiju racionalizam – empirizam. Zato nije cudo da se u staroj Grckoj skeptici, koji su uocili slabosti deduktivnom zakljucivanju, smatra najznacajnijim empiristima. Možda bi bilo interesantno navesti jednu metaforu, slikovit prikaz odnosa izmedu racionalizma i empirizma, dakako sa stajališta empirizma. Baconova slikoviti prikaz odnosa ove dvije filozofije: U jednoj raspravi o filozofskim sustavima, on nacionaliste usporeduje sa paucima, koji iz vlastite supstancije ispredaju paucinu, dok starije empirici predstavljaju mrave, koji sakupljaju gradu a nisu kadri da u njoj otkriju poredak; novi empirici, tvrdi on, nalik su na pcele, koji sabirahu i vare gradu dodajuci joj dio vlastite supstancije, te tako stvaraju proizvod bolje kakvoce. Prije svega, dakle, po Reichenbachu empirizam mora napustiti ili bolje receno mora da prebrodi ideal, koji se provlaci od helenskih vremena, apsolutne izvjesnosti. Po njemu tu je povijesnu ulogu, tzv. približavanje znanstvenoj filozofiji ucinio kriticki empirizam. Tako kaže: »Britanski empirizam morao je da prebrodi upravo taj helenski ideal apsolutne izvjesnosti spoznaje, koji je bio uoblicen po uzoru na matematiku. U tome se i sastoji njihova povijesna funkcija, funkcija pionira naucne filozofije.«160 157 Ibid str. 96. 158 Ibid str. 98. 159 Razumljiva je bliskost racionalizma i teologije pošto se ne zasnivaju na culnom opažanju. Odnos izmedu racionalizma i empirizma slikovito prikazan: »Oprecnost izmedu ove dvije vrste filozofa, mada se na obje strane podjednako jako osjeca, nije simetrican: dok racionalisti drže empiristu za moralnog nižeg, empirist smatra da je racionalist lišen zdrava razuma.« (Ibid.str. 99) 160 Ibid str. 104.

170

No, za Reichenbacha empirizam se nalazi pred svoje dvije dileme, a obje se odnose na poznati problem indukcije; ili, prvo, radikalni empirizam, koji ne prihvata nikakve druge rezultate osim analitickih iskaza, a tada se ne može služiti indukcijom te se mora odreci svakog iskaza o buducnosti. I, drugo, empirizam koji prihvata induktivni zakljucak, a time prihvata ne analiticko nacelo koje se može izvesti iz iskustva, te tako odbacuje empirizam. Tako on dolazi do zakljucka da klasicni empirizam kao i racionalizam dolazi do izvjesnom smislu u kontradikciju.161 Neobicna ravnoteža izmedu racionalizma i empirizma, oboje je u kontradikciji: »Racionalizam ne može riješi problem empirijskog znanja zato što ga tumaci kao matematicko znanje i tako razum pretvara u zakonodavca fizickog svijeta. Ali taj problem ne može da riješi ni empirik, … ali ogranicavajucu moc razuma na postavljanje analitickih nacela, on nailazi na novu teškocu, na nemogucnost da opravda metodu pomocu kojeg se empirijsko saznanje prenosi iz prošlosti u buducnost, to jest na nemogucnost da objasni prorocku prirodu spoznaje.«162 Po Reichenbachu naucnici se nisu bavili ovim problemima jer oni koji djelaju imaju cesto više uspjeha oni koji razmišljaju što da cine. Ovako postavljena stvar namece treci put, koji je za njega u sadržana u teoriji vjerojatnosti. Bez obzira na ovaj interesantan zahvat, on ce se ubrzo suociti sa problemom subjektivizma što sa sobom nosi pojam “vjerojatnosti”. On navodi da se problemom vjerojatnosti bavio i Hume ali: »Empirici, ukljucujuci i Humea, proucavali su prirodu vjerojatnosti u više navrata; no oni su došli do zakljucka da je vjerojatnost subjektivna i da važi za nazor ili vjerovanje, koje su oni razlikovali od spoznaje.«163 On opravdava ovakav stav jer nije postojala fizika suvremenog doba koja je iskoristila ovu matematicku disciplinu u svom opisu: »To novo shvacanje spoznaje nije se moglo razviti u okviru Newtonove fizike. Na rješenje problema indukcije moralo se cekati dok se nije pojavilo novo tumacenje spoznaje, koje je proizišlo iz fizike dvadesetog vijeka.«164 Razmatrajuci odnos filozofije i znanosti, a posebice u odnosu spram fizike, Reichenbach, uocava da je napredak potonje može zahvaliti svojoj metodi Na podrucju filozofije u vrijeme kada Newtonova mehanika uzima svoj potpuni zamah, dolazi do izvjesnog spoznajnog rješenja u obliku Kantovog kopernikanskog obrata.165 No, za njega niti napredak mehanike pa ni Kantovo rješenje nisu dali dugorocno pozitivne rezultate, i ne samo to, prividan uspjeh mehanike koji je u svom napredovanju koristila hibridno induktivno deduktivno zakljucivanje zapada u istu slijepu ulicu u koju je zapadala i filozofija. Metoda i domena njene djelotvornosti nisu sadržane u njoj samoj po Reichenbachu: »Gradeci zamršenu mrežu deduktivnih i induktivnih zakljucaka, klasicna fizika je razvila 161 Spoznaja dobivena promatranjem ogranicava se samo na prošlost i sadašnjost a buducnost se promatranjem ne spoznaje. Kako racionalizam tumaci empirizam po Reichenbachu: »Empirijsku nauku nacionalista tumaci kao sustav cija osnovna nacela moraju biti pouzdana poput matematike; empirik pouzdanost matematike zamjenjuje pouzdanošcu promatranja ali zahtijeva da recenice koje se odnose na buducnost budu isto tako pouzdani kao što su recenice koje se odnose na prošlost. Stoga racionalist dospijeva do problema zašto priroda mora da slijedi razum, a empirik se suocava sa pitanjem kako da pouzdanost zapažanja prenese na predvidanje.« (Ibid. str.112.) 162 Ibid str. 110. 163 Ibid str. 113. 164 Ibid str. 114. 165 Za Reichenbacha suština Kantove filozofije je sadržana u sljedecem: »Stoga se induktivno zakljucivanje upotrebljava samo za iznalaženje pojedinacnih fizickih zakona, a ne koristi se za utvrdivanje opcih principa, kao što je princip uzrocnosti, koje nam namece razum. Pošto mi pouzdano znamo da uzrok postoji, indukcija se opravdava kao orude njegova iznalaženja. Kant vjeruje da je ovim obrazloženjem pobio Humovu kritiku indukcije. Izvjesnost sintetickih apriornih istina djeluje tamo gdje se empirik povlaci u skepticizam: to je suština Kantove filozofije. « ( 128 )

171

veoma djelotvornu metodu predvidanja; ali ni fizicar ni filozof ne bi bili kadri da odgovore na pitanje zašto bismo se na te metode oslanjali pri daljnjem predvidanju.«166 On pretpostavlja da upravo nepostojanje prave univerzalne metode dovelo je klasicnu mehaniku do one mrtve tocke kao što je to bio slucaj i sa filozofijom. Po njemu, fizicari su i dalje vršili promatranja i postavljali teorije, nižuci uspjeh sa uspjehom, sve dok nije na mrtvu tocku dospjela i sama fizika. Iz te krize izašla je nova znanost, a po Reichenbachu to rješavanje krizne situacije omogucilo je i filozofiji da krene novim putem. Zbog svega ovoga Reichenbach traži jedno novo rješenje koji ce biti rezultati jedne Znanstvene filozofije. Tocka njegovog rješenja krize filozofije i krize mehanike, koja je nastala pojavom STR i kvantne mehanike, jeste u redefiniciji osnovnih pojmova kao što su prostor, vrijeme, uzrocnost itd. Za njega su to pitanja od fundamentalne nužnosti jer sa jedne strane Kantov apriorizma nije zadovoljio rješenje tog problema, a fizika ih nije postavljala i zbog toga upravo tu treba da pocne naucna filozofija.

8.3. Znanstvena filozofija Nužnost stvaranja jedne znanstvene filozofije, kao što i sam naziv kaže, prema Reichenbachu je sadržana s jedne strane u razvoju znanosti koja se svojim razvojem i specijalizacijom dovodi u poziciju potrebe stvaranja jedne opce slike, a ta opca slika prevazilazi mogucnosti parcijalnih rješenja, tj. oni se nalaze u domeni filozofskog promišljanja. Tako on kaže: »Matematicari, fizicari ili biolozi koji su željeli da riješe tehnicke probleme svoje nauke uvidjeli su da nisu u stanju da nadu rješenje ako prethodno ne odgovore na izvjesna opca, filozofska pitanja.«167 Na drugoj strani tradicionalna filozofija, po njemu, gubi dah u otkricima s modernom znanošcu i zbog toga mora napraviti korak bliže ka znanosti u obliku znanstvene filozofije. »Filozofi tradicionalne škole cesto odbijaju da analizu nauke prizna za filozofiju, te i dalje poistovjecuje filozofiju za pronalaženje filozofskih sustava. Ona ne shvaca da su filozofski sustavi izgubili znacaj i da je njihovu ulogu preuzela filozofija nauke. Znanstveni filozof ne plaši se takvog opterecenja. On se laca posla, a staromodnom filozofu prepušta da iznalazi filozofske sustave, za koje može biti mjesta u filozofskom muzeju zvanom povijest filozofije.«168 Mi necemo ulaziti u podrobniju analizu njegovih rješenja, ali navedimo neke bitne rezultate.

8.3.1. Priroda geometrije Njegov je stav da je propast ideje sinteticke apriorne istine posljedica razvoja matematike a posebice geometrije. Za njega je geometrija nastala kao empirijska nauka (etimologija rijeci geo-metros), za razliku kao što smo vidjeli kod Poincarea. Gauss je prvi postavio problem empirijske odredenosti fizicke geometrije. Kod ovog osnovni problem je problem kongruencije, a na nju se može gledati samo kao pitanje definicije, a ne promatranja. (tijela na razlicitim mjestima nisu dana rijecju 'jesu' jednake dužine nego kažemo da su jednake dužine)

166 Ibid str. 131. 167 Ibid str. 136. 168 Ibid str. 140.

172

Po njemu relativnost geometrije sadržana u sljedecem: »Iskazi o geometriji fizickog svijeta, prema tome, suvisli su tek pošto se postavi koordinativna definicija kongruencije. Ako izmijenimo koordinativnu definiciju kongruencije, dobit cemo drugaciju geometriju. Ovu cinjenica naziva se relativnošcu geometrije. Uvodi pojam normalnog sustava, kao odgovor na neokantovsko i Poincareovo shvacanje geometrije prostora. Tako on kaže: »Prostor nije oblik poretka pomocu kojeg promatrac gradi svoj svijet, vec sustav odnosa poretka koji važi za cvrsta tijela pri prenošenju i za svjetlosne zrake, te otuda izražavaju veoma opcu osobinu fizickog svijeta, a ova sacinjava osnovu svih drugih fizickih mjerenja – to je ishod razvoja moderne fizike i matematike. Zacudo, ovim dugackim putem vracamo se, konacno, onamo odakle smo krenuli: geometrija je nastala kao empirijska nauka u Egipcana, Heleni su od nje nacinili deduktivnu nauku, a napokon je postala ponovo empirijska nauka pošto je najsavršenija logicka analiza otkrila mnoštvo geometrija od kojih jedna i samo jedna jeste geometrija fizickog svijeta.« 169 Za njega nestaje geometrije kao sustava sintetickih apriornih istina i za njega se ona dijeli na apriornu – dakle matematicka i analiticka ili sinteticka, dakle fizicka i empirijska. Ovaj je korak veoma bitan i fundamentalan jer otvara put empirizmu: »Tako se matematicka geometrija svela na analiticku istinu, a sinteticki dio geometrije prepušten je empirijskoj nauci. Racionalisticki filozof izgubio je svog najmocnijeg saveznika, te je za empirizam put bio otvoren.«170 Dakle, potpuno u opreci spram Poincarea koji je, kao što smo vidjeli, geometrijske istine sveo na razinu konvencije, za Reichenbacha primijenjena geometrija ili sinteticka geometrija je tipicno empirijska znanost. Ovakvom “materijalizacijom” geometrije racionalizam gubi svog najveceg saveznika, a empirizam potpunu pobjedu. U daljnjem dijelu vidimo ukratko kako Reichenbach rješava druge probleme kao što je na primjer problem uzrocnosti itd.

8.3.2. Prirodni zakoni Pojam uzrocnosti zauzima po Reichenbachu najznacajnije mjesto, u stvari pod uzrocnim zakonom naucnik podrazumijeva odnos koji ima oblik AKO – ONDA s tim što ti odnosi moraju važiti stalno (uvijek). Ovaj problem koji su još razmatrali i empirici a posebice Hume, Reichenbach rješava na sljedeci nacin: «Misao o nekakvoj povezanosti uzroka i posljedice, o nužnosti da posljedica slijedi uzroku antropomorfnog je porijekla i bez nje se može; pod uzrocnim odnosom podrazumijeva se jedino odnos AKO – ONDA UVIJEK, Ako bi se biskupska zgrada tresla kad god se na platnu prikazuje eksplozija, onda bi taj odnos bio uzrocan. Ništa nam drugo nije na umu kad govorimo o uzrocnosti.«171 Za njega od posebne važnosti je takozvani statisticki metoda koji je pokazao svoju vrijednost u odredivanju ireverzibilnih procesa a ovaj je opet povezan sa tijekom vremena. Statisticko tumacenje ima za njega fundamentalno znacenje jer se uvodi kao teorijska posljedica uzrocnost koja nema tu strogocu kao što je to slucaj kod uzrocnost, primjer klasicne mehanike O ovom problemu obrazovana su dva suprotna shvacanja; 1. prema prvom shvacanju upotreba statistickih zakona izražavamo jedno neznanje, primjer – kada bismo bili kadri da proracunamo kretanja svakog molekula fizicar ne bi morao pribjegavati upotrebi 169 Ibid str. 153. 170 Ibid str. 156. 171 Ibid str. 170.

173

statistickih zakona. 2. drugo shvacanje je potpuno suprotno i ono ne podržava vjerovanje u strogu uzrocnost vec istice da je naše zapažanje uzrocnosti prirodnog zakona uvijek posljedica stvarnog idealiziranog stanja stvari. Po ovom shvacanju mi nemamo pravo da pojam stroge uzrocnosti prenosimo u podrucje mikroskopskog svijeta. Ovaj problem je posebno aktualiziran u kvantnoj mehanici i u tzv. Heisenbergovoj relaciji neodredenosti. Dakle Reichenbach prihvacajuci ovaj drugi stav kao ispravan svodi zakone na zakone vjerojatnosti koji sada ima oblik AKO – ONDA U IZVJESNOM POSTOTKU. Ova promjena je korjenita i odnosi se i na samu logiku, tako umjesto implikacije obicne logike imamo implikaciju vjerojatnosti. Ovom pretpostavkom on ide još dalje tvrdeci da uzrocnost u obliku vjerojatnosti, kao što je slucaj sa prostorom i vremenom, definitivno obara Kantovu pretpostavku o postojanju sintetickih sudova apriori u koje spada i sud o uzrocnosti. Nova teorija atoma za Reichenbacha ugrozila je dosljednost fizike, jer dok je za neke pojave bilo potrebno cestino shvacanje svjetlosti za druge je bilo potrebno valno shvacanje. Pored toga znacajnu ulogu je dobio i matematicki formalizam koji neovisno od interpretacije dovodi do ispravnih zakljucaka. Tako on kaže: »Ovdje nailazimo na pojavu koja jasno pokazuje relativnu nezavisnost matematickog formalizma; matematicki simboli žive, da tako kažemo, za svoj racun, i do ispravnih rezultata dovode još prije no što covjek koji njima shvati dokraja njihovo znacenje.«172 Heisenbergova i Bohrova relaciji tj. princip neodredenosti, je korak od uzrocnog ka statistickom tumacenju mikrokozmosa. No, ovdje se postavlja još jedan problem a to je, da pitanje što je materija nije samo pitanje fizike nego postaje logicko filozofsko pitanje. Ovdje posebno nastaje izoštravanje problema spoznaje i odnosa subjekt – objekt. Rješenje problema iskaza koji se odnose na mikrokozmos Reichenbach vidi u tome da oni ne spadaju u provjerljive iskaze vec konvencije. Tako kaže: »Fizicka stvarnost može se opisati klasom ekvivalentnih opisa; mi odabiremo onaj od kojih nam je najpodesniji, a taj izbor pociva na pukoj konvenciji, to jest na proizvoljnoj odluci.«173 Po njemu, slom klasicne uzrocnosti ima implikaciju da se u nezapaženim objektima mikrokozmosa ne možemo govoriti na isti nacin kao i objektima makrokozmosa. Što se tice Bohrovog principa komplementarnosti, ovaj princip ne rješava problem nego ga samo imenuje. Tako kaže: »Treba napomenuti da se rijecju komplementarnost logicke teškoce jezika kvantne mehanike ne objašnjavaju niti otklanjaju, vec samo imenuju.«174 Odnosno: »Preispitivanje logike omogucilo je drukciji pristup tom problemu. Dvojni ili komplementarni jezik zamijenjen je jezikom koji se, zahvaljujuci obuhvatnijoj logickoj strukturi, može prilagoditi osobnosti mikrokozma kvantne mehanike.« Ovakav odnos prema statistickom tumacenju zakonitosti dovodi do nužnog odnosa prema logici i u tom podrucju se mora pojaviti revizija. 8.3.3. Moderna logika Simbolicka logika postala je jedna od izrazitih odlika naucne filozofije. Govoreci o povijesti logike on tvrdi da je pravi tvorac klasicne logike Aristotel koji je prvi odvojio oblik zakljucivanja od njegovog sadržaja. Tako kaže: »Proucavajuci logicke oblike Aristotel je nacinio odlucan korak ka nauci o logici i izricito formulirao neka osnovna nacela logike, kao što su nacelo istovjetnosti i nacelo protivrjecnosti … Na primjer,

172 Ibid str. 184. 173 Ibid str. 189. 174 Ibid str. 196.

174

Aristotelovom logikom ne može se dokazati da je Isak sin Avramov ako je Avram otac Isakov; njegova logika ne posjeduje sredstva za izražavanje oblika tog zakljucka.«175 Logika je ostala u svom prvobitnom obliku sve do Leibniza, a posebno radovima Boolea i De Morgana, koji su logiku izrazila preko simbolickog jezika poput matematickog obilježavanja. Za Reichenbacha stvaranje simbolicke logike predstavlja veliki korak jer razjašnjava znacenje i poboljšava logicko mišljenje. Izgradnja simbolicke logike omogucila je ispitivanje odnosa logike i matematike iz novog ugla. Zašto se proizvodima mišljenja bave dvije apstraktne nauke? Poduhvativši se da na to pitanje odgovore, Bertrand Russell i Alfred N. Whitehead dospjeli su do odgovora da je matematika isto što i logika, da je ona samo grana logike koja se posebno razvila s obzirom na kvantitativne primjene. Ono što je bitno, slicno kao i kod matematickih struktura, pokazao je posebno Russell da priroda matematicke nužnosti analiticka a što važi i za logiku, a odatle slijedi da ona nije sinteticka pa samim tim je i isprazna jer ne može reci ništa o fizickim objektima. Logika formulira jezicka pravila – zato je njena priroda analiticka i isprazna, odnosno logicki zakoni su nužno istiniti jer se ne mogu nikakvim empirijskim promatranjem pobiti. Govoreci o ispraznosti matematike Reichenbach kaže: »Mi ne omalovažavamo matematicko mišljenje ako ga nazivamo analitickim. Korisnost matematickog mišljenja potice upravo iz njegove analiticke prirode; baš uslijed svoje ispraznosti, matematicke teoreme su apsolutno pouzdane, te ih smijemo primjenjivati u prirodnim naukama. Upotrebom matematike nikad se ne može pobiti naucni rezultat, jer matematika nikad ne može da uvede u nauku neku nedokazanog skrivenog sadržaja.«176 No, ni formalna logika bez obzira na svoju analiticnost nije bila oslobodena nelogicnosti. Takav je primjer koji daje Russell, pojava antinomije teorije klasa. Tako na primjer naše klasifikacije postoji iscrpne, jer svako svojstvo mora biti ili pridodano ili ne pridodano, ali se onda postavlja pitanje gdje moramo klasificirati samo svojstvo pridodavanja a što je proturjecno. Obrazlaganju tipova Russell je dao ogranicenje koja se odnosi na jezicku upotrebu, tako na primjer svojstvo nekog svojstva višeg je tipa od svojstva neke stvari, a time se izbjegavaju odredene antinomije. Tako Reichenbach kaže: »Proucavanje antinomije i teorija tipova dovelo je do veoma važnog razlikovanja – do razlikovanja jezika i metajezika (naziv potice od grcke rijeci “meta”, što znaci “s one strane”). Dok obican jezik govori o stvarima, metajezik govori o samom jeziku; prema tome, kad gradimo kakvu teoriju jezika, mi govorimo metajezikom.«177 Odnosno: »Ako se ova dva jezika pobrkaju, mogu se izgraditi neke antinomije, pa je otud razlikovanje jezicnih razina nužan preduvjet logike. Recenica “To što upravo sada velim nije tocno” dovodi do protivrjecnosti, jer ona je netocna. Jedna takva recenica mora se smatrati nesuvislom, pošto govori o samoj sebi i sprecava nas da razlikujemo jezicke razine. Proucavanje metajezika dovelo nas je do jedne opce teorije znakova nazivane cesto semantikom ili semiotikom . . . pored toga što koristi matematici, simbolicka logika postala je znacajna i za druge nauke. Kad su fizicari otkrili da kvantna mehanika dovodi do izvjesnih iskaza cija se tocnost ili netocnost ne može dokazati, takvi iskazi su se mogli uklopiti u trovrjednosnu logiku, to jest u logiku koja pretpostavlja da se izmedu dvije vrijednosti kojima se mjeri istinitost, izmedu tocnosti i netocnosti, nalazi kategorija neodredeno.«178 Rješenje na kome Reichenbach insistira jeste jedna nova nauka, jedna moderna logika koja bi obratila pozornost na samu semantiku jezika a što je sukladno logickom 175 Ibid str. 220. 176 Ibid str. 226. 177 Ibid str. 228. 178 Ibid str. 229.

175

pozitivizmu. Za razliku od simbolicke logike sa diskretnim rješenjima istinitosti i lažnosti javlja se viševrjednosna logika sa jednom ljestvicom od 0 do 1. Za njega ukidanje simbolicke logike predstavlja nužni korak u fundamentalnoj znanosti, a u konacnici u filozofiji i znanosti predstavlja dokidanje deduktivne koncepcije a samim tim i glavno oružje racionalizma. Sa takvim zakljuckom nastavlja se sa daljnjom analizom tj. problemom predvidanja i problemom indukcije.

8.3.4. Saznanje predvidanja Govoreci o razlici izmedu dedukcije i induktivnog zakljucivanja Reichenbach daje prednost ovom drugom, po tome što nije isprazno i što dovodi do zakljucaka koji nisu sadržani u premisama. Dakle po njemu induktivni zakljucak predstavlja orude predvidanja znanosti, ali tom razlikom što induktivni zakljucak ne primjenjujemo za iznalaženje kakve teorije vec za njeno opravdavanje podacima do kojih smo došli promatranjima. Ovdje on želi da naglasi cinjenicu da hipoteticko – deduktivni metoda koji se koristi u znanosti može poprimiti iracionalni oblik nagadanja ako se pomiješaju kontekst otkrica sa kontekstom opravdanja. U kontekstu otkrica indukcija nema znacajnu ulogu kao što ne postoje pravila za neko otkrice, nego ona ima ulogu samo u kontekstu opravdanja. No, i ovdje opravdanje neke teorije ne može biti potpuno što i jeste problem logickog empirizma, ali taj problem Reichenbach pokušava riješiti uvodenjem pojma vjerojatnosti, po kojoj mi prihvacamo onu teoriju koja je najvjerojatnija. No, iako je prividno riješen problem opravdanosti neke teorije podrobnijom analizom se da pokazati da se problem odluke, odnosno potvrde teorije prebacuje u ravan vjerojatnosti. Stvar je u tome što se vjerojatnost može dvojako tumaciti, kao što je primjer racionalizma koji pretpostavlja vjerojatnošcu kao produkt razuma u odsustvu razloga. Tako i sam Reichenbach rezignirano zakljucuje: »Htjeli bismo da vjerujemo da je teorija vjerojatnosti oduvijek spadala u djelokrug empirizma, ali historija vjerojatnosti dokazuje da to nije tocno. Uvidajuci neophodnost pojmova o vjerojatnosti, racionalisti modernoga doba pokušali su da postave racionalisticku teoriju vjerojatnosti . . . Možda Boolovu logiku vjerojatnosti treba klasificirati kao racionalisticku; a izvjesno da je Keynesova simbolicka teorija vjerojatnosti racionalisticka, jer pokušava da vjerojatnost tumaci kao mjerilo razložnog vjerovanja . . . Za racionalista, stupanj vjerojatnosti je proizvod razuma u odsustvu razloga.«179 Dakako, da on napada tumacenje vjerojatnosti koje daje racionalizam predstavlja ostatak spekulativne filozofije, a dok, po njegovom mišljenju, empirizam ispravno definira vjerojatnost kao ucestalost. No, ovakvo shvacanja vjerojatnosti kao što priznaje i Reichenbach dovodi do dvije osnovne teškoce; prva teškoca pricinjava upotreba induktivnog zakljucka jer vjerojatnost koja se oslanja na induktivni zakljucak sadrži u sebi Humeovu kritiku po kojoj ona nije apriorna ni aposteriorna, druga teškoca jeste tumacenje vjerojatnosti kada se iskazi odnose na pojedinacne slucajeve gdje je njezina upotreba nesuvisla. Kao osnovni pojam u interpretaciji vjerojatnosti Reichenbach uvodi pojam “pozit”: »Pojam pozita je kljuc za razumijevanje predvidackog saznanja. Iskaz o buducnosti ne može polagati pravo na tocnost; uvijek smo kadri da zamislimo da ce se desiti nešto suprotno ocekivanome, i ništa nam ne jamci da se u buducnosti nece ostvariti ono što je danas plod mašte . . . Metoda ogleda i greške jedino je postojece orude predvidanja. Predvidacki iskaz je pozit; umjesto da znamo njegovu istinitost, mi znamo jedino njegovu procjenu, koja se odreduje s obzirom na njegovu vjerojatnost . . . Humeovom kritikom 179 Ibid str. 236.

176

indukcije, zato što se nije oslobodio jednog osnovnog racionalistickog postulata, postulata da se istinitost sveg znanja mora moci dokazati . . . Po tom tumacenju, njegovu istinitost ne treba dokazivati; tražiti se može samo dokaz da on predstavlja valjan ili cak najbolji pozit kojim raspolažemo. Takav dokaz u stanju smo da damo, pa na taj nacin možemo riješiti induktivni problem.«180 Konacno on zakljucuje da za indukciju treba naci opravdanje izvan teorije vjerojatnosti, jer sama teorija vjerojatnosti pretpostavlja upotrebu indukcije. Takoder, pokušava indukciju opravdati samom potrebom pokušavanja tako slikovito objašnjava na sljedeci nacin: »Covjeka koji izvodi induktivne zakljucke možemo usporediti sa ribarom koji baca mrežu u nepoznat dio oceana – on ne zna da li ce uloviti ribu, ali zna da mora bacati mrežu ako želi da je ulovi. Svako induktivno predvidanje slicno je bacanju mreže u ocean prirodnih zbivanja; mi ne znamo da li cemo imati dobar ulov, ali bar pokušavamo da ga ostvarimo, i to uz pomoc najboljih sredstava kojima raspolažemo.«181 Tako na kraju dobivamo osnovni niz spoznaje kod Reichenbacha. Svako znanje je vjerojatno znanje i ono se potvrduje u smislu pozita ( tj. najvjerojatnije teorije ili skupa iskaza) a ujedno metoda iznalaženja ovog pozita postiže se samo indukcijom. (Ovakav stav kritizirao i sam B. Russell ) Na kraju ovog kratkog razmatranja navedimo njegov odnos prema problemu spoznaje uopce koji se naziva funkcionalno shvacanje spoznaje.

8.3.5. Funkcionalno shvacanje spoznaje U ovom poglavlju Reichenbach razmatra problem spoznavanja uopce. Odmah na pocetku pokušava, kako on kaže, odrediti i napasti racionalizam tj. spekulativnu filozofiju: »Spekulativnu filozofiju odlikuje transcendentalno shvacanje saznanja, po kojem saznanje prevazilazi opažljive predmete i ne proistice iz culnog opažanja. U naucnoj filozofiji saznanje se shvaca funkcionalno, kao orude predvidanja, a culno promatranje kao jedino prihvatljivo mjerilo istinitosti sintetickih iskaza.«182 Logicki empirizam koji svoji naziv dobiva po tome što se u analizi spoznaje služi metodom simbolicke logike, za njega, razlikuje se od spekulativne filozofije što se koristi funkcionalnim shvacanjem znanja, tako kaže: »Po ovom tumacenju, saznanje nas ne upucuje na neki drugi svijet, vec ovozemaljske stvari prikazuje tako da vrši funkciju koja služi odredenoj svrsi, svrsi predvidanja buducnosti.«183 Ovdje se spoznajni sadržaj, a što je jedna od osnovnih karakteristika logickog empirizma, smatra sustavom znakova pri cemu su znaci fizicki predmeti kao što kaže Reichenbach ovi znaci svoju suglasnost postižu putem konvencije, tako na primjer rijec “kuca” odgovara kuci itd. Znaci se spajaju tako da neki njihovi spojevi, koji nazivamo recenicama, odgovaraju stanjima stvari. Za njega provjerljivost predstavlja nužan dio teorije znacenja, tako kaže da je racionalizam uvijek vjerovao da postoji znacenje po sebi, a empirici su uvijek isticali da znacenje ovisi o provjerljivosti. Dakle, teorija provjerljivosti znacenja neophodan je dio naucne filozofije. Do ove filozofije moglo se doci tek pošto se teorija spoznaje rasteretila sinteticke apriorne istine i ostatka spekulativne filozofije koji je stremio svijetu entiteta odvojenog od opaženih predmeta itd. kao primjer navedimo sljedeci citat: »A dokaz da je

180 Ibid str. 243. 181 Ibid str. 247. 182 Ibid str. 253. 183 Ibid str. 256.

177

saznanje funkcionalno, da ono predstavlja najbolje orude predvidanja, nije se mogao dati prije nego što je vjerojatnost bila protumacena na zadovoljavajuci nacin.«184 Kao što i logicki empirizam, tako i Reichenbach suocava sa problemom opaženih i neopaženih entiteta a on to pokušava riješiti uvodenjem pojma “illata” što znaci predmeti izvedeni zakljucivanjem, a oni se razlikuju od concreta iz kojih je sacinjen svijet opaženih predmeta, kao i od abstracta koji predstavlja spojeve concreta. On prvi pojam odvaja od konkretnih objekata ili njihovih spojeva i njihovo postojanje za njega je jedino vjerojatno. On tvrdi da funkcionalno shvacanje spoznaje, tj. svodenja znacenja na provjerljivost prevazilazi tradicionalni spor izmedu idealizma i realizma, tako kaže da se i u nekim suvremenim shvacanjima pojavljuju ti stari oblici zato što se ne koristi funkcionalni pristup spoznaji: »Zacudo idealisticko shvacanje ega kao tvorca fizickog svijeta nedavno je dobilo novu podršku u izvjesnim tumacenjima kvantne fizike, koja se na nedopustiv nacin služe Bohrovom komplementarnošcu i Heisenbergovim stavom da se promatranjem izaziva poremecaj . . . Kvantnomehanicka neodredenost nema nikakve veze sa odnosom izmedu promatraca i njegove sredine. Ta neodredenost postaje važna tek kasnije, kad svijet najmanjih objekata treba izvesti iz svijeta vecih objekata.«185 Na kraju ovog kratkog razmatranja znanstvene filozofije Hansa Reichenbacha možemo dati neke osnovne primjedbe na njegova razmatranja. Kao i citav pravac logickog pozitivizma, tj. filozofi Beckog kruga, tako i Reichenbach u potpunosti sužava predmet i djelovanje filozofije tražeci izlaz samo u pozitivisticki orijentiranoj filozofiji. Sve probleme koje zasebne nauke ne mogu da riješe logicki empirizam proglašava pseudo-problemom u filozofiji. Mi cemo u sljedecem poglavlju obratiti pozornost na kritiku ovakvog pristupa, pa i citave konstrukcije Beckog kruga i logickog pozitivizma i u odredenim dijelovima kritika ce se odnositi i na stavove H. Reichenbacha koji pripada tom programu. No, ovdje bi smo ipak trebali napomenuti neke razlike unutar samog tog programa koji njega odvaja u nekim originalnim rješenjima. Navedimo samo neke razlike, kao prvo to je odnos prema problemu indukcije koga on rješava, ili pokušava da riješi uvodenjem vjerojatnosti i polivalentne logike. Necemo ulaziti u dublju analizu ovog rješenja jer se cini da je rješenje prividno i da se problem logickog statusa indukcije prebacuje na problem utemeljenosti vjerojatnosti. Takoder, daljnja situacija u filozofiji znanosti krenut ce potpuno drugim putem sa sasvim drugacijih pozicija u kome ce problem indukcije postati nebitan problem, kao što je to rješenje koje je dao K. Popper. Ovdje možemo napomenuti još jednu razliku koji ce u odredenom smislu omekšati stavove strogog zahtijeva logickog pozitivizma u polju teorije znacenja. Predstavnici Beckog kruga, kao što smo rekli, su ucili da su iskazi koji nemaju analiticko ili fizikalno, tj. sinteticko, znacenje potpuno besmisleni. Reichenbach smatra ovaj stav pogrešnim. On, naime, pretpostavlja da postoje sljedece tri vrste znacenja: znacenje kao fizikalna istina, logicko znacenje i nadempirijsko znacenje. Prvo je empirijsko-znanstveno, drugo – matematicko, trece je znacenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija. Dakle, za razliku od vecine logickih pozitivista, on pretpostavlja da postoje iskazi koji imaju nadempirijsko znacenje. Ovi iskazi su izrazi osobnih ili grupnih želja, ciljeva, emocija i volje; oni su izraz ne kognitivnih dijelova našeg duhovnog života. Jezik ovog oblika znacenja nije jezik istine vec vjerovanja, jezik emocionalno-voljne “argumentacije”. To je jezik metafora i slika koje bude i zadovoljavaju odredene ljudske emocije, želje, interese. Nad empirijskog znacenja su svi ne empiristicki, spekulativni filozofski sustavi. To su “individualisticke tvorevine” koje imaju funkciju slicnu funkciji umjetnosti – da bude 184 Ibid str. 259. 185 Ibid str. 268.

178

odredene emocionalno-voljne stavove da daju moralna naputak. No, njihovi iskazi ponekad imaju oblik kvazi-spoznajnih iskaza, iskaza koji pretendiraju da su otkrica suštine svijeta i covjeka, pravca kretanja povijesti i smisla života. Upravo, po Reichenbachu, na ovim pretendiranjima nice spekulativna filozofija. Svaki pokušaj da se logickom analizom ispituje spoznajna vrijednost ove filozofije, nema nikakvog smisla, jer spoznaja stvarnosti u tim filozofijama nema. Ove filozofije razumijemo, kaže Reichenbach, na osnovu psihološke analize, shvacamo ih kao svjedocanstva o iracionalnim stremljenjima i interesima. Znanstvena filozofija postavlja samo jedan zahtjev – za istinitim saznanjem stvarnosti. Upravo zato ona mora da napusti težnje starih filozofa i da bude samo logicka analiza znanstvene prakse pozitivnih, posebnih znanosti. Povijest spekulativne filozofije, po njemu, je povijest postavljanja pitanja na koje se nisu mogli dati nikakav istiniti odgovori. Filozof je postavlja pitanja, a odgovore je davao pjesnik. Metafizicari su pjesnici u filozofiji. Dakle, ovdje se vidi bitna razlika izmedu Reichenbacha i na primjer Carnapa, jer metafizicki iskazi nisu besmisleni nego se nalaze u na mjestu na kome ne bi trebali da budu. Odavde onda slijedi da znanstvena filozofija koju postavlja Reichenbach ne odbacuje metafizicke iskaze nego daje zahtjev da se oni “preorijentiraju”. Filozofija ne može postavljati ona pitanja na koja pozitivna, posebna znanost ne može dati odgovor. Zadatak znanstvene filozofije je da slijedi i objašnjava praksu posebnih znanosti. Ta filozofija ne pruža nikakva nova saznanja, jer nema drugog predmeta osim znanstvenikove prakse. Njen cilj je, prije svega, jasnost i znanstvena preciznost pojmova; njena metoda je metoda logicke analize znacenja znanstvenih pojmova. Kako kaže Reichenbach, jasnost misli je jedno od najfinijih intelektualnih uživanja – ucinimo ga najvišim ciljem filozofa. Ovdje smo ukratko dali nekakve razlike izmedu opcih stavova Beckog kruga i znanstvene filozofije H. Reichenbacha, ali su te razlike “kozmeticke” prirode i osnovne intencije ostaju na pozicijama logickog pozitivizma. U daljnjem djelu teksta obratimo pozornost na kritiku logickog pozitivizma uopce. No, prije toga ukratko ponovimo neke osnovne stavove logickog pozitivizma cija se filozofija znanosti tj. teorijska osnovica zove još i lingvisticki obrat.

8.4. Lingvisticki obrat Kako je vec nagovješteno lingvisticki obrat u anglo-americkoj filozofiji imao je za rezultat jedno krajnje oskudno i jednostavno videnje znanosti. znanost je svedena na svoj krajnji proizvod, na clanak objavljen u casopisu, a i taj se proizvod nije tretirao kao rezultat nekog procesa, nego kao skup tvrdnji u analizi kojih se apstrahira od vremena i od mjesta na kojem je nastao i od osobe koja ga je formulirala. Zadaca filozofije znanosti kao logike znanosti jest analiza logicke strukture tog skupa iskaza i ocjena njegove koherencije i vjerodostojnosti. Time su definirane logika znanosti i tzv. kontekst opravdanja, provjeravanja, potvrdivanja, potkrepljivanja teoretskih tvrdnji znanosti. uz njih se dopušta postojanje tzv. konteksta otkrica ili nastanka znanstvenih teorija, ali je on potpuno prepušten psihološkim, socijalnim, kulturnim i povijesnim istraživanjima, koja ne spadaju u filozofiju znanosti. Dakle, slika znanosti koju iscrtava logicki empirizam posve je jednostavna i Ernan McMullin (1974) uspio ju je sažeti u svega tri teze. Evo tih teza:

179

L-teza ili logicizam glasi: »Opravdanje znanstvenih tvrdnji mora, u principu, biti iskazivo u obliku formalnih pravila logickog zakljucivanja«. Ova se teza oslanja na podjelu skupa znanstvenih iskaza, koji tvori neku znanstvenu teoriju ili tekst, na dva podskupa: podskup iskaza o opažanjima i podskup teoretskih iskaza. Prva klasa iskaza tvori tzv. jezik opažanja, a druga jezik teorije. L-teza kaže da se postupak opravdanja neke teorije ili neke teoretske tvrdnje svodi na uspostavljanje logicke veze izmedu ova dva podjezika. Nakon što je cvrsta logicka veza uspostavljena i znanstveni jezik logicki homogeniziran, jednostavnim uvidom ustanovljuje se istinitost ili lažnost empirijskog iskaza, koja se onda širi cijelim sustavom. Intencija je logickog empirizma da i sve druge epistemološke probleme transformira u logicka pitanja. F-teza ili fundamentalizam glasi: »Znanost mora poceti od nekog fundamenta koji je izvan svake sumnje, bio taj temelj skup prvih nacela ili skup iskaza o opažanjima ili nešto trece«. Ova je teza zajednicka svekolikom filozofskom razmišljanju o znanosti. znanost mora posjedovati temelje koje sama ne može ispitivati, jer je to par excellence posao filozofije. Logicki empirizam je samo utoliko empirizam što za temelje uzima iskaze koji govore o iskustvu, o opažanjima, pretpostavljajuci da je onaj neposredni uvid u istinitost ili lažnost takvih iskaza objektivan i nadasve pouzdan. I-teza ili induktivizam glasi: »Znanosti primjereni nacin zakljucivanja je indukcija, jer ona u biti znaci napredovanje od neproblematicnih iskaza o opažanjima prema problematicnim teoretskim iskazima, od pojedinacnih slucajeva k generalizacijama«. Drugim rijecima receno, opce teoretske tvrdnje podložne su reviziji iskljucivo »odozdo« u onoj mjeri u kojoj se razvija tocnost opažanja i širi podrucje motrenja. Revizija se, medutim, može ticati samo stupnja opcenitosti iskaza ili teorije. Na drugi nacin izrecene ove teze zahtijevaju da znanje bude izvjesno, konacno i jedinstveno, a pretpostavljaju da je svijet na koji se znanost odnosi homogen, jednoslojan i kauzalno ureden. Izvjesnost spoznaje implicira konacnost, tj. utvrdivanje istine u konacnom postupku na nacin koji ce iskljucivati naknadno propitivanje. Jedinstvo spoznaje osigurano je temeljima, intersubjektivnim jezikom opažanja zajednickim svim znanostima. Homogenost, jednoslojnost i kauzalna uredenost predmeta skrivena je u logicizmu s kojeg se na svijet prenosi logicka homogenost, linearna sekvencijalnost i jednoznacna povezanost rekonstruiranog znanstvenog jezika kao slike svijeta. I pored instrumentalizma na koji je logicki empirizam upucen zbog kritike svake metafizike, prešutno se pretpostavlja, a medu znanstvenicima i otvoreno zagovara, homomorfizam jezika i svijeta. Otvoreno zastupanje homomorfizma u tzv. znanstvenom realizmu, koji izvrsno koegzistira s tri naveden teze, održava u životu ne samo korespondentnu teoriju istine, nego i toliko kritiziranu teoriju odraza. Naša filozofija smatra da je s teorijom odraza definitivno obracunala na Bledskom kongresu. S teorijom odraza nije teško “obracunati”, tj. naci mnoštvo argumenata protiv. Medutim, obracun je definitivan tek onda kada se izgradi i osigura alternativa. Rasprava koja u filozofiji znanosti traje izmedu realizma i instrumentalizma pokazuje koliko je teško tu alternativu formulirati. Premda je I-teza bitan dio konteksta opravdanja ili provjere znanstvenih teorija, dakle jedne u osnovi bezvremene tematike, ona ujedno na izravan nacin odreduje model razvoja, ili tocnije rasta, znanosti koji logicki empirizam može zastupati. Povijesnost znanosti, ako je ta rijec uopce primjerena, tice se iskljucivo njene kumulativnosti koja se ocituje, s jedne strane, u proširivanju opažanja, a s druge, u nadogradivanju sve opcenitijih iskaza. Teorija koja je jednom verificirana ostaje to zauvijek, a nova opažanja ili bivaju pod tu teoriju naprosto supsumirana ili zahtijevaju njeno proširenje. U potonjem slucaju ako se malim dopuna materija na da protegnuti na nova opažanja stvara se nova teorija koja medutim prethodnu obuhvaca kao svoj poseban slucaj. U stvari stara teorija postavši “poseban

180

slucaj” biva utopljena u novu teoriju u skladu s logicistickim zahtjevom logicke homogenosti. Razlikovanje i jednoznacna logicka povezanost opažajnog i teoretskog osiguravaju dakle vremenski kontinuitet i kumulativnost, a to znaci esencijalnu atemporalnost znanosti. Posebno jezik opažanja zajednicki svim istraživacima bez obzira na mjesto i vrijeme njihova stvaranja garantira zajednicko i nepromjenljivo znacenje svih pojmova pa prema tome i usporedivost tvrdnji teorija koje vremenski slijede jedna drugu. Time je nadalje osiguran i zajednicki skup podataka u odnosu na koji je moguce procijeniti valjanost hipotetskih konkurentnih teorija. U logickom empirizmu vlada potpuni ontološki, lingvisticki, metodološki i epistemološki monizam.

181

9. Neki primjeri kritike pozitivistickog programa Idealan jezik znanosti zamišljen je kao rekonstrukcija postojece znanosti u skladu s one tri teze, ali i kao norma prema kojoj se ravna sve što pretendira na znanstveni status. Normativni zahtjev medutim implicira mogucnost, tj. “morati” podrazumijeva “moci”, pa ako se pokaže da normativni ideal nije ujedno i moguci ideal tada se on pretvara u cistu konstrukciju i praznu utopiju. Upravo to dogodilo se s idealnim jezikom znanosti. ispostavilo se da niti matematicka fizika, koja je po opcem uvjerenju bila najbliže idealu, nije u stanju oživotvoriti normu, da njena racionalna rekonstrukcija u skladu s tri teze vodi njenom drasticnom osiromašenju. Prve kritike logickog pozitivizma na njegovom vlastitom terenu, tj. na terenu filozofije prirodnih znanosti, zapocele su u ranim pedesetim godinama i kulminirale kasnih šezdesetih. Grosso modo one su se kretale u tri pravca. Meta prvih kritika bilo je kljucno razlikovanje opažajnog i teoretskog. U svojoj Patterns of Discovery Hanson (1958) je uspio, nadovezajuci se na rezultate Gestalt psihologije, nekih uvida povijesti znanosti i Wittgensteinove analize jezika u Filozofskim istraživanjima (1953), pokazati kako opažanje nije neovisno o teoriji i da stoga opažajno i teoretsko unutar svake pojedinacne teorije tvore jedinstvenu cjelinu. Ako odista i najtemeljitiji pojmovi, pojmovi opažanja u sebe ukljucuju teoretska opredjeljenja, u skladu s onom Einsteinovom izrekom da tek teorija odreduje što se može mjeriti, tada i znacenje iskaza opažanja ne proizlazi samo iz njihove privilegirane veze s predmetom, tj. s vanjezickim svijetom, nego i iz uloge koju iskaz ili pojam igra unutar teoretsko-opažajnog sklopa. Stoga se ne mogu provjeravati pojedinacne tvrdnje, kako je to lijepo Quine (1960) pokazao, nego samo citave teorije. Dalja je posljedica da se dvije razlicite konkurentske teorije ne mogu pozivati na isti skup empirijskih podataka, što dovodi u pitanje mogucnost njihovog usporedivanja i racionalnog izbora medu alternativama. Hansona je prerana smrt sprijecila da iz kritike prede u konstruktivnu izgradnju nove filozofije znanosti, dok se Quine u clanku Epistemology Naturalized (1968) opredijelio za svojevrsni naturalizam. Drugu liniju kritike u gotovo isto vrijeme otvorio je Toulmin i drugo, sve možda do današnjih dana, ostao u njoj gotovo usamljen. L-teza pretpostavlja da je svaka znanstvena teorija znanstvena samo ako medu njenim pojmovima i iskazima postoji cvrsta logicka veza koja se dade formalizirati i reducirati na logicki kalkil. U malom djelu The Philosophy of Science Toulmin (1953) nastoji pokazati da je svaka znanstvena teorija više od skupa iskaza i više od logickog kalkila; da svaka od njih sadrži modele kao svojevrsne oblike reprezentacije i tehnike izvodenja (inferring techniques) koje nisu strogo logickog karaktera. Time je skrenuo pažnju na ulogu modela, analogija i metafora u znanosti rastacuci mit o logickoj monolitnosti. Kasnije je Toulmin razvio ideju o znanstvenim teorijama kao populacijama pojmova i iskaza koje se bore za opstanak i tako se ukljucio u naturalisticki pokret. Najveci odjek imala je medutim kritika K. R. Poppera koju je publicirao vec davne 1934. godine, ali koja je anglo-americkom svijetu postala dostupna tek s engleskim prijevodom Logik der Forschung 1959. Popper se oborio na induktivizam i umjesto nacela pozitivne verifikacije istaknuo svoje nacelo falsifikacije ili opovrgavanja. Prvi korak u njegovom argumentu, kada se iskljuci neutemeljenost nacela indukcije koja je poznata još od Humea, zvuci kao dobar opis ponašanja znanstvenika. Oni odista vrlo cesto ignoriraju induktivna pravila baconovskog ili bilo kojeg drugog tipa i vrlo brzo nakon pregleda posve ogranicenog broja pojedinacnih slucajeva formuliraju opcenite zakljucke, da bi, medutim, te zakljucke tretirali ne kao induktivno verificirane tvrdnje vec kao radne hipoteze kojima dalje ispituju podrucje primjene ili istinitosti metodom pokušaja i promašaja. No drugi dio opisa po kojem znanstvenici vodeni moralnim motivom kriticizma usmjeravaju svoju 182

energiju nastojeci opovrci vlastite teorije posve je neadekvatan opis onoga što je Metron nazvao organiziranim skepticizmom znanstvenog kolektiva. Nacelo falsifikacije do krajnosti je zaoštrilo pitanje rasta ili razvoja znanosti, koje je Popper otvorio ali na koje nije uspio u potpunosti odgovoriti. Djelomicna primjena evolucijskog modela, koji se sveo na vrlo reducirani oblik formule “slijepo variranje i selektivno zadržavanje”, nije pružila zadovoljavajuce objašnjenje ocigledne kumulativnosti znanosti. Dosljedno nacelu falsifikacije povijest znanosti sastojala bi se u nizanju opovrgnutih i napuštenih teorija i pružala bi osnovu jedino za tzv. “pesimisticku indukciju”, po kojoj na temelju takve povijesti jedino što sa sigurnošcu možemo tvrditi jest da ce i naše današnje teorije u koje vjerujemo jednog dana biti opovrgnute, mrtve i napuštene. U svojoj kritici nije napustio L-tezu vec ju je odvojio od I-teze, tj. pokazao da ona može valjati i ako indukciju posve ignoriramo i zamijenimo dedukcijom. Naglašavanjem prolaznosti teorija Popper je težište pitanja o svojstvenosti ili racionalnosti znanosti pomaknuo s logicke strukture proizvoda na metodu kojom se rezultati, tj. teorije, medusobno usporeduju i osiguravaju svoj opstanak. Usprkos stalnoj mijeni znanstvenih teorija, bit znanosti, a to je metoda falsifikacije kao osnova fundamentalne kriticnosti znanosti, ostaje nepromjenljiva. I pored odlucnog i upornog ostajanja na terenu logike znanosti, teorija razvoja znanosti dovela je Poppera medu zacetnike naturalisticke linije.

9.1. Analiticki i sinteticki sudovi Jedan od najpoznatijih prigovora logickom pozitivizmu jeste podjela sudova na analiticke i sinteticke, a pošto ta podjela predstavlja nužan uvjet za program slijedi da je i citav konstrukcija u najmanju ruku “sumnjiva”. Vidjeli smo da su pozitivisti smatrali da su analiticke recenice (logike i matematike) univerzalno i nužno istinite na osnovu znacenja termina od kojih su sastavljene. Ako termini imaju isto znacenje, onda su “sinonimni”, ako se, na primjer, recenicom tvrdi i identitet izmedu dvaju sinonima, recenica je “tautologija”. Ova recenica je istinita “analiticki”, a buduci da je pozitivisticko shvacanje analiticnosti pocivalo na znacenju izraza, nije cudno što je posebna pažnja posvecena analizi izraza “znacenje”, “analiticnost” i ostalih semantickih termina. Analizu su se posebno posvetili kriticari pozitivizma koji su nastojali pokazati da pozitivisticko razlikovanje analitickog i sintetickog nije održivo zato što nisu pružene zadovoljavajuce definicije tih temeljnih termina. Obratimo, kao primjer, pozornost na pojam sinonimnosti koja ima bitno mjesto kod analitickih sudova. Sinonimnost je vezana uz analiticnost na sljedeci nacin. Recenica “A je B” analiticki je istinita “A” i “B” jesu sinonimni. Takav se postupak naziva salva veritate test, koji cemo pokazati na sljedecem primjeru; želimo znati imali izraz “covjek” isto znacenje kao i izraz “racionalna životinja”. Ustvari, želimo znati jesu li ta dva izraza sinonimi, a da bismo to utvrdili trebamo uciniti slijedece: u svakoj recenici tipa »Covjek je … « izraz “covjek” trebamo zamijeniti izrazom “racionalna životinja” cime dobivamo »Racionalna životinja je … «. Ako su sve istinite recenice tipa »Covjek je … « ostale istinite kada se “covjek” zamijenilo s “racionalna životinja” i ako su sve neistinite recenice ovoga tipa ostale neistinite kada se izraz “covjek” zamijenio s “racionalna životinja”, onda ovi izrazi doista imaju isto znacenje, odnosno oni jesu sinonimi. Odavde onda slijedi da recenica »Covjek je racionalna životinja« jest analiticki istinita recenica. Prema tome, salva veritate test trebao bi predstavljati kriteriji pomocu kojega možemo utvrditi koji su izrazi sinonimni, a time onda i koje su recenice analiticke a koje sinteticke. Tako na primjer Carnap daje definiciju sinonimnosti: »Dva izraza, koji sami nisu recenice, ali se javljaju u

183

recenicama, mogu imati isti smisao, isto znacenje, usprkos tome što su sacinjeni od razlicitih rijeci. Ta relacija, koju cemo oznacavati terminom “sinonimnost”, može biti definirana i na formalni nacin: dva se izraz nazivaju uzajamno sinonimnim ako se sadržaj bilo koje recenice koja sadrži jednoga od njih ne izmijeni ako taj izraz zamijenimo drugim. Tako, na primjer, izraz “5+2” i “4+3” jesu sinonimni, zato što sadržaj recenice nece bit izmijenjen ako u ovoj recenici “5+2” zamijenimo s “4+3” ili vice versa.«186 Medutim, problem je u tome što izgleda da je kriteriji, to jest test, zapravo cirkularan. Naime, da bi smo utvrdili jesu li neka dva izraza sinonimni, trebamo ih podvrgnuti salva veritate testu. U recenici »A je … « izraz “A” zamijenimo izrazom “B” i onda gledamo ima li »A je … « istu istinosnu vrijednost kao i »B je… «. Pitanje je kako to “gledamo” ima ju li »A je … « i »B je … « istu istinosnu vrijednost. Na osnovi cega tvrdimo da te dvije recenice imaju ili nemaju istu istinosnu vrijednost? Ocito je da se, kada se nastojimo utvrditi imaju li te dvije recenice istu istinosnu vrijednost, zapravo prešutno oslanjamo na pretpostavku da dani izrazi jesu ili nisu sinonimni. Ako nam salva veritate test da pozitivan rezultat - da neki izrazi jesu sinonimni – to ne znaci da je na nezavisan nacin utvrdeno da oni jesu sinonimni. Ono što je utvrdeno, u najboljem slucaju, jest to da smo i prije implicite vjerovali da dani termini jesu ili nisu sinonimni. Ovo znaci da sam test ne može reci ništa novo o sinonimnosti ni analiticnosti, jer je prema ovom i on odnosno njegova primjena tautološka, odnosno imamo cirkularnost. Samo ako vec vjerujemo da “A” i “B” imaju isto znacenje tj. da su sinonimni, samo ce onda i recenica »A je B« biti analiticka, i samo ce onda “A” i “B” zadovoljiti salva veritate test. Ukoliko navedeni test treba da izbjegne cirkularnost i da bi ga se moglo upotrijebiti kao kriterij sinonimnosti, potrebno je da njegovi rezultati budu u potpuno nezavisni od vec postojecih vjerovanja o sinonimnosti izraza. Medutim, njegovi su rezultati upravo u potpunosti zavisni od vec postojecih vjerovanja o sinonimnostima. Stoga izgleda da ovaj test ne može služiti niti kao kriteriji sinonimnosti niti kao kriteriji analiticnosti. Samo ova primjedba pokazuje da je sigurnost programa koji su zapoceli logicki pozitivisti postaje upitna. Tako nije cudno da, na primjer, Morton White tvrdi da ne postoji jasna ni oštra granica izmedu analitickih i sintetickih sudova jer kriteriji sinonimnosti zapravo zasnovan na kriteriju analiticnosti, isto tako ne postoji niti jasan i oštar kriteriji sinonimnosti. Tako on kaže: »tvrdnje modernih empiristickih “papa” predstavljaju neuspješne pokušaje ocuvanja dualizma srednjovjekovnih, skolastickih papa.«187 Za recenice koje su se tradicionalno smatrale primjerima bitnog pripisivanja sredinom dvadesetog stoljeca tvrdilo se da predstavljaju analiticke sudove, na primjer: »Svi su ljudi životinje«, »Svaki je brat muško«, »Svi su ljudi racionalne životinje« itd. S druge strane, za recenice koje su se tradicionalno smatrale primjerima akcidentalnog pripisivanja tvrdilo se da predstavljaju sinteticke sudove, na primjer: »Svi su ljudi dvonošci« ili »Svaki se brat ponaša suparnicki«. Kao tipican primjer problematicne podijele White navodi predikat “covjek”. On u svome tekstu navodi jedan zanimljiv primjer, tj. dva iskaza koja glase: »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« i iskaz »Svi i samo ljudi jesu bespernati dvonošci«. Logicki pozitivisti tvrde da je prva recenica istinita analiticki, a druga sinteticki a razlog leži u tome što “covjek” i “racionalna životinja” jesu sinonimi, a dok “covjek” i “bespernati dvonožac” nisu sinonimi. Ako se kriteriji analiticnosti svodi na kriteriji sinonimnosti, onda treba pronaci zadovoljavajuci kriteriji sinonimnosti. Ocigledno je da možemo odluciti izmedu sljedecih solucija; da “covjek” i “racionalne životinje” jesu sinonimi, odnosno možemo reci da svi i samo ljudi po definiciji jesu 186 R. Carnap, Philosophy and Logical Sinatx, AMS Press, New York, 1935, str 58. 187 M. White, The Analytic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski 1952. str 10.

184

racionalne životinje. Tada ce i salva veritate test biti zadovoljen na osnovi naše odluke. Medutim, izgleda da niti ovim putem ne možemo nigdje stici , jer za prirodni jezik ne postoji nikakva knjiga jednom zauvijek danih pravila. Pozitivisti su smatrali da mogu dati racionalnu rekonstrukciju jezika. Ova rekonstrukcija bi predstavljala eksplikaciju implicitno prihvacenih pravila jezika, kako u svakodnevnom tako i u znanstvenom jeziku. Razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova cesto se objašnjavala tvrdnjom da »analiticki sudovi jesu oni cije je poricanje samokontradiktorno«. (White) To bi znacilo da rednica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analiticki istinita zato što recenica »Nisu svi ljudi racionalne životinje« ili »Nisu samo ljudi racionalne životinje« predstavljala kontradikciju. Medutim, takvo objašnjenje ne može biti zadovoljavajuce jer je cirkularno. Naime, reci da recenica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analiticki istinita jest isto i što i reci da njena negacija jest kontradikcija. Bilo je pokušaja da se analiticnost i sinonimnost objasne terminima kontrafaktickih kondicionala. Znacenje tvrdnje da “covjek” i “racionalna životinja” jesu sinonimi bila bi, navodno, objašnjena tvrdnjom da »Da nam je bilo pokazano nešto što nije racionalna životinja to ne bismo nazvali covjekom«. 188 Ako je recenica »Da nam je bilo pokazano nešto što nije bilo racionalna životinja, to ne bismo nazvali covjekom« istinita, onda je istina i da su “covjek” i “racionalna životinja” sinonimi. Poanta je u tome, ako “A” i “B” doista jesu sinonimi, onda cemo svim onim i samo onim predmetima kojima pripisujemo predikat “A” pripisati i predikat “B”. Stoga kontrafakticka recenica tipa »Da nam je bilo pokazano nešto što nije racionalna životinja, to ne bismo nazvali covjekom« služi bilo kao stvarni, bilo kao misaoni eksperiment kojim utvrdujemo jesu li ili nisu “covjek” i “racionalna životinja” sinonimi. Medutim, izgleda da je stvar opet cirkularna, jer kontrafakticki eksperiment dat ce pozitivan rezultat samo ako vec smatramo da neki izrazi jesu sinonimi. Ovi i drugi pokušaji pokazuju da je nemoguce napraviti oštru razliku izmedu analiticki i sintetickih sudova. Ako nemamo pouzdanog kriterijima sinonimnosti i analiticnosti, onda niti u odredenom i poznatom kontesu ne možemo odrediti koji izrazio jesu, a koji nisu sinonimni. Tvrdnja da sinonimnost i analiticnost ovise o kontekstu i vrsti diskursa, ako je istinita, može doprinijeti razumijevanju prirode sinonimnosti i analiticnosti, ali ne može pružiti kriteriji za ustanovljavanje jesu li neki izrazi sinonimni ili nisu. Stoga White zakljucuje da nije moguce dati jasan i oštar kriteriji sinonimnosti: »Ne tvrdim da kriteriji analiticnosti i sinonimnosti nikada ne može biti dan. Tvrdim da nikakav nije bio dan i, više pozitivno, da ce prikladan kriteriji razliku izmedu analitickog i sintetickog vjerojatno uciniti razlikom u stupnju. Ako je to održivo, onda je dualizam koji dijeli i skolastici i empiristi uspješno doveden u pitanje. Analiticka filozofija više nece biti oštro odvojena od znanosti i nepremostivi jaz više nece dijeliti one koji vide znacenje ili biti i one koji skupljaju cinjenice.«189 Ovdje smo kratko razmatrali problem s kojim se susrece program racionalne rekonstrukcije jezika koju je zapoceo logicki pozitivizam, ali nisu samo to problemi sa kojima se suocio ambiciozni plan Beckog kruga. U daljnjem tekst navest cemo kritiku koja se odnosi na druge probleme koje sa sobom nosi ovakav pristup filozofiji znanosti, a to je kritika koju daje Quine i cija kritika najjasnije ogleda nepremostive probleme logickog pozitivizma.

188 M. White, Ibid.str. 326 189 M. White, Ibid. str. 330.

185

9.2. Quine – dvije dogme empirizma Povijest analiticke filozofije može se prikladno podijeliti na tri razdoblja uzimajuci kao povijesni okvir dva svjetska rata. Prvo je razdoblje utemeljiteljsko i seže do kraja prvog svjetskog rata – s Fregeom, Russellom i ranim Wittgensteinom kao glavnim junacima. Drugo je meduratno, neopozitivisticko, s Beckim i Berlinskim krugom kao težištem. Trece, poslijeratno, u mnogome je obilježeno Quineovim190 dijelom, pogotovo do pocetka sedamdesetih godina. Iako je na njega imao veliki utjecaj R. Carnap u pocetnim razmatranjima, on postoje jedan od glavnih kriticara ideja logickog pozitivizma. Prije nego što krenemo na analizu njegove kritike ponovimo još jednom stereotipne odrednice logickog pozitivizma. Atomizam i verifikacionizam u teoriji znacenja. Stajalište ima dva aspekta. Najprije atomizam: izjavna recenica odnosno sud jest jedinica odnosno atom znacenja. Ona ima znacenje relativno nezavisno od konteksta i od drugih recenica u jeziku. Znacenje vecih cjelina (recimo nekog diskursa, fizikalnog, biološkog, opcenito znanstvenog, ili svakodnevnog, ili religijskog) nastaje mehanickom kombinacijom znacenja recenicaatoma. U cemu se sastoji znacenje recenice? Odgovor: u okolnostima koje omogucuju provjeru (verifikaciju) njezine istinitosti. Na primjer, recenica »Kiša pada« tvrdi i znaci da cu, ako sam prikladno situiran, vidjeti padanje kiše (ili barem imati cvrsti i neopovrgljivi dojam da kiša pada). Ona dobiva svoje znacenje iz recenica koje se izravno provjeravaju iskustvom, pa ih cesto zovu recenice motrenja. To se ucenje o znacenju naziva verifikacionizam. Recenice koje se ni u nacelu ne daju provjeriti nemaju znacenje. Quine ukazuje na to da navedene kombinacija svodi znacenje na izoliranu provjerljivost i tvrdnju da su recenice provjerljive i imaju znacenje u izolaciji od cjeline jezika naziva «redukcionizam». Fundacionalizam u spoznajnoj teoriji. Naše spoznaje (kao i sva naša vjerovanja) dijele se na temeljne i utemeljene. Cijela spoznajna konstrukcija može se prikazati kao piramida: u temelju su jednostavna vjerovanja, bliska osjetilnom ili zamjedbenom doživljaju, a na vrhu opcenitija vjerovanja. Spoznajno teorijsko shvacanje po kojemu naša spoznaja ima takvu piramidalnu strukturu s jasnom podjelom na temeljna i na utemeljena vjerovanja naziva se fundacionalizmom, a zastupali su je filozofi poput Descartesa, Husserla, Russella i Reichenbacha. Vidimo da postoji analogija izmedu verifikacionizma u teoriji znacenja i fundacionalizma u spoznajnoj teoriji: oba polaze od temeljnih elemenata, vecinom zamjedbenim, a složene pojave (znacenjske ili spoznajne) utemeljuju jednoznacno u ovim jednostavnijim. Autonomija pojmovnih (analitickih) istina (i u skladu s tim strogo razlikovanje analitickog i sintetickog). Logicki pozitivisti razvili su na originalan nacin kantovsko razlikovanje analitickog i sintetickog i apriornog te aposteriornog. Usporedite sudove (U) »Svaka je udovica bila udana« i (T) »Svaka je udovica tužna«. Prvi sud izgleda nužno istinit, dok drugi, cak i ako je istinit, sigurno nije nužan. Odakle nužna istinitost prvoga? Filozofska tradicija, od Kanta i Leibniza do Fregea i Beckog kruga odgovara: iz prirode pojmova odnosno znacenja rijeci, u ovom slucaju pojma “udovica” i “udana”. Udovica je bivša udana žena koja je izgubila supruga, i sud (U) samo 190 Willard van Orman Quine roden je 25. lipnja 1908. godine u Akronu (država Ohio). Glavno podrucje ranog interesa bile su mu matematika i filozofija i kada je saznao za B. Russella odlucio se za studij matematike (na koledžu Oberlin ) s posebnom naglaskom na logici.

186

rašclanjuje pojam odnosno znacenje rijeci “udovica”. Takvi su sudovi tradicionalno nazivaju analitickima. Nadalje, onaj tko poznaje hrvatski jezik (i uopce svatko tko ima pojam udovice) znade da je (U) istinit: za njegovu provjeru nije potrebno istraživanje o pojedinim udovicama da bi se ustanovilo jesu li bile udane. Zato su analiticki sudovi spoznajno nezavisni od iskustva, tj. apriorni. Za razliku od prvog, drugi sud nije nužno istinit. Prema Kantovu opisu on sintetizira dvije sastavnice koje su medusobno nezavisne – biti udovica i biti tužan – pa se zove sintetickim. Razlikovanje analitickih i sintetickih sudova je od Kanta na ovamo cvrsto ukorijenjeno u filozofskoj tradiciji. Logicki orijentirani filozofi predložili su tocnija odredenja analitickog i sintetickog (sud (U) je analiticki jer se može izvesti iz definicije udovice i iz logickih zakona, tvrdio bi Frege), zadržavši temeljnu zamisao. Odbacivši (kantovsku) zamisao da bi neki sinteticki sudovi mogli biti apriorni, oni su podrucje apriorne spoznaje suzili na analiticke sudove. Zapišimo to kao prvu pod tezu: i) Analiticki sudovi su apriori, a sinteticki su aposteriori. Apriorni sud jest sud koji je racionalno prihvacen (“potvrden”) bez obzira na ikakve empirijske cinjenice. Logicki pozitivisti bavili su se onda pitanjem odakle nužna istinitost analitickim sudovima. Najpopularniji odgovor glasi da je ona rezultata znacenja, a znacenje proizlazi iz konvencije (Carnap, Ayer). Prešutno je znacenje rijeci “udovica” odredeno konvencijom kao »udana žena koja je izgubila supruga«, i pozivanje na tu konvenciju objašnjava zašto je sud (U) nužno istinit. Ono ujedno objašnjava apriornost našeg znanja da je (U) istinito: to znanje ne ovisi o iskustvu (s udovicama) zato što pociva iskljucivo na poznavanju jezicnih konvencija. Možemo stoga ucenje logickih pozitivista sažete u sljedecu podtezu. ii) Analiticki sudovi su istiniti na temelju znacenja, tj. na temelju konvencije koja uspostavlja znacenje. Poseban slucaj analitickih istina jesu logicke istine. Pozivanje na analiticnost i objašnjenje konvencijom unutar logicko-pozitivisticke tradicije doživljeni su kao rješenje krajnje neugodnog problema: kako empiristicki objasniti ulogu logike i matematike. Tradicionalno empirijsko rješenje da su iskustvene znanosti jest nevjerojatno; s druge strane cini se da one nemaju nikakva iskustvenog sadržaja, a da su ipak smisaone i krajnje relevantne za znanost. Zamisao da su one prazne, istinite samo na temelju znacenja pa time i konvencije, izvlaci empirizam iz neprilike. Autonomija filozofske analize. Razlikovanje analitickog i sintetickog – ako je ispravno – otvara pogled na podrucje pojmovnih istina. U slucaju jednostavnih pojmova kao što je “udovica” i pojmovne su istine jednostavne. No, složeni pojmovi ocito podržavaju složene istine pa bi njihova analiza mogla biti i sadržajno zanimljiva. Logicki pozitivisti, kao i drugi analiticki filozofi meduratnog i ranog poslijeratnog razdoblja iskoristili su ovu mogucnost da bi unutar znanstvene kulture osigurali mjesto za samostalnu filozofsku djelatnost: filozofija je analiza jezika, znacenja i pojmova pa je tako autonomna u odnosu na znanost, cak i kada analizira jezik zanosit. Njihova je krilatica; filozofija je pojmovna ili znacenjska analiza. Tako se spoznajna teorija bavi definicijom spoznaje odnosno njezinoga rezultata, znanja, ontologija najopcenitijim pojmovima (kategorijama) koje se ticu bica i postojanja, etika pak znacenjem moralnih izraza. Razliciti su filozofi iz navedenih škola razlicito odredivali granice legitimnih filozofskih podrucja (neki su imali na primjer više razumijevanja za prakticku filozofiju ili estetiku, neki manje), no svi se slažu u tome da je filozofija znacenjska ili pojmovna analiza. Takvo odredenje filozofije umnogome je skromnije od klasicnih odredenja po kojima se filozofija bavi sadržajnim pitanjima. No, gubitak sadržajnosti djelomicno je nadoknaden samostalnošcu: filozofija je autonomna u odnosu na druge spoznajne djelatnosti, cak i u odnosu na znanost.

187

Quine je pocetkom pedesetih godina ovog stoljeca doveo u pitanje sve cetiri navedene teze. Grupirajuci prvu i drugu u jednu tvrdnju i posljednje dvije zajedno, on govori o »dvjema dogmama empirizma«. Moguce je da je jedan od korijena njegova suprotstavljanja bio americki pragmatizam, a drugi strujanja unutar samog Beckog kruga, posebno filozofija O. Neuratha – fizikalista i holista – koji se najmanje uklapao u stereotip logickog pozitivizma. U poznatom tekstu »Two Dogmas of Empiricism«, Quine tvrdi da je cjelokupna pozitivisticka filozofija zasnovana na dvjema dogmama. Prva je dogma razlikovanje analitickih i sintetickih sudova. Druga je dogma redukcionizam – stav da se svi sinteticki sudovi dadu svesti na jednostavnije i jednostavnije sve dok se ne dode do bazicnih sudova koji opisuju neposredno iskustvo. Smislenost i istinosna vrijednost svih složenih sintetickih sudova ovisi o tim bazicnim sudovima. Quine je tvrdio da su obje dogme ne održive. Mi smo u prethodnom dijelu pokazali kako je problematicno shvacanje pozitivizma o apsolutnom razlikovanju analiticnih i sintetickih sudova, no radi važnosti Quinova rada mi cemo ukratko dati i njegov pogled na ovu problematiku. Stav da su analiticki sudovi istiniti na osnovi znacenja termina od kojih se sastoje cesto se uzimao u smislu da su definicije termina od kojih se sud sastoji takve da ga cine istinitim. Medutim, ovdje se postavlja pitanje definicija definicije, odnosno pitanje je što znaci izraz “definicija termina”. U svom poznatom navedenom dijelu Quine razlikuje tri shvacanja definicije, i pokazuje da se sinonimnost i analiticnost ne mogu utemeljiti niti na jednom od ta tri shvacanja. Prema prvom shvacanju termina “definicija”, definicija nekog termina jest ono što stoji u rjecniku. “A” i “B” jesu sinonimi i recenica »A je B« jeste analiticki istinita ako i samo ako u rjecniku stoji da “A” i “B” jesu sinonimi. Problem s takvim shvacanjem izraza “istinito na osnovi definicije” jest u tome što rjecnici predstavljaju zapise vec postojecih semantickih odnosa. Lingvist ne postavlja definicije time što piše rjecnik, piši cu rjecnik on samo zapisuje vec postojece definicije. Prema tome, rjecnici ne predstavljaju izvore sinonimnosti i analiticnosti. Drugo shvacanje izraza “definicija” odgovara onome što Carnap zove eksplikacija. Eksplikacija nekog pojma ne sastoji se samo od bilježenja postojece definicije tog pojma, vec i od dodatne analize i preciziranja znacenja tog pojma. Dakle, eksplikacijom pojma djelomicno se i zadaje znacenje tog pojma. Medutim, problem je u tome što se znacenje samo djelomicno zadaje. Eksplikacija ne krece ni od cega, prilikom eksplikacije uzima se u obzir vec postojece znacenje koje se onda precizira i dotjeruje. To jest, i eksplikacija krece od vec postojeceg znacenja i vec postojecih sinonimnosti. Osim toga, za eksplikaciju nekog pojma koriste se drugi pojmovi koji isto tako vec imaju znacenje i koji, prema tome, vec od prije stoje u odnosima binomnosti ili slicnim, slabijim, odnosima s drugim pojmovima. Prema tome sinonimnost i analiticnost ne mogu se utemeljiti niti na eksplikaciji; time što smo shvatili znacenje izraza “eksplikacija” još nismo shvatili znacenje izraza “istinito na osnovi definicije”. “Eksplikacija” ne objašnjava “istinito na osnovi znacenja”, vec ga pretpostavlja i pociva na njemu. Trece shvacanje izraza “definicija” jest: »eksplicitno konvencionalno uvodenje notacije u svrhu pukog skracivanja. Ovdje definiendum postaje sinoniman s definiensom upravo zato što je bio stvoren zato da bi bio sinoniman s definiensom.«191 Takve se definicije javljaju u normalizacijama prirodnih jezika, logici i matematici. Ovakve su skracenice vrlo pogodne i korisne jer bitno ubrzavaju i olakšavaju racunanje ili bilo kakvo baratanje simbolima. Medutim, niti »eksplicitno konvencionalno uvodenje nove notacije u 191 W.V.O. Quin, “Two Dogmas of Empiricism”, Philosophical Review 60, u Zabeeh, Klemeke, Jacobson, 1974. str, 200.

188

svrhu pukog skracivanja« ne može nam pomoci da shvatimo sinonimnost i analiticnost. Pri tome, dakle, moramo napomenuti da uvodenje skracenica koje uveliko pomažu u razlaganju složenih iskaza, cija je ona skracenica ali i uvodenje pogodne skracenice ne objašnjava vec pretpostavlja sinonimnost i analiticnost. Stoga Quine zakljucuje da se znacenje izraza “analiticki istinita recenica” ne može pojasniti pozivanjem na “recenica istinita na osnovi definicije termina”. Isto nam tako izraz “sud istinit na osnovi definicije pojmova” nece pomoci prilikom shvacanja izraza “sud istinit na osnovi znacenja pojmova”. Možda se cini pretjeranim razmatranje oko razdvajanja analitickih i sintetickih sudova ali su ta razdvajanja bila nužna za osnovnu nakanu logickog pozitivizma. Pozitivisti su polagali velike nade u razvoj logike, ocekivali su da ce sistematska primjena logike na svakodnevni jezik riješiti vecinu, pa možda cak i sve filozofske probleme. Po tom je pitanju najviše ucinio Carnap. Medutim, ta se nada izjalovila i u slucaju podijele recenica na analiticke i sinteticke. Tako Quine kaže: »Cesto se sugeriralo da se teškoce u odvajanju analitickih od sintetickih tvrdnji u obicnom jeziku javljaju zbog nejasnoca obicnog jezika i da je razlika jasna kada imamo precizan umjetni jezik s eksplicitnim “semantickim pravilima”. To je, medutim, kao što cu sada pokušati pokazati, konfuzija.«192 Quineova se kritika, isto kao i u slucaju objašnjavanja analiticnosti pozivanjem na definiciju i salva veritate test, svodi na to da upotreba termina “analiticki istinito” u formaliziranom jeziku ne može objasniti upotrebu termina “analiticki istinito” u prirodnom jeziku zato što je pretpostavlja. Semanticka pravila umjetnog jezika mogu nam reci koje su recenice analiticke u tom jeziku. Medutim, tada znamo koje recenice jesu analiticke i koje nisu, ali još uvijek ne znamo što to znaci da te i te recenice jesu analiticke. »Ukratko, prije što možemo razumjeti pravilo koje pocinje s 'Recenica S je analiticka za jezik L0 ako i samo ako…' moramo razumjeti opci relativni termin 'analiticko za'; moramo razumjeti 'S je analiticko za L', gdje su 'S' i 'L' varijable.«193 Ako analiticnost objasnimo pozivanjem na semanticka pravila, onda opet ne znamo što je to analiticnost zato što je znacenje izraza “semanticka pravila” nejasno barem isto koliko i znacenje izraza “analiticko”. Ako kažemo da semanticka pravila jesu ona pravila koja znacenjski povezuju umjetni jezik s prirodnim, onda se razumijevanje analiticnosti u terminima semantickih pravila umjetnog jezika opet svodi na vec postojece razumijevanje analiticnosti iz prirodnog jezika. Buduci da se oštra i jasna granica izmedu analitickih i sintetickih sudova ne da uspostaviti niti pozivanjem na definicije pojmova, niti pozivanjem na salva veritate test, niti pomocu formaliziranih modela, Quine zakljucuje da takva granica ne postoji: »Ocito je da istinitost opcenito ovisi i o jeziku i o izvanjezicnoj cinjenici. Recenica „Brut je ubio Cezara” bila bi neistinita da je svijet bio drugaciji u odredenom pogledu, ali bi isto tako bila neistinita da se dogodilo da rijec “ubiti” ima smisao od “roditi”. Stoga se dolazi u iskušenje da se pretpostavi da se istinitost recenice nekako može rastaviti na jezicnu komponentu i cinjenicnu komponentu. Ako se prihvati ova pretpostavka onda izgleda razumno da u nekim recenicama cinjenicna komponenta treba biti nula; i da takve jesu analiticke recenice. Ali, usprkos svoj svojoj a priori plauzibilnosti, granica izmedu analitickih i sintetickih recenici naprosto nije bila povucena. Da se takva granica uopce može povuci jest neempirijska dogma empirista, metafizicka stvar vjere.«194 Doduše, Quine smatra da je podjela na analiticko i sinteticko plauzibilna u smislu da ukupno ljudsko znanje doista ima jezicnu, tj. analiticku i sinteticku, tj. iskustvenu komponentu, ali da je problem u tome što, kada se radi o pojedinim recenicama, te dvije komponente nije moguce razluciti. Tako Quine kaže: »Smatram da je govor o jezicnoj i cinjenicnoj komponenti u istinitosti svakog pojedinog iskaza besmislica i korijen mnogih 192 Quine, Ibid. str. 205. 193 Ibid.str. 205. 194 Ibid. str.207.

189

besmislica. Uzeta kao cjelina, znanost ima svoju dvostruku ovisnost o jeziku i iskustvu; ali taj se dualizam ne da u znacajnoj mjeri utvrditi u iskazima znanosti ako ih se uzme jednog po jednog.«195 Quine obrazlaže svoje odbacivanje apriornosti pozivanjem na novovjekovne znanstvene revolucije: matematicari su dvije tisuce godina mislili da je euklidska geometrija apriorno istinita, ali pokazalo se da su bili u zabludi. Zakljucak je vrlo radikalan: tobožnji apriorni sudovi naprosto su aposteriorni sudovi u koje vrlo tvrdo vjerujemo ; razlike su samo u stupnju, a nisu i nacelne. Preostaje dakle drugo rješenje koje bi moglo glasiti: tvrdnja da su analiticki sudovi istiniti temeljem znacenja, a znacenje posjeduju zahvaljujuci konvenciji. Quin se sa ovom tvrdnjom obracunavao vremenski najranije i to pocevši od kritike konvencionalizma (sredinom tridesetih godina prošlog stoljeca). On uzima za središnji primjer tobožnju konvencionalnost logickih i matematickih istina, i protiv nje navodi niz razloga: Prvo, ako bi smo i pretpostavili da su neke polazne istine (aksiomi) zadani konvencijom ostaje problem kako iz tih izvodimo sve ostale (logicko-matematicke) istine. Da li nam za svaki izvod treba nova konvencija? U tom bi nam slucaju trebalo potencijalno beskonacno mnogo konvencija, tako da konvencionalnost upada u beskonacan regres. Drugo, ako konvencionalnost znaci samo to da možemo proizvoljno odabrati neke sudove kao aksiome i onda iz njih izvoditi tocno prave teoreme logike i matematike, onda takva konvencionalnost nije ništa posebno: svaki sustav znanja – fiziku, biologiju i slicno – možemo urediti na taj nacin, stoga logika i matematika po tome nisu posebne u odnosu na empirijska znanja. Trece, neki matematicki sudovi (na primjer sudovi euklidske geometrije) u stvarnosti su bili odbaceni, i to s pravom, na temelju empirijskog iskustva. Dakle, ni ostali logickomatematicki sudovi ne bi smjeli biti imuni na promjenu. Tada je konvencija koja bi ih proglašavala imunima neopravdana. Cetvrto, pozivanje na konvenciju ništa ne objašnjava, pogotovo ne zašto priznajemo kao istinite upravo neke tvrdnje (na primjer princip neproturjecnosti), a ne neke druge. Poseban razlog protiv konvencionalizma odnosi se na proširenje konvencionalnosti s logike i matematike na druge navodno pojmovne istine (na primjer da se dorucak jede prije rucka). Konvencija je ili donesena javnom odlukom (eksplicitna) ili eventualno prešutna. No, takve istine (kao što je ova o dorucku) sigurno nisu predmetom eksplicitnog javnog dogovora. S druge strane, reci da je rtu na dijelu «prešutna konvencija» znaci samo reci da ljudi prešutno cvrsto prihvacaju takav sud, a to sudu ne daje nikakav nacelno drugaciji status od onoga koji imaju vrlo uvriježeni apriorni sudovi. Utjecaj kritike konvencionalizma bio je velik. Filozofija logike oslobodila se ideje konvencije, u filozofiji matematike otvoren je put umjerenom empirizmu. Dok je za Quinove ucitelje matematika bila grana logike cija istinitost pociva na konvenciji i znacenju, za njega je matematika srodna prirodnim znanostima, samo mnogo opcenitija, zapravo opceprimjenljivija. Matematika je sluškinja svih znanosti i taj «promiskuitet», kako ga Quine zove, njezina je posebnost. Predmeti o kojima matematika govori, napose skupovi, realni su, iako apstraktni, a o njima zakljucujemo kao što zakljucujemo o drugim teorijskim stvarima – elektronima, genima i slicno – polazeci od iskustva i promatranja i usvajajuci ona nacela koja daju najbolje ukupne rezultate. U dijelu o teoriji skupova i njezinoj logici Quine izvanredno jasno pokazuje dokle u teoriji skupova možemo doci cisto jezicnim i logickim sredstvima, a na kojoj je tocki potrebno postulirati postojanje tih neobicnih predmeta – skupova. U novijim Quineovim djelima prevladava sve više i 195 Ibid, str. 42.

190

realisticko shvacanje logike – logika nije više samo stvar jezika: »Logicka teorija, usprkos njezinoj velikoj ovisnosti o jeziku, više je svjetovno orijentirana negoli jezicno, a takvom je cini istinosni predikat«, piše on u Filozofiji logike. Vratimo se Quineovu napadu na razlikovanje analitickih i sintetickih istina. Ako je pobijen konvencionalizam, preostaje tradicionalna i od logickih pozitivista prihvacena pretpostavka da su analiticki sudovi istiniti temeljem znacenja i po tome se razlikuju od sintetickih. (»Dorucak se jede prije rucka« istinito je na temelju znacenja rijeci »dorucak« i »rucak«.) Quine je protiv te tvrdnje predložio sljedeci argument : jedini nacin da se ustvrdi što je tocno znacenje – kada dvije rijeci imaju isto znacenje pa su sinonimi – jest pretpostaviti da su neki sudovi analiticki, naime oni koji fiksiraju to znacenje («Dorucak je prvi obrok u danu»). Nema definicije znacenja i sinonimnosti koje ne bi pretpostavljale analiticnost, tako da se logicki pozitivisti vrte u krugu. Taj je argument bio vrlo brzo doveden u pitanje: vecina filozofskih važnih pojmova iz neke domene ne da se definirati pomocu pojmova izvan te domene, a to ne znaci da su besmisleni i neupotrebljivi. Drugi, implicitni Quineov argument poziva se na holizam znacenja: ako je istinit holizam, znacenje je neodredeno. Tada ostaje otvoreno pitanje je su li navodni analiticki sudovi doista nužno istiniti, ili samo prakticno korisni. U kasnijim spisima – iz posljednjih petnaestak godina – Quine priznaje da neke recenice imaju poseban status: «Postoje recenice koje ucimo prepoznavati kao istinite u samom procesu u kojem ucimo znacenje ove ili one od sastavnih rijeci». ( Schilpp, W. V.O. Quine, 1986, str 94.). Hrvatski govornik uci rijec «udovica» preko parafraze – Quine izbjegava govoriti o definiciji – u kojoj se izravno i izrijekom spominje «biti udana» ili «biti supruga». Isto tako, onaj tko nijece naše pravilo za upotrebu rijeci «i» naprosto nije naucio tu rijec. Navedene recenice su dakle znacenjski posebne. No, Quine odrice da one imaju poseban spoznajni ili metodološki karakter. Uvid u istinitost na temelju znacenja ne daje tim recenicama neki trajniji spoznajni status, drži on. Što je, medutim, s razlikovanjem puko jezicnih pitanja (na primjer hocemo li nevjencanu suprugu po smrti njezina partnera zvati «udovicom» ) od sadržajnih pitanja ( na primjer zašto udovice cešce umiru nego udovci). Zar nije to razlikovanje samo drugi pojavni oblik razlike izmedu analitickog i sintetickog? Quine to nijece: on predlaže da kao verbalna shvatimo ona pitanja koja se mogu izbjeci nekom parafrazom ( u našem primjeru možda tako da nadopunimo rjecnik izrazom «nevjencana udovica», pa je pitanje riješeno). No, ne uvodi li sam pojam parafraze pozivanje na istovjetnost znacenja izmedu polazne i parafrazirane tvrdnje? Ne, kaže Quine: prihvatljivost parafraze stvar je prakticne potrebe (možda »nevjencana udovica« nece proci na sudu, ali ce proci kao vrlo tocan opis statusa osobe nekome tko je zainteresiran za to da je oženi, ili pak kao prikladna etiketa u etnološkom istraživanju »porodice u transformaciji«). Time otpada potreba za pozivanjem na neki neutralni i objektivni pojam analiticnosti. Govoreci o drugoj dogmi, tj. o redukcionizmu, Quine kaže da: »Dogma redukcionizma preživljava u pretpostavci da svaki iskaz, uzet odvojeno od ostalih, uopce podliježe konfirmaciji ili infirmaciji. Moj protuprijedlog, koji u biti proizlazi iz Carnapove doktrine o fizickom svijetu iz Aufbau, jest da se naši iskazi o vanjskom svijetu suceljavaju s tribunalom osjetilnog iskustva ne individualno, vec samo kao jedinstveno tijelo. (…) Ideja definiranja simbola u upotrebi predstavljala je, kao što je napomenuto napredak u odnosu na nemoguci termin-po-termin empirizam Lockea i Humea. Iskaz, radije nego termin, s Fregeom je postao priznat kao jedinica koja podliježe empiristickoj kritici. Ali ono što ja

191

sada tvrdim jest da smo, cak ako uzmemo iskaz kao jedinicu, još uvijek izvršili prefinu podjelu. Jedinica empirijskog znacenja jest cjelina znanosti.«196 Radi jasnoce Quineovog stava moramo napomenuti da su pozitivisti bili “atomisti” u pogledu znacenja, a dok je on bio “holist”. Pozitivisti su smatrali da se znacenje bilo koje rijeci ili recenice, barem u principu, može do kraja rastaviti na sastavne elemente. Takva bi analiza u potpunosti iscrpila znacenje rijeci ili recenice. U slucaju znanstvenih teorija, bilo koja recenica je ili analiticka ili sinteticka. Možda se ponekad koristi kao analiticka, kao definicija, možda se ponekad koristi kao sinteticka, kao cinjenicna tvrdnja. Na primjer, » F = m ? a « može se interpretirati kao definicija sile, a može se interpretirati i kao cinjenicna, iskustveno provjerljiva tvrdnja o stvarno postojecim silama. Dakako, da bi se legitimno moglo upotrebljavati kao cinjenicna tvrdnja, potrebno je da postoji nezavisan nacin mjerenja sile, nacin u kojem nema pozivanja na masu i akceleraciju. Pozitivisti su vjerovali da analiza teorije uvijek može pokazati u kojem se smislu koristi dana jednadžba, kao i bilo koja druga recenica. Isto su tako vjerovali da analiza uvijek može pokazati u cemu se sastoji empirijsko znacenje apstraktnih termina teorije; da bi se to utvrdilo potrebno je razmotriti semanticka pravila koje termin vežu s neposrednim iskustvom. Termina kao što su masa ili akceleracija povezani su semantickim vezama s opisima procesa i nacina mjerenja. Kada se utvrde semanticka pravila za upotrebu termina, znacenje termina u potpunosti je utvrdeno. Ukratko, smatrali su da je uvijek, barem u principu, moguce tocno i u cijelosti utvrditi znacenje znanstvenih termina, isto kao i znacenje termina u svakodnevnom govoru. Smatrali su da proces semanticke analize, barem u principu, uvijek ima kraja. Quine je, s druge strane, smatrao da proces semanticke analize nikada nema kraja, da se znacenje termina nikada ne može u potpunosti utvrditi. Buduci da znacenje jednog termina ovisi o znacenju drugog, drugog o znacenju treceg itd., nikakva analiza nikada ne može doci do kraja. Znacenje termina sastoji se i u njihovoj vez s iskustvom, medutim, ne samo u njoj. Termini su znacenjski povezani i s drugim terminima koji su opet povezani i s iskustvom i s daljnjim terminima. Stoga niti veza s iskustva nije jasna i direktna, ona uvijek ovisi i o znacenju drugih termina. Neke od semantickih veza jesu bliže i jace, neke su udaljenije i slabije, ali ne postoji nikakva principijelna granica koja bi ih strogo dijelila. U krajnjoj liniji, svi su termini našeg diskursa povezani i cine jedinstvenu semanticku cjelinu. Quine se u svojoj analizi u velikoj mjeri oslanja na Duhema, koji je smatrao da krucijalni eksperiment nije moguc zato što opservacijske posljedice koje se testiraju nikada nisu opservacijske posljedice samo jedne hipoteze, vec uvijek posljedice cijelog niza hipoteza, na primjer o funkcioniranju mjernih instrumenata, mikroskopa itd. Stoga ono što se provjerava nikada nije jedna izolirana hipoteza, vec uvijek cijeli skup hipoteza. U slucaju da eksperiment ne uspije, uvijek postoji mogucnost da je za pogrešku odgovorna neka druga hipoteza, a ne o na koju smo nastojali provjeriti. Iz Duhemova argumenta Quine je izveo zakljucak da ono što se testira zapravo uvijek jest znanost kao cjelina uz zdravorazumska vjerovanja. Prema tome, smatra Quine, pozitivisticka redukcionisticka analiza koja bi korak po korak u potpunosti rastavila znacenje nekog empirijskog termina naprosto nije moguca. Ovdje moramo napomenuti da su mnogi zaštitnici logickog pozitivizma i protivnici holizma kritizirali ovaj Quineov stav, a posebice o opce postojecoj semantickoj povezanosti termina. Dakako, ova kritika, koja u mnogim dijelovima ima mjesta, nije uspjela da otkloni jednu stvarnu cinjenicu a to je kako semanticki atomizam logickog pozitivizma pruža prilicno grubu sliku. Možemo konstatirati da je kritika prve dogme bila više plauzibilna od kritike druge, a razlog leži u tome što je kritika o nemogucnosti jasnog 196 Ibid. str. 41-42

192

razgranicenja analitickih i sintetickih sudova ustvari bio problem koji je izoštrio upravo logicki pozitivizam. Ustvari možemo reci da je hipoteza o razdvojivosti analitickih i sintetickih sudova bila nužna hipoteza na kojoj je logicki pozitivizam gradio plauzibilnost svog epistemološkog sustava. Upravo zbog toga ta ideja dovedena do svoje krajnosti dovele je u krizu i samu heroju koja ju je pokušala iskoristiti za svoje interese. U drugom slucaju to pak nije tako jer odnos prema redukcionizmu suprotstavljen je dihotomican stav dat u obliku holizma. Sama ta situacija, kao kod svih dihotomicnih koncepcija, dovodi do situacije da se pravdaju jedni stavovi naspram drugih pri cemo je ocigledno da niti jedna koncepcija nema apsolutnu izvjesnost. Holizam zapravo ublažava insistiranje na verifikaciji. Iako sve tvrdnje imaju neku vezu s recenicama motrenja, ta je veze cesto vrlo daleka i neizravna. Široka prihvacenost Quineove alternative stoga je u mnogome doprinijela smrti klasicnog verifikacionizma. (Iako postoje neke nove i vrlo suptilne varijante, suvremena analiticka teorija znacenja uglavnom nije verifikacionisticka, a uopce nije verifikacionisticka u doslovnom, klasicnom smislu.) No, Quine cini još jedan radikalan korak i to upravo u pocetnim poglavljima knjige Rijec i predmet197 . Velike cjeline jezika i znanja mogu biti medusobno nesumjerljive i to na nacin koji onemogucuje da se iz jednog jezika tocno pogodi što hoce reci govornik drugog, na kakvu vrstu stvari hoce referirati. Quine to zove ontološkom relativnošcu. Njegov cuveni primjer iz navedene knjige i koji potaknuo cijelu jednu istraživacku tradiciju jest primjer lingvista koji proucava novo i nepoznato pleme u džungli, uceci plemenski jezik u konkretnim situacijama. Urodenik pokazuje na zeca i kaže »Gavagai« - kako to prevesti? Misli li urodenik na cjelokupni predmet, zeca, ili na mnoštvo »neodvojenih zecjih dijelova«? Koliko god podrobno lingvist ispitivao urodenika, stanovita neodredenost opstaje. Quine tvrdi da problem nije tehnicke, vec nacelne prirode – jezici i pojmovne sheme mogu se prevoditi samo u cjelinama (holisticki) i sa stanovitom neodredenošcu. Rezultat je umjereni relativizam koji proizlazi iz zapreka u prevodenju: »Zapreka je samo u tome da ce svaka medukulturalna korelacija rijeci i izraza biti uvijek samo jedno od iskustveno dopustivih korelacija, bila da ju je sugeriralo povijesno stupnjevanje ili gola analogija; nema niceg u pogledu takve korelacije o cemu ona može biti jedinstveno tocna ili pogrešna. Kad to kažem filozofiram, doduše, sa stajališta naše vlastite provincijske pojmovne sheme i znanstvenog razdoblja, ali ne znam ni za što bolje.« (Onotological Relativity, str. 25.) Quineova holisticka filozofija jezika i relativisticka ontologija uvele su u filozofiju jezika meke teme i pristupe neuobicajene za pozitiviste, a dobro poznate wittgensteinovskoj tradiciji i cak hermeneutici. Quineov nekadašnji sljedbenik i asistent Donald Davidson razvio je ove quineovske teme u plodnoj konfrontaciji sa svojim uciteljem. Problem “radikalnog” prijevoda i interpretacije, kako ga ilustrira položaj u kojem se nalazi naš lingvist u džungli, doveo je do znacajnih uvida u prirodu jezika i znacenja i postao jednim od glavnih polazišta suvremene rasprave o jeziku. On ima dalekosežne – i cesto neugodne – posljedice po odredenost znacenja i nalazivost predmeta na koji se jezicni izrazi odnose (“referiraju”). Ako rijec “KATZE” znaci macku samo zahvaljujuci ogromnoj kolicini pozadinskih pretpostavki, onda male promijene u dalekoj pozadini dovode do promijene znacenja. Isto tako, izrazi koji nisu na samom iskustvenom obodu – MACKA, a još više STIL, GEN, ili FUGA – dopuštat ce više raznovrsnih interpretacija spojivih s istim govornim i tjelesnim ponašanjem, medu kojima nema jedinstvenog tocnog izbora. Nažalost po kriticare, jezik je intersubjektivna, “javna” ili društvena pojava, i rijeci imaju samo ono 197 Navedena knjiga može se naci na hrvatskom jeziku u izdanju Kruzak: W.V.O. Quine, »Rijec i predmet«, Modrena filozofija, Zagreb. 1999. god.

193

znacenje koje govornici mogu jedan drugome prenijeti, objasniti, tako da pozivanje na cisto osobnu sferu ne pomaže. Quine opširno izlaže ovaj fenomen neodredenosti znacenja i neistraživosti referencije Po Quineovu sudu neodredenost znacenja (i referencije) seže u cjelokupno podrucje jezicnog i “mentalnog”, pokrivajuci sve opno što obuhvacaju humanisticke discipline. On stoga donosi prijedlog jedne posebne vrste dualizma: s jedne strane fizicka realnost (i fizikalna znanost) koja je odredena i neproblematicna, s druge strane “sve ostalo”. Taj je prijedlog imao ogroman utjecaj na suvremenu filozofiju. Neki su filozofi (Davidson, McDowell, Putnam u svojoj drugoj fazi, Rorty) ovu zamisao dalje razvijali, isticuci posebnost, “anomalnost” mentalne i znacenjske domene. Drugi su reagirali protiv nje, tražeci nacin da izbjegnu neodredenost i ujedine dva podrucja ( Fodor, Dretske, Millikan ). U daljnjem dijelu teksta upravo napravimo paralelu izmedu koncepcijski razlika, ili slicnosti, izmedu Quinea i logickog pozitivizma. Kao prvo vratimo se na odnos izmedu semantickog atomizma i semantickog holizma. Vec smo napomenuli kako je semanticki atomizam pružio prilicno grubu sliku, ali semanticki holizam izgleda takoder teško prihvatljiv. Dakako, Quineovo se gledište može interpretirati umjerenije; u smislu da znacenje bilo koje rijeci “može” ovisiti o znacenju bilo koje druge rijeci; ne da mora ovisiti, nego da može ovisiti. Mi naprosto nikada ne možemo biti sigurni s kojim je sve drugim rijecima dana rijec semanticki povezana. To može biti istina, ali u tome se slucaju radi o tome da se te veze mogu i trebaju otkrivati pažljivom semantickom analizom. Pored toga, ova se interpretacija Quinea vec približava pozitivistickoj tezi o “jedinstvu znanosti”. Pozitivisti su, pogotovo Carnap, smatrali da je teza o jedinstvu znanosti zapravo teza o jedinstvu jezika znanosti. To znaci da su iskazi svih znanosti, u principu, svedivi na iskaze fizike, a nije jasno kako bi to bilo moguce katkad termini razlicitih znanstvenih disciplina ne bi bili u nekakvoj semantickoj vezi. Neurath je u »Soziologie im Physikalismus« smatrao da tezu o jedinstvu znanosti najbolje podupire cinjenica da postoje predvidanja koja slijede iz razlicitih znanosti, na primjer meteorologije i psihologije. To ne bi bilo moguce kada bi termini tih dviju znanosti bili semanticki izolirani. No, to ni u kom slucaju ne znaci da znacenja termina meteorologije ovise o znacenjima termina psihologije, niti da krah neke teorije u jednoj oblasti može dovesti do revizije u drugoj oblasti. Pozitivisti su smatrali da su svi (empirijski) termini povezani time što govore o istom sjetu; time što su znacenja svih termina, u krajnjoj liniji, definirani pozivanjem na istu neposrednu danost. U pogledu redukcionizma pozitivisti možda nisu bili u pravu, ali izgleda da niti holizma ne daje adekvatno riješene. Mada se Quine smatra jednim od najznacajnijih borac protiv logickog pozitivizma u nekim stvarima se mogu povuci paralele izmedu nekih njegovih stavova i stavova “lijevog krila”198 ovog pokreta. Kao što smo vidjeli, pozitivisticka slika ljudskog znanja, a prema tome i cijela pozitivisticka filozofija, zasnovana je na pretpostavkama o 1) mogucnosti tocnog razlucivanja analiticke i sinteticke komponente i 2) mogucnosti tocne, korak po korak rekonstrukcije veze sinteticke komponente s neposrednim iskustvom. Quine smatra da su obje pretpostavke, koje ih ono zove dogmama, neodržive i da je, prema tome, neodrživa i pozitivisticka analiza znanosti i pozitivisticka filozofija u cjelini. Stog on predlaže videnje znanosti i ljudskog znanja u cjelini koje bi trebalo predstavljati alternativu pozitivistickom. Kao zoran primjer navedimo Quineov citat: »Ukupnost našeg takozvanog znanja i vjerovanja, od najuobicajenijih stvari zemljopisa i povijesti do najdubljih zakona atomske fizike ili cak ciste matematike i logika, jest ljudska tvorevina koja se sudara s 198 Lijevo krilo logickog pozitivizma Neurath, Carnap i Hempel; oni su smatrali 1) da je jezik konvencija i 2) da nema recenica koje bi u potpunosti bile imune na sumnju. Desno krilo pokreta cini li su Schlick, Waismann i Wittgenstein (u prvoj fazi svog rada); oni su smatrali 1. da postoji Jezik (s velikim J ) i 2. da postoji kategorija recenica imunih na svaku sumnju – onih koji govore o neposrednom iskustvu.

194

iskustvom samo po svojim rubovima. Ili, da promijenim metaforu, ukupna znanost jest kao polje sile ciji krajnji uvjeti jesu iskustvo. Konflikt s iskustvom na periferiji dovodi do ponovnih prilagodavanja u unutrašnjosti polja. Trebaju biti redistribuirane istinosne vrijednosti nekih naših iskaza. Reevaluacija nekih iskaza provlaci reevaluaciju drugih, zbog njihovih logickih meduzavisnosti – logicki zakoni samo su izvjesni daljnji iskazi sistema, izvjesni daljnji elementi polja. Ako smo redefinirali jedan iskaz, moramo redefinirati neke druge, one koji bi mogli biti logicki povezani s prvim ili koji bi mogli biti iskazi o samim logickim vezama. Ali cijelo je polje toliko subdeterminiramo svojim granicnim uvjetima, iskustvom, da mora postojati mnoštvo izbora o tome koje iskaze redefinirati u svijetlu bilo kakvog suprotnog iskustva. Niti jedno pojedino iskustvo nije povezano niti s jednim pojedinim iskazom u unutrašnjosti polja, osim indirektno kroz razloge ekvilibrijuma koji vrijedi za polje kao cjelinu. Ako je ovo gledište tocno, krivo je govoriti o empirijskom sadržaju jednog pojedinog iskaza – posebno ako je iskaz imalo udaljen od iskustvene periferije polja. Nadalje, postaje smiješno tražiti razliku izmedu sintetickih sudova koji vrijede kontingentno o iskustvu, i analitickih sudova, koji vrijede ma kako bilo. Bilo koji iskaz može biti istinit ma kako bilo, ako drugdje u sistemu izvršimo dovoljno radikalne prilagodbe. Cak i iskaz vrlo blizu periferije može se smatrati istinitim u svijetlu neodgovarajuceg iskustva pozivanjem na halucinaciju ili popravkom izvjesnih iskaza vrste koja se naziva logicki zakoni. Suprotno, na osnovi istih razloga, niti jedan iskaz nije imun na reviziju. Revizija, cak i logickog zakona iskljucene sredine bila je predložena kao sredstvo pojednostavljivanja kvantne mehanike; i kakve razlike u principu ima izmedu takve promjene i promjene u kojoj je Kepler naslijedio Ptolemeja ili Einstein Newtona ili Darwin Aristotela.?«199 Iako je Quineova kritika pozitivizma vrlo poznata i ako se smatra vrlo uspješnom, može se u neku ruku smatrati da nije tako uspješna ili radikalna kao što se to smatra. Alternativna slika koju nudi Quine prije predstavlja razvoj i modifikaciju one koje su nudili pozitivisti. Usporedimo li Quineovu metaforu polja sila s Neurathovom metaforom broda ciji se remont vrši na otvorenom moru i debatu izmedu fundacionalista i koherentista možemo kazati da je Neurath nudio vrlo slicnu sliku ljudskog znanja: kritizirao je fundacionalizam i tvrdio da, barem medu empirijskim recenicama, nema apsolutno izvjesnih. Alternativna slika koju je nudio Quine je normativna i deskriptivna, medutim, jaz izmedu normativnog i deskriptivnog daleko je manji nego kod pozitivista. Quine je tvrdio da je znanje »tvorevina koja se sudara s iskustvom samo po svojim rubovima«, a da se najopcenitiji sudovi, ukljucujuci i analiticke, nalaze u sredini polja, da su najudaljeniji od iskustva. Ovdje nas ne smije zavesti metafora o piramidi, koje koriste pozitivisti, i krugu, koji koristi Quine, i pozitivisti i on smatraju da su najopcenitiji sudovi, ukljucujuci tu i sudove logike i matematike, to najudaljeniji od iskustva. To je ono što se želi reci metaforama o trokutima i krugovima: da postoje sudovi koji su bliži iskustvu i sudovi koji su od njega udaljeni. U tom se pogledu Quineova slika podudara s pozitivistickom. Dakako, razlika je u tome što se prema pozitivistima apriorno znanje nikada ne dodiruje s iskustvom, naprosto zato što uopce ne govori o iskustvu, vec o jeziku. Quine s pozitivistima dijeli opcu empiristicku predstavku da znanje mora biti u skladu s iskustvom. Medutim, on smatra da se znanje može dovesti u sklad s iskustvom promjenom bilo gdje u sistemu: mogu se mijenjati 1) znanstvene hipoteze, može se mijenjati 2) logika i matematika, cak se i 3) opservacijski iskazi mogu modificirati pozivanjem na halucinacije. Podrucje najpodobnije za prilagodavanja nalazi se izmedu tvrde logicko-matematicke jezgre i tvrdog opservacijskog ruba. Ipak, nema nikakvog principijelnog razloga koji bi 199 Ibid. str. 42,43.

195

iskljucio mogucnost modifikacije bilo gdje u sistemu. Medutim, to isto smatrali su i pozitivisti. Kada su govorili o testiranju, prije svega su mislili na 1) znanstvene hipoteze; one, prema pozitivistickoj slici ocito podliježu reviziji. Smatrali su da je moguce prilagodavati i 2) logiku i matematiku; upravo je Carnap bio taj koji je uveo princip tolerancije prema kojemu je svatko slobodan graditi svoju vlastitu logiku s obzirom na svrhe za koje mu je potrebna. Quine spominje i reviziju logickog zakona iskljucenja treceg. Taj je zakon revidirao Reichenbach gradnjom trovalentne logike.200 Pozitivisti, pogotovo nakon 1930, sigurno nisu smatrali da se logika i matematika nikada, nit pod kojim uvjetima i ni pod koju cijenu ne mogu i ne smiju revidirati. Nisu vjerovali niti u imunitet 3) opservacijskih iskaza. Dovoljno je samo pogledati razloge koji su ih naveli da odustanu od konkluzivne provjerljivosti kao kriterija smislenosti i prihvate parcijalnu provjerljivost. Vecina ih je smatrala da svaki iskustveni sud podliježe provjeri i zapravo predstavlja hipotezu. Prema tome, na prvi pogled razlika izmedu Quine i stavova logickog pozitivizma nisu toliko razliciti koliko bi se moglo pretpostaviti. No, bez obzira na ove slicnosti Quine je svojim kritikama logickog pozitivizma u mnogome doprinio razvoju sumnje u njihov zacrtani program. Dakako, ni Quineova kritika nije ostala ambivalentna prema kritici pa u tom smislu navedimo samo neke kritike njegovog pristupa. U »In Defence of a Dogma« Grice i Strawson kritiziraju Quineovu poziciju i izlažu argumente za zadržavanje razlike izmedu analitickih i sintetickih sudova, koju je kao što smo prije vidjeli Quine kritizirao kao prva dogma logickog pozitivizma. Prvi argument protiv ovakvog Quineovog stava sastoji se u sljedecem; put kojim je on došao do zakljucka, pa i sami zakljuca, da ne postoji razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova za Grice i Strawsona nije bio ispravan. Naime, iz stoga što mi nešto ne možemo u potpunosti shvatiti naprosto ne slijedi da to ne postoji. Stoga oni dovode u pitanje »korak od 'Mi nismo pronašli zadovoljavajuci smisao (osigurali zadovoljavajuce objašnjenje) od x' na 'x nema smisla'«. 201 Drugi argument protiv Quinea jest taj da on postavlja nerealno visok standard zadovoljavajuceg objašnjenja analiticnosti. On razmatra grupu srodnih termina – analiticnost, sinonimnost, semanticko pravilo, definicija, samokontradiktorno i nužno – i zakljucuje da se svaki od tih termina može definirati pomocu ostalih, ali da takve definicije nisu ni od kakve koristi u razumijevanju analiticnosti, buduci da u istoj mjeri ne razumijemo niti ostale termine. Grice i Strawson smatraju da je njegov zahtjev za zadovoljavajucom definicijom analiticnosti nemoguce ispuniti jer je paradoksalan. Objašnjenje analiticnosti, da bi za Quiena bilo zadovoljavajuce mora ispuniti sljedeca dva uvjeta: 1) ne smije ukljucivati niti jedan od srodnih, semantickih termina i 2) mora imati oblik striktne definicije (»recenica je analiticka ako i samo ako…«). Ocito je da nije moguce dati objašnjenje koje zadovoljava oba uvjeta. Jasno je da ako uzmemo grupe termina kao što su: moralno krivo, zaslužuje osudu, kršenje moralnih pravila, ili: neistinito, cinjenica, poricanje, tvrdnja, isto tako necemo moci objasniti niti jedan od termina na nacin koji bi zadovoljivo oba navedena uvjeta. Griceova i Strawsonova poanta jest u tome da bi se rijetko tko usudio reci da su termini iz ovih dviju grupa zbog toga besmisleni. Prema tome, misle kriticari, da Quine za objašnjenje analiticnosti postavio uvjete koje logicki nije moguce ispuniti, cinjenica da objašnjenje analiticnosti nije ispunilo te uvjete uopce ne podriva legitimnost upotrebe termina “analiticnost”. Mi se ovdje necemo više baviti kritikom Quineovog stava, jer bi to prelazilo namjere ovog kratkog prikaza, ali možemo reci da kriticari imaju donekle pravo kada dolaze do zakljucka kako mi možemo smisleno koristiti termin “analiticnosti”, no, njihova kritika ipak nije u potpunosti oborila ono što je za logicki pozitivizam bitno a to je; da oni nisu uspjeli da daju pravi odgovor na pitanje 200 Pogledati u dijelu koji se odnosi na filozofiju H. Reichenbacha 201 H.P.Grice i P.F. Strawson, “ In Defence of a Dogma”, The Philosophical Review 65, u Zaabeh, Klemke i Jacobson, 1974. str. 345.

196

razdvajanja analiticnih i sintetickih sudova i to su loše posljedice za logicki pozitivizam, bez obzira na to koje i kako dao tu kritiku.

9.3. Problem verifikacije Drugi vrlo cesti prigovor logicko pozitivistickom programu jest da princip verifikacije eliminira samoga sebe kao metafizicku besmislicu. Ovo je možda još i žešci napad na program od prije navedenog, jer ako je temeljni princip koji razlucuje smisleno od besmislenog zapravo i sam besmislen, onda ne možemo prihvatiti rezultate do kojih se došlo njegovom primjenom. Buduci da princip verifikacije predstavlja okosnicu logickog pozitivizma, ako je on besmislen, besmislen je i cijeli logicko pozitivisticki program. U daljnjem dijelu teksta pokušat cemo ukratko potkazati koje su to glavne primjedbe za princip verifikacije i neke moguce odgovore pozitivista na te napade. I sam princip verifikacije jest sud. Pitanje je na kojoj je od dviju mogucih osnova smislen sam princip verifikacije. Je li sam princip verifikacije analiticki ili cinjenicni sud? Je li on istinit, ako je uopce istinit, na osnovi znacenja termina od kojih je sastavljen i odnosa izmedu njih ili pak predstavlja empirijsku, cinjenicnu istinu o svijetu? Da bi sam princip verifikacije uopce bio smislen, on mora biti smislen ili na prvoj ili na drugoj osnovi. Ako nije smislen ni po kojoj od navedenih osnova, onda je besmislen i stoga ne može biti upotrijebljen kao kriteriji smislenosti. Na toj su poanti insistirali mnogi kriticari pozitivizma. Tako, na primjer, u Suvremenoj filozofiji Petrovic kaže da: »je najveca teškoca na koju nailaze logicki pozitivisti u vezi s principom verifikacije odredivanje njegovog statusa.«202 Takoder nastavlja: »Kako su prema samom principu verifikacije svi stavovi (smisaoni iskazi) ili analiticki ili empirijski provjerljivi, to i princip verifikacije, da bi imao neki smisao mora biti analiticki ili empirijski provjerljiv. Medutim, po svemu se cini da on ne može biti ni analiticki niti empirijski provjerljiv. A ako je tako, onda sam ovaj osnovni princip logickog pozitivizma mora biti obican besmisleni metafizicki iskaz.«203 Ocito, argument pociva na pretpostavci da sam princip nije i ne može biti niti analiticki, niti empirijski provjerljiv; da nije i ne može biti niti definicija, niti empirijska generalizacija. Pozitivisti su bili svjesni pitanja o logickom statusu samog principa verifikacija i nudili su razne odgovore. Možda to samo po sebi govori da ni u sklopu Beckog kruga nije postojao jedinstven stav o nužno prihvacenom, principu verifikacije kako je problem ipak nerješivi problem. Wittgenstein je smatrao, što je za nas vrlo bitno jer on predstavlja jednog od onih osnova na kojima je rastao logicki pozitivizam, da je princip “besmislica”; Ayer da je definicija; Schlick da je empirijska generalizacija; Carnap, Reichenbach i Hempel da je preskripcija za korištenje jezika. Obratimo pozornost na neke od ovih stavova a posebice na stav Wittgensteina. On je vjerojatno najzaslužniji za popularnost argumenta da se radi o besmislici zato što ne zadovoljava samoga sebe. Wittgeinstein, je na kraju Tractatusa zakljucio, naime, da je cijeli Tractatus, strogo uzevši besmislen. Smisleni su samo analiticki sudovi logike i matematike i empirijski sudovi prirodnih znanosti. Prema tome, filozofsko djelo kao što je njegovo glasovito djelo, buduci da samo ne pripada niti u prvu odnosno drugu grupu, nije smisleno. Tako on kaže: »Ispravna metoda filozofije bila bi zapravo ova: ne reci ništa, nego ono što se može reci, dakle stavove prirodne nauke – dakle nešto što nema nikakve veze s 202 G. Petrovic, Suvremena filozofija, Školska knjniga, Zagreb, 1979. str.262. 203 Ibid. str. 262.

197

filozofijom – i zatim uvijek kada bi netko drugi htio reci nešto metafizicko pokazati mu da nije dao nikakvo znacenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bila bi nezadovoljavajuca za drugoga – on ne bi imao osjecaj da ga ucimo filozofiju – ali ona bi bila jedino strogo ispravna. Moji stavovi rasvjetljavaju time što ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao besmislene kad se kroz njih, po njima, preko njih popeo napolje. (On mora tako reci odbaciti ljestve pošto se po njima popeo.) On mora ove stavove prevladati. Tada ce ispravno vidjeti svijet. O cemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.«204 Ovaj Wittgensteinov stav izraza je njegovog opceg shvacanja uloge i prirode filozofije. On je filozofiju shvacao kao aktivnost pojašnjavanja; recenice filozofije imaju isti logicki status kao i upiranje prstom ili pokazivanje rukom. Kasnije su Schlick i Waismann to shvacanje filozofije prihvatili. Dakako, ovakav Wittgensteinov stav nije bio prihvacen kod logickoga pozitivizma, barem onoga dijela koji se odnosi na sam princip verifikacije, a i nekih drugih filozofa kao što je B. Russell koji su problem o “neizrecivosti” vidjeli u jednom drugom kontekstu. Tako Russell kaže: »Ono što izaziva oklijevanje jest cinjenica da, na koncu, g. Wittgenstein ipak uspijeva reci mnogo toga o onome o cemu se ne može govoriti sugerirajuci skepticnom citatelju da se možda može pronaci nekakvo rješenje pomocu hijerarhije jezika, ili na neki drugi nacin. G. Wittgenstein je, na primjer, cijelu etiku smjestio u podrucje misticnoga i neizrecivoga. Ipak, on je u stanju prenijeti nam svoje eticke stavove. On bi odgovorio da se ono što on naziva misticnim može pokazati, iako se ne može izreci. Možda je ovaj odgovor tocan, ali što se mene tice, priznajem da u meni izaziva osjecaj intelektualne nelagode.«205 Ustvari, cini se, da Wittgensteinova kritika principa verifikacije nije dobila onu žestinu koju ce kasnije razviti kriticari logickog pozitivizma. Tako se njegov stav ne smatra heretickim kod kreatora pozitivistickog programa, više da se radi o dovoljnom ne znanju, a da je to tako pokazuje tvrdnja da se njegova kritika principa verifikacije, odnosno kriterija smislenosti svodi na priznavanje postojanja metajezik nije moguc. Naime, Wittgenstein je zastupao gledište da rasprava o kriteriju smislenosti nije moguca zato što je vjerovao da metajezik nije moguc ( ili, barem, da se matajezik danog jezika ne može formulirati u istome jeziku. U Logische Syntax der Sprache Carnap je pokazao da meta jezik doista jest moguc. Pokazao je da je moguce govoriti ne samo o cinjenicama vec i o jeziku kojim se govori o cinjenicama, a da se pri tom ne upadne ni u kakve poteškoce. Kada su odbacivali Wittgensteinova gledišta, pozitivisti su se najviše oslanjali na dokaz koji je Carnap, koristeci Tarskijev metoda aritmetizacije, detaljno izložio u navedenom dijelu. Tako kaže: »Do sada smo razlikovali predmet-jezik i jezik sintakse u kojemu je formulirana sintaksa predmet-jezika. Jesu li to dva razlicita jezika? Ako se na to pitanje odgovori potvrdno ( kao što je to ucinio Herbrand u vezi matematike), onda je potreban treci jezik u kojem bi se formulirana sintaksa jezika sintakse, i tako dalje u beskonacnost. Prema drugom mišljenju (Wittgensteinovu) postoji samo jedan jezik, i u njemu se ono što mi nazivamo sintaksom uopce ne može izreci – može se samo “pokazati”. Za razliku od tih gledišta, mi nastojimo pokazati da je dovoljan samo jedan jezik; medutim ne tako što cemo odbaciti sintaksu, vec tako što cemo pokazati da se sintaksa ovog jezika može bez ikakvih kontradikcija formulirati u tom istom jeziku. U svakome jeziku S može se formulirati sintaksa bilo kojega jezika – bez obzira na to radili se o potpuno drugoj vrsti jezika, ili o pod-jeziku, ili cak o samom S – jedino je ogranicenje bogatstvo u sredstvima izražavanja jezika S. Tako se sredstvima našeg konacnog Jezika I mogu formulirati konacni dijelovi sintakse bilo 204 L. Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, izdao Veselin Masleša- Svijetlost, Sarajevo, 1987. str.189. 205 B. Russell, An Inquiry into Meaning and Truth, George Allen and Unwin Ltd, London 1940. str. 22.

198

kojeg jezika – na primjer, Russellova jezika ili Jezika II, ili cak samog Jezika I. To cemo izvesti u slijedecih nekoliko stranica – to jest, formulirat cemo sintaksu I-a – u mjeri u kojoj je konacan – u samome I-u. U tome se procesu može dogoditi da recenica A1 , kada se materijalno interpretira kao sintakticka recenica, govori nešto o samoj A1 , a da se pri tom ne javljaju nikakve kontradikcije.«206 Vecina pozitivista, pogotovo takozvano «lijevo krilo» pozitivistickog pokreta nije prihvatila Wittgensteinove stavove, pogotovo nakon objavljivanja navedenog Carnapovog dijela. Od tada su se rasprave oko tocne formulacije kriterija smislenosti i njegovog logickog statusa smatrale sasvim legitimnima i njihova smislenost više nije bila u pitanju. Bilo bi interesantno, prije nego što predemo na dodatnu kritiku principa verifikacije koju su iznijeli protivnici pozitivizma, da damo mišljenje H. Reichenbacha. To cinimo iz dva razloga; prvo jer ne možemo iznositi sva pojedinacna shvacanja koja su u principu ista ali ipak razlicita i drugo što smo Reichenbachove stavove uzimali kao jedne od reprezentativnih u ovoj knjizi, tj. stavove koji pripadaju sa jedne strane logickom pozitivizma ali se dovoljno razlikuju od ostalih predstavnika Beckog kruga. H. Reichenbach vrlo zanimljivo karakterizira princip verifikacije: »Prednost naše karakterizacije verifikacionisticke teorije znacenja jest u tome što ona proskribira verifikacionisticku definiciju znacenja, vec razjašnjava tu definiciju zajedno s odlukama koje slijede iz njezina prihvacanja. Ovdje smo primijenili metodu logickog putokaza i odluku o prihvacanju ostavili za svakoga kao njegovu osobnu stvar. Ako se osobno odlucimo za verifikacionisticku teoriju, to je zato što se njene posljedice, kombinacija znacenja i djelovanja, namecu kao toliko važne da ih ne želimo propustiti.« 207 Ovdje je pitanje o logickom statusu principa verifikacije jasno odvojeno od pitanja o njegovom opravdanju; radi se o definiciji, dakle, analitickoj istini, a opravdanje, tj. razlozi za njeno prihvacanje, pragmaticke su prirode. Razlozi za prihvacanje definicije nisu imanentni samoj definiciji, vec su logicki nezavisni od nje. Reichenbach smatra da ce nam jezik, ako ga budemo koristili u skladu s principom verifikacije, biti od daleko vec koristit u djelovanju nego ako ga budemo koristili u skladu s nekim drugim kriterijem smislenosti ili bez ikakvog kriterija. Ovo je opravdanje empirijske prirode: empirijsko je pitanje hoce li nam jezik biti korisniji ako ga budemo koristili u skladu sa verifikacionistickim nacelom. Možda ce rezultat njegove analize zvucati i ponešto iznenadujuce: empirijsko je pitanje trebali prihvatiti ovu ili onu definiciju smislenosti. Reichenbach, doduše, kaže da njegova “karakterizacija” verifikacionisticke teorije znacenja ne proskribira verifikacionisticku definiciju “znacenja”. Nije sasvim jasno što znaci da “ne proskribira”. Izgleda da je time htio treci da je opravdanje principa hipoteticke prirode: ako želite da vam jezik bude od koristi, prihvatite princip verifikacije, ako ne želite, ne morate. Princip verifikacije jest norma, ali ne za sve i ne uvijek, vec samo za one koji “znacenja žele dovesti u vezi s djelovanjem”. Ponekad vjernici izgovaraju molitve na jeziku koji ne razumiju: Bošnjak ili Turcin na arapskom, Židov na hebrejskom itd. Ti ljudi ne znaju pod kojim su uvjetima recenice koje izgovaraju istinite, ne znaju kako bi ih mogli verificirati. Ono što Reichenbach želi reci nije da ti ljudi ne smiju koristiti jezike koje ne razumiju, on tvrdi da ce oni, kada želi i ako žele prenijeti informaciju koja bi mogla predstavljati osnovu za djelovanje, to najbolje uciniti pomocu recenica za koje znaju pod kojim su uvjetima istinite, a pod kojim ne istinite. To jest, pomocu onih recenica koje su formulirali u skladu s verifikacionistickim kriterijem smislenosti. Tko želi, može citaci i slušati, pa cak i recitirati dadaisticku poeziju, medutim ako želi prenijeti cinjenicnu 206 R. Carnap: “The Logical Syntax of Language (Logische Synatax der Sprache)”, prvo englesko izdanje 1937, navedeno izdanje: Routledge & Kegan Paul, London, 1967. u seriji The Intertional Library of Psychology, Philosophy and Scientific Method . str. 53. 207 H. Reichenbach: ” Experience and Prediction”, The University of Chicago press, 1976. str 70.

199

informaciju, bit ce daleko uspješniji ako svoje recenice bude formulirao u skladu s principom verifikacije. Ovakav Reichenbachov pristup je veoma interesantan i cinilo bi se da u izvjesnom smislu omekšava problem logickog statusa principa verifikacije, ali se ovim cini da je problem više sklonjen pod “tepih” nego što je riješen. Nikakvo pozivanje na pragmaticnost i dobrovoljnost prihvacanja ili ne prihvacanje principa verifikacije ne može opravdati ili ne opravdati njegovu upotrebu. Zato u daljnjem dijelu ovog teksta pokušajmo izmeti neke osnovne primjedbe principa verifikacije. Jedna od osnovnih ambicija primjene principa verifikacije jest, kao što smo vidjeli, eliminacija metafizike. Mnogi autori smatraju da ovakvo “puštanje u pogon” principa verifikacije zapravo predstavlja logicku pogrešku “petitio principii”. Drugim rijecima, da se vec pretpostavilo ono što se želi dokazati. U našem govornom podrucju ovaj problem je jasno odredio Gajo Petrovic i kao ilustraciju navedimo neke njegove zakljucke koji nam se cine interesantnim za naše razmatranje: »Ne odvija li se logicko-pozitivisticka procedura “eliminiranjem metafizike” po slijedecoj shemi: prvi korak: od razlicitih stavova koji se fakticki izricu odabire se samo dio onih koje susrecemo u nauci i svakodnevnom životu, a ignoriraju se oni koje nalazimo kod filozofa kao i svi njima slicni stavovi nauke i obicnog života. Drugi korak: traže se uvjeti koji zadovoljavaju svi ovi odabrani stavovi, te se otkriva da su opni svi ili empirijski provjerljivi ili analiticki; ovo se otkrice naziva principom verifikacije. Treci korak: Vracamo se stavovima koje smo prešutno ignorirali kod prvog koraka i s cudenjem otkrivamo da oni ne zadovoljavaju princip verifikacije, da nisu ni empirijski ni analiticki. Sve te stavove zato eliminiramo kao besmislene ili metafizicke. Nije li medutim ocito da smo te stavove uspješno eliminirali pomocu principa verifikacije u trecem koraku samo zato što smo ih vec prešutno ignorirali u prvom i što o njima nismo vodili racuna u drugom?«208 I u ovom slucaju se pojavljuje problem opravdanja verifikacije. Vidjeli smo da su logicki pozitivisti dali razlicita rješenja, a kod Reichenbacha rješenje se nalazi u pragmaticnoj upotrebi principa. Ono po svojoj prilici nije jedino moguce, a možda cak nije niti tocno. Pretpostavimo, u svrhu argumenta, da je Reichenbachovo opravdanje tocno, i pogledajmo onda kakvo to svijetlo baca na Petrovicev argument. Princip verifikacije “treba” se prihvatiti “ako” se želi poboljšati rezultate svojeg djelovanja. Ako se ne želi poboljšati rezultate svog djelovanja, princip se ne treba prihvatiti. Jedino netko tko je “iracionalan” može biti i upoznat s prednostima prihvacanja principa verifikacije i hitjeti poboljšati rezultate svog djelovanja, a ne htjeti prihvatiti princip verifikacije. Zato on pragmaticko opravdanje principa i naziva “metodom logickog putokaza”: nitko “ne mora htjeti” prihvatiti princip, ali ako netko želi popraviti rezultate svog djelovanja, onda ce on “sam htjeti” prihvatiti princip verifikacije. U tom smjeru pokušavaju logicki pozitivisti da spase svoj princip od nelogicnosti. Argument, ovako kako ga je izložio Petrovic, doista jest cirkularan i prazan i on u najboljem slucaju, predstavlja uspješnu pojmovnu analizu. Ona predstavlja pojašnjenje pojmova i nacina na koji se upotrebljavaju. Stoga nije cudno što, nakon što je argument izložen, i dalje ostaje nejasno zašto bi bilo tko trebao prihvatiti princip verifikacije. U argumentu nije spomenut nikakav “razlog” za prihvacanje principa. Zato argument, cak ako ima i veliku “eksplikativnu” vrijednost, nema nikakvu “normativnu” snagu. Ako bi se opravdanje principa uvrstilo u argument, onda on više ne bi bio cirkularan i prazan, i imao bi i normativnu snagu. Doduše, cak i kada bi se opravdanje principa verifikacije uvrstilo u argument, on još uvijek ne bi predstavljao «konkluzivan» razlog za prihvacanje toga principa. Ako netko ne 208 G. Petrovic, Ibid.str. 263,254.

200

želi prihvatiti princip verifikacije, nije jasno kako i zašto bi ga se trebalo prisiliti da ga prihvati, osim eventualno za njegovo vlastito dobro. Ljudi mogu na prihvatiti princip iz estetskih ili religioznih uvjerenja. Svoj se govor može uskladiti s nacelima dadaizma ili futurizma. Pozitivisti su smatrali da takva upotreba jezika ima cisto ekspresivnu ili emotivnu funkciju, i da se takvom upotrebom jezika ne može prenijeti nikakva, niti pojmovna, niti empirijska informacija. Ovakvo bi otprilike bilo spašavanje situacije oko princip verifikacije i vjerojatno njegov pragmaticni status nije upitan s kojim bi se složili cak i protivnici pozitivizma. No, ovdje se radi o dubljem problemu jer princip verifikacije u svojoj primjeni nije samo afirmativan nego i odreduje negativnu poziciju prema svemu onome što ne zadovoljava taj princip kao besmislenim. Ovdje je osnovni problem jer oznaciti nešto kao logicki neopravdano na osnovu necega što takoder nije logicki opravdano ne može biti logicki opravdano bez obzira na pragmaticnost takvog postupka.

9.4. Mogucnost falsificiranja generalnih iskaza Protiv shvacanja o potvrdivanju neke teorije ustao je K. Popper sa tvrdnjom da se iz ma koliko promatranja bijelih labudova ne može samo na deduktivni, nego ni na induktivni nacin zakljuciti da su svi labudovi bijeli. Pretpostavka da postoji nešto tako kao što je indukcija vodi po njemu u regressus in infinitum. Ta posljedica ne može se po Poperu izbjeci cim se stane na empirijsko stajalište i odbace sinteticki sudovi a priori. Ni pojam vjerojatnosti hipoteze ne predstavlja nikakav izlaz iz te situacije. Popper, prije svega sumnja u to da je uopce mogucno konstruirati jedan takav pojam, dakle pojam koji bi se mogao interpretirati kao “vrijednost važenja hipoteza”. Za njega su problemi indukcije dovele do dvije bitne posljedice, a to se ponajviše odnosi na problem vjerojatnosti koji je neumitno povezana sa njom. Ako ocjenu doticne teorije hocemo da pokažemo kao istinitu, onda moramo pretpostaviti postojanje sudova za koje se, mada su sinteticki i mada iz njih ne postoji nikakva potpuna empirijska verifikacija, ipak možemo tvrditi da su zacijelo istiniti: to bi bili sinteticki sudovi a priori. Ili bi se i od te sama ocijene vjerojatnosti opet zahtijevalo samo vjerojatno važenje, onda bi ono moglo nastati na osnovu nove ocijene, ocjena ocjene, što bi opet vodilo beskonacnoj regresiji. Apriorizam ili beskonacna regresija su stoga dvije posljedice koji nastaju iz principa indukcije i koji se jedna od njih mora prihvatiti. Stoga Popper odbacuje pretpostavke indukcije, i umjesto induktivne stavlja deduktivnu metodu provjeravanja empirijskih teorija. Napuštanje misli o indukciji znaci odustajanje od pretpostavke da postoji racionalan put od pojedinacnih promatranja do opcih zakona. U logickom pogledu iskazi prirodno-naucnih zakona stoje na pocetku i cini se da oni postaju jedno psihološko a ne logicko pitanje. Zato on predlaže umjesto metode verificiranja da se primjeni metoda falsificiranja . Ovo se zasniva na tome, da na primjer, što iskazi prirodno – naucnih zakona imaju karakter stavova sve-opcenitosti koji se uvijek mogu preobraziti u stavove nepostojanja, na primjer hipoteza o egzistenciji elementarnog kvantuma elektricnog naboja: “Sva elektricna punjenja su cjelobrojni sadržatelji elementarnog elektricnog kvantuma.” Bez mijenjanja smisla može preobraziti u stav: “Ne postoji elektricno punjenje koje ne bi bilo cjelobrojni sadržatelj elementarnog elektricnog kvantuma.” Jedan takav stav, kao što se vidi, može biti u protivnosti sa bazicnim stavom, koji tvrdi suprotno u formi postojanja. Ako takvi bazicni stavovi kao mogucnost postoje za neke teorije, onda Popper smatra da se takva teorija može falsificirati. Stav “svi labudovi su bijeli” je falsificirana promatranjem crnih labudova, zato što se to promatranje formulira u singularnom stavu postojanja “na tom i

201

tom mjestu ima ne-bijelih labudova” iz koga se onda može izvesti univerzalni stav postojanja “postoje ne-bijeli labudovi” koji hipotezu falsificira. Ako je neka teorija stvarno falsificirana, onda se ona mora zamijeniti nekom drugom; ako ona, naprotiv, nije falsificirana, onda se smatra da se ona obistinila. Ali je za stvarno falsificiranje neke teorije okolnost da se ona protivi priznatim bazicnim stavovima samo je nužan ali ne i dovoljan uvjet. Neka teorija se može smatrati falsificiranom tek onda ako stoji u suprotnosti sa nekim ponovljenim efektom. Taj efekt se i sam opisuje pomocu hipoteze nižeg stupnja opcenitosti, a ta hipoteza se sa svoje strane mora obistiniti u onim priznatim bazicnim stavovima koji prvu tezu falsificiraju. Pri ispitivanju neke empirijske teorije treba razlikovati tri sljedeca stadija: najprije treba ispitati dali teorija, koja sebe može predstaviti kao aksiomski izradenu, ispunjava logicke uvijete ne protuslovlja, neovisnost, nužnost i potpunost aksioma. Ako je to slucaj, onda se ona oznacava kao empirijski falsificirana ako postoji barem jedan moguci bazicni stav koji sa njom stoji u protuslovlju, ako dakle, postoji neki moguci dogadaj sa kojim je teorija nespojiva. Teorija se naziva falsificiranom ako (1) dospije u protuslovlje sa nekim priznatim (a ne samo mogucim) bazicnim stavom i, (2) ako se efekt koji pobija teorija može ponoviti.

9.5. Problem indukcije Opce je priznato od teoreticara saznanja i logicara da se problem indukcije, ako se on uopce smatra rješivim, može se riješiti jedini uvodenjem pojma vjerojatnosti. Reichenbach, kao što smo vidjeli, je na bazi tog pojma vjerojatnosti pokušao da riješi problem indukcije time što je taj pojam vjerojatnosti, koji se prvobitno odnosio na slucajeve, proširio na iskaze, a time i na hipoteze. No, vidjeli smo iz prethodnog izlaganja da je i takvu mogucnost kritikovo Popper naglašavajuci da se pojam vjerojatnosti hipoteze konstruira pomocu vjerojatnosti slucaja što dovodi do propasti. On osim toga vjeruje da za problem indukcije ne bi ništa koristilo ako bi na bilo koji drugi nacin pošlo za rukom da se konstruira adekvatan pojam vjerojatnome hipoteze, pošto bi onda ocjena vjerojatnosti neke hipoteze i sama bila sinteticki stav koji bi se morao postaviti kao a priori važeci (ponovno padanje u apriorizam) ili za koji bi se sa svoje strane tvrdila samo vjerojatnost (beskonacna regresija). Carnap je i pored toga dvoumljenja mišljenja da se problem indukcije može dovesti do nekog rješenja. Po prvoj tocki njegovo je mišljenje sukladno Popperovom: problem vjerojatnosti hipoteze ne može se riješiti pomocu pojma vjerojatnog slucaja (relativne ucestalosti). Ali zato druga Popperova teza za njega ne mora bitni tocna. Neki iskaz vjerojatnosti koji se odnosi na hipoteze (uopce na stavove) ne mora nužno biti sinteticki, vec može biti analiticki: Time bi smo imali apriorizam a ne bi morali odstupiti od principa empirizma, pošto bi ti iskazi vjerojatnosti bili analiticki stavovi, a ne stavovi o sadržani stvarnosti. Carnap je ustvari pokušao prikljucujuci se Waismannu, da uvede takav jedan logicko-analiticki pojam vjerojatnosti koji bi omogucio izgradnju sustava induktivne logike. Osnovne ideje su sljedece: Jedan pojam vjerojatnosti je empirijski i on je pojam relativne ucestalosti. Stavovi u kojima se oni javljaju imaju karakter sintetickih sudova koji se moraju kontrolirati iskustvom. Drugi pojam vjerojatnosti je cisto logicki on se najbolje može izraziti “stupnjem potvrdivanja nekog stava (hipoteze)”. Jedino se tim drugim pojmom može prici rješavanju problema indukcije. Ustvari vec je i Reichenbach pokušao da pojam vjerojatnosti umetne izmedu pojmova “istinit” i “lažan”, tako da oni treba da predstavljaju samo ekstremne vrijednosti kontinuirane skale vrijednosti vjerojatnosti. Ovim

202

bi polivalentna logika trebala da dode na mjesto dvovalentne klasicne logike Carnap, naprotiv, vjeruje da se taj pojam uklapanja pojma vjerojatnosti u logiku zasniva na brkanju pojma stupnja izvjesnosti sa pojmom vrijednosti istinitosti: izvjesnost koju neki stav ima za nas svakako može imati kontinuiran stupnjeviti prijelaz, ali to ništa ne mijenja u cinjenici da sami doticni stav mora biti istinit ili lažan. On nasuprot pokušava da pojam vjerojatnosti uvede kao pojam relacije. No ono što je bitno jeste da je pojam vjerojatnosti relativan i to u onom smislu što postoje klase slucajeva i njihov odnos, pojam vjerojatnosti je relativan utoliko što se vrijednost vjerojatnosti ne može pripisati upravo nekoj hipotezi kao takvoj vec samo u svezi sa odredenom potvrdom iskustva, kazivanjem iskustva. Popper je kao jedan od svojih prigovora protiv induktivne logike izveo stav da ne postoji nikakav racionalni postupak da bi se od pojedinacnih promatranja došlo do neke opce teorije. Teorija se kaže, otkrivaju na osnovu intuicije, i mogu se provjeriti tek onda kada su vec izvedene. Na kraju možemo rezimirati neke stavove. Prvobitno vjerovanje logickog pozitivizma da su metafizicke i filozofske greške prije svega jezicne prirode i da su se one ogriješile o pravila jezika uopce. Ali jezik “uopce” upravo i ne postoji, kao što su pokazala istraživanja logicke sintakse i semantike. Može se cak ici i korak dalje i ukazati na to da metafizika i empirizam ne moraju nužno biti protivna jedna drugoj. Primjer za to može predstavljati Brentanova filozofija, gdje pomocu njegove filozofije možemo cak naznaciti na cemu pociva slaganje njihovih podrucja. Brentano je sinteticki apriorizam strogo ogranicio na odredene sudove, i pojmovi su po njemu svi vezani za iskustvo. To dakle znaci, može se priznati da sve pojmovne tvorevine uporabljene u nauci i filozofiji imaju iskljucivo empirijske osnove, ali ipak dopuštaju sinteticko-apriorno saznanje.

203

10. Pozitivisticka slika znanosti i njena kritika Kada se govori o pozitivistickom shvacanju strukture znanstvenih teorija ne smije se zaobici pozitivisticko shvacanje strukture geometrije. Pozitivisticko shvacanje geometrije uvelike je odredilo njihovo shvacanje znanstvene teorije uopce. Što više, ne bi bilo pogrešno reci da su svoje stavove u pogledu geometrije primijenili prvo na fiziku, pa onda i na sve ostale znanosti. Stoga, da bi se razumjeli motivi i razlozi za logicko-pozitivisticku interpretaciju znanstvenih teorija, potrebno je barem ukratko izložiti njihove stavove o geometriju i razloge zbog kojih su ga zastupali. Dugo je vremena Euklidova geometrija bila jedina poznata geometrija, naprosto nije bilo nikakve naznake o tome da bi mogla postojati i nekakva drugacija. Ona je toliko priplodna toliko u skladu sa svakodnevnim iskustvom da nije niti cudo što ljudima nije padalo na pamet da bi mogle postojati i alternativne geometrije. Tako se, buduci da je postojala samo jedna geometrija, nije moglo smisleno postaviti pitanje “Koja je geometrija istinita?”, moglo se samo raspravljati o tome “Zašto je istinita? Što je cini istinitom? Na osnovi cega je istinita?” Od filozofskih utemeljenja euklidske geometrije možda je najpoznatije Kantovo209 On je stavio sebi u zadatak opravdanje – utemeljenje prirodnih znanosti osamnaestog stoljeca – newtonovske fizike i euklidske geometrije. Buduci da u Kantovo doba još nije bila poznata niti jedna druga geometrija osim euklidske (otkrivene su dvadesetak godina nakon što je Kant umro), on se nije pitao “Koja je geometrija istinita?”, vec “Kako to da je (euklidska) geometrija istinita?”. On je u osnovi na isti nacin opravdao i sudove aritmetike ( 5+7 = 12 ) i sudove geometrije (da je ravna linija izmedu dvije tocke najkraca) i najopcenitije sudove fizike (da je kvantiteta materije nepromjenljiva, da su djelovanje i protu djelovanje uvijek jednaki). On je tvrdio da su svi ti sudovi sinteticki sudovi a priori. Stoga je cijela Kritika cistog uma posvecena pitanju “Kako su moguci sinteticki sudovi a priori?”. Što to znaci kada se kaže da je, na primjer, sud da je »ravna linija izmedu dvije tocke najkraca« sinteticki a priori sud? To da je sud sinteticki znaci da analiziranjem pojmova “ravno” i “najkrace” nije moguce utvrditi je li istinit ili nije, dakle, da njegova istinosna vrijednost o znacenju izraza od kojih je sastavljen, da nije analiticki. To da je sud a priori znaci da nije istinit na osnovi iskustva, da je istinit “nezavisno” od iskustva. Zašto bi geometrija bila nezavisna od iskustva? Zato što geometrijske sudove karakterizira “nužnost i stroga opcenitost” koja ne može pripadati iskustvenoj spoznaji; istine iskustva nikada nisu nužne i opcenite. Navedimo kako Kant odreduje tu apriornost: »Ako se dakle neki sud pomišlja sa strogom opcenitošcu, tj. tako da se ni jedan izuzetak ne dopušta kao moguc, onda on dakle nije izveden iz iskustva, nego vrijedi potpuno a priori.«210. »Naime, cjelokupna geometrijska nacela su apodikticna, tj. skopcana su sa sviješcu o njihovoj nužnosti, npr. da prostor ima samo tri protege. No, takva nacela ne mogu biti empirijski ili iskustveni sudovi, niti se iz njih mogu zakljuciti.«211 Buduci da su stavovi geometrije nužni i strogo opceniti, oni svoje porijeklo ne mogu imati u iskustvu. Odgovor na pitanje gdje se može tražiti porijeklo, Kant odgovara da sudovi geometrije imaju svoje porijeklo u “zoru a priori”. Ovaj “zor” ne samo da je neovisan od iskustva, on omogucava iskustvo, on predstavlja “uvjet mogucnosti” prostorne percepcije, on “organizira” osjetilno iskustvo. Ovi su stavovi o geometriji imali su prilicnu smislenost dok je euklidska geometrija bila jedini poznati geometrijski sustav, medutim, 209 Pogledati dodatak i pasus o Kantu u knjizi. 210 I. Kant, Kritika cistoga uma , Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. str. 378. 211 Ibid.str. 37.

204

otkricem neeuklidskih geometrija situacija se bitno mijenja. U okviru Kantove filozofije nije bilo mjesta pitanjima kao što su; koja je od geometrija imanentna fizickom prostoru? Odnosno nije bilo mjesta za razlikovanje i postuliranje matematicke (aksiomatske) i fizicke (primijenjene) geometrije. Buduci da je euklidska geometrija predstavljala uvjet mogucnosti prostorne percepcije, pitanje o provjeravanju njene istinitosti bilo je naprosto besmisleno. Buduci da je sve moguce iskustvo organizirano na temelju euklidske geometrije, trivijalno je da nije moguce nikakvo iskustvo koje bi opovrglo euklidsku geometriju. Slikovito receno, ako svijet gledamo kroz naocale plave boj, besmisleno je pokušavati pronaci ne-plavu stvar u svijetu i opovrgnuti stav da su sve stvari u svijetu plave. No, pojava neeuklidskih geometrija mijenja u potpunosti situaciju i ono što je bitno u domeni aksiomatike niti jedna od geometrijskih sustava nije imala nikakva prednost. Logicna vrijednost svih geometrija je bila ista i ne samo to, odgovarajucim korespondencijama moguce je u potpunosti prevesti jedan geometrijski sustav u drugi i obratno. U tom slucaju samo po sebi se postavlja pitanje, ako priznamo realnost fizickog prostora, “Koja je geometrija istinita? Kakav je prostor u kome živimo?” i ta pitanja ne samo da postaju smislena nego i znanstveno vrlo zanimljiva. Ako je matematicki, cisto formalno, bilo moguce postojanje više razlicitih geometrija, automatski se otvorilo pitanje “Koja je od njih istinita u fizickom prostoru?”. Prvi koji je to pitanje uzeo ozbiljno bio je Gauss. On je pokušao empirijskim mjerenjem ustanoviti koja je geometrija istinita u fizickom prostoru. U euklidskoj geometriji zbroj unutarnjih kutova trokuta uvijek je 180o , u neeuklidskim geometrijama to nije slucaj. Gauss je stoga za kutove trokuta uzeo vrhove triju brda i izmjerio kutove tog trokuta. To je bio “empirijski test” koji je trebao utvrditi koja je geometrija fizicki istinita. Da se podsjetimo, u okviru Kantove filozofije takav je test potpuno besmislen. Test je smislen »samo ako strogo razlikujemo matematicku od fizicke geometrije«; postoji nekoliko matematickih geometrija, a koja je od njih, ako uopce ijedna, fizicki istinita to cemo utvrditi testom. Ako ne razlikujemo matematicku od fizicke geometrije, uopce nije jasno cemu test služi i što se njime može utvrditi. Tako je pojava neeuklidskih geometrija nametnula potrebu za razlikovanjem matematicke i fizicke geometrije. Kad se ta potreba jednom pojavila bilo je sasvim prirodno uciniti ono što su ucinili pozitivisti: uvesti razliku izmedu apstraktnog kalkulusa geometrijske teorije (zajedno s opcim logicko-matematickim kalkulusom) i “semantickih pravila ili koordinativnih definicija” koja simbole takvog apstraktnog kalkulusa povezuju s predmetima i velicinama u fizickom svijetu. Na ovom problemu od logickih pozitivista, možda, je najveci doprinos dao H. Reichenbach, a kao primjer navedimo sljedeci njegov citata: »Prostor nije subjektivan, vec realan – to je ishod razvoja suvremene matematike i fizike. Cudno je, ova duga povijesna linija na koncu vodi do pozicije koja se zastupala na pocetku: geometrija je pocela kao empirijska znanost s Egipcanima, Grci su je ucinili deduktivnom znanošcu a na koncu vracena je medu empirijske znanosti nakon što je logicka analiza najviše perfekcije otkrila pluralizam geometrija, od kojih je jedna i samo jedna geometrija fizickog svijeta. Ova razmatranja pokazuju da moramo razlikovati izmedu matematicke i fizicke geometrije. Matematicki govoreci, postoji mnogo geometrijskih sistema svaki je od njih logicki konzistentan i to je sve što matematicar može zahtijevati. Njega ne zanima istinitost aksioma, vec implikacije izmedu aksioma i teorema: “ako su aksiomi istiniti, onda je teorem istinit” - ovog su oblika geometrijski iskazi koje izrice matematicar. Ali ove su implikacije analiticke; njih cini valjanima deduktivna logika. Prema tome, geometrija matematicara analiticke je prirode. Samo kada su implikacije prekinute i kada se aksiomi i teoremi tvrde odvojeno, geometrija vodi u sinteticke iskaze. Aksiomi tada zahtijevaju interpretaciju kroz koordinativne definicije i tako postaju iskazi o fizickim predmetima; tako je od geometrije ucinjen sistem koji opisuje fizicki svijet. U tom smislu, medutim, on

205

nije a priori vec empirijske prirode. Nema sintetickog a priori u geometriji: ili je geometrija a priori, i onda je to matematicka geometrija koja je analiticka, ili je geometrija sinteticka, i onda je to fizicka geometrija koja je empirijska. Evolucija geometrije kulminira u dezintegraciji sintetickog a priori.(…) Matematicka je geometrija tako reducirana na analiticku istinu, a sinteticki je dio geometrije predan empirijskim znanostima.«212 Buduci da se podjela na matematicki i fizicki aspekt teorije pokazala vrlo korisnom u slucaju geometrije, pozitivisti su tu podjelu proširili prvo na fiziku, a onda i na sve druge znanosti. Kao ilustraciju jednog takvog pristupa navedimo, kratko, odnos R. Carnapa prema matematickoj i fizickoj geometriji. Carnapovi stavovi o strukturi geometrije izloženi su, pored ostalih tekstova, i u »Foundations of Logic and Mathematics«, prilog prvom tomu International Encyclopedia of Unified Science. Kao i u ostalim radovima, on strogo razlikuje matematicku i fizicku geometriju. Matematicka geometrija jest cisto formalni kalkulus u kojem simboli nemaju nikakvu “interpretaciju”, izlaže se i proucava cisto formalna struktura geometrijske teorije, samo odnos izmedu znakova, a ne i njihovo znacenje. Kada se simboli interpretiraju, kada im se prida fizicko znacenje, onda matematicka geometrija postaje fizicka geometrija i, kao pozitivisti smatraju, predstavlja opis fizickog prostora u kojem živimo. Kao slikovit prikaz ovog odnosa navedimo jedan Carnapov citat koji razmatra taj odnos: »Geometrijski kalkulus obicno je konstruiran kao aksiomatski sistem, tj. specificni kalkulus koji pretpostavlja logicki kalkulus (s normalnom interpretacijom). Takav kalkulus opisuje strukturu ciji elementi ostaju neodredeni toliko dugo dok ih ne interpretiramo. Geometrijski kalkuli opisuju mnogo razlicitih struktura. I za svaku strukturu, npr. euklidsku, postoji mnogo razlicitih mogucih oblika kalkulusa koji je opisuju. Kao primjer razmotrimo jedan aksiomatski sistem euklidske geometrije. Odabrali smo oblik koji ima šest primitivnih znakova tri za klase individua. P1, P2 , P3 , i tri za relacije, I, B, K, . Pišemo I(x,y) za “x i y stoje u relaciji I ” (…) Navest cemo samo nekoliko primjera iz dugacke serije aksioma: G1 Za svaka x,y, ( ako (x je P1 , i y je P1 ) onda za neko z ( z je P2 i I(x,y) i I(y,x)). G2 za svako x ( ako x je P3 , onda, za neko y ( y je P1 i ne I(x,y) ). G3 za svako x,y.z ( ako B(x,y,z) onda ne B(y,x,z) G4 za svako x,y,z ( ako ( x je P1 i y je P2 i x je P3 i I(x,z) i I(y,z) i ne I(x,y), onda postoji (tocno) 1 u takav da ( u jest P2 i I(x,u) i I(u,z) za svako t ( ako I(t,u) onda ne I(t,y)))). (Euklidov aksiom o paralelama) Za geometrijski kalkulus postoji mnogo interpretacija, i cak mnogo cak sasvim razlicite i zanimljive interpretacije. Neke od njih su logicke neke deskriptivne Uobicajena interpretacija je deskriptivna. Sastoji se od prijevoda u fizicki kalkulus. Zajedno s uobicajenom interpretacijom fizickog kalkulusa. Pravila prijevoda: (1) “P1 ” je prevedeno u “tocka” (2) “P2 ” u “pravac” (3) “P 3 ” u “ravninu” (4) “I(x,y)” u “x leži dodiruje y” (5) “B(x,y,z)” u “tocka x je izmedu tocaka y i z na pravcu” (6) “K(x,y,u,v)” u “odsjecak x,y je kongruentan sa odsjeckom u,v ( tj. udaljenost izmedu x,y je jednaka udaljenosti izmedu u,v)”. Treba primijetiti da rijec “tocka” itd. ovdje predstavljaju znakove fizickog kalkulusa u svojoj uobicajenoj interpretaciji. Dakle, o tocki možemo misliti kao o mjestu u prostoru prirode; pravci mogu biti karakterizirani referencijom na zrake svijetlosti u vakuumu ili ispružene niti; kongruencije se može okarakterizirati pozivanjem na metode mjerenja dužine. Tako su specificni znakovi geometrijskog kalkulusa interpretirani kao deskriptivni znakovi. S druge strane specificni znakovi matematickog kalkulusa interpretirani su kao 212 H.Reichenbach: “The Rise of Scientific Philosophy”, University of California press, Berkley and Los Angeles, 1953. str 139- 142.

206

logicki znakovi, cak se i javljaju u deskriptivno cinjenicnim znanostima i izražavaju rezultate brojenja ili mjerenja. Aksiomi i teoreme geometrijskog kalkulusa prevedeni su u deskriptivne, cinjenicne propozicije interpretirane fizike; oni cine teoriju koja se može nazvati fizicka geometrija, jer je grana fizike, u kontradistinkciji spram matematicke geometrije tj. geometrijskog kalkulusa. Kao primjer cetiri gore navedena aksioma prevedeni su u slijedece recenice fizickog kalkulusa (zbog jednostavnosti ovdje formuliranog u obicnom jeziku) PG1 Za bilo koje dvije tocke postoji pravac na kojima one leže. PG2 Za bilo koju ravninu postoji tocka koja ne leži na njoj. PG3 Ako tocke x,y i z leže na pravcu i x je izmedu y i z onda y nije izmedu x i z. PG4 Ako tocka x i pravac y leže na ravnini z, ali x nije na y, onda postoji jedan i samo jedan pravac u u ravnini z takav da x leži na u i niti jedna tocka nije ujedno i na u i na y (dakle u je paralelna y kroz z).«213 Mislimo da ovaj primjer daje zorno u cemu je razlika izmedu matematicke i fizicke geometrije: u matematickoj razmatraju se razliciti geometrijski sustavi kao cisto formalne tvorevine, razmatra se njihova konzistentnost, ali ne i njihova istinitost. U fizickoj geometriji nastoji se utvrditi koja je geometrija doslovno istinita-koja opisuje tocno svijet u kojem živimo. Buduci da fizicka geometrija opisuje prostor u kojem živimo, ona zapravo predstavlja dio fizike, cinjenicne znanosti ciji su sudovi sinteticki, a ne matematike, formalne znanosti ciji su sudovi analiticki. Stoga Carnap zakljucuje da: »Metoda opisana u pogledu geometrije isto tako može biti i primijenjena na bilo koji drugi dio fizike: prvo konstruiramo kalkulus i onda postavimo željenu interpretaciju u obliku semantickih pravila, dobivajuci tako fizicku teoriju kao interpretirani sistem s cinjenicnim sadržajem.«214 Cisto formalna geometrijska teorija dobiva svoju fizicku interpretaciju pomocu semantickih pravila koja teorijske termine vezuju s opažanim terminima svakodnevnog iskustva. Dakle, semanticka pravila jesu ono što apstraktne formule teorija razvijene znanosti povezuju sa svakodnevnim iskustvom i uobicajenim rijecima kojima se ono opisuje. Znanstvena teorija dobiva svoj smisao time što je semanticka pravila vecu za svakodnevno iskustvo. Kada teorije ne bi imale semantickih pravila, one bi zauvijek ostale prazne formule i nizovi znakova koji nam ništa ne govore o svijetu oko nas. Time što vezuju teoriju sa stvarnošcu semanticka pravila omogucavaju provjeravanje teorije, omogucuju nam da utvrdimo što “teorija znaci” i da utvrdimo “je li teorija istinita”. Da se podsjetimo, pod pretpostavkom verifikacionisticke teorije znacenja te su dvije stvari zapravo jedna te ista stvar: znacenje nekog iskaza razumijemo ako i samo ako znamo kako ga možemo provjeriti. Dakle, semanticka pravila ujedno daju znacenje teoriji i omogucavaju njeno provjeravanje. Pored semantickih pravila geometrijska teorija sadržava i još dvije stvari: svoj vlastiti, geometrijski kalkulus i opci logicko-matematicki kalkulus. Isto što vrijedi za fizicku geometriju, vrijedi i za bilo koju drugu fizicku teoriju, a iako to možda nije toliko ocito i za bilo koju znanstvenu teoriju; svaka se znanstvena teorija sastoji od: 1. specificno svog kalkulusa, 2. opceg logicko-matematickog kalkulusa i 3. semantickih pravila.

213 R. Carnap, Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap, 1938/55 str. 194,195. 214 Ibid. str.198.

207

Matematicka geometrija sastoji se samo od 1) i 2), a fizicka od 1),2) i 3). Pogledajmo u nastavku teksta, ukratko, kako su logicki pozitivisti primijenili ovaj princip u fizici. U tekstu »Foundations of Physics«, Ph. Frank izlaže strukturu fizikalne teorije. U svom izlaganju on se eksplicite oslanja na gore izložene Carnapove stavove. Buduci da je sam bio fizicar i da je u tom tekstu pisao o temeljima fizike, on govori o logickoj strukturi fizikalne teorije. Medutim, on je, kao i svi ostali pozitivisti smatrao da više-manje svaka znanstvena teorija ima takvu strukturu. Ako neka znanstvena teorija i nema upravo takvu struktura, onda to nije zbog toga što bi teorija drugih znanosti imale nekakve drugacije strukture, vec zbog toga što još nisu postigle onaj stupanj organiziranosti i jasnoce što ga imaju fizikalne teorije. Dakle, struktura o kojoj govori Frank jest struktura bilo koje zrele i razradene znanstvene teorije. Tako Ph. Frank o fizici govori sljedece: »Svaka se fizikalna teorija sastoji od tri bitna dijela. Postoje, prvo, jednadžbe teorije, npr. u mehanici Newtonove jednadžbe kretanja; u elektromagnetizmu Maxwellove jednadžbe elektromagnetskog polja itd. Te jednadžbe sadržavaju termine kao što su “koordinata”, “vrijeme”, “sila”, “jakost magnetskog polja”, “elektricka provodljivost” itd. One se same po sebi ne mogu provjeriti da bi se vidjelo jesu li u skladu s fizickim cinjenicama ili nisu. Niti možemo provjeriti njihovu logicku konzistenciju. Carnap te jednadžbe zove “kalkulus” podrucja fizike. Newtonove jednadžbe kretanja jesu, npr., kalkulus mehanike. Te jednadžbe za svoju osnovu moraju imati, kao što kaže Carnap, drugi kalkulus pomocu kojega možemo nauciti koje su transformacije tih jednadžbi dopuštene bez promijene njihovog znacenja. Mehanika ka osnovu treba kalkulus algebre i geometrije. Samo primjenom ovog “drugog” kalkulusa može se provjeriti konzistentnost prvoga. Medutim, sistem jednadžbi i logickih pravila (npr. Newtonovih jednadžbi kretanja plus zakoni algebre i geometrije) ni u kom slucaju ne predstavlja sistem fizickih zakona. Moramo dodati, kao treci dio, iskaze koji definiraju fizicko znacenje rijeci kao “udaljenost”, “vrijeme”, “moment”, “simultanost”, “sila”, “masa” itd. Iskaze koji daju te definicije Carnap naziva “semanticka pravila”. Pored termina prvog kalkulusa (“sila”, “masa”, itd.) i termina drugog dijela, logickih pravila (“plus” / “minus”, “i” / “ili” itd.), treci dio, semanticka pravila, sadrže rijeci kao “željezna kocka”, “drveni štap”, “topla voda”, “jedan inc dugo” itd. Te rijeci treba razumjeti u smislu u kojem su upotrijebljene u svakodnevnom jeziku. Bez ovog posudivanja iz svakodnevnog jezika, jezik znanosti ne bi predstavljao znanje koji svi možemo dijeliti. Semanticka pravila spajaju naše jednadžbe ili naš kalkulus s rijecima jezika svakodnevnog života, barem u fizici, a, možda, i u ostalim podrucjima. (…) Kao što Carnap istice, samo dodavanjem tih semantickih pravila jednadžbama one postaju fizicki zakoni koji mogu biti provjereni eksperimentom.«215 Dakle, analiza pokazuje da fizicka teorija ima tri dijela: 1) specificni kalkulus teorije; u mehanici to su Newtonove jednadžbe kretanja itd. Oni sadržavaju teorijske termine. 2) opci logicko-matematicki kalkulus; to su logika, aritmetika i geometrija sa svojim odgovarajucim terminima. 3) Semanticka pravila; to su znacenjske stipulacije koje dovode u vezu termine prve grupe s terminima svakodnevnog vokabulara, one uz termine prve grupe sadržavaju i opažanje termine cije nam je znacenje znano iz svakodnevnog pred-teorijskog iskustva.

215 Ph. Frank, Foundations of Physics, u Neurath, Carnap i Morris, 1938/55. str. 429.

208

Ustvari, pozitivisticko shvacanje strukture znanstvene teorije pretpostavlja dvije podjele, dihotomije: 1) analiticko/sinteticko i 2) opažajno/teorijsko, tj. neopažajno. Striktna razlika izmedu specificno fizickog kalkulusa i opceg logicko-matematickog kalkulusa uopce ne bi postojala kada ne bi postojala razlika izmedu analitickih i sintetickih sudova. Jasno je, postojala bi “razlika u stupnju opcenitosti, apstraktnosti” jer logika i matematika imaju širu primjenu od fizike, ali ne bi postojala “razlika u vrsti” izmedu, s jedne strane, fizike i, s druge strane, logike i matematike. Prema pozitivistickom shvacanju logika i matematika su bitno formalne, analiticke, apriorne i nužne, dok je fizika bitno cinjenicna, sinteticka, aposteriorna i kontingentna. Samo oslanjanjem na tu razliku moguce je striktno razluciti kalkulus fizikalne teorije od kalkulusa logike i matematike. Ideja da postoje semanticka pravila koja povezuju teorijske termine s terminima svakodnevnog iskustva ocito je zasnovana na razlikovanju izmedu opažajnih i neopažajnih, tj. teorijskih termina. Znacenje opažajnih termina znamo iz svakodnevnog, predznanstvenog iskustva, medutim, teorijski termini dobivaju svoje znacenje tek kada ih semantickim pravilima povežemo s opažajnim terminima. Dakle, ocito je da postoji razlika u vrsti izmedu jedne i druge vrste termina. Pripisuje li se neki opažajni predikat istinito nekom predmetu ili to možemo utvrditi direktno, motrenjem? Nije nam potrebna nikakva znanstvena teorija, nije nam potrebno nikakvo zakljucivanje da bismo ustanovili je li mu predikat pripisan istinito ili nije. Ovakav stav zastupaju logicki pozitivisti. Medutim, u slucaju teorijskih predikata, istinitost pripisivanja ne može se utvrditi direktno, nije dovoljno samo motrenje, potrebno je i zakljucivanje koje se u vecoj ili manjoj mjeri oslanja na teorijska znanja. Buduci da je pozitivisticka slika strukture znanstvenih teorija zasnovana na tim dvjema podjelama – analiticko/sinteticko i opažljivo/neopažljivo – treba imati na umu da su napadi na te dihotomije koji su uslijedili od sredine prošlog stoljeca do sedamdesetih ujedno i napadi na pozitivisticku sliku strukture znanstvenih teorija. Osim što je podjela na opažljivo i teorijsko pomogla da se riješe kontroverze oko geometrije, ona je, i nezavisno od toga, sasvim prirodna i plauzibilna. Razmišljajuci o znanosti namece nam se slika prema kojoj opažljiva stvarnost svakodnevnog iskustva postoji prethodno i nezavisno od znanstvenih teorija koje su, na koncu i nastale tako i zato da bi objasnile pojave u toj opažljivoj stvarnosti svakodnevnog iskustva. Tako u dijelu »The Structure of Science« Nagel kaže: »Ishodište znanstvene misli jesu problemi koje namece motrenje stvari i dogadaja koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu; ona nastoji razumjeti te opažljive stvari otkrivajuci sistematicni red u njima, a konacni test za zakone koji služe kao instrumenti objašnjenja i predvidanja jest njihova sukladnost s takvim motrenjima.«216 Dakle, stvari i dogadaji koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu jesu takvi kakvi jesu, s njima smo upoznati htjeli mi to ili ne. Oni postoje prije teorija i nezavisno od njih. Teorije gradimo zato da bismo bolje razumjeli pojave iz svakodnevnog iskustva, teorije i provjeravamo tako što ih usporedujemo sa svakodnevnim iskustvom; one koje su mu sukladne – njih prihvacamo, one koje nisu – odbacujemo. Znanstvene teorije i zakoni jesu nešto razlicito od svakodnevnog iskustva. Nagel provodi razliku izmedu »eksperimentalnih zakona i teorijskih zakona, tj. teorija«. Razlika je, kako cemo vidjeti, zasnovana na razlici opažljivog i neopažljivog. Tako Nagel kaže: »Nazovimo upravo uocenu prima facie razliku izmedu zakona tako što 216 E. Nagel, The Structure of Science ( Problems in Logic of Scientific Explanation), Routledge & Kegan Paul, London 1961. str. 79,

209

cemo one prve vrste nazvati “eksperimentalni zakoni”, a one druge vrste “teorijski zakoni” (ili jednostavno “teorije”). U skladu s tom terminološkom stipulacijom i njome zahvacenom distinkcijom, zakon da pritisak idealnog plina cija je temperatura konstantna varira obrnuto proporcionalno svom volumenu, zakon da težina kisika kombiniranog s vodikom tako da daje vodu jest (otprilike) osam puta veca od težine vodika i zakon da su djeca plavookih roditelja i samo plavooka klasificirani su kao eksperimentalni zakoni. S druge strane, skup pretpostavki koji kažu da su razliciti kemijski elementi sastavljeni od razlicitih vrsta atoma koji ostaju nepodijeljeni u kemijskim transformacijama i skup pretpostavki koji kaže da su kromosomi sastavljeni od razlicitih vrsta gene koji su u vezi s nasljednim karakteristikama organizma klasificirani su kao teorija. (…) To objašnjenje razlike izmedu eksperimentalnih zakona i teorija zasnovano je na uvjerenju da zakoni prve vrste, za razliku od zakona druge vrste, formuliraju relacije izmedu opažljivih (ili eksperimentalno utvrdljivih) karakteristika nekog predmeta.«217 Ovako konstruirana situacija izgleda konacna i idealna za predstavnike logickog pozitivizma, mada moramo da Nagel ne pripada tom krugu, ali situacija ipak nije tako jednostavna: tako, na primjer, vec kod Hempela postoje neke sumnje u povodu jasne razlike izmedu iskaza teorije i eksperimenta. On ne misli niti da je granica izmedu opažljivog i neopažljivog, tj. teorijskog oštra niti da je jasna. Hempel i sam kaže da postoji smisao tih termina u kojemu niti jedna znanost ne opisuje opažljive pojave, isto kao i smisao u kojemu svaka teorija govori o opažljivom. Medutim, on prihvaca razliku zato što smatra da ona predstavlja neizostavno orude za analizu znanosti, a što je i ocekivano od jednog logickog pozitivista. Jer iz toga što ne postoji sasvim jasna i sasvim oštra granica ne slijedi da granica ne postoji, »isto kao što iz toga što ne postoji tocna linija koja odvaja prednju stranu ljudske glave od stražnje ne slijedi da nema razlike izmedu prednje i stražnje strane glave.«218 Još jedan razlog ubog kojega je bila široko prihvacena dihotomija na opažljivo i neopažljivo, tj. teorijsko bio je taj što je u terminima te dihotomije bilo vrlo prirodno i jednostavno objasniti »temeljne pojmove metodologije i filozofije znanosti«, na primjer eksperiment, testiranje, predvidanje, objašnjenje itd. No nisu se svi slagali sa ovim stavovima i u sljedecem dijelu teksta dat cemo neke karakteristicne kritike pozitivisticke slike znanosti, a posebice kritiku Poppera i Kuhna. Iako se u ovom radu posebno razmatra njihov pogled na znanost u sklopu filozofije znanosti, smatramo da ne bi bilo od viška da ponovimo neke njihove stavove spram pozitivisticke slike.

10.1. Kritika pozitivisticke slike znanosti Pozitivisti su vjerovali da su opservacije “nezavisne” od teorije i “primarne” u odnosu na teoriju. To znaci da imamo opservacije219 koje imamo, da su takve kakve jesu bez obzira na to kakvu teoriju imali; jer teorije tako i onako nastaju zato da bismo objasnili , sistematizirali i predvidjeli opservacije koje imamo. Medutim, njihov suvremenik Popper nije dijelio to mišljenje, on je smatrao da je ono, zapravo, apsurdno. Popper je smatrao ocitim i trivijalnim da interesi, namjere i prihvacene teorije “odreduju” što cemo motriti; da do opservacija nikada ne dolazi od interesa, ocekivanja i vec prihvacenih teorija. Uvijek motrimo ono što nas zanima i zato što nas zanima; što cemo motriti i kako, to uvijek,

217 Ibid. str.79-81. 218 Ibid.str. 83. 219 OPSERVACIJE – podrazumjeva opažanje, mjerenje i neposredno iskustvo.

210

implicitno ili eksplicitno, odlucujemo na osnovi naših interesa i vec prihvacenih hipoteza ili teorija. Popper je na osnovi toga jednostavnog uvida razvio cijelu filozofiju znanosti – falsifikacionizam. Velik broj empiristicki nastrojenih mislilaca, ukljucujuci tu, i logicke pozitiviste, smatra da se znanost razvija tako da se prihvacaju one teorije za koje postoji dovoljno svjedocanstvo, evidencija i koje su dovoljno konformirane. S druge strane, Popper je smatrao da je sama ideja konfirmacije besmislena i nesuvisla; koliko god imali svjedocanstva za neku teoriju, to svjedocanstvo nikada nije dovoljno da sa sigurnošcu pokaže da je ta teorija istinita. On je ideju pozitivnog svjedocanstva odbacivao na osnovi problema vezanih uz indukciju; koliko god imali pozitivnih instanci za neku hipotezu, uvijek je moguca da ce sljedeca biti negativna; prema tome, niti jedna hipoteza nikada nije potpuno potvrdena. Jedino što hipoteza može potpuno biti jest biti potpuno opovrgnuta. Beskonacno mnogo pozitivnih instanci nije dovoljno za konfirmaciju ali je zato jedna jedina dovoljna za diskonfirmaciju, opovrgavanje. Stoga je on smatrao da nacin na koji se znanost razvija jest sljedeci: od svih predloženih hipoteza prihvacaju se one koje do sada nisu bile opovrgnute. Dakako, izmedu više suparnickih hipoteza imamo bolje razloge za prihvacanje onih hipoteza koje su bile izložene vecem broj oštrijih provjera. Sažeto receno, klasicna slika znanosti jest: prvo opservacije pa onda iz njih konstrukcija teorije. Popperova pak slika znanosti jest: prvo teorija, odnosno hipoteza, pa onda iz nje konstrukcija eksperimenta i opservacija kojima se testira ta teorija. Popper svoju sliku znanosti nastoji potkrijepiti primjerima iz kojih se vidi da horizont ocekivanja odreduje što ce se motriti i kako. Horizont ocekivanja jest skup vjerovanja i interesa koji izmedu svih mogucih opservacija selekcionira one koje su relevantne. Bez horizonta ocekivanja motrenje naprosto nema smisla. On navodi i to da je naredba “Motri!”, ako se ne zna kontekst, gramaticki besmislena; glagol “motriti” jest tranzitivni glagol on uvijek mora imati predmet; ne može se motriti naprosto, kada se god motri, motri se nešto, neki predmet. Tako Popper kaže: »vjerovanje da se znanost odvija od opservacija prema teoriji još uvijek je toliko široko i toliko cvrsto prihvaceno da je moje poricanje tog vjerovanja cesto docekivano s nevjericom. Cesto me se sumnjicilo da sam neiskren – da poricem nešto u što se ne može smisleno sumnjati. Ali zapravo je vjerovanje da možemo poceti samo s cistim opservacijama, bez icega što pripada teoriji, apsurdno. (…) Motrenje je uvijek selektivno. Ono zahtijeva odabrani predmet, konacni cilj, interes, tocku gledišta problem. I njegovo opisivanje uvijek pretpostavlja deskriptivni jezik, s rijecima koje oznacavaju svojstva; ono pretpostavlja slicnost i klasifikaciju, koja opet pretpostavlja interese, tocke gledišta i probleme. “Gladna životinja”, piše Katz, “dijeli okoliš na jestive i nejestive stvari. Životinja u letu vidi putove za bijeg i skrivanje. … Opcenito govoreci, predmet se mijenja prema potrebama životinje.” Možemo dodati da predmeti mogu biti klasificirani i postati slicni ili ne slicni samo na ovaj nacin – tako što su povezani s potrebama i interesima. Ovo se pravilo ne primjenjuje samo na životinje nego i na znanstvenike. Jer životinji tocku gledišta odreduju njeni interesi, trenutni zadatak i njena ocekivanja; znanstveniku njegov teorijski interes, posebni problemi kojima se bavi, njegova nagadanja i ocekivanja i teorije koje prihvaca kao vrsta pozadine: njegov referencijalni okvir, njegov “horizont ocekivanja”.«220 Ovi stavovi izgledaju plauzibilno: da interes odreduje što cemo motriti; medutim, moglo bi se prigovoriti da su opservacije ipak primarne. Cesto su zagovornici logickog pozitivizma kao prigovor na ovako shvacanje davali odgovor da se i ocekivanje, pa i teorijska osnova koja prethodi opservaciji ustvari posljedica jedne pred-opservacije, no na 220 K. Popper, “ Conjectures and refutations: The Growth of Scientific Knowledge”, Routledge & Kegan Paul, London 1989. str.149.

211

to bi se moglo opet prigovoriti da je pred-opservacija nastala preko neke pred-teorijske osnove itd. do beskonacnosti. Time bi se problem sveo na pitanje “što je starije kokoš ili jaje”. Popper smatra da nije tako, on smatra da ocekivanja uvijek prethode opservaciji: »Problem “Što dolazi prvo, hipoteza (H) ili opservacija (O)” rješiv je isto kao i problem “Što dolazi prvo, kokoš (H) ili jaje (O)”. Odgovor na drugo je “Ranije jaje”; na prvo “Ranija hipoteza”. Sasvim je istinito da ce bilo kojoj pojedinoj hipotezi koju izaberemo prethoditi opservacija – opservacije koje, na primjer, želimo njome objasniti. Ali te opservacije, opet, pretpostavljaju prihvacanje referencijalnog okvira, okvira ocekivanja, okvira teorija. Ako su one znacajne, ako su nametnule potrebu za objašnjenjem i tako dovele do stvaranja hipoteze, to je bilo zato što nisu mogle biti objašnjene starim teorijskim okvirom, starim horizontom ocekivanja. Ovdje nama opasnosti od regresa u beskonacnost. Ako idemo unatrag prema sve primitivnijim i primitivnijim teorijama i motivima na kraju cemo pronaci nesvjesno, urodeno ocekivanje.«221 Pod urodenim ocekivanjem Popper ne misli na urodeno, apriorno znanje nacionalisticke filozofije. On misli na psihološki ili, radije, biološki urodena ocekivanja. Ako su ovi stavovi tocni, onda oni u prilicnoj mjeri podrivaju pozitivisticku sliku znanosti i ne samo to u filozofskoj tradiciji dolazi do obrata sa empiristickog na nacionalisticki pristup problemu u znanosti. Oni dovode u pitanje ili barem relativiziraju navodno oštru razliku izmedu konteksta otkrica – epistemološki cinjenicnog opisa nacina na koji je netko došao do nekog otkrica – i konteksta opravdanja – epistemološki normativnog opisa nacina na koji je o pravdao ili trebao o pravdati to svoje otkrice. Popperovi stavovi, iako podrivaju pozitivisticku sliku znanosti, nisu za nju potpuno pogubni. I dalje se može tvrditi da razlikovanje konteksta otkrica i konteksta opravdanja i trodioba teorije na opci logicko-matematicki kalkulus, specificni kalkulus teorije i semanticka pravila koja teoriji daju fizicku interpretaciju predstavljaju korisna razlikovanja u pojmovnom okviru za analizu znanosti i znanstvenih teorija. Iako ta razlikovanja ne mogu pretendirati na apsolutnu valjanost, korisno ih je uvesti kao, recimo, heuristicka sredstva koja su od koristi prilikom razmatranja znanstvenih teorija. Buduci da ne možemo proucavati cijelu znanost odjednom, prilikom proucavanja jedne teorije preporucljivo je apstrahirati od horizonta ocekivanja koji je doveo do formuliranja neke teorije i, zbog pojednostavljenja analize, pretpostaviti da su opservacije primitivne, ne zavisne od bilo kakve teorije i bilo kakvih ocekivanja. U tom bi slucaju pozitivisticka slika znanosti imala samo relativnu, ali ne i apsolutnu valjanost. Pozitivisticka slika znanosti i znanstvenih teorija mogla bi preživjeti, nekako, Popperovu kritiku. Medutim, izgleda da ne može preživjeti jednu drugu kritiku, naizgled vrlo slicnu. To je kritika Hansona. On je isto kao i Popper dokazivao da opservacije nisu nezavisne od teorije. Medutim, izmedu Popperove i Hansonove kritike postoji bitna razlika. Dok je Popper dokazivao da opservacije kojima se testira neka teorija nisu nezavisne od prethodnih ostalih teorija i ocekivanja, Hanson je, izgleda, dokazivao daleko radikalniju tezu: Da opservacije koje ma se testira ta teorija nisu nezavisne od te iste teorije. Recimo da teoriju T1 testiramo pomocu opservacija O1 . Prema Popperu ne smije se zaboraviti da O1 ovise o prethodnim teorijama i ocekivanjima, koji su razliciti od T1 , O1 ne ovise o T1 , ovise o drugim teorijama. Medutim, Hanson tvrdi da O1 ovisi od T1 , da sama T1 oblikuje i formira O1 . Prema Hansonovoj slici znanost je postavljena na daleko slabijim i manje racionalnim temeljima nego prema Popperovoj slici. Naime, da bismo mogli testirati T1 , potrebne su nam opservacije O1 , oko toga se, po pretpostavci, obojica slažu. Medutim, Popper smatra da možemo imati O1 i tako testirati T1 samo ako pretpostavimo da su istinite neke druge teorije i ocekivanja, koje su nezavisne i prethodne T1 . Hanson pak smatra da 221 Ibid. str. 149.

212

možemo imati O1 i tako testirati T1 samo ako pretpostavimo istinitost T1 , buduci da se O1 može formulirati samo ako se pretpostavi da je T1 istinito. Problem je u tome što, ako pretpostavimo da je T1 istinita, više je nemamo zašto testirati. Izgleda kao da prema Hansonovoj slici prihvacanje T1 pretpostavlja nužan uvjet opservacija O1 . Apsurdnost takvog videnja znanosti mogla bi biti u tome što teorije možemo testirati samo kada vec vjerujemo u njih, a kada vec jednom vjerujemo u njih, onda nam opservacije mogu biti samo onakve kakve teorije nalaže da jesu. Tako da više uopce nije jasno u cemu se sastoji testiranje teorije. Testiranje teorija, u okviru takve slike znanosti, postaje apsurdan i suvišan pojam. Hanson kritizira pozitivisticko razlikovanje teorije od opservacije. Buduci da to razlikovanje predstavlja osnovnu pretpostavku pozitivistickog shvacanja znanosti, on time ujedno kritizira i cjelokupno pozitivisticko shvacanje znanosti. Pozitivisti su smatrali da opservacije prethode teoriji i da su nezavisne od bilo kave teorije; one predstavljaju nepromjenljivu bazu svake teorije. Hanson je smatrao da su ti stavovi sasvim netocni; smatrao je kako opservacije nisu nezavisne od teorije, da prihvacena teorija uvijek sudjeluje u oblikovanju opservacija, da to što cemo vidjeti u velikoj mjeri ovisi o tome koju teoriju prihvacamo, da u tom smislu teorija prethodi opservacijama. Hanson svoju kritiku pocinje poznatim primjerom s Keplerom i Tychom Bracheom. Kepler je vjerovao da je Sunce nepomicno i da se svi planeti, ukljucujuci i Zemlju, okrecu oko Sunca. Brache je vjerovao da je Zemlja nepomicna i da se svi planeti, ukljucujuci i Sunce, okrecu oko Zemlje. Zamislimo da Kepler i Brache u zoru stoje na vrhu brda i promatraju iznalazak Sunca. Pitanje je »Vidjeli obojica jedno te isto?«. Hanson smatra da postoje nekakvi razlozi i za pozitivan i za negativan odgovor. U jednom smislu oni vide istu stvar, u drugom smislu o ni vide razlicite stvari. On nastoji dokazati da je relevantan samo drugi smisao, onaj u kojem oni vide razlicite stvari. Smisao u kojem «vide» istu stvar jest, recimo, fizi8cki i fiziološki: iste su konfiguracije fotona koje padaju na njihove retine, isti su kemijski procesi koji se dogadaju u njihovim fiziologijama vida. Medutim, smatra Hanson, to nije relevantan smisao rijeci “vidjeti”.Tako on kaže: »Videnje je iskustvo. Retinalna reakcija samo je fizicko stanje – fotokemijski podražaj. Fiziolozi nisu uvijek uvažavali razlike izmedu iskustva i fizickih stanja. Ljudi, a ne njihove oci, vide. Kamere i ocne jabucice jesu slijepe. Može se odustati od pokušaja da se u okviru organa vida (ili u okviru neurološkog spleta iz oka) locira nešto što se naziva “videnje”. Da Kepler i Tycho vide ili ne vide istu stvar ne može se poduprijeti pozivanjem na fizicka stanja njihovih retina, optickih živaca ili vizualnih korteksa: u videnju ima više od doticanja ocnih jabucica.«222 Pozitivisticki nastrojen mislilac može prihvatiti ove Hansonove stavove; tvrdit ce da Kepler i Brache imaju iste osjetilne podatke, ali da ih razlicito interpretiraju. Tako bi bila sacuvana autonomija opservacija u odnosu na teoriju; oni vide jedno te isto, dakle opservacije su im jednake, a razlika izmedu njih dvojice je u tome što ono što vide interpretiraju u skladu s razlicitim teorijama u koje vjeruju. Medutim, nizom primjera iz Gestalt psihologije Hanson zatvara puta za razvoj te vrste odgovora. Gestalt primjeri svjedoce da nije moguce odvojiti osjetilne podatke od njihove interpretacije. Osjetilni podaci i njihova interpretacija uvijek dolaze zajedno. Naprosto je neistinito da prvo vidimo nešto, a da onda tek naknadno interpretiramo što je to što smo vidjeli. Svaki put kada nešto vidimo to nešto automatski vidimo kao to i to. Interpretacija je sadržana u samom aktu videnja, tako on kaže: »Razmotrimo sada reverzibilnu perspektivu figura koje se javljaju u udžbenicima Gestalt psihologije: tacne za caj, mijenjajuceg 222 N.R. Hanson, ”Patterns of Discovery: An Inquiry into the Conceptual Foundations of Science”, Cambridge University Press, Cambridge 1972. str. 6,7.

213

(Schröderovog) stubišta, tunela. Svaka od njih može se vidjeti kao konkavna, kao konveksna ili kao crtež bez perspektive. Vidim li doista svaki put nešto razlicito ili samo ono što vidim interpretiram na razlicit nacin? Interpretirati znaci misliti, nešto ciniti; videnje je iskustveno stanje. Razliciti nacini na koje se vide te figure ne ovise o razlicitim mislima koje leže iza vizualnih reakcija. Ako te reakcije nisu spontane, što onda znaci “spontano”? Kada stubište “ide u suprotnom pravcu”. Ono to cini spontano. Ne misli se ni na što posebno; uopce se ne misli. Niti se interpretira. Naprosto se vidi, sada stubište kao odozgo, sada stubište kao odozdo.«223 Hanson smatra da isto što vrijedi u svakodnevnoj percepciji vrijedi i u znanosti. Fizicar vidi instrument, laik ne vidi instrument vec samo splet cijevi i žica. Tako Hanson kaže: »I dijete i laik mogu vidjeti: oni nisu slijepi. Ali oni ne mogu vidjeti ono što fizicar vidi; oni su slijepi za ono što vide. Mi možemo ne cuti da obao nije zgodena, iako to školovanome muzicaru može biti bolno ocito. (Koji nece cuti tonove i interpretirati ih kao tonove neurodene oboe, nego ce naprosto cuti da oboa nije zgodena. Mi naprosto vidimo koliko je sati; kirurg naprosto vidi da je rana inficirana; fizicar vidi da se anoda u cijev Xzraka pregrijava.) Elementi posjetiteljevog vizualnog polja, iako identicni s onima od fizicara, nisu za njega organizirani kao i za fizicara; iste linije, boje, oblike zahvacaju i jedan i drugi, ali ne na isti nacin. Ima beskonacno mnogo nacina na koje konstelacija linija, oblika, mrlja, može biti videna. Zašto se vizualni uzorci vide razlicito pitanje je za psihologiju, ali da mogu biti videni razlicito važno je u bilo kojem razmatranju pojmova videnja i opservacija.(Ibid.str.17) (…) Kada se u studiranju opserviranja ignoriraju jezik i notacija, fizika je predstavljena kao da pociva na osjetima i primitivnim eksperimentima. Opisana je kao ponavljajuce, monotono ulancavanje osjeta i eksperimenata iz školskih laboratorija. Ali fizicka znanost nije samo sistematicno izlaganje osjetila prema svijetu; ona je isto tako i nacin mišljenja o svijetu, nacin formiranja koncepcija. Paradigmatski opservator nije covjek koji vidi i izvještava ono što svi normalni opservatori vide i izvještavaju, nego covjek koji u obicnim predmetima vidi ono što nitko drugi nikada prije nije video.«224 Hansonov napad usmjeren je na stav logickih pozitivista da postoji bitna razlika izmedu opservacije i teorije. Ako takva razlika doista ne postoji, kao što to smatra Hanson, onda pozitivisticka podjela na opažljivo i teorijsko nije održiva. To bi ujedno znacilo da nije održivo niti njihovo videnje strukture znanosti, tj. strukture znanstvenih teorija. Dakle, da trodioba na 1) specificni kalkulus teorije, 2) opci kalkulus logike i matematike i 3) semanticka pravila ne odražava stvarnu strukturu znanosti i znanstvenih teorija. Hansonova kritika, ako je tocna, pokazuje da nije održiva razlika izmedu 1) i 3), dakle, s jedne strane, neinterpretiranog kalkulusa teorije zajedno s teorijskim terminima i, s druge strane, termina koji oznacavaju predmete i dogadaje svakodnevnog iskustva. Prema pozitivistickoj slici znacenja termina i vrhunski ekspert i potpuni laik, barem u principu, jednako vide bilo koji predmet i jednako dobro znaju znacenje termina svakodnevnog govora, razlika izmedu njih dvojice javlja se samo kada se radi o interpretaciji onoga što vide i samo kada se radi o razumijevanju specificno teorijskih termina. Prema Hansonu, buduci da su opservacije uvijek prožete teorijom (theori-laden), vrhunski ekspert i potpuni laik nikada ne vide stvari na isti nacin, tako da razlika izmedu njih dvojice, suprotno uvjerenjima pozitivista, pocinje vec na nivou svakodnevnog iskustva. Ovakav pristup Hansona u mnogome je pokazao da logicki pozitivizam nikako slucaju nije tako sigurna teorija znanosti kao što su to u pocetku cinilo. Mada se Hansonu mogu prigovoriti radikalizacija situacije odnosa teorije i opservacije što u krajnjoj instanci 223 Ibid. str. 11. 224 Ibid.str.30.

214

dovodi do potpunog relativnima svake spoznaje pa i znanstvene. Navedimo samo neke moguce primjedbe, koje su dakako koristili pozitivisti kako bi “kako-tako spasile stvar”. Ovdje se mogu postaviti dva bitna momenta: 1) prihvacena teorija ponekad djelomicno utjece na percepciju ili da 2) prihvacena teorija uvijek u potpunosti odreduje percepciju. Ova dva pristupa koja bi se mogla izvesti iz Hansonova razmatranja daju sljedece posljedice; ako se prihvati moment 1) onda se u krajnjoj instanci ne negira, barem ne u potpunosti, stav logickog pozitivizma. Moguce je u nekom blažem obliku prihvatiti njihova ideja da postoji razlika izmedu teorije i opservacije ali da je ta granica u nekim slucajevima nejasna. U slucaju tvrdnje 2) Hanson definitivno ruši pozitivisticku sliku znanosti, ali u tom slucaju ne ruši se samo specificno logicko-pozitivisticka slika znanosti, jer se ruši svaka slika zanosit ako racionalnog i empirijskog pothvata. Ova pozicija predstavlja krajnje relativisticku sliku znanosti: »stvari su onakve kakve vi vjerujete da jesu« i potpuno je besmisleno uopce pokušavati otkriti kakve stvari jesu nezavisno od vaših vjerovanja o stvarima. No bez obzira na ove implikacije pokazuje se jedna neumitna cinjenica a to je: da kritika Popper i Hansona pokazuju da nije tako jednostavna slika znanosti kao je to pokuša shematizirati i konstruirati logicki pozitivizam i da je situacija mnogo kompleksnija. Da je situacija oko znanosti uistinu daleko od toga da se može reducirati i shematizirati pokazat ce još jedna kritika koju je dao Kuhn. Kako cemo Kuhnove stavove posebno razmatrati u ovoj knjizi dat cemo samo neke dijelove njegove kritike pozitivistickog shvacanja znanosti. Kuhn u svom razmatranju strukture znanstvenih revolucija uvodi jedan fundamentalni pojam – paradigma. Uvodenjem pojma paradigme Kuhn: »želi sugerirati da neki prihvaceni primjeri stvarne znanstvene prakse – primjeri koji ujedno ukljucuju zakone, teorije, primjene i instrumentaciju – pružaju modele iz kojih izviru posebno koherentne tradicije znanstvenog istraživanja. To su tradicije koje povjesnicari opisuju pod rubrikama kao što su “ptolomejska astronomija” (ili “kopernikanska”), “aristotelovska dinamika” (ili “njutnovska”), “korpuskularna optika” (ili “valna optika”) itd.«225 Ideja da u znanosti postoje paradigme ili posebno koherentne tradicije znanstvenog istraživanja iz osnove je u suprotnosti s do tada eksplicitno ili implicitno prihvacenim gledištem o razvoju znanosti. Citajuci udžbenike i povijesne preglede znanosti, pogotovo ako se ima u vidu sve veca uspješnost znanosti, može se steci dojam da se znanost razvija »linearno, kumulativno, kontinuirano«; da svaka sljedeca teorija pociva na temeljima dotadašnje znanosti; da u tom smislu postoji nit kojom se razvoj znanosti može pratiti od mitskih kozmologija pa sve do teorije relativnosti i kvantne mehanike. Uvodenjem pojma paradigme Kuhn nudi iz osnove razlicitu sliku razvoja znanosti. On smatra da se znanost razvija »sukcesivno, diskontinuirano, smjenom paradigmi«: da su nove paradigme nezavisne od prethodnih i da ne pocivaju na njima. Smjena paradigmi naziva se znanstvena revolucija. On cak tvrdi da su paradigme nesumjerljive: da ne postoji nikakva vanjski, objektivni standard prema kojemu bi se paradigme mogle usporedivati. Buduci da paradigme smjenjuju jedna drugu u vremenu i buduci da ih nije moguce usporedivati, to znaci da naprosto nema smisla govoriti o linearnom, kumulativnom napretku znanosti. Cak ne ostaje previše prostora da se uopce govori o razvoju ili napretku. Iako je takva slika znanosti možda na izgled ne plauzibilna, Kuhn smatra da predstavlja daleko tocniji prikaz stvarne povijesti znanosti. U okviru slike znanosti koju su nudili logicki pozitivisti bilo je, barem u principu, sasvim jasno po kojem je kriteriju moguce ustanoviti napredak. Pred-znanstvena opservacijska baza je nepromjenljiva, fiksna je, ista je uvijek svugdje i za svakoga. 225 T. Kuhn: “The Structure of Scientific Revolutions”, u Inernational Encyclopedia of Unified Science, The University of Chicago Press, 1970. str. 10.

215

Znanstvene teorije nastaju zato da bi sistematizirale objasnile i predvidjele dogadaje u opservacijskoj bazi. To je svrha znanosti, a time ujedno i kriterij uspješnosti; uspješnost bilo cega mjeri se po tome koliko dobro ispunjava svoju svrhu. Dakle, prema pozitivistickoj slici znanosti, znanost napreduje u smislu da sve bolje i bolje sistematizira, objašnjava i predvida dogadaje u pred-teorijskoj opservacijskoj bazi. Sama ideja da se znanost ne razvija kontinuirano, vec smjenom paradigmi ne bi sama po sebi srušila pozitivisticko gledište da se teorije vrednuju u odnosu na ne teorijsku opservacijsku bazu. Medutim, Kuhn ne tvrdi samo da se znanost razvija smjenom paradigmi, on tvrdi i da ne postoji pred-teorijska, ne-teorijska opservacijska baza. On prihvaca Hansonove stavove o prožetosti opservacija teorijom i tvrdi da to što netko vidi ovisi o tome kojoj paradigmi pripada; gledajuci u jedan te isti fizicki predmet znanstvenik jedne paradigme vidjet ce jednu stvar, znanstvenik druge paradigme drugu stvar. Ne postoji nešto što je zajednicko i jednome i drugome i u odnosu na što ce mjeriti uspješnost svojih teorija. Promjena paradigme sa sobom nosi i promjenu opservacija. Tako Kuhn kaže: »Pregledavajuci svjedocanstva o prošlim istraživanjima iz perspektive suvremen historiografije povjesnicar zanosit može biti doveden u iskušenje da zakljuci da kada se paradigma mijenja, s njom se mijenja i sam svijet. Vodeni novom paradigmom znanstvenici prihvacaju nove instrumente i gledaju na nova mjesta. Cak je i važnije da za vrijeme revolucija znanstvenici vide nove i razlicite stvari kada s poznatim instrumentima gledaju na mjestima na kojim su gledali i prije. To prije izgleda kao da je profesionalna zajednica odjednom premještena na drugi planet gdje se poznati predmeti vide u drugom svjetlu i gdje su isto tako spojeni s nepoznatim predmetima. Dakako, ne dogada se ništa baš te vrste: nema geografskog premještanja; izvan laboratorija svakodnevne stvari obicno se odvijaju kao i prije. Ipak, promjena paradigme uzrokuje da znanstvenici razlicito vide svijet oko kojega se angažiraju u svojem istraživanju. Utoliko ukoliko se oni odnose prema tom svijetu kroz ono što vide i cine, mogli bi smo reci da se nakon revolucije znanstvenici odnose prema razlicitom svijetu. Zato su poznati primjeri promjene u vizualnom gestaltu tako sugestivni kao elementarni prototipovi tih promjena u svijetu znanstvenika. Ono što su u svijetu znanstvenika bile patke prije revolucije, to su zecevi nakon. Covjek koji je prvo vidio vanjštinu kutije odozgo, kasnije vidi njenu unutrašnjost odozdo. Transformacije poput tih, iako obicno postupnije i skoro uvijek ireverzibilne, jesu uobicajene popratne okolnosti znanstvenog treninga. Gledajuci na konture mape, student vidi crte na papiru, kartograf sliku terena. Gledajuci na fotografiju komore s mjehuricima, student vidi konfuzne i prekinute linije, fizicar svjedocanstvo poznatog subnuklearnog dogadaja. Samo nakon veceg broja takvih promjena videnja student postaje stanovnikom znanstvenog svijeta, vidjevši ono što znanstvenik vidi i reagirajuci onako kako to znanstvenik cini. Svijet u koji student onda ulazi, medutim, nije fiksiran jednom zauvijek prirodom okoline, s jedne startane, i znanošcu, s druge. Prije je odreden i okolinom i pojedinom normalnoznanstvenom tradicijom za koju je student bio treniran da ju slijedi. Prema tome, u vremenima revolucije, kada se mijenja normalno-znanstvena tradicija, znanstvenikova percepcija njegove okoline mora se reeducirati – on mora nauciti da u nekim poznatim situacijama vidi novi gestalt. Nakon što je to ucinio, svijet njegova istraživanja izgledat ce mu, tu i tamo, inkomenzurabilan s onim koji je prije nastanjivao.«226 Kuhn se ne zadržava samo na opcim konstatacijama, on navodi i velik broj primjera iz povijesti znanosti za koje smatra da podupiru njegove stavove. Do 1781. nije se znalo da postoji planet Uran. Astronomi su od 1690. do 1781. barem u sedamnaest razlicitih prilika vidjeli Uran, no buduci da u tadašnjoj slici Sunceva sistema nije bilo mjesta za još jedan 226 Ibid. str. 111. 112.

216

planet, mislili su da se radi o zvijezdi. Herschel je 1769. konstruirao jaci teleskop i vidio da to nebesko tijelo ima prividni oblik diska, dakle nije se moglo raditi o zvijezdi. Stoga je zakljucio da se radi o kometu. Tek kada je Lexell procijenio da je putanja tog nebeskog tijela prije putanja planeta, a ne kometa ili zvijezde, Suncev sistem dobio je još jednog clana. »Kada je prijedlog bio prihvacen, na nebu profesionalnog astronoma bilo je nekoliko zvijezda manje i jedan planet više.«227 U okviru aristotelovske fizike smatralo se da tijela padaju zato što se krecu prema svom prirodnom mjestu: teškim tijelima prirodno mjesto jest dolje, lakima gore. Prema takvoj fizici njihalo je predstavljalo samo slucaj tijela koje je onemoguceno u dolasku do svog prirodnog mjesta. Dakle, aristotelovci su njihalu, u osnovi, vidjeli tijelo koje pada. Galileo, medutim, u njihalu nije vidio tijelo koje nastoji stici u svoj prirodni položaj, vec tijelo koje skoro uspijeva jedno te isto gibanje ponavljati do u beskonacnost. Ono što se danas razumije pod njihalom vidio je tek Galileo, aristotelovci nisu. »Njihala su nastala zbog neceg vrlo slicnog paradigmom induciranoj gestalt promijeni.«228 Priestly je smatrao da zapaljiva tijela sadrže supstancu flogiston i da gorenje predstavlja proces oslobadanja tog istog flogistona. Lavoisier je smatra da gorenje predstavlja proces oksidacije, spajanja s kisikom. »Lavoisier je, rekli smo, vidio kisik tamo gdje je Priestly vidio deflogistirani zrak gdje drugi nisu vidjeli ništa.«229 Ovim se nastoji pokazati, u krajnjoj instanci, da ne postoje relevantne opservacije koje bi bile nezavisne od prihvacene teorije; da prihvacena teorija odreduje ne samo što ce se opservirati nego i kakve ce biti opservacije. Ako je to tocno, onda treba odbaciti pozitivisticku sliku znanosti i strukture znanstvenih teorija. Ove kritike, koje smo naveli, pozitivistickog shvacanja znanosti uspjele su utoliko što su doveli u pitanje smislenost i plodnost primijene pozitivisticke analize na stvarnu znanstvenu praksu. Pozitivisti su uložili ogroman trud u izgradnju preciznog pojmovnog aparata za analizu znanosti i ljudskog znanja uopce. Taj je aparat pocivao na dvjema temeljnim podjelama; analiticko/sinteticko i opažajno/teorijsko. Na ovome je mjestu važno podsjetiti se da su pozitivisti razlikovali kontekst otkrica od konteksta opravdanja. Svrha izgradenog pojmovnog aparata bila je racionalna rekonstrukcija stvarnog procesa ljudske spoznaje, dakle idealizirana normativna analiza stvarnog znanja. Razradena konceptualna mašinerija trebala je služiti analizi konteksta opravdanja, a ne konteksta otkrica. To znaci da izgradenim pojmovnim aparatom nisu namjeravali opisivati kako je tko de facto došao do kojeg otkrica, vec kako treba opravdavati ovjeravanja u hipoteze i teorije. Hitjeli su zadati i pojmovni okvir i metodu racionalnog zasnivanja i opravdavanja znanosti. Ne samo kako znanost funkcionira, vec prije svega kako znanost treba funkcionirati. Dakle, nacin na koji su analizirali znanost predstavlja jedan moguci prijedlog kako treba analizirati znanost. Upravo u ovoj tocki pokušavaju suvremeni neopopzitivsti da spase stvar od navedenih kritika i ona se sastoji u sljedecoj tezi: da se ovdje radi samo o prijedlog ili “receptu”, a svaki prijedlog u principu ne može biti niti lažan niti istinit tj. on može biti više ili manje prikladan. Odavde je lakše voditi borbu protiv kriticara, tako na primjer, u tom slucaju kritike Poppera, Hansona i Kuhna treba shvatiti kao kritike prikladnosti odluke da se znanost analizira na jedan, a ne na neki drugi nacin. Ako se tako postave stvari onda se kritika odnosi na prikladnost odnosno neprikladnost na primjer podjele na opažajne i teorijske predikate, a ne na istinitost te podijele. Sada lako možemo izvuci zakljucak ukoliko je prikladnost pitanje prakticnosti onda ona može i ne mora da bude primijenjena i samim tim pozitivizma može slobodno nastaviti sa svojom konstrukcijom bez bojazni da ce biti opovrgnuta.

227 Ibid. str. 115. 228 Ibid.str 120. 229 Ibid. str. 118.

217

No, ne ulazeci u ovaj pokušaj spašavanja situacije i shvatimo to kao normalnu reakciju pokreta koji je zapoceo sa jednom agresivnom i ambicioznom težnjom davanja definitivnog odgovora što je znanost i kako ona «treba» da izgleda, možemo slobodno reci da je najmanje kritika pokazala sljedece cinjenice koje cemo ukratko navesti. Pokazala je da se pravi i zanimljivi problemi filozofije znanosti nalaze negdje drugdje, a ne u gradenju idealnih jezika pomocu kojih bi se analizirala stvarna znanstvena praksa. Pokazale su da se problemi filozofije znanosti mogu sasvim uspješno raspravljati i bez takvog pojmovnog aparata i da pored problema vezanih uz gradnju takvog jezika postoji velik broj zanimljivih i važnih problema filozofije znanosti; ukratko, da je velik dio tog truda bio nepotreban. Nakon drugog svjetskog rata filozofije znanosti više se okrenula analizi stvarne znanstvene prakse, a manje konstrukciji idealiziranih skliska procesa spoznaje. Veliku je ulogu u tom preokretu izvršila i naturalizacija epistemologije. Pozitivisti su smatrali da posao filozofije jest iskljucivo pojmovna analiza znanja kao više-manje gotove tvorevine, a da se nacinom na koji se dolazi do tog znanja trebaju baviti prirodne znanosti. Mladi su autori, medutim, bez puno predrasuda rezultate znanosti ukljucili u filozofsku raspravu. Tom je preokretu u jednoj mjeri kumovalo i odustajanje od podjele na analiticko i sinteticko; filozofija je bila videna kao pojmovna analiza, dakle kap analiticka djelatnost, dok su prirodne znanosti bile videne kao djelatnosti koje se bave cinjenicama i dovode do sintetickih recenica. Kada je podnijela analiticko/sinteticko dovedena u pitanje, automatski je dovedena u pitanje i razlika izmedu filozofije i prirodnih znanosti. Time su bila otvorena vrata za ulaz prirodnih znanosti u filozofske rasprave. Dakle, moglo bi se reci da su kritike pozitivisticke filozofije znanosti najviše uspjele u tome što su promijenile težište rasprave iz filozofije znanosti; promijenile su i probleme i nacin na koji se o njima raspravlja.

218

11. Kriticki racionalizam Karla Poppera Filozofija kritickog racionalizma, koju je zastupao i utemeljio Karl Popper230, nastala je kao reakcija na osnovne postavke logickog pozitivizma i neopozitivizma uopce. Prema pozitivistickom kriteriju, kao što smo to vidjeli u prethodnim poglavljima, razgranicenja racionalnosti od iracionalnosti, odnosno smislenosti od besmislenosti, racionalne su samo one tvrdnje koje se mogu empirijski i logicki provjeriti ili verificirati. Dakle, tvrdnje koje se ne mogu empirijski provjeriti besmislene su, a pojmovi kojima ne odgovara neko iskustvo nemaju nikakvo znacenje. Prema logickom pozitivizmu medu empirijskim tvrdnjama racionalnije su one koji imaju veci empirijski sadržaj, odnosno one koje su više puta potvrdene (konformirane). Sukladno tome rast znanja opravdava se uvecanjem iskustvenog sadržaja u empirijskim generalizacijama, a do tog povecanja dolazimo metodom indukcije. Popperov stav prema ovakvom rješenju je upravo dijametralno suprotan i sukladno Humeovom231 kritikom indukcije konstatira da je nemoguce tim putem povecati racionalnost empirijske generalizacije jer nije poznat broj instancija koji trebaju predstavljati apsolutnu potvrdu generalizacije. Isto tako, singularne i elementarne iskustvene recenice mogu voditi do razlicitih generalizacija što namece dodatni problem veze izmedu atomarnih stavova i generalizacije. Prije nego što krenemo sa daljnjom analizom navedimo kao ilustraciju dio Popperovog predavanja 1953 pod nazivom Znanost: nagadanje i odbacivanje232 u kome on sažeto iznosi svoje stavove: »Ova razmišljanja dovela su me zime 1919-1920. do zakljucaka koje bi sada mogao iskazati ovako: 1. Lako je iznaci potvrde, ili osvjedocenje, za gotovo svaku teoriju – ako potvrde tražimo. 2. Potkrijepe bi se morale uzeti u obzir samo ako su rezultat riskantnih predvidanja, tj. ako bismo, neopcinjeni teorijom o kojoj je rijec, mogli ocekivati dogadaj nesuglasan sa teorijom – dogadaj koji bi mogao opovrci teoriju. 3. Svaka je “dobra” znanstvena teorija zabrana; ona zabranjuje dogadanje nekih stvari. Što teorije više toga zabranjuju, to je bolja. 4. Teoriju koju je nemoguce opovrci ijednim zamislivim dogadajem, nije znanstvena. Neopovrgljivost nije vrlina teorije (kao što cesto ljudi misle), nego mana. 230 Karl Raimond Popper roden je 28. rujna 1902. god. u Hommelhofu kraj Beca. Tridesetih godina jer predavao matematiku i fiziku na srednjim školama, bavio se glazbom, socijalnim radom i filozofijom. Popper se u svojim filozofskim stajalištima odmah na pocetku suprotstavio idejama Beckog kruga. Svoje prvo veliko djelo Logika istraživanja (1935) objavljeno je samo u fragmentima i tek se objavljuje u integralnom obliku 1979. pod nazivom Oba osnovna problema spoznajne teorije. Godine 1946. na poziv F. Hayeka dolazi u Englesku i do umirovljenja 1969. radi kao profesor na Londonskoj školi za ekonomiju. U sukobu sa logickim pozitivizmom koji se u to vrijeme proširio i u Engleskoj uspijeva tek 1956. da prevede svoju knjigu i izda pod nazivom. Logika znanstvenog otkrica i odmah postiže veliki uspjeh. Nakon što se specijalizirao za filozofiju znanosti, Popper se pokazao filozofom širokog dosega , doprinoseci u širokom spektru od predsokratovskih istraživanja do moderne logike, od politike do istraživanja vjerojatnosti, te od problema odnosa uma i tijela (mind-body) do interpretacije kvantne teorije. Sa svim djelima objavljenim i prevedenim na mnoge jezike, Popper je jedan od najrazmatranijih filozofa stoljeca. 231 Barem od Baconova Novog organona i Millova Sistema logike stereotipna slika znanosti jest da je znanstvena metoda induktivna. Empirizam – gledište da se sve znanje treba opravdati pozivanjem na iskustvo – cesto se poistovjecuje sa gledištem da se sve znanje treba opravdati induktivno. Humeov argument da je vjerovanje u indukciju instinktivno i da ga nije moguce opravdati racionalnim razlozima cesto se uzima kao argument koji pokazuje da nikakvo empirijsko znanje nije moguce. (Tako se, na primjer, katedra na Beckom sveucilištu tu na kojoj je Ernst Mach predavao ono što bismo danas zvali filozofija znanosti nazivala Katedra za filozofiju induktivnih znanosti.) 232 Prevedeno iz zbirke Popper, K.R. Conjectures and Refutations, Rotulege & Kegan Paul, cetvrto izdanje 1972.

219

5. Svaka istinska provjera teorije pokušaj je da se ona opovrgne, ili odbaci. Provjerljivost je opovrgljivost, ali postoje stupnjevi provjerljivosti: neke su teorije povjerljivije, više su izložene opovrgavanju nego druge, one su izložene vecem riziku. 6. Zgoda potvrdivanja ne bi se smjela uzeti u obzir osim kada je rezultat istinske provjere teorije; a to znaci da se može predstaviti kao ozbiljan, ali neuspješan pokušaj da se teorije opovrgne (u tom slucaju govorimo o potkrepljujucem dokazu) 7. Neke istinski provjerljive teorije, kada se za njih pokaže da su pogrešne, još uvijek podupiru njihovi obožavatelji – na primjer, ad hoc uvodenjem nekih pomocnih pretpostavki ili ad hoc reinterpretiranjem teorije da bi se izbjeglo odbacivanje. Takav je postupak uvijek moguc, ali on ne spašava teoriju od odbacivanja samo po cijenu uništavanja, ili barem snižavanjem njenog znanstvenog statusa (Ovakvu operaciju spašavanja opisujem poslije kao konvencionalisticki zahvat ili konvencionalisticka strategija) Sve ovo možemo sumirati tako da kažemo da je kriterij znanstvenog statusa neke teorije njena opovrgljivost, ili odbacljivost, ili provjerljivost.«233 U daljnjem dijelu analizirajmo pojedine tocke ovog Popperovog stava: (1) Ovaj stav, iako ima svoje opravdanje, cini se dosta preuvelican i može se opravdano postaviti pitanje; Možemo li doista potvrditi skoro svaku teoriju, samo ako je “potvrda ono što tražimo”? Popper tu tezu ilustrira primjerima astrologa, psihoanaliticara i marksista iz beckih kavana, koji su na svakom koraku nalazili potvrde svojih teorija. Popper inace ima pozitivno mišljenje o teorijama Marxa, Freuda i Adlera, smatra da su one vrlo zanimljive i stimulativne, ali im zamjera preveliku neodredenost, tocnije, imunost na empirijsko opovrgavanje. Komentirajuci ponašanje njihovih zagovornika, Popper kaže: »Izgleda kao da je proucavanje bilo koje od njih imalo efekt intelektualne konverzije ili otkrivenja, oci bi vam se otvorile za nove istine skrivene od onih koji još nisu bili inicirani. Kada su vam se oci jednom tako otvorile, svuda biste vidjeli konformirajuci instance: svijet je bio prepun verifikacija teorije. Što bi se god dogodilo, uvijek bi ju konformiralo. Tako je njena istina postala ocita; a nevjernici su, jasno, bili ljudi koji nisu htjeli vidjeti ocitu istinu; koji su odbijali vidjeti ju, ili zato što je bila protivna njihovim klasnim interesima, ili zbog njihovih represija koje su još uvijek bile 'neanalizirane' i vapile za tretmanom.«234 Tako predoceno ponašanje zastupnika Marxove, Freudove i Adlerove teorije izgleda krajnje subjektivno i neznanstveno; oni vide ono što žele vidjeti. Možda nam se može uciniti da je ono karakteristika neegzaktnih društvenih znanosti i da mu nema mjesta u egzaktnim prirodnim znanostima. Pored toga, priroda tih teorija takva je da njihovi zastupnici lako mogu biti osobno zainteresirani za njihovu istinitost ili prihvacenost, pa je onda moguce da interesi i emocije dovedu do krive selekcije i interpretacije podataka. Medutim, neki su autori smatrali da je takvo ponašanje sasvim prirodno i legitimno, kako u društvenim, tako i u prirodnim znanostima. Tako radimo, ne možemo drugacije raditi, te stoga tako i trebamo raditi. Poznata je Hansonova ilustracije te teze: Johannes Kepler, zastupnik heliocentricne astronomije, i Tycho Brahe, zastupnik geocentricne astronomije, sjede na vrhu brda i gledaju izlazak Sunca. U toj situaciji, smatra Hanson, oni naprosto vide razlicite stvari: Brahe vidi micanje Sunca, a Kepler vidi micanje Zemlje. Teorija koju prihvacaju odreduje što ce vidjeti. Kuhn daje primjer Lavoisiera i Priestleya: promatrajuci proces gorenja Lavoisier vidi kisik, Priestley vidi zrak lišen flogistona, dok laici ne vide ništa. On smatra da znanstvenici koje rade u razlicitim znanstvenim 233 Ibid,str.37. 234 K.R. Popper, “Coniectures and Refutations – The Growth of Scientific Knowledge”, London, New York: Routledge, 1989. str 34-35.

220

paradigmama zapravo “žive u razlicitim svjetovima” I ostale Kuhnove formulacije235 te teze podsjecaju na Popperovu opasku o “intelektualnoj konverziji”. Hanson i Kuhn smatrali su da odbacivanje jedne i prihvacanje druge znanstvene teorije dovodi do takvih gestalt-promjena u percepciji svijeta. Ako je doista tako kao što misle Hanson i Kuhn, onda je znanost doista u velikoj mjeri subjektivna i upitno je može li se govoriti o napretku znanosti i njezinu približavanju istini.236 Popper je inace i sam smatrao da ne postoje “ciste” opservacije koje bi bile u potpunosti nezavisne od svake teorije, to jest, da ne postoje opservacije koje ne pretpostavljaju nekakvu teoriju, predznanje ili barem ocekivanje. Tvrdio je da je »problem što dolazi prije, hipoteza (H) ili opservacija (O) rješiv isto kao i problem što dolazi prije kokoš ili jaje Jedna od njegovih osnovnih kritika programa logickog pozitivizma sastojala se upravo u kritici pozitivisticke pretpostavke o oštroj podijeljenosti teorija od opservacije.«237 Ipak, izgleda da su tu Popperovi stavovi daleko manje radikalni od Hansonovih i Kuhnovih. Naime, Hanson i Kuhn tvrde, ili barem izgleda da tvrde, da su opservacije prožete upravo onim teorijama (theory laden) koje trebaju potkrijepiti, tako da proces potkrepe teorije opservacijom postaje na neki nacin cirkularan: ako ne bismo prihvatili T1 , ne bismo vidjeli O1 , a razlog da prihvatimo T1 izmedu ostaloga jest i O1 – tako da opservacije zapravo nikada ne mogu pobiti teoriju. S druge strane, i Popper smatra da opservacije jesu prožete teorijama, ali ne upravo onima koje se njima testiraju. On govori o referencijalnom okviru, okviru teorija i okviru ocekivanja; ako ne bismo prihvatili skup znanja Z, ne bismo vidjeli O1 koja potkrepljuje T1 , ali pri tome T1 ne smije biti dio skupa Z. Pojednostavnjeno govoreci, ako su Hanson i Kuhn u pravu, onda je ponašanje zastupnika Marxa, Freuda i Adlera zapravo sasvim legitimno, “kroz naocale” prihvacenih teorija oni vide ono što bez njih ne bi vidjeli. Tu je irelevantna svaka racionalna argumentacija njihovih oponenta; ako bi i oni prihvatili teoriju, vidjeli bi svijet na isti nacin kao i njeni zastupnici, i dok ju ne prihvate, vidjet ce ga na razlicit nacin. Dok se kod njihovih oponenta ne dogodi gestalt-obrat, oni ce ostati oponenti. Jasno, posljedice takve Hansonove i Kuhnove slike znanosti doista su razorne. Ako je izložena interpretacija Hansonovih i Kuhnovih stavova s jedne strane i Popperovih s druge tocna, onda su njihova shvacanja prožetosti opservacija teorijama bitno razlicite. Popperovo shvacanje prožetosti opservacija teorijom, iako vodi u odredeni holizam, ipak ostavlja otvoren prostor za tezu u sumjerljivosti teorija i za tezu, na njoj zasnovanu, o napretku znanosti, tocnije, za tezu da su nove teorije bolje od starih. S druge strane, Hansonovo i Kuhnovo238 shvacanje direktno vodi u tezu o nesumjerljivosti teorija koja nam ne dozvoljava da tvrdimo da su novije teorije bolje od starih. Popper je bio nacionalist u filozofiji znanosti, to znaci da je smatrao da racionalnim razlozima možemo presuditi koja je teorija bolja. Dakle, za razliku od Hansona i Kuhna, smatrao je da teorije jesu sumjerljive i da imamo osnove na kojima možemo reci da su nove bolje od starih. Iako smo uglavnom svi skloni prihvatiti stav da znanost napreduje i da su nove teorije bolje od starih, nije lako reci što to tocno znaci. Popper je dao prilican

235 Hanson i Kuhn u velikoj se mjeri oslanjaju se na rezultate gestalt-psihologije, koji pokazuju da percepcija u velikoj mjeri ovisi o ocekivanjima, predznanju i interesima. Ovisno o tim faktorima, gledajuci u isti predmet možemo vidjeti razlicite stvari. Poznat je primjer patka–zec: gledajuci u isti crtež, cas vidimo zeca, cas patku. 236 Vrlo zanimljiv i kvalitetan prikaz tih problema može se naci u knjizi Williama Newton-Smitha The Rationality of Science. 237 O Popperovoj kritici pozitivistickog programa na ovim osnovama može se naci u knjizi Borana Bercica Filozofija Beckog kruga, dio VII., poglavlje 2.1. 238 O Kuhnovom shvacanju i nesumjerljivosti teorija govorit cemo podrobnije u sljedecem poglavlju.

221

doprinos u rasvjetljavanju tog stava: on smatra da je mlada teorija t2 bolja od starije teorije t1 ako zadovoljava jedan ili više sljedecih uvjeta: »(1) t2 daje preciznije tvrdnje od t1 , i te preciznije tvrdnje odolijevaju preciznijim testovima. (2) t2 zahvaca, i objašnjava, više cinjenica od t1 (to ukljucuje i gore navedeni slucaj da su, ako je sve drugo jednako, tvrdnje t2 preciznije). (3) t2 detaljnije opisuje, ili objašnjava, cinjenice nego t1 . (4) t2 prošla je testove na kojima je t1 pala. (5) t2 navela nas je na nove eksperimentalne testove o kojima nismo razmišljali prije t2 (na koje nas t1 nije navodila, i koji se možda cak ne mogu primijeniti na t1 ) ; i t2 prošla je te testove. (6) t2 unificirala je ili povezala razlicite do sada nepovezane probleme.« 239 Popper je bio realist u pogledu ontološkog statusa znanstvenih teorija, i za njega “bolja” znaci “istinolikija”, dakle, “bliža istini”, ili “bolje odgovara cinjenicama”. Istinolikost (njem. Wahrscheinlicheit, engl. truthlikeness ili verisimilitude) jedan je od važnih pojmova u filozofiji znanosti i uveo ga je upravo Popper.240 Definirao ga je vrlo jednostavno, uz pomoc pojma istinosnog sadržaja. Istinosni sadržaj tvrdnje a jesu sve istinite logicke posljedice tvrdnje a. Tu Popper pod sadržajem tvrdnje misli na takozvani logicki sadržaj, a to su sve tvrdnje koje logicki slijede iz te tvrdnje.241 Teorija t2 jest istinolikija od teorije t1 ako je ili (a) istinosni sadržaj, ali ne i neistinosni sadržaj t2 veci od t1 , ili (b) neistinosni sadržaj t1 , ali ne i njen istinosni sadržaj, veci od t2 (Popper, 1989: 233). Pod pretpostavkom da su istinosni i neistinosni sadržaj mjerljivi, Popper je tu ideju sažeo u slijedecu jednadžbu: Vs(a) = CtT (a) – CtF(a) gdje Vs(a) stoji za istinolikost (verisimilitude) tvrdnje a, CtT (a) za njen istinosni sadržaj, a CtF(a) za njen neistinosni sadržaj. Stav da znanost napreduje i da zahvaca sve više i više istine o svijetu u kojem živimo pociva na stavu da su teorije sumjerljive, a stav da su teorije sumjerljive pociva na stavu da su opservacije nezavisne od teorija za koje su evidencija, iako, kako smatra Popper, nisu i ne mogu biti nezavisne od svake teorije i ocekivanja. Dakle, ako bi prihvacanje teorije “imalo efekt intelektualne konverzije ili otkrivenja” koje bi dovelo do toga da se na svakom koraku mogu vidjeti “konformirajuce instance” prihvacene teorije, ne bi bilo moguce objektivno usporedivati teorije, reci koja je bolja i zašto je bolja, i tvrditi da znanost napreduje. Vidjeli smo, zastupnici Marxa, Freuda i Adlera, barem prema Popperu, diskvalificiraju svoje oponente tako što nastoje pokazati da su njihovi stavovi posljedica klasnih interesa ili neizlijecenih represija. Takav postupak zasnovan je na pretpostavci o asimetriji mehanizama formiranja vjerovanja. Zastupnik teorije T smatra da je svoja vjerovanja formirao racionalnim metodama i razlozima i da su stoga opravdana, dok su 239 K. Popper, Ibid. (1989) str. 232. 240 O problemu istinolikosti dosta se raspravljalo a izgleda da još uvijek privlaci pažnju filozofa znanosti. Vidi, na primjer, William Newton-Smith u The Rationality of Science. Lijep prikaz problema i opsežnu bibliografiju radova može se naci na www u clanku Grahama Oddia “Verisimilitude” u Stanford Encyclopedia of Philosophy. 241 Kao što cemo poslije vidjeti, Popperu je bilo više stalo do onoga što je on nazivao empirijski sadržaj. Buduci da se kod logickog sadržaja teorije prije svega radi o broju recenica koje iz nje slijede, tu možemo govoriti o kvantitativnom sadržaju teorije. S druge strane, kod empirijskog sadržaja teorije radi se o njenoj nevjerojatnosti, stoga tu možemo govoriti o njezinu kvalitativnom sadržaju.

222

vjerovanja njegovih oponenta formirana sociološkim ili psihološkim uzrocima i da ih zato nije moguce opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Medutim, postoje autori koji smatraju da su sva naša vjerovanja formirana sociološkim i psihološkim uzrocima i da nije moguce niti potrebno opravdavati racionalnim razlozima. Ono što se može i treba ciniti jest objašnjavati vjerovanja pozivanjem na njihove uzroke, za opravdanje pozivanjem na razloge nema mjesta. Na koncu, vjerovanja o tome što je racionalno a što nije, prema njihovu gledištu, isto su tako produkt socioloških i psiholoških faktora. To su, prije svega, Bloor i Barnes, a program koji su oni razradili naziva se u sociologiji znanstvene spoznaje “strogim programom”.242 U danom Popperovom primjeru, zastupnik strogog programa u sociologiji spoznaje prihvatio bi diskvalifikaciju oponenta Marxa, Freuda i Adlera kao sasvim legitimnu, ali bi potpuno jednako tretirao i njihove zastupnike. Na primjer; oponent Marxa suprotstavlja mu se zbog svog klasnog interesa, ali ga i njegov zastupnik isto tako prihvaca zbog svog klasnog interesa, a ne na osnovi objektivne evidencije. Niti jedan nije svoje vjerovanje formirao na osnovi nekakvih autonomnih racionalnih razloga, vec su vjerovanja obojice u potpunosti determinirana socijalnim i/ili psihološkim uzrocima. Dakako, Popper nije prihvacao takvu sliku, on je bio nacionalist u pogledu znanstvene spoznaje i oštro se protivio tezi o potpunoj društvenoj determiniranosti znanstvene spoznaje.243 Tvrdnja da je “lako potvrditi, ili verificirati, skoro svaku teoriju – ako je potvrda ono što tražimo”, vjerojatno je doista prejaka. Medutim, izgleda da prilicna psihološka evidencija pokazuje da smo de facto znatno skloniji verifikaciji nego falsifikaciji. Naime, niz eksperimenata o logickom zakljucivanju koje su proveli Wason i Johnson-Laird pokazuje da velika vecina ispitanika (101 od 128) nastoji verificirati pravilo umjesto da ga nastoji falsificirati, i da zato vrlo malen dio ispitanika tocno riješi test (samo 5 od 128). Poznati Wasonov test sastoji se u sljedecem: pred ispitanike su postavljene cetiri karte: A

D

4

7

Ispitanici su trebali reci je li pravilo Ako je na jednoj strani karte samoglasnik, onda je na drugoj paran broj istinito ili neistinito za dane cetiri karte. Dakle pravilo ima oblik materijalne implikacije ako p, onda q.244 Stoga karte možemo oznaciti i ovako p ~p q ~q Buduci da je materijalna implikacija istinita uvijek osim u slucaju kada je antecedent istinit a konzekvens neistinit (p i ~q), treba okrenuti karte p i ~q. To jest, kartu A treba okrenuti tako da bi se vidjelo je li s druge strane neparan broj, i kartu 7 da bi se vidjelo je li s druge 242 U nas je o strogom programu pisao Darko Polšek. Vrlo je informativan zbornik radova kojega je uredio Sociologija znanstvene spoznaje – “Strogi program” i “Edinburška škola” i knjiga Peta Kantova antinomija– o autonomiji i uvjetovanosti znanja. 243 Ideju da je znanstvena spoznaja društveno determinirana Popper je kritizirao u tekstu “Sociologija spoznaje”. Vrlo je zanimljiva i informativna njegova rasprava o odnosu znanstvenih revolucija i ideoloških revolucija u tekstu “The Rationality of Scientific Revolutions”. 244 Wason i Johnson-Laird namjeravali su testirati naše sposobnosti zakljucivanja u propozicijskoj logici, stoga se spomenuto pravilo izlaže kao odnos izmedu propozicija (p ? ?q ): ako p, onda q. O zadatku izbora u pravilu se raspravlja u tim terminima. Medutim, pravilo se jednako dobro može izraziti i u predikatskoj logici (x) (Px ? ?Qx): za svako x, ako je x P, onda je x i Q. (Fetzer cak smatra da ga se, strogo uzevši, i ne bi smjelo drugacije prikazivati; Fetzer, 1990:42.) Ako ga se izloži u terminima predikatske logike, izomorfnost Wasonova zadatka izbora i Hempelova paradoksa konfirmacije još je ocitija. Ipak, slijedeci uobicajenu praksu, zadatak izbora izložio sam u terminima propozicijske logike, a paradoks konfirmacije u terminima predikatske logike.

223

strane samoglasnik. U tom je kontekstu zanimljivo to što je test zapravo popperovski: treba pokušati falsificirati pravilo, i ako se ne uspije, ono je istinito. Drugim rijecima, pravilno rješenje zadatka pretpostavlja da treba okrenuti upravo one karte koje bi mogle pokazati da pravilo nije istinito. Medutim, izgleda da ispitanici najcešce biraju one karte koje bi, psihološki gledajuci, mogle konfirmirati navedeno pravilo, a to su A i 4 (59 od 128) ili samo A (42 od 128). Buduci da je pravilo “Ako p, onda q”, ispitanici biraju karte p i q koje izgledaju kao konfirmirajuce instance pravila. Uz to, ta je pogreška sistematska; u raznim grupama i na razlicitim formulacijama zadatka vecina ispitanika bira verificirajuce a ne konfirmirajuce instance. Stoga se prirodno namece zakljucak da smo psihološki skloniji verifikaciji nego falsifikaciji: »Izgleda da je izvor pogreške u problemu povezan s neuvažavanjem krucijalne važnosti koju ima falsifikacija kao suprotstavljena verifikaciji.«245 Pretpostavka o vecoj psihološkoj sklonosti verifikaciji nego falsifikaciji doista predstavlja dobro objašnjenje cinjenice da vecina ispitanika bira instance koje bi mogle verificirati pravilo umjesto instanci koje bi ga mogle falsificirati. Medutim, to nije jedino moguce objašnjenje, ima i drugih: (1) Možda ispitanici biraju p i q naprosto zato što se p i q spominju u zadanom pravilu. (2) Možda formulacija “ako p, onda q” nije dovoljno jasna i možda ju ispitanici ne interpretiraju kao materijalnu implikaciju. Notorni su takozvani paradoksi materijalne implikacije, naime, cijela je implikacija istinita i kada p nije istinito i kada nisu istiniti ni p ni q, a to su situacije koje intuitivno ne cine implikaciju istinitom. Zato je q (karta 4), koja je intuitivno relevantna za istinitost pravila, zapravo potpuno irelevantna. Ako se vec `želi testirati sposobnost zakljucivanja u skladu s materijalnom implikacijom, možda bi rezultati bili bolji kada bi se pravilo formuliralo kao zabrana, na primjer: »Ako je s jedne strane samoglasnik, onda s druge strane ne smije biti neparan broj”. (3) Formulacija je u tom zadatku apstraktna, a izgleda da ispitanici znatno manje griješe na konkretnim slucajevima. (4) Možda ispitanici griješe zato što pravilo “ako p, onda q” interpretiraju kao bikondicional, tj. kao ekvivalenciju “ako i samo ako p, onda q”. Medutim, izgleda da niti jedno od alternativnih objašnjenja nije dobro, to jest, da ne daje dobar odgovor na pitanje: Zašto vecina ispitanika bira p (A) i q (4) ili samo p (A), iako bi trebala izabrati p (A) i ~q (7)?« 246 Na primjer, ako se pravilo interpretira kao bikondicional, onda i ~p (karta D) postaje evidencijski relevantna kao potencijalno falsificirajuci instanca. Naime, ako ~p (D) s druge strane ima q (paran broj), onda pravilo “ako, i samo ako p, onda q” nije istinito. Medutim, i ispitanici koji tvrde da su pravilo interpretirali kao bikondicional i dalje ne biraju ~p (kartu D). Ako se pravilo shvati kao bikondicional, evidencijski su relevantne sve cetiri karte, ali ispitanici koji ga navodno tako shvacaju i dalje u jednakoj mjeri biraju p (A) i q (4) ili samo p (A). Iako Wason i Johnson-Laird argumentirano zastupaju tezu o psihološkoj sklonosti verifikaciji i odbacuju alternativna objašnjenja, pitanje je ukazuje li evidencija na osnovi koje oni izvode taj zakljucak doista jednoznacno upravo na tu hipotezu. Doduše, alternativna objašnjenja komplementarna su objašnjenju pozivanjem na pretpostavku o psihološkoj sklonosti verifikaciji, ona se medusobno ne moraju iskljucivati, mogu se upotpunjavati. Eksperimenti Wasona i ostalih autora koji su radili na srodnim problemima prilicno su otvoreni za interpretacije i kritike. Tako, na primjer, Fetzer smatra da nije sasvim jasno što tocno pokazuju, jesu li dobro dizajnirani, pa cak niti što tocno mjere. Sklonost verifikaciji ili falsifikaciji sigurno u znacajnoj mjeri ovisi o kontekstu, stoga bilo kakav generalni zakljucak o tom pitanju treba uzeti s prilicnom dozom rezerve. Ipak, 245 P.N. Johnson-Laird, P.C. Wason: “A theoretical anlysis of insight into a reasoning task”, ( u Thinking – Readings in Cognitive Science), London, New York: Cambridge University Press, 1977. str. 146. 246 Ibid.

224

neupitna je cinjenica da je najveci broj ispitanika, iz ovog ili onog razloga, zanemario potencijalno falsificirajuci instancu (~q) koja ocito jest relevantna za utvrdivanje istinosne vrijednosti implikacije (ako p, onda q). Dakle, verifikacija i falsifikacija, barem u nekom smislu, sigurno jesu psihološki asimetricne. Iako je zanimljivo i važno jesmo li psihološki skloniji verifikaciji nego falsifikaciji, Poppera zanima logika znanstvenog otkrica – to je, uostalom, naslov njegova najpoznatijeg djela. Njegova je teza prije svega normativna, a ne deskriptivna. Bez obzira na to cemu smo psihološki skloni, Popper smatra da trebamo biti falsifikacionisti, to jest, da ce racionalna osoba, na temelju razloga koje je on izložio, prihvatiti falsifikacionisticku metodologiju. U skladu s tim tavom Popper je oštro razlikovao kontekst otkrica od konteksta opravdanja, ili kako je to on sam nazivao, psihologiju spoznaje od logike spoznaje. U uvodnim poglavljima Logike znanstvenog otkrica Popper kaže: »Moram najprije razjasniti razliku izmedu psihologije spoznaje, koja se bavi empirijskim cinjenicama, i logike spoznaje, koja se zanima samo logickim relacijama. (str. 64) [...] Pocetna faza, akt zamišljanja ili pronalaženja jedne teorije, cini mi se, niti zahtijeva logicku analizu, niti joj je podložan. Pitanje kako se dogada da se u covjeku pojavi neka nova ideja – bez obzira na to je li sto neka muzicka tema, dramski sukob ili znanstvena teorija – može biti od velikog interesa za empirijsku psihologiju; ali, onda je irelevantna za logicku analizu znanstvene spoznaje. Logicka analiza ne bavi se pitanjima cinjenice (Kantovo quid facti?), vec samo pitanjima opravdanosti ili valjanosti (Kantovo quid juris?). Njena su pitanja sljedece vrste. Može li se neki iskaz opravdati? Ako može, kako? Je li provjerljiv? Da li logicki zavisi od nekih drugih iskaza? Ili im možda proturjeci? [...] Stoga cu ja napraviti oštru razliku izmedu procesa zamišljanja neke nove ideje i metode i rezultata njenog logickog ispitivanja.«247 . Zagovornici Marxa, Freuda i Adlera o kojima govori Popper vjerojatno su iskreno vjerovali da svi ti slucajevi potvrduju teorije u koje su oni vjerovali. Možda su navodne potvrde zapravo bile samo retoricko sredstvo kojim su “dokazivali” da su u pravu upravo oni, a ne njihovi politicki ili profesionalni oponenti. Medutim, to je psihološko pitanje o tim ljudima, a ne logicko. Logicko je pitanje potvrduju li ti slucajevi doista dane teorije ili ne, ma što o tome mislili njihovi vatreni zagovornici. Popper je tu, izgleda, pobrkao psihologiju i logiku; psihološki je možda doista moguce na svakom koraku pronaci potvrdu svoje teorije – paranoici to svakodnevno cine i u tome su vrlo vješti –, medutim, to još uvijek ne znaci da spomenute teorije doista jesu potvrdene navodnom evidencijom i da je takvu evidenciju doista moguce pronaci na svakom koraku. Stoga se psihološki osjecaj uvjerenosti kod zagovornika Marxa, Freuda i Adlera ne može uzeti kao dokaz da se na svakom koraku mogu pronaci konfirmirajuce instance tih teorija. cinjenica da su ti ljudi iskreno vjerovali da na svakom koraku pronalaze konfirmirajuce instance teorija koje su prihvacali više govori o njima nego o verifikacionistickom metodološkom stavu da teorije treba prihvacati na osnovi pozitivne evidencije. Poppera smeta što Adlerova i Freudova teorija “jednako lako mogu objasniti” razlicita ljudska ponašanja. To, samo po sebi, još uvijek ne mora biti loše. Teorije mogu biti subdeterminirane empirijskom evidencijom, to znaci da su obje sukladne evidenciji, da je jednako dobro objašnjavaju, te da je zbog toga evidencija nedovoljna da bismo jednu prihvatili a drugu odbacili. Takvih je situacija bilo u povijesti znanosti i ne bi bilo cudno kada to bilo i u psihologiji. Iako zapravo nije sasvim jasno što tocno Popper zamjera Freudu i Adleru, izgleda da je najveca slabost njihovih teorija u tome što nema zamislivog ljudskog ponašanja kojega one ne bi mogle objasniti; »Ne bih mogao zamisliti ikakvo 247 R.K.Popper, Logika naucnog otkrica, Beograd, Nolit, 1973. str. 65.

225

ljudsko ponašanje koje se ne bi moglo interpretirati u terminima obaju teorija.«248 Svaka teorija istim objašnjenjem objašnjava sve, pa cak i dijametralno suprotne postupke. Problem je u tome što teorija koja naizgled može objasniti sve zapravo ne može objasniti ništa. Tako bi Adler, barem prema Popperu, osjecajem inferiornosti objasnio i zlocin utapanja djeteta i herojski pothvat spašavanja djeteta. Možda je osjecaj inferiornosti doista relevantan u objašnjenju obaju postupaka, medutim, formalno gledajuci, problem je u tome što je takva teorija inkonzistentna. Naime, iz iste teorije slijedi da ce takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima uciniti X i da takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima ne}e uciniti X. A takva teorija doista može “objasniti” bilo što. Dakle, ako (T ? O) i (T? ?ne-O), onda je T kontradiktorna i, prema tome, nužno neistinita. To znaci da je T neistinita na logickim osnovama i da je svaka empirijska evidencija irelevantna za njenu istinosnu vrijednost; niti ju kakva cinjenica može verificirati, niti falsificirati. A ako je svaka moguca empirijska cinjenica irelevantna za njenu istinosnu vrijednost, onda je ona sasvim neinformativna, onda ona uopce ne govori o empirijskom svijetu. Te je karakteristike, dakako, svjestan i sam Popper: »Medu razlicitim zahtjevima koje jedan teorijski sistem ili jedan aksiomatski sistem treba zadovoljiti, zahtjev neproturjecnosti igra posebnu ulogu. On se može smatrati prvim zahtjevom kojeg treba zadovoljiti svaki teorijski sistem, bez obzira na to je li on empirijski ili neempirijski. Da bismo pokazali fundamentalnu važnost tog zahtjeva, nije dovoljno spomenuti ociglednu cinjenicu da samoproturjecan sistem mora biti odbacen zato što je 'pogrešan'.... Važnost zahtjeva neproturjecnosti bit ce pravilno procijenjena tek kada se shvati da je samoproturjecan sistem u stvari neinformativan. To je tako zbog toga što se iz njega može izvesti koji nam drago zakljucak. Prema tome, nema izdvajanja iskaza, bilo kao nespojivih ili kao izvodljivih, pošto su svi izvodljivi. Medutim, jedan neproturjecan sistem dijeli skup svih mogucih iskaza na dva dijela: na iskaze koji mu proturjece i na one s kojima je spojiv. [...] Eto zašto je neproturjecnost najopcenitiji zahtjev za jedan sistem, bilo empirijski ili neempirijski, ukoliko treba uopce da bude od neke koristi.«249 Ako je Adlerova teorija inkonzistentna, kao što to sugerira analiza samog Poppera, onda ne može biti tako da ju konfirmira i covjek koji utapa dijete i covjek koji ga spašava, kao što to tvrdi Popper. Ne konfirmira ju niti jedan od te dvojice naprosto zato što ju ništa ne može konfirmirati. Ako je teorija inkonzistentna, onda je svaka empirijska evidencija potpuno irelevantna za njenu istinitost. Stoga nije jasno kako Popper tvrdi da takve teorije jesu verifikabilne ali da nisu i ne mogu biti falsifikabilne. Ako je teorija neistinita zato što je kontradiktorna, onda ne može biti verifikabilna isto kao što ne može biti ni falsifikabilna. Stoga tocku (1) možemo shvatiti kao Popperovu osobnu motivaciju, ili kao prikladnu ilustraciju njegove poante, ali mislim da ju nikako ne bismo smjeli prihvatiti doslovno – kao dokaz” da doista možemo “konfirmirati ili verificirati skoro svaku teoriju” i da se zbog toga treba okrenuti falsifikaciji kao kriteriju znanstvenosti. No, ovakva kritican stav nikako ne umanjuje znacaj ovog stava koji je u funkciji objašnjenja njegove cjelokupne teze. (3) U skladu sa svojom falsifikacionistickom slikom ljudskog znanja, Popper tvrdi da svaka dobra znanstvena teorija jest zabrana. Ako je teorija kompatibilna sa svim logicki mogucim dogadajima – a to znaci da je neopovrgljiva jer nema dogadaja koji bi ju mogao uciniti neistinitom –, onda nema nikakva empirijskog sadržaja, onda je prazna. Dakle, da bi teorija mogla imati ikakav empirijski sadržaj, ona mora nešto zabranjivati. Receno više tehnickim jezikom; klasa potencijalnih pobijaca teorije ne smije biti prazna, a nije prazna ako »sadrži barem jednu nepravnu klasu homotipskih osnovnih iskaza«250Osnovni iskazi jesu iskazi 248 Popper, Ibid (1989) strt. 35. 249 Popper, Ibid. (1973), str. 123-4 250 Popper, Ibid (1973), str. 122.

226

koji moraju zadovoljavati dva uvjeta: moraju (1) imati oblik singularnih egzistencijalnih iskaza, i moraju (2) biti dostupni promatranju. To su »iskazi koji tvrde da se neko zbivanje dostupno promatranju odigrava u izvjesnoj individualnoj regiji prostora i vremena«251 “Homotipski” znaci da opisuju dogadaje iste vrste. Popper tvrdi da je teorija to bolja što više zabranjuje. Tu je osnovna intuicija da je sadržaj teorije to veci što je njena vjerojatnost manja – što više tvrdimo, lakše cemo pogriješiti. Drugim rijecima, što je teorija informativnija, to je, u svjetlu dosadašnjeg znanja, veca vjerojatnost da nije istinita. Zato je tautologija prazna istina – vjerojatnost da ne bude istinita jednaka je nuli. »Kolicina empirijske informacije koju neka teorija nosi, to jest njen empirijski sadržaj, povecava se usporedno s njenim stupnjem opovrgljivosti« (1973:146). Zamislimo da tri teorije daju predvidanja o tome kolika je neka fizicka velicina A: T1: A je u intervalu izmedu 1 i 1.000.000. T2: A je u intervalu izmedu 10.000 i 100.000. T3: A je u intervalu izmedu 50.000 i 60.000. Jasno, najsigurnija je T1, ali je i njen empirijski sadržaj najmanji. Najriskantnija je T3, ali je zato i najinformativnija. Napredak znanosti moguc je samo ako znanstvenici predlažu hrabre, to jest riskantne teorije. Problem s astrologijom, gatanjem i ostalim neznanstvenim prorocanstvima (soothsaying practice) upravo je u tome što su toliko opcenita i neodredena da naprosto nije jasno kada se može reci da se nisu obistinila, dakle nije jasno pod kojim se uvjetima mogu smatrati falsificiranima. U skladu s intuicijom da su vjerojatnost i empirijski sadržaj obrnuto proporcionalni Popper je definirao mjeru sadržaja iskaza ili teorije kao kompliment njene vjerojatnosti: Ct(a) = 1 – p(a) ili alternativno, kao vrijednost reciprocnu njenoj vjerojatnosti: Ct(a) = 1 / p(a) gdje Ct(a) oznacava sadržaj tvrdnje a, a p(a) njenu vjerojatnost. Ovdje treba napomenuti da je Popper razlikovao logicki sadržaj teorije i empirijski sadržaj teorije. Logicki sadržaj teorije jesu sve recenice koje se mogu deducirati iz teorije. Empirijski sadržaj teorije jest, recimo, kolicina informacije koju teorija sadrži. Iako je logicki sadržaj teorije možda bliži onomu što imamo na umu kada govorimo o sadržaju teorije ili pojedinog iskaza, Popper je, u skladu sa svojom falsifikacionistickom slikom ljudskog znanja, empirijskom sadržaju pridavao znatno vecu važnost. Spomenute definicije odnose se na empirijski sadržaj. (2) i (5) Za Poppera je uzor testa znanstvene teorije bilo Eddintonovo promatranje pomrcine Sunca 1919. koje je potvrdilo Einstenovu teoriju. To je epizoda iz povijesti znanosti na koju se Popper cesto pozivao: »Svi mi – malen krug studenata kojem sam i ja pripadao – bili smo uzbudeni zbog rezultata Eddingtonova promatranja pomrcine koje je donijelo prvu važnu konfirmaciju Einsteinove teorije gravitacije. Za nas je to bilo veliko iskustvo, koje je ostavilo trajan utjecaj na moj intelektualni razvoj.« (Popper, 1989:34)

251 Popper, Ibid (1973), str. 135.

227

Naime, iz Einsteinove teorije slijedilo je izmedu ostaloga i da gravitacija skrecu putanju svjetlosti. To je nešto što je izgledalo sasvim nevjerojatno. Sve do Einsteinove teorije i Eddingtonova eksperimenta nije bilo niceg što bi ukazivalo na to da gravitacija skrece svjetlost. Ni danas u okviru svakodnevnog iskustva nema nikakve evidencije za takvo što. Pored toga, nije bilo jasno kako empirijski provjeriti tu posljedicu Einsteinove teorije. Masa Sunca dovoljna je da svojom gravitacijom deformira sliku neba, medutim, Suncev je sjaj prejak da bi se moglo vidjeti da li se to doista dogada. Medutim, Eddington se dosjetio da fotografira nebo za vrijeme potpune pomrcine Sunca. Opservacije su pokazale da gravitacija Sunca doista deformira sliku neba, to jest da skrece zrake svjetlosti. Dakle, iako je to što je teorija predvidala bilo potpuno neocekivano, ipak se pokazalo istinitim. I upravo se zato taj test smatra vrlo dobrim testom. Nisu svi testovi teorija jednako dobri, Popper govori o “stupnjevima testabilnosti” ili o “strogoci” testa (severity): što je test stroži, to je teorija, ako ga prode, njime bolje potkrijepljena. Teži je test teže proci, ali ako ga se prode, više vrijedi. »Neka h bude hipoteza koju treba testirati; neka e bude iskaz kojim se izražava test (evidencija), i b 'pozadinsko znanje', to jest, sve one stvari koje (za probu) prihvacamo kao istinite dok testiramo teoriju. (b isto tako može sadržavati iskaze o pocetnim uvjetima). Pretpostavimo, za pocetak, da je e logicka posljedica od h i b (ovu cemo pretpostavku kasnije oslabiti), tako da p(e,hb) = 1. Na primjer, e može biti iskaz o predvidenom položaju Marsa, izveden iz Newtonove teorije h i našeg znanja o prošlim položajima koje cini dio od b. U tom slucaju možemo reci da, ako e prihvatimo kao test za h, onda ce strogost ovog testa interpretirana kao podržavajuci evidencija, biti to veca što je niže vjerojatno e, pod pretpostavkom b (bez h); to znaci, što je niža p(e,b), vjerojatnost od e pod pretpostavkom da b.«252 Strogost testa e, pod pretpostavkom pozadinskog znanja b, oznacena je kao S(e,b), i Popper ju definira (1989, 390) na kao kompliment vjerojatnosti od e po b: S(e,b) = 1 – p(e,b) ili alternativno, naprosto izjednacava strogocu testa s njegovim sadržajem: S(e,b) = Ct(e,b) = 1 / p(e,b) Na osnovi tih definicija sadržaja teorije i strogoce testa, Popper definira još i neke druge vrlo važne pojmove iz metodologije i filozofije znanosti. To su mjera u kojoj test

potkrepljuje teoriju i eksplanatorna snaga teorije.253 Dakle, Einsteinova teorija imala je velik empirijski sadržaj zato što je, u svjetlu dotadašnjeg znanja, bila nisko vjerojatna. Eddingtonov eksperiment bio je vrlo strogi test 252 Popper, (1989), str.390. 253 Na osnovi te definicije strogoce testa Popper definira i strogocu testa kao podupiruci evidencije, dakle, mjere u kojoj neki test potkrepljuje teoriju: S(e,h,b) = p(e,hb) / p(e,b) ili: S(e,h,b) = (p(e,hb) –p(e,b)) / (p(e,hb) + p(e,b)). Ta Popperova definicija izražava intuiciju vrlo blisku onoj koju izražava Bayesov teorem P(h/e) = (P(h) × P(e/h)) / P(e), a to je da je mjera u kojoj evidencija uvecava vjerojatnost hipoteze (1) to veca što je veca mjera u kojoj hipoteza uvecava vjerojatnost hipoteze i (2) to manja što je veca prethodna vjerojatnost evidencije. Osnovna razlika izmedu Poppera i Bayesa jest u tome što Popper hipotezama uporno pripisuje vjerojatnost 0. (Nešto više o tom pitanju može se naci u knjizi Howsona i Urbacha Scientific Reasoning – The Bayesian Approach, str. 261–267.) U svakom bi slucaju bilo zanimljivo pobliže ispitati odnos izmedu Popperovih definicija i Bayesova teorema i vidjeti koji tocnije zahvaca naše intuicije o tome u kojoj mjeri evidencija uvecava vjerojatnost teorije, jasno, ako ih je uopce moguce kvantitativno izraziti.

228

zato što je predvideni dogadaj bio veoma nisko vjerojatan. Stoga, buduci da ga je Einsteinova teorija zadovoljila, on ju potkrepljuje u vrlo visokoj mjeri. S druge strane, prema Popperu empirijski sadržaj Marxove, Freudove i Adlerove teorije bio bi 0 zato što vjerojatnost da ce se dogoditi ono što kažu da ce se dogoditi jest 1, dakako, ako ju interpretiramo onako kako ju interpretiraju njeni opisani zagovornici. Jasno, notorno je teško nekom dogadaju pripisati preciznu vjerojatnost s obzirom na dosadašnje znanje, stoga je pitanje u kojoj bi mjeri te definicije mogle biti konkretno upotrebljive. Osim toga, pitanje je odražavaju li doista Popperove definicije naše intuicije o odnosima definiranih pojmova. Na primjer, Putnam i Howson i Urbach ne prihvacaju osnovnu Popperovu ideju da nevjerojatnost neke hipoteze jest mjera njenog sadržaja. Ipak, uspostavljanje preciznog odnosa izmedu pojmova vjerojatnosti, sadržaja, strogoce testa, potkrijepljenosti i eksplanatorne snage sigurno predstavlja vrlo važan teorijski doprinos. Viša rizicnost karakteristika je cijele jedne kategorije predvidanja – to su takozvana nova predvidanja. Nova predvidanja jesu predvidanja koja slijede iz dane teorije a nisu bila poznata prije i nezavisno od teorije. Najjednostavnije receno, da nismo primijetili da slijede iz teorije, ne bi nam palo na pamet da se dogadaju – “ako bismo bez uvida koje donosi dana teorija ocekivali dogadaj inkompatibilan s teorijom”. To su slucajevi u kojima smo vodeni teorijama otkrili nove cinjenice o svijetu u kojem živimo – da nismo razmatrali teorije i njihove posljedice, ne bismo otkrili te cinjenice. Velik je broj autora novim predvidanjima pridavao veliku težinu u testiranju teorija. I Popperovo omiljeno predvidanje koje je slijedilo iz Einsteinove teorije – da ce slika neba oko Sunca za vrijeme pomrcine biti deformirana – bilo je novo predvidanje. Sva nova predvidanja u pravilu predstavljaju vrlo dobre testove teorija upravo zato što je prethodna vjerojatnost da ce se dogoditi veoma niska. Dakle, veoma je niska vjerojatnost koju bi im trebalo pripisati u svjetlu dosadašnjeg znanja, nezavisno od teorije iz koje slijede i koju provjeravamo ispitujuci da li se stvarno dogadaju. Upravo zbog toga nova predvidanja, ako se obistine, u visokoj mjeri potkrepljuju teorije iz kojih slijede. Popper je, kao što smo vidjeli, insistirao na poanti da je znanstvena teorija zapravo zabrana. U nekom smislu to je trivijalno tocno. Ako tvrdimo da p, to znaci da tvrdimo da se ne smije dogoditi ne-p, ~p. Ako tvrdimo da svi P jesu Q, to znaci da ne postoji P koji nije Q. Medutim, nisu li ovdje verifikacija i falsifikacija zapravo simetricne? Naime, falsificirati p naprosto znaci verificirati ~p; falsificirati Svi P jesu Q naprosto znaci verificirati Postoji P koji nije Q.254 Neplauzibilna posljedica koju ta logicka simetrija ima po verifikacionisticki kriterij znanstvenosti jest da je negacija znanstvene tvrdnje neznanstvena dok je negacija neznanstvene tvrdnje znanstvena. To je ocito apsurdno, kako “Svi su labudovi bijeli” može biti znanstveni sud zato što je falsifikabilan, a njegova negacija “Postoji labud koji nije bijel” biti neznanstven zato što nije falsifikabilan? Naime, univerzalni sud “Svi su labudovi bijeli” možemo falsificirati tako da pronademo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne možemo verificirati zato što, koliko god labudova pregledali, uvijek ostaje otvorena mogucnost da cemo u buducnosti otkriti labuda koji nije bijel. S druge strane, egzistencijalni sud “Postoji labud koji nije bijel” možemo verificirati tako da pronademo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne možemo falsificirati zato što

254 Tako su logicki pozitivis ti, kada su govorili o verifikaciji, zapravo imali na umu verifikaciju i/ili falsifikaciju. Princip verifikacije najcešce su formulirali kao tvrdnju da znamo znacenje recenice akko znamo pod kojim je uvjetima recenica istinita i/ili neistinita, ili, da znamo znacenje recenice akko znamo koja evidencija uvecava i/ili umanjuje njenu vjerojatnost (vidi Bercic, Filozofija Beckog kruga, dio III). Stoga nije sasvim jasno zašto se Popper uporno ogradivao od logickog pozitivizma.

229

uvijek postoji mogucnost da cemo u buducnosti otkriti labuda koji nije bijel.255 Dakle, univerzalno afirmativne sudove možemo falsificirati ali ih ne možemo verificirati, a njihove negacije možemo verificirati ali ih ne možemo falsificirati. Zbog te je apsurdne posljedice Hempel odbacio falsifikacionizam, doduše, shvacen kao kriterij smislenosti a ne kao kriterij znanstvenosti, ali to u ovom kontekstu nije bitno Popper smatra da taj prigovor ne ugrožava njegov stav o asimetriji falsifikacije i verifikacije iz dva razloga. Prvi je razlog metodološki: znanost je prije svega zainteresirana za univerzalne generalizacije zbog njihove eksplanatorne snage. Drugi je cisto logicki: univerzalni su sudovi logicki jaci od egzistencijalnih – iz univerzalnog suda “Sve stvari imaju svojstvo P”, koji govori o elementima nekog nepraznog skupa stvari, logicki slijedi egzistencijalni sud “Postoji stvar koja ima svojstvo P”, ali ne i obratno. Nisam siguran da je taj odgovor dobar, ali ne bih dalje raspravljao o njemu. Usredotocio bih se na kontekst u kojem se, izgleda, vidi logicka asimetrija verifikacije i falsifikacije. To je Hempelov paradoks konfirmacije, još poznat kao paradoks gavranova ili samo kao Hempelov paradoks. Logicki gledajuci, zakoni prirode uglavnom su univerzalne generalizacije. To su iskazi tipa “Svi metali vode struju”, “Svi sisavci imaju kralježnicu”, itd. Njihov logicki oblik jest: (Px ?

?Qx)

i cita se: za svako x, ako je x P, onda je x Q. Ili, jednostavnije receno: svi P jesu Q. Ako želimo utvrditi je li neki sud tog oblika istinit, intuitivno je jasno što trebamo ciniti: trebamo tražiti P-ove i vidjeti jesu li oni Q ili nisu. Ako nas zanima jesu li svi gavranovi crni, trebamo tražiti gavranove i vidjeti jesu li doista crni. Francuski logicar Nicod tu je intuiciju formulirao u obliku pravila: P1: Univerzalni sud konfirmiraju njegove instance. Instance univerzalnog suda “Svi su gavranovi crni” jesu pojedini crni gavranovi, instance univerzalnog suda “Svi metali koji vode struju jesu pojedini komadi metala koji vode struju”, itd. Univerzalni sud svi P su Q dijeli univerzum na cetiri vrste stvari: (1) one koje su P i Q, (2) one koje su P, ali nisu Q, (3) one koje nisu P, ali jesu Q, i (4) one koje nisu ni P, ni Q. U slucaju univerzalne generalizacije “Svi su gavranovi crni”, to bi bili: (1) crni gavran (P i Q) (2) necrni gavran (P i ~Q) (3) crni negavran (~P i Q) (4) necrni negavran (~P i ~Q) Intuitivno je jasno da instanca koja konfirmira sud “Svi su gavranovi crni” jest (1) crni gavran.256 Instanca (2) necrni gavran diskonfirmira sud. Dok su instance (3) crni negavran (crne cipele, crni klaviri, itd.) i (4) necrni negavran (narancasti autobusi, žuti zidovi, zeleni listovi) irelevantne, one niti konfirmiraju niti diskonfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni” Doista, kako bi narancasti autobusi, žuti zidovi ili zeleni listovi mogli konfirmirati sud “Svi su gavranovi crni”? Taj sud govori o gavranovima, i ono što je 255 “Svi su labudovi bijeli”, osim mo žda “Svi su gavranovi crni”, sigurno je najcešci primjer univerzalne generalizacije u filozofiji znanosti. Novozelandski filozof znanosti našeg porijekla Robert Nola tvrdi da su u Novom Zelandu svi labudovi crni i da to pokazuje evropocentricnost suvremene filozofije znanosti. 256 Podsjetimo se, u Wasonovu zadatku izbora ispitanici najcešce kao relevantne karte isticu uprav potencijalno konfirmirajuce instance; 59 od 128 istice p i q, a 42 od 128 istice samo p.

230

relevantno za istinosnu vrijednost tog suda jesu svojstva gavranova, a ne nekih drugih predmeta. Medutim, izgleda da nije tako. Koliko god to bilo intuitivno neprihvatljivo, vrlo jednostavni logicki razlozi pokazuju da i narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi isto tako konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni” kao i crni gavranovi. Naime, ako su sudovi ekvivalentni, to znaci da imaju isto znacenje, iste uvjete istinitosti to znaci da ih iste stvari cine istinitima i neistinitima. Prema tome, možemo formulirati i drugo pravilo konfirmacije: P2: Ako su dva suda ekvivalentna, onda instance koje konfirmiraju jedan sud ujedno konfirmiraju i drugi sud. Medutim, sud “Svi su gavranovi crni” ekvivalentan je sudu “Sve što nije crno nije gavran”. A buduci da narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi (prema P1) konfirmiraju sud “Sve što nije crno nije gavran”, ti predmeti (prema P2) ujedno konfirmiraju i sud “Svi su gavranovi crni”. [(x) (Px? ?Qx)]? ?[(x) (~Qx ? ?~Px)] (P i Q) (~P i ~Q) Dakle, prvi sud konfirmiraju crni gavranovi (P i Q). To je u skladu s intuicijom izraženom pravilom P1. Isto tako, drugi sud konfirmiraju necrni negavranovi (~P i ~Q). I to je u skladu s intuicijom izraženom pravilom P1. Medutim, prema pravilu P2, koje je isto tako intuitivno prihvatljivo, necrni negavranovi konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”. A ta je posljedica intuitivno sasvim neprihvatljiva – izgleda da su narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi konfirmacijski sasvim irelevantni za sud “Svi su gavranovi crni”. U toj situaciji u principu su tri mogucnosti: (1)

Odbaciti Nicodovo pravilo P1 da univerzalni sud konfirmiraju njegove instance.

(2)

Odbaciti pravilo P2 da ako su dva suda ekvivalentna, da onda instance koje konfirmiraju jednoga ujedno konfirmiraju i drugoga.

(3)

Prihvatiti neintuitivnu posljedicu da necrni negavranovi ipak konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”, to jest, da logika pokazuje da su naše intuicije o konfirmaciji pogrešne.

Sam Hempel odlucio se za trecu opciju, prihvatio je posljedicu da i necrni negavranovi (~P i ~Q) doista konfirmiraju hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (Px ? ?Qx), doduše, u znatno manjoj mjeri nego crni gavranovi (P i Q). Otuda psihološki dojam da su konfirmacijski sasvim irelevantni, iako logicki zapravo nisu (Hempel, 1945). Doista, ovisno o broju stvari u univerzumu, instance ~P i ~Q mogu konfirmirati hipotezu da (x) (Px ? ?Qx). Izgleda da konfirmacija nije apsolutna kategorija, vec da je relativna u odnosu na pozadinsko znanje Zamislimo da znamo da se u posudi nalaze dva predmeta, kocka i kugla, i da znamo da je jedan crn a drugi bijel, ali da ne znamo koji je koje boje. U toj situaciji, informacija da je kugla bijela u potpunosti konfirmira hipotezu da je kocka crna. Jasno, što je broj predmeta i svojstava veci, to instance ~P i ~Q u manjoj mjeri konfirmirati hipotezu da (x) (Px ? ?Qx). Doduše, ako je broj predmeta i broj svojstva beskonacan, onda i ta mjera postaje beskonacno mala, tako da je u svijetu u kojem živimo ta mjera u najboljem slucaju

231

zanemarivo mala. Iako Hempelova opcija pruža nekakvo objašnjenje cinjenice da imamo dojam da su instance ~P i ~Q konfirmacijski irelevantne za hipotezu (x) (Px ? ?Qx), izgleda da taj dojam nije iskljucivo psihološka cinjenica. Naime, naprosto nije jasno kako bi boje autobusa, zidova i listova mogle imati ikakve uzrocne i/ili samo evidencijske veze s bojom gavranova. Quine uvažava intuiciju o irelevantnosti i nastoji pokazati da ona nije cisto psihološki produkt. On smatra da bi univerzalne generalizacije kojima nastojimo izraziti zakone prirode trebale govoriti o prirodnim vrstama i njihovim medusobnim odnosima U jeziku se mogu formulirati negativni predikati – negavran, necrno, itd. Medutim, oni ne odgovaraju nikakvim prirodnim vrstama, u svijetu ne postoji vrsta stvari negavran. Buduci da negavran nije vrsta, nema smisla predvidati svojstva i ponašanje ne-gavrana, drugim rijecima, negativni predikati nisu projektibilni. Negacija projektibilnog predikata nije i sama projektibilna. Stoga Quine tvrdi da crni gavranovi konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”, pa time i sud “Sve što nije crno nije gavran”, buduci da ti sudovi tvrde isto, ali da narancasti autobusi i zeleni listovi ne konfirmiraju sud “Sve što nije crno nije gavran”, buduci da necrno i negavran nisu projektibilni predikati. Zeleni listovi konfirmiraju sud “Svi su listovi zeleni” ali ne i sud “Sve što nije crno nije gavran”. Quineovo rješenje vodi u odbacivanje ili barem modificiranje P1. Iako nema konsenzusa oko tocnog rješenja paradoksa konfirmacije, izgleda da ipak vecina autora smatra da se rješenje nazire upravo u tom pravcu. Medutim, izgleda da Popperov falsifikacionizam, barem naizgled, lako izlazi na kraj s paradoksom konfirmacije. Naime, iako razlicite instance konfirmiraju sudove “Svi su gavranovi crni” i “Sve što nije crno nije gavran”, ista ih instanca diskonfirmira, a to je necrni gavran (P i ~Q). Tu se najbolje vidi da su oni ekvivalentni. Za falsifikaciju, to jest diskonfirmaciju, sve su ostale instance irelevantne: (1) crni gavran (P i Q), (3) crni negavran (~P i Q), i (4) necrni negavran (~P i ~Q). U tom su aspektu verifikacija i falsifikacija asimetricne – isto ih instanca diskonfirmira, ali ih razlicite konfirmiraju. Dakle, ako slijedimo Popperovu metodološku uputu “Traži instance koje diskonfirmiraju!”, paradoks gavranova uopce se ne javlja. Da bismo testirali hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (Px? ?Qx), trebamo tražiti samo gavranove koji nisu crni (P i ~Q); ako ih nademo, hipotezu treba odbaciti, ako ih ne nademo, hipotezu treba zadržati. Popperovskom rješenju moglo bi se prigovoriti da je cudna i kontraintuitivna posljedica rješenja da crni gavranovi (P i Q) postaju evidencijski irelevantni za hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (Px ? ?Qx). Ta je posljedica možda još paradoksalnija od izvornog paradoksa da narancasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi konfirmiraju hipotezu “Svi su gavranovi crni”. Popperovski odgovor na ovaj prigovor bio bi da se “potvrdnu evidenciju smije uzeti u obzir samo ako predstavlja ozbiljan ali neuspješan pokušaj da se teorija falsificira” Dakle, crni gavran (P i Q) predstavljao bi legitimnu potkrepljujucu evidenciju (corroborating evidence) samo ako bi ga se pronašlo u pokušaju da se pronade necrni gavran (P i ~Q). Jasno, namece se pitanje kako naše namjere mogu utjecati na relevantnost evidencije do koje smo došli – crni gavran jest crni gavran, on je instanca (P i Q) bez obzira jesmo li ga pronašli u namjeri da pronademo (P i Q) ili u namjeri da pronademo (P i ~Q). Nije li ovdje razlika izmedu verifikacije i falsifikacije samo psihološka ali ne i logicka? Izgleda da nije: taj prigovor gubi svoju težinu kada se ima na umu cinjenica da je situacija u paradoksu gavranova krajnje shematizirana i pojednostavnjena. U stvarnoj znanstvenoj praksi situacija je složenija i stoga namjera da se hipoteza verificira i namjera da se falsificira mogu dovesti do znatno razlicitih postupaka – moguce je, na primjer, da ista vrsta ptice u razlicitim podnebljima ima razlicitu boju. Stoga, ako nam je namjera falsificirati hipotezu, nastojat cemo utvrditi koje je boje u razlicitim podnebljima, itd.

232

Prema tome, izgleda da su i naše namjere evidencijski relevantne, cak i u slucajevima kada nas dovedu, cisto logicki gledajuci, do istih instanci. Popperovsko rješenje paradoksa konfirmacije zapravo cuva intuiciju da konfirmacijske instance univerzalne generalizacije (x) (Px ? ?Qx) jesu instance (P i Q), ali, uz ogradu da to mogu biti samo one cije je otkrice uslijedilo u nastojanju da se otkrije diskonfirmirajuca instanca257 (P i ~Q) . (7) Kao što smo vidjeli, Popperova falsifikacionisticka teorija ljudskog znanja zasnovana je na jednostavnom logickom uvidu da se univerzalne generalizacije znanosti nikada ne mogu u potpunosti verificirati ali se mogu u potpunosti falsificirati. »Moj se prijedlog zasniva na asimetriji izmedu mogucnosti verifikacije i mogucnosti opovrgavanja, asimetriji koja proizlazi iz logicke forme univerzalnih iskaza. Jer, univerzalni iskazi nikad se ne mogu izvesti iz singularnih iskaza, ali im singularni iskazi mogu proturjeciti. Prema tome, cisto deduktivnim zakljuccima (uz pomoc modus tollensa klasicne logike) moguce je iz istinitosti singularnih iskaza dokazivati neistinitost univerzalnih.« 258 Popperov logicki uvid jasan je – u induktivnom zakljucku premise nikada ne mogu dokazati istinitost konkluzije, dok u deduktivnom to mogu: a1 jest P i Q. am jest P. a2 jest P i Q. Ako svi P jesu Q, onda i am jest Q. a3 jest P i Q. am nije Q. . -----------------------------------------------. Nije tako da svi P jesu Q. an jest P i Q. ----------------Svi P jesu Q. Medutim, velik se broj autora okomio na Popperovu tezu o asimetriji verifikacije i falsifikacije. Naime, smatrali su da iz cisto logicke asimetrije ne slijedi da je i u empirijskoj spoznaji ikada moguce dokazati da hipoteza nije istinita. Tako je, na primjer, Ayer smatrao da: »Hipoteza ne može biti konkluzivno pobijena ništa više nego što može biti konkluzivno potvrdena. Jer ako javljanje izvjesnih opservacija uzmemo kao dokaz da je dana hipoteza neistinita, pretpostavljamo postojanje izvjesnih uvjeta. A iako, u ma kojem danom slucaju, može biti veoma nevjerojatno da je ta pretpostavka neistinita, to nije logicki nemoguce.« Ayerova je poanta sasvim opcenita: buduci da nikada ne možemo iskljuciti mogucnost da stvari zapravo nisu onakve kao što mislimo da jesu, nikada ne možemo biti sigurni da je dana hipoteza pobijena. To jest, buduci da nikada ne možemo biti sigurni da am doista jest P i da am doista nije Q, nikada ne možemo biti sigurni da doista nije tako da svi P jesu Q. Medutim, Ayerov argument jest instanca generalnog skeptickog argumenta da nikada ne možemo biti sigurni da stvari doista jesu takve kao što nam izgledaju, stoga nije jasno koliku bismo mu težinu trebali pripisati u kontekstu specificne rasprave iz filozofije znanosti.259 Ipak, zakljucak Ayera i ostalih logickih pozitivista prilicno je trezven, 257 R.K.Popper, Realism and the Aim of Science, (ur.) Bartley, W. W., London, Melbourne Sydney: Hutchinson, 1983, str. 257. 258 Popper, Ibid. (1973), str 75. 259 Naime, u Ayerovoj Language Truth and Logic preplicu se dvije rasprave. Prva je o mogucnosti konkluzivne verifikacije i/ili falsifikacije sintetickih recenica, a druga je mogucnosti redukcije fenomenalistickog jezika na realisticki. Buduci da fenomenalisticki jezik (opis stvari u terminima toga kako nam izgledaju) nije moguce reducirati na realisticki (opis stvari u terminima toga kakve one doista jesu), nije

233

smatrali su da iskustvena spoznaja nikada ne može biti sasvim izvjesna i to su uzeli kao važnu ili cak osnovnu odrednicu iskustvene spoznaje. Ako je to tako, onda, strogo uzevši, doista nije moguce konkluzivno falsificirati niti jednu hipotezu. Medutim, to još uvijek ne znaci da nema nikakve razlike u pogledu mogucnosti falsifikacije recimo, izmedu Marxove, Freudove i Adlerove teorije s jedne strane i Einsteinove s druge. Moguce je tvrditi da postoji principijelna razlika ako pretpostavimo da je naše iskustvo pouzdano, ili, u najgorem slucaju, da razlika nije principijelna vec samo u stupnju. Drugi, vrlo slican prigovor Popperu ima daleko vecu težinu. To je prigovor da je struktura naših znanstvenih teorija takva da ih nije moguce konkluzivno falsificirati isto kao što ih nije moguce ni konkluzivno verificirati, te da je stoga Popperov falsifikacionizam predstavlja sasvim netocnu i neprimjenljivu sliku znanosti. To je poznati Duhem–Quineov argument, koji je zasnovan na uvidu da hipoteze suvremene znanosti skoro nikada nemaju direktnih logickih posljedica izdvojene iz spleta hipoteza i teorija u kojima se javljaju. “Svi su labudovi bijeli” simplificiran je primjer pogodan za raspravu o logickoj strukturi konfirmacije, medutim, hipoteze stvarne znanosti najcešce su znatno udaljenije od neposrednog iskustva. Ideja je da je Popperova slika opovrgavanja hipoteze negativnom opservacijom H1 ? O ? ~O ----------~H1 pojednostavnjena do te mjere da je naprosto pogrešna. Hipoteze se u pravilu mogu testirati samo zajedno s drugim hipotezama, tako da u slucaju negativne opservacije nikada nije nedvoznacno jasno koju hipotezu treba odbaciti kao neistinitu. (H1 & H2 & H3 & ... & Hn ) ? O ? cO -------------------------------------------? Stoga nikada ne možemo reci koja je od hipoteza falsificirana negativnom opservacijom, možda je to H1 , možda neka druga. Da bismo skup hipoteza doveli u sklad s opservacijama, možemo odbaciti ili modificirati hipotezu koju testiramo H1 , medutim, isto tako možemo odbaciti ili modificirati bilo koju drugu hipotezu koja je bila ukljucena u testiranje, ili možemo dodati hipotezu koja ce sistem hipoteza dovesti u sklad s opservacijom. Zbog toga negativna opservacija nikada ne može konkluzivno falsificirati hipotezu. Popper je bio svjestan tog problema, ali je smatrao da je to cisto logicka mogucnost i da joj nema mjesta u dobroj znanstvenoj praksi. Tvrdio je da takav ad hoc konvencionalisticki manevar dovodenja hipoteze u sklad s opservacijama uništava ili barem umanjuje znanstveni status date hipoteze ili teorije. Medutim, znatan broj kriticara Poppera smatrao je da u takvim potezima nema ništa loše i da predstavljaju savršeno dobru znanstvenu praksu. Putnam, na primjer, tu kritiku Poppera ilustrira primjerom Newtonova opceg zakona gravitacije260 Iz tog se zakona mogu izvesti, na primjer, Keplerovi zakoni samo uz pomocne pretpostavke da (1) ne postoje nikakva druga tijela osim Sunca i Zemlje, da se (2) Sunce i Zemlja nalaze se u cistom vakuumu, i da (3) na Sunce i Zemlju ne djeluju nikakve druge sile. Ako se pokaže da predvidanja koja slijede iz opceg zakona gravitacije moguce iskustvom konkluzivno verificirati i/ili falsificirati niti jednu recenicu koja govori o tome kakve stvari doista jesu. Više o toj raspravi može se naci u knjizi Borana Bercica Filozofija Beckog kruga, dio III., 5.1.2, i dio V., 3.1. do 3.7. 260 Gravitacijsko privlacenje razmjerno je masama tijela a obrnuto razmjerno kvadratu njihove udaljenosti F = G m1 m2 /r2 .

234

nisu istinita, možemo odbaciti ili modificirati zakon, ali isto tako možemo odbaciti ili modificirati neku od pomocnih pretpostavki. Suprotno Popperovim intuicijama, Putnam smatra da je u slucaju da se pojave anomalije, razumnije zadržati zakon a modificirati pomocne pretpostavke nego odbaciti zakon. »Imajuci u vidu ogroman uspjeh zakona opce gravitacije u skoro svim slucajevima, jedna ili dvije anomalije nisu razlog za odbaciti ga. Vjerojatnije je da su neistinite pomocne pretpostavke nego da je neistinita teorija, barem kada nema ozbiljnog protukandidata.« Putnam smatra da se isto može pokazati i na teorijama Maxwella, Mendela i Darwina i nizu drugih visoko respektabilnih teorija iz povijesti znanosti. A ako prema Popperovoj slici znanosti teorije Newtona, Maxwella, Mendela i Darwina nisu dobre teorije, onda prije treba odbaciti Popperovu sliku nego te teorije. Duhemovsku kritiku prihvatili su i sljedbenici Poppera, koji su onda ublažavali njegove stavove. Tako, na primjer, Imre Lakatos tvrdi da i “divljenja vrijedne znanstvene teorije naprosto ne zabranjuju bilo kakvo stanje stvari”. Mislim da vrijedi u cijelosti citirati njegovu ilustraciju duhemovskog argumenta na istom primjeru na kojem je to ucinio i Putnam: »Prica je o zamišljenom slucaju odstupanja planeta. Fizicar pred einsteinovske ere uzima Newtonovu mehaniku i njegov zakon gravitacije N, prihvacene pocetne uvjete, I, i pomocu njih racuna putanju novootkrivena malog planeta p. Ali planet odstupa od predvidene putanje. Smatra li naš newtonovski fizicar da Newtonova teorija gravitacije zabranjuje odstupanje i da zbog toga, kada ju se jednom ustanovi, pobija teoriju N? Ne. On smatra da mora postojati dosad neotkrivena planet p' koja utjece na putanju p. Izracunava masu, orbitu, itd. tog hipotetskog planeta i onda od eksperimentalnog astronoma traži da testira njegovu hipotezu. Planet p' toliko je malen da ga se ne može vidjeti niti najvecim teleskopom: eksperimentalni astronom traži financijsku potporu za izgradnju još veceg teleskopa. Za tri godine novi je teleskop spreman. Da je otkriven nepoznat planet p', to bi se slavilo kao nova pobjeda newtonovske znanosti. Ali nije. Napušta li naš znanstvenik Newtonovu teoriju i ideju o planetu koja utjece na putanju? Ne. Predlaže hipotezu da ga od nas zaklanja oblak svemirske prašine. Izracunava položaj i svojstva tog oblaka i traži financijsku potporu da bi poslao satelit da provjeri svoje izracune. Da su instrumenti satelita (možda novi, zasnovani na slabo testiranim teorijama) zabilježili postojanje takva oblaka, rezultat bi se slavio kao izvanredna pobjeda newtonovske znanosti. Ali oblak nije pronaden. Napušta li naš znanstvenik Newtonovu teoriju i ideju da postoji planet koji utjece na putanju i oblak koji ga skriva? Ne. On predlaže hipotezu da u tom prostoru postoji magnetno polje koje ometa instrumente satelita. Šalje se novi satelit. Da se otkrilo magnetno polje, newtonovci bi slavili senzacionalnu pobjedu. Ali nije. Smatra li se to pobijanjem newtonovske znanosti? Ne. Ili se predlaže još jedna ingeniozna pomocna hipoteza ili cijela prica završi u prašnjavim tomovima periodike i nikada se više ne spomene.«261 Iako Popper nije pridavao veliku važnost duhemovskom argumentu, nije bio bez eksplicitnog odgovora. Smatrao je da u sistemu hipoteza opovrgnutom negativnom opservacijom prilicno tocno možemo odrediti koji je dio sistema hipoteza opovrgnut danom opservacijom zato što “veze izmedu razlicitih dijelova jedne teorije [...] mogu biti dovoljno jasne da nam omoguce da odlucimo koji je od njenih podsistema pogoden jednim odredenim opovrgavajucim promatranjem.” Zatim, u svoj je prilog spominjao cinjenicu da se u stvarnoj znanstvenoj praksi cesto zadržavaju neki dijelovi teorija dok se neki drugi odbacuju (1989:243–244). Kada ne bi bilo moguce razluciti dijelove teorija koje su zaslužne za uspjeh od onih koje su zaslužne za neuspjeh, taj bi dio stvarne znanstvene 261 I. Lakatos: “Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes”, u Kourany, J.(ur). Scientific Knowledge – Basic Issues in the Philosophy of Science, Belmont, California: Wadsworth 1987. str. 174-175.

235

prakse morao biti sasvim iracionalan, što ocito nije. Štoviše, izgleda da su znanstvenici u tome prilicno dobri. Na koncu, ad hoc hipoteze, koje uvode zato i tako da dovedu teoriju u sklad s opservacijama, mogu se nezavisno testirati. “Nezavisno” znaci u sklopu neke druge teorije. A ako su jednom nezavisno testirane, time onda prestaju biti ad hoc. U Lakatosevu zamišljenom primjeru to bi bile hipoteza da postoji neotkriveni planet p', hipoteza da postoji oblak svemirske prašine, i hipoteza da postoji magnetno polje. One su ad hoc sve dok ne postanu nezavisno potvrdene. Stoga mislim da duhemovski argument, iako otupljuje oštricu Popperova falsifikacionizma, ipak ne predstavlja konkluzivni argument protiv te pozicije u filozofiji znanosti.

11.1. Popperov treci svijet. Bez obzira što smo u prethodnom poglavlju vidjeli neke kriticke osvrte na Popperov falsifikacionizam, on je bez sumnje doveo u pitanje problem verifikacije i dao odgovarajuca rješenja. Time je dovedena u upitanost citava konstrukcija logickog pozitivizma cija kralježnicu ili osnovnu cini upravo veza izmedu elementarnih stavova, verifikacije i generalizacije. No, ako elementarne iskustvene recenice ne mogu verificirati ili potvrditi neku generalizaciju, po Popperu, oni je mogu opovrci tj. pokazati da je neistinita. Dakle, znacaj elementarnih iskustvenih sudova za racionalnost neke generalizacije sastoji se u tome da one mogu opovrgnuti (falsificirati) pogrešne generalizacije, hipoteze ili zakone. Ovakav stav Poppera cesto se naziva naivnim falsifikacionizmom gdje uvecanje iskustvenog sadržaja znanja postižemo pronalaženjem instancija koje opovrgavaju provizorne generalizacije ili hipoteze. Drugim rijecima, umjesto empirickog uzlaznog prodora od iskustva prema opcim zakonima za Poppera treba krenuti od nagadajuce generalizacije i pokušati opovrgnuti barem jednom instancijom. Ovim se sam postupak odnosu na logicki pozitivizam okrece naopacke sa induktivizma na deduktivizam, sa empirizma na racionalizam itd. Time ce dokazivanje imati oblik deduktivnog zakljucka i da bude racionalno u metodološkom smislu, hipoteza mora biti opovrgljiva, tj. potencijalno opovrgnuta. Zbog svega ovoga potrebno je unaprijed navesti instancije (tzv. potencijalne falsifikatore) koji ce je opovrgnuti ako se pokažu istinitim. To se zove falsifikacionosticki kriterij demarkacije ( razgranicenja ) racionalnog i iracionalnog. Umjesto induktivnog dodavanja empirijskog znacenja, za Poppera je kljucni test racionalnost provjeravanja. Provjeravanjem se izbjegava empiristicki problem, što zapravo potvrduje elementarne recenice. Pojedinacnim testom mogu se dokazati dvije stvari: ako postoji instancija za koju smo unaprijed rekli da ce opovrgnuti hipotezu, hipotezu treba odbaciti. Ako se pak ne potvrdi postojanje opovrgavajuce instancije, hipoteza ima veci stupanj potvrde (koroboracije), ali ona time nije potkrijepljena (verificirana), ona tim testom nije postala izvjesnija. Stoga se racionalnost sastoji u pronalaženju falsifikatora, u kritici hipoteza ili nagadanja. Ako se pak hipoteza opovrgne, nastaje novi problem: moramo pronaci hipotezu koja ce objasniti (uklopiti) i pojedinacnu instanciju koja je opovrgnula prethodnu hipotezu i instancije koje je objašnjavala prethodna hipoteza. Hipoteza koja ce to moci, imat ce veci empirijski sadržaj od prethodne, a ujedno ce biti i opcenitija od prethodne. Za opcenitiju hipotezu vrijedi ista norma racionalnosti kao i za prethodnu, i ona mora navesti potencijalne falsifikatore. Medutim, pronalaženjem »posebnih slucajeva« koji se ne uklapaju u hipoteze, svaka sukcesivna hipoteza i teorija ima sve veci empirijski sadržaj jer mora uklopiti i prethodne instancije, stoga pronalaženje opcenitije generalizacije postaje sve riskantnije, a navodenje potencijalnih falsifikatora sve teže. Kao i kod logickog pozitivizma Popper pretpostavlja kumulativni rast znanja u znanosti samo sa tom razlikom što postoje tri uvjeta rasta znanja:

236

1. Nova teorija treba proisteci iz neke jednostavnije i nove ideje koja ce ponovo povezati dotada nepovezane cinjenice.262 2. Ta teorija, takoder, mora biti neovisno testirana i mora imati nove posljedice koje se mogu testirati i koji u principu dovodi do predvidanja dosada neopaženih stvari. 3. Mora da prode neke nove ozbiljne testove. Ovdje se odmah nazire jedno potpuno drugo gledište spram logickog pozitivizma ciji je rast znanja sadržan u “besciljnom” nabrajanju empirijskih datosti. Popperova teorija je “evolucijska spoznajna teorija” cija se shema rasta može jednostavno opisati na sljedeci nacin; dokazivanje zapocinje u nekom problemu za koji postavljamo hipotezu kao moguci odgovor, opovrgavanjem hipoteze dobivamo novi problem za koji predlažemo novu neku novu hipotezu kao potencijalni odgovor i tako se postupak nastavlja dalje.263 Ovakvi stavovi odmah namece i promjenu definicija cilja znanosti i znanja. Ciljevi su znanosti objašnjenje i predvidanje dogadaja. Struktura objašnjenja i predvidanja ima po Popperu (i Hempelu) oblik hipoteticno-deduktivne metode, pri cemu objašnjenjem izvodimo zakljucke o prošlim dogadajima, a predvidanjem o buducim. Opca premisa sadrži hipoteticni zakon ili opce pravilo a partikularna premisa sadrži “pocetne” uvjete; iz njih slijedi zakljucak “prošli se dogadaj morao dogoditi” ili “buduci se dogadaj mora dogoditi” ili “predvidanje p je neistinito”. Naravno, uvijek možemo ili moramo postaviti pitanje legitimnosti pretpostavljenog zakona i zadovoljavanja konkretnih uvjeta iz kojih deduktivno slijedi objašnjavalacka ili predvidalacka konkluzija. Ali pod pretpostavkom istinitosti premisa, konkluzija o dogadaju nužno slijedi. Zbog toga se takav Popperov model naziva hipoteticno-deduktivnim modelom objašnjenja i predvidanja. Može se reci da je rast znanja jedan od osnovnih problem kritickog racionalizma i u mnogome je njihova pozicija direktno suprotna stavovima logickog pozitivizma. Dok je kod jednih i drugih stajališta rast znanja zadan putem pokušaja i pogreški implikacije su razlicite. Logicki pozitivizam ima u principu afirmativan odnos spram dostizanja cilja znanosti u nekakvoj mogucnosti odredenja i dokucivosti istine dotle kriticki racionalizam postulirajuci falsificiranje i opovrgljivost kao jedini kriteriji stvar postavlja radikalno drugacije i dovodi do zakljucka kako ne postoji apsolutno ne problematicno vrelo izvjesnosti i istine. Ne postoji teorija ili tvrdnja koju smijemo smatrati apsolutnom i neoborivom tvrdnjom i koja bi postala apsolutni temelj znanja. Sve, a pogotovo apsolutne tvrdnje, moraju se podvrci kritici. Ne postoje teorije koja može opravdati i utemeljiti sve cinjenice, a teorije koje to pokušavaju Popper naziva iracionalnim. Odavde slijedi osnovna karakteristika antifundacionalizma, odnosno njegove kriterije utemeljenja. Ali bez apsolutnih temelja znanja mi nikada ne možemo biti siguran u istinitost teorije i to jeste osnovna tvrdnja Poppera. Ono što, medutim, možemo uciniti jeste da na opisani nacin poboljšavamo teoriju, tj. da se naša teorija približava asimptotski nekoj konacnoj istini. To je temelj Popperove teorije doktrine o istinolikosti. Prema tome cilj znanja, znanosti i racionalnog postupanja ne smije biti traženje apsolutne istine i imperativ znanja i znanosti jeste poboljšanje teorije kritikom i pokušaj da se približimo istini. Što se pak tice teorije znacenja, Popper je u izvjesnom smislu “konvencionalist” jer su za njega pojmovi ciste konvencije. Spoznajni sadržaj postoji u sudu o necemu. Ovdje se takoder pokazuje otklon spram logickog pozitivizma a posebno spram “mladog” Wittgensteina, jer za Poppera analiza jezika je samo zanimljiva igra i ništa više. Dakako, da taj otklon prelazi i na “esencijalisticko” platonisticku koncepciju koja pretpostavlja da 262 Primjer: zakoni plinskog stanja i jednadžba stanja idealnog plina. 263 Ustvari ovaj koncept u mnogome podsjeca na Darvinovu teoriju evolucije gdje opstoje samo one najsposobnije ideje. Ovu analogiju je povlacio i sam Popper u svojim razmatranjima, ali je pretrpjela mnoge kritike.

237

cemo poznavanjem pojmova i ideja otkriti nešto o nužnim svojstvima stvari koje opisuju ti pojmovi. Za Poppera, naprotiv, nema niceg takvog jer su ideje, pojmovi samo korisni ciji precizni opisi imaju samo heuristicku vrijednost za kategorizaciju raznolikosti zbilje. No, ne smijemo izvoditi iz ovoga zakljucak da on zastupa ideju cistog konvencionalizma i pragmatizma jezika. To se narocito pokazuje u njegovom postuliranju “treceg” svijeta ili svijeta ideja koji po mnogome slici na Platonovu ideju. To je svijet neovisan o našim psihološkim predodžbama i fizickoj stvarnosti, to je svijet teorije, svijet jezika, umjetnosti itd. On je covjekova tvorevina ali nadilazi svog tvorca. U tom svijetu zaticemo probleme koje tvore same ideje, problema koje na odredeni nacin ljudi rješavaju, ali koji se ne iscrpljuju sa tim odnosom spram njih. Taj se svijet u toku povijesti umnaža, jer sva rješenja pojedinih problema mogu postati problem za nekoga drugog i time nadilazi svoje tvorce. Kao dokaz postojanja treceg svijeta Popper navodi interesantan misleni eksperiment. Zamislimo, kaže on, da se svi strojevi i sva oruda unište, da se uništi sve ono što smo naucili, ukljucujuci i naše znanje o strojevima i orudima kao i naše znanje kako se ono koristi. Zamislimo, medutim, da u tom opcem uništenju opstanu knjižnice i naša sposobnost ucenja. Jano je, da bi nakon mnogo truda svijet ponovo profunkcionirao U drugom primjeru neka se pored strojeva unište i knjižnice. U tom slucaju naša civilizacija se ne bi obnovila n i nakon mnogo stoljeca. Dakle, ovom jednostavnom primjerom Popper pokušava pokazati da taj treci svijet ili svijet ideja ne samo da egzistira, nego da je za covjeka fundamentalan kao i druga dva.264 Takoder on brani šest teza koje cemo ukratko navesti: 1. tradicionalna epistemologija usredotocila se na drugi svijet, na znanje u subjektivnom smislu i za njega je ono relevantno u proucavanju znanja. 2. Za epistemologiju je bitno proucavanje problema nezavisno od njihovih nosilaca. 3. Objektivisticka epistemologija, koja proucava treci svijet može objasniti mnoge pojave drugog svijeta, ali proces nije simetrican jer epistemologija koja se temelji na proucavanju svijeta ne može objasniti same sadržaje problemskih situacija. 4. Treci svijet je prirodno proizvod covjeka-životinje (ovdje on pravi analogiju sa paukovom mrežom) 5. Treci je svijet uglavnom autonoman, premda se na njega može djelovati i premda ono može djelovati na nas. On je autonoman unatoc tome što je ljudski proizvod i unatoc tome što djeluje na nas. 6. Objektivno znanje raste upravo zbog naše interakcije as trecim svijetom. (Ovdje opet pravi analogiju izmedu rasta znanja i biološkog rasta.) Bez obzira na veliku kritiku koju je pretrpjela njegova ideja o postojanju “treceg svijeta” ona pokazuje da se odnos izmedu filozofije znanosti i same filozofije radikalno mijenja. Ne samo da filozofija, metafizika nije stavljene na marginu ozbiljnog promišljanja kako je to pokušao postaviti logicki pozitivizam, nego se ona vraca na velika vrata sa konstatacijom kako promišljanje o znanosti mora ukljuciti i da su mnoga pitanja na koje znanost mora odgovoriti metafizicke prirode.265 Ne postoji, medutim, bilo kakve tvrdnje, pa odatle ni proturjecnosti u Svjetovima 1. i 2. Tvrdnje nisu materijalni objekti ni mentalni sklopovi. Njih mogu iskusiti razliciti umovi i one cesto mogu imati posljedice, logicke, kao i neke druge, koje njihovi stvaraoci nisu ni namjeravali niti predvidjeli. Tvrdnje, drugim rijecima, pripadaju Svijetu 3. a to je u osnovi razlog zašto on predstavlja kljuc za kriticki racionalizam. 264 Mi se necemo posebno baviti problemom treceg svijeta, ali možemo napomenuti da ovo postuliranje u mnogome podsjeca na Platonovu i Hegelovu filozofiju. 265 Možemo slobodno pretpostaviti da su filozofija i znanost danas suocena sa izborom , a to je izbor izmedu Popperovog pluralizma predstavljenom u njegovoj teoriji o tri svijeta ili Wittgensteinovog pozitivistickog biheviorizma, predstavljenog u njegovoj teoriji o ne postojanju pravih filozofskih problema. Obje teorije predstavljaju reakciju na problem duh-tijela i na problem objektivnog znanja.

238

Popper je, ustvari poput Platona i Fregea, Svijet 3. uveo sa namjerom da riješi problem objektivnog znanja. Medutim, za razliku od njih, on nije znanstveno znanje smatrao izvjesnim. Za Poppera, problem nije bio u objašnjavanju kako bi objektivno znanje moglo postati izvjesno, nego u objašnjenju kako bi pogrešno znanje moglo biti objektivno. A ovdje je njegovo rješenje bilo u tome da se objektivnost znanstvenog znanja sastoji u njegovoj osjetljivost na kriticnost. Daleko od toga da Svijet 3. pruža potporu znanstvenom polaganju prava na izvjesnost, kako bi pružio sredstvo kojim se ono može racionalno kritizirati. Daleko od toga da je Svijet 3. vjecan i nepromjenjiv nego je kao evolucioni proizvod ljudskog duha i sam predmet daljnje evolucije. Kriticki racionalizam je, prema Popperovim rijecima, moguce razumjeti kao jedan stav priznanja da “sam ja možda u krivu a da si ti, možda, u pravu”, i da se “uz odredeni napor možemo približiti istini”.266 Napor o kome on ovdje govori jeste napor kriticke diskusije, kojim neki problem otkrivamo, predlažemo neke teorije kao njegovo pokusno rješenje, eliminiramo svaku mogucu grešku koja se u njoj može naci, napredujemo do otkrivanja novog problema. Ovdje, medutim, sama mogucnost kriticke rasprave – barem onakvu kakvu je zamislio Popper – ovisi o mogucnosti proturjecnosti. Drugim rijecima, ona ovisi o tome postoje li tvrdnje koje su povezane tako da sve ne mogu biti istinite, i da sve ne mogu biti lažne. Zadržimo se još malo na problemu razgranicenja, tj. kriterija razgranicenja empirijskih od neempirijskih iskaza, odnosno znanstvenih od neznanstvenih. Popper ovaj problem vidi kao: »Problem iznalaženja kriterija koji ce nam omoguciti da pravimo razliku izmedu empirijskih nauka, s jedene, i matematike i logike, kao i “metafizickih” sustava, s druge strane«.267 Kako je odbacio indukciju kao neopravdanu, možemo reci da je time implicite odbacena i mogucnost empirijske verifikacije sustava, jer se ona upravo postiže induktivnim putem. No, to nikako ne znaci da Popper odbacuje mogucnost iskustvene provjere jer samo u tom slucaju možemo govoriti o empirijskim sustavima. Ono što predlaže je da se za kriterij razgranicenja (demarkacije) uzme mogucnost opovrgavanja »mora biti mogucno da se jedan empirijski sustav opovrgne iskustvom.«268 Opovrgljivost sustava ili iskaza pravi razgranicenje izmedu naucnih i vannaucnih sustava ili iskaza. Ovakvim kritickim stavom se od naucnih sustava, koji moraju biti u odgovarajucoj formi, traži mogucnost izdvajanja u negativnom smislu tj. da budu opovrgljivi odnosno falsificirani. Ovim je na veoma vješt nacin izbjegnuta zamka koju nosi neki pozitivni ili afirmativni stav prema nekoj teoriji ili naucnom sustavu koji je uvijek privremen, jer ga kasnije negativne odluke mogu odbaciti. Vec smo uzgred rekli da se kriterij razgranicenja ne može primijeniti na bilo kakve iskaze, vec se moraju dovesti u formu koja to omogucava. Kao što Popper kaže: »Negacija jednog striktno univerzalnog iskaza269 uvijek je ekvivalentna striktno egzistencijalnom iskazu 270 i vice versa«.271 Kako striktno univerzalni iskazi insistiraju na nepostojanju nekih stvari, mogu se sa nekim singularnim iskazom, tj. iskazom koji opisuje neki specifican dogadaj, koji je suprotan tom odricanju, opovrgnuti. Striktno egzistencijalni iskazi, ne mogu se opovrgnuti jednim singularnim iskazom, vec samo univerzalnim. I u jednom i u drugom slucaju vidimo da se »može empirijski odluciti, o svakom, medutim, 266 Karl R. Popper, The Myth of the Framework: In defence of science and rationality, ured. M. A. Noturno Routledge, London, 1994. str.12. 267 Karl Popper, Logika naucnog otkrica, prijevod, Nolit, 1973. str. 67. 268 Ibid. str. 74. 269 Pod striktno univerzalnim iskazom Popper podrazumijeva hipotezu koja ima karakter prirodnih zakona u najopcenitijem obliku. 270 Striktno egzistencijalni iskazi, po njemu, su iskazi koji tvrde ne – postojanje. 271 Ibid. str. 107.

239

samo na jedan nacin (unilateralno).«272 Dakle, ovdje moramo obratiti pozornost na sljedecu cinjenicu a to je da se striktno egzistencijalni iskazi ne mogu opovrci vec samo verificirati jednim singularnim iskazom. Na primjer, ako se u nekom eksperimentu sa elementarnim cesticama ne pojavljuje elektron iako je tim eksperimentom ocekivan nikako ne znaci da je time opovrgnuta teorija o egzistenciji elektrona. Da bi izbjegao nelogicnost, Popper, ove iskaze karakterizira kao neempirijske ili metafizicke i naucni ( empirijski ) iskazi su jedino striktni univerzalni iskazi. Asimetrija koja se ovdje javlja posljedica je uspostavljenog kriterija razgranicenja, a ne “igre” logickim pravilima. Sada se jasno vidi da za razliku od logickog pozitivizma, Popper metafiziku na klasificira kao besmislicu bez znacenja, kao što cini i Wittgenstein, vec je u rješavanju okrenut postavljanju jasne granice. Ovakva postavka je sukladna sa cinjenicom da »kriterijem razgranicavanja treba uzeti kao prijedlog za dogovor ili konvenciju«.273Ovakav stav, dakako, odvodi direktno u konvencionalizam i spekulativni racionalizam. Ovo posljednje slijedi iz cinjenice da Popper stoji na uvjerenju da se do naucnog otkrica ne može doci samo pravilnim deduktivnim zakljucivanjem iz postojeceg fundusa empirijskog znanja, vec pri tom moramo imati vjeru u ideje koje su spekulativnog karaktera. Ako sada prihvatimo Popperov stav da su empirijske nauke sustavi teorija, a naucne teorije univerzalni iskazi, onda možemo govoriti o opovrgljivosti teorija. Zahtjev da naucne teorije budu u formi univerzalnih iskaza sadrži u sebi sljedece: teorija mora biti tako definirana da u sebi sadrži dvije klase osnovnih iskaza – one sa kojima se ne slaže (zabranjuje ih) i one kojima ne protivurijeci. Takva teorija je opovrgljiva. Pod osnovnim iskazom Popper ovdje podrazumijeva iskaz (možemo reci i posljedicu) koja se može deduktivno izvesti iz teorije samo uz pocetne uvijete, a može biti u suprotnosti sa samom teorijom. Zapravo, teorija važi dokle god su deducirane posljedice ne protivurjecne, a kada se takva posljedica pojavi postoji mogucnost opovrgavanja. No, ovdje se dade zorno pokazati kako se Popper približava u krajnjoj instanci H. Poincareu, jer ono što možemo nazvati osnovnim iskazom ili iskazima u nekoj teoriji je stvar dogovora. Ovo gledište koje Popper naziva “interpretacija u svijetlu teorije” zasnovano je upravo na tome da cinjenica koja opovrgava teoriju dolazi iz nje same što izaziva problem tumacenja. Zapravo, sam dogovor oko bazicnih iskaza postiže se primjenjivanjem neke teorije, a upravo tim primjenjivanjem mi stavljamo teoriju na probu. Upravo ovdje pocinju i najvece primjedbe koje se mogu uputiti kriteriju, jer se problem sastoji u tome što mi, na osnovu postojece teorije izvodimo eksperiment, odnosno deduciramo iskaze koje treba da opovrgne. Konvencionalizam Poppera, prema kome se zakoni prirode ne mogu opovrci promatranjem jer kao što nije moguce verificirati neki iskaz tako ga ne možemo opovrci. U krajnjoj instanci može se uvijek pronaci izgovor za neopovrgavanje neke teorije uvodenjem ad hoc hipoteza. Ukoliko nemamo jasno definiranu osnovu, u smislu dogovorom utvrdenih osnovnih iskaza, uvodenjem dodatnih hipoteza teoriju uvijek možemo spasiti od opovrgavanja. Ovi dogadaji su sasvim izvjesni, s obzirom da se opovrgavanje dogada u “kriznim trenutcima” za neku teoriju i da se tada može ciniti da sa malim izmjenama i dotjerivanjima stvar može popraviti. Popper se slaže kako sa konvencionalisticke tocke gledišta to izgleda tako, ali kao rješenje predlaže sljedece: »Mi odlucujemo, ukoliko našem sustavu zaprijeti opasnost, da ga nikada necemo spašavati bilo kakvom vrstom kovencionalistickog lukavstva.«274 Pod lukavstvom upravo podrazumijeva uvodenje ad hoc hipoteza i sumnju u eksperimentatora. Dalje, on traži da se neki sustav, koji je na ovakav nacin bio uspješan, ponovo preispita i 272 Ibid.str.102. 273 Ibid. str. 71. 274 Ibid.str. 114.

240

ako treba opovrgne. Ovdje se pojavljuje još jedna bitna dilema; da li je sustav bez konvencionalistickog lukavstva isti onaj kao sa njim, tj. da li odredena “lukavstva” koja smo odbacili nisu smanjili stupanj univerzalnosti tog sustava. U slucaju pomocnih hipoteza, Popper predlaže preispitivanje: da li hipoteze povecavaju ili umanjuju opovrgljivost i u skladu sa tim predlaže njihovo zadržavanje ili odbacivanje. No, ovo preispitivanje može biti diskutabilno jer mi moramo zanati vec unaprijed dali tim postupkom povecavamo ili smanjujemo opcenitost neke teorije, što je u najmanju ruku veoma klimava hipoteza po sebi. Postoji još jedan prigovor koji cemo navesti u ovom kratkom izlaganju a koji je cisto logicke prirode; da li su naucni zakoni striktno ili numericki univerzalni zakoni. Pojam striktno univerzalnog iskaza vec je spominjan kao forma prirodnog zakona, medutim sa jednog drugog stajališta moguce je promatrati zakone i kaso numericki univerzalne iskaze, koji opisuju jednu konacnu klasu elemenata odredenih karakteristika. Drugim rijecima, kada bi smo imali dovoljno vremena mogli bi smo nabrojati sve elemente i slucajeve tj. pojave na koje se odnosi. Time bi predloženi kriterij pao u vodu, pošto bi bio neprimjenljiv, jer ne bi mogli da ispitamo sve pojedinacne slucajeve. Ovaj prigovor riješen je na slican nacin kao i prethodni, odgovorom: naucni zakoni se tretiraju kao striktno univerzalni iskazi. Možemo na kraju ovog kratkog razmatranja obratiti pozornost na princip kauzalnosti koja ima izuzetnu važnost za znanost, a posebice za klasicnu fiziku. On se po Popperu, sukladno principu razgranicenja, nalazi u klasi metafizickog mišljenja. On ga formulira kao: »Princip uzrocnosti jeste tvrdenje da svaki dogadaj može da bude uzrocno objašnjen – da može da bude deduktivno predviden.«275 Promatranje može ici u dva pravca ovisno od interpretacije rijeci “može”. Ako se pod tim podrazumijeva da je uvijek moguce iz predvidanja rekonstruirati zakon i pocetne uvjete – tvrdenje je tautološko, a ako se pod “može” podrazumijeva postojanje zakona koji se pokazuju kroz neki dogadaj, onda primjenom kriterija razgranicenja vidimo da ovaj zakon ne može biti opovrgnut. Prema tome, Popper ga kao metafizicki princip, prosto iskljucuje iz sfere nauke. Ovo može da izgleda kao odvracanje od traganja za deterministickim zakonima iz kojih ce se moci dedukovati predvidanja, ali Popper insistira na tome da samo treba napraviti razliku izmedu naucnog i metafizickog znanja i priznati »ni u jednom slucaju ne bismo mogli definitivno da kažemo da u nekoj odredenoj oblasti nema zakona.«276

11.2. Opce naznake pristupa K. Poppera Na kraju ovog kratkog razmatranja pokušat cemo ukratko rezimirati osnovne ideje vezane za teoriju znanosti. Dva problema sacinjavaju Popperovu teoriju znanosti: on ih naziva problem indukcije i problem demarkacije ( razgranicenja). Problem indukcije može se formulirati na sljedeci nacin: kakav je odnos izmedu teorijskog znanja i iskustva? Problem razgranicenja može se formulirati kao: što razlikuje znanost od metafizike, kao i od logike i matematike? Odgovore koje smo dobili uglavnom od pozitivizma su: znanje dobivamo iz iskustva posredstvom indukcije, tj. izvodeci univerzalne teorije iz skupine pojedinacnih cinjenica; te induktivna metoda odvaja znanost od metafizike kao i od logike i matematike. Kao što smo 275 Ibid.str. 93. 276 Ibid.str.236.

241

vec napomenuli, Hume je pokazao da su induktivni zakljucci nevaljani, što je problem indukcije uopce. Odavde sijedi slijepa ulica koja daje sljedece alternative; ili cemo doci do znanja nevaljanim postupkom (iracionalizam) ili necemo doci do znanja uopce (skepticizam), a samim tim se indukcija ruši i u ono drugom pitanju tj. kao temelj demarkacije. Popper iskustvo stavlja u drugu poziciju i u prvom dijelu Logike znanstvenog otkrica daje sljedece postavke: do znanja dolazimo kada prihvacamo iskaze koji opisuju iskustvo koje proturjeci te prema tome i pobija naše pretpostavke; time se deduktivna, prije nego induktivna veza, nalazi izmedu teorijskog znanja i iskustva. Iskustvo nas uci ispravljajuci naše greške, a same pretpostavke koje je moguce podvrgnuti iskustvu trebale bi se uzimati u obzir kao znanstvene. Ovako postavljena stvar nema potrebe za induktivnim skokom koje je Hume smatrao nelogicnim, ali neizbježnim i Hobsonov izbor izmedu iracionalizma i skepticizma je izbjegnut Tražeci izvor odgovor na pitanje odakle dolaze naše pretpostavke ako ne induktivno iz iskustva, Popper odgovara kao Francis Bacon da dolazi iz naše sklonosti pretpostavljanja; u svakom slucaju, ne mogu doci samo iz promatranja jer nema promatranja bez pretpostavke. Za njega su one prvotnije jer pretpostavke su logicki i psihološki pretpostavljene promatranju. Receno slikovito; cijelo vrijeme teoretiziramo kako bi se orijentirali u svijetu i naš susret s negativnim dokazima su sudari koji nam prenose znanje u obliku stvarnosti. Odnos izmedu logickog pozitivizma i Popperovog pristupa možemo slikovito opisati sljedecom metaforom; logicki pozitivizam se ponaša u svom proucavanju kao covjek koji se nalazi u zamracenoj sobi i nasumicno pipanjem pokušava da otkrije svijet oko sebe, dok Popper pretpostavlja upaljeno svijetlo ali proucavatelj mora da stavi neke naocale da bi video svijet oko sebe. Iskustvo ce pokazati dali je izabrao dobru dioptriju i dali ih mora zamijeniti nekim novim fokusom kako bi dobio bolju sliku realnosti. Najcešca primjedba, koja se odmah namece sa stajališta skepticizma, jeste da pošto nijedna kolicina iskustva nece konkluzivno verificirati izjavu, niti jedna kolicina iskustva je nece konkluzivno falsificirati. Da bi odgovorio na ovo pitanje, Popper upucuje na logicku asimetriju. Univerzalna izjava se ne da izvesti ili biti verificirana od pojedinacnih sudova, bez obzira na to koliko ih je ustanovljeno. Medutim, može biti kontraindicirana jednim pojedinacnim sudom Navedimo jedan, poznat, jednostavan primjer; iskaz svi su labudovi bijeli ne može se verificirati induktivnim putem, ali se može falsificirati samo jednim kontrarnim primjerom. Naime, navedeni iskaz, kao što Popper prijedlože, može se preformulirati kao; ne postoji nijedan ne bijeli labud i u tom slucaju ukoliko se pronade samo jedan ne bijeli labud citav iskaz je opovrgnut. Druga primjedba je da se snaga falsificiranog dokaza može uvijek izbjeci ad hoc definicijom ili jednostavnim odbijanjem odobravanja, koju Popper smatra nenadmašivom. Zakljucuje da je put dalje ukljuciti sposobnost falsifikacije u metodologije. Za njega je metodologija skup odluka koje odreduju djelovanje i odredene su u normama “metodoloških pravila” jer se naše odluke bave pitanjem koji slijed djelovanja koje ce najbolje potpomoci naše ciljeve. Prema tome falsifikacionizam postaje vrhovno pravilo do tog stupnja da »pravila znanstvenog procesa moraju biti oblikovana na takav nacin da ne štite niti jednu tvrdnju u znanosti od opovrgavanja«. Šira epistemološka ambicija otkriva se kada Popper prelazi u generalizaciju sa tvrdnjom da se zbilja može reci kako se vecina problema teoretske filozofije može reinterpretirati kao problem metode. Kroz Logiku znanstvenog otkrica Popper odreduje svoju poziciju raspravljajuci sa pozicijom logickog pozitivizma koje se ticu znacenja i sa dva tradicionalna gledišta koja se ticu znanosti: induktivizmom i konvencionalizmom Duhema i Poincarea. Može se primijetiti, da poput logickog pozitivizma, on izražava neograniceno povjerenje prema znanosti, ali za razliku od njih, on priznaje konstruktivnu (povijesnu) ulogu metafizike u

242

znanosti. Linija razgranicenja izmedu znanosti i metafizike je stvar odluke, a ne otkrica o prirodi stvari. Popperov napad na centralna stajališta logickog pozitivizma potpomagale su propast tog pokreta. Popper drži konvencionalizam kao samoopravdani, branjiv i najvjerojatnije konzistentan sustav, a to je posebice naglašeno u pogledu metodologije. U suprotnosti sa “metodološkim naturalizmom” logickih pozitivista, koji tretiraju crtu razgranicenja izmedu metafizike i znanosti poput razlike koja postoji u prirodi stvari ili prirodi jezika, Popper je “metodološki konvencionalist”, predlažuci pravila koja odreduju izbore odluke koje su opet odredene ciljevima. Njegova demarkacija odnosno razgranicenje trebala bi se prosuditi na temelju toga da li se pokazuje plodnom u pomaganju razvoja ciljeva novih ideja i novih problema. U kasnijim radovima Popper priznaje neke promijene u mišljenju. Kako rasprava o metafizici okružuje koncept istine, oprezno je izbjegao dotaci je u Logici znanstvenog otkrica, zadovoljavajuci se logickim odnosima (implikacija, tautologija, kontradikcija). Poslije, pod utjecajem Tarskog, poceo se slobodno koristiti konceptom istine i primicanja istini. U kasnijim godinama otvoreno je metafizican uz davanje snažne potpore realizmu i indeterminizmu. Kroz Logiku znanstvenog otkrica pojavljuju se darvinovske metafore – borba za preživljavanje medu teoretskim sustavima, prirodni odabir, sposobnost preživljavanja, iako je na posljednjim stranicama knjige odbaceno stajalište da je znanost orude biološke prilagodbe. Ovaj darwinovski lajtmotiv je postao kontraverzna tema u Popperovom kasnijem radu tj. postavljanjem pitanja: da li je evolucionirana biologija bila podvrgnuta istoj metodološkoj analizi kao fizika? Jesu li središnje ideje Darwina ili moderne sinteze falsifikabilne? Da zakomplicira stvar, Popper je promijenio vlastiti mišljenje na tom središnjem pitanju, promatrajuci darvinizam kao povijesnu pretpostavku u Objektivnom znanju i kao nefalsifikabilno skoro pa tautologija. On je takoder poceo zagovarati evolucijsku epistemologiju, tj. pokušaj da se objasni postojanje znanosti koja traži istinu u okviru prirodnog odabiranja, da bi se konacno dao biološki zaokret Kantovog problema “Kako je znanje moguce?”. Njegovo drugo predavanje o Herbertu Spenceru ( 1975 ) bavio se endosomatskim i egzosomatskim prilagodbama kao oblikom znanja. Biološka razmatranja takoder igraju važnu ulogu u djelu Ja i njegov mozak. Postavljajuci se nasuprot redukcionisticko materijalizma najmodernijih strucnjaka na pitanje um-tijelo, Popper koristi uglavnom indirektne argumente za interaktivni pluralizam. Razmišljanje o biologiji se pojavilo iz smjele nove metafizicke inicijative iz 1967-68 posebno provokativno naslovljeno Epistemology Withaut a Knownig Subject (Epistemologija bez spoznavajuceg subjekta). Razlikujuci svijet fizickih stvari od svijeta mentalnih stvari; Popper tvrdi da objektivno znanje nije ni u jednoj od njih, nego u “Svijetu 3” - svijetu od ljudi stvorenih objektivnih sadržaja misli. Takve intelektualne tvorevine imaju objektivno postojanje: teorija, problemi, problemske situacije, teoretske situacije i kriticki argumenti imaju objekte i interrelacije cije analogne entitete ne možemo pronaci ni u fizickom ni u mentalnom svijetu ni u fizickom ni u mentalnom svijetu. Pohranjeno znanje postoji pa da ga nitko ne koristi. Kriticari Svijeta 3 smatraju neke od njegovih posljedica kontraintuitivnima: npr. ne sadrži samo sve istine nego i sve lažne izjave, koje prema tome imaju jednako objektivno “postojanje”. U kasnim 1940-tim Popper izdaje vrlo jak i elegantan sustav prirode dedukcije koji je doživio znacajan interes. Promatra deduktivnu logiku kroz orude kriticizma i kaže da nikada nije do kraja uspio prepraviti neke manjkavosti u njemu. Njegova tehnicka pažnja se usredotocila na teoriju vjerojatnosti, kojoj je vec doprinio u Logici znanstvenog otkrica. Rezultat je vrlo apstraktan aksiomatski sustav bez eksplicitnih pretpostavki o logickim odnosima medu elementima na cijoj vjerojatnosti je definiran, te je prema tome zasnovao

243

tu vjerojatnost kao istinitu generalizaciju izvodljivosti. Sustav je otvoren za mnoga nova tumacenja o vjerojatnosti izjava. Nadilazeci tumacenje ucestalosti iz Logike znanstvenog otkrica, promatra vjerojatnost kao mjeru sklonosti stanja nekog svijeta da se razvija u jednom smjeru prije nego u nekom drugom. U pogovoru (1982) i u A World of Propensities ( Svijet sklonosti ) ovo stajalište se razvija u zanimljivu novu metafiziku. Zanimljivi su još neke Popperove postavke koje se ticu ljudske spoznaje. On odbacuje, kao što smo vidjeli, empiristicku teoriju da je covjekov duh najprije tabula rasa pa pretpostavlja da covjek, a slicno i životinje, na svakom stupnju životnog razvitka vec posjeduje neko znanje u obliku dispozicije i ocekivanja. Znanje nikada ne potjece od neke ništice, nego od nekog pozadinskog znanja koje se uzima kao sigurno. Prihvacajuci razvojni ili evolucioni pristup tumacenju spoznaje on tvrdi da su 999 od 1000 jedinica nekog znanja baštinjene ili urodene, a preostala jedinica sastoji se od modifikacije tog urodenog znanja. Možda je ova pretpostavka pretjerana, ali Popper na temelju ovoga postavlja i svoja dva teorema; prvi, sve steceno znanje, svako ucenje, sastoji se od modifikacije (moguce i odbacivanje) nekog oblika znanja ili dispozicije koja je postojala i prije, a u posljednjoj distanci od urodenih dispozicija. Iz toga onda slijedi i drugi teorem; svaki rast znanja sastoji se od poboljšanja postojeceg znanja koja se mijenja u nadi da se što više približi istini. Na osnovu ovih teorema da se zakljuciti da on potpuno odbacuje svaku subjektivisticku epistemologiju, kao što je to slucaj kod empirista, a posebice mogucnost svakog “izravnog i neposrednog opažajnog iskustva”. Takoder, i zdravorazumskoj teoriji spoznaje, kao što je to slucaj kod G.E. Moorea, Popper prebacuje što naucava da postoji samo jedna vrsta znanja, koje on zove “subjektivnim znanjem”. On naprotiv razlikuje subjektivno i objektivno znanje. Subjektivno je znanje zapravo organizmicko znanje jer se sastoji od dispozicija organizma, dok se objektivno znanje sastoji od logickog sadržaja naših teorija, a koje su skupljene u knjigama i casopisima te pohranjene u knjižnicama. Kao što smo vidjeli u prethodnom dijelu izlaganja ono je svrstano u takozvani Svijet br. 3. Slicno opravdanje spoznaje iz vanjske stvarnosti daje i Gerhard Vollmer.277 Zajedno s Popperom i on zastupa evolucionu teoriju spoznaje, a s obzirom na spoznaju osjetilnog svijeta hipotetski realizam. Govoreci o spoznaji stvarnosti, ponavlja Russellovu misao da je cilj svake filozofije i svake znanosti spoznaja. Dakako, ovdje se odmah namece pitanje; kako utemeljiti, kako dokazati spoznaju? Postulat utemeljenja spoznaje vodi u trostruku slijepu ulicu (Albertova Münchhausen-Trilemma): ili beskrajno vracanje, ili logicki krug ili prekid postupka na nekom proizvoljno izabranom mjestu. Kako prve dvije mogucnosti ne dolaze u obzir, ostaje samo treca mogucnost. No to ipak zahtijeva apsolutno sigurne, ali netautološke iskaze. Tisucljecima su filozofi tražili takve iskaze koji bi “sami sebe nosili” i vidjeli ih u aksiomima, principima, cistim iskustvenim stavovima, tj. protokolarnim stavovima (Neurath), u elementarnim stavovima (Wittgenstein), u konstatacijama (Schlick), u stavovima opažanja (Carnap), u bazicnim stavovima (Popper), ali je ipak tzv. bazicni problem iskustveno znanstvenih spoznaja ostao bez pravog odgovora. Nije pomoglo ni pozivanje na obican jezik kojim vec uvijek govorimo i tako treba jednostavno poceti “usred jednog predrazumijevanja” za rijeci i iskaze (konstruktivizam i hermeneutika), jer se pokazalo da znanosti sa svojim hipotetsko-deduktivnim karakterom upravo ne upotrebljavaju obican svakidašnji jezik. Moramo li onda prihvatiti apsolutni skepticizam? Ne, drži Vollmer, jer ako i nema apsolutno dokazivih iskaza, ima ipak onih koji su barem relativno dokazivi. Pritom se polazi od nedokazanih pretpostavki kao hipoteza. I u tom je smislu sve naše znanje i svaka znanost hipotetska. To ipak ne znaci da takve iskaze ne bismo smjeli držati istinitima. 277 G. Vollmer, Evolutionare Erkenntnistheurie, Stuttgart, 1983.god.s

244

Filozofski postulati cesto imaju obilježje ispovijesti, a koje cemo principe, aksiome ili pretpostavke odabrati, ovisi od osobne odluke. Dakako, ni tu nismo potpuno slobodni, jer se takvi principi moraju medusobno podnositi i moraju se pokušati barem kao hipoteze. Ti su principi ontološke, spoznajnoteortetske i metodološke naravi. Oni nisu niti bez osnova, jer se mogu navesti razlozi koji ih opravdavaju. Vollmer nabraja deset takvih postulata znanstvene spoznaje: 1) Postulat realnosti: postoji realni svijet, neovisan od opažaja i svijesti. 2) Postulat strukture: realni je svijet strukturiran. Kao takve strukture dolaze u obzir: simetrije, invarijacije, metricke strukture, uzajamno djelovanje, prirodni zakoni, individualne stvari, sistemi itd. 3) Postulat kontinuiteta: medu svim podrucjima stvarnosti postoji neprekinuta povezanost, kontinuitet. Ne postoji nepromostiv jaz izmedu mrtve materije i živih organizama, izmedu biljaka i životinja, životinja i covjeka, materije i duha. 4) Postulat tude svijesti: i drugi individui (životinje i ljudi) posjeduju opažaje i svijest. 5) Postulat uzajamnog djelovanja: naši su organi podraživani (aficirani) od realnog svijeta, tj. površina našeg tijela izmjenjuje energiju sa svojom okolinom. 6) Postulat funkcije mozga: mišljenje i svijest jesu funkcije mozga, tj. sve su svjesne pojave povezane s fiziološkim procesima (psihofizicki aksiom). 7) Postulat objektivnosti: znanstveni iskazi moraju biti objektivni, tj. povezani sa stvarnošcu, a ne sa sviješcu nekog promatraca. Ta se objektivnost osobito ocituje u intersubjektivnoj razumljivosti i provjerljivosti znanstvenih iskaza. 8) Postulat heuristike: radne hipoteze moraju pospješivati i poticati istraživanje, a ne prijeciti. To je metodološki postulat istraživacke strategije. 9) Postulat spoznatljivosti: cinjenice iskustvenih znanosti mogu se analizirati, opisati i objasniti “prirodnim zakonima”. 10) Postulat ekonomije mišljenja: nepotrebne hipoteze valja izbjegavati. To je takoder metodološki postulat (Ockhamova britva) koji zahtijeva minimalna objašnjenja. Ti postulati nisu medusobno sasvim neovisni. Prvih sedam postulata utemeljuju, prema Vollmeru, njegov hipotetski realizam. Njegove su glavne teze sljedece: postojanje svijeta koji je (1) neovisan od svijesti, (2) zakonski strukturiran i (3) medusobno povezan; taj je svijet djelomice spoznatljiv i razumljiv na temelju opažanja (5), mišljenja (6) i intersubjektivne znanosti (7). Taj hipotetski realizam, za razliku od naivnog, kritickog realizma, Vollmer oznacuje ovako: Pretpostavljamo da postoji svijet, da on ima odredene strukture i da su te strukture djelomicno spoznatljive i ispitujemo dokle možemo s tim hipotezama stici. Prema tome, svi iskazi o svijetu imaju obilježje hipoteze, što nece ni logicara ne teoreticara znanosti prijeciti da vjeruje u taj svijet. On doduše priznaje da je hipotetski realizam s obzirom na to koliko vrijede njegovi iskazi slabiji od ostalih oblika realizma, no ta je skromnost samo logicke naravi. Postulat realnosti svijeta (hipotezu realnosti) ipak potkrepljuju mnogi razlozi ili argumenti. U prilogu postulata ili hipoteze stvarnosti svijeta Vollmer donosi trinaest argumenata i zakljucuje: »Ti bi nas argumenti morali dovesti do toga da pretpostavku od svijesti neovisnog i strukturiranog svijeta smatramo dobro utemeljenom hipotezom«. On smatra da taj postulat spada medu hipoteze koje se ne mogu ni provjeriti ni opovrgnuti, ali su ipak neophodne za znanost i pritom navodi Popperov tekst o neodoljivosti argumenata za realizam koji smo vec gore naveli.278 Novije, osobito angloamericke epistemologije problem izvanjskog svijeta nastoje rješavati ponajviše unutar fundacionalizma. Zanimljivo je primijetiti da se i u tom pokušaju rješavanja problema izvanjskog svijeta pružaju dvostruka rješenja i to opet kao izravni i neizravni ili “reprezentativni” realizam. Oba mišljenja prihvacaju stvarnost izvanjskog 278 Vollmer, Ibid (1983), str, 25-40.

245

svijeta, ali neizravni realizam pretpostavlja da je za opažanje neovisnih predmeta u svijetu potreban “posrednik” obicno izvan “osjetilna datost” (“sense-datum” ili “sense-impression” ili jednostavno “sensum») koja mora najprije biti opažena te koja onda potice subjekta da prihvati stvarnost izvanjskog svijeta ili da zakljuci na nju. Indirektni se realizam poziva na razne argumente sebi u prilog, a najpoznatiji su ovi: pozivanje na introspekciju i razlicitost opažajnih stanja; argument vremenskog zaostajanja (time-lag argument) makar i vrlo kratko, izmedu nacina postojanja objekta i našeg opažanja; argument iluzije, bilo da se objekt predocuje drukcije nego što jest, bilo da smo u stanju halucinacije; i konacno argument na temelju otkrica neuropsihologije o velikoj složenosti uzrocnih procesa u mozgu tijekom opažanja. Izravni realizam, naprotiv, porice potrebu takvog posrednika i tvrdi da su predmeti našeg opažanja stvarni objekti koji postoje neovisno od svakog spoznavatelja. Taj izravni realizam dijeli se opet na dva oblika i to: naivni i znanstveni realizam, a razlika medu njima ovisi o tome koje osobine zadržavaju predmeti kad nisu opažani. Naivni realisti drže da predmeti zadržavaju “sve” osobine, tj. oni nemaju samo oblik i velicinu, nego su i vruci ili hladni, razlicito obojeni, razlicitih okusa i mirisa, glatki ili hrapavi, glasni ili tihi i onda kad ih nitko ne gleda, sluša, miriše i sl. Znanstveni realisti, naprotiv, smatraju da predmeti u svijetu ne zadržavaju sve te osobine, jer neke od njih ovise od njihova odnosa prema subjektu koji ih opaža. Znanstveni realizam zadržava, dakle, izravno opažanje svijeta, ali sužava ga samo na neke njegove osobine. Ta je razlika tijesno povezana s razlikom izmedu prvotnih i drugotnih osobina (kvaliteta) što ju je istakao J. Locke. No i neizravni se realizam takoder može promatrati u njegovu naivnom i znanstvenom obliku, a razlike su gotovo iste kao i kod izravnog realizma O problemima znanstvenog realizma, odnosno antirealizma obratit cemo pozornost u posebnom poglavlju. U daljnjem dijelu teksta analizirat cemo stavove Thomasa Kuhna koji ce, posebice u odnosu na pitanje kumulativnog razvoja znanosti, napraviti otklon kako od logickog pozitivizma tako i od kritickog realizma.

246

12. Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija 279 U ranim 1960-tim godinama uocili su se jaki nemiri u filozofiji znanosti, kojom je tada dominirao logicki pozitivizam Buduci da je filozofija znanosti bila normativno orijentirana, tj. pokušala je pokazati kako bi prava znanost trebala izgledati, cinilo se da povijesne studije pokazuju da praksa u znanosti, ona prošla i buduca , nije slijedila te odredbe. Thomas Kuhn je 1962. godine objavio svoje glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija koje dovelo do sukoba izmedu osnovnih opredjeljenja filozofiji i povijesti znanosti. Glavni pojmovi kao što su revolucija, paradigma, nesumjerljivost itd., bili su u središtu filozofskih i teorijskih razmatranja. Ustvari Kuhnovo prvo djelo iz oblasti povijesti znanosti je »Kopernikanska revolucija« (1957). Kuhnov povijesni rad nakon svog glasovitog djela uglavnom se ticao opstojnosti kvantne mehanike »Izvori za povijest kvantne mehanike« (1967) koje sadrži popis bitnih materijala sa intervjuima mnogih koji su doprinijeli kvantnoj mehanici »Black Body Theory« i »Kvantni diskontinuitet« ( 1978 ) su kontroverzni obracun uvoda u kvantnu hipotezu. Neki Kuhnovi seminari o povijesti i filozofiji znanosti su sadržani u »The Essential Tension«. (1977) Kuhn je poducavao na Hardvardskom Sveucilištu do 1956. kada je pristupio Kalifornijskom Sveucilištu Berkeley da poducava povijest znanosti. 1964.,došao je na Sveucilište Princeton Na kraju je postao profesor filozofije i povijesti znanosti na Massachusetts Institute of Technology do mirovine 1992. Umro je 1996.god. U našem razmatranju o filozofiji znanosti pokušat cemo analizirati glasovito dijelio T. Kuhna jer ono po svom znacaju zauzima jedno od vodecih mjesta u suvremenom filozofskom promišljanju. Nije stoga nimalo cudno što se tokom posljednjih decenija – ukljucujuci i najpoznatije predstavnike filozofije znanosti našeg doba – poziva na odredene ideje, ili polemizira sa pojedinim tezama Kuhnove knjige. Nije cudo ni to što je, dvije godine po objavljivanju ove knjige, na Internacionalnom kolokviju za filozofiju znanosti u Londonu (1963.god.) vec došlo do konfrontacije gledišta o osnovnim problemima kojima se knjiga bavi. Ova zanimljiva diskusija u kojoj su ucestvovali najznacajniji predstavnici filozofije znanosti od K. Poppera do I. Lakatosa objavljena je 1970. pod naslovom Kritika i rast saznanja (Criticism and the Growth of Knowledge, Cambridge, University Press, 1970) Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da se i kod logickog pozitivizma pa i kritickog racionalizma K. Popper razvoj znanosti, koji je za njih nesumnjivo evidentan, odvija kumulativnim putem. Nagomilavanje otkrivenih cinjenica, fenomena i zakona znanost krci svoj put prema ostvaraje svoga cilja a to je dostizanje jedne potpune istine. Kod ova dva pristupa koja su koncepcijski i metodološki dijametralno suprotna imaju zajednicku pretpostavku o stvarnom i kontinuiranom razvoju znanstvene teorije. Upravo u ovoj tocki Kuhn je sa svojim radom, a posebice u dijelu Struktura znanstvenih revolucija napravio radikalnu izmjenu. Njegov razvoj znanosti ima potpuno drugaciji hod, ako uopce o nekom razvoju možemo govoriti u onom smislu kako je to koncipirano prije njega, koji je daleko od toga da je kumulativno kontinuiran nego skokovit, diskretan sa izmjenom normalnog hoda znanosti i kratkim periodom burnih revolucija uz promjenu opcih stavova, koje naziva paradigmama. 279 Kao što i sam naslov kazuje, iz širokog skupa pitanja koja spadaju u oblast filozofije znanosti, Kuhn je u svojoj knjizi izabrao grupu problema koji su kljucni za razmatranje razvitka naucnog saznanja i na njih je usmjerio svoju pozornost. U toj problematici on je postigao mnogo – temeljito je analizirao složeni problem revolucionarnih izmjena u bazicnim pojmovima nauke i uspio da pruži svježu i veoma originalnu sliku mehanizma razvoja nauke. Naravno, Kuhn se pri tome oslanjao na svoja opsežna proucavanja povijesti, prije svega prirodnih znanosti, kao i na svoje široko u oblasti psihologije, fizike, kemije i astronomije. Nije nevažno reci da je prvo studira fiziku, pa filozofiju i psihologiju.

247

Ovako koncipiran rast ili razvoj znanosti nije samo jedna racionalno povijesna rekonstrukcija ili povijesni udžbenik, nego ovaj pristup je potpuno drugaciji koji ce izazvati posljedice u promijeni shvacanja same biti znanosti. Sama znanost postat ce time upitna i u epistemološkom, logickom i metodološkom smislu pa cak u krajnjoj instanci i u njenom samopostavljenom statusu kao jedinog ispravnog puta dostizanja objektivne istine. Mi cemo u ovom kratkom razmatranju pokušati dati osnovne ideje Kuhnovog pristupa sa posebnim akcentom na njegovo glasovito dijelo. No, prije nego krenemo na analizu nekih, za nas, bitnih stavaka, pokušat cemo dati neke uvodne napomene koje ce omoguciti razumijevanje problematike. Kako je Kuhunov pristup problematici rasta saznanja originalna morat cemo prvo razjasniti neke fundamentalne pojmove koji se pojavljuju po prvi put u teoretskim razmatranjima filozofije znanosti. Tu prije svega mislimo na pojam “normalne nauke” i “paradigme”. Ova dva pojma su široko zahvacena i medusobno povezana tako da nam se cini za prikladnim da u pocetku damo neke naznake ili smjernice jer ce se u kasnijem razmatranjima popunjavati sadržaj tih pojmova. Kuhnov pojam “paradigma” je izuzetno složen i ne možemo se složiti sa onima koji žele da taj pojam shvate previše jednostavno, bilo da paradigmu izjednacavaju sa “osnovnom teorijom” ili da je identificiraju sa “opcim metafizickim gledištem”. Ustvari, radi se o jednom složenom konceptu koji ima svoj, kako znanstveni tako i filozofski, sociološki aspekt. Prema tome paradigma nije samo osnovica teorije u smislu opcepriznatih naucnih dostignuca, vec isto tako uspješna metafizicka spekulacija koja naucnicima u toku jednog odredenog perioda pruža ne samo model-problem, vec isto tako i model-rješenje, a najzad, ona je i skup opceprihvacenih uvjerenje koji dobivaju svoj konkretni oblik u nekom udžbeniku ili klasicnom naucnom djelu. Prema tome, paradigma bi bila, kako sam Kuhn kaže, s jedne strane citava ona konstrukcija uvjerenja, vrijednost, tehnickih procedura itd. koja je zajednicka clanovima jedne odredene naucne zajednice, dok bi, sa druge strane, oznacavala jednu vrstu elemenata u toj konstelaciji, ona konkretna rješenja naucnih zagonetki koje, kada se primjene kao modeli ili primjeri, mogu da posluže kao osnova za rješavanje preostalih zagonetki normalne nauke. Pod “normalnom naukom”, za razliku od kratkog perioda naucnih revolucija, Kuhn podrazumijeva ono što, shvacanju, predstavlja redovito stanje nauke, tj. istraživanje koje je cvrsto zasnovano na nekoj paradigmi koja pruža relativno dugotrajnu osnovu za nekriticku naucnu praksu. Ova praksa se uglavnom iscrpljuje kroz tri klase aktivnosti: prikupljanje znacajnih cinjenicnih odredenja, demonstracija slaganja cinjenica sa teorijom i artikulacija teorije. Pošto smo ukratko definirali osnovne pojmove, možemo preci na još jednu kljucnu tocku tj. Kuhnovu definiciju naucnih revolucija, tako on kaže: »Kad normalna znanost – odnosno kada profesija ne može više da izbjegne nepravilnosti koje potkopavaju postojecu tradiciju naucne prakse – tada pocinju neuobicajena istraživanja, koja vode profesiju, ako ništa drugo, a ono do nekog novog skupa osnovnih uvjerenja, do nove osnovice za upražnjavane nauke. Neuobicajene epizode u kojima se to pomjerane profesionalnih uvjerenja odigrava, jesu one koje se u ovom ogledu nazivaju naucnim revolucijama … - ... Svaka od njih dovela je do toga da zajednica (naucnika) odbaci neku dotle dugo poštovanu naucnu teoriju, u korist druge koja je sa njom nespojiva.«280

280 T. S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, University of Chicago Press, 1962. str.6.

248

Odnosno na drugom mjestu: »Znanstvene revolucije su ovdje uzete kao one ne kumulativne razvojne epizode u kojima se stara paradigma u potpunosti ili djelomicno zamjenjuje novom, koja je nespojiva sa staramo.«281 Na osnovu ovih karatnih definicija može se vec izvesti dvije osnovne karakteristike osnovnog shvacanja znanstvenih revolucija: 1) Revolucije su neuobicajene, odnosno rijetke epizode u znanosti, dok bi dugacki period normalne znanosti predstavljali ono redovito stanje nauke, koji istodobno odgovara vecini znanstvenika Ne samo to, Kuhn smatra da samo tokom tog perioda normalne znanosti progres odgovara onom pretpostavljenom razvoju znanosti koji izgleda ocigledan. 2) Nova vladajuca znanstvena teorija ili paradigma, nespojiva je sa starom, ili nesumjerljiva u odnosu na staru teoriju. Ovakva Kuhonova koncepcija ocigledno je sasvim specificna i nije u skladu sa bilo kakvim dotadašnjim razmatranjima. Cinjenica je da se i prije Kuhna govorilo o revolucijama u znanosti, kao što je to slucaj i kod Poppera, ali smisao promijene je potpuno drugaciji. Ovdje moramo napraviti malu paralelu sa Popperom koji u izvjesnom smislu takoder zastupa ideju o ulozi revolucija u znanosti, pa bi se moglo ocekivati da su njihova gledišta slicna, što u nikom slucaju nije tocno. Kao što smo vidjeli u prethodnim razmatranjima Popper ne zastupa gledište o razvoju znanosti putem akumulacije promatranja, kao što je to slucaj kod logickog pozitivizma, vec: »Putem ponovljenih odbacivanja naucnih teorija i njihovim zamjenjivanjem boljim ili u vecoj mjeri zadovoljavajucim teorijama .« 282 Ove nove teorije, mada moraju da objasne i stare cinjenice, mogu ih objasniti na jedan drugaciji nacin, a ne onako kako su to cinile stare teorije. U svakom slucaju, od novih teorija se traži da budu što je moguce smjelije i neocekivanije. To znaci da znanstvena revolucija, prema Popperovom stavu, predstavlja bitnu i nezamjenjivu komponentu rasta znanstvenog saznanja. Ovako zamišljen rast zanosit sasvim prirodno podrazumijeva ili zahtijeva postojanje rivalistickih hipoteza ili teorija. I stvarno, Popper smatra da se u vecini slucajeva, ili u svim važnim slucajevima mora postojati nova teorija koja ce pronaci sve nedostatke stare teorije. Na taj nacin, do pobijanja jedne naucne teorije najcešce dolazi tako što opovrgavajuci eksperiment predstavlja krucijalni eksperiment, tj. eksperiment zamišljen da odluci izmedu dvije ili više rivalskih teorija. U ovakvom kontekstu period revolucija ima sasvim drugaciji smisao nego kod Kuhna. Naime, dok za Poppera znanost nema, niti se može zamisliti bez kritickog mišljenja, za Kuhna tek odbacivanjem kritickog mišljenja oznacava prijelaz na znanost. Znaci ono što je stvarno znanstveno za Poppera, teško da uopce predstavlja nauku za Kuhna i obratno. Ovo nikako ne znaci da Popper negira znacaj normalne znanosti283 tako on kaže: »Dogmatsko stanovište vezivanja za jednu teoriju dokle god je to moguce, od velikog je znacaja. Bez njega ne bismo nikada mogli da pronademo što je sve sadržano u jednoj teoriji – napustili bismo tu teoriju prije nego što bismo stvarno imali priliku da ustanovimo njenu snagu; sukladno tome, nikakva teorija ne bi nikada bila u stanju da odigra svoju ulogu unošenja reda u svijet, našeg pripremanja za buduce dogadaje, privlacenje naše pažnje na dogadaje koje inace ne bismo nikada primijetili.«284 281 Ibid. str. 91. 282 K. R. Popper, Conjuctures and Refutations, New York, Basis Books, 1962. str. 216. 283 Možda bi bilo bolje reci kako se pojmovi perioda “normalne nauke” i perioda revolucija, mogu kod Poppera dobiti i primjereniju jezicku i smislenu konotaciju kao “period uobicajene i neuobicajene nauke”. 284 Ibid.str.312.

249

Dakle, za Poppera razvoj znanosti ima svoj kontinuitet od uobicajenog razvoja pa preko neuobicajenog perioda u kojima se otvaraju novi horizonti itd. Nakon toga stara teorija ce biti djelom odbacena a dijelom ukomponirana i redefinirana novom teorijom. Iako imamo izvjesnu kvalitativnu razliku izmedu nove i stare teorije one su kompatibilne tako da možemo konstatirati da i ovakva interpretacija razvoja znanosti ima izvjesni kontinuiran i kumulativan karakter. Ali da vidimo kako, po Kuhnovom shvacanju, dolazi do tih neobicnih epizoda u znanosti koje on naziva znanstvenim revolucijama. U periodu normalne znanosti, koji nastaju odmah po zamjeni jedne paradigme drugom, nova paradigma se razvija, artikulira i proširuje. Ukoliko se u ovom burnom razvoju pojave nesuglasice sa teorijom na njih se uglavnom ne obraca pozornost. To je, uopce uzevši, period koji karakterizira kao proces “akumulacije”. No, kada mogucnosti razvoja u okviru jedne paradigme pocinju da se iscrpljuju, kada dode do neuspjeha u normalnoj aktivnosti rješavanja problema, znanstvenici tada postaju sve više svjesni postojanja razlicitih nepravilnosti, što je onda preduvjet za nastajanje bilo kakve prihvatljive promjene teorije. Prelazak sa paradigme u krizu na novu paradigmu je kratak, zapravo, kako Kuhn kaže, on se ne može odvijati korak po korak, pošto se ne obavlja silom logike i neutralnog iskustva, tj. pod utjecajem argumenata. Ubljedivanje vec nastaje kada plod preobracenja .kao plod preobracenja, tj. mora da se odigra iznenada i odjednom, kao prebacivanje s jedne geštalt-slike na drugu. Ovaj trenutni, revolucionarni, preobražaj u nauci tj. promjena paradigme predstavlja jednu od kljucnih tocaka u njegovoj teoriji i upravo to mjesto ce biti i najviše kritizirano. Naime, Kuhunu se zamjera to što njegova nova paradigma ne može nikada da ima bilo kakvu stvarnu pred-povijest. Na osnovu teze o monopolskom položaju vladajucih paradigmi, kao i teze o nespojivosti stare i nove paradigme, znanstvenici bi trebali, sve do onog iznenadnog trenutka kada dode do promijene, da misle u jednom sasvim drugom pravcu. Ovdje se sa navedenom brzom promjenom paradigme namece jedan jednostavan zakljucak da je prelaženje na novu paradigmu isto njezino pronalaženje što predstavlja u najmanju ruku jedan cudan zahvat. Kuhn je izbjegavao potpun odgovor na ovo pitanje jer je on vodio u labirint novih poteškoca. Naime, logicno je ocekivati da je prelaženje na novu paradigmu jedan kratkotrajan proces a njezina konstitucija složen i dugotrajan proces, no to bi onda postavilo niz neugodnih pitanja odnosa stare i nove paradigme itd. Ova promjena paradigmi ima još jednu bitnu posljedicu, a to je da se nove teorije pronalaze ili ostvaruju u “jednom komadu”, odnosno možda bi bilo bolje reci da se u tom trenutku ostvaruje “okvir” teorije koji ce u periodu normalne znanosti biti popunjen odredenim sadržajem. Kada govori o trenutnoj promijeni on prije svega misli na probijenu tog okvira. Takoder, moramo priznati da Kuhn ne pretpostavlja potpuno trenutacno stvaranje paradigme nego da i ona u periodu normalne znanosti ima izvjesnu evolitivnost. Takoder uvodi i pojam pred-paradigmickog razdoblja i tako kaže: »Cesto nova paradigma nastaje, bar u zametku prije nego što je kriza otišla tako daleko ili bila eksplicitno sagledana«.285 Ili, najzad: »Filozofiji znanosti se u više navrata pokazali da je na neki dani skup podataka uvijek moguce urediti više od jedne teorijske konstrukcije. Povijest znanosti pokazuje, posebno u ranim fazama razvoja znanosti neke nove paradigme, da cak nije mnogo teško smisliti takve alternativne mogucnosti. Ali, takvo pronalaženje alternativnih mogucnosti je nešto što znanstvenici rijetko preuzimaju, osim tokom pred-paradigmicne faze razvoja svoje znanosti tj. u vrlo posebnim prilikama tokom evolucije koja slijedi».286 Ovim se ublažava prije navedena kritika, ali ne otklanja niz novih pitanja što se tice uloge zametak 285 Ibid.str.86. 286 Ibid.str.76.

250

nove paradigme u periodu normalne znanosti sa svojom dominantnom paradigmom. Jedno od pitanja bi moglo biti; može li nova paradigma u periodu normalne znanosti sama izazvati krizu i kakva je njena uloga? Dakako, Kuhnov odgovor bi trebao biti odrican i negirati bilo kakvu ulogu paradigme zametka u odnosu na dominantnu paradigmu što se nama cini iako opravdanim ali pomalo cudnim fenomenom. U vezi sa Kuhnovom interpretacijom trenutnog prelaska sa stare na novu paradigmu bilo bi interesantno napomenuti da neki kriticari kao što je I. Lakatos to tumace “iracionalni skok vjere”. Kuhn, dakako, odbacuje takvu interpretaciju i to pokušava objasniti razlikom izmedu “ubljedivanja” i “preobracenja”. Da bi došlo do ubljedivanja znanstvenik mora da prihvati novu teoriju tako što ce je prevesti na svoj jezik. Medutim: »Prevodenje jedne teorije ili pogleda na svijet na sopstveni jezik ne znaci odmah da je ta teorija postala naša. Za to se mora doci do bliskosti, otkriti da mislimo i radimo u jednom jeziku koji nam je ranije bio stran, a ne samo da prevodimo sa njega.«287 Kuhn takoder sugerira da ovo iskustvo preobracenja lakše dolazi kod mladih ljudi i da naucnik i bez takvog iskustva: »…može ipak da koristi novu teoriju, ali ce on to ciniti kao stranac u nekoj stranoj sredini, a ta mu je alternativa dostupna samo zato što tu vec postoje oni koji su domoroci …Iskustvo preobracenja, za koje sam rekao da je nalik geštalt-preobracenju, ostaje, prema tome, u osnovi revolucionaran proces.«288 Vidjeli smo u prvom dijelu teksta kako ovom periodu “revolucionarne” promijene u znanosti kod Kuhna odgovara onom periodu koje Popper zove “neuobicajenom” periodu razvoja. Moglo bi se na prvi pogled pomisliti da su ove dvije koncepcije slicne, ali to nikako nije tocno. Znanstvene revolucije, za Kuhna, ukljucuju ne samo karakteristicne trenutnosti, mada u jednom drugom znacenju od onoga koji bismo mogli da pripišemo Popperu. Prelazak sa nove na staru teoriju za Kuhna je neocekivan u tom smislu, što je nova teorija nespojiva sa starom, ili nesumjerljiva u odnosu na staru. Nova paradigma predstavlja rekonstrukciju danoga podrucja na temelju novih osnovnih pretpostavki, tako da profesija mijenja citav svoj pogled na to podrucje, na njegove metode i ciljeve; drugim rijecima, »poslije revolucije znanstvenici rade u jednom drugacijem svijetu.« Ovakav stav ili bolje receno posljedica paradigmicne promjene znanstvenih teorija je takoder bitna tocka koja u potpunosti odvaja Kuhna od Poppera i ostalih teoreticara razvoja znanosti. Nesumjerljivost teorija definitivno odbacuje ideju kumulativnog razvoja znanja i ne samo to u epistemološkom smislu postavlja upitnost same ideje razvoja znanosti. Mnoge su se diskusije vodile i vode oko ovog problema nesumjerljivosti i oni koji prihvacaju Kuhnovo stajalište u odgovoru na ovaj problem variraju od onih koji smatraju da je nesumjerljivost prisutna samo u onim pocetnim fazama, a da u kasnijem periodu “normalne” znanosti uocavaju dosta zajednicki tocaka sa prethodnom teorijom, što u izvjesnom smislu opet navodi na neku vrstu evolucije znanosti. Na drugoj strani su oni teoreticari koji nesumjerljivost shvacaju doslovno što u potpunosti narušava ideju kontinuiranog razvoja znanosti. Drugi problem koji nam se cini bitnim da napomenemo, a koji je u izvjesnom smislu povezan i sa nesumjerljivošcu teorije, jeste pitanje o mogucnosti istodobnih postojanja dvije ili više paradigmi koje se odnose na isti teorijski problem. U izvornoj interpretaciji Kuhn kaže kako postojanje istodobno više paradigmi u periodu normalnih znanosti nije moguc, a to je jedino moguce u periodu pred-paradigmicnog razdoblja. Mi radimo, po njemu, u tzv. reorganizaciji opce slike putem jedne paradigme (geštalt efekt) i metaforicno receno dijelovi neke slike su mnogi ali okvir te slike je samo jedan.

287 Ibid.str.204. 288 Ibid.str.204.

251

Popper ima sasvim drugi stav i on, na primjer, ukazuje na cinjenicu da su se, od antickih vremena, razvijale naporedno rivalske teorije o materiji. Kuhn bi, razumije se, mogao da tvrdi da, gdje god se tako nešto dogada, to samo pokazuje da doticna znanost još nije izišla iz svoga pred-paradigmatickog stupnja razvoja, odnosno još nije zakoracila u zreli stupanj svog razvoja. Ali, tada bi se potpuno izgubio svaki iole odredeni kriteriju razlikovanja pred-paradigmaticke i zrele znanosti. To je, vjerojatno, i jedna od bitnih primjedbi u svezi sa Kuhnovim shvacanjem strukture znanstvenih revolucija. Medutim, da je svrsishodno da se ukratko osvrnemo i na njegovo shvacanje krize u znanosti, kao i na tezu o “nekorigibilnosti” paradigme u “normalnoj” znanosti. Uzroke nastajanja krize u okviru jedne paradigme, Kuhn vidi prije svega u tome što svaka paradigma tijekom vremena iscrpi svoje mogucnosti , samim tim što je ogranicen broj relevantnih ili smislenih pitanja koja se unutar nje mogu postaviti; drugim rijecima, pocnu se prekomjerno gomilati pitanja na koja dana paradigma nije u stanju da odgovori Uzrok bi bio, dakle, rastuci vanjski pritisak. Ovo gledište koje sadrži u sebi nešto istine, predstavlja zapravo veliko osiromašenje u pogledu sagledavanja mogucnih uzroka krize. Mogucno je navesti više drugih uzroka krize, koje Kuhn ne spominje. Tako, na primjer, promjena same realnosti; naime, dok realnost astronomskih i fizickih nauka ostaje relativno ista kroz prilicno dug period vremena, i samo se mijenja naša percepcija te realnosti u ovisnosti od naših teorijskih stajališta, vrijednosnih sistema, problema i potreba, dotle je realitet društvenih nauka sama po sebi podložna cestim i kvalitativnim promjenama. Ovdje moramo napomenuti cinjenicu kako Kuhn misli na razvoj znanosti, a što cine i drugi filozofi znanosti, misli uglavnom na prirodne znanosti. No, ideja o paradigmama se prostire i na druga znanstvena podrucja, kao što su društvene znanosti. Tako da se u ovakvim slucajevima moraju dati odgovarajuce dopune. Možemo na kraju ovog kratkog uvoda dati neke komentare i kritike Kuhnovog gledišta, koji se, tako nam se cini, radikalizira stvar do kraja kao što je to slucaj sa P. Feyerabendom. On stavlja kriticku primjedbu na Kuhnovo shvacanje o tome da postojanje tradicije rješavanja zagonetki predstavlja onaj kriteriju pomocu kojega je mogucno izdvojiti znanstvenu od svih drugih ljudskih aktivnosti. Naime, ako je tradicija rješavanja zagonetki toliko bitna, ako je javljanje toga svojstva ono što ujedinjuje i karakterizira jednu specificnu i dobro uocljivu disciplina, onda Feyerabend ne vidi kako bismo mogli da iz toga iskljucimo recimo Oxfordsku filozofiju obicnog jezika, ili, ako bi se uzeo još ekstremniji primjer, organizirani zlocin, kod kojeg se, kako izgleda, radi o rješavanju zagonetki par excellence. Isto tako, on, sasvim opravdano primjecuje kako, ukoliko Kuhn želi uspješno da brani svoju tezu o tome da je razumno da zrela znanost odbacuje svaku nesputanu bitku izmedu alternativa, priznajuci samo normalno istraživanje unutar jedne odredene paradigme, on bi morao da pokaže u cemu je onda poželjnost revolucija, kao i onoga posebnog nacina na koji normalna znanost vodi ka revolucijama. Revolucije, naravno, donose promjenu paradigme. Medutim, ukoliko se pode za Kuhnovim opisom ove promjene, ili geštalt prebacivanja, kako ono to zove, nemogucno je reci da su revolucije vodile necem boljem. To je nemogucno reci zato što su predrevoluciona i post-revoluciona paradigme cesto nesumjerljive. Mi se ovdje necemo više baviti Feyerabendovom kritikom Kuhnovog stajališta jer cemo o njemu više govoriti u takozvanom sociološkom obratu. U daljnjem dijelu obratimo pozornost na neke osnovne karakteristike i ideje njenog glasovitog djela.

252

12.1. Thomas Kuhn - Struktura znanstvenih revolucija U samom uvodu Kuhn napominje kako razvoj znanosti na koji smo nauceni, preko dosadašnjih knjiga i udžbenika, shvatili kao jedan logican kumulativni rast predstavlja obicnu zabludu. Tako kaže: »Posljednjih godina, medutim, neki povjesnicari znanosti našli su da je sve teže i teže ispuniti one obaveze koje namece pojam razvoja – putem – akumulacije. Kao kronicari jednog razvojnog procesa oni su otkrili da dopunska istraživanja ne olakšavaju nego otežavaju odgovor na takva pitanja kao što su ...«289, pa Kuhn daje odredena pitanja o tocnom prostornom i vremenskom lociranju odgovarajucih otkrica. Takoder, u pocetku svog razmatranja definira dva osnovna pojma kao što su “normalna nauka” i “paradigma”. Mi smo u uvodnom dijelu dali neka objašnjenja tih pojmova, ali nije suvišno da damo još neka dodatna objašnjenja koje navodi Kuhn: »Dostignuca koja posjeduju ove dvije karakteristike ubuduce cu zvati “paradigmama”, terminom koji je u bliskoj vezi sa terminom “normalna nauka!”. Odlucujuci se za taj termin htio sam da sugeriram da neki od prihvacenih primjera aktualne naucne prakse – primjeri koji ukljucuju zakone, teorije, primjenu i instrumentaciju zajedno – pružaju modele iz kojih proizlazi posebno koherentna tradicija znanstvenog istraživanja. To su tradicije koje povjesnicari opisuju pod takvim rubrikama kao što su “ptolomejska astronomija” (ili “kopernikanska”) “aristotelovska dinamika” (ili “njutnovska”), “korpuskularna optika” (ili “valna”) itd. Proucavanje paradigme ukljucujuci mnoge koje su daleko više specijalizirane od onih koje su naprijed ilustrativno, predstavlja ono što studenta uglavnom priprema za clanstvo u posebnoj naucnoj zajednici u kojoj ce kasnije da djeluje. S obzirom da ce se on tu pridružiti ljudima koji su osnove iz svoje djelatnosti naucili iz istih konkretnih modela, njegova predstojeca praksa rijetko ce izazvati cista neslaganja oko fundamentalnih stvari. Ljudi cije se istraživanje zasniva na zajednickim paradigmama moraju se pridržavati istih pravila i standarda za znanstvenu praksu. To pridržavanje kao i ocigledna jednodušnost koju ono stvara, predstavlja prethodne uvjete za normalnu znanost, to jest za stvaranje i produžavanje posebne istraživacke tradicije.«290 Kao slikovit prikaz razvoja znanosti objašnjen na ovakav Kuhnov nacin navedimo jedan primjer kao što je to slucaj sa istraživanjem u elektrodinamici. On navodi da povijest elektricnog istraživanja u prvoj polovici XVIII stoljeca jedan egzemplarni primjer kako se znanost razvija prije nego što postigne svoju prvu univerzalno prihvacenu paradigmu. Tokom tog perioda, navodi Kuhn, bilo je isto toliko gledišta o prirodi elektriciteta koliko i važnih elektricnih eksperimentatora. No, ono što je bitno, svi njihovi brojni pojmovi o elektricitetu imali su nešto zajednicko – bili su djelomicno izvedeni iz jedne ili druge verzije mehanicko-korpuskularne filozofije koja je usmjeravala sva naucna istraživanja njihovog vremena. Medutim, mada su svi eksperimenti bili elektricni i mada je vecina eksperimentatora citala radove svojih kolega ipak su njihove teorije posjedovale, kako Kuhn kaže, porodicne slicnosti. Jedna rana grupa teorija, koja je slijedila praksu XVII stoljeca, gledala je na atrakciju i dobivanje elektriciteta trenjem kao na osnovne elektricne pojave. Ova grupa težila je da repulziju promatra kao sekundarni efekt neke vrste mehanickog djelovanja, a isto tako da je što je mogucno dulje odloži kako diskusiju tako i sistematsko istraživanje novo otkrivenog Greiovog efekta, elektricnog provodenja. Drugi “elektricari” (to je njihov samo izraz) smatrali su da je atrakcija i repolzija podjednako elementarne manifestacije 289 Ibid. str. 41. 290 Ibid. str. 51.

253

elektriciteta, pa su u vezi s tim prilagodili svoje teorije i istraživanja. (Ustvari, ova grupa je upadljivo mala – cak ni Franclinova teorija nije nikada sasvim objasnila uzajamnu repulziju dva negativno naelektrizirana tijela.) Ali, oni su imali isto toliko teškoca koliko i prva grupa da istodobno objasne bilo koje osim najjednostavnijih efekata provodenja. Ti efekti, kako kaže Kuhn, medutim, pružali su pokaznu tocku novoj, trecoj grupi, koja je hitjela da govori o elektricitetu kao o “fluidu” koji može da protjece kroz provodnike, a ne kao o “effluvium”-u (latinski; istek) koji zraci iz ne-provodnika. Ova grupa, imala je, sa svoje strane, poteškoca da uskladi svoju teoriju sa izvjesnim brojem atraktivnih i repulzivnih efekata. Samo kroz dijelio Franklima i njegovih neposrednih sljedbenika došlo je do nastanka teorije koja je sa približno jednakom lakocom mogla da objasni skoro sve te efekte i koja je onda mogla da pruži, i koja je pružila, sljedecoj generaciji “elektricara” zajednicku paradigmu za njihovo istraživanje. Iskljucujuci takve oblasti kao što su matematika i astronomija, u koje prve cvrste paradigme poticu iz pretpovijesti, i takve kao što je biokemija, koje nastaju razdvajanjem ili novom kombinacijom vec zrelih specijalnosti, situacije koje su unaprijed skicirane povijesno su tipicne. Mada to znaci nastavljanje sa upotrjebom takvog nepogodnog pojednostavljivanja koje povezuje jednu podužu povijesnu epizodu sa jednim jedinim i pomalo proizvoljno izabranim imenom (na primjer Newtonom ili Franklinom), sugerira Kuhn da su slicna fundamentalna neslaganja karakterizirala, na primjer, proucavanje kretanja prije Aristotela i statike prije Arhimeda, proucavanje toplote prije Blecka ili kemije prije Boyla. Povijest sugerira da je put ka cvrstoj istraživackoj jednodušnosti izuzetno naporan. Da bi bila prihvacena kao paradigma teorija mora da izgleda bolja od svojih konkurenata, ali ne mora da objasni, i zapravo nikada to i ne cini sve cinjenice s kojim može da se suoci. Naime, paradigma je jedan okvir i ono što definitivno jeste “ekonomicnost slike” i ona povlaci za sobom novu i kracu definiciju definiciju oblasti. Nakon uspostavljanja paradigme dolazi period “normalne” ili “zrele znanosti”. U daljnjem dijelu opišimo kako Kuhn objašnjava ovaj period. Tako on kaže: »Da bih jasnije izložio pod normalnim istraživanjem, ili istraživanjem koje se zasniva na paradigmi, pokušat cu sada da klasificiram i ilustriram one probleme od kojih se normalna nauka uglavnom i sastoji. Pogodnosti radi, stavit cu na stranu teorijsku aktivnost i pocet cu sa prikupljanjem cinjenica, to znaci sa eksperimentima i promatranjima opisanim onim tehnickim casopisima kroz koje znanstvenici obavještavaju svoje profesionalne kolege o rezultatima svojih neprekidnih istraživanjima. O kakvim aspektima prirode znanstvenici najcešce izvještavaju? Što odreduje njihov izbor? I, kako najveci dio znanstvenog promatranja traži mnogo vremena, opreme i novca, što motivira znanstvenike da slijede do kraja taj svoj izbor?«291 U odgovoru na ova pitanja Kuhn navodi da postoje samo tri normalna središta za cinjenicno znanstveno istraživanje, koje se ne razlikuju ni uvijek ni trajno. Prva je ona klasa cinjenica, po Kuhnu, za koju je paradigma pokazivala da posebno mnogo govori u pogledu prirode stvari. Koristeci ih za rješavanje problema paradigma je ucinila da ih vrijedi odredivati kako preciznije tako i u vecoj raznovrsnosti situacija. U ovo ili ono vrijeme ta znacajna cinjenicna odredenja su ukljucivala: u astronomiji – položaj i velicinu zvijezda, periode pomracenja dvojnih zvijezda i planeta; u fizici – specificne težine i sposobnosti zgušnjavanja materijala, valne duljine i spektralne intenzitete, elektricne vodljivosti i kontaktne potencijale; i u kemiji – sastav i kombinaciju težina, tocke kljucanja i kiselosti rastvora, strukturalne formule i opticke aktivnosti. Pokušaji da se poveca tocnost i dosezi u kojem se ove cinjenice znaju zauzimaju znacajan dio literature u 291 Ibid.str. 57.

254

eksperimentalnoj i promatrackoj nauci. Specijalni složeni aparati bili su iznova i iznova konstruirani u te svrhe, a smišljanje, konstrukcija i razvijanje takvih aparata zahtijevalo je prvorazredni talent, mnogo vremena i znacajnu financijsku potporu. Sinhontroni radio teleskopi predstavljaju samo najnovije primjere toga kako daleko su istraživaci spremnik da idu ako ih neka paradigma uvjerava da su cinjenice za kojima tragaju važne. Od T. Brachea do E. Lorentza neki naucnici su stjecali svoj ugled ne zbog bilo kakve novosti koju bi donosila njihova otkrica, vec zbog svoje preciznosti, pouzdanosti i domašaja onih metoda koje su razvili za predodredivanje neke ranije vec poznate vrste cinjenica. Druga, za Kuhna, uobicajena ali manja klasa cinjenicnih odredenja usmjerena je na one cinjenice koje, mada cesto bez mnogo unutarnjeg interesa, mogu da budu neposredno usporedene sa predvidanjima iz paradigmaticne teorije. Kao što cemo uskoro vidjeti, kada se okrenemo, kaže Kuhn, od eksperimentalnih na teorijske probleme normalne znanosti, rijetko kad ima mnogo podrucja u kojima jedna znanstvena teorija, narocito ako je skicirana u pretežno matematickom obliku , može da bude neposredno usporedena sa prirodom. Ne više od tri takva podrucja su još pristupacna Einsteinovoj opcoj teoriji relativnosti. Što više, cak i u onim podrucjima gdje je mogucna, primjena cesto zahtijeva teorijske i eksperimentalne aproksimacije koje ozbiljno ogranicavaju onu suglasnost koja bi se mogla ocekivati. Poboljšavanje toga slaganja ili iznalaženje novih podrucja u kojima je uopce mogucno demonstrirati slaganje predstavlja neprekidan izazov vještini mašti eksperimentatora i promatraca. Specijalni teleskopi za demonstriranje kopernikanskog predvidanja godišnje paralakse; Etvudova mašina, prvi put pronadena skoro citavo stoljece poslije Prinicipia da bi dala prvu nedvosmislenu potvrdu Newtonovog drugog zakona; Fukoov aparat za pokazivanje da je brzina svjetlosti veca u zraku nego li u vodi; ili gigantski scintilacioni brojac smišljen za demonstraciju postojanja neutrona – ovi i mnogi drugi, njima slicni, aparati ilustriraju neizmjeran napor i domišljatost koji su bili neophodni da bi se priroda i teorija dovele u sve bližu i bližu suglasnost. Taj pokušaj da se pokaže slaganje predstavlja drugi tip normalnog eksperimentalnog rada, koji je cak i ociglednije ovisan od paradigme nego onaj prvi. Postojanje odredene paradigme postavlja onoj problem koji treba tješiti; ta paradigmaticna teorija je cesto neposredno ukljucena u smišljanje aparata koji je u stanju da riješi taj problem. Bez Principia, na primjer, mjerenja ucinjena pomocu Etvudove mašine ne bi uopce ništa znacila. Pod trecom klasom eksperimenata Kuhn podrazumijeva aktivnost prikupljanja cinjenica u normalnoj znanosti. Ona se sastoji od empirijskog rada preuzetog da bi se artikulirala paradigma neke teorije, da bi se riješile neke od njenih zaostalih neodredenosti i da bi se omogucilo rješavanje problema na koje je ona prethodno samo skrenula pažnju. Ova klasa pokazuje se kao najvažnija od svih, a njen opis traži dijeljenje te vrste na podvrste. U znanostima koje su više matematicke od drugih nekih od eksperimenta ciji je cilj artikulacija usmjereni su na odredivanje fizickih konstanti. Newtonovo djelo, na primjer, ukazivalo je na to da bi sila izmedu dvaju jedinica mase na jedinici rastojanja bila ista za sve vrste materije u svim položajima u Kozmosu. Medutim, njegovi problemi mogli su da budu riješeni cak i bez procjenjivanja velicine ovoga privlacenja, odnosno univerzalne gravitacione konstante: i nitko drugi citavo stoljece poslije pojave Newtonovog dijela Principia nije izumio aparat koji je u stanju da odredi tu konstantu. Niti je cuveno Kevendiševo odredenje 1790-tim godinama bilo posljednje. S obzirom na njeno centralno mjesto u fizickoj teoriji, poboljšane vrijednosti gravitacione konstante bile su sve do danas predmet ponovljenih napora jednog broja istaknutih eksperimentatora. Drugi primjeri iste vrste neprekidnog rada ukljucili bi odredivanje astronomske jedinice, Avogadrovog broja, Julovog koeficijenta, naboja elektrona itd. Malo bi koji od ovih obimnih napora bio zamišljen, a nijedan ostvaren bez jedne paradigme u teoriji koja ce definirati problem i garantirati postojanje stabilnog rješenja. Kao što je to slucaj sa

255

eksperimentalnim i promatrackim problemima, tako se teorijski problemi normalne nauke mogu podijeliti na istu navedenu klasu. Ovdje se sada postavlja pitanje kakva je uloga normalne znanosti ako njezin cilj više nisu krupni novosti? Odgovor je, po Kuhnu, u cinjenici da rezultat djelovanja u normalnom istraživanju da doprinese obimu i preciznosti sa kojom se konkretna paradigma može primijeniti. No, ono što je važno napomenuti vezano je za rješavanje problema koju odredena znanstvena zajednica rješava. Kriteriji izbora problema, takoder, nisu nasumicna nego je odredena samom paradigmom. Drugi problem, koji je blizak sa prethodnim, svi problemi koji tako nisu odredeni bivaju odbaceni kao metafizicki i bespredmetni.292 Dakle, paradigma sa jedne strane omogucava pronalaženje i rasvjetljavanje nekih problema ali sa druge strane ona ima limitirajuci karakter. Navedimo kao primjer Kuhnovu interpretaciju problema putanje Mjeseca: »Slicne vrste ogranicenja važe i za dopustiva rješenja teorijskih problema. Oni naucnici koji su tijekom XVIII stoljeca pokušali iz Newtonovih zakona kretanja i gravitacije da dosljedno izvedu promatrano kretanje Mjeseca nisu u tome uspjeli. Kao posljedicu toga neki od njih sugerirali su da se zakon obrnutih kvadrata zamjeni zakonom koji odstupa od prvoga zakona kod malih rastojanja. Uciniti to, medutim, predstavljalo bi promjenu paradigme, definiranje nove zagonetke, a ne rješavanje one stare. U konkretnom slucaju naucnici su sacuvali ta pravila sve dok jedan od njih, 1750. god., nije otkrio kako mogu uspješno da se primjeni. Samo promjena danih pravila igre mogla je da pruži alternativu tome rješenju.«293 U periodu normalne znanosti koja je, kao što smo vidjeli odredena pa cak i limitirana aktualnom paradigmom, predstavlja visokoakumulativni pothvat. Taj period razvoja znanosti odgovara onom što logicki pozitivizam zove razvojem znanosti. Po Kuhnu, u ovom periodu znanost ne teži nikakvom cinjenicnim ili teorijskim novinama, ali to ne znaci da se nove i neocekivane cinjenice ne pojavljuj. One se ili rješavaju ili ostaju kao uvidanje da priroda nekako narušava ona ocekivanja koju paradigma potice. Navedimo jedan slikovit primjer koji se odnosi na otkrice X-zraka. Oni predstavljaju klasicni obrazac slucajnog otkrica, takve vrste otkrica koja se dogada cešce nego što bi nam, kako kaže Kuhn, bezlicni standardi znanstvenog izvještavanja dopustili da tako lako uvidimo. Njegova prica pocinje onoga dana kada je fizicar Röntgen prekinuo svoje normalno istraživanje katodnih zraka zbog toga što je primijetio da zaklon od barijumplatinocianida, na izvjesnom odstojanju od njegovog zašticenog aparata, isija do god je proces pražnjenja u tijeku. Daljnja istraživanja – koja su zahtijevala sedam napornih nedjelja, za koje vrijeme je on rijetko kada napuštao svoju laboratoriju – ukazivala su na to da uzrocnik sijanja dolazi u pravim linijama iz katodne cijevi, da radijacija baca sjenku, da se ne može skrenuti pomocu magneta, i još mnogo štošta drugo. Prije nego što je objavio svoje otkrice Röntgen je uvjerio samoga sebe da njegov efekt ne ovisi od katodnih zraka, vec od nekog agensa koji ima bar neke slicnosti sa svjetlošcu. No, otkrice X- zraka vodit ce ka poznatoj krizi fizike dvadesetog stoljeca. No, nisu sve teorije paradigmaticne teorije, Kako tijekom pred-paradigmaticnih perioda tako i tijekom kriza koje vode dalekosežnim promjenama paradigme, znanstvenici obicno razvijaju mnoge spekulativne i nerazvijene teorije koje mogu da ukažu na put ka otkricu. Cesto, medutim, to otkrice nije sasvim ono koje je bilo anticipirano od strane 292 Na primjer maksimalne tocke rasipanja elektrona koje su kasnije ustanovljene kao pokazivaci valne duljine elektrona, nisu imale nikakav ocigledan znacaj kada su prvi put promatrane i zabilježen. Prije nego što su postali mjera bilo cega morali su da budu povezani sa teorijom koja je predvidala valovito ponašanje materije u kretanju. Pa cak i onda pošto je ukazano na tu vezu aparat je morao da bude tako preureden da bi eksperimentalni rezultati mogli da budu jasno povezani sa teorijom. Sve dok ti uvjeti nisu bili zadovoljeni nijedan problem nije bio riješen. 293 Ibid. str. 94.

256

spekulativne i probne hipoteza. Samo kada su eksperiment i probna teorija zajedno razvijeni u jednu cjelinu iskrsava otkrice, a teorija postaje paradigma. Nisu samo slucajna otkrica kriva za promjenu paradigme, nego i sam razvoj normalne znanosti. Profesionalizacija troje dovodi do vece krutosti i osjetljivosti na rezultate koji se ne uklapaju. Tako Kuhn kaže: »Takva profesionalizacija, s jedne strane, vodi ogromnim ogranicavanjima naucnikove vizije i prilicno velikom otporu promijeni paradigme. Znanost postaje sve kruca… Nepravilnost se javlja samo u odnosu na pozadinu koju pruža paradigma. Što je ta paradigma preciznija i dalekosežnija, to nam daje osjetljiviji pokazivac nepravilnosti, a time i priliku za promjenu paradigme.«294 Otkrice, medutim, nije jedini izvor svih destruktivno-konstruktivnih promjena paradigme. Kao slikovit opis takvog stanja, Kuhn navodi, poznatu promjenu paradigme – nastajanje Kopernikove astronomije. Ptolomejev sustav, koji je imao, da tako kažemo, teorijske korijene u Aristotelovoj fizici sa Zemljom kao centrom svijeta, prvi put je razvijen tokom posljednja dva vijeka prije naše ere i tokom dva vijeka poslije. On je bio zadivljujuce uspješan u predvidanju promjene položaja kako zvijezda tako i planeta. Dakle, za planete su Ptolomejeva predvidanja bila isto tako dobra kao i Kopernikova. No, postojali su odredena mimoilaženja izmedu sve tocnijih promatranja i teorijskih izvodenja. Sukladno principu normalne znanosti, kako kaže Kuhn, ta odstupanja su se rješavala odredenim korekcijama i dodavanjima novih epicikli. Medutim, kako je vrijeme odmicalo pokazalo se kako složenost astronomije raste brže nego njezina tocnost. Tako Kuhn kaže: »Kako je astronomska tradicija bile u više navrata prekidana izvana i kako je, u odsustvu tiskane rijeci, komunikacija izmedu astronoma bila ogranicena, ove teškoce su sporo sagledavane. Ali, svijest je ipak došla. Tako je Alfonso X u trinaestom stoljecu moga da izjavi da bi Bog dobio dobar savjet da je prilikom stvaranja Kozmosa tražio mišljenje od njega. U 16. stoljecu Kopernikov suradnik Domeniko da Navara smatrao je da nikakav sustav tako nezgrapan i netocan kakav je postao ptolomejski ne može ni slucajno da govori istinu o prirodi. A sam Kopernik pisao je, u predgovoru svojoj knjizi De Revolutionibus ,da je astronomska tradicija koju je naslijedio na kraju stvorila pravo cudovište. Vec u ranom šesnaestom stoljecu sve je veci broj najboljih europskih astronoma uvidao je da astronomska paradigma podbacuje u primjeni na svoje tradicionalne probleme. To uvidanje bilo je preduvjet za Kopernikovo odbacivanje ptolomejske a traganje za novom paradigmom. Njegov cuveni predgovor još nam pruža jedan od klasicnih opisa stanja krize.«295 Medutim, nije samo slom normalne tehnicke aktivnosti rješavanja zagonetki jedini uzrok promijene paradigme. Ptolomejev sustav nije bio samo astronomska teorija nego je predstavljao dio jedne cjelokupnog pogleda na svijet ili receno Kuhnovim rjecnikom jedne opce paradigme uokvirene u neoaristotelizam prilagoden teološkom mišljenju. Tako da i pojava neoplatonizma predstavlja jedan dodatni pritisak na promjenu paradigme. Jedno obimnije razmatranje raspravljalo bi takoder i o društvenom pritisku za reformu kalendara, pritisku koji je zagonetku precesije unaprijed ucinio posebno aktualnom. Osim toga, potpuniji prikaz razmatrao bih srednjovjekovnu kritiku, kao što smo rekli, Aristotela, nastanak renesansnog platonizma, kao i neke druge znacajne povijesne elemente. Ali, tehnicki slom ostao bi još uvijek, po Kuhnu, jezgro krize. U jednoj zreloj znanosti – a astronomija je to postala u anticko doba – vanjski faktori, koji su vec napomenuti bili su od najveceg znacaja prilikom odredivanja kada je došlo do sloma, lakoce prepoznavanja toga sloma, kao i podrucja u kojem se prvi put dogodilo (s obzirom da mu se poklanjala posebna pozornost). Mada izvanredno važna, pitanje te vrste prelaze granice ovoga ogleda. 294 Ibid.str. 114. 295 Ibid.str.118.

257

U svakom slucaju ovo je jedan primjer složenosti uvjeta koji dovode do promijene paradigme, ali ono što nam se cini bitnim jeste da je ipak glavni uzrok krize sadržan u samoj teoriji. Možda bi smo ovdje mogli pronaci još jednu paralelu vezanu za ovaj kopernikanski obrat koji je izazvao polemiku izmedu, uglavnom, racionalista i empirista. To je Aristotelova anticipacija Kopernika u trecem vijeku prije naše ere. Tako Kuhn konstatira: »Cesto se kaže da je grcka nauka bila manje deduktivna i manje nošena dogmom i da je heliocentricna astronomija mogla da zapocne svoj razvoj osamnaest stoljeca prije nego što se to stvarno dogodilo. Ali, to predstavlja zanemarivanje citavog povijesnog konteksta. Kada je Aristarhova sugestija bila ucinjena, uveliko razumniji geocentricni sustav nije imao nikakve potrebe za koje bi se moglo zamisliti da bi ih heliocentricni sustav mogao ispuniti. Citav razvoj ptolomejske astronomija, kako njene pobjede tako i porazi, padaju u stoljeca iza Aristarhovog prijedloga. Osim toga, nije bilo nikakvih ociglednih razloga zbog kojih bi se Aristarh uzimao ozbiljno. Cak i Koeprnikov razradeni prijedlog nije bio niti jednostavniji ni tocniji od Ptolomejeva sistema . Promatracke provjere koje su stajale na raspolaganju, što cemo vidjeti u nastavku, nisu pružale nikakvu osnovu za odlucivanje izmedu tih sistema. Pod takvim okolnostima jedan od faktora koji je odveo astronome Koperniku ( a koji ih nije moga odvesti Aristarhu ) bila je ona priznata kriza koja se u prvom redu i može smatrati odgovornom za inovaciju. Ptolomejeva astronomija nije uspjela da riješi probleme te krize; došlo je vrijeme da se pruži prilika konkurentu.«296 Ovaj primjer pokazuje da paradigma ustvari predstavlja okvir unutar koje funkcioniraju teorije sa svojim “alatom” za istraživanje i razumijevanje problema. Filozofi znanosti su ne jednom dokazali da na jedan dani skup podataka uvijek može da se postavi više od jedne teorijske konstrukcije. Povijest znanosti ukazuje cak da nije ni mnogo teško da se takve zamjene smisle, narocito u ranim razvojnim stadijima jedne paradigme. No, to smišljanje zamjena, za Kuhna, upravo je ono što znanstvenici rijetko preuzimaju, izuzev tijekom pred-paradigmaticnog stupnja razvoja njihove znanosti i u veoma specijalnim prilikama u tijeku njene dalje evolucije. Sve dok su uroda koje nam jedna paradigma pruža u stanju da rješavaju probleme koje ta paradigma definira, znanost se krece najbržim tempom i prodire najdublje samouvjerenom uporabom tih oruda. Razlog je jasan. Kako u proizvodnji tako i u znanosti – mijenjanje oruda predstavlja takvu ekstravagantnost koju treba rezervirati za onu priliku kada to bude neophodno. Znacaj kriza sastoji se u tome što one ukazuju da je došlo do prilike za izmjenu oruda. Dalje, promijene paradigme jedne sa drugom za Kuhna je uvijek potpuna i disjunktna. Sami primjeri koji su dovele do krize imaju razlicitu interpretaciju izmedu stare i nove teorije tj. jedna to promatra kao nerješivu zagonetku a druga kao kontraprimjer. Tako imamo: »Osim onih koji su iskljucivo, svaki problem koji normalna znanost vidi kao zagonetku može, sa druge tocke gledišta, da se vidi kao kontraprimjer, pa tako i kao izvor krize. Kopernik je vidio kao kontraprimjere ono što je vecina drugih sljedbenika Ptolemeja vidjela kao zagonetke u susretu izmedu promatranja i teorije. Lavoazije je kao kontraprimjer vidio ono što Pristli vidio kao uspješno razriješenu zagonetku u artikulaciji teorije flogistona, A Einstein kao kontraprimjere ono što su Lorentz, Fidgerald i drugi vidjeli kao zagonetke u artikulaciji Newtonove i Maxwellove teorije. Štoviše, ni postojanje krize samo po sebi ne pretvara zagonetku u kontraprimjer.«297 Za Kuhna sve krize zapocinju zamagljivanjem paradigme, iz cega proistjece labavljenjem pravila za normalna istraživanja. Za njega sve te krize završavaju uglavnom na sljedeca tri nacina: 296 Ibid.str. 125. 297 Ibid. str.131.

258

1) Ponekad se normalna znanost na kraju pokaže sposobnom da obradi problem koji izaziva kriza. 2) U drugim prilikama se opire rješenju u okviru normalne znanosti pa i novim radikalnim prilazima. Problem se registrira i ostavlja na stranu za neka buduca generacije da ga riješi uporabom nekog suvremenog pristupa. 3) Najzad, onaj slucaj kada se kriza može zaoštriti nastajanjem novog kandidata za paradigmu. U tom slucaju, za razliku od prethodna dva, radi se prije o rekonstrukciji dane oblasti na osnovu novih stavova. Ono što bi nama bilo interesantno u ovom razmatranju jeste cinjenica da promjena paradigme odnosno u rješavanju krize povlaci za sobom i neke filozofske analize. Kuhn kaže: »Ovu vrstu neuobicajenog istraživanja cesto, mada nikako ne uvijek, prati još jedna. Mislim da su se naucnici, posebno u periodima priznate krize, okretali filozofskoj analizi kao sredstvu za rješavanje zagonetki onog podrucja kojim se bave. Uopce uzevši, znanstvenicima nije bilo neophodno niti su ono htjeli da budu filozofi. Zapravo, normalna znanost obicno drži kreativnu filozofiju na odstojanju, vjerojatno s dobrim razlogom… Nije nimalo slucajno da je iskrsavanju njutonovske fizike u 17. stoljecu, kao i teorije relativnosti i kvantne mehanike u 20. stoljecu, trebalo kako da prethode tako i da ih prate fundamentalne filozofske analize njima suvremen istraživacke tradicije. Takoder nije slucajno da je u oba ova perioda tzv. misaoni eksperiment trebalo da igra tako kriticnu ulogu u napredovanju istraživanja. Kako sam drugdje pokazao, analiticko misaono eksperimentiranje, kojeg ima tako mnogo u Galilejcevim, Einsteinovim, Bohrovim i drugim spisima, savršeno je sracunato da staru paradigmu izloži postojecem znanju na nacine koji ce izolirati korijen krize sa takvom jasnocom koja se ne može postici u laboratoriji.«298 Vratimo se izgradnji novih teorija i paradigmi. Vec iz same klasifikacije odgovora na krizu koju smo naveli slijedi i klasifikacija pojava koji omogucavaju razvoje teorije. Kuhn ih klasificira u tri grupe: »Postoje, u principu, samo tri vrste pojava o kojima se može razviti nova teorija. Prva se sastoji od pojava koje su vec dobro objašnjenje postojecim paradigmama i one rijetko kada pružaju motiv ili polaznu tocku za izgradnju teorije. Ako to ipak cine, kao što je slucaj sa tri cuvene anticipacije o kojima je diskutirano na kraju odjeljka VII, teorije do kojih se dode rijetko kada se prihvacanje, s obzirom da priroda ne pruža nikakvu osnovicu za odabiranje. Druga klasa pojava sastoji se od onih cija je priroda naznacena postojecim paradigmama, ali ciji se detalji mogu razumjeti samo kroz dalju artikulaciju teorije. To su one pojave prema kojima znanstvenici dobar dio vremena usmjeravaju svoje istraživanje, mada to istraživanje ima za cilj artikulaciju postojecih paradigmi prije negoli smišljanje novih. Samo onda kada svi pokušaji artikulacije propadnu znanstvenici se srecu sa trecom vrstom pojava, sa priznatim nepravilnostima cija je karakteristicna crta tvrdoglavo odbijanje da budu obuhvacene postojecim paradigmama. Samo ova vrsta daje povoda nastanku novih teorija. Paradigme pružaju svim pojavama, izuzev nepravilnostima, njihovo teorijski odredeno mjesto u znanstvenikovom vidnom polju.«299 Što se tice dosega paradigme i njene sveobuhvatnosti on je opci jer predstavlja okvir. Ono ne samo da se odnosi na samu teoriju i izbora problema nego i na samo promatranje. Kuhn, suprotno mišljenju logickog pozitivizma koji je zastupao tezu neovisnosti motrenja koji omogucava dosezanje objektivnih empirijskih cinjenica, pretpostavlja da i opažanje mora, vec u samom startu, bude “udešeno” odredenom paradigmom.300 Sve ovo može da izgleda, kako kaže Kuhn, razumnije ako se ponovo sjetimo da ni znanstvenici ni laici ne 298 Ibid. str 141. 299 Ibid. str. 151. 300 Pogledati u dodatku podrobnije o ovom problemu. Vidi “Neodlucivost motrenja”.

259

uce da vide svijet u komadima ili dio po dio. Izuzev kada su sve konceptualne i manipulativne kategorije unaprijed pripremljene – recimo za otkrivanje nekog dodatnog transuranskog elementa ili za hvatanje prizora neke nove kuce – kako znanstvenik tako i laik biraju i svrstavaju zajedno citava podrucja iz ukupnog tijeka iskustva. Dijete koje premješta rijec “mama” sa svega što je ljudsko na sve što je ženskog pola, a onda na svoju majku, ne uci samo što “mama” znaci ili koje njegova majka. Ono istodobno uci neke od razlika izmedu muškog i ženskog roda, kao i nešto nacinima na koje ce se prema njemu ponašati svi osim jedene osobe ženskog pola. Njegova reagiranja ocekivanja vjerovanja – zapravo veliki dio njegovo opažanog svijeta – mijenjaju se na odgovarajuci nacin. Na isti nacin kopernikanci, koji su Suncu oduzeli njegovu tradicionalnu titulu “planeta”, nisu samo uocili što “planeta” znaci ili što je to Sunce. Naprotiv, oni su tankome jenjali znacenje “planete” da bi ta rijec i dalje mogla da pravi korisne distinkcije u jednu svijetu gdje su sva nebeska tijela, a ne samo Sunce, videni drugacije nego ranije. Ista primjedba može se uciniti u vezi sa bilo kojim od naših ranijih primjera. Vidjeti kisik umjesto deflogistovanog zraka, kondenzator umjesto Lajdenske boce ili klatno umjesto ogranicavanog pada, samo je dio jednog integralnog pomjerana u naucnikovom videnju velikog broja povezanih pojava. Paradigme odreduju velika podrucja iskustva u isto vrijeme. Na kraju ove kratke analize Kuhnove »Strukture znanstvenih revolucija« obratimo pozornost na još jednu bitnu stavku odnosa izmedu stare i nove teorije, odnosno stare i nove paradigme. U razmatranju ovog problema Kuhnovo stajalište je potpuno drugacije od drugih stajalište, kao što je Popperovo ili stajalište logickog pozitivizma. Naime, on potpuno radikalizira stvar ukidajuci bilo kakav kontinuirani razvoj postavljajuci, na primjer, odnos izmedu stare i nove teorije ili paradigme u nesumjerljivom odnosu. Evo kako Kuhn to objašnjava: »Na prvom mjestu, zastupnici rivalskih paradigmi cesto se nece slagati oko liste problema koje mora da razriješi bilo koji kandidat za paradigmu. Njihovi standardi ili njihove definicije znanosti nisu iste…. Ne radi se, ipak, samo o nesumjerljivosti standarda. Pošto se nove paradigme radaju iz starih oni obicno ukljucuju mnogo od onog rjecnika i aparata, kako konceptualnog tako manipulativnog, koje je ranije koristila tradicionalna paradigma. Ali, nove paradigma rijetko koriste ove pozajmljene elemente na onaj sasvim tradicionalan nacin. U okviru nove paradigme stari termini, pojmovi i eksperimenti ulaze u nove medusobne odnose… Radeci u razlicitim svjetovima dvije grupe znanstvenika vide razlicite stvari i onda kada sa iste tocke gledaju u istom pravcu. To opet ne znaci da one mogu da vide što god im se svida. Obje grupe gledaju na dati svijet, a ono što gledaju nije se promijenilo. Ali, u nekim oblastima one vide razlicite stvari i vide ih u razlicitim medusobnim odnosima. To je razlog što neki zakon, koji jednoj grupi znanstvenika ne može da bude cak ni demonstriran, može drugoj grupi ponekad da izgleda intuitivno ocigledan. To je podjednako razlog zašto jedna ili druga grupa prije nego što se mogu nadati da ostvare potpunu komunikaciju, moraju da iskuse ono preobracanje koje smo nazvali pomjerane paradigme. Baš zato što se radi o prelasku izmedu nesumjerljivih stvari taj prelazak izmedu rivalskih paradigmi ne može pod djelovanjem logike i neutralnog iskustva da se obavi korak sada a korak donije. Kao i geštaltprebacivanje on se mora dogoditi ili odjednom (mada ne nužno u jednom trenutku) ili nikada.«301 Ovdje se legitimno postavlja jedno pitanje; dali to znaci, pošto su rivalske teorije nesumjerljive i da svaka govori svojim jezikom, da ne možemo govoriti o razvoju znanosti? Da li to znaci da mi samo mijenjamo našu interpretaciju koja je pogodnija u odnosu na staru? Ovo bi, dakako, znacilo direktan ulaz u konvencionalizam. Kuhn daje, u principu, negativan odgovor na ovo pitanje i zalaže se za ideju progresa u znanosti, možda 301 Ibid.str. 209.

260

ne linearno i kontinuirano nego skokovito, ali ipak progres kroz revolucije. Ovdje naglašavamo – kroz revolucije – jer razvoj znanosti u periodu normalne znanosti je evidentan, ali ona može da zavara i prenese znacenje evolucije na citavu znanost što je pogrešno. Tako Kuhn kaže: »Medutim, ništa od onoga što je receno, ili što ce biti receno ne cini da to bude proces evolucije prema ma cemu. Ta praznina je neizbježno uznemirila mnoge citatelje. Mi smo svi duboko naviknuti da vidimo znanost kao takav poduhvat koji neprekidno vuce nekom cilju koji je unaprijed postavljen od strane prirode.«302 Dakako, on ovdje posebice kritizira povlacenje analogije izmedu teorije evolucija i to onih teleoloških sa evolucijom znanosti. Bilo kakav teleološki princip rasta znanosti ka cilju potpune istine za Kuhna je potpuno deplasirana. Ono što je za Kuhna razvoj znanosti jeste prirodno odabiranje, govoreci Darvinovim rjecnikom, izmedu rivalskih paradigmi. Tako on kaže: »Cist rezultat jednog niza takvih revolucionarnih odabiranja, razdvojenih periodima normalnog istraživanja, jeste izvanredno prilagoden skup instrumenata koje nazivamo modernim znanstvenim znanjem. Sukcesivni stupnjevi tog razvojnog procesa oznaceni su povecavanjem artikulacije i specijalizacije. A citav taj proces mogao se dogoditi kao što sada pretpostavljamo da se odigrala biološka evolucija, bez pomoci nekog postavljenog cilja, neke trajno utvrdene znanstvene istine, gdje bi svaki stupanj u razvoju znanstvenog znanja predstavljao sve bolji i uzorniji primjer.«303 Još jednom ponovimo, umjesto ideje da je znanstveni napredak teleološki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima svoj cilj, moramo misliti o napretku kao što to cini Darwinova razvojna teorija. Prema tome, ne postoji postavljeni cilj trajno odredenje znanstvene istine, vec “pojašnjavanje” i “specijalizacija”. Na kraju ovog kratkog razmatranja dašcemo kratki rezime.

12.2. Opce naznake Kuhnovog stajališta Kuhnova Struktura znanstvenih revolucija je vjerojatno najzanimljivije djelo koje je stvorilo nemire u filozofiji znanosti u ranim 60-tim. Popis sadržaja ovog djela pokazuje razvojnu shemu za znanstvena podrucja u osnovnim znanostima. Ova vrsta strukturiranja cini filozofsko citanje osobito teškim, s obzirom da je za citanje jedne teme potrebno uzeti u obzir sve odlomke koji su razbacani po knjizi. Prvi odlomak zapocinje sa mnogo puta ponovljenom recenicom koja ukratko opisuje o cemu se radi u knjizi »Povijest, gledana kao spremište za nešto više od anegdote ili kronologije, može proizvesti presudno promjenu o slici znanosti koju sada imamo«. Kuhn ovdje govori o dva nacina pisanja povijesti znanosti. Za stariju, povjesnicarsku tradiciju, glavni cilj je da bolje razumije suvremenu znanost na nacin da izloži njen povijesni razvoj. To se trebalo uciniti tako da se otkriju elementi današnje znanosti, u starijim tekstovima na primjer, njene pojmove, teorije, eksperimentalne metode itd., i tako da se oni slože u kronološku pripovijest. Krajnja slika znanstvenog razvoja bila je obavezno nagomilavanje: znanost raste korak po korak na nacin da dijelove znanja nadodava na one koji su vec na mjestu. Ali ovaj nacin pisanja povijesti iskrivljuje prezentiranje starije znanosti tako da projektira današnju znanost u prošlost. Umjesto toga, ako slijedimo posebno model A. Koyrea “novi nacin pisanja povijesti znanosti” pokušava povijesnu cjelovitost znanosti u svom vremenu. Detaljno receno, pojmovi, problemi u istraživanju i standardi u ocjenjivanju starije znanosti moraju se rekonstruirati na povijesno prikladan nacin. Upravo

302 Ibid. str. 234. 303 Ibid. str. 236

261

je cilj Kuhnovog glasovitog djela bio da skicira novu sliku znanosti tako da razjasni neke implikacije novog nacina pisanja povijesti. Slika znanosti koja izranja iz ove historiografije sastoji se od razvojne sheme za znanstvene discipline. Prije nego što sazriiju, znanstvena podrucja koja nastaju uglavnom su okarakterizirana prepirkama izmedu škola koje se natjecu. Ovo natjecanje može na koncu završiti kao jedna od grupa iznese uzorno rješenje problema istraživanja sa dvije karakteristike: da je dovoljno novo tako da privuce clanove ostalih škola, i da bude dovoljno otvoreno da ostavi dovoljno zanimljivih problema za daljnji znanstveni rad. Ovi modeli rješavanja se zovu paradigme i one služe kao indirektni vodic u istraživanju u razdoblju koje slijedi. To razdoblje naziva se “normalna znanost”, a ovo razdoblje karakterizira široka suglasnost izvršitelja podrucja o osnovnim pitanjima i stoga poseban nacin istraživanja. Normalne znanosti uvijek se suocavaju sa anomalijama tj. sa fenomenima ili problemima koji se ponašaju suprotno sa ocekivanjima koje je ponudila paradigma Inace, anomalije ne sumnjaju u valjanost vodecih propisa normalnog istraživanja. Ali pod posebnim okolnostima mogle bi staviti pod sumnju i samu paradigmu i tada one postaju “znacajne anomalije”. Tada se praksa znanosti mijenja opet u “neobicnu nanosit” ili “znanost u krizi”. Neobicna znanost poboljšati ili cak srušiti propise koji obvezuju. Njeno istraživanje se usredotocuje na znacajne anomalije i njihov kontekst i ako ovo istraživanje vodi do nove teorije, koju je znanstvena zajednica prihvatila zato što može voditi do nove faze normalne znanosti, pojavljuju se znanstvene revolucije. U Kuhnovom smislu, znanstvene revolucije su »dopune koje uništavaju tradiciju djelatnostima koje ogranicavaju tradiciju normalne znanosti«. Detaljnije, u znanstvenoj revoluciji prihvacena teorija je odbacena u zamjenu za novu. Odbijanje je popratila promjena problematicnog podrucja i standardnih rješenja koji su povezani s njim i ponekad profinjena promjena u osnovnim znanstvenim pojmovima. Revolucije se takoder mogu opisati kao promjene svijeta u kojem se radi znanstveni rad. Kuhn sažima te znacajke revolucije u pojam “nesumjerljivosti” (neusporedivosti). U samom djelu ovaj pojam nije u potpunosti jasan, zato je bio predmet mnogih kritika i nesporazuma i vecina Kuhnovih filozofskih djela koja su nastala kasnije pojašnjava i daje daljnje objašnjenje pojma neusporedivosti. Zbog nesumjerljivosti, moramo, prema Kuhnu, ponovo razmisliti o pojmu znanstvenog napretka. Prvo, napredak nije nagomilavanje, zato što postaje promjene pojma tijekom revolucije. Nadalje, Kuhn negira da je znanstveni napredak pristup istini i umjesto zavaravanja da je znanstveni napredak teleološki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima cilj, moramo misliti o napretku kao što to cini Darwinova razvojna teorija. Prema tome, ne postoji “postavljeni cilj, trajna odredena znanstvena istina” vec “pojašnjavanje i specijalizacija”. Kuhnova teorija znanstvenog razvoja ima i svoj filozofski znacaj jer se ona suprotstavljala mnogim filozofskim uvjerenjima o znanosti u ranim 1960-tim. Ovakvi stavovi impliciraju neodrživost onih formi realizma koje tvrde da znanost, barem otprilike opisuje što je u stvarnosti oko nas, neovisno o promatracima. Umjesto toga, teorije opisuju svijet u obliku pojmova koji su moguci povijesno i koji se u buducnosti mogu promijeniti, Nadalje, zbog ovih promjena u osnovnim znanstvenim pojmovima, klasicno shvacanje redukcionizma je teško održivo. Prema ovom shvacanju, teorije mogu biti smanjene na temeljne teorije redefiniranjem njihovih pojmova uz pomocu pojmova “smanjujuci” teorije (reducing theory) i onda izvodenjem njihovih zakona iz zakona te teorije, nadopunjuje se redefiniranjem i po mogucnosti granicnim uvjetima. Ali ako nesumjerljivost prevlada izmedu nekoliko upitnih teorija, reduciranje se ne može održati, jer su neke od traženih redefinicija blokirane uz pomoc promjene znacenja. U stvari, kao što je postalo jasno u

262

Kuhnovim radovima nakon Strukture, medusobna ne prevodivost nekih kljucnih termina je obilježje neusporedivosti izmedu teorija. Mnoge tvrdnje iz Struktutre znanstvenih revolucija razlikovali su se od Popperove filozofije kritickog racionalizma. Na primjer, praksa normalne znanosti koju je Kuhn opisao može izgledati kao loša znanost, zato što nije usmjerena ka kritickom testiranju vodecih pretpostavki, vec kao kvazi-dogmatskom iskorištavanju njenih potencijala. Ipak, prema Kuhnu, kriticko procjenjivanje temeljnih teorija je ograniceno na razdoblje neobicnih znanosti, i cak tada praksa znanosti nije samo pokušaj da se krivotvore teorije tako da se suoce sa osnovnim izjavama o prirodi, kako bi Popper htio. Radije, procjena teorije je uvijek komparativni proces u kojoj se dvije (ili više) teorija usporeduju s obzirom prema njihovim spoznajnim mogucnostima, posebno prema tome da li se mogu nositi sa znacajnim anomalijama iz kojih je krizno stanje nastalo. Sa ovog gledišta teorija koju je opisao Popper je stereotip koji nije naden u aktualnoj povijesti znanosti. Još jedna posljedica Kuhnove teorije je uklanjanje ideje da je znanost vodena znanstvenim metodama, skup pravila koji se moraju strogo pratiti. Najviše radi pocetnog utjecaja Bacona i Descartesa, ova ideja je dominirala pri razumijevanju moderne znanosti od njenih pocetaka. Ali prema Kuhnu, ono što poglavito vodi znanstvenom istraživanju u njegovoj normalnoj fazi su primjeri rješenja problema. Njihov se spoznajni potencijal za istraživanje iskorištava, ne samo jasnim (ili potpuno objašnjivim) pravilima, vec sa implicitnim analogijama; novi problemi identificirani su pod svijetlom onih postignutih, i nova rješenja su prosudena kao pravomocna na isti nacin. Kuhn se nije samo suprotstavljao mnogim doktrinama utemeljene filozofije znanosti; dodatni faktor koji je ponekad izazvao žestoke reakcije na Strukturu bila su duboka i raširena kriva tumacenja njenih glavnih teza. Kuhn je zato neprestano bio izazvan da objasni njegove glavne teorije detaljnije i da ih razjasni, uslijed cega se njegova pozicija takoder promijenila u nekim vidovima. U pocetnim reakcijama na Strukturu znanstvenih revolucija , glavna meta kritika bilo je shvacanje paradigme, na koju se dvosmisleno gledalo. Kuhn je objasnio da nacin da razlikuje uži smisao paradigme, kao primjer rješenja problema, od šireg smisla koji obuhvaca sve komponente znanstvenog konsenzusa, “matricu discipline”. Potonje ukljucuje, medu ostalim, znanstvene vrijednosti (kao tocnost, dosljednost, produktivnost, svrhovitost) koji djeluju neprestano, ali koji su posebno vidljivi dok se bira teorija. Pošto ove vrijednosti samo vode, a ne odreduju koja ce se teorija odabrati, pojedini se znanstvenici ne mogu složiti oko procjene teorije, bez da je itko od njih iracionalan. Ovo potonje bilo bi posljedica ako bi se izbor teorije odredio nekim skupom pravila koji bi definirali kanon znanstvene racionalnosti. Najznacajnija promjena u Kuhnovoj poziciji bila je ona iz nadmocnog opisa znanstvene revolucije u Strukturi u smislu vizualnih metafora, u opisu pomocu jezicnog okvira. U Strukturi revolucije su opisane kao vizualni gestalt pomaci a njihov rezultat kao promijenjen nacin gledanja na svijet. Iako su promjene znacenja igrale neku ulogu u Strukturi znacenje postaje dominantna tema Kuhnovih kasnijih djela. Ali što je znacenje termina? Kako je termin povezan sa onim na što upucuje? Kuhn se ne bavi ovim dubokim pitanjima u potpunoj opcenitosti vec samo sa terminima vrsta, poput, na primjer, skupne imenice kao “zlato” ili brojive imenice kao “macka”. U znanost, znacenja termina obicno nisu specificirane jasnim definicijama. Ona su utemeljena procesima koji ukljucuju navodenje tipicnih primjera o kojima je rijec. Kada su primjeri iste vrste navedeni, oni su proglašeni kao slicni, a oni koji ne pripada u istoj vrsti, razliciti. Uz pomoc ove procedure, klasifikacija predmeta može se sagraditi i prenijeti. Termini vrste u klasifikaciji mogu biti povezani na dva nacina ili se ukljucuju ili ukljucuju.

263

Djelomicno prekrivanje je zabranjeno izmedu suprotnih vrsnih termina, nešto je ili planeta ili zvijezda, ali ne i oboje. Kuhn upucuje na mrežu odnosa u takvoj klasifikaciji kao “strukturu (pojedinacnog) rjecnika”. To je sada znacajka znanstvenih revolucija, te stoga i neusporedivosti, struktura promjena rjecnika za posljedicu ima djelomicnu neprevodivost izmedu propozicija izraženih pomocu razlicitih leksikona. Promjene ove vrste mogu biti potaknute pronalaskom predmeta koji povreduju princip ne preklapanja tj. predmeta za koji se cini da pripada obostrano razdvojenim vrstama. Predmet ovakve vrste ne mogu se opisati danim rjecnikom, niti se rjecnik može povecati ili razjasniti radi toga da se omoguci opis, vece je djelomicna reorganizacija ukljucenih kategorija neizbježan Promijeni koju je izazvalo Kuhnovo dijelio Struktura znanstvenih revolucija, koja je prije svega predstavljala kritiku shvacanja povijesti znanosti, imala je dalekosežne posljedice na cjelokupnu filozofiju znanosti. Mi smo takoder naveli da ovakav pristup znanosti u potpunosti deplasira znanstveni realizma. Kako je ovo pitanje bitno, ako ne i fundamentalno za znanstvenu spoznaju, obratimo pozornost na ovu problematiku u sljedecem poglavlju.

264

13. Realizam u filozofiji znanosti Prije nego što predemo na razmatranje odnosa realizma i filozofije znanosti obratimo pozornost na samu definiciju znanja i problema uz nju. Da bismo uopce mogli raspravljati o spoznaji trebamo prvo vidjeti što je sa pojmom znanja, jer pokušaj odgovora na to pitanje predstavlja jedan od nužnih uvjeta za raspravu spoznaje opcenito. Od Platona (Teetet) na ovamo, uzima se da je znanje opravdano istinito vjerovanje. Dakle, netko (A) zna da p, gdje je “p” recenica, propozicija ili stanje stvari, ako i samo ako: 1) 2) 3)

A vjeruje da p A-ovo vjerovanje da je p opravdano p je istinito

Dakle, trebalo bi da sve što bismo trebali nazvati znanje da zadovolji ova tri uvjeta. Štoviše, izgleda da nije potrebno postaviti nikakvo daljnje pitanje, odnosno su navedeni uvjeti ujedno i dovoljni uvjet znanja. Mi se necemo baviti analizom ove uvriježene definicije, koja kao i svaka definicija ima odredene implikacije koje se mogu kriticki analizirati. Obratit cemo pozornost na stavove koji se odnose prema znanju kao mogucnosti i tu bismo mogli naznaciti tri karakteristicna pristupa: realizam, skepticizam i antirealizam. Realizam je pozicija prema kojoj je znanje moguce i u velikoj mjeri dostignuto. Skepticizam je pozicija prema kojoj nikakvo znanje nije moguce. Antirealizam bi bio nekakav srednji put a pokušajmo to pokazati sljedecim primjerom. Izgleda da je svatko tko prihvati tvrdnju da nije moguca spoznaja o tome kakva je svijet prisiljen prihvatiti i tvrdnju da nije moguca nikakva spoznaja. Odnosno, ako znanje ne bi bilo znanje o tome kakav je svijet, onda naprosto ono ne bi bilo nikakvo znanje. Takoder se cini dosta apsurdnom tvrdnja da ni o cemu ne postoji znanje i da nitko ni o cemu ništa ne zna. Dakle, suoceni smo sa dilemom, ili je moguca spoznaja svijeta onakvog kakav on jeste, ili nije moguca nikakva spoznaje uopce. Pa ipak velika vecina filozofa vjeruju da postoji treci put. Oni koji krecu tim trecim putem nazivaju se antirealisti. Dakle, u osnovi svakog antirealizma leži stav da mi posjedujemo znanje, ali da ono nije u potpunosti znanje o svijetu kakav jest. Drugim rijecima, antirealizam nastaje tako što oni koje skepticke argumente smatraju valjanim nastoje izgraditi “skromniju” poziciju koja bi bila daleko otpornija na skepticke argumente. Možda ovo slijedi iz jednostavne cinjenice; ako tvrdimo manje, teže cemo pogriješiti. Dakle, u odnosu na skepticki argumente može se reagirati uglavnom na tri nacina. Ovo cemo pokušati objasniti jednostavnim primjerom; neka se pred nama nalazi neki predmet, na primjer jabuka. Prvi je pristup da ustrajemo u tvrdnji da znamo da je ispred nas jabuka, i pokušati dati zadovoljavajuce opravdanje svoga vjerovanja. Cak ako i ne uspijemo dati potpuno opravdanje našem vjerovanju, možemo tvrditi da opravdanje postoji, ali da ga iz ovog ili onog razloga nismo u stanju dati (realisticka reakcija). Drugo, prihvatiti tvrdnju skeptika da ne možemo uistinu znati da se ispred nas nalazi jabuka (skepticka reakcija). Trece, izmijeniti tj. oslabiti pocetnu poziciju da znamo da se ispred nas nalazi jabuka i zastupati slabiju ali branjiviju tvrdnju da ono što znamo nije to da se ispred nas nalazi jabuka, vec da je ono što znamo to da, na primjer, imamo predodžbu da se ispred nas nalazi jabuka (antirealisticka reakcija). U ovakvoj poziciji antirealizam se može formulirati kao fenomenalizam jer priznaje postojanje znanje o fenomenu a ne o stvari. Relativno jednostavno objašnjenje ovakvo stava može se dati u usporedbi dvije propozicije ili recenice, od kojih jednu izgovara realist a drugu antirealist (fenomenalist) a odnose se na 265

isti objekt: a) znam da je ispred mene jabuka i b) znam da imam predodžbu da se ispred mene nalazi jabuka. Dakako, ovdje se može odmah uociti da je pozicija b) izvjesnija od pozicije a) jer bez obzira što je to ispred nas po sebi ja mogu imati predodžbu o jabuci. Odavde bi se moglo zakljuciti da je ovakvim postupkom antirealizam imun na skepticke konta-argumente. Ako tvrdnju o svijetu zamijenimo tvrdnjama o svojim predodžbama onda bi mogucnost pogreške, u principu, trebala otpasti. Dakle, za fenomenalizam, znanje postoji no ono nije znanje o tome kakav je svijet, vec kako je našim osjetilima dat. Zanimljivo je da upravo prihvacanje tvrdnje da znanje može biti samo znanje o tome kava je svijet nezavisno od nas jeste ono što je zajednicko realizmu i skepticizmu. Obje varijante pretpostavljaju da znanje o jabuci jeste ono znanje koje se odnosi na jabuku ispred nas i neovisno od nas. Upravo u toj tocki antirealizam odstupa od skepticizma i realizma. Medutim, osnovna stvar nije razjašnjena a to je; tko je u pravu? Ostaje nejasno da li povlacenje sa realistickog na antirealisticko stajalište predstavlja pobjedu znanja nad skepsom, ili pak pobjede skepse nad znanjem? Naime, ako “znanje” redefiniramo tako da se od sada pa na dalje ono odnosi samo na ono što se odnosi u našim glavama onda je njezin znacaj upitan. U ovom kratkom osvrtu na tri pristupa ka znanju kao stavovi koji, ako su valjani, važe za spoznaju kako bilo koje stvari, tako i za spoznaju svih stvari uzetih u cjelini- svega što jest. Takoder, trebamo napomenuti da cesto zauzimamo realistican stav u pogledu nekih stvari, a skeptican i antirealistican u pogledu nekih drugih stvari. Za neke stvari smo duboko uvjereni da su doista takve kao što mislimo da jesu, a za neke druge baš i nismo. Cesto koristimo iskaze kao što su “cini mi se da ...”, “izgleda da ...” itd. Isto tako. Neke opise shvacamo u doslovnom smislu, dok za neke druge opise smatramo da ih treba shvatiti u prenesenom smislu, to jest, da ih uopce ne treba shvacati kao opise. Ovo pokazuje da i na takozvanoj razini funkcioniranja obicnog mišljenja sva tri pristupa imaju svoje mjesto i to se, možda, ne treba promatrati ka psihologizam nego vjerojatno ima i dublju osnovicu našeg ukupnog pogleda na svijet. Teorijska razmatranja imaju svoju inherenciju u covjekovom mišljenju i njegovoj težnji ka spoznaji objektivnog svijeta. Možda korijen ovakvih pristupa ka znanju ili spoznaji leži u samosvijesti ljudskog mišljenja o egzistenciji relacije subjekta-objekta i njihovom povjerenju o tome da objekt postoji i da je spoznatljiv (realizam), da objekt postoji ali da je nespoznatljiv (skepticizam) i da objekt (možda) postoji ali naša spoznaja nije sadržana u relaciji subjekt - objekt nego u relaciji subjekt fenomen (objekt). U daljnjem dijelu našeg razmatranja obratit cemo pozornost na još jedan problem, koji ce biti usko poveza i sa realisticki i antirealisticki pozicijama, a to je odnos prema znanstvenoj slici svijet. Ustvari pokušat cemo analizirati razliku izmedu pojavne i znanstvene slike svijeta.

13.1. Znanstvena slika svijeta Razvoj znanosti, a posebno suvremene, iznjedrio je na vidjelo jednu cinjenicu a to je da postoji razlika izmedu znanstvenog opisa svijeta i opisa svijeta koje nam namece svakodnevno iskustvo. Ako je znanost po svojoj biti, u vecoj ili manjoj mjeri, na pozicijama realizma onda ce ova razlika izmedu svakodnevnog iskustva i znanstvenih cinjenica biti plodno tlo za pozicije antirealizma. Eddington je dao možda najbolju ilustraciju ovakve situacije. On kaže: »Odlucio sam prihvatiti se pisanja ovih predavanja i povukao sam svoje stolice svojim dvama stolovima, dvama stolovima! Da, postoje

266

duplikati svakog objekta oko mene – dva stola, dvije stolice, dva pera. (…) S jednim od njih sam upoznat od najranijih dana. To je obicni objekt okruženja koje nazivam svijet. Kako bih ga opisao? On ima protežnost, relativno je postojan, obojen je i iznad svega on je stvaran (…) Stol br. 2 je moj znanstveni stol. Upoznatost s njim je daleko novija i nije mi toliko blizak.(…) Moj znanstveni stol je uglavnom praznina. U toj se praznini nalaze rijetko raštrkani elektroni koji jure velikom brzinom, njihov ukupni volumen ne prelazi milijarditi dio volumena moga stola. Usprkos svojoj cudnoj konstrukciji, ipak je to jedan sasvim upotrebljiv stol. On drži papir na kojem pišem isto tako dobro kao i stol br. 1. . jer kada na njega položim papir male elektricne cestice strahovitom brzinom udaraju u donju stranu papira, tako da papir stoji na skoro potpuno postojanoj ravni. Ako se nalaktim na ovaj stol necu propasti, striktno govoreci, vjerojatnost da ce moj znanstveni lakat proci kroz moj znanstveni stol je toliko izuzetno mala da može biti zanemarena u svakodnevnom životu.«304 Postoji, dakle, po Eddingtonu dva stola s tim da tu dvojnost moramo shvatiti metaforicno. Tako da bi odluka trebala pasti izmedu dva nacina kako je opisan jedan stol. Pitanje bi bilo koji je nacin opisivanja bolji, prikladniji. I, kada se ovog ili onog razloga odlucimo za jedan nacin opisivanja, onda se namece pitanje kako shvatiti drugi nacin opisivanja, kakav stav zauzeti prema tom drugom nacinu? Eddington nas ustvari svojim jednostavnim retorickim postupkom dovodi u dilemu koji je stol stvaran. Ako prihvatimo postojanje zdravorazumskog stola, moramo u principu poricati postojanje znanstvenog i obratno. Ovo sve prelazi u domenu povjerenja prema osjetilima ili rezultatima znanosti. Dakako, dodatnu zabunu stvara miješanje opisa iz zdravorazumske i znanstvene ravni što dodatno komplicira stvar. Tu komplikaciju relativno cemo lako eliminirati zahtjevom da se opis stola (svijeta) izvodi ili u terminima elementarnih cestica ili terminima uobicajenog zdravorazmskog svijeta. Možda bi ovaj podjela na dva opisa sola bio i trivijalan, jer se s pravom može konstatirati da je stol cjelina sastavljena od dijelova, kao i svaka druga stvar i ne bi trebalo biti problematicno da se osobine tog stola opisuju preko karakteristika cjeline ili pak preko dijelova te cjeline. Zašto bi iskazi; u kutu se nalazi pisaci stol i iskaz u kutu se nalazi predmet koji se sastoji od cetiri noge sa plocom, ili pak skupina atoma i molekula koji imaju takav i takav prostorni raspored koji možemo zvati stolom, bili u takvoj poziciji da se moramo odlucivati koji je iskaz ispravan a koji ne. No, tu ipak postoji jedan dublji problem koji, tako recimo, suprotstavlja opis neposrednog opažanja od znanstvenog opisa. Pretpostavimo cak da je u principu moguce svaku od stvari koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu prepoznati u opisu stvarnosti danom terminima fizike. Medutim, ostaje otvoreno pitanje možemo li u opisu stvarnosti danom terminima fizike prepoznati i sva svojstva stvari koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu. Naime, cak i kada bismo u potpunom znanstvenom opisu stvarnosti i mogli prepoznati svako kvantitativno svojstvo stvari iz svakodnevnog iskustva, izgleda da ne bismo mogli prepoznati niti jedno kvalitativno svojstvo stvari iz svakodnevnog iskustva. Na primjer jedno od kvalitativnih svojstava stvari koje susrecemo u svakodnevnom iskustvu jeste i to da je stol na primjer smede boje. U potpunom fizikalnom opisu stola taj kvalitet nije uopce bitan niti inherentan stolu kao takvom. Dakako, možemo se pozivati na postojanje elektromagnetskih valova sa odredenom valnom duljinom ali ono ne odreduje samo po sebi obojenost stola. Dakle, pitanje je gdje se zapravo nalazi “smedost” stola, u samom stolu ili u našim glavama. Odgovor koji nam možda prvi pada na pamet jeste da stol zapravo nije smede boje, vec da ga vidimo kao da je smede boje. Medutim, time što smo “smedost” prebacili iz stolova u naše glave, nismo “smedost” izbacili iz fizikalnog opisa stvarnosti. Jer, potpuni 304 Eddington, La natura del mondo fisico, Bari, 1935

267

fizikalni opis stvarnosti, da bi bio potpun, mora sadržavati i opis naših glava. A ako naše glave opišemo na “smedost”, time stvar postaje mnogo ozbiljnija i izlazi iz nacina kao što smo opisali i stol, onda u fizikalnom opisu naših glava opet nema mjesta za konteksta izbora jednog od opisa. Naime, opis cinjenica da mi stol vidimo kao smed dan u terminima fizike nam može reci kakva je površina stola, koji put prelazi elektromagnetni val od površine stola do naše glave. Takav opis nam cak može reci što se dogada u našim glavama kada vidimo smedu boju. Medutim, ne može nam reci da mi stol vidimo kao smed. Ukratko, izgleda da nijedan opis stvarnosti ne može zahvatiti takva svojstva kao što je boja, miris, okus, osjecaj topline itd. A da se ne govori o ljubavi, mržnji, slobodi volje, moralnoj odgovornosti itd. Jer kao što kaže Russell: »Molekule nemaju boje, atomi ne proizvode buku, elektroni nemaju okus, cestice cak nemaju ni miris«.305 Ovdje se sada pojavljuje pitanje kako znanstveni opis stvarnosti spojiti s opisom stvarnosti koje nam namece obicno iskustvo ili svakodnevno iskustvo. Mada se cini neobicnim ali ovaj problem postaje jedan od bitnih problema mnogih filozofskih razmatranja. Možemo kao primjer navesti sljedeca tri karakteristicna problema koja leže u osnovici ovih dilema. Prvo, podjela na primarne i sekundarne kvalitete: primarne kvalitete stvari oko nas su one cije je postojanje obuhvaceno znanstvenim opisom stvarnosti a sve ostale su sekundarne. Gdje se nalaze sekundarne kvalitete i da li one uopce postoje? Drugo, determinizam i sloboda volje; znanstveni opisi stvarnosti ili jesu ili bi trebali biti deterministicki, ima li onda ikakvog smisla tvrditi da mi uopce išta odlucujemo? Trece, odnos duha i tijela: buduci da u znanstvenom opisu ljudskog tijela nema mjesta i za duhovne sposobnosti, kako onda duhovne sposobnosti uopce mogu biti materijalne prirode? Suoceni sa takvom situacijom možemo reagirati na nekoliko nacina. Možemo tvrditi da postoje dvije nezavisne i ravnopravne stvarnosti. Tako je, na primjer, reagirao Descartes. On je tvrdio da postoji jedna protežna stvarnost i druga misleca. Ako ne želimo prihvatiti doslovni dualizam, onda smo prisiljeni ili pokazati da su ta dva opisa stvarnosti komplementarna, ili se odluciti koji od njih doista predstavlja opis stvarnosti i prema njemu zauzeti realisticki stav, a onda prema onome drugome zauzeti antirealisticki stav. To zapravo znaci da u drugom slucaju trebamo tvrditi da neka svojstva i stvari ne postoje, eliminirati ih kao nestvarna. Naime, ako prihvatimo jedan opis, onda sve ono što se javlja u drugom opisu a da se ne može obuhvatiti prvim, trebamo odbaciti kao nestvarno i onda taj “nestvarni višak” drugog opisa preformulirati, na primjer, kao privid ili kao instrument za predvidanje. Nakon što smo vidjeli koji su sve problemi vezani uz odnos pojavne i znanstvene slike svijeta, razmotrimo sada moguce odgovore na pitanje koji je od dva stola stvarni stol; onaj iz svakodnevnog iskustva – br.1, ili onaj znanstveni – br.2? Moguca su cetiri odgovora: (1) Samo jedan stol je stvaran, i to onaj znanstveni. Dakle, realizam u pogledu znanstvenog opisa stvarnosti, i antirealizam u pogledu stvarnosti kakvu susrecemo u svakodnevnom iskustvu. Spoznaje znanosti, prema ovakvom pristupu, su daleko pouzdanije od svakodnevnih vjerovanja. Ako nam stol izgleda takav i takav, a znanost nam kaže da nije takav i takav, onda vjerovanje da je stol takav i takav trebamo odbaciti kao zabludu ili iluziju uzrokovanu nesavršenošcu našeg spoznajnog aparata. Tako Galileo, kada objašnjava u kojem bi smislu recenica « kretanje je uzrok topline « mogla biti istinita, kaže: »Zato mislim da okusi, mirisi, boje, itd.,što se tice same svari kojoj izgleda da pripadaju, nisu ništa drugo do li cista imena, a postoje samo u osjetilnom tijelu; jer, ako uklonimo živa bica, sva ce ta svojstva nestati. (...) Da osim oblika, kolikoce, kretanja, prodiranja i 305 B. Russell, “The Relation of Sense-Data to Physics”, u Danto i Morgenbesser 1964.

268

dodirivanja, u vatri postoji još jedno svojstvo, a to je toplina, uopce ne vjerujem, i držim da je ono u potpunosti naše, jer ako se ukloni tijelo s dušom i osjetilima, toplina ne ostaje ništa drugo doli obicna rijec.«306 Isti stav koji Galileo zauzima prema toplini Newton zauzima prema bojama i zvuku: »Homogeno svijetlo i zrake koje izgledaju crveno, ili radije, cine da objekti tako izgledaju, nazivam rumeno, ili crveno-cinecim; one koje cine da objekti izgledaju žuto, zeleno, plavo, i ljubicasto nazivam žuto-cinecim, zeleno-cinecim, plavo-cinecim, ljubicasto-cinecim, isto važi i za ostale. I ako bilo kada govorim o svijetlu i zrakama kao obojenima ili kao da imaju boju, trebam biti shvacen kao da govorim, ne filozofski i kako treba, vec ugrubo i onako kako bi prosti ljudi shvatili sve te eksperimente. Jer zrake, govoreci kako treba, nisu obojene. U njima nema niceg drugog osim izvjesne moci i dispozicije da pobude osjet ove ili one boje. Jer kao što niti zvuk u zvonu ili u glazbenoj struni ili u drugom tijelu koje predstavlja izvor zvuka, nije ništa drugo do li treperece kretanje, i kao što niti u zraku nije ništa drugo do li to kretanje pobudeno objektom, a u osjetilima jest osjet tog kretanja u obliku zvuka, tako niti boje u objektima nisu ništa drugo do li dispozicije za odražavanje ove ili one vrste zraka vjernije od ostalih; u zrakama one nisu ništa do li dispozicije da pobude ovo ili ono kretanje u osjetilim, i u osjetilima one su osjeti tih kretanja u obliku boja.«307 Dakle, toplina, boje i zvukovi postoje samo kao nešto cisto subjektivno; ono što je objektivno, stvarno, jeste kretanje cestica. Promatrajuci u našem primjer slijedi da je Stol br.2 stvarni, Stol br.1 nije ništa drugo do li nacin na koji mi vidimo Stol br.2 . Prema tome, upravo nam znanost otkriva što je stvarnost koja stoji iza pojava; što jest stvarno a što nije. (2) Samo jedan stol je stvaran i to onaj iz svakodnevnog iskustva, stol br.1 je stvaran a stol br.2 nije stvaran. Dakle, antirealizam u pogledu znanstvenog opisa i realizam u pogledu svakodnevnog iskustva. Tako je . na primjer, Ernst Mach tvrdio: »Kada fizicar hoce dodirnuti neko tijelo, ono mu, kao osjetima povezana suma osjeta svjetla i opipa mora biti poznato kao i životinji koja lovi plijen (…) Svi su fizikalni stavovi i pojmovi, skracene upute, koje u sebi opet sadržavaju druge upute o ekonomicno sredenim, za upotrebu spremnim iskustvima.(…) Ne bi stoga pristajalo ni prirodnoj znanosti da u svojim samostvorenim promjenljivim, ekonomicnim sredstvima, molekulama i atomima, vidi realitet iz svake pojave, i zaboravljajuci pri tome na nedavno stecen, mudar oprez svoje odvažnije sestre, filozofije, da na mjesto animisticke ili metafizicke postavi “mehanicku mitologiju” i da time stvori nekakve “lažne” probleme. Atom može ipak ostati sredstvom prikazivanja pojava, kao i funkcije u matematici.(…) “Ali kako je moguce da se kretanjem atoma u mozga objasni svijet?” Ovakva nam se pitanja postavljaju. To jamacno nikada nece dovesti do uspjeha, kao što ni iz zakona loma nikada nece proizaci svijetljenje i grijanje svijetlosti. Ne trebamo žaliti zbog nepostojanja smislenog odgovora na takva pitanja. Tu, naime, niti ne postoji nikakav problem.(…) Svijet se sastoji od boja, zvukova, toplina, tlakova, prostora, vremena itd. Koje sada necemo zvati osjetima niti pojavama buduci da se u oba imena vec nalazi jednostrana proizvoljna teorija. Nazovimo ih jednostavno elementima. Utvrdivanje toka tih elemenata, bilo to posredno ili neposredno, stvarni je cilj prirodne znanosti.«308 Takoder slikovit prikaz ovakvog stava možemo naci kod poznatog fizicara i matematicara L. Boltzmanna: »Sve su naše ideje i pojmovi, na koncu, samo unutrašnje misaone slike, ili kada su izrecen, kombinacije zvukova. (…) Pojmovni znakovi koje formiramo tako imaju samo pojedinacno postojanje u nama: ne možemo suditi o vanjskim pojavama po mjeri naših ideja. Formalno, dakle, možemo postavljati pitanja ove vrste 306 G. Galilei, Il saggiatore, iz Prose Scelete, str. 132.-135. 307 I. Newton, Optika, knjiga I, poglavlje II, 1953., str 100. 308 M. Ernest, Ekonomicna priroda fizikalnog istraživanja, Filozofija nauke, priredio N. Sesardic, 1984.

269

postoji li samo materija i je li sila samo jedna od njenih svojstava ili postoji sila neovisna od materije, ili, suprotno, je li materija produkt sile? Niti jedno od tih pitanja, nema nikakvo znacenje, buduci da su svi ti pojmovi samo misaone slike koje za svrhu imaju tocno prikazivanje pojava. (…) U našim misaonim shemama ti su pojmovi u potpunosti odredeni brojevi i smjerovi za geometrijske konstrukcije. Mi znamo kako o njima misliti i kako ih upotrebljavati, tako da možemo postici korisnu sliku svijeta pojava. Ono što bi moglo biti stvaran uzrok cinjenica da se svijet pojava krece svojim tokom, bi moglo biti nešto što je skriveno iza svijeta pojava, pokrecuci ga tim tokom – takvo istraživanje ne smatramo zadatkom prirodne znanosti.«309 Situacija se u mnogom mijenja u odnosu na prethodne razmatranja i tako kada govorimo o “malim cesticama koje se krecu velikom brzinom” u ovakvoj interpretaciji nemaju nikakvog stvarnog objektivnog smisla. Dakle, ni u kom slucaju ne namjeravamo nešto reci o doslovnom postojanju ili nepostojanju “malih cestica koje se krecu velikom brzinom”. Tako i van Fraassen kaže: »da je znanstvena aktivnost prije aktivnost konstrukcije, nego otkrica: konstrukcije modela koji moraju biti adekvatni fenomenima, a ne otkrica istina o neopažljivom.«310 Moto antirealista u pogledu znanosti jest sacuvati pojave (salva phaenomena, save phenomena). Dakle, ono što je primarno, neupitno i pouzdano, ono što treba sacuvati jeste stol br.1, i možemo prihvatiti samo one opise stola br.2 koji su u skladu sa stolom broj 1. Ono u što imam razloga da vjerujemo jeste ono što nam je dano u iskustvu – u pojave. Nemamo nikakvih razloga da vjerujemo u neku navodnu “pravu stvarnost koja stoji iza tih pojava”. Prema tome, ne smijemo vjerovati onima koji nam kažu da znanost “otkriva pravu stvarnost koja stoji iza pojava iz našeg iskustva.” (3) Potpuni skepticizam. Niti jedan stol nije stvaran. Nema dovoljnih razloga za vjerovanje da postoji stol br.1, isto tako kao što nema dovoljnih razloga niti za vjerovanje da postoji stol br.2. Nemamo prava tvrditi da je i jedan od ta dva stola stvaran. Ne samo da nemamo prava tvrditi da iza pojava stoji nekakva prava stvarnost, nego nemamo prava niti vjerovati u same pojave. Jer, strogo uzevši, nije iskljucena mogucnost da nas, na primjer, obmanjuje zli demon ili da smo zapravo mozgovi u posudama u necijem laboratoriju. (4) Oba su stvarna! Kada se kaže da postoje dva stola, podsjetimo se, to je samo metafora kojom zapravo hocemo reci da ono s cime smo suoceni nisu dva razlicita stola, vec dva razlicita opisa jednog te istog stola. Nivoi opisa, doduše, jesu toliko udaljeni da možemo steci dojam da to nisu opisi jedne te iste stvari. Ali, taj dojam je pogrešan. Stol br.1 predstavlja opis stola uzetog kao cjeline, stol je opisan onako kao što on nama izgleda. Stol br. 2 predstavlja opis vrlo malih dijelova od kojih je stol sastavljen, toliko malih da ih jedan takav perceptivni aparat kao što je ljudski nikada nece moci detektirat. Ako su oba opisa stola istinita, onda su i jedna i druga svojstva stvarna. Tako J.J. Smart kaže: »... znanstveni stol upravo jest zdravorazumski stol. Ono što je razlicito jest naš nacin opisivanja, isto kao što jedna te ista osoba može biti opisana ili kao profesor anatomije ili kao dekan medicinskog fakulteta.«311 Medutim, što reci o problemima na koje nailazi stav da je opis svijeta kakvog nam namece svakodnevno iskustvo kompatibilan s opisom stvarnosti kakvog nam daje znanost? Konacni odgovori nisu poznati, možda nisu niti moguci, možda su cak i sami problemi prividni, besmisleni. Ipak, mislim da su smjernice za davanje konacnih odgovora slijedece. Prvo, dihotomija je zasnovana na demokritovskom shvacanju znanstvenog opisa stvarnosti; neprekidno se tvrdi da u znanstvenom opisu stvarnosti ne postoji ništa drugo osim nedjeljivih cestica i praznog prostora. Mislim da takvo shvacanje znanstvenog opisa 309 L.Boltzmann, “Theories as Representations”, u Danto i Morgenbesser, 1960. str. 253. 310 B. Van Frassen, The Scientific Image, Oxford, Clerandon, 1980. 311 J.J. Smart, Our Place in the Universe, Oxford, Blackwell, 1989. str. 50

270

stvarnosti uopce nije održivo. Takvu sliku stvarnosti su, na osnovu ne baš previše sofisticiranog razmišljanja, stvorili grcki atomisti. Ta slika je u mehanicizmu sedamnaestog stoljeca predstavljala metodološki ideal. Ipak, znanstvenici su u postojanje atoma povjerovali tek u devetnaestom stoljecu. Je li mikrostvarnost u koju je danas opravdano vjerovati ista ona u koju je vjerovao Demokrit? U kom se smislu uopce može reci da je Demokrit anticipirao rezultate suvremene znanosti? Atome se može predstavljati po analogiji s bilijarskim kuglama, takva analogija može biti i vrlo korisna, medutim, nitko ne tvrdi da atomi doslovce jesu, doduše vrlo male, bilijarske kugle. Tako William Houston kaže da fizicar danas: »Više ne može slijediti Descartesa kada je rekao “Dajte mi protežnost i kretanje konstruirat cu svijet.” Prije ce ga se dojmiti Hamletovo “Ima više stvari na nebu i na zemlji, Horacio, nego što se može i sanjati u tvojoj filozofiji.”«312 Drugo, neke cjeline imaju samo ona svojstva koja ima njen dio, na primjer, hrpa šljunka. Takve, cjeline nisu ništa drugo do li zbroj svojih dijelova. Medutim, mnoge cjeline posjeduju i svojstva koja nema niti jedan od dijelova od kojih su sastavljene. Ako, na primjer, za neki motor kažemo da “ima 100 konja”, ne možemo i za svaki vijak iz tog motora tvrditi da ima 100 konja. Takva svojstva cjelina koja nisu svediva na svojstva dijelova se nazivaju emergentna ili supervenijantna svojstva. U znanosti nema nicega što bi poricalo postojanje takvih svojstava. Zašto bismo onda odbacili stav da su naša mentalna stanja zapravo emergentna svojstva naših mozgova? Trece, daleko od toga da je znanost rekla svoju zadnju rijec. Mnoge tajne ljudske percepcije još nisu otkrivene. Kako možemo unaprijed tvrditi da znanstveni opis stvarnosti, u principu, ne može zahvatiti naša mentalna stanja. Znanstveni opis stvarnosti ne opisuje svu stvarnost, za sada opisuje samo dio stvarnosti. Zašto bismo zbog toga morali zauzeti antirealisticki stav prema onom dijelu opisa koji nam je do sada poznat? Cak i kada bismo bili sigurni da znanost u principu ne može opisati svu stvarnost zašto zbog toga ne bismo vjerovali u istinitost opisa onog dijela stvarnosti kojega može opisati? Ako i prihvatimo nejasnu tvrdnju da znanost može opisati samo kvantitativne aspekte stvari oko nas. Što s tim? Zašto bismo, zato što su navodno kvalitativni aspekti stvarnosti nedostupni znanosti, odustali od znanja o kvantitativnim aspektima stvarnosti? Stoga ne vidim konkluzivnog razloga koji bi nas trebao prisiliti da se odlucimo izmedu dva stola, da se odlucimo koji je stol stvaran a koji nije. Eddingtonov opis stola u terminima svakodnevnog iskustva je opis stvarnog stola, i to opis koji je ocito istinit. Možemo se i trebamo se pitati je li opis stola u terminima fizike elementarnih cestica istinit, to jest, jesu li fizikalne teorije istinite ili nisu. Medutim, cak i kad bi se ispostavilo da opis stola u terminima fizike elementarnih cestica nije istinit, ne bismo imali na osnovu cega tvrditi da je taj opis bio pokušaj opisa nekog drugog a ne tog istog stola. Dakle, nema razloga zašto bismo prema jednom stolu trebali zauzeti realisticki stav, a prema drugome antirealisticki stav. Nema razloga zašto bismo prema opisima stvarnosti koji su dani u terminima svakodnevnog iskustva trebali zauzeti realisticki stav, a prema opisima stvarnosti koji su dani u terminima fizike elementarnih cestica zauzeti antirealisticki stav. To jest, što su opisi stvarnosti koje daje suvremena znanost cesto u velikoj mjeri udaljeni od naših svakodnevnih iskustava ni u kom slucaju ne može biti razlog da se prema znanstvenim opisima svijeta zauzme antirealisticki stav. U ovom kratkom razmatranju izmedu stavova realizma i antirealizma moramo dodati i stavove onih filozofa koji smatraju da ova dilema uopce ne postoji. Neki filozofi smatraju da je spor izmedu ove dvije struje zapravo pseudoproblem. To bi znacilo da nam se samo cini da jedni tvrde jedno, a drugi drugo: ako pažljivije razmotrimo raspravu vidjet cemo da i jedni i drugi tvrde isto. Kad realist tocno kaže što misli pod time da je znanje, znanje o 312 W.V. Houstun, “Description of the Physical World”, u Fogg, 1952. str.29.

271

tome kakav je svijet, i kada antirealist tocno kaže što misli pod time da znanje nije znanje o tome kakav je svijet, vidjet cemo da obojica pod time zapravo misle jedno te isto. Dakle, spor je, u najboljem slucaju, iskljucivo verbalne prirode. Tako R.L. Goodstein kaže: »Rijeci “stvarnost” možemo dati bilo koje znacenje koje joj odlucimo dati. Reci da ne postoji korenspodencija jezika sa stvarnošcu znaci odluciti da se ne upotrebljava rijec “stvarnost” i izraziti tu odluku s prizvukom novog otkrica o prirodi svijeta. I ako pitamo ne postoji li neka Stvarnost iza pojavnog svijeta, stvarnost koje je svijet naših osjeta samo sijena, moramo odgovoriti da ako smo odlucili promijeniti naš jezi, i govoriti ne o stolovima i stolicama, nego o sjenama stolova i sjenama stolica i ono što sada zovemo “sjena” umjesto toga zvati “sjena sjene”. Vidimo da je “sjena stolice” složeni termin, a da samoj rijeci “stolica” nismo dali nikakvu upotrebu i da je prema tome “sjena stolice” samo redundantni oblik izraza “stolica”.«313 O Goodsteinovom stavu bi se moglo reci puno toga, ali možemo reci da je ovo ustvari stav konvencionalizma. Ako je sve što se želi reci samo to da je stvar jezicne konvencije kako cemo koju stvar nazivati, onda je stav trivijalno istinit. Možda najpoznatija ilustracija stava da je spor izmedu realizma i antirealizma zapravo pseudospor jeste Carnapov primjer dvojice geografa. Dva geografa, jedan realist, drugi idealist, su nezavisno jedan od drugog istražili neko brdo u Africi. Došli su do potpuno identicnih rezultata npr. položaj, visina, dužina, geološki sastav i starost, itd. Medutim, ne slažu se oko toga da li to brdo doista postoji ili zapravo ono ipak ne postoji. Tako Carnap nastavlja ovu dilemu: »Ne slaganje izmedu dvojice znanstvenika postoji samo kada oni više ne govore kao geografi nego kao filozofi, kada daju filozofsku interpretaciju empirijskih rezultata oko kojih se slažu. Tako realist kaže: “ova planina, koju smo nas dvojica pronašli, ne samo da ima utvrdena geografska svojstva koja smo utvrdili da ima, nego je, uz to, i stvarna” a fenomenalist (podvrsta realizma) kaže: “planina koju smo pronašli postoji na osnovu neke stvarnosti koju nikada necemo spoznati”. S druge strane, idealist kaže: “naprotiv, sama planina nije stvarna, samo su naše (ili u slucaju solipsisticke varijante idealizma: samo moje) percepcije i procesi svijesti realni.” Ovo razilaženje izmedu dvojice znanstvenika se ne dogada u empirijskoj domeni, jer postoji puna suglasnost dok se radi o empirijskim cinjenicama. Ove dvije teze koju su ovdje suprotstavljene jedna drugoj idu preko iskustva i nemaju cinjenicnog sadržaja. Niti jedna strana u sporu ne tvrdi kako bi njena teza trebala biti testirana kroz neki sklop odlucujucih eksperimenata, i niti i jedna od njih ne daje nikakve naznake o zamisli bilo kakvog eksperimenta koji bi moga podržati tezu. Naš primjer lako može biti generaliziran. Što je istina za planinu, istina je i za vanjski svijet uopce. Buduci da samo cinjenicni sadržaj smatramo kao kriterij smislenosti iskaza, niti teza realizma da je vanjski svijet stvaran, niti teza idealizma da vanjski svijet nije stvaran ne može biti smatrana znanstveno smislenom. To ne znaci da su dvije teze neistinite; radije, da uopce nemaju znacenja tako da pitanja njihove istinitosti ili neistinitosti ne mogu biti niti postavljena.«314 Carnapov izazov je daleko ozbiljniji od prethodno navedenog. Naime, Goodstein smatra da pitanje o postojanju ili ne postojanju ne prelazi okvire upotrebe rijeci “postoji”, odnosno da se radi samo o jezicnoj konvenciji. Docim, Carnap na pitanje o postojanju ili ne postojanju ne prelazi okvire svjedocanstva za postojanje ili ne postojanje. Ovakav Carnapov stav slijedi iz same suštine logickog pozitivizma koga on zastupa, ali se tu ipak može postaviti pitanje da li je njegova teza održiva. Naime, i ako sve svjedocanstvo ukazuje na to da p, zašto bi zbog toga bilo besmisleno pitati se da li p, ili možda ipak ne-p? Ili, ako x predstavlja svjedocanstvo za p , zašto onda tvrditi da znanje zapravo može biti 313 R.L. Goodstein, “Language and Experience”, u Danto i Morgenbesser 1960. 314 R. Carnap, The Logical Structure of the World & Pseudoproblems in Philosophy, University of California Press, 1967.

272

znanje o x, a ne i o p? Dakako, ova pitanja prevazilaze ovu problematiku jer se odnose na sam stav Carnapa, tj. logickog pozitivizma gdje pitanje o znanju p nema uopce vjerodostojnost pitanja, što je opet samo prividno rješenje koje je bazirano na pretpostavci da je ovakav pristup jedino ispravan.

13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti Rasprava oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti pocinje neovisno od generalnih filozofskih diskusija, dakako da ova konstatacija mora biti uvjetna jer nijedni problemi u filozofiji i filozofiji znanosti se u principu ne mogu promatrati odvojeno. Ovdje se radi o necem drugom, naime pristup problematici je sasvim drugaciji jer ljudi koji razmišljaju o znanosti ne postavljaju pitanja jesu li “stolovi ili zidovi” stvarni ili predstavljaju tek “puke pojave”. Njih naprosto zanima jesu li znanstvene teorije istinite ili nisu, je li svijet doista takav kao što suvremene znanstvene teorije kažu da jesu ili nije tako. Problematika je slicna ali koncepcijski razlicita. Tako možemo razluciti odredene stavove koji se mogu oznaciti kao realisticne ili antirealisticne, s time što možemo napomenuti da sama znanosti po svojoj prirodi ima težnju objektivnog opisa stvarnosti pa samim tim po svom optimisticnom opredjeljenju pripada u osnovi realizmu. No, u filozofiji znanosti to nije stvar tako jasna i na primjer stav da znanstvene teorije treba samo “omoguciti proracune koji su u skladu s motrenjem” a da ne treba biti i istinita i predstavlja odredeni oblik antirealizma odnosno instrumentalizma. Instrumentalizam možemo iskazati u sljedecem jednostavnom obliku: znanstvena teorija treba biti instrument za sistematiziranje i predvidanje pojava. Pojam instrumentalizam prvi je upotrebi fizicar Gassendi 1658. god. i moto ovog pravca jeste sacuvati pojave, odnosno da bi za neku teoriju mogli reci da je dobra dovoljno je da “funkcionira” i potpuno je svejedno jeli ona istinita ili nije. Ovakav stav ima i odredeno pragmaticno znacenje, jer za neke teorije u nekom stupnju razvoja može biti, cak jedino, instrumentalisticki stav. Ponekad naprosto nemamo dovoljno razloga da prema nekoj teoriji na nekom stupnju razvoja zauzmemo realistican stav. Cesto se, na primjer, za newtonovsku fiziku kaže da, iako neistinita, imamo izuzetno visoku instrumentalnu vrijednost. Pitanje je, imamo li ikada dovoljnih razloga da prema nekoj teoriji zauzmimo realisticki stav. Instrumentalisti smatraju kako nikada ne trebamo zauzeti realisticki stav niti prema jednoj teoriji. Takoder, i prema najboljim teorijama koje imamo treba zauzeti iskljucivo instrumentalisticki stav. Realisti se slažu oko toga da je za neke teorije, na nekom stupnju razvoja opravdan samo instrumentalisticki stav. Medutim, smatraju da postoje teorije koje su takve da je prema njima opravdano zauzeti realisticki stav. Da postoje i teorije za koje je opravdano vjerovati da su doslovce istinite. Što više, smatraju da je velik dio suvremenih znanstvenih teorija istinit, i da svijet u velikoj mjeri jest takav kao što suvremene znanstvene teorije kažu da jest. Drugim rijecima, i realisti i antirealisti se slažu oko toga da je cuvanje pojava nužan uvjet kojeg znanstvena teorija mora ispuniti da bi predstavljala dobru teoriju. Medutim, realisti smatraju da ovo cuvanje pojava nije ujedno i dovoljan uvjet koje ga teorija treba ispuniti. Dok antirealisti smatraju kako cuvanje pojava ujedno jest i dovoljan uvjet, što u suštini dovodi instrumentaliste i antirealiste u istu poziciju. Oznake instrumentalizma, takoder, možemo naci kod konvencionalizma što opet dovodi u poziciju da možemo pretpostaviti da je u krajnjoj instanci instrumentalizam samo jedan od oblika konvencionalizma. Tako Poincare kaže: »Nijedna teorija nije izgledala cvršce utemeljena od Fresnelove, koje je svijetlost pripisivala gibanjima etera. Unatoc tome, sad dajemo prednost Maxwellovoj teoriji. Znaci li to da je Fresnelovo djelo bilo

273

uzaludno? Ne, zato što Fresnelov cilj nije bio da sazna postoji li doista eter, sastoji li se on ili ne od atoma, krecu li se oni zaista u tom i tom smjeru; njegov je cilj bio predvidanje optickih pojava. To pak Fresnelova teorija još uvijek dopušta, isto tako danas kao i prije Maxwella. Diferencijalne su jednadžbe uvijek tocne. Uvijek ih možemo integrirati istim postupcima i rezultati tog integrirarnja uvijek zadržavaju svu svoju vrijednost. Ali neka se ne kaže da fizikalne teorije tako svodimo na ulogu obicnih prakticnih recepta; te jednadžbe izražavaju odnose, i ako ostaju tocne, onda ti odnosi zadržavaju svoju stvarnost. One nas uce, i dalje kao i nekoc, da izmedu jedene stvari i neke druge stvari postoji takav i takav odnos, s tom razlikom što smo tu stvar zvali gibanje a sad je zovemo elektricna struja. Ali su ti nazivi bili samo slike kojima se zamjenjuju stvarni predmeti što ce ih priroda od nas vjecno skrivati. Istinski odnosi izmedu tih stvarnih predmeta jedina su stvarnost do koje možemo doprijeti, a jedini je uvjet da izmedu tih predmeta postoje isti odnosi kao i izmedu slika koje smo primorani staviti na njihova mjesta. Ako su nam ti odnosi poznati, nevažno je smatramo li pogodnim da jednu sliku zamijenimo drugom. (…) Kad fizicar utvrdi proturjecnosti izmedu dviju teorija koje su mu jednako drage, on ponekad kaže: “Ne zabrinjavajmo se zbog toga, vec cvrsto držimo dva kraja lanca, premda su nam središnje karike sakrivene.” Ovaj argument zbunjenog teologa bio bi smiješan kad bi se fizikalnim teorijama davalo ono znacenje koje im daju laici. U slucaju proturjecnosti trebalo bi barem jednu od tih teorija smatrati pogrešnom. No to više ne vrijedi ako u njima tražimo samo ono što valja tražiti. Moguce je da obje teorije izražavaju istinite odnose i da proturjecnost postoji samo izmedu slika kojima smo odjenuli stvarnost. Onima koji smatraju da previše sužavamo podrucje dostupno znanstveniku odgovaram: ta pitanja koja vam zabranjujemo i za kojima žalite, nisu samo nerješiva vec su i iluzorna i lišena smisla.«315 Prema instrumentalistima, vidjeli smo, cuvanje pojava predstavlja cilj znanosti. Medutim, u suvremenim raspravama instrumentalisti cesto tvrde kako empirijska adekvatnost predstavlja cilj znanosti316 Razlika je iskljucivo terminološka, ideja je ista. Teorija je istinita ako i samo ako su sve njene recenice istinite. Teorija je empirijski adekvatna ako i samo ako su istinite one njene recenice koje referiraju na opažljivo. Tako van Fraassen, koji empirijska adekvatnost postavlja za cilj znanost, kaže: »Znanstvenici nastoje otkriti cinjenice o svijetu – o pravilnostima u opažljivom dijelu svijeta«.317 Dakle, podjela na opažljivo i neopažljivo bila ona eksplicitna kao kod suvremenih filozofa znanosti, bila ona implicitna kao kod filozofa znanosti iz 16. st., cini okvir u kojem se odvija diskusija realizma i antirealizma. Prije petnaestak godina americki filozofi Bas van Fraasseen i Larry Laudan su dali novi impetus antirealizmu u filozofiji znanosti, tocnije klasicnoj instrpmentalistickoj varijanti antirealizma. Oni brane stav da je empirijska adekvatnost dovoljan uvjet za prihvacanje znanstvenih teorija. To jest, da bi se neka znanstvena teorija smatrala dobrom nije potrebno da bude i istinita. I neistinita teorija može biti sasvim dobra. Znanstveni realisti smatraju da su razlozi za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije ujedno i razlozi za vjerovanje u istinitost teorije. Medutim, prema antirealistima razlozi za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije su razlozi samo za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije, a nisu ujedno i razlozi za vjerovanje u istinitost teorije. Tako van Fraassen kaže: »Moje gledište jest da fizikalne teorije uistinu opisuju puno više od onoga što je opažljivo, ali ono što je važno (what matters) jeste empirijska adekvatnost, a ne istina ili neistina onoga što ide preko opažljivih fenomena (str.64.) Imajuci na umu ovu novu sliku teorija, možemo razlikovati dva epistemicka stava koja možemo zauzeti prema teoriji. 315 H. Poincare, Znanosti hipoteza, Zagreb, Globus, 1989. str. 122,124 316 Izraziti predstavnici ovakvog stava su Van Fraassen i Laudan 317 Van Frasseen, The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980, str 73.

274

Možemo tvrditi da je istinita (tj. da ima model koji je vjerna replika, u svim detaljima, našeg svijeta), i tražiti da se u to vjeruje; ili možemo jednostavno tvrditi njenu empirijska adekvatnost, i tražiti da se vjeruje samo u to. U oba slucaja tvrdimo više (we stick our necks out): empirijska adekvatnost ide daleko preko onoga što možemo znati u bilo kojem trenutku. (Nisu ukljuceni svi rezultati mjerenja; nikada nece biti svi ukljuceni; u svakom slucaju, necemo mjeriti sve što se može izmjeriti.) Ipak, postoji razlika: tvrdenje emepirijske adekvatnosti je u velikoj mjeri slabije od tvrdenja istine, i suzdržavanje od prihvacanja (istine) oslobada nas, metafizike.«318 Ova problematika tj. odnos izmedu realizma i antirealizma u filozofiji znanosti prebacuje se i na problem opceg cilja znanosti. U posljednjih dvadesetak godina težište diskusija u filozofiji znanosti, kada su u pitanju ova dva stava, premjestilo u sferu vrijednosti. Diskutira se o tome što je cilj znanosti, istina ili empirijska adekvatnost. Medutim, postavlja se pitanje je li znanost uopce svrhovita, teleološka djelatnost? Može li se uopce govoriti o nekakvom jedinstvenom i konacnom Cilju znanosti? Jer, bez postuliranja konacnog i jedinstvenog cilja, diskusija gubi svaki smisao. Pretpostavka da znanost ima neki cilj izgleda trivijalno istinita. Naime, buduci da napredak znanosti predstavlja nepobitnu cinjenicu, i kako je svaki napredak napredak prema necemu, prema nekom cilju, jasno je da i napredak znanosti mora biti napredak prema necemu, napredak prema nekom cilju. Ako kažemo da je znanost u posljednjih tristo godina strahovito napredovala, onda smo samim time rekli da su današnje znanstvene teorije, u nekom smislu, bolje od znanstvenih teorija od prije tristo godina. Medutim, cim smo rekli da su bolje, prešutno, pretpostavili smo da postoji neko mjerilo, neki kriterij na osnovu kojega smo ih vrednovali. Kriteriji napretka u nekoj aktivnosti nije ništa drugo do li isto što i sam cilj te aktivnosti. Logicki nije moguce govoriti o napretku; uspjehu, dostignucu i slicno, ako se ne pretpostavi neki cilj, neka svrha. Dakle, ocito je da znanost ima neki cilj, pitanje je samo koji je to cilj. Osim što bez pretpostavke da znanost ima cilj logicki nije moguce govoriti o napretku znanosti, bez te pretpostavke nije moguce niti govoriti o racionalnosti znanosti. Naime, cak i ako se ne složimo oko toga da je znanost najracionalnija od svih ljudskih aktivnosti, izgleda nemoguce poreci barem to da je ona jest racionalna. Medutim, aktivnost koja nema cilja uopce ne može biti racionalna. Jer, racionalnost nije ništa drugo do li biranje najboljih sredstava za postizanje zadanog cilja. Medutim, neki autori smatraju da je moguce govoriti o napretku znanosti i o racionalnosti znanosti i bez pretpostavke da ona ima neki cilj. Izložimo stavove trojice od njih. Iako su im opci pogledi na znanost razliciti, vezuje ih ideja da znanost nema jedinstvenog krajnjeg cilja Thomas Kuhn kao analogan slucaj navodi Darwinovu teoriju evolucije. Kada je Darwin 1859. objavio “Porijeklo vrsta”, ideja prirodne selekcije više nije predstavljala nikakvu posebnu novost. Medutim, Darwinova teorija je predstavljala herezu utoliko što su: »Cak i tako izvanredno adaptirani organi, kao što su covjekovo oko ili ruka- organi ciji je plan ranije pružao snažne argumente u prilog postojanja vrhovnog majstora i prethodne zamisli – bili proizvod jednog procesa koji se postojano kretao od primitivnih pocetaka, ali ne prema bilo kakvom cilju.«319 Ako nam je vec evolucija bioloških organizama potpuno pojmljiva bez pretpostavke o svrsishodnosti evolucije, zašto nam onda, pita se Kuhn, i evolucija znanstvenih teorija ne bi bila potpuno pojmljiva i bez pretpostavke o cilju znanosti. Arthur Fine smatra da je diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti besmislena prije svega zato što pociva na neodrživoj pretpostavci o postojanju cilja 318 Van Fraassen, Ibid. str. 68,69. 319 T. Kuhn, Struktura naucnih revolucija, Nolit Beograd, 1974. str. 236.

275

znanosti. On kaže: »Ali, osim predanosti filozofskim ucenjima, realizam je povezan s instrumentalizmom necim još bazicnijim – njihovom zajednickom pretpostavkom da je znanost vrsta pothvata koja zahtijeva i / ili dozvoljava generalnu interpretaciju. U tom smislu, realizam i instrumentalizam su u osnovi hermeneuticki stavovi. A to je njihova propast, (…) Teži li znanost istini, ili znanost teži samo empirijskoj adekvatnosti? To je ishodište kontroverze izmedu realizma i instrumentalizma. POS (prirodni ontološki stav) se želi povuci na fundamentalniju razinu i pitati “teži” li uopce znanost. Dakako, to ima smisla u konkretnim slucajevima istraživanja, i konkretni istraživacki timovi sigurno imaju ciljeve i svrhe (izvesti bolji eksperiment, riješiti zaostali problem, sagraditi bolji instrument itd.). Ali samo greška u logici kvantifikatora može od “Oni svi imaju ciljeve.” dovesti do “Postoji cilj kojeg svi oni imaju.” (…) Što onda drugo nego nevaljano rasudivanje može podržati ideju da cjelokupni znanstveni pothvat ima nekakav “cilj”? (…) Mislim da je znanost kao život. Svakodnevno pokazuje mnoštvo mini-ciljeva. Medutim, potraga za opcim ciljem, kao i potraga za smislom života, nije ništa drugo do li pobješnjeli hermeneuticizam.«320 Russell je smatrao da kozmolški argument za postojanje Boga nije valjan zato što iz toga što svaka stvar ima uzrok ne slijedi i to da sve stvari imaju isti uzrok. Fine istim argumentom, optužbom za pogrešku u logici kvantifikatora nastoji oboriti stav da znanost ima jedinstveni i konacni cilj. Iz toga što svaka pojedina epizoda iz znanstvene aktivnosti ima cilj ne slijedi i da sve pojedine epizode iz znanosti imaju isti cilj. Stvar se dodatno komplicira u odnosu parcijalnih teorija i opce znanstvene teorije kao postavljanja jasnog cilja kod Michaela Gardnera. Mi se necemo posebno baviti njegovim stavovima ali možemo navesti neke dijelove njegovog zanimljivog razmišljanja. On smatra da je diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti iz osnove krivo postavljena. Naime, diskutira se oko toga trebali sve znanstvene teorije interpretirati realisticki ili pak sve znanstvene teorije treba interpretirati antirealisticki. Što je po njemu pogrešno. Pravo pitanje nije kako treba interpretirati sve teorije, nego kako treba interpretirati koju pojedinu teoriju. Jer, neke teorije treba shvatiti kao istinite, ili barem kao približno istinite, dok neke druge treba shvatiti kao pogodne instrumente. Dakle, iako Gardner ne dovodi u pitanje sam stav da znanost m i a jedinstveni cilj, on smatra da se diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti ne bi smjela odvijati u terminima jedinstvenog cilja i svrhe. Dakako, da ovakav stav izgleda logicna i razumljiv jer su mnoge teorije koje su, na primjer u pocetku imale više model-instrumentalni karakter, (on daje primjer Plankovog kvanta, ili Galilejeve krivulje horizontalnog hitca) a kasnije dobivaju oblik realisticne teorije, ili pak obrnuto kao što je to, prije navedena pozicija newtonovske klasicne fizike. No, problem je samo prividno sklonjen a ne i riješen jer se neumitno postavljaju pitanja kriterija po kome ce se neka teorija smatrati realisticnom a koja ne, a to opet zavisi od realisticnog odnosno antirealisrtickog stava što opet stvar vraca na pocetak. Kao opravdanje da znanost ima svoj cilj navedimo slijedeci primjer. Krajem 16. i tijekom 17. stoljeca astronomi su postepeno odbacili instrumentalisticki stav prema Kopernikovoj astronomiji, i prihvatili realisticki. Gardner navodi razloge na osnovu kojih je došlo do te promjene. Naime, postojalo je slaganje oko toga koje kriterije astronomska teorija mora zadovoljiti da bi se mogla smatrati pogodnim instrumentom, a koje još da bi se mogla smatrati istinitom. On daje sljedecu listu: 1. zadovoljava zakone fizike, 2. konzistentna je s ostalim navodnim znanjem (na primjer Svetim pismom), 3. konzistentna je sa svim opažajnim podacima, 4. sadrži samo odredene velicine, 5. u stanju je predvidjeti

320 A. Fine, “Unnatural Attitudes: Realist and Instrumentalist Attachments to Scinece”, Mind vol. XCV br.378, 1986, str. 149-179

276

nove cinjenice, 6. ima centralnu hipotezu koju podržava vrlo raznoliko svjedocanstvo, 7. u granicama je mogucnosti ljudske spoznaje. Teoriji koja zadovoljava prva tri uvjeta opravdano je pripisati instrumentalnu vrijednost. Teoriji koja zadovoljava svih sedam uvjeta opravdano je pripisati istinitost. Ako teorija zadovoljava prva tri i neke od ostalih cetiri uvjeta onda je ona sigurno instrumentalno vrijedna i možda istinita. Za ono što se ovdje može reci potpuno je svejedno jesu li navedeni uvjeti valjani ili nisu, je li lista potpuna ili nije. Pretpostavimo, u svrhu argumenta, da je lista idealna u svakom pogledu. Ako prihvatimo stav da je teorija to bolja što zadovoljava više uvjeta, samim time smo na najboljem putu da prihvatimo i stav da znanost ima jedinstveni i konacni cilj. Naime, što reci, zašto je neka teorija bolja ako zadovoljava neki kriterij nego ako ga ne zadovoljava? Cime opravdati postojanje tog kriterija? Jedino dokazivanjem da zadovoljavanje tog kriterija vodi ka krajnjem cilju. Ako prihvatimo stav da je, kada teorija zadovoljava prva tri uvjeta, dalje svejedno zadovoljava li ona i ostale uvjete ili ne, onda smo tim prihvatili instrumentalizam. Ukoliko smatramo da zadovoljavanje ostalih uvjeta ima nužni karakter za teoriju onda smo time prihvatili realisticki stav, stav da istina jest cilj znanosti. Dakako, antirealisti bi osporavali stav da je opravdano smatrati istinitom cak i teoriju koja zadovoljava svih sedam uvjeta ili pak još nekih dodatnih uvjeta. Oni bi tvrdili da teorija jest to bolja što zadovoljava više uvjeta, medutim, tvrdili bi da je teorija to bolja samo u instrumentalnom smislu. I tu pocinje diskusija. Pitanje je jesu li razlozi na osnovu se neke teorije, ili neki njihovi dijelovi, defacto smatraju istinitima dovoljni da racionalno utemelje vjerovanja u istinitost tih teorija ili nisu. Realisti smatraju da ti, ili barem približno ti, razlozi jesu dovoljni da opravdaju vjerovanje u istinitost teorija, dok antirealisti smatraju da niti ti, a niti bilo koji drugi, razlozi nisu dovoljni da opravdaju vjerovanje u istinitost teorije. Stoga nije jasno na osnovu cega Gardner smatra da se, pod pretpostavkom jedinstvenog cilja znanosti, prijelaz od instrumentalistickog na realisticko shvacanje kopernikanske astronomije ne da objasniti. Gardnerov stav nas upozorava samo na to da formulacije tipa “Znanstvenici nastoje dati istinite/instrumentalno pogodne teorije”, ili “Svaku predloženu teoriju treba shvatiti kao pokušaj opisivanja cjelokupne/opažljive stvarnosti” ne predstavljaju najbolji nacin formuliranja teza realizma i antirealizma, da takve formulacije nisu baš sasvim jednoznacne i da nisu sasvim prikladne. Naime, realist svaki prijelaz od instrumentalistickog na realisticki stav, ako je opravdan, vidi kao napredak prema istini – cilju znanosti. Antirealist, pak, svaki takav prijelaz vidi kao neopravdan, kao epistemološku grešku. Realist smatra da su razlozi za vjerovanje da je teorija istinita ujedno i razlozi za vjerovanje da je teorija bolja. Dok antirealist smatra ili da takvih razloga nema, ili da, cak ako ih ima, da oni nisu ujedno i razlozi za vjerovanje da je teorija bolja. Dakle, postojanje razlicitih stupnjeva prihvacanja teorije jest potpuno kompatibilno s realizmom, dok postojanje razlicitih stupnjeva prihvacanja teorije nije kompatibilno s antirealizmom. Ovaj primjer pokazuje jednu hibridnu situaciju, slicno kao prije navedenu Gardnerov tezu o smijeni instrumentalizma i realizma, ali u ovom slucaju prihvacanje u odredenoj situaciju dvije dihotomicne koncepcije, tj. pod odredenim uvjetima realistican odnosno antirealistican stav. Svaki oblik epistemološkog instrumentalizma u pogledu znanstvenih teorija, ukljucujuci i van Fraassenov konstruktivni empirizam zapravo predstavlja kombinaciju zdravorazumskog realizma i antirealizma u filozofiji znanosti. Svaka filozofska pozicija koja predstavlja kombinaciju realizma u pogledu neceg i antirealizma u pogledu necega drugoga mora odrediti granicu do koje je opravdano tvrditi nešto o svijetu, i nakon koja više nije opravdano išta tvrditi o svijetu. Granicu do koje treba biti realist, i od koje na dalje

277

treba biti antirealist. Dakako, nije dovoljno samo uvesti granicu, njeno uvodenje treba i opravdati. Treba dati razloge na osnovu kojih treba zauzeti realisticki stav prema tvrdnjama s jedne strane granice, dok prema tvrdnjama s druge strane granice treba zauzeti antirealisticki stav. Treba pokazati da granica nije odredena proizvoljno, treba pokazati da granica jest epistemološki relevantna. Tako epistemološki instrumentalist u pogledu znanstvenih teorija treba dati razloge na osnovu kojih je opravdano zauzeti realisticki stav prema zdravorazumskim vjerovanjima, odnosno, razloge na osnovu kojih je opravdano zauzeti antirealisticki stav prema znanstvenim vjerovanjima, Treba pokazati zašto instrumentalisticki stav važi samo za znanstvene iskaze. Zašto, na primjer, tvrdnje da je covjek nastao od majmuna, ili da se voda sastoji od vodika i kisika, treba shvatiti instrumentalisticki dok, na primjer, tvrdnje da pada kiša. Ili da Pero stanuje na petom katu treba shvatiti realisticki? Dakle, svatko tko želi dokazati da znanost treba shvatiti antirealisticki, a da zdravorazumsku spoznaju treba shvatiti realisticki dužan je (1) uvesti granicu i (2) opravdati uvodenje te granice. Realizam je tu, dakako, u prednosti – nije potrebno niti uvoditi, niti opravdavati uvodenje bilo kakve granice. Ako bi smo baš htjeli zauzeti antirealisticki stav iskljucivo prema znanosti, onda izgleda prirodno granicu uvesti izmedu znanstvenih i neznanstvenih tvrdnji. Medutim, suvremeni antirealisti granicu uvode izmedu opažljivog i neopažljivog. Oni smatraju da je epistemološki relevantna razlika upravo izmedu onoga što covjek može opaziti i onoga što covjek ne može opaziti. U ovom kratkom razmatranju izmedu antirealizma i realizma u filozofiji znanosti necemo ulaziti u dublju analizu ovakvih stavova koje je najviše zastupa van Fraassen.

13.3. Istina je nedostižna Možda najpoznatiji i najjednostavniji argument protiv stava da znanost otkriva sve više i više istine o svijetu jest argument iz pesimisticke indukcije. Argument ide ovako: sve do sada odbacene znanstvene teorije bile su odbacene zato što se pokazalo da nisu istinite, dakle, za ocekivati je da ce se i za trenutno prihvacene znanstvene teorije pokazati da nisu istinite. Ili: niti jedna znanstvena teorija nije bila prihvacena duže od, recimo, 200 godina, dakle, za ocekivati je da ce i trenutno prihvacene znanstvene teorije biti odbacene u roku od najviše 200 godina.321 Ovim argumentom antirealisti žele dokazati da znanost nikada nece doseci istinu, da je istina jedan nedostižan cilj. Kako je istina nedostižna, tako nema smisla tvrditi da predstavlja cilj znanosti. Kako možemo tvrditi da znanost, kao par excellence racionalna djelatnost, ima za cilj nešto što se uopce ne može postici? Dakle, treba odustati kako od tvrdnje da znanost zahvaca sve više i više istine o svijetu, tako i od tvrdnje da je cilj znanosti istina. Antirealisti smatraju da argument iz pesimisticke indukcije ruši deskriptivnu komponentu znanstvenog realizma (da se znanost približava istini), pa onda samim time i normativnu komponentu (da istina predstavlja cilj znanosti – da znanost treba dostici istinu). Znanstveni realist tvrdi upravo to da je svaka od do sada odbacenih teorija bila definitivno odbacena kada je, i zato što je umjesto nje bila prihvacena druga – istinolikija teorija. Argument iz pesimisticke indukcije uopce ne svjedoci protiv deskriptivnog dijela teza znanstvenog realizma (da znanost, defacto, zahvaca sve više i više istine o svijetu), pa samim time onda ne svjedoci niti protiv normativnog dijela teze znanstvenog realizma – tvrdnje da je istina cilj znanosti. 321 Ovakav stav, na primjer, zauzimaju Newton-Smith.

278

Ako samo “malo” preformuliramo argument, smatraju znanstveni realisti, iz pesimisticke indukcije, on postaje argument iz optimisticke indukcije, i ne samo da svjedoci u prilog tezi znanstvenog realizma, vec upravo predstavlja dobru formulaciju teze znanstvenog realizma. Argument iz optimisticke indukcije bi glasi ovako: sve do sada odbacene znanstvene teorije su bile odbacene zato što su umjesto njih bile prihvacene bolje – istinolikije teorije. Dakle, za ocekivati je da ce i trenutno prihvacene teorije biti odbacene i zamijenjene još boljim teorijama – teorijama koje su još bliže istini. Što znaci, znanost je do sada napredovala u otkrivanju istine o svijetu, pa je za ocekivati da ce to i nastaviti. Ako prihvatimo ovu tvrdnju onda ne možemo zakljuciti ništa drugo nego da je upravo istina ono cemu znanost teži, da je istina cilj znanosti. Kad bi argument iz pesimisticke indukcije bio valjan, onda bi zacijelo pogadao realisticko shvacanje znanosti. Stoga je donekle i razumljivo što ga antirealisti cesto nastoje obnoviti. Tako Larry Laudan navodi impresivnu listu ermpirijskih uspješnih teorija za koje se kasnije ispostavilo da su bile neistinite: » ...teorije o optickom eteru su isto tako imale zaprepašcujuce uspješnih predvidanja. Na primjer Fresnelovo predvidanje svijetle tocke na sredini sjene od okrugle ploce je bile iznenadujuce predvidanje koje se, kada je bilo testirano, pokazalo ispravnim. Ako se to ne racuna kao empirijski uspjeh, ništa se ne racuna (…) Bilo bi teško pronaci srodnu grupu teorija u tom razdoblju koja je bila tako uspješna kao teorije etera; u usporedbi s njima, atomizam devetnaestog stoljeca (na primjer), uistinu referirajuca teorija (prema objašnjenju realista) bio je žalostan promašaj (…) U ovom kontekstu, valja podsjetiti na napomenu velikog teorijskog fizicara J. C. Maxwella da je eter bio bolje potvrden nego bilo koji drugi teoretski entitet u prirodnoj filozofiji (…) Tvrdnja realista da od teorija koje referiraju trebamo ocekivati da budu uspješne, naprosto je neistinita.«322 Navodenjem takvih primjera Laudan želi pokazati da cak niti visoki stupanj istinitosti teorije ne može biti niti nužan, niti dovoljan uvjet empirijske uspješnosti teorije. Da ne postoji ama baš nikakva veza izmedu istinolikosti i empirijske uspješnosti teorija. Cime bi, dakako, realisticki stav prema teorijama bio ozbiljno doveden u pitanje. Medutim, Laudan ne smatra samo da argument iz pesimisticke indukcije ozbiljno dovodi u pitanje realisticki stav prema teorijama. On smatra da argument iz pesimisticke indukcije, samim time što znanstveni realizam cini neplauzibilnim, ujedno i otvara prostor za antirealisticko shvacanje znanosti: buduci da je realizam neprihvatljiv, treba prihvatiti drugu soluciju. Ili, buduci da je diskreditiran stav da istinitost jest cilj znanosti, treba prihvatiti stav da empirijska adekvatnost jest cilj znanosti. Medutim, moramo biti obazrivi u odnosu na Laudanovo gledište. Naime, to da empirijski uspješne teorije nisu istinite, se utvrdilo upravo tako što se utvrdilo da nisu empirijski adekvatne. Teorije, na primjer, optickog etera su se u velikom broju testiranja pokazale kao empirijski uspješne, medutim, podvrgnute novim, razlicitim i oštrijim testovima su se pokazale kao empirijski neuspješne. Prema tome, buduci da je argument iz pesimisticke indukcije u osnovi skepticki argument, on u jednakoj mjeri pogada i realizam i antirealizam u filozofiji znanosti. Kad bi argument bio valjan, onda bi ozbiljno dovodio u pitanje kao stav da je cilj znanosti istinitost, tako i stav da je cilj znanosti empirijska adekvatnost. Argumentom iz pesimisticke indukcije bi se možda moga dokazivati samo potpuni skepticizam u pogledu znanosti, a ni u kom slucaju antirealizam. Stoga argument iz pesimisticke indukcije zapravo predstavlja zajednicku brigu realista i antirealista. Karl Popper je smatrao da najbolji dokaz realizma, stava da znanstvene teorije jesu o tome kakav je svijet, leži upravo u cinjenici da je moguce dokazati da neke znanstvene teorije nisu istinite: »Neke se od naših teorija mogu sudariti sa stvarnošcu: i kada se to 322 L. Laudan, Science and Values, University of California Press, 1984.

279

dogodi znamo da stvarnost postoji; da postoji nešto što nas podsjeca na cinjenicu da naše ideje mogu biti pogrešne. I zbog toga je realist u pravu.«323 Ideja je toliko snažna i jasna da je Popper na njoj izgradio cijelu svoju filozofiju znanosti: iako nikada ne možemo biti sasvim sigurni da naše teorije jesu istinite, barem nekada možemo biti sasvim sigurni da nisu istinite. Stoga bi se Popperovo gledište moglo nazvati “krnji realizam”. Naime, on smatra da uopce ne možemo imati konkluzivne razloge za vjerovanje da je ijedna teorija istinita. Pa ipak, koliko god stav da za neke od naših teorija možemo biti sigurni da nisu istinite izgledao prihvatljiv i neupitno istinit, postoji argument kojim se taj stav može dovesti u pitanje; argument kojim se dokazuje da u principu nije moguce dokazati neistinitost velikog broja znanstvenih teorija. Izgleda da je prvi koji je izložio argument bio Pierre Duhem, 1906. Iako se ne bi moglo tvrditi da je argument ikada bio zaboravljen, može se reci da ga je pedesetih i šezdesetih godina W.V. O. Quine doveo u žižu filozofskih interesa. Stoga se argument cesto naziva Duhem-Quineov argument. Pogledajmo kako ga je izložio sam Duhem: »Fizicar namjerava dokazati netocnost nekog stava. Da bi izveo iz tog stava predvidanje neke pojave, da bi izveo eksperiment koji treba da pokaže da li se ta pojava ostvaruje ili se ne ostvaruje, da bi interpretirao rezultate tog eksperimenta i konstatirao da se predvidena pojava ne ostvaruje, on se ne ogranicuje na to da se služi spornim stavom; takoder upotrebljava cio jedan skup teorija koje on prihvaca bez diskusije. Predvidanje pojave cije ne ostvarivanje treba da prekine raspravu ne proizlazi iz spornog stava uzetog izdvojeno nego iz spornog stava zajedno s tim citavim skupom teorija. Ako se predvidena pojava ne ostvari, nije sporni stav jedini stavljen u pitanje nego citav teorijski splet kojim se fizicar poslužio. Jedina stvar kojoj nas uci eksperiment jest da izmedu svih stavova koji su upotrijebljeni za predvidanje te pojave i za konstatiranje da se ona nije ostvarila postoji najmanje jedna greška; ali gdje leži ta pogreška, to je ono što nam eksperiment ne kaže. Hoce li fizicar izjaviti da je ta pogreška sadržana upravo u stavu što ga je želio opovrgnuti a ne drugdje? U tom slucaju on implicitno prihvaca tocnost svih drugih stavova koji ma se poslužio. Koliko vrijedi njegovo povjerenje, toliko vrijedi njegov zakljucak.«324 Dakle, nije moguce utvrditi istinosnu vrijednost pojedinih hipoteza jer se one nikada ne mogu testirati odvojene od teorijske cjeline u kojoj se nalaze, što naglašava holisticki karakter teorije. Prema tome, ono što se testira, prema ovakvom pristupu, pa onda samim time što se u znanosti prihvaca ili odbacuje nikada nije i nikada ne može biti pojedina hipoteza, vec iskljucivo teorijska cjelina. Stoga se ovo gledište u filozofiji znanosti i naziva holizam, od grckog holos, što znaci cjelina. Dakako, postavlja se pitanje koja to cjelina predstavlja ono što se testira, pa prema tome, i prihvaca ili odbacuje. Quine, vidjeli smo, smatra da je to cjelokupna znanost, Kuhn smatra da je to paradigma. Lakatos smatra da je to istraživacki program. Laudan smatra da je to istraživacka tradicija. Duhem, vidjeli smo, smatra da je to teorija. Ipak, ako i ima nekakvih važnijih razlika izmedu navedenih autora, svi oni dijele u osnovi istu ideju. Možemo reci da argument koji koriste Duhem - Quine u najvecem broju slucajeva izvršio negativan utjecaj. Ustvari, neki autori smatraju da su oni omogucili prodor iracionalizma u znanosti. Pokušajmo djelomicno i ukratko ukazati na neke od problema prihvacanja ovakvog holistickog stava i navedenog argumenta. Vidjeli smo da je argument, prije svega, usmjeren protiv tvrdnje da cinjenica kako neka hipoteza nije u skladu s relevantnim svjedocanstvom predstavlja dovoljan razlog za odbacivanje te hipoteze. Duhem želi pokazati kako “u fizici nije moguc krucijalni 323 K. Popper, Conjectures and Refutations, London, Routledge, 1989, str. 17. 324 P. Duhem, “Fizikalna teorija i eksperiment”, u N. Sesardic 1984. Filozofija nauke Nolit, Beograd, str 61.

280

eksperiment”. Poanta argumenta je u tome što ako baš hocemo zadržati tu i tu od, na primjer, pet hipoteza iz sustava koji nije u skladu sa opažanjima, smijemo je zadržati. I to tako što cemo ostale cetiri hipoteze odbacivati ili modificirati sve dok cijeli sustav ne dovedemo u sklad s relevantnim svjedocanstvom. Kad je jednom cijeli sustav u skladu s relevantnim svjedocanstvom, onda je i ona hipoteza koju smo htjeli zadržati došla u sklad s relevantnim svjedocanstvom. Što zapravo znaci da je bilo koju hipotezu uvijek moguce dovesti u sklad s opažanjima ili, što bi se svelo na isto, da negativno svjedocanstvo za neku hipotezu nikada ne predstavlja dovoljan razlog za odbacivanje te hipoteze. Tako Quine tvrdi da: »Bilo koji iskaz može biti smatran istinitim u svim okolnostima, ako izvršimo dovoljno drasticna podešavanja drugdje u sistemu. Cak se i iskaz koji je vrlo blizu periferije (iskustva, opažanja) može smatrati istinitim suoceni s okvirnim iskustvom, ako se pozovemo na halucinaciju ili popravimo odredene iskaze koji pripadaju vrsti zvanoj logicki zakoni. Obrnuto, na isti nacin, nijedan iskaz nije imun na prepravke. Predložen je cak i prepravak logickog zakona iskljucene sredine kao sredstvo pojednostavljivanja kvantne mehanike; i kakva je u principu razlika izmedu takvog jednog pomicanja i pomicanja kojim je Kepler nadomjestio Ptolomeja, ili Einstein Newtona ili Darwin Aristotela?«325 Kontraintuitivni i prilicno sumnjivi zakljucak da je bilo koju hipotezu moguce dovesti u sklad s opažanjima I. Lakatos proglašava metodološkim otkricem. Objašnjavajuci razliku izmedu “naivnog i sofisticiranog falsifikacionizma” on kaže kako prije svega moramo imati na umu »konvencionalisticko metodološko otkrice da nikakav erksperimentalni rezultat ne može ubiti teoriju : bilo koja teorija može biti spašena od slucajeva koji svjedoce protiv nje bilo nekim pomocnim hipotezama, bilo prikladnom reinterpretacijom njenih termina.«326 On smatra da se svaki istraživacki program u znanosti sastoji od “cvrste jezgre” i “zaštitnog pojasa”. Cvrstu jezgru cine one hipoteze od kojih, u slucaju neslaganja s opažanjima, ne odustajemo vec ih dovodimo u sklad s opažanjima tako što mijenjamo ili modificiramo one hipoteze koje cine zaštitni pojas. Ovaj opis istraživackih programa u znanosti pretendira i na deskriptivnu i na normativnu valjanost. Lakatos hoce reci i da znanost tako funkcionira i da ona tako treba da funkcionira. Možda nije niti potrebno napominjati kako holizam ozbiljno dovodi u pitanju znanstveni realizam. Kako uopce možemo tvrditi da je cilj znanosti istiniti opis svijeta, i da su prihvacene znanstvene teorije barem istinoliki opisi svijeta, kada se bilo koji opis svijeta može dovesti u sklad s opažanjima, i kada nemamo na osnovu cega tvrditi koji je od više razlicitih opisa svijeta istinit ili istinolikiji, ako je neistinit ili manje istinolik? Isto bi tako onda bilo moguce pokazati kako se bilo koji opis svijeta može dovesti u nesklad s opažanjima. To onda zapravo znaci da je stav kako znanstvene teorije istinito opisuju svijet lišen ikakvog smisla. Stoga možemo zakljuciti da je svatko tko brani realizam u filozofiji znanosti obavezan barem pokušati pokazati kako su holisticki zakljucci neprihvatljivi. Osnovu holizma, vidjeli smo, predstavlja tvrdnja da nije moguce imati ikakvo svjedocanstvo o pojedinim hipotezama, vec samo o, vecim ili manjim, sustavima hipoteza. Holisti žele reci da u situaciji kao što je slijedeca : (H1 & H2 & H3 & H4 & H5 ) ?

O

obistinjavanje predvidanja O koje slijedi iz sustava od pet hipoteza potvrduje svih pet hipoteza. Neobistinjavanje predvidanja O dovodi u pitanje svih pet hipoteza. Štoviše, ishod testiranja bi trebao u jednakoj mjeri važiti za sve hipoteze iz sustava. Odgovornost za

325 W.V.O. Quine, “Dvije dogme empirizma”, u Mišcevic i Potrc, 1987. 326 I. Lakatos, “Falsifoication and the Methodology of Sceintific Research Programmes”, u Kourany 1987, str 82.

281

empirijsku uspješnost ili neuspješnost treba naprosto ravnomjerno pripisati clanovima kompleksa. Holisti svoju doktrinu grade na premisi da se hipoteze u razvijenim znanostima kao što je fizika nikada ne mogu testirati odvojeno od pozadinskog znanja, pomocnih hipoteza, dodatnih pretpostavki ili slicno. Sama ta tvrdnja izgleda trivijalno istinita. Doista nije jasno kako bi hipoteze o nastanku svemira ili o subatomarnim procesima, odvojene od ostalih hipoteza, uopce mogle imati logicke posljedice koje bi nam nešto govorile o opažljivom dijelu svijeta. Premisa holistickog argumenta nije sporna. Medutim, ono što jest sporno jest konkluzija koju holisti izvode iz te premise. Konkluzija njihovog argumenta jeste tvrdnja da se niti jedna hipoteza ne može opovrci iskustvom. Koliko god premisa argumenta izgleda prihvatljiva, toliko konkluzija izgleda neprihvatljiva. Popper, govoreci o stavovima samog Duhema, tvrdi da u premisi holistickog argumenta nema nicega što bi krucijalni eksperiment cili logicki nemogucim: » ... /holisticka/ kritika previda cinjenicu da ako uzmemo svaku od dviju teorija (medu kojima krucijalni eksperiment treba odluciti) zajedno sa svim tim pozadinskim znanjem, kao što i moramo, onda odlucujemo izmedu dva sistema koji se razlikuju samo po dvjema teorijama o kojima se radi.«327 Daleko najvecu kritiku holizma predstavlja djelo Clarka Glymoura i kao ilustraciju, ne ulazeci u dublju analizu, navedimo neke njegove stavove: »Astronomik u sedamnaestom stoljecu su bili u stanju potvrditi Keplerov prvi zakon samo upotrebljavajuci njegov drugi, i bili su u stanju potvrditi njegov drugi samo upotrebljavajuci njegov prvi. Razumljivo, bilo je znacajnih neslaganja i nesigurnosti oko toga jesu li ta dva zakona valjani, ili su greške u jednome kompenzirane greškama u drugome. Sve dok pronalaskom mikrometra i Flamsteedovim motrenjima Jupitera i njegovih satelita, kasno u sedamnaestom stoljecu, Keplerov drugi zakon nije potvrden bez ikakvih pretpostavki o putanjama planeta. Sumnjam da je ovaj primjer jedinstven; upravo suprotno: izgleda mi nevjerojatno da se razvoj i testiranje bilo koje kompleksne moderne u fizici ili u kemiji može shvatiti bez uvažavanja nacina na koji razlicitost svjedocanstva služi odvajanju hipoteza. (str.41) (…) Cak i u okvirima jedne teorije, znanstvenici cesto tvrde da neki eksperiment ili motrenje svjedoci o jednoj od hipoteza, ali ne i o ostalima. Kada znanstvenici odbacuju prethodno prihvacene teorije cesto odbacuju samo neke njihove dijelove, dok zadržavaju druge. Kepler je odbacio mnoge detalje kopernikanske astronomije dok je prihvatio dnevnu rotaciju Zemlje, kretanja planeta oko Sunca u zatvorenim koncentricnim putanjama, i mnoge druge. Newton je odbacio Keplerova objašnjenja iako je prihvatio Keplerove zakone – štoviše, bio je spreman prihvatiti samo dva Keplerova zakona kao propozicije koje mogu poslužiti kao svjedocanstvo za dinamicku teoriju, smatrao je daje Keplerov prvi zakon nedovoljno potvrden bez dinamickog dokaza. Atomisti u devetnaestom stoljecu su odbacili Daltonovo pravilo za utvrdivanje atomskih težina dok su prihvatili njegove zakone konacnih i višestrukih omjera i aspekte njegovog shvacanja atoma.«328 Jedan od najzanimljivijih rezultata njegove analize jest sljedeci: ptolomejska i kopernikanska astronomija su sadržavale i mnogo istih hipoteza. Jedna od njih je i, ugrubo receno, da što je neka planeta udaljenija od tocke oko koje kruži, to joj je potrebno više vremena dok napravi jedan krug. Iako je ta hipoteza cinila dio jedne i druge astronomije, u ptolomejskoj astronomiji je ona bila naprosto pretpostavljena, nije bila i potvrdena. Medutim, u kopernikanskoj astronomiji je ona i bila potvrdena, naime, bila je izracunljiva na odnosu drugih hipoteza koje su bile nezavisno potvrdene.

327 K. Popper, Ibid. Str.12. 328 C. Glymour, Theory and Evidence, Princeton, Princeton University Press, 1980, str. 46.

282

13.4. Istina je dostižna Ka jedan od argumenata koju koriste realisti za potvrdu o mogucnosti dostizanja istine u znanosti jeste odnos uspješnosti i istinitosti. Tako klasicni pragmatizam pretpostavlja da je veza izmedu uspješnosti i istinitosti na pojmovnoj razini stvar sinonima, tj. da oni nisu ništa do identiteti. Tvrdnja: “Sva ona i samo ona vjerovanja koja su uspješna ujedno su istinita”, je istinita na osnovu znacenja pojmova “uspješno” i “istinito”. Uspješno i istinito naprosto znace jedno te isto. Koje bi to neistinito vjerovanje moglo voditi uspjehu i koje bi to istinito vjerovanje moglo dovesti do neuspjeha. Uspješnost jest kriterij istinitosti. Medutim, izgleda da je ona i više od toga, izgleda da uspješnost nije ništa drugo do li sama istinitost. Kada tvrdimo da neko vjerovanje predstavlja pouzdanu osnovu za uspješno ponašanje, naprosto nema smisla uz to još tvrditi da je to vjerovanje i istinito. Time što nekom vjerovanju, uz uspješnost, pripisujemo i istinitost nismo rekli ništa novo, ništa više o tom vjerovanju. Tako se William James retoricki pita u cemu bi se sastojala eventualna razlika izmedu uspješnosti i istinitosti: »Pretpostavimo da je neka ideja ili vjerovanje istinito, kakvu bi to konkretnu razliku cinilo u bilo cijem stvarnom životu? Kako ce ta istina ostvarena? Koja ce to iskustva biti razlicita od onih koja bi se dogodila kada bi vjerovanje bilo neistinito? Ukratko, što je vrijednost (cash-value) vjerovanja u eksperimentalnim terminima?«329 Ideja da su uspješnost i istinitost jedno te isto nije se godinama izgubilo na privlacnosti. Iako je danas nitko ne zastupa u tako direktnom obliku, mnogi i dalje u njoj nalaze samo inspiraciju. Medutim, s druge strane, niti problemi s kojima je suocena nisu izgubili na snazi. Možda osnovni problem vezan uz identifikaciju uspješnosti i istinitosti jeste pitanje pogrešivosti. Naime, ako je neko vjerovanje samim time što je uspješno ujedno i istinito, onda je u principu iskljucena mogucnost da je ono, iako uspješno, ipak neistinito. Ako je neko vjerovanje uspješno, onda više naprosto nema smisla pitati jeli ono istinito ili nije, ili ako je neko vjerovanje uspješno, onda više nema smisla pitati je li svijet doista takav kao što to vjerovanje kaže da jest ili nije takav. Medutim, izgleda da nije tako, jer kao da i uspješna vjerovanja mogu biti neistinita. Zato, Bertrand Russell komentira Jamesovo identificiranje uspješnosti i istinitosti slijedecim rijecima: »Dakle, vjerovanje da drugi ljudi postoje jest, pragmaticki, istinito vjerovanje. Ali, ako me muci solipsizam, onda spoznaja da je vjerovanje u postojanje drugih ljudi istinito u pragmatickom smislu nije dovoljna da odagna moj osjecaj osamljenosti: samo uvidanje da cu podbacivanjem solipsizma bit na dobiti nije dovoljno da me prisili da ga odbacim.«330 Tako bi se eventualno dokazivanje da su naša vjerovanja u svijetu istinita pozivanjem ne pragmaticki pojam istine zapravo svelo na jeftini trik: dokazali smo da su sa uspješna vjerovanja naprosto tako što smo redefinirali pojam istine. Medutim, to nije ono što smo htjeli dobiti. Ono što smo htjeli dobiti jest garancija da svijet jest onakav kao što nam naša vjerovanja o njemu kažu da jest. Redefiniranje pojma istine nam uopce ne pruža takvu garanciju. Suvremeni neopragmatizam postavlja stvar drugacije s tvrdnjom da ne postoji nikakva znacajna veza izmedu uspješnosti i istinitosti. Ovaj stav se u suvremenoj literaturi brani na dva nacina. Prvi, nacin tvrdi se da uspješnost ne predstavlja nit nužan niti dovoljan uvjet za istinitost. Drugi nacin, tvrdi se da istinitost vjerovanja uopce ne ulazi u objašnjenje uspješnog djelovanja. Onda se, na osnovu bilo prvoga, bilo drugoga nacina, dokazuje da istinitost uopce nije potrebna. Ono što je potrebno jest, dakako, uspješnost. Dakle, istinitost 329 W. James, PRAGMATISM and four essays from The Meaning of Truth, Cleveland, A Meridian Book, 1965. 330 B. Russelll, Philosophical Essays, London, Allen & Unwin, 1976, str. 22

283

tako ne bi bila nedostižna nespoznatljiva, kontradiktorna ili nešto slicno, nego naprosto nepotrebna. Ne tvrdi se da bi bilo poželjno imati sigurno istinita vjerovanja, ali da ih, nažalost, nije moguce imati. Vec kad je svejedno jesu li vjerovanja istinita ili nisu. Pozivanjem na istinitost vjerovanja u objašnjavanju uspješnosti ponašanja možda na prvi pogled može izgledati doista suvišno. Može nam se uciniti da time što smo rekli da je necije ponašanje bilo uspješno zato što je ima istinita vjerovanja zapravo nismo rekli ništa, da smo izrekli praznu istinu. Medutim, objašnjenje nam može izgledati prazno upravo zbog toga što je u zdravom razumu toliko duboko ukorijenjena ideja da su istinitost i uspješnost u vezi da nam ta veza izgleda trivijalna. Možda bi mogli reci da je vec jasno što se, ako se prihvati neopragmatizam, može reci o odnosu uspješnosti istinitost suvremenih znanstvenih teorija. Ne postoji nikakva veza izmedu njihove uspješnosti i njihove istinitosti. Cak i kad bi teorije bile istinite, njihova uspješnost ne bi predstavljala razlog na osnovu kojega bismo imali pravo zakljuciti na njihovu istinitost. Možda i postoji nešto što suvremene znanstvene teorije cini uspješnima, medutim, to sigurno nije njihova eventualna istinitost. Za uspješnost suvremenih znanstvenih teorija je potpuno svejedno jesu li istinite ili nisu. Da zakljucimo. S jedne strane, na primjeru klasicnog pragmatizma smo vidjeli da kad bi poistovjetili uspješnost i istinitost, da nam onda uspješnost suvremenih znanstvenih teorija ne bi predstavljalo nikakvu granicu da svijet doista jest takav kao što nam suvremene znanstvene teorije kažu da jest. S druge strane, na primjeru suvremenog neopragmatizma smo vidjeli da kad bi istinitost odvojili od uspješnosti i proglasili je irelevantnom za uspješnost, da onda iz sve uspješnosti suvremenih znanstvenih teorija ne bismo mogli ništa zakljuciti o tome kakav je svijet. Cak bi samu istinitost bilo uputno odbaciti kao nepotrebnu. Stoga, da bi uspješnost znanosti uopce mogla predstavljati ikakvu osnovu za tvrdenje da je svijet doista onakav kao što suvremene znanstvene teorije kažu da jest, veza izmedu uspješnosti i istinitosti mora postojati a ne smije biti pojmovna. Veza mora biti takva da istinitost teorije predstavlja dovoljan uvjet za njenu uspješnost, a da a njena uspješnost bude skoro dovoljan uvjet za njenu istinitost, Da uspješnost teorije bude dobra, ali ne i dovoljna, razlog za vjerovanje da je svijet doista takav kao što teorija kaže da jest. Jer, kad bi uspješnost bila i dovoljan uvjet za istinitost, onda bi važila ekvivalencija pa ni veza bila pojmovna. Obratimo pozornost u daljnjem tekstu na regresivni skepticizam. Možemo tvrditi da su svi skepticki argumenti zasnovani na odbacivanju abdukcije (zakljucivanja na osnovu posljedice). Prvi korak u skeptickim argumentima jest da se onoga tko tvrdi da nešto zna dovede u situaciju da tvrdi da to što zna zna na osnovu neceg drugog. Drugi korak jest tvrdnja da to drugo nije dovoljna osnova za prihvacanje prvoga. Na osnovu cega se onda zakljucuje da on zapravo ne zna to što tvrdi da zna. Na primjer, vjerujem da je ispred mene stol. Na osnovu cega to vjerujem? Na osnovu toga što imam predodžbu stola, pa onda zakljucujem da se ispred mene nalazi stvarni stol koji je uzrok moje predodžbe stola. Medutim, moja predodžba stola nije dovoljan razlog za prihvacanje vjerovanja da se ispred mene nalazi stol. Jer, nije nužno da je upravo stvarni stol uzrok predodžbe stola; stvarni stol može, ali i ne mora, biti uzrok moje predodžbe stola. Uvijek ostaje otvorena mogucnost da je nešto drugo stvarni uzrok moje predodžbe stola, ako moja predodžba stola ima uopce bilo kakav uzorak; san, delirijum tremens, zli demon, znanstvenik koji moj mozak drži u tegli itd. Dakle, prema skeptiku, svaki put kada s predodžbe stola (posljedice) zakljucujemo na postojanje stvarnog stola (uzroka), cinimo logicku grešku afirmacije konzekvenca. Isto što važi za stvarne stolove važi i za sve druge stvarne objekte u svijetu. Prema tome, trebamo se suzdržati od tvrdnji o vanjskom svijetu, jer, do tvrdnji o vanjskom svijetu možemo doci iskljucivo zakljucivanjem iz naših predodžbi o vanjskom svijetu, a takvo (abduktivno) zakljucivanje je logicki pogrešno.

284

Nakon cega na raspolaganju ostaju dvije mogucnosti, jaca i slabija. Slabija jest tvrditi da postoji mogucnost da objekti u vanjskom svijetu nisu takvi kao što mi vjerujemo da jesu, da nikada necemo biti sigurni da oni jesu takvi kao što nam izgledaju. Jaca jest tvrditi da postoji mogucnost da objekti u vanjskom svijetu uopce ne postoje, da nikada necemo bit sigurni da li uopce išta postoji izvan naših glava. Zadržimo se na problemu skepticizma u pogledu tudih umova. Bihejvioristicki pristup psihologiji je nastao kao reakcija na introspektivni pristup. I tu je odbacivanje abdukcije odigralo svoju ulogu: što bi trebao biti objekt psihologije – (neopažljiva) stanja duše o kojima zakljucujemo na osnovu (opažljivog) ponašanja osobe, ili, samoopažljivo ponašanje osobe? Bihejvioristi su smatrali da objektu psihologije nisu neopažljiva stanja duše o kojima navodno možemo zakljucivati na osnovu opažljivog ponašanja osoba, vec samo ta opažljiva ponašanja osoba. Treba odbaciti crne kutije, a crne kutije su sve ono što se nalazi izmedu podražaja i reakcije. U filozofiji je ovo pitanje poznato kao “other mind problem” – problem tudih umova. Problem je u tome što s opažljivog ponašanja drugih osoba zakljucujemo na opstojanje neopažljivih uzroka ponašanja drugih osoba – njihovih umova, a takvo (abduktivno) zakljucivanje je, navodno, neopravdano. Dakle, nemamo dovoljnog razloga za tvrdnju da i druge osobe imaju um pa i / ili dušu. Zadržimo se na još jednom fenomenu koji bi nam mogao govoriti u prilog realizma ili pak antirealizma u pogledu spoznaje vanjskog svijeta, at o je princip zajednickog uzroka. U filozofiji znanosti se na osnovu istog principa dokazuje istinitost znanstvenih teorija koje govore o neopažljivom. Izgleda da je francuski fizicar Jean Perrin bio prvi koji je dokazivao istinitost atomistike eksplicite se pozivajuci na princip zajednickog uzroka: »Utvrdili smo na nacin za koji se za cijelo može reci da je nesumnjiv postojanjem molekula i atoma. Snaga našeg dokazivanja leži u tome što se osobine ili pojave, koliko god je moguce korjenitije razlicite, ne samo objašnjavaju ako postoje molekule i atomi (kao je to slucaj kod zakona kemijskog spajanja) vec što sve namecu upravo istu vrijednost za mase tih raznih zrnaca. Tako upravo - viskozitet plinova; vertikalan raspodjela emulzije; aktivnost translacionog Brownog kretanja; aktivnost rotacionog Brownovog kretanja; kolebanje gustoce u koncentriranoj emulziji; brzina difuzije rastvorenih materija; spektar izotermskog zracenja; plavetnilo neba i rasipanje svjetlosti na plinovima; diskontinuitet naelektriziranja; izmjerena debljina listica tekuceg ili krutog kristala; najzad (kako cemo uskoro vidjeti), odbrojavanje (alfa) projektila koji zaustavljeni obrazuju poznatu masu helija ili oslobadaju izmjerenu kolicinu topline – namecu svi za Avogadroov broj N vrijednost obuhvacenu u intervalu što sve više i više konvergira k vrijednosti 61 1022 , koja je opce usvojena. Covjek se divi pred cudom toliko tocnih slaganja, iako se pošlo od toliko razlicitih pojava. Prije svega, cinjenica što se nalazi ista vrijednost kod svake metode, kad se mijenjaju koliko god je moguce uvjeti njene primjene, zatim narocito što se brojevi tako dobiveni toliko raznim putovima podudaraju, da je realnosti molekula vjerojatnocu koja je vrlo bliska i samoj izvjesnosti.«331 Poanta dokaza je u tome što je broj molekula u molu materije utvrden na 11 razlicitih, nezavisnih nacina, i svaki od tih nacina je da približno isti rezultat. Kada rezultat ne bi bio istinit, kad mol materije ne bi doista sadržavao upravo toliko molekula, cinjenica da se na 11 razlicitih nacina došlo do istog rezultata bi bila potpuno neshvatljiv. Protiv principa zajednickog uzroka antirealizam ima opet svoj odgovor kao što je to slucaj van Fraassenom. Vidjeli smo kako princip zajednickog uzrok predstavlja vrlo jak argument za znanstveni realizam, za tezu da svijet doista jest takav kakvim ga naše 331 J. Perrin, Atomi, Beograd DIZ Jugoslavije, 1946, str 51, 2

285

znanstvene teorije opisuju. Da vidimo sada kako van Fraassen pokušava oboriti taj argument. On prvo realizam interpretira kao poziciju prema kojoj znanost mora pronaci zajednicki uzrok svakoj uocenoj koincidenciji. ( Pri tome se poziva na Reichenbachove stavove o principu zajednickog uzroka.) Dakle, ako znanost to ne može postici, onda treba odbaciti realizam: »Ako je taj princip postavljen kao zahtjev na naše objašnjenje što sve postoji u svijetu, onda smo prinudeni da postuliramo postojanje neopažljivih dogadaja i procesa. Toliko dugo dok nema opceg zahtjeva za zajednickim uzrokom svake znacajne pravilnost i korelacije, nema niti argumenta za realizam. Ima samo objašnjenja zašto postuliranje objašnjavalackih neopažljivih mehanizama, kada je ono moguce, zadovoljava um. (…) U svakom slucaju slabljenje principa na razlicite nacine (a sigurno mora biti oslabljen da bi bio prihvatljiv u bilo kojem smislu) oduzima snagu realistickim argumentima. Jer svako slabljenje jest pristanak da se neka vrsta “kozmicke koincidencije” ostavi neobjašnjenom. Ali to znaci dopustiti održivost nominalisticko empiristickog gledišta, jer zahtjev za objašnjenjem tada prestaje biti znanstvenim “kategoricki imperativ”«.332 Zatim tvrdi kako u znanosti postoji velik broj slucajeva u kojima zajednicki uzrok niti pronaden, niti ga je uopce moguce pronaci. Na primjer: » … one vrste ne-klasicnih korelacija koje razlikuju kvantnu mehaniku od klasicne fizike. (…) osim toga, smatram da se korelacija dovoljno slicna (Bellovom paradoksu) da opovrgne princip zajednickog uzroka mora pojaviti u skoro svakoj dovoljno složenoj indeterministickoj teoriji«.333 Na osnovu cega na koncu zakljucuje da je princip zajednickog uzroka prihvatljiv samo ako se radi o zajednickom opažljivom uzroku razlicitih opažljivh pojava, dok isti princip u slucajevima kada se radi zajednickim neopažljivim uzorku treba odbaciti: »Kao teorijska direktiva, ili kao prakticka maksima, princip zajednickog uzroka može biti vrlo operativan ali ne kao zahtjev za objašnjenjem koji bi proizvodio metafizicku prtljagu skrivenih parametara koja ne donose novi empirijski sadržaj.«334 Mi se u ovom razmatranju necemo više baviti problemom zajednickog uzroka koji se realizmu pojavljuje kao dostatan primjer dostizanja istine u znanosti, dok, kao što smo vidjeli, za antirealiste on nema snagu argumenta tog tipa. U daljnjem dijelu razmatranja obratimo pozornost na problem “objašnjenja” u znanosti. Antirealisti smatraju da je empirijska adekvatnost (cuvanje fenomena) dovoljan uvjet za prihvacanje znanstvene teorije. Medutim, izgleda da empirijska adekvatnost teorije nije dovoljan uvjet za prihvacanje teorije. Jer, znanstvena teorija, osim što treba opisivati pojave, treba te pojave i objašnjavati. Dakle, nije dovoljno da nam teorija kaže da je to tako, nego nam treba reci i zašto je to tako. A velik broj opažljivih pravilnosti u prirodi se objašnjava upravo neopažljivim pravilnostima u prirodi, pravilnostima koje vladaju medu neopažljivim entitetima. Tako Jan Perrin kaže: »Ako proucavamo neki stroj, mi se ne ogranicavamo na razmišljanje o vidljivim dijelovima, koji medutim jedini za nas stvarno postoje, sve dok ne budemo u stanju rasklopiti stroj. Mi, doduše, promatramo što bolje možemo te vidljive dijelove, ali tražimo isto tako i da naslutimo kakvi mehanizmi, kakvi skriveni organi objašnjavaju kretanja što ih opažamo. Naslutiti tako postojanje ili osobine predmeta što su još uvijek van neposrednog dosega naše spoznaje, objasniti složeno vidljivo prostim nevidljivim, eto to je onaj oblik intuitivne inteligencije kojoj, zahvaljujuci ljudima kao što Dalton i Boltzmann, dugujemo Atomistiku, cije izlaganje daje ova knjiga.«335

332 333 334 335

286

Van Frasseen B, The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980, str. 1. Van Fraassen, Ibid. str. 8, 9 Ibid. str. 1. J. Perrin. Ibid. str 10.

Srž realistickog argumenta iz objašnjenja je potpuno jasna. Ako prihvatimo neko objašnjenje koje se poziva na pravilnosti medu neopažljivim entitetima, onda smo prihvatili i postojanje tih neopažljivih entiteta. Možemo smatrati da je ovaj argument dovoljno jak i skoro neoboriv, koji definitivno presuduje u korist znanstvenog realizma. Naime, ako prihvatimo neku teoriju, onda smo prihvatili i objašnjenja koja ona nudi, onda smo, u slucajevima kada se objašnjenje poziva na postojanje nekih neopažljivih entiteta, prihvatili i postojanje tih neopažljivih entiteta. Što znaci da neku znanstvenu teoriju zapravo nismo prihvatili ako vjerujemo da je ona samo empirijski adekvatna, neku znanstvenu teoriju smo uistinu prihvatili samo ako vjerujemo da je ona doslovce istinita – da istinito opisuje svijet. Možemo to ilustrirati na sljedeci nacin; cinjenice da se, na primjer, metali tope gada se zagrijavaju i ponovno skrucuju kad se hlade, da tekucine hlape kad se zagrijavaju i da se ponovno vracaju u tekuce stanje kad se hlade itd. Predstavljaju tipicne primjere fenomenoloških zakona – opažljivih pravilnosti u prirodi. No, nas ne zanima samo da li je to tako ili nije, vec nas zanima i zašto je to tako. Tražimo i objašnjenje tih fenomenoloških zakona. A ti se fenomenološki zakoni objašnjavaju teorijskim zakonima koji naprosto vrve opisima neopažljivih entiteta – molekula i atoma. Kako možemo tvrditi da smo prihvatili ta objašnjenja ako ne vjerujemo da postoje molekule i atomi, i da imaju upravo ta svojstva za koje nam teorija tvrdi da ih imaju? Ako smo prihvatili, na primjer, objašnjenje da se olovo topi na 327ºC zato što na toj temperaturi slabe veze izmedu atoma olova, onda smo prihvatili i tvrdnju da postoje molekule od kojih se sastoji olovo i da na toj temperaturu slabe veze izmedu molekula. Antirealisti smatraju da je moguce zadržati objašnjenje, a ujedno i teoriju proglasiti i fikcijom. Znanstvene teorije bi tako bile heuristicka sredstva koja je opravdano koristiti dok nas ne dovedu do objašnjenja, predvidanja, taksonomija, itd., medutim, kad su ti ciljevi do kojih nam je stalo jednom ispunjeni, onda više nije opravdano i dalje u teoriju vjerovati kao istinitu. Sredstvo koje nas je dovelo do cilja, kad nas je jednom dovelo, treba odbaciti. Prema tome cinjenica da teorije objašnjavaju, cak i pozivanjem na opažljivu stvarnost, ne bi nas obavezivala na realisticki stav prema znanstvenim teorijama. Taj stav vrlo je lijepo izložio W.F. Sellars: »Cesto se tvrdi da teorija može biti dobra teorija, a da ipak bude u principu suvišna. (Ne suvišna; u principu suvišna.) (…) Ideja je, ukratko, da stvarna vrijednost (the cash value) u svakom trenutku razvijanja teorije jest skup propozicija o domeni opažljivog poznat kao opažajne posljedice teorije, i da jednom kada odvojimo heuristicku ili “pragmaticku” ulogu teorije od uloge teorije u objašnjenju, vidimo da bi opažajne posljedice idealno uspješne teorije služile svime znanstvenim svrhama same teorije. Kad bi smo znali da su ovakve teorije u principu suvišne, onda bismo bili skloni reci da stvarno ne postoje takve stvari kao što su molekule, pa cak odbaciti naviku govorenja o teorijskim izrazima u semantickim i kvazi-semantickim terminima.«336 Tvrdnja da je svaku opažljivu stvar u principu moguce dijeliti na sve manje i manje dijelove sve dok dijelovi više ne budu toliko mali da ih više nije moguce vidjeti golim okom izgleda trivijalno istinita. Svaka opažljiva stvar se sastoji od nekakvih neopažljivih dijelova. I realisti i antirelisti prihvacaju tu tvrdnju. Nitko ne tvrdi da ako nešto ne možemo vidjeti, da to onda niti ne postoji. Diskusija je oko toga je li ili nije relevantno od kakvih se neopažljivih dijelova sastoje opažljive stvari. Realist smatra da je za objašnjenja tipa “ta i ta opažljiva stvar se ponaša tako i tako zato što se sastoji od tih i tih neopažljivih dijelova koji stoje u takvim i takvim odnosima i ponašaju se t ako i tako” relevantno jesu li neopažljivi dijelovi stvarno takvi kao što teorija kaže da jesu, dok antirealist smatra da to nije relevantno. Sellarsov argument nam kaže da kada objašnjavamo ponašanje neke opažljive 336 W.F. Sellars, Science, Perception and Reality, London, Routledge, 1963. str. 18.

287

stvari onda zapravo tvrdimo dvije stvari. Prvo, da ta i ta opažljiva stvar jest sastavljena od ti i tih neopažljivih dijelova koji stoje u takvim i takvim medusobnim odnosima. Teorijsku identifikaciju ne smatramo kao odnos izmedu termina, vec kao odnos izmedu opažljive cjeline i neopažljivih dijelova od kojih se ta cjelina sastoji. (Voda jest ono što ima molekularnu strukturu H2 O. Toplina jest molekularno gibanje.) Drugo, tvrdimo da se ta i ta opažljiva stvar ponaša tako i tako zato što se neopažljivi dijelovi od kojih se ona sastoji ponašaju tako i tako. Da se neopažljvi dijelovi opažljivih stvari (teorijski entiteti) ponašaju u skladu s teorijskim zakonima. Dakle, ako prihvacamo objašnjenje, onda samim time prihvacamo i obje komponente objašnjenja. Možda nije suvišno napomenuti da realisticko shvacanje znanstvene teorije nije isto što i tvrdenje da se znanstvene teorije istinite. Jer, zauzeti realisticki stav prema teorijama ne znaci skrivati strah od greške. Naime, ako netko kaže da se ta i ta opažljiva stvar ne sastoji baš od takvih i takvih neopažljivh dijelova kako teorija kaže da se sastoji, ili, da ne možemo biti sigurni da se ta i ta opažljiva stvar sastoji baš od takvih i takvih neopažljivih dijelova, on nije samim time antirealist. U prvom slucaju on tvrdi da teorija nije istinita, dok u drugom slucaju tvrdi da ne možemo biti sigurni da je teorija istinita. Da objašnjenje ne možemo prihvatiti zato što nije istinito, ili, da objašnjenje ne možemo prihvatiti zato što nemamo dovoljnih razloga da vjerujemo da je teorija istinita. Antirealist, naime, ne tvrdi da se ta i ta opažljiva stvar, defakto, ne sastoji od takvih i takvih neopažljivi dijelova, vec tvrdi da je svejedno da li se ta stvar sastoji od takvih i takvih, ili od nekakvih drugacijih, neopažljivih dijelova. Iako sam Sellars ne navodi eksplicite, snaga ovog argumenta leži u cinjenici da su teorija i objašnjenje u logicki nužnoj vezi. Logicki je nemoguce zadržati objašnjenje a teoriju odbaciti. Dakle, antirealisticka tvrdnja da je teorija zapravo samo heuristicko sredstvo je neodrživa zato što predstavlja logicku kontradikciju. Antirealizam je, prema tome, kontradiktoran. Ovo se napominje i zato što veliki broj filozofa smatra da problem realizam – antirealizam, kako u filozofiji znanosti, tako i u ostalim podrucjima filozofije, nije pseudoproblem ali da nije niti “ili–ili” problem. Da niti jedan od argumenata koji se koriste u diskusiji nije konkluzivan argument, ali da argumenti ipak jednu ili drugu poziciju cine plauzibilnom.

13.5. Problem objektivnosti uzroka Da gužva u raspravi bude još veca, nije jasno što bi trebalo biti to što dobro objašnjenje ima, a “puki” opis nema. Po cemu bi se to dobro objašnjenje trebalo razlikovati od dobrog opisa? Obicno se smatra da bi dobro objašnjenje, osim što sadrži dobar opis fenomena kojega se objašnjava i dobar opis okolnosti u kojima se on javlja, trebalo reci koje su, i zašto su baš te, od okolnosti u kojima se fenomen javlja relevantne za pojavu fenomena. Dobro objašnjenje nekog fenomena bi nam trebalo reci što je uzrok tog fenomena. Dakle, ukazivanje na uzrok fenomena bi trebalo biti to što dobro objašnjenje ima, a dobar opis fenomena i okolnosti u kojima se on javlja nema. Zbog toga se inferencijalno shvacanje objašnjenja suprotstavlja uzrocnom shvacanju objašnjenja. Salmon smatra da dobro objašnjenje jest nešto više od dobrog opisa. On kaže da znanstveno objašnjenje: »Omogucuje spoznavanje mehanizama stvaranja i rasprostiranja (production and propagation) strukture u svijetu. To u nekoj mjeri ide preko pukog priznavanja pravilnosti, i mogucnosti supsumiranja pojedinih fenomena pod te pravilnosti. Moje je gledište da spoznavanje mehanizama stvaranja i rasprostiranja strukture u svijetu omogucava znanstveno razumijevanje, i da je to ono što tražimo kada postavljamo zašto-

288

pitanja kojima tražimo objašnjenje. I uistinu vrijedi imati odgovore. Zbog toga ne pitamo samo “Što?” nego i “Zašto?”«337 Suoceni smo, dakle, s tri razlicita shvacanja objašnjenja. Prvo, realisticko inferencijalno. Drugo, antirealisticko inferencijalno. Trece, realisticko uzrocno. Vrlo lako bi se moga steci dojam da je izlucivanje upravo triju shvacanja objašnjenja iz teško razmrsivog spleta problema u velikoj mjeri nasilno. Stoga možemo vidjeti kako se na tri nacina može shvatiti jedno te isto objašnjenje; objašnjenje Caharles – Boylovog zakona molekularno dinamickom teorijom. Osim toga, to objašnjenje je jedan od najblistavijih primjera znanstvenog objašnjenja uopce, te se u svakom slucaju vrijedi osvrnuti na njega. Razmotrimo primjer odnosa Charles – Boylovog zakona plina (koji govori o pravilnosti u opažljivom dijelu svijeta) i molekularno kineticke teorije plina (koja govori o pravilnostima u neopažljivom dijelu svijeta). Postoji opce slaganje oko toga da molekularno-kineticka teorija dobro objašnjava ovaj zakon. Pitanje je, medutim, kako objašnjava. Što je to u molekularno-kinetickoj teoriji što je cini dobrim objašnjenjem ovog zakona? Koje to uvjete ona ispunjava, na osnovu cega je imamo pravo smatrati dobrim objašnjenjem. Wesley Salmon smatra da molekularno kineticka teorija, da bi objasnila Charles – Boylov zakon, treba i biti istinita, i ukazivati na uzroke pojave koje potpadaju pod Charles – Boylov zakon. On smatra da molekularno kineticka teorija ispunjava oba uvjeta: »Zakon idealnog plina je imao malu ili nikakvu objašnjavalacku moc sve dok mu molekularnokineticka teorija plina nije pružila uzrocnu osnovu.«338 Carl G. Hempel smatra da je molekularno-kineticka teorija istinita da ne govori ništa ni o kakvim uzrocima, ali da ipak predstavlja dobro objašnjenje Charles – Boylovog zakona. Tako Salmon tvrdi da za Hempela zakon idealnog plina PV = nRT predstavlja: »matematicko funkcijski odnos izmedu nekoliko velicina – tlaka (P), volumena (V), temperature (T), broja mola plina (n) , opce konstante plina (R) – ali ne daje niti naslutiti kako promjena u jednoj od vrijednosti uzrocno dovodi do promijene u drugima.«339 Dakle, Hempel smatra da je, barem u nekim slucajevima, dovoljno da opis bude istinit da bi se moga smatrati dobrim objašnjenjem. Van Fraassen smatra da molekularnokineticka teorija, da bi se smatrala dobrim objašnjenjem ovog navedenog zakona, niti treba biti istinita, niti treba ukazivati na uzrocnu osnovu zbog koje se plinovi ponašaju u skladu s navedenim zakonom. On kaže: »Bilo je ucinjeno mnogo pokušaja da se objašnjavalacka moc objasni samo u terminima onih karakteristika i mogucnosti teorije koji je cine informativnom (to jest, koji joj omogucavaju da daje bolje opise). Prema Hempelovom gledištu ovaj navedeni zakon objašnjava te empirijske cinjenice, ali minimalno. Kineticka teorija možda i jest bolja kao objašnjenje jednostavno zato što daje mnogo više informacija o ponašanju plinova, tri kvantitete o kojima se radi dovodi u vezu s drugim opažljivim kvantitetama, ima prekrasnu jednostavnost, cini jedinstvenijom našu sveopcu sliku svijeta, i tako dalje (…) U svakom slucaju, uspjeh objašnjenja jest uspjeh adekvatnog i informativnog opisa. I iako je istina da mi tražimo objašnjenja, za znanost vrijednost tog traganja ipso facto jest traganje za empirijski adekvatnim, empirijski jakim teorijama.«340 Kad van Fraassen kaže da “uspjeh objašnjenja jest uspjeh adekvatnog i informativnog opisa”, onda on pod time misli na adekvatan i informativan opis opažljivog dijela svijeta, takav opis neopažljivog dijela svijeta daje ta ista teorija naprosto je svejedno. Ova je tvrdnja pod udarom Sellarsovog argumenta, te je stoga treba odbaciti kao logicki 337 C.W. Salmon, »Why Ask, “ Why ?”«, u Kourany, 1978. 338 Ibid. str. 68. 339 Ibid str. 67. 340 Van Fraassen Ibid. str. 54.

289

kontradiktornu. Još jednom možemo napomenuti da je Salmonovo i Hempelov shvacanje objašnjenja potpuno kompatibilno sa realizmom: može se biti realist ako se prihvati jedno, isto kao ako se prihvati i drugo. Možemo kratko dati zakljucak ovog dijela koji se odnosi na objašnjenje koju posjeduje neka teorija. Vidjeli smo da Sellarsov argument dokazuje kako je antirealisticko shvacanje objašnjenja, gdje je opis neopažljivog shvacen kao heuristicko sredstvo iz kojega, bez ontoloških implikacija pravilima zakljucivanja dolazimo do opisa opažljivog fenomena, logicki kontradiktorno. Osim toga, vidjeli smo da upravo detaljni, pedantni opisi neopažljivog dijela stvarnosti omogucuju razumijevanje opažljivog dijela stvarnost. Bez znanja o neopažljivom dijelu svijeta ogroman broj opažljivih pojava bi ostao potpuno neobjašnjen. Što se tice istinitosti neke teorije jedan od važnih indikatora jeste njezina moc predvidanja. Ideja je toliko jasna i ubjedljiva da nije nikakvo cudo što je vec dugo prisutna u filozofiji znanosti. Stav da predvidanje dosad nepoznate pojave ima izuzetnu spoznajnu vrijednost zastupali su Clavius, Descartes, Leibniz, Kepler, Huygens, Whewell, Jevons, Pierce, Popper, Zahar, Musgrave itd. Tako Descartes kaže: »Znat cemo da smo ispravno odredili te uzroke samo onda kada vidimo da pomocu njih možemo objasniti, ne samo one posljedice koje smo u pocetku imali na umu, nego i druge pojave na koje prije toga nismo ni mislili.«341 Moglo bi se reci da je Karl Popper cijelu svoju filozofiju znanosti izgradio upravo na ideji da predvidanje sa do sada nepoznatim ishodom predstavlja najbolju provjeru znanstvene teorije. »Svi smo mi – uzak krug studenata kojem sam i ja pripadao – bili uzbudeni zbog ishoda Eddingtonovog promatranja pomrcine koje je 1919. donijelo prvu znacajnu potvrdu Einsteinove teorije gravitacije. Za nas to bilo znacajno iskustvo koje je imalo trajan utjecaj na moj intelektualni razvoj.«342 Koliko god ideja bila jasna i ubjedljiva, ne prihvacaju je baš svi. Odbacuju je, na primjer, Mill i Keynes. Oni tvrde da ako neka cinjenica podiže vjerojatnost neke hipoteze u toj i toj mjeri, onda je ta mjera tolika kolika jest i ne mijenja se ovisno o tome da li mi znamo za tu cinjenicu ili ne. Smatraju da nema razloga zašto bi objektivni stupanj vjerojatnosti neke hipoteze u svijetlu nekog svjedocanstva bio u zavisnosti od trenutacnog stupnja razvoja našeg znanja. Naime, ako se svijetla tocka pojavljuje u središtu sjene diska, onda se ona pojavljuje znali mi to ili ne. Isto tako, ako pojavljivanje svijetle tocke u središtu sjene diska, u toj i toj mjeri potvrduje Fresenelovu teoriju, onda ono u toj i toj mjeri potvrduje njegovu teoriju znali mi da se svjetla tocka pojavljuje ili ne znali. Prema tome, ako procjenjujemo u kojoj mjeri pojavljivanje svijetle tocke potvrduje Fresnelovu teoriju, onda je potpuno svejedno jeli on od prije znao da se svjetla tocka pojavljuje ili on to nije znao. Za pocetak treba vidjeti što je izvor Millovog i Keynesovog stava. Osnovni cilj njihovog rada bio je opravdanje indukcije. Izazov je postavio David Hume. Naime, iz toga što smo svakim put do sada kada smo vidjeli da se pojavilo A, vidjeli da se pojavilo i B, zakljucujemo na to da ce se i u buduce svaki put kad se pojavi A pojaviti i B. Pitanje je; je li taj naš zakljucak opravdan. Imamo li pravo na osnovu toga što se svih trideset puta do sad kada se pojavilo A, pojavilo i B zakljuciti na to da ce se i trideset i prvi put kada se pojavi A, pojaviti i B? Hume je smatrao da nemamo, da naprosto nema razloga na osnovu kojega bismo trebali ocekivati da se isto dogada i u buduce. Zakljucujemo na osnovu ciste navike, a ne na osnovu razloga. Ponašamo se, zapravo, poput Russellove kokoši. Iz dana u dan gazda kokoši ujutro donosi hranu s vremenom kokoš se pocne radovati dolasku gazde 341 R. Descartes, Principi filozofije 342 K. Popper, Conjectures and Reputations, London, Routledge, 1963. str. 4.

290

jer dolazak gazde “induktivno povezuje” s donošenjem hrane. Medutim, jedno jutro gazda dolazi s namjerom da kokoš ubije, ocerupa i skuha za rucak. Kokoš ne bježi, vec se na osnovu indukcije i to jutro raduje dolasku gazde. Pitanje je; jesmo li, u osnovi, išta pametniji od kokoši. Ako opravdamo indukciju, jesmo, ako ne opravdamo indukciju, nismo. Mill i Keynes su, dakle, pokušavali dati odgovor na pitanja tipa. »U kojoj mjeri to što se vec trideseti put nakon pojavljivanja A-a , pojavilo i B, povecava vjerojatnost da ce se i trideset i prvi put nakon pojavljivanja A-a, pojaviti i B?« U jednom takvom kontekstu doista izgleda sasvim svejedno je li nam od prije bilo poznato da li se i trideset i prvi put nakon pojavljivanja A-a, pojavilo i B, ili nije. Naime, ako je s tridesetim slucajem pravilnosti vjerojatnost trideset i prvog slucaja tolika i tolika, onda ona ostaje ista pojavila se pravilnost u trideset i prvom slucaju ili ne. Ili, kada bacamo novcic vjerojatnost da ispadne pismo jednaka je ½ . Medutim, kada jednom bacimo novcic i vidimo da je doista ispalo pismo, vjerojatnost da ispadne pismo se time nije promijenila. Ona je i dalje ostala ½ . Nije nimalo cudno što je iz perspektive jedne ovakve rasprave izgledalo svejedno je li ishod predvidanja poznat od prije ili nije poznat od prije. Izgleda da Mill i Keynes govore iz sasvim razlicite perspektive nego Descartes, i drugi. U cemu je razlika izmedu te dvije perspektive? Razlika je u tome što su Mill i Keynes smatrali da naše vjerovanje da postoje pravilnosti u prirodi tek treba opravdati, dok drugi ovdje navedeni predstavnici uopce nije dovodila u pitanje stav da postoje pravilnosti u prirodi, uzimala ga je zdravo za gotovo. U prvom slucaju zadatak jest opravdati vjerovanje da postoje pravilnosti u prirodi, dok u drugom slucaju zadatak jest pronaci pravilnosti u prirodi. »Zadatak nauke je da pronade pravilnosti kao što su zakoni kretanja i zakon gravitacije za koje, barem koliko nam naše iskustvo kaže nema izuzetaka.«343 Dakle, gledajuci iz prve perspektive izgleda potpuno van pameti na osnovu toga što se u središtu sjene diska jedanput pojavila svjetla tocka zakljuciti na to da se ona uvijek javlja. Dok gledajuci iz druge perspektive izgleda smiješno nakon što se pet puta u središtu sjene diska svaki put javila svjetla tocka pitati se hoce li se javiti i šesti put.

13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija Osobitost Hackinogovog stav prema znanstvenim teorijama jest u tome što je realist u pogledu teorijskih entiteta, a antirealist u pogledu teorija. To jest, on smatra da teorijski entiteti postoje. A da teorija o njima nisu istinite. Da to što baratamo teorijskim entitetima predstavlja konkluzivan razlog za vjerovanje da oni postoje, dok, s druge strane, to što baratamo teorijskim entitetima ne predstavlja nikakav razlog za vjerovanje da su teorije o tim istim entitetima istinite. Isti stav dijeli i Nancy Cartwright.344 Hacking kaže: »Diskusije o znanstvenom realizmu ili antirealizmu obicno govore o teorijama, objašnjenju i predvidanju. Debate na tom nivou su nužno nekonkluzivne. Samo je na nivou eksperimentalne prakse znanstveni realizam nezaobilazan – ali taj realizam nije o teorijama i istinit. Eksperimentator treba biti realist samo prema entitetima koji se koriste kao oruda.«345 Iako je samom Hackingu jasno da je takav stav neplauzibilan, on od njega ne odustaje: »Dva realizma mogu izgledati identicni. Ako vjerujete u teoriju, zar ne vjerujete i u postojanje entiteta o kojima teorija govori? Ako vjerujete u neke entitete, zar ih ne morate opisati na neki teorijski nacin koji prihvacate? Taj prividni identitet jest iluzoran. (…) 343 B. Russell Problemi filozofije, Nolit, Beograd 1980. str. 7 344 Cartwight N. How the Laws of Physics Lie, Oxford, Clerendon Press, 1983 345 Hacking I. “Experimentation and Scientific Realism”, u Leplin 1984.

291

Nacin na koji su eksperimentatori znanstveni realisti u pogledu entiteta jest potpuno razliciti od nacina na koje mogu biti realisti u pogledu teorija.«346 Medutim, ostaje potpuno nejasno na osnovu cega Hacking ipak odbacuje identitet dvaju realizama kao iluzoran. Jer, na istoj stranici, upravo izmedu dvaju navedenih ulomaka, Hacking kaže: »Štoviše, nije nemoguce sumnjati u postojanje elektrona samo zato što upotrebljavate elektrone da eksperimentirate o necem drugom. Razumijevajuci neka uzrocna svojstva elektrona, procjenjujete kako treba sagraditi vrlo domišljata, složena sredstva koja vam omogucavaju da usmjerite elektrone na nacin na koji želite. Kako biste vidjeli što ce se dogoditi necem drugom. Jednom kada imate pravu eksperimentalnu ideju, unaprijed otprilike znate kako treba pokušati sagraditi sredstvo, jer znate da je to nacin da prisilite elektrone da se ponašaju na takav i takav nacin.« (Hacking, 1984) Dakle, Hacking, s jedne strane, hoce reci da istinitost teorije o elektronu nije nužan uvjet za uspješno baratanje elektronom, dok, s druge strane, tvrdi da poznavanje uzrocnih svojstava elektrona jest nužan uvjet za uspješno baratanje elektronom. Takav stav ne predstavlja kontradikciju jedino ako se dodatno tvrdi da su znanja o uzrocnim svojstvima elektrona nešto razlicito od teorije o elektronu. Stoga Hacking kaže: »Cak i ako (eksperimentatori) dijele mnoga vjerovanja, nema razloga za pretpostaviti da ona cine nešto što bi vrijedilo zvati teorijom.« Medutim, nije jasno kako bi ovaj stav trebalo shvatiti. Dobiva se dojam kao da se radi o cisto terminološkoj tvrdnji. Da se radi samo o tome može li se termin “teorija” primijeniti na sva ona znanja o elektronu koja su neophodna u gradnji eksperimentalnih instrumenata, i koja bi samim time trebala biti nesumnjivo istinita, ili se na ta znanja ne može primijeniti termin “teorija”. Iz cega bi se onda slijedilo da ako se termin ne može primijeniti, onda je opravdano biti antirealist u pogledu teorija. A ako može, onda je opravdano biti realist u pogledu teorija. Što, mora se priznati, izgleda vrlo cudno. Izgleda potpuno neprihvatljiva tvrdnja da odgovor na pitanje »Je li svijet doista takav kao što nam znanost kaže da jest?« ovisi o tome kako definiramo termin “teorija”. Tvrdnje o uzrocnim svojstvima elektrona sigurno jesu dio neke, ili nekih, znanstvenih teorija, ma kako definirali termin “teorija”. Za opise uzrocnih svojstava elektrona se ni u kom slucaju ne bi moglo reci da ne cine dio korpusa znanstvenog znanja. Da postoje mimo, nezavisno od teorija. Da predstavljaju, na primjer. Dio zdravorazumskog znanja. Stoga, jedini nacin na koji bi se eventualno mogla braniti kombinacija realizam entiteta – antirealizam teorija jest tvrditi da znanja o uzrocnim svojstvima elektrona, koja su neophodna za gradnju eksperimentalnih instrumenata, predstavljaju samo mali dio teorija o elektronu. Tako da eksperimentalna uspješnost potvrduje samo onaj mali dio teorije o elektronu koji je bio potreban za gradnju eksperimentalnih instrumenata, a ne cjelokupnu teoriju o elektronu. Na osnovu cega bi se onda dalo tvrditi da razlozi koje imamo za vjerovanje da su znanstvene teorije istinite nisu dovoljno jaki da bi mogli opravdati vjerovanje da su sve znanstvene teorije u cijelosti istinite. To jest, da nemamo dovoljnih razloga da budemo realisti u pogledu teorija. Medutim, tako shvacen Hackingov stav ne znaci ništa drugo nego da imamo konkluzivne razloge da vjerujemo da je teorija o elektronu, barem djelomicno, istinita. Što nije ništa drugo do li realizam u pogledu znanstvenih teorija, upravo ono što Hacking nastoji izbjeci. Naime, niti jedan iole trezveni realist nece tvrditi da su teorije koje imamo potpuno istinite, istinite do zadnje decimale, do zadnjeg zareza. To što nemamo dovoljne razloge da vjerujemo da su teorije o neopažljivom, na primjer, 90% istinite, vec samo dovoljne razloge da vjerujemo da su one, na primjer, 25% istinite, ni u kom slucaju ne obara realizam u pogledu teorija, upravo suprotno, potvrduje ga.

346 Ibid Hacking, 1984.

292

Dakle. Nije moguce dokazivati postojanje teorijskih entiteta, a da se samim time ujedno ne dokazuje istinitost, barem jednog dijela, samih teorija. Svidalo se to Hackingu ili ne, argument iz upotrebe kojim on dokazuje postojanje teorijskih entiteta, ujedno dokazuje i istinitost jednog dijela teorija, ujedno opravdava i realisticki stav prema teorijama. Mi smo u ovom kratkom razmatranju pokušalo pokazati neke stavove u vezi sa realizmom i antirealizmom u filozofiji znanosti. Promatrajuci kriticki ovu problematiku vidimo da ne postoji, ako je uopce moguce da postoji, jedinstven stav i svaki od njih ima svoje pozitivne i negativne implikacije. No, ako cemo dati prednost nekim od ovih stavova onda bi to ipak bio realizma, jer u krajnjoj instanci sama znanost kojoj je cilj opisat objektivno svijet podrazumijeva njegovu egzistenciju realiteta i njegovu spoznaju kao realnu i palauzabilnu pretpostavku. U sljedecem poglavlju pokušajmo navesti jednu situaciju koja je nastala sa kritikom logickog pozitivizma i njegove teze o «znanstvenoj konstrukciji znanosti», pa i kritike racionalne rekonstrukcije znanosti kao što je to pokušao K. Popper i u krajnjoj instanci i holizma T. Kuhna. To je ponjava negativnog stava prema zanosti uopce i njezine pozicije kao jedine ljudske djelatnosti koja ima za cilj objektivnu spoznaju i objašnjenje svijeta.

293

14. Sociološki obrat Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da s Kuhnovim rješenjima, a donekle i kod Quinea, dovodi znanstvenu teoriju u poziciju paradigmicnosti, te zatvorenosti u svoje vlastite okvire. Posebice prihvacanje nesumjerljivosti teorije izvodi znanost iz oblasti povijesno-razvojne racionalne rekonstrukcije. No, ovi rezultati otvaraju vrata još radikalnijim zakljuccima i opservacijama. Naime, ako empirijska baza nije jedinstvena i ako ona ne pruža dovoljno argumenata za racionalno opredjeljenje, onda mnogo prostora ostaje za slobodnu interpretaciju. Mnoštvo drugih faktora sad može uci u igru, a medu njima oni socijalni nisu na posljednjem mjestu. Kako se onda opredjeljuju kada su u pitanju dvije ili više hipoteza, a u slucaju teorija situacija je još teža? Spomenute analize sugeriraju da to opredjeljenje nije “striktno logicno”, neki bi cak rekli da nije “potpuno racionalno”. Ako nova i stara teorija (Kuhn bi rekao “paradigma”), poput klasicne i relativisticke mehanike, ne dijele zajednicki jezik, tada se opredjeljenje ne može odvijati na temelju dokazivanja, te osnovne metode racionalnog dijaloga. Odista je nevjerojatno kako je tema o smjenjivanju znanstvenih teorija i o razvoju znanosti kasno došla u središte interesa filozofa. Prva velika smjena teorija u modernoj povijesti zbila se vec 1905. pojavom teorije relativnosti, koja je znatno uzbudila duhove u prirodoslovlju, a pojava druge velike ne klasicne teorije kasnila je za njom samo dvanaest godina. Još prije drugog svjetskog rata nekim fizicarima je bilo jasno da izmedu modernih i klasicnih teorija postoji odnos koji se ne da svesti na puku dedukciju posebne teorije iz opce, suprotno modelu koji je implicirao logicki empirizam. Ako su teorije zatvoreni pojmovni sustavi sa svojim vlastitim skupom iskaza opažanja, pa cak i s vlastitom metodom rješavanja problema; ako tek teorija odreduje što ce uci u podrucje opažanja i koji ce se problemi tretirati kao relevantni, onda su dvije razlicite teorije i kad se odnose na isti predmet i isti aspekt predmeta naprosto nesumjerljive. To je Kuhnovo polazište. Za njega izmedu klasicne i relativisticke mehanike postoji procjep, pojmovi jednostavno nemaju isto znacenje i dijalog pristaša jedne ili druge teorije nije moguc. Razvoj znanosti, stoga, ne može se temeljiti na racionalnoj usporedbi i odabiru izmedu konkurentskih teorija, u nekom glatkom uzlaznom nizanju. Smjena znanstvenih teorija skokovit je dogadaj i citav se razvoj odvija u nizu revolucija izmedu kojih su periodi kumulativnog rasta. Svaka revolucija usvajanja neke nove teorije ili neceg što Kuhn u prvoj verziji imenuje paradigmom, a kasnije disciplinarnom matricom, ostvaruje radikalni prekid s prethodnim periodom razvoja, geštaltski preokret poslije kojeg ništa više ne izgleda kao prije. Nova paradigma prožimlje cjelokupnu aktivnost znanstvenika, donosi prekid u kontinuitetu znacenja pojmova, u videnju eksperimentalnih rezultata, relativnog znacenja pojedinih problema itd. Nakon stvaranja ili usvajanja nova se paradigma više ili manje rutinski primjenjuje na pojedinacne probleme cime se širi krug njene primjene i razvija se njen pojmovni aparat i metoda. Taj period Kuhn naziva periodom normalne znanosti. u njemu paradigma odreduje koji ce problemi biti tretirani kao relevantni, a koji ce biti zaobideni. Problemi koji se zaobilaze nisu samo oni što se smatraju irelevantnima nego i oni koje se u okviru paradigme ne uspijeva riješiti. Suprotno Popperu, izazovi usvojenoj teoriji ne traže se vec se izbjegavaju kadgod predstavljaju opasnost za paradigmu. Kao što vrc ide na vodu sve dok se ne razbije, tako i oportunisticka taktika normalne znanosti živi do trenutka kada anomalije i zaobideni problemi ne postanu toliko veliki da ih više nije moguce ignorirati. Tada nastupa kriza, zapocinje revolucionarno razdoblje.

294

U previranju revolucionarnog razdoblja na neki neobjašnjiv, racionalno neuhvatljiv nacin nastaje geštalski pomak, pojavljuje se nova paradigma. Ona ulazi u borbu sa starom paradigmom za osvajanje novih pristaša. U toj borbi racionalna argumentacija samo je jedan element strategije. Što više njena je uloga upitna s obzirom na nesumjerljivost i neistoznacnost pojmovnih sustava. U opredjeljivanju mladog naraštaja za novu ili staru paradigmu veliku ulogu igraju i vanlogicki faktori, upravo oni faktori koje je logika znanosti prepustila psihologiji, sociologiji i tradiciji. Feyerabend bi ovdje upotrijebio rijeci kao što su “propaganda” i “ideologija”, dok Kuhn više misli na neku neodredenu sugestivnost i atraktivnost jedne škole u odnosu na drugu. Neki profesionalni i institucionalni faktori takoder su od znacenja pri opredjeljivanju. Evidentno je da se filozofija znanosti, ili kako neki u ovom kontekstu vole reci, teorija znanosti s Kuhnom sociologizira. Ideju o iskljucivo sociološkoj osnovi smjene znanstvenih teorija, a onda i razvoja znanosti, do ekstrema su razvili pripadnici edinburške škole, na primjer B. Barnes (1974) i D. Bloor (1976). Kuhnovsku tezu da pri izboru izmedu rivalskih teorija ili istraživackih programa odlucnu ulogu igra pripadništvo nekoj školi, tradiciji ili profesionalnoj sredini, a ne racionalni algoritam odlucivanja edinburžani proširuju na socijalni interes. Za njihov pristup karakteristicna je teza o simetriji. U tradicionalnoj teoriji znanosti smatra se da je opredjeljivanje nekog znanstvenika za neku teoriju dovoljno objašnjeno ako se pokaže da je temelju raspoloživih podataka i logicke analize bilo racionalno vjerovati da je teorija istinita. Nikakvi drugi elementi, poput onih psiholoških ili socioloških, nisu ovom objašnjenju potrebni. Istina govori sama za sebe. Ukoliko se medutim znanstvenik opredijeli za teoriju koja je u ovim elementima slabija od konkurentne, tada objašnjenje za njegovo “neobicno” ponašanje treba tražiti u psihologiji ili sociologiji. Teza o simetriji kaže da i u jednom i u drugom slucaju mora postojati jednaki tip objašnjenja, a to je naravno socio-psihološki. Još radikalniju analizu izveo je Feyerabend347 (1975). Polazeci od tvrdnje zajednicke Hansonu, Kuhnu i Quineu o nesumjerljivosti rivalskih teorija, koja je posljedica njihove zatvorenosti kao pojmovnih i metodickih cjelina, Feyerabend negira svaku, pak makar i metodološku, jedinstvenost znanosti. znanost nema nikakvu prednost pred ostalim oblicima ljudskog duha. Izmedu proto-znanosti, znanost i quasi-znanosti, izmedu kemije i alkemije, astronomije i astrologije nema bitne razlike. Što se metodologije tice jedino je potpuni anarhizam produktivan, jer ostavlja punu slobodu ljudskoj mašti i kreativnosti. Znanost koju odlikuje odredena metodologija samo je još jedna od mogucih ideologija od koje se moramo emancipirati u ime slobode. I evo nas posve blizu kontinentalnoj tradiciji. Umjesto znacenje kao odnosa znaka i oznacenog u logiku znanosti uvlaci se kontekst. Kako širina konteksta teško može biti unaprijed odredena otvara se odmah mnoštvo pitanja. Postoji li išta u znanosti što kontekst neke teorije ili discipline omeduje iznutra ili izvana? Tradicionalno gledajuci to bi svakako trebao biti predmet, medutim u svijetu Quineove tvrdnje da su teorije nedovoljno odredene opažanjima na koja se pozivaju, postaje ocito da predmet sam po sebi nije dostatan da bi se odredilo u kojem kontekstu operira neka teorija ili znanstvena disciplina. Ako ne u 347 Najradikalnije stajalište spram tradiciji filozofije znanosti, tj. spram logickog pozitivizma, Poppera i Kuhna bio je P. Feyerabend. Njegovo temeljno djelo je knjiga Protiv metode (1975, 1981) u kojoj je izložio osnovne teze svoje “anarhisticke spoznajne teorije”. Navedimo jedan citat u kome Feyerabend objašnjava svoj osnovni stav: »U knjizi Protiv metode nastojim pokazati da razum, barem u onom obliku u kojem ga brane logicari, filozofi znanosti i neki znanstvenici, ne pristaje znanosti te da nije mogao pridonijeti njegovu rastu. To je dobar argument protiv onih koji se dive znanosti, a usto su i robovi razuma. Sada moraju izabrati. Mogu zadržati znanost; mogu zadržati razum; ne mogu zadržati oboje.« ( P. Feyerabend, Science in a Free Society, London, Verso Editions, 1978. str.121.)

295

potpunosti s predmetom, kontekst je onda evidentno odreden i covjekom i njegovom djelatnošcu. Nije li onda prirodno da posegnemo u arsenal koji nam nudi hermeneutickodijalekticka tradicija? Ne nudi li nam se odmah misao kako bi odredenje konteksta trebalo prvo potražiti u znanstvenoj zajednici kao govornoj zajednici u kojoj se “igra” odredena “jezicka igra”? I zar razumijevanje te igre ne priziva hermeneuticko-dijalekticku metodu? Hanson, Kuhn, Feyeabend i drugi uveli su u filozofsku raspravu o znanosti rekonstrukciju pojedinih epizoda iz povijesti znanosti bilo kao ilustraciju svojih tvrdnji ili kao njihov dokaz. Time je bila poništena pozitivisticka podjela na logiku znanosti i znanost o znanosti i otvoreno je pitanje o odnosu filozofije znanosti i povijesti znanosti, još jedna šansa za kontinentalnu tradiciju. Da je povijest znanosti bez filozofije znanosti slijepa dalo se lako i brzo pokazati. No treba li se filozofija znanosti temeljiti na povijesti znanosti?; Je li povijest znanosti podrucje provjere za filozofiju znanosti?; Je li povijest znanosti nešto više od ilustracije? – to su pitanja o kojima se još uvijek burno raspravlja. Iako dvojbe oko toga da li povijest znanosti potrebuje neku filozofiju znanosti u biti nije ni bilo cim je prevladana pozitivisticka shema, o tome kakva filozofija znanosti treba povijesti, naravno, postoje razlicita mišljenja. Dileme su narocito zaoštrene Kuhnovim i Feyerabendovim pristupom iz kojeg izbija neka iracionalna karakterizacija znanosti. Demistifikacija znanosti prirodna je reakcija na pozitivisticki utopizam, ali ona nije argument za deracionalizaciju znanosti. Pretpostavimo li da postoji neki racionalni postupak kojim znanstvenici ocjenjuju alternativne teorije i opredjeljuju se u kontroverznim pitanjima, te da sve nije prepušteno individualnoj i kolektivnoj psihologiji ili socijalnom ustrojstvu znanstvene profesije odnosno širih društvenih grupa, tada i povijesni razvoj znanosti biva utemeljen u tom postupku i odvija se nekom internom logikom. Što se medutim dogada ako sam znanstveni postupak nije univerzalna transpovijesna konstanta vec je rezultat povijesnog razvoja? Na nas svom težinom liježe pitanje: Je li znanstveni postupak, ako nešto takvo uopce postoji, stvar covjekovog biološkog nasljeda, ustrojstva njegovih osjetilnih organa i njegova mozga, ili je tvorevina kulture, rezultat povijesnih okolnosti? U ovom kratkom dijelu smo pokazali kako se uvode, legitimno, i sociološki momenti u razmatranju znanosti kao društvenog fenomena. U daljnjem dijelu navedimo neke osnovne stavove Feyerabenda o položaju znanosti u društvu.

14.1. Feyerabendova kritika položaja znanosti u društvu Filozofija P. Feyerabenda predstavlja kritiku racionalizma i scijentizma, tj. kritiku evropocentrizma ili iskljucivostio "scijentisticko-znanstvene samointerpretacije", tj. svakog autoritarnog mišljenja i predstavljanja. On je, u stvari, kriticar svega postojeceg (racionalizma, idealizma, realizma, pragmatizma, naturalizma, instrumentalizma, pozitivizma, falsifikacionizma, konvencionalizma, empirizma, marksizma, liberalizma, itd.) On nastoji da u svojoj filozofiji izbjegne svaki dogmatizam metode i teorije, kritizira sve ono što se namece kao jedini i apsolutni autoritet. Feyerabend je jedan od rijetkih mislilaca koji ne želi da podlegne slijepoj vjeri u Zapadnu znanost. Njegovo djelo "Protiv metode" – kao i ostali spisi – predstavlja pokušaj radikalne “dadaisticke” demistifikacije znanosti, znanstvene metode i znanstvene prakse. On takoder nastoji da odbrani društvo i njegove pripadnike od svih ideologija, ukljucujuci i znanost. Ideologije ne smiju biti uzete suviše ozbiljno, njih treba shvatiti kao bajke, koje imaju da kažu mnogo interesantnih stvari, ali koje u sebi sadrže i gnusne laži.

296

14.1.1. Razvoj znanosti Prema Feyerabendu znanost je stekla važno mjesto u suvremenoj kulturi. Ona pocinje postupno da spoznaje crte i tokove svijeta, prirode i covjeka, društva i povijesti. Znanost je otkrila nove cinjenice. Ipak, potrebno je demistificirat autoritet moderne nauke. Danas je stil mišljenja znanosti postao dominantan, jer su se ljudi okrenuli zemaljskim stvarima, materijalnom i tjelesnom, vjerujuci da upravo znanost treba da pomogne u uvecavanju dobara i poboljšanju ljudskog života. Najizražajnija karakteristika moderne znanosti je nov odnos (ateisticki) prema svetu, prirodi i covjeku. Ona je, prije svega, u suštini antropocentricna i sve više gubi eticki karakter. U sedamnaestom, osamnaestom, devetnaestom i pocetkom dvadesetog stoljeca iskljucivost348 znanosti nije bio tako manifestan. Znanost je bila samo jedna od ideologija i nije bila najjaca i najagresivnija., i nije bila totalitarna, jer se država još nije tako odlucno opredijelila za nju. U tim vremenima znanosti su u praksi znacile mnogo više. One su imale snagu oslobadanja i istinskog napretka, ali ne samo zato što su pronašle istinu ili ispravnu metodu, vec zato što su ogranicavale utjecaj drugih ideologija. Zalaganje za znanost tim okolnostima podudaralo se sa zalaganjem za slobodu. Ali, ideologije se cesto izopace – cak u svoju cistu suprotnost; pocinju sa prvim znakovima uspjeha i trijumfa, ali dostižu svoj vrhunac u teorijskom i prakticnom totalitarizmu. Taj totalitarizam se prije svega iskazuje u onemogucavanju i uništavanju protivnika349.Uspješnost ideologije je potpuno vještacka. i ovakvim slucajevima gubi se svaki kontakt sa svijetom, a postignuta stabilnost i prividnost apsolutne istine nije ništa drugo do posljedica apsolutnog konformizma. Konstruktivan pristup nikako ne bi predstavnike drugacijeg, razlicitog, suprotnog mišljenja tretirao kao protivnike, vec kao najvrednije suradnike. Trijumf ideja i institucija obicno je i njihov kraj, baš zato što su ideologije, tj. totalitarne institucije. To ilustrira razvoj znanosti u 19. i 20. stoljeca, posebno nakon II svjetskog rata. Znanost poprima karakter sustava, totalitarnog procesa. Ona je danas sluga tiranske religije ovih ili onih interesa, totalitarnih mjerila. Tako Feyerabend kaže: »Suprotno neposrednom posredniku, znanost kasnog dvadesetog stoljeca odrekla se svih filozofskih pretenzija i postala mocan biznis koji oblikuje mentalitet svih prakticara.«350 Suvremeni znanstvenici, tj. “ljudski mravi”, kako ih naziva Feyerabend, se isticu u rješavanju sitnih problema u okviru svoje kompetencije, izvan koje su nemocni. Humanitarni obziri su na minimumu. »Najsjajnija postignuca prošlosti ne upotrebljavaju se kao instrumenti prosvjecenja, nego kao sredstvo zastrašivanja«351 ili kontrole, zaglupljivanja, umrtvljivanja, obezlicavanja. Znanost sada postaje isto toliko kruta kao one ideologije protiv kojih se borila, tako da je izuzeta od kritike sa strane. Sud znanstvenika prima se istim onim pijetetom sa kakvim je do skora priman sud kardinala i biskupa.

348 Cesto se u literaturi umjesto pojma iskljucivosti znanosti koristi malo lošiji izraz kao što je “šovinizam znanosti”. Mislimo da je taj izraz suviše kruti i ima suviše negativno znacenje koje je uzeto iz jednog drugog podrucja društvenih odnosa. Cini nam se da pojam iskljucivosti znanosti bolje odgovara situaciji u kojoj znanost ili znanstvenici imaju negativan odnos prema bilo kojem drugom mišljenju koje pledira na objektivnost. 349 Zašto? Pa zato što su nove ideologije po svojoj prirodi iste kao i one prije njih, u odnosu na koje su, bar u pocetku, izgledale mnogo covjecnije – dakle, zato što su ideologije. Stoga bi se ideologijama trebalo suprotstavljati nekonformizmom, demistifikacijom, razotkrivanjem itd., a ne drugim ideologijama , jer se u tom slucaju nikada nece izici iz zacaranog kruga, a suštinskog napretka covjeka i društava – u ontološkom, etickom, sudbinskom smislu – nece biti. 350 P. Feyerabend, Protiv metode, V. Masleša, Sarrajevo, 1987. str. 178. 351 Ibid. str. 179.

297

14.1.2. Iskljucivost znanosti Feyerabend konstatira da znanstvena iskljucivost slavi pobjedu – ono što je kompatibilno sa znanošcu treba da živi, ono što nije treba da umre. Predstavnici moderne znanosti vjeruju da postoji identitet izmedu uma i znanosti, religije uspjeha i morala, tehnološkog napretka i humanizma. Oni su nesposobni da kriticki misle o sebi. Prosvjetiteljstvo znanstvene racionalnosti u samo-zasljepljenosti i vlastitom iracionalizmu – u samoubilackoj narcisoidnosti, najvecu mogucu srecu nalazi u napretku koji se može zamisliti i bez uma, smisla i humanosti. Problem intelektualne kontaminacije, prema Feyerabendu, podrazumijeva pojavu nepismenih i nekompetentnih knjiga koje su preplavile tržište praznog verbalizma, punog tudih i ezotericnih termina. Svojataju se duboki uvidi "strucnjaka" bez mozga, bez karaktera, cak i bez minimuma intelektualnog, stilskog, emocionalnog temperamenta. Još veci problem je što su takve knjige nametnute djeci i prijete da ih uvedu u svoju intelektualnu bijedu. Ipak, iskljucivost znanosti je daleko veci problem od intelektualnog zagadenja, a može biti jedan od njegovih glavnih uzroka. Znanstvenici žele da daju univerzalna pravila znanstvene metode, žele da ona postanu dio društva u cjelini i koriste sva sredstva koja su im na raspolaganju da ostvare svoj cilj: argument, propaganda, pritisak, zastrašivanje itd. Sve u državi je uredeno na taj nacin da su u drugi plan potisnute religija, umjetnost, filozofija, moral, mit i magija posebno, a sav prostor je ostavljen znanosti: ona je posebno tretirana i na specijalne nacine financirana. Iz svega ovoga, Feyerabend izvodi jedan od njegovih osnovnih stavova – da moderno društvo nekriticki preuzima sudove znanosti. Znanost bi ovaj specijalan položaj u društvu eventualno mogla da opravda kada bi bilo dokazano da je svoje rezultate postigla bez pomoci neznanstvenih elemenata, i da oni ne mogu biti poboljšani dodavanjem takvih elemenata, kao i da znanost duguje svoj uspeh ispravnoj metodi. Prema bajci, uspeh znanosti je ishod spretnog i uravnoteženog spoja inventivnosti i kontrole. Znanstvenici imaju ideje i specijalne metode za provjeru ideja. Tako se pomocu i preko znanosti svjesno obmanjuje društvo i covjecanstvo, jer bajka o znanosti je lažna: ne postoji nikakva univerzalna metoda koja garantira uspjeh. Znanstvenici imaju tendenciju da sve kritiziraju i mijenjaju osim onih stvari koje njihov postupak cine znanstvenim. Znanost uglavnom ne prihvata, pa cak i na priznaje, pozitivna iskustva neznanstvenih disciplina, tj. vještine i znanja koja uspješnije rješavaju probleme covjeka (zdravstvene, emocionalne, meduljudske itd.), prvenstveno zbog toga što nije u stanju da za tu njihovu uspješnost pronade objašnjenja u okviru prihvacenih znanstvenih "istina", teorija. Njihovo priznavanje i prihvacanje bi podrazumijevalo temeljno preispitivanje i promjenu nekih (osnovnih) znanstvenih nacela i teorija, što je težak korak za znanstvenike koji bi takvu situaciju doživjeli kao priznavanje vlastitih grešaka i zabluda. Njihova spremnost za otkrivanje i ucenje novih "tajni" prirode i covjeka uglavnom ne prelazi granice njihovog fundamentalnog obrazovanja i izgradenih sistema mišljenja i objašnjavanja pojava. Feyerabend opravdano sumnja u sposobnost moderne znanosti da zauzme filozofski stav, da bude samokriticna i samokorigirana, da bude svjesna nužne ogranicenosti svake metodologije. Znanost u svom dogmatizmu ne trpi koegzistenciju tradicija. Ona je »nesposobna i nesklona da prihvati teorijski pluralizam kao osnovu za svoja istraživanja.«352 Kao potvrda zasnovanosti i opravdanosti ovih kvalifikacija može 352 A. Sarcevic, “Znanost, covjek i slobodno društvo – Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma”, pogovoru P Feyerabend: »Protiv metode«, V. Masleša, Sarajevo 1987.,str.313.

298

poslužiti navodenje nekoliko stavova Stevena Vainberga, dobitnika Nobelovce nagrade za fiziku, iznesenih u njegovoj knjizi karakteristicnog naslova "Snovi o konacnoj teoriji". On smatra da ne bi trebalo da ocekujemo da ce današnjim znanstvenicima filozofija ponuditi ikakvo korisno usmjerenje za rad, niti nagovještaj što je vjerojatno da ce oni otkriti. Ovo nije posljedica intelektualne lijenosti znanstvenika, po mišljenju Vainberga, vec zato što fizicari ne vide kako bi im poznavanje filozofije moglo koristiti u njihovom znanstvenom radu. Feyerabend i ne pokušava da pomogne znanosti – jer smatra da je dovoljno sposobna da sama sebi osigurati sebi željeno mjesto u društvu, a u otkricima joj ne može pomoci nitko, ako ne želi ili nije u stanju da cuje (razume) stavove razlicite od njenih. On pokušava da pomogne društvu koje se nalazi pod ideološkom i logickom dominacijom (diktaturom) znanosti. Vainberg je vrlo rijetko, po vlastitom priznanju, stjecao utisak da to što je procitao od filozofskih tekstova ima ikakve veze sa onim što je njemu poznato kao znanstveni rad. On kaže da ne poznaje ni jednog fizicara koji je išta doprinio razvoju fizike posle II svjetskog rata a da mu je rad nekog filozofa znacajno pomogao. Štoviše, cak i kada su, u prošlosti, pojedine filozofske doktrine bile od koristi znanstvenicima, one su se zadržavale predugo na snazi i tako napravile više štete nego koristi. U znanosti, politici i ekonomiji velika opasnost prijeti od takvih herojskih misli koje su nadživjele svoju korisnost. Vainberg priznaje zaslugu filozofije u rušenju takvih ideja, ali ne i neki njen pozitivni, konstruktivni doprinos nauci.353 Prema Vainbergu, metafizika i epistemologija su imale bar želju i namjeru da odigraju neku konstruktivnu ulogu u znanosti. Medutim, konstatira on, u posljednje vrijeme, krenuo je jedan novi napad na znanost od strane neprijateljski nastrojenih komentatora – relativista. Filozofski relativisti poricu da znanost otkriva objektivnu istinu i ona predstavlja samo jednu od mnogih društvenih pojava. Postoji jedna rastuca težnja, zapoceta radovima Roberta Mertona u tridesetim godinama ovoga stoljeca, da sociolozi i antropolozi znanost promatraju kao i bilo koju drugu socijalnu pojavu. U tim studijama došlo se do toga da je i proces penjanja neke znanstvene teorije – društveni progres. Ipak, smatra Vainberg, naprosto je logicka pogreška preci sa stava da znanost jeste jedan društveni progres na zakljucak da završni proizvodi znanosti, teorije jesu to što jesu zbog društvenih i povijesnih snaga koje ucestvuju u tom procesu. Relativizam je samo jedan vid šireg, radikalnog napada na samu znanost, predstavljen idejama Feyerabenda, Sandre Harding, Brayana Epliarda, Teodora Rosaka. Sandra Harding za znanost kaže da je seksisticka, rasisticka, kulturalno prisiljavajuci, te da je cvrsto odredena kulturnim obrascima u kojima je nastala. T. Rosak poziva da se izmjeni temeljni senzibilitet znanstvene misli i po cijenu drasticne promijene profesionalnog karaktera znanosti i njenog mjesta u kulturi. Vainberg je mišljenja da ovi radikalni kriticari ne postižu gotovo nikakvo djelovanje na znanstvenik. On opasnost vidi jedino u njihovom utjecaju na ljude od kojih znanstvenici zavise. Slaže sa Geraldom Holtom, koji radikalne napade na nauku tumaci kao samo jedan od simptoma šireg neprijateljstva prema Zapadnoj civilizaciji, koje pocinje sa Ostvaldom Spenglerom. Ta mržnja354 je tragicno promašena i sve tragicne zloupotrebe znanosti, u 353 Trebali više i ocekivati, kada se zna da po prirodi nacina razmišljanja teško da bi ikada uspjela da se oslobodi takvih ideja – heroja, bez kojih u stvari ona i ne može, jer je »svim fizicarima potreban kakav takav privremeni pogled na svijet da bi mogli ostvariti napredak«. (S. Vainberg: Snovi o konacnoj teoriji, Izdavacki atelje Polaris, Beograd, 1997., str 149. ) 354 Nazivati kritiku mržnjom svakako je, najblaže receno, pojednostavljivanje, a prije bi se moglo reci pripisivanje zlonamjernosti tim kritikama. Najopasniji od svih izrecenih stavova je ta samouvjerenost u

299

poredbi sa blagotvornim rezultatima znanosti i njenim doprinosom oslobodenju duha su zanemarive.355 »Moderna znanost, zajedno sa demokracijom i kontrapunktom glazbom, jeste jedno od ostvarenja koje je Zapad dao svetu, i to takvo kojim se treba narocito ponositi.«356 Vainberg završava poglavlje u ovoj knjizi, nazvano "Protiv filozofije", ocekivanjem da ce uskoro išceznuti mogucnost poistovjecivanja znanosti sa Zapadom, tj. kada ce ona postati zajednicko vlasništvo cijelog ljudskog roda. To ce, po njemu, ujedno, biti kraj svih "radikalnih napada" i "mržnje" prema znanosti. Jasno je da se znanstvenici i eksperti dobro snalaze u svom istraživackom podrucju, ali im nedostaje perspektiva. Oni ne znaju posljedice svojih dostignuca. Znanstvenici ne mogu dokuciti smisao necega, ako je to izvan njihovog istraživackog postupka. Drugo, pitanje je da li je potrebno da vjerujemo znanstvenici u okviru njihovog istraživackog podrucja, ako oni izvan njega cine ono što je protiv pravila univerzalnog morala.

14.1.3. Demokracija i tradicija »Okolnost da danas izgleda kao da prevladavaju samo jedno videnje prirode ne smije nas navesti na pretpostavku da smo na kraju ipak dosegli "pravu" stvarnost. To samo znaci da druge forme stvarnosti privremeno nemaju... one koji ih brane, i to ne stoga što nemaju što da ponude, vec zato što nam ili nisu poznate, ili nema interesa za njihovo proizvodenje.«357 Uspon moderne znanosti podudara se sa osvajanjem nenapadnih plemena od strane Zapadnih zavojevaca, pri cemu ona gube i fizicku i intelektualnu nezavisnost. Feyerabend, posebno kritizira cinjenicu da je znanstveno mišljenje u toku dvadesetog stoljeca zauzelo apsolutno dominirajuci poziciju u svijetu i životu modernog covjeka, za što ne postoji ni jedan objektivni razlog, kao što ne postoji nikakav osnova na kome bi se Zapadna nacionalisticka kultura i civilizacija mogla preferirati u odnosu na druge tradicije i kulturne krugove u svetu, a to se ipak dogada i to nametanjem i silom, a ne snagom argumenata. Ovakvo stanje treba što prije izmijeniti, jer za razumijevanje prirode i otklanjanje prakticnih teškoca, za unapredenje kvaliteta života su nam potrebne sve ideje i sve metode, kao i oslobadanje od predrasude da izvan znanosti nema pravog znanja. Misliti da je naš put jedino pravi put, a da su svi ostali pogrešni vodi direktno u mogucnost katastrofe. Znanost je, za Feyerabenda, samo jedan od mnogih instrumenata koje je covjek izumio da bi se nosio sa okolinom. Nije ni jedini, ni nepogrešivi, ali je postala previše mocan, prodoran i opasan instrument da bi bila nezavisna. Teorijski autoritet znanosti mnogo je manji nego što se pretpostavlja, sa druge strane, njen društveni autoritet je sada toliko jak da je politicko upravljanje postalo nužno da bi se uspostavio uravnotežen razvoj. Znanost bi se konacno morala skinuti sa trona, odakle je uzurpirala veliku moc i osujetila širenje plodnih utjecaj iz ostalih sfera ljudske duhovnosti, a pogotovo onemogucila protok razlicitih ideja iz drugih kultura i tradicija. Stoga, treba da oslobodimo naše društvo davljenickog zagrljaja znanosti, kao što su nas prethodnici oslobodili davljenickog zagrljaja religije. neospornu pozitivnu ulogu znanosti i u potrebu njenog globalnog prihvacanja kao vladajuceg nacina mišljenja. Konstatacija da sve te kritike ne doticu znanstvenike je tužna, ali istinita. 355 No, to što Vainberg “uspješno” odbija kritike usmjerene na njenu unutarnju prirodu i strukturu, i to što ona nije neosporno kriva za zlouporabu njenih znanja (toga je uvijek bilo i biti ce) ne znaci da njena savjest treba da bude mirna i da na sve mogucnosti zlouporabe njenih znanja treba samo da “sliježe ramenima”. 356 S. Vaiberg, Snovi o konacnoj teoriji, Izdavacki atelje Polaris , Beograd, 1997. str 166. 357 P. Feyerabend, Znanost kao umjetnost, Matica srpska, Novi Sad, 1994. str. 40.

300

Dakle, uniformnost mijenja može biti pogodna za crkvu, za žrtve nekog mita »ili za tupave i voljne sljedbenike nekog silnika«.358 Za objektivnu spoznaju nužna je raznolikost mijenja i metoda. Strucnjake placaju gradani, oni su njihove "sluge" a ne gospodari, i gradani treba da imaju nad njima kontrolu, kao i nad drugima koji su u službi javnosti. Uzaludno je ocekivati da profesionalni moral neke oblasti regulira stvar sam od sebe. »Naši znanstveno usmjereni intelektualci govore, naravno, o iluzijama i o zadivljujucem napretku koji je, navodno, otklonio te iluzije, ali to samo pokazuje njihovu uobraženost i nedostatak poštovanja za druge oblike života. Demokracija im daje pravo na to nemanje poštovanja – ali ne i pravdao da cjelo društvo izgraduju na njihovim principima.«359 Demokratsko društvo ne bi smelo da namece nikakve ideje kao univerzalne istine: ne samo da razlicite ljudske zajednice mogu da promatraju svijet na drugacije nacine, nego je neophodno i da se pojedincima unutar tih cjelina omoguci da razne stvari i poglede smatraju prihvatljivim i da se prema njim slobodno odnose. Znanost treba podvrci demokratskoj kontroli i humanizirati je, tj. uciniti je ljudskom, dostojnom covjeka, a to odreduju svi gradani u slobodnom društvu, u demokraciji, a ne samo eksperti za humanizam. Autenticni gradani ne trebaju pouku o pravicnosti i o ophodenju, odnošenju360 prema stvarima, koje se u sadašnjosti prepušta ekspertima i znanstvenicima. Za Feyerabenda ne postoji ideologija koja sama i potpuno sadrži tajnu slobode. Znanost, na svom najnaprednijem stupnju, vraca pojedincu slobodu, koju on osjeca da gubi kada ulazi u njene prozaicnije dolove. Znanosti, onako kako ih njeguju veliki znanstvenici (a ne crkve dogmaticara koje se nazivaju znanstvenicima) imaju otvorenost koja zahtjeva demokratsko ucešce. Cjelokupno znanstveno istraživanje u principu mora biti pocinjeno demokratskom sudu, »nije nam potrebno teorijsko vec demokratsko rješenje«.361 Ako se izgradi novi oblik znanja koje je ljudsko, tako što ce svi ljudi na osnovu svog osjecanja i želja ucestvovati u njegovoj izgradnji, onda možda imamo šansu da riješimo najveci problem našeg vremena, problem slobode – slobode medu svim ljudima i slobode izmedu ljudi i cjelokupne prirode koja ga okružuje. Potrebna je institucionalna jednakost alternativnih formi spoznaje i života, razlicitih tradicija, društva koje tradicije ne samo respektira, nego ih i uvodi u zajednicki rad, a principe sprovodi od slucaja do slucaja.

14.1.4. Anarhicna znanost. Dadaizam. Pokušaj da se poveca sloboda, da se vodi pun i koristan život, da se otkriju tajne prirode i covjeka povlaci za sobom odbacivanje svih sveopcih mjerila i krutih tradicija, pa i odbacivanje veceg djela suvremene znanosti. Ovaj pokušaj, prema Fayerabendu, bi se mogao nazvati anarhistickom znanošcu ili metodologijom, ali tako može biti pogrešno shvacen, jer neki anarhisti podržavaju i prihvacaju egzaktnu prirodnu znanost. Takoder, anarhizam koji je aktualan je u suprotnosti (zbog puritanske predanosti i ozbiljnosti koju prezire) sa Feyerabendovim stavovima. Zato on daje prednost terminu dadaizam. Dadaisti su potpuno nenasilni (što za anarhiste ne veži), zalažu se za bezbrižnost i za izbacivanje iz govora dubokoumnih ali vec istrošenih znacenja akumuliranih tokom vjekova ("traganje za istinom", "borba za pravdu", "uzvišeni patriotski i nacionalni ciljevi" itd.). Dada, prema Hansu Richteru, na ustrojstvo svijeta, kako ga znanost opisuje i kako ga cula otkrivaju, gleda kao na himeru koja prikriva dublju i duhovnicu stvarnost ili kao na 358 P. Feyerabend, Protiv metode, V. Masleša, Sarajevo, 1987. str. 37. 359 P. Feyerabend (1994), Ibid. str. 143. 360 Dali je baš tako? Što je onda sa Sokratom i Isusom Kristom. 361 Ibid. str. 145.

301

puki splet snova koji niti otkriva niti prikriva išta. On se ne može protiviti znanosti i materijalnom svijetu, a može i nadmašiti svakog nobelovca odlucnom odabranom znanstvene cistoce. H. Richter u svom dijelu "Dada – Art an Anti-Art"362, navodi da ciljevi dadaiste ostaju postojani ili se mijenjaju kao rezultat argumenta, ili dosade, ili iskustva obracenja, ili želje da se ostavi utisak na ljubavnicu itd. Za dostizanje ciljeva, dadaista može koristiti um, emociju, "stav ozbiljnog zanimanja" i sva druga sredstva koja ljudi koriste da bi nadmudrili bližnje. Omiljena zabava dadaiste je da zbuni racionaliste, tako što ce izmisliti snažne argumente za ne umne doktrine. Dadaisti se zanimaju za postupke, fenomene, iskustva koja pokazuju da se opažanja mogu urediti na vrlo neobicne nacine i da izbor jednog uredenja, kao onog koje korespondira stvarnosti, nije ništa racionalniji ili objektivniji od izbora drugog uredenja Dadaist ne samo da nema nikakav program vec je protiv svih programa. Da bi bio istinski dadaist covjek mora biti i anti-dadaist, tj. mora biti istrajni branilac svojih protivnika. Za H. Richtera središnja poruka dade je shvacanje da um i anti-um, smisao i nesmisao, nacrt i slucaj, svijest i nesvijest idu zajedno kao nužni dijelovi cjeline. Dadaisti su, prema A. Bearu i M. Karasu, bili potpuno svjesni smrtnosti civilizacija, koju je jasno utvrdio Valeri, i sami su najviše što su mogli, ubrzali smrtonosni ishod. »Gadenje se odnosilo na sve oblike nazovi moderne civilizacije, na same njene temelje, na logiku, jezik, a pobuna je poprimala oblike u kojima su groteskno i apsurdno odnosili ogromnu prevagu nad estetskim vrijednostima.«363 Dada je bio odgovor jedne mladosti koja je, u apsurdnom okruženju, žudjela za životom. Cilj pokreta dada, potpuno razaranje temelja Zapadne civilizacije, nije ostvarivan napadima na ljude i institucije, vec na vrijednosti, nacine mišljenja na kojima je pocivalo svako znanje. Da li je dokrajcivanje, ubijanje civilizacije rješenje? Možda bi ona propala i sama od sebe? U oba slucaja bi, svakako, nju nasladila neka druga, nova, mlada civilizacija, koja bi nakon svih razvojnih faza, takoder "umrla". Zašto barem ne pokušati da se ovaj ciklus "radanja i umiranja", smjenjivanja civilizacija ne prekine i da se civilizaciji na umoru pomogne da odbaci ili izlijeci svoje bolesne, devijantne dijelove, a one dobre da nastavi da razvija. Mora li se uvijek kretati od apsolutnog pocetka, mora li sve korisno – pozitivno znanje biti izgubljeno, zaboravljeno, neshvatljivo za novu civilizaciju? Nemoguce je biti dosljedan i istrajan u potpunom odbacivanju urednosti. Jednostavno u tom slucaju covjek bi poništio sebe, bez obzira koliko bi time njegovih grešaka bilo odbaceno. Negiranje vrijednosti u potpunosti je posljedica neprihvacanja covjekove (po)grešive prirode, sa kojom se ne treba miriti, ali se mora priznati. Svijest da se dada ne može zadovoljiti i zaustaviti na destrukciji izražena je, mada ne od pocetka, kod vecine dadaista. Dadaisti su se u svom negiranju, odbacivanju vrijednosti europske civilizacije, kao alternativom, služili "drugim" vrijednostima van europske civilizacije. Razaranje i gradenje, destrukcija i konstrukcija, nesumnjivo su nerazlucivi. Francz Helens, suvremenik pokreta dada, smatra da on ne teži da istakne nove moralne vrijednosti, nego da ponovo nade skrivene, neopažene vrijednosti, jedine koje se mogu sacuvati od habanja. Feyerabend smatra da je znanost u suštini anarhisticki poduhvat. Anarhizam kao politicka filozofija nije najatraktivniji, ali se pokazuje kao najbolji lijek za epistemologiju i za filozofiju znanosti. Epistemološki anarhizam razlikuje se i od skepticizma i od politickog (religijskog) anarhizma i najbliži je dadaizmu. Epistemološki anarhist se ne usteže da brani ni najtrivijalnije, ni najneumjerenije iskaze. On se nesumnjivo i apsolutno suprotstavlja jedino sveopcim, univerzalnim mjerilima, zakonima, idejama ("Istina", "Um", 362 Na koje se poziva Feyerabend u svojoj knjizi “Protiv metode”. 363 A. Bear i M. Karasu, “Dada – povijest jedne subverzije”, Izdavacka knjižarnica Zorana Stojanovica, Sr. Karlovci, Novi Sad, 1997. str 11.

302

"Pravda", "Ljubav") i ponašanje koje one povlace za sobom, iako ne porice da je cesto razborito djelovati tako kao da takvi zakoni (mjerila, ideje) postoje i kao da vjeruje u njih. »Ispod svog ovog bijesa leži njegovo uvjerenje da ce covjek prestati biti rob i zadobiti dostojanstvo koje je nešto više od opreznog konformizma samo onda kad postane slobodan izici iz najfundamentalnijih kategorija i uvjerenja, ukljucujuci one koje ga navodno cine ljudskim.«364 »...znacaj ove, u biti anarhisticko-dadaisticke epistemologije ne leži samo njenim doprinosima suvremenoj filozofiji, u formi kritike stupnjeva apstrakcije pojma, pojma "potpune istine", svake dogmatske pozicije, vec i u razumijevanju ljudske prirode, prirode spoznaje i slobode.«365 Fajerabend je »otkrio odredene pretpostavke spoznaje za slobodno društvo koje još ne postoji«.366 Ljudi imaju iskonsko pravo da žive kako to žele, cak i ako njihov nacin života, djelovanja i mišljenja drugima izgleda kao nešto iracionalno, neprihvatljivo i bestijalno. Ljudi imaju pravo da svijet promatraju i procjenjuju sa stanovišta njihove vlastite tradicije.367

14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava Povijest znanosti se proširila u Feyerabendovoj filozofiji, pokazala se granica moci znanosti i racionalizma, formirao se novi okazionalni racionalizam i rješenje se nalazi u prvenstvu djelatnosti - prakse umjesto teorije. Feyerabend, ustaje protiv znanosti koja se pretvara u moc zlostavljanja, koja razgraduje svijet i ljudski život, koja se proglašava vodom, uvodi novu oligarhiju ili joj služi kao sredstvo. Problem je što Feyerbend ne zazire od pogubnog pojednostavljivanja. On u znanosti i znanstvenoj metodi vidi pretežno samo ono što je prinudno i restriktivno, njihovu privilegiranost i rast do nivoa (samo)razaranja svega živog. Cini se da, ipak, i moderne znanosti, u razlicitoj mjeri i na razlicite nacine stvaraju u svom podrucju neku filozofiju i to ne samo kao formu samorefleksije i (samo)kritike, vec i kao promjenu razumijevanja vlastitog predmeta (momenta neodredenosti u njemu), tj. kao nesluceno povecanje senzibilnosti, otvorenosti i odgovornosti. Iako jasno, kriticki i demistifikatorski sagledava znanost, Feyerabend nema takav odnos prema demokraciji koju promatra idealizirano, utopijski, kao rešenje svih problema proisteklih iz nametnute dominacije znanosti. On, s pravom, nema povjerenje u znanost, ali da li s pravom poklanja puno povjerenje demokraciji? Možda se u nešto mora vjerovati, samo da li je demokracija pravi izvor? Slabost Feyerabendove epistemologije je u tome što je previdio "društvenu patologiju". Sloboda, ka kojoj se stremi, podrazumijeva i uvažavanje tudeg mišljena i pored neslaganja sa njim. Zato je nejasno kako bi se u taj sustav slobode uklopile iskljucive, diskriminiranje teorije ili tradicije. Možda bi u takvim okolnostima evoluirale i odbacile dijelove svojih ucenja koji se sa iskljucivošcu odnose prema drugacijim mišljenima. Ili ce, naprotiv, još više zaoštriti svoje stavove u strahu od konkurencije. Ishod ovog problema zavisile samo od nivoa covjekove svijesti. Medutim, pošto uspostavljanje slobodnog društva podrazumijeva covjeka visoke svijesti, za ocekivati je da ishod bude pozitivan, tj. u pravcu respektiranjem razlicitih mišljena. 364 P. Feyerabend, (1987) Ibid. str. 181. 365 A. Sarcevic, “Znanost, covjek i slobodno društvo – Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma”, Pogovor u P. Feyerabend: Protiv metode, V. Masleša , Sarajevo, 1987. str. 324. 366 Ibid. str. 324. 367 Ali, ako je ta tradicija iskljuciva, i te procijene ce biti diskriminirajuce, što ne djeluje kao ideal ka kojemu teži Feyerabend.

303

Osnovni problem oko ovako koncipiranog slobodnog društva jeste da li je realno ocekivani da ce ljudi, i to u globalnim razmjerima, kako oni koji imaju moc, tako i oni koji je sprovode, ili trpe, dostici nivo svijesti i shvacanja slobode neophodan za ostvarivanje ove ideje (ideala) slobodnog društva. Ukoliko odbacimo a priori optimisticka i pesimisticka stanovišta, postavlja se pitanje da li je tako nešto realno ocekivati na osnovu povijesnog toka, promjene, "razvoja", ljudske svijesti i meduljudskih (u najširem smislu) odnosa? Može li se uociti, dokazati postojanje trenda razvoja ljudske svijesti, ili je u pitanju samo razvoj metoda i sredstava za manipulaciju i upravljanje ljudima od strane drugih ljudi? Ova druga mogucnost, sama po sebi, ne mora biti u principu osudena ili kritiziranja kao loša, posebno ako dodemo do zakljucka da je globalna evolucija svijesti do viših nivoa potrebnih za postojanje "slobodnog društva" nemoguca, nerealna, bez osnova u povijesti i u prirodi covjeka uopce. Stoga je, možda, alternativno rješenje ovome, svojevrsno aristokratsko društvo – kao vladavina najboljih. Svakako da i ova koncepcija ima svojih manjkavosti. Zbog svega ovoga, namece se sumnja u mogucnost bilo kakvog smislenog, uredenog humanog društva, a kao jedini preostali modus i za buduca društva i za tumacenje onih iz prošlosti je vladavina kaosa, nasilja, straha, strasti ... Ne ulazeci u Feyerabendov znanstveni “anarhizam” i opravdanost njegovih zakljucaka spram logickog statusa znanstvene teorije, moramo napomenuti da ideologizacija znanosti kao društvenog fenomena u svakom slucaju predstavlja ozbiljan problem koji ce sa tehnološkim razvojem imati sve veci znacaj .No, ova problematika izlazi iz okvira našeg rada i uvoda u filozofiju znanosti i zato se vratimo na kraju još jednom na status znanosti. Ne zvuci li to sve tako realno, a opet tako necuveno: sudbina neke znanstvene teorije ili istraživackog programa, a s njima i sam razvoj znanosti i slika svijet koju nam ona nudi, ne ovisi o odnosu znanosti ili teorije prema zbilji vec o «odnosu snaga» u znanstvenoj zajednici? Ovdje se neumitno postavlja pitanje; zar je moguce da je naša vjera u znanost kao uzor racionalnosti, kao otjelovljenje uma i temelj rekonstrukcije ljudskog svijeta, bila jedna samo velika zabluda? Zar je zaista Feyerabend u pravu kad tvrdi da izmedu znanosti i magije nema bitne razlike; da, izgubivši svoje objektivno utemeljenje, znanost kao i magija svoj uspjeh temelji na pukoj propagandi? Ipak uspjeh znanosti, tako ocigledan svima nama konji živimo u suvremenom dobu, ne može biti slucajan. Ocigledno da magija i znanost ne mogu imati istu vrijednost i siti prakticni status kao što bi to želio objasniti Feyerabend. Posebna se pozicija znanosti, njena objektivnost (koja nije božanska) i racionalnost, oslanja na dva uporišta, na odnos prema predmetu i na ustrojstvo znanstvene zajednice. Danas odnos prema predmetu odreduje jedna rijec – eksperiment. Tocno je ono što je vec receno da su iskustvo i pokus u stanovitoj mjeri neodredeni ili višeznacni i da rijetko kada omogucuju jednoznacni odgovor na postavljeno pitanje. Drugim rijecima, tocno je da su moguce njihove razlicite interpretacije. No sigurno je i to da ishod eksperimenta ne ovisi ni o pojedinacnim ni o kolektivnim željama onih koji ga izvode, barem kada su prirodne znanosti u pitanju. U povijesti je znano bezbroj primjera. Navedimo kao zoran primjer jedno kratko objašnjenje. Vjerojatno ste imali prilike citati o raznim cudnim “izumima” koji nikada nisu postali dio naše svakodnevnice, bilo stoga što nije bilo ekonomskog interesa bilo zato što nisu funkcionirali onako kako je to autor želi i zamišljao. Jedan od najslavnijih takvih primjera je cuveni “perpetuum mobile”. Zamisao je bila da se gibanja u stroju urede tako da pri prijelazu iz jednog u drugo stanje gibanja stroj izvrši neki rad i da se istodobno vrati u pocetno stanje i zapocne novi ciklus bez dovodenja dodatne energije. Možda se u izlogu nekog urara zapazili napravu koja se sastoji od vije kuglice spojene metalnom osovinom

304

što je ucvršcena na drugu osovinu. Dvije kuglice izvode stanovito gibanje, ali tako da se nakon nekog opisanog gibanja uvijek ponovno nadu u pocetnom stanju. Gibanje se odvija bez ikakvog vanjskog pokretaca i doima se kao trajno gibanje (perpetuum mobile). No, kada bi jedna takva naprava mogla vršiti i neki koristan rad, covjecanstvo bi se riješilo energetske krize. I danas znamo da je to nemoguce, no od trinaestog stoljeca, kada je zabilježen prvi pokušaj, pa sve do konacnog formuliranja prvog i drugog zakona termodinamike generacija izumitelja nastojale su konstruirati cuveni “perpetuum mobile”, kao što su još brojnije generacije alkemicara nastojale pretvarati razne materijale u zlato. Primjeri takvi uzaludnih pokušaja ne navode se u standardnim povijestima znanosti i tehnologije, no oni filozofu koji na njih misli bjelodano pokazuju da naša tehnološka stvarnost i znanstveni eksperiment nisu “samo naša konstrukcija”, individualna ili socijalna. Drugi oslonac je ustroj znanstvene zajednice, o kojem postoje mnoge studije. Spomenut cemo samo jednu, a tice se ocjenjivanja znanstvenog teksta. Istraživanja arhiva casopisa Fhysical Review pokazala su da se ocjenjivaci radova i urednici koji odlucuju o tiskanju ne obaziru na to jeli rijec: o mladem ili starijem autoru, o poznatom ili nepoznatom imenu, o velikoj ili maloj, razvijenoj ili nerazvijenoj zemlji, o poznatoj ili nepoznatoj instituciji, da o drugim osobinama autora, koji su referentima cesto nepoznate, i ne govorimo. Pokazuje to da su logicki pozitivisti bili u pravu kada su naglašavali kako se znanstveni tekst može proucavati i razumjeti bez ikakva pozivanja na njegova autora i na okolnostima na kojima je nastao. Nije ta “cistoca” znanstvenoga teksta apsolutna, ali je dovoljna za donošenje meritorne odluke o tome jeli rukopis dovoljno valjan da bude publiciran u tako uglednom znanstvenom casopisu. Kako ono što se publicira u Physical Review u velikoj mjeri utjece na odluke što ce se istraživati i koja ce se teorija provjeravati, kako o tome što se nalazi u tome casopisu ovise standardi eksperimentalnog rada i teorijske analize, onda je ocito da je ono što se u znanosti radi u velikoj mjeri ipak neovisno o nabrojenim subjektivnim i socijalnim faktorima i u tom smislu objektivno. Nakon svega možemo li izbjeci osjecaj da se nalazimo u situaciji slicnoj onoj u kojoj se našao Kant i koju je veliki filozof nazvao “skandal filozofije”. Pred nama je, nema dvojbe, znanost koja stalno buja i ne dvojbeno stvara nova znanja, bez obzira kako cemo ih karakterizirati. Pred nama je uzanost koja je našla nacin na koji komunicira kako s prirodom, tako i sa samom sobom. Filozofija, medutim, tek što joj se cinilo da je uhvatila nit razumijevanja fenomena znanosti, opet ju je izgubila. Možda je upravo zbog toga filozofija znanosti jedna od najvitalnijih grana suvremene filozofije. Možda bi bilo interesantno nakon ovog cjelokupnog razmatranja dati u sažetom obliku odnos izmedu empirizma i racionalizma na nacin kako je to uradio W. Stegmüller. On zgodno sažima razlicitost gledišta medu teoreticarima znanosti kad tumace postupak prirodnih znanosti i navodi cetiri razlicitih pristupa: Prirodne znanosti postupaju induktivno ali ne – racionalno (Hume). Prirodne znanosti postupaju induktivno i racionalno (Carnap). Prirodne znanosti postupaju ne – induktivno ali racionalno (Popper). Prirodne znanosti postupaju ne – induktivno i ne – racionalno (T.S. Kuhn).368

368 usp. Stegmüller, 1975, str.490.

305

15. Naturalizam Nakon pojave teorije relativnosti, koja je radikalno revidirala naše poimanje prostora i vremena, postalo je jasno koliko je Kant bio vezan za Newtonovu fiziku. Istodobno medu znanstvenicima koji nisu prihvatili neopozitivisticku filozofiju znanosti Kant je i dalje ostao izvorom inspiracije. Uvjerenje da opažanja nisu neovisna o teoriji podupiralo je Kantov apriorizam. No apriorni elementi ljudske spoznaje morali su, nakon teorije relativnosti, biti i sami relativizirani. Najprije se pojavila ideja da se temelj apriornih formi potraži u organskoj opremi spoznajnog subjekta. Nekoliko niti ispletenih na razlicitim mjestima, a sve obojene naturalistickim tonom, pocele su se uplitati u tkanje nazvano “naturalistickom epistemologijom”. Zbog uvriježenih predrasuda, a i proživljenog negativnog iskustva, treba odmah naglasiti da suvremeni naturalizam nije redukcijski. Dvije su njegove osnovne postavke: prva kaže da je svaka, pa i ljudska spoznaja prirodni fenomen, te da stoga nije u prirodni i ljudski svijet unesena izvana iz neke transprirodne sfere; i druga, da svaka teorija spoznaje mora voditi racuna da je covjek sa svojim spoznajnim sposobnostima rezultat prirodne evolucije u kojoj se nije dogodio nikakav neprirodni skok, nikakav prelom evolucijskog toka koji teorija evolucije nije u stanju asimilirati. Ni jednom ni drugom postavkom ne negira se specificnost covjeka i njegove spoznaje; zahtijeva se samo da ta specificnost bude opisana u skladu s onim što u prirodi kažu prirodne znanosti i bez pozivanja na vanprirodne faktore. Prihvate li se ove dvije postavke tada je razumljiva i opravdana tradicionalna karakteristika naturalizma: upotreba analogija izmedu prirodnih procesa kako ih opisuju prirodne znanosti i društvenih i duhovnih procesa, izmedu prirodnoga i ljudskoga svijeta. Analogije naime pomažu da se uspostavi pretpostavljeno jedinstvo. Pozitivizam je analogije, kao nelogicke forme mišljenja, posve iskljucivo iz stroge znanstvene metode izjednacivši ih sa svim onim teško opisivim psihološkim procesima koji se zbivaju kod znanstvenih otkrica. Praksa znanosti, medutim, pokazuje da se analogije, uz razložan oprez, naveliko koriste u znanosti, da su rutinski dio znanstvene metode i da bez njih znanost ne bi napredovala. Objašnjavajuci razvoj kvantne teorije i odnos te teorije prema klasicnoj fizici N. Bohr je formulirao nacelo korespondencije koje, osim posve konkretnog fizickog sadržaja, krije i metodološku uputu. Izražena jednom analogijom ona kaže da svaki istraživac kad krece u nepoznati predio nosi sa sobom opremu koju posjeduje i za koju smatra da ce mu biti od koristi mijenjajuci je i prilagodavajuci je prema potrebi. Za razumijevanje novih teorija ta je geneza nezaobilazna. Analogija i nije ništa drugo nego prenošenje “opreme” izradene za jedno podrucje iskustva u drugo. Najznacajnija analogija korištena u suvremenoj filozofiji znanosti jest ona izmedu organske evolucije i rasta ljudske spoznaje. Vec je spomenut Popperov model rasta znanstvene spoznaje u kojem je njegovo nacelo falsifikacije povezano s prirodnim odabiranjem, a slobodna indukcijom nesputana kreacija znanstvenih hipoteza sa slucajnim varijacijama u živih bica. D. Campbell (1974) je shemu “slijepog variranja i selektivnog zadržavanja” protegnuo na sve spoznajne fenomene i istaknuo je kao glavni model razvoja uopce. Spomenuo sam takoder evolucionisticki model koji je razvio S. Toulmin (1972) a kojem glavnu ulogu igraju populacije pojmova. U tom modelu znanstvene teorije nisu strogo uredeni logicki sustavi vec populacije pojmova s više ili manje cvrstim medusobnim vezama. Promjena jednog pojma ne implicira, kao kod holista, perturbaciju koja se automatski širi cijelim sustavom. Znanstvene teorije kao populacije pojmova nastaju i žive u nekom intelektualnom okolišu i u interakciji s tim okolišem pojedini clanovi populacije preživljavaju nepromijenjeni, doživljavaju stanovitu transformaciju ili nestaju s pozornice. U populaciji postoji mnoštvo varijanta koje se bore za opstanak, a selekcija se vrši 306

usporedivanjem ne izravno s prirodom nego sa ciljevima i idealima pojedine znanstvene discipline medu kojima je, naravno, i cilj razumijevanja prirode. Ovakvo direktno prenošenje modela kod kojeg se preskacu mnoge stepenice i zaobilaze brojna pitanja svakako je ne samo nategnuto nego i neprimjerno. Osim toga u pravilu se radi o prenošenju jedne simplificirane “teorije evolucije” koja ni u biologiji nije više u upotrebi. Snažan motiv koji pokrece ovakve ekstrapolacije leži u obrani realizma. Uz pomoc teorije evolucije, konkretnije pojmova prirodnog odabiranja najprilagodenijih, lako se odgovara na pitanje zašto je prirodna znanost uspješna. Prirodoslovlje je uspješno zato jer njegove teorije podvrgnute mehanizmu slijepog variranja i selektivnog zadržavanja najbolje odgovaraju njegovom objektu, najbolje su mu prilagodene. Realizam je adekvatna filozofija znanosti jer u odgovaranju znanstvenih teorija predmetu vidi glavni motiv znanosti. Spomenimo još samo jednu karakteristiku suvremenog naturalizma u filozofiji znanosti, to je eksplicitan poziv filozofima da se posluže rezultatima prirodnih znanosti u razumijevanju fenomena spoznaje, a to znaci i prirodne znanosti same. U tom pozivu, što ga možemo naci kod Quinea (1968), Campbella (1974) i Shimonya (1971), jasno je receno da treba napustiti ambiciju filozofije da utemeljuje znanost. Zadržimo se ukratko na nekim stavovima Quine. Za njega se filozofija u «nacelu» ne razlikuje od znanosti; filozofska su pitanja samo opcenitija znanstvena pitanja. Isto tako, u stvarnom filozofskom poslu apstraktno razmišljanje treba da bude stalno interpretirano s pozicija znanosti. Takvo stajalište Quine naziva naturalistickim. Pogledajmo na primjer spoznajnu teoriju, grani filozofije o kojoj je on pisao u svojim tekstovima. Quine je svojim tekstom «Naturalizirana epistemologija» (1968) postao jedan od suvremenih klasika programa «naturaliziranja» spoznajne teorije. Tako on kaže kako je epistemologija sadržana u prirodnim znanostima, kao jedno poglavlje psihologije. U manje radikalnoj varijanti: spoznajna teorija naprosto uzima u obzir rezultate znanosti koje se bave spoznajom kao svojim predmetom što znaci da to ne mora biti samo psihologija. Glavna novost u suvremenoj epistemologiji upravo je uspostavljanje dijaloga s tim znanostima. Tu se isticu dvije – kognitivna psihologija i kognitivna biologija. Prva proucava ljudske spoznajne sposobnosti i procese- zamjedbe, rasudivanje, pamcenje itd., a pridružuje joj se u tome i (kognitivna) neurologija. Zajedno s podrucjem umjetne inteligencije one tvore « kognitivne znanosti». Kognitivna biologija bavi se kognitivnim procesima kod životinja i u perspektivi teži tome da obuhvati i kognitivnu psihologiju. Nju zanimaju mehanizmi spoznavanja i nacin nastanka i razvitka tih mehanizama. Ovo potonje stvar je evolucije. Iz kontakta epistemologije i teorije evolucije razvila se tzv. evolucijska epistemologija. Konacno, medu znanosti o spoznaji pocinju se uvrštavati i sociologija spoznaje i znanosti. Što znanosti o spoznaji mogu reci epistemologiji? U prvi mah može se ciniti da ce posrijedi biti razgovor gluhi- ako je epistemologija normativna disciplina, a znanost o spoznaji jesu opisne ili cinjenicne, onda je moguce samo dvije varijante; ili epistemologija nema što tražiti od zanosit o spoznaji ili se sama mora odreci svoje normativne naravi i postati sama opisna ili cinjenicna, odnosno utopiti se u znanosti o spoznaji. Quine, cini se, zagovara ovu potonju alternativu, tj. napuštanje normativnosti i utapanje epistemologije u znanost o spoznaji. Sam Quine je skloni biheviorizmu u psihologij, ali njegov program naturalizirane epistemologije nadahnuo je mlade autore s ažurnijim stavovima u pogledu psihologije. Bitno je, medutim, da epistemologija ne može opravdavati naše pojedinacno vjerovanje tražeci im vanjske sigurne temelje, vec ih samo može objasniti i odrediti njihovo mjesto u cjelini. »Quineovski epistemolog ne roni in medias res, on pocinje in mediis rebus«, piše sam Quine. Pokušaji da se u spoznaji ili u znanosti izdvoji nešto što ce biti tako nedvojbeno i ujedno bogato da ce moci poslužiti kao siguran temelj i izvor pouzdanosti svekolike

307

spoznaje vrlo su stari i vrlo neuspješni, što je narocito jasno pokazala sudbina logickog empirizma. Umjesto utemeljenja moramo se zadovoljiti razumijevanjem. S ambicijom utemeljenja, cija je pretpostavka da se iz temelja logickim putem izvodi nadgradnja, inkompatibilna je upotreba znanstvenih rezultata, jer time bi se vec koristilo ono što tek treba utemeljiti i petitio principii je ocigledan. No kada je rijec o razumijevanju, strah od zatvaranja kruga je bezrazložan. Naprotiv u svojevrsnom »kruženju« u kojem znanost pomaže filozofiji da razumije znanost, a filozofija znanosti da sebe razumije i unaprijedi, u kruženju koje u ponecemu oponaša hermeneuticki krug razumijevanja, Shimony vidi dobitak za obje strane. Upravo takav otvoren i dijalektican pristup vodi preko naturalizma, jer je posve evidentno da se krug od znanosti do filozofije i natrag mora ne samo spiralno uspinjati produbljujuci razumijevanje fenomena spoznaje nego i stalno širiti. Evidentno je naime da znanost jest prirodni fenomen kao što je to, po osnovnoj zamisli naturalizma, i kultura uopce, ali priroda tada nije više samo ono što se nalazi u prirodoslovlju. U najmanju ruku mora se tada govoriti o povijesnom razumijevanju prirode unutar kojeg su i klasicno novovjekovno i suvremeno novovjekovno prirodoslovlje tek jedna epizoda. Dok se kontinentalna tradicija ustrucavala da kritiku neopozitivizma dovede do kraja, a to bi znacilo da je izvede i na planu samih prirodnih znanosti, nesuglasje izmedu logickoempiristickog ideala znanosti i zbiljskog prirodoslovlja izazvalo je pokret s one druge anglo-americke strane, pokret za koji se cini da krece ususret kontinentalnoj tradiciji ili barem u njoj nalazi stanovitu inspiraciju. Sve je ociglednija penetracija hermenautickodijalektickih metoda i ideja u filozofiju prirodnih znanosti. No prati je i jedna velika opasnost. Gotovo se cini neizbježnim pad u banalnu zabludu. Usprkos jasno izvedenog razgranicenja predmeta prirodnih i humanistickih znanosti, posudba iz hermenautickodijalekticke tradicije u filozofiji prirodoslovlja cesto na to razgranicenje posve zaboravlja. Nemoguce je da hermenauticko-dijalekticki pristup kod primjene na prirodne znanosti ne doživi transformaciju u prvom redu zbog predmeta tih znanosti, a onda i zbog osebujnosti dugo razvijanje znanstvene tradicije. Naturalisticka orijentacija u suvremenoj filozofiji znanosti otvara još jednu potrebu i mogucnost transformacije kontinentalne tradicije prilikom njene primjene na prirodoslovlje. Želi li kontinentalna tradicija ostati otvorena prema prirodnim znanostima, onda se mora otvoriti i prema ovoj naturalistickoj struji. Konkretno promišljanje teze o povijesti kao prirodnom procesu u smislu šireg poimanja prirodnoga kao samoniklog, uz slucajni razvoj na ovoj planeti vezanog fenomena, treba dovesti do obrnute penetracije, do ekstenzivnog korištenja pojmova, modela i analogija iz prirodoslovlja u razumijevanju ljudskog svijeta. Zrelost koja je u meduvremenu postignuta zahtijeva da se pomišlja pritom na ikakvu redukciju. O toj zrelosti svjedoci otpor i kritike upucene sociobiologiji i ublažavanje teza koje je nakon toga slijedilo. Rijec je uglavnom o analogijama koje uvijek zahtijevaju pažljivu upotrebu, stanovitu promjenu znacenja i adaptaciju pojmova i modela na novu sredinu. Uz dužan oprez rijec je, dakle, o suvremenom razumijevanju prirodoslovlja u okviru jedne naturalisticke interpretacije povijesti.

15.1. Interakcijska epistemologija Tradicionalno utemeljivacka epistemologija i njena suvremena nasljednica, filozofija znanosti, sa svojom ambicijom da osiguraju znanje prije spoznaje da opravdavaju znanost ne pretpostavljajuci je, nisu nam pružile ni najskromnije razumijevanje ukupnosti njihova predmeta. Nakon što je promašaj postao evidentan, u kasnim pedesetim postali smo svjedoci nekoliko “obrata”. “Historicisticki” i “sociologisticki” obrati isticali su spoznaju i znanost kao prvenstveno povijesne i društvene pojave te postavljali zahtjev da se

308

epistemologija zamijeni poviješcu i sociologijom spoznaje i znanosti. Nedavno je Rorty 369 zagovarao nešto što bi se, zadržavajuci isti stil, moglo nazvati “književno-kriticarskim obratom”. On je naglasio poput slavnog “lingvistickog obrata”, da se znanost iskazuje u jeziku i da je stoga literarni fenomen koji bi se, sukladno tome, trebao ispitivati i interpretirati hermeneutickom metodom. Svi ovi “obrati” imaju dva ozbiljna nedostataka: izvan su najboljem znanju koje danas imamo – znanosti, i nepopravljivo su nepotpuni. U vezi s prvim nedostatkom Quine370 je predložio novo mjesto epistemologiji ; udomio ju je u prirodnim znanostima kao poglavlje psihologije. Medutim, cini se da je taj prijedlog samo jedna modernizirana bihevioristicka verzija neceg vec iskušanog i odbacenog. Slicna gledišta koja smatraju da su spoznaja i znanost pored ostalih znacajki, prirodne pojave, da se njihov razvoj mora promatrati kao prirodni proces u tom smislu da »ni na kojem stupnju tog razvoja nije bilo transfuzije bilo znanja, bilo mehanizma spoznaje, bilo temeljnih istina izvana (tj. izvan prirode, SL)«,371 i da epistemologija mora biti »u skladu s opisom svijeta koji pruža suvremena znanost«,372 vrlo su hladno primljena medu filozofima znanosti. Prema umjerenom naturalizmu, kao onaj što ga zagovara Campbell (umjeren u toliko što od samog pocetka odbija bilo koji oblik redukcionizma, a što i jeste najveca opasnost naturalistickog pristupa), epistemologija i prirodne znanosti isprepletene su na taj nacin da prirodne znanosti obuhvacaju epistemologiju kao onaj svoj dio koji za predmet ima pojave imenovane “spoznaja” i “znanost”, dok epistemologija obuhvata prirodoslovlje kao oblik spoznaje koji mora objasniti ili razumjeti. Ocevidno kruženje koji pruža ovaj pristup je, usprkos ignoriranju, barem zanimljiva alternativa onom hermeneutickom. U odnosu na drugu primjedbu pristupima koji su trenutno u modi, ono što suvremeni naturalizam u svom anti-redukcionistickom izdanju može za sad ponuditi jeste jedna enciklopedija svih znanstvenih disciplina, ukljucujuci i sve discipline filozofije, koji se bave spoznajom ili znanošcu, uz neku nadu da ce neka unificirajuci ideja, poput Campbellove jednostavne sheme “slijepo variranje i selektivno zadržavanje”, biti jednom pronadena. U ostalom, ako spoznaja i znanost mogu biti promatrane kao prirodne pojave, zašto to ne bi mogle biti i povijest i društvo? U sadašnjoj situaciji kada historicisticki, sociologisticki i hermenuticki pristupi naginjaju ekstremnom relativizmu, i kada znanstveno relativizam nije u stanju asimilirati radikalne povijesne promijene u znanosti, vjerojatno je vrijedno pažljivo ispitati opciju koju nudi umjereni naturalizam. Suvremeni naturalizam sadrži znacajnu implicitnu premisu koja glasi: spoznaja kao prirodna pojava usko je vezana uz žive sustave, ili strože: spoznaja je ugradena u narav živog sustava. Drugim rijecima, pretpostavlja se da se nešto slicno spoznaji može naci još jedino u sustavima koje je napravio covjek. Premisa postaje znacajna kada joj se pridruži druga implicitna premisa naturalistickog pristupa. Kako nikakav unos kognitivnih elemenata i procesa iz neceg što je izvan prirode nije dopušten, sve ono što vrijedi za sve žive sustave uopce vrijedi i za covjeka, koji kognitivno sustav par excellence. U mnogo opreznijem opisu premisa zahtijeva da svojstva ljudskog kognitivnog sustava budu u skladu s opcim karakteristikama živih bica kao spoznajnih sustava. Središnji pojam biologije spoznaje, pored pojma živog bica, jest koncept živcanog sustava. Da je živcani sustav kognitivni sustav izgleda ocigledno. Tvrdnja izgleda istinitom cak i ako se nervni sustav mora razmatrati samo kao dio nekog organizma koji je po sebi 369 R. Rorty, Consequences of Pragmatism, Brighton: The Harvester Press, 1982. god. 370 W.V.O. Quine, »Epistemology Naturalized,«, u Akten des XIV Internationales Kongress für Philosophie, Wien: Hencler, 1968. 371 D.T. Campbell, »Evolutionary epistemology«, u P.A. Schilpp ( ed ), The Philosophy of Karl Popper, The Library of Living Philosophers, Vol. 1, 423-463, La Salle: Open Court Pub. Co., 1974. str. 413. 372 Ibid. Str. 413.

309

spoznajni sustav. Glede epistemoloških implikacija pojmova živog bica i živcanog sustava, možemo se naci u ovakvoj situaciji. Tradicionalno gledište, koje je, grubo govoreci, usredotoceno na pojam adaptacije, njeguje ideju da organizacija i struktura nekog organizma reflektiraju organizaciju i strukturu niše. Dovedemo li ovu ideju do ekstrema ispada da je organizam organicko otjelovljenje ili jedan drugi oblik materijalizacije svojstava niše; drugo-bice dijela fizicke okoline. Sukladno tome spoznaja je manje ili više tocna refleksija ili oslikavanje karakteristika okoline. Na danas popularan nacin receno, geneticki program, koji su organizmi otjelovljenja, može biti shvacen ili kao skup kodiranih informacija o mogucim okolinama koje ce organizmi sretati u svojoj ontogenezi, ili kao skup kodiranih informacija u nutrašnjem razvoju i njegovoj prikladnoj modulaciji, koji se koristi okolinom da bi materijalizirao vlastiti identitet. U prvom slucaju epistemološke implikacije slažu se s tradicionalnim gledištem. U drugom netko bi moga prepoznati Leibnizov jezik preetablirane harmonije. U tom kontekstu bi smo mogli samo prevesti harmoniju u preetablirani program, tako da se živo bice i njegov živcani sustav zatvaraju u “prostor bez prozora”. Izgleda dakle, da teturamo izmedu dva ekstrema, ekstremne otvorenosti u kojoj okolina slobodno ulazi u sustav da bi se u njemu reflektirala, i ekstremne zatvorenosti u samozadovoljno samorazvijanje. Oba su posljedica doživljavanja organizama kao da su baceni u svijet slucajnošcu božje volje, zateceni tamo u stranom okolišu koji neprekidno prijeti njihovu opstanku. Epistemološki ovakav stav vodi uspostavljanju klasicne subjekt-objekt relacije s neizostavnom polarizacijom na subjektivizma i objektivizam. Pojam autopoiesisa unosi i diskusiju novi element, ali jedino ako se interpretira kao selektivna otvorenost kroz interakciju s okolinom. Pokazano je, tako nam se cini, da je živi sustav, s živcanim sustavom ili bez njega, autopoieticki i kognitivni sustav zato što ima potrebu za okolinom, zato što tu okolinu mora internalizirati da bi sebe proizveo i održavao. Da bi zadovoljio vlastitu unutarnju i unutarnje strukturiranu potrebu za okolinom živi sustav i njegov živcani sustav kada je prisutan zatvaraju se kao sustavi interakcijom s okolinom. Ova interakcija, istodobno, ucestvuje u samo organizaciji živog sustava. Ove strukture cine da je dio okoline ponovno prisutan u ogradenom prostoru organizma. Pounutrenje cini spoznaju nužnim sastavnim procesom samoproizvodenja Selektivna otvorenost/zatvorenost, dvostruka upucenost i dinamika te upucenosti i eksternacizacije iskljucuju mirror imagery, ideju sicušnih slika ili karata niše sacinjenih od organskog materijala i ugradeni u organizam. Ovako situaciju promatraju predstavnici interakcijske epistemologije i takoder, re-prezentacija niše u organizmu integralni je dio njegova samoproizvodenja i podredena je temeljnoj, metabolickoj interakciji koja mora biti održavana u svim okolnostima. Stoga niti cisti objektivizam niti cisti subjektivizam, niti jednostavna subjekt-objekt relacija ne iskazuju ono što je bit života. To za predstavnike ove epistemologije ne znaci eliminiranje subjekt-objekta i njihovo stapanje u neke jedinstvo. Kako je pokazano podijele na unutarnji i vanjski prostor na živi sustav i njegovu okolinom, na sustav koji udomljuje reprezenciju nekog drugog sustava i na sustav koji je reprezentiran, na subjekt i objekt, bitne su kad je o životu rijec. Središnje je mjesto «selektivna interakcija». Interakcija je najvažniji dio samoprodukcije, ona je parametar koji se mora održavati konstantnim, i oboje – i interna struktura organizma i niša – podredeni su tome. Organizam se pojavljuje kao jedinica interakcije, a niša kao domena interakcije i tada organska evolucija postaje evolucija nacina interakcije izmedu sustava i okoliša. Ovo upucuje na to da je ono što mi danas trebamo, misle predstavnici interakcijske epistemologije, da se danom epistemologijom zamijeni tradicionalna epistemologiju koja je beznadno uhvacena u subjekt-objekt polarizaciju i metaforu ogledala Umjesto da pitamo »Kako subjekt pribavlja informacije o objektu?« nova bi epistemologija trebala odgovoriti i

310

postaviti pitanje »Kako se dogodilo da subjekt posjeduje strukturu koja mu dopušta da medudjeluje s objektom tako da oboje zadržavaju svoj identitet?«. Tada bi ona bila usmjerena na razlicite nacine interakcije koji se pojavljuju tijekom organske evolucije i ljudske povijesti. Spoznaja bi se tada mogla doživljavati kao neumorno ponavljanje eksperimenta s nacrtima raznolikih nacina interakcije koja je sposobna podržati samoregulativne sustave, koji i nisu drugo do ostvarenje tih istih nacina interakcije. Pojavljivanje živcanog sustava i proizvodnje art-efekata u organskoj evoluciji ne zahtijeva probijenu perspektive; oni su samo novi nacini dane interakcije. Naturalisticki pristup, koji bi jedna internacionalisticka epistemologija trebala pozdraviti ( uz uzimanje ozbiljno biologije spoznaje), ocigledno je predodreden za neku vrstu pragmatizma i relativizma, kako i Maturana373 sugerira. Ako je nacin interakcije središnji pojam kroz kolji razumijemo kako su jedinica interakcije, koja je kognitivni sustav, i domena interakcije, koja je kognitivna domena, proizvedeni i ako su svi aspekti života pa dakle i spoznaja, podredeni održavanju interakcije, tada je neka vrsta pragmatizma “odredena nacinom interakcije” neizbježna. Slicno, ako ne možemo odvojiti spoznaju od samoproizvodenja, tada apsolutno, o vrsti neovisno, božanskog znanje nije moguce; sva je spoznaja relativna u odnosu na nacin interakcije. Medutim pitanje o vrijednosti naturalistickog zakljucivanja, da »buduci da su ljudi živa bica, sve što se podnosi na žive sustave uopce odnosi se i na covjeka«, još uvijek stoji. Da bi se na pitanje pozitivno odgovorilo moralo bi se pružiti naturalisticki prikaz specificno ljudskog nacina samoproizvodenja, ljudskog društva ljudske povijesti.

15.2. Evolucijski naturalisticki realizam Postojanje mnogo raznovrsnih tokova misli cini zbivanja u suvremenoj postpozitivistickoj filozofiji znanosti prijatnim, živahnim i cak uzbudljivim. Razliciti pristupi i gledišta pružaju se u rasponu od znanstvenog realizma do konvencionalistickog pragmatizma, od istine kao korespondencije do socijalne konstrukcije zbilje, od istine kao korespondencije do socijalne konstrukcije zbilje, od transhumane univerzalnosti do metodološkog relativizma. Iako je zabavno živjeti u tako bogatom svijetu poneka sinteza pružila bi nam još vece zadovoljstvo. Konacno, zar znanost nije jedinstvena ljudska djelatnost? Utemelji suvremene evolucijske epistemologije nastojali su naglasiti njen potencijal, kojim bi ona mogla poslužiti kao osnovica, ako ne neke uniformne slike znanosti, ono jedne koherentne enciklopedije svih disciplina koje se bave znanošcu. Zamišljalo se da bi te discipline, od epistemologije do povijesti znanosti, mogle biti nekako uskladene naturalistickim pristupom i posudenom shemom besciljnog variranja i prirodnog odabiranja. Ove su misli eksplicite izražene u Shimonya374 i Campbella.. Najsvježiji poduhvat s ambicijom da bude sistematican i sintetski jest Hookerov 375 evolucijski i naturalisticki realizam. Sklonost evolucijske epistemologije da zadrži biološku teoriju evolucije, naturalisticki pristup ljudskim spoznajnim sposobnostima i znanstveni realizam bila je vidljiva od same pocetne zamisli. Hooker je ucinio predmetom izricitog bavljenja i sustavnog razvoja. Uskladenost evolucijske epistemologije i naturalizma ocevidna je. Interes epistemologije za teoriju evolucije potekao je od Konrad Lorenzovog i Norman W. 373 M.R. Maturana i P.J. Varela, Autopoesis and Cognition, Dodrecht: D.Reidel, 1980. 374 A. Shimony, Perception from evolutionary point of view, Journal of Philosophy 68, 571-583. 1971.god. 375 C.A. Hooker, A Realistic Theory of Science, New York: State Univ.of N.Y. Presss. 1987.

311

Quineovog naturalistickog pristupa nekim aspektima ljudske spoznaje, a potican je Popperovom filozofijom znanosti. Smatramo li ljudsku vrstu kao jednu medu mnogim vrstama živih bica, kako to naturalisti cine, tada implicite prihvacamo važenje teorije evolucije i za covjeka, njegove sposobnosti i dijela. Primijenjen na epistemologiju, naturalizam zahtijeva da se ljudske spoznajne sposobnosti tretiraju kao produkti prvenstveno biološke, a zatim i socijalne, evolucije. Medutim, uklapanje znanstvenog realizma u ovu kombinaciju teorije evolucije i naturalizma, izgleda, nece ici posve glatko… Hooker govori o napetosti izmedu “sistematskog falibilizma”376 ( kao posljedice evolucijske epistemologije) i “objektivne istine”, a Campbell377 o “o osjecaju” da nas evolucijska epistemologija upucuje na pragmatizma ili utilitarizam. Evolucijski naturalisticki realizam bez naturalizma je prazan skup. »Vodeci je motiv«, kaže Hooker, »obaveza da se o covjeku raspravlja kao prirodnom bicu, da ga se promatra kao dio prirode«, kao bice koje spoznaje prirodu kroz medudjelovanja koja prožimaju svijet. U kontekstu evolucijskog naturalistickog realizma naturalizam se javlja u dva oblika i oba pokazuju napetost što izvire iz istog izvora. Prvi je oblik “sistematski antiantropocentrizam” (Hooker) interpretiran kao istinski “kopernikanski obrat” (Shimony, Vollmer). Istinski kopernikanski obrat zato što se Kantov obrat dana doživljava kao antikopernikanski »buduci da je covjeka epistemološki postavio u centra svijeta iz kojeg ga je ontološki Kopernik izbacio. Evolucijska epistemologija izvodi sada ponovo covjeka iz središta cineci ga beznacajnim promatracem kozmickih procesa koji ukljucuju i njega samoga«.378 Ovo zadnje ukljucivanje podsjeca nas odmah na perspektivu božanskog oka i konzekventno na covjekov privilegirani položaj. Bit je “sustavnog anti-antropocentrizma” zakljucivanje koje iz kozmološke marginalnosti izvodi epistemološku marginalnost. Epistemološku marginalnost moglo bi se interpretirati kao tvrdnju da neko beznacajno, ograniceno i prolazno bice može imati samo uz vrstu vezano, ogranicenog, pogrešivo znanje, znanje centrirano oko ne privilegiranog ljudskog nacina opstanka. No, upravo se suprotno tvrdi: iz epistemološke marginalnosti koja slijedi onu ontološku izvodi se zakljucak da ljudska spoznaja nije antropocentricna da su ljudi jedina bica koja epistemološki mogu transcendirati svoju ontološku poziciju.. Susrecemo se ponovo s prepletanjem dviju razlicitih ravnina: ravnine egzistencije i ravnine opisa. Iz egzistencijalne cinjenice da ljudi pripadaju samo jednoj vrsti medu mnogima ne slijedi da njihov opis svijeta i njihovo mjesto u spoznaji ne smiju biti antropocentricni. Njemacki fizicar C.F. von Weizsäcker lijepo je izrazi stvarno stanje rekavši da je priroda prije (ontološki i logicki) covjeka, ali je covjek prije prirodne znanosti. Realizam stalno iznova ponavlja staru grešku: iz cinjenice da postoji nezavisan vanjski svijet na koji se naša spoznaja odnosi zakljucuje da naša spoznaja toga svijeta mora od nas biti neovisna. Drugi oblik naturalizma odnosi se na zbiljsko i krucijalno pitanje: kako se daleko u opisu ljudskog svijeta mogu primijeniti nacela biološke evolucije? Ponovo je Vollmer konkretniji od ostalih. On pocinje s antropocentrickim pojmom “mezokosmosa”, a on je »onaj isjecak zbiljskog svijeta s kojim se bavimo kad opažamo i djelujemo, senzualno i motoricki«.379 Kao ljudska kognitivna, a vjerojatno takoder i ekološka, niša, mezokosmos 376 Sistematski falibilizam tvrdi da je kognitivna evolucija, prvo, temeljena opcenito na nagadanju tipa pokušaj-pogreška i, drugo, da je to nagadanje univerzalni princip, tj. da se odnosi na razvoj sposobnosti opažanja, stvaranja simbolickih procesa, mišljenja i govorenja. Posljedica je ovakvog stava je tvrdnja da su svi kognitivni sustavi i sva kognitivna sredstva pogrešivi. 377 D.T. Campbell, (1974) ibid. 378 G. Vollmer, »Mesocosm and objective knowledge«, u Wuketits 1984. str.81. 379 Ibid. 87.

312

definira domet ljudske poznaje kada je rijec o percepciji i neposrednom iskustvu pa je vjerojatno u velikoj mjeri genetski odreden. Ovaj biološki odreden dio ljudskog znanja Vollmer naziva “iskustvenim” znanjem. Na tu vrstu znanja, i naravno na sve vrste subhumanih oblika “spoznaje”, može se i mora se primijeniti teorija biološke evolucije i na nju se, sukladno tome odnose svi argumenti istaknuti protiv realizma. Isto se odnosi i na onaj dio kognitivnog aparata cije se ponašajne može opisati kao “razumoliko” (reason-like) ili prema Brunswiku, kao “raciomorfno”. S razumom i znanstvenom spoznajom stvari stoje drugacije. Iako, Wuketits zajedno s drugima tvrdi da se »evolucijski pristup može potegnuti i na proizvode duha«, tj. »na epistemicke aktivnosti kakva je znanost«380, a Vollmer kazuje da je »uz zadane pradavne pocetne uvjete na Zemlji i Suncu, ljudska spoznaja nastala uz skladu s prirodnim zakonima« i da »nije bilo nužno nikakvo cudo niti božanska intervencija niti kršenje prirodnih zakona«381, cinjenica je, kako Vollmer kaže kasnije »da razum dostiže dalje od intuicije, mišljenje dalje od pogleda, pojam dalje od osjeta, i racun dalje od slike«.382 Wuketits istu misao izražava mnogo oštrije: »Ljudski urodeni mehanizam poducavanja postavlja granice njegovom razvoju kao biološke vrste; ali covjek kao animal rationale prestupa svoj status puke životinje i otvara posve nove dimenzije«383. Kao “animal rationale” covjek se koristi svojim umom i djeluje racionalno: »Kad tako djelujemo u pustolovini smo objektivnog znanja, u znanstvenom smo poduhvatu, i po prvi puta neko je živo bice sposobno istraživati sferu iza scene vlastite egzistencije«.Ulazimo u podrucje “logo kozmosa”, buduci da je »znanost mnogo ambicioznija od percepcije, ciljajuci ne samo na preživljavanje nego i na istinito objektivno i univerzalno znanje«.384 Naš kognitivni aparat, nastavlja sa zakljucivanjem, produkt je biološke revolucije i prema tome sukladan je nacelima teorije. Medutim, argumentira Vollmer, teorija ne daje nikakav a priori razlog zbog kojeg taj aparat “ne bi bio u stanju postici više” nego što zahtijeva preživljavanje. Što više, “cinjenica je” da “je sposoban za nešto više!”.385 Ovo “nešto više”, ocevidno, nije na glavnoj liniji evolucije pa Vollmer neizostavno mora zakljuciti da »biološki, viša je matematika sretan uzgredni produkt evolucije premda kulturološki nije.«386 Znanost se dakle izdvaja, prekida kontinuitet. Sav napor da se nastanak i razvitak uma razumije iz naturalisticke evolucijske perspektive najednom pada u vodu. Tamo smo gdje smo na pocetku bili. Naravno, ovdje se suocavamo sa starom dugovjecnom dilemom kada je covjek u pitanju: da li evolucijski kontinuitet ili diskontinuitet?, odnosno s konstrukcijama diskontinuiteta koji ne prekida kontinuitet ili “diferencijacije unutar jedinstva”.387 Cisti bi realisti privilegirani status rado prihvatili, kao što je vidljivo, kada bi ga se samo moglo izvesti iz teorije evolucije. Ali, ako to nije moguce, stražnja vrata ostvarena su filozofskom “neka bude”. Greška možda leži jednostavno u nestrpljivosti da se iz kognitivnog aparata koji je rezultata evolucije skoci odmah u podrucje uma. Konacno mnogi evolucijski realisti prihvacaju da um nije samo proizvod našeg kognitivnog aparata nego i društvene evolucije, takoder. Ovdje se dakle namece pitanje tj. problem da se um shvati dvojako, odnosno kao produkt biološke i kulturne evolucije. Preskacuci preko ovog praznog mjesta, susrecemo se 380 F.M. Wuketits, Concepts and Approaches in Evolutionary Epistemology, Dodrecht: D.Reidel 1984.g. str.8. 381 Ibid. Str.86. 382 Ibid.str.93. 383 Ibid.str.23. 384 Vollmer, ibid. Str.104. 385 Ibid.str.83. 386 Ibid. Str. 109. 387 Hooker, Ibid.

313

ponovo s naturalistickim pitanjem, ali u nešto drugacijoj formi: kakav je odnos izmedu biološke i kulturne evolucije? Imamo li pravo pretpostaviti da li shema varijacije i selekcije može biti korisna analogija za razumijevanje kulturne evolucije; ali, nam se cini da je proces mnogo složeniji. Možemo se upitati da li su nacela biološke evolucije nacela višeg reda te su im nacela kulturne evolucije podredena ili su nacela kulturne evolucije njima paralelna i od njih neovisna? Vollmer ispravno primjecuje da se na kulturnu evoluciju ne smije gledati istim ocima kao i na biološku evoluciju i na nju jednostavno protegnuti vladanje istih zakona koji vladaju u biološkoj evoluciji ili je jednostavno shvacati kao ekstenziju biološke evolucije. Može se takoder tvrditi da su “odgovarajuci zakoni posve razliciti”, ali tada pitanje glasi: kako je jako ono “posve”? Što ostaje od naturalizma ako se pokidaju sve veze izmedu biološke i kulturne evolucije? Da li je ljudska kultura, u krajnjoj liniji, dio prirode ili ne? Da li je svijet jedinstven ili imamo posla s dva odvojena svijeta, prirodnim i kulturnim? Može li se kultura razumjeti kao prirodni fenomen, a da se ne reducira na biološko? Na ova pitanja naturalist mora dati pozitivan odgovor i poraditi na njihovoj podrobnoj elaboraciji. Mora dopustiti da najopcenitija nacela biološke egzistencije i evolucije vrijede i za covjeka kao i za ostala živa bica. U tom kontekstu, znanost postaje dio ljudskog nacina opstanka, komponenta njegove strategije preživljavanja, a taj nacin opstanka i ta strategija preživljavanja ne smiju protusloviti biološkim zakonima. Insistira li netko da se radi o potpunom diskontinuitetu, tada mu ne preostaje drugo nego da napusti cijelu pricu o evoluciji i okrene se pravo natrag prema metafizici. U ovom kratkom dijelu smo pokušali pokazati problematiku kojom se bavi i kojom je opterecena filozofija modernog naturalizma. Ocigledno da predstavnici ovog filozofskog pravca moraju dati odgovore na mnoga postavljena pitanja ako žele da njihovo razmatranja statusa znanosti ima plauzibilan i opce prihvacen stav.

314

16. Filozofija I. Kanta 16.1. Uvod Možda smo trebali na pocetku našeg razmatranja o uvodu u filozofiju znanosti zapoceti s Kantom jer njegova filozofija predstavlja cvornu tocku suvremene filozofije uopce, pa u tom kontekstu ima odgovarajuce implikacije i na probleme znanstvene teorije. Poslije njegove filozofije nitko nije ostao indiferentan prema njenim rezultatima bez obzira da li .promišljanje provodilo u afirmativnom ili ne afirmativno odnosu. Tako, na primjer, vidjeli smo kako se logicki pozitivizam odnosio prema metafizici uopce, pa dakle jednim dijelom i Kantov filozofski sustav, negacijski deplasira njihove iskaze kao besmislene, ali ipak kljucna mjesta u stavu logickog pozitivizma predstavlja razdioba na analiticke i sinteticke sudove koje je upravo Kant jasno razgranicio. Mi cemo u ovom kratkom razmatranju Kantovog promišljanja osvrnuti samo na one elementarnim pozicijama koje se cine primjerene našem uvodu. Uglavnom cemo obratiti pozornost na njegovo najvažnije djelo Kritiku cistog uma. Immanuel Kant (1724-1804) nije doduše prvi postavio kriticki problem, ali ga je sigurno toliko zaoštrio kao nitko prije njega, dok su njegova rješenja uvelike zaokrenula tijek europske filozofske misli. Nakon Kanta mora svaki metafizicar najprije nastojali dati što bolje utemeljenje metafizici prije nego što ce poceti izlagati svoje metafizicke postavke. Kantov je izazov bio povod da se u filozofiji uopce uocio i poceo rješavali kriticki problem i da se uvela kritika kao posebna školska disciplina. Kantovi raniji radovi više se bave znanošcu nego filozofijom i cini se kako ta cinjenica nije nevažna za njegov kasniji filozofski razvoj. Posebice, kasnije u njegovo povjerenje Newtonove klasicne mehanike kao uzora ispravne teorije. Poslije zemljotresa u Lisabonu on je pisao o teoriji zemljotresa, a napisao je jednu raspravu o vjetru i kratak ogled o pitanju da li je zapadni vjetar u Europi vlažan zbog toga što je prešao Atlantski ocean itd. Njegov najznacajniji znanstveni spis je njegova Opca povijest prirode i teorije kozmosa (1755), koji anticipira Laplasovu hipotezu o maglinama i izlaže moguce porijeklo Suncevog sustava. Neki odjeljci ovog djela su izuzetni i ono ima tu zaslugu što je otkrilo jednu hipotezu koja se cini plauzibilnom. Njegovo, ipak, prvo znacajno djelo jeste Kritika cistog uma i to prvo izdanje 1781. god. a drugo 1787.god. Mi cemo se uglavnom zadržati na neki odlomcima ovog dijela. Kartko možemo reci da je cilj ovog djela da dokaže kako, iako nijedna naša spoznaja ili saznanje ne nadmašuje iskustvo, ono je pored toga djelomicno a priori i nije izvedeno indukcijom iz iskustva. Kant u predgovoru 2. izdanju svoje Kritike cistog uma, u travnju 1787, usporeduje svoje djelo s Kopernikovim prevratom, zacijelo, u suprotnom antropocentricnom smislu. Prema njegovoj ocjeni, tadašnja je filozofija robovala objektu nastojeci da ljudske predodžbe i spoznaju izvede iz svojstava vanjskih predmeta. Promašaj te teorije preslikavanja ponukao je königsberškog filozofa na radikalan preokret. Dok je stara metafizika polazila od nekih intuitivno dokucenih ili samo-po-sebi razumljivih principa, iskustvo biva od sada polazištem i kriterijem spoznaje. Interpretirajuci iskustvo na svoj poseban nacin, engleski empiristi, narocito s Lockeom, pokušavaju od osjetila, utisaka, dojmova ili impresija izgraditi svu našu spoznaju, pri cemu te otiske ili impresije shvacaju vjernim korelatom vanjskih stvari. Nakon Humeove analize postalo je jasno da takav empiristicki pristup ne može utvrditi zakone prirodnih znanosti, i tako je empirizam došao u proturjecje sa svojim «budenjem». Probuden tom Humeovom skepsom iz metafizicke drijemeži, kako sam veli, Kant preokrece taj temeljni odnos izmedu subjekta, impresija i

315

objekta i dolazi do radikalne tvrdnje: Um uvida samo ono što sam iznosi prema svojem nacrtu.388 Ono što je u startu bitno jeste strtoga diferencijacija sudova i to u dvije razine; s jedene strane postoji razlika izmedu “analiticnih” i “sintetickih” sudova, a sa druge strane razlika izmedu sudova “a priori” i “empirijskih” sudova. Jedan “analiticni” sud jeste onaj u kome je predikat dat u cijelosti ili djelom u subjektu; na primjer, »jedan visok covjek jest covjek« ili »jedan istostranicni trokut jest trokut«.Ovi sudovi proizlaze iz logickog zakona kontradikcije jer zastupati mišljenje da jedan visok covjek nije covjek bilo bi proturjecno sa samim sobom. Jedan “sinteticki” sud jest onaj koji nije analiticki i to su svi oni sudovi koji ce svoj izvor imati u iskustvu. Mi ne možemo, prostom analizom pojmova otkriti istine kao što su na primjer: »Utorak je bio kišni dan«, ili »Napoleon je bio veliki general«. Ali Kant, za razliku na primjer od Leibniza i svih ranijih filozof, nece da prizna da su svi sinteticki sudovi poznati samo preko iskustva. Ovdje dolazi druga razdioba. Jedan “empirijski sud” jest takav sud kojim mi ne možemo znati izvan culne percepcije, bilo naše bilo nekog drugog cije svjedocanstvo prihvacamo. U ovu vrstu spadaju cinjenice, na primjer, iz povijesti i zemljopisa. Takvi su i znanstveni zakoni kako god naše znanje o njihovoj tocnosti ovisi od promatranih cinjenica. S druge strane, jedan sud a priori jeste takav sud koji, iako može da bude “izvucen” iz iskustva, kada se upozna izgleda kao da ima jednu drugu osnovicu, a ne iskustvo. Navedimo jedan jednostavan primjer; dijete koje uci aritmetiku može se pomoci time što ce mu se dati da vidi dva piljka, a zatim druga dva piljka, i što ce mu se reci da je dobio ukupno cetiri piljka. Ali kada je ono shvatilo opci sud da su “dva i dva cetiri”, ono više ne trži potvrdu pomocu primjera; sud ima jednu izvjesnost koju indukcija ne može nikada dati jednom opcem zakonu. Dakle, svi sudovi ciste matematike u ovom smislu su «a priori». Možda je situacija s matematikom relativno jasna, ali što je sa prirodnim znanostima i njihovim zakonima. Ovdje posebno mjesto zauzima zakon kauzaliteta (uzrok-posljedica) koji predstavlja osnovicu svake znanosti. Ovom problemu cemo se vratiti kasnije a sada obratimo pozornost kako je ovaj problem riješio ili pokušao da riješi D. Hume. On je dokaza da zakon kauzaliteta nije analiticki i zakljucio je da mi ne možemo biti sigurni u njegovu izvjesnost. Kant je prihvatio gledište da je ovaj zakon sinteticki, ali je ipak smatrao da je poznat a priori. On je držao da su aritmetika i geometrija sinteticke, ali isto tako da su a priori. Tako je došao dotle da je svoj problem formulirao rijecima: »Kako su mogucni sinteticki sudovi a prior?« Odgovor na ovo pitanje, zajedno s njegovim posljedicama, sacinjavaju glavnu temu Kritike cistoga uma. Prema Kantu, vanjski svijet uzrokuje samo materiju našeg culnog osjeta, ali naš mentalni mehanizma rasporeduje tu materiju u prostoru i vremenu i stvara pojmove preko kojih mi stvaramo iskustvo. Odavde slijedi jedna bitna posljedica a to je da “stvari po sebi”, koji su uzroci naših utisaka, nespoznatljivi su; one nisu u vremenu ili prostoru, one nisu supstancije, niti se mogu opisati ijednom od onih opcih pojmova koje Kant naziva “kategorijama”. Moramo napomenuti da se ovdje moramo cuvati prenaglašenog zakljucivanja, jer na primjer, kao što su prostor vrijeme forme zora pa samim tim su dio 388 To se može stavili i za motto njegovu glavnom djelu, a trebalo mu je mnogo razmišljanja i hrabrosti da izrece nešto takvo što ce svakako jako zacuditi citatelje. Dok se ne razumiju razlozi koji su vodili Kanta do te filozofske pozicije, lako ga se može naprecac strpati medu subjektivne idealiste ili solipsiste i tako si uskratiti pristup u nove vidike koje je Kant otvorio svojom transcendentalnom filozofijom. Poput drugih genijalnih otkrivatelja nije ni Kant bio ni neprotuslovan ni dosljedan i sam je precijenio ono manje važno, a mnogo što autenticno strpao u fusnote. Iz tih naknadnih pribilješki i pribjegavanja prakticnom umu vidi se koliko je autorova prvobitna sigurnost bila podgrižena i kako se citava tvrdava cistog uma urušavala u vjecnu ljudsku nedoumicu. Stoga nam i valja Kanta podici iz tih sumnji i slutnji do suvremene misli.

316

našeg subjektivnog perceptivnog aparata, cesto se na osnovu ovog tvrda da oni nemaju svoju objektivnu egzistenciju. Kant to nije tvrdio, jer ta tvrdnja o ne postojanju je isto što i tvrdnja o postojanja, tako da je prava interpretacija da mi ne možemo znati dali nešto takvo postoji kao što su objektivno vrijeme i prostor. Postoje takoder i pojmovi a priori; to su dvanaest kategorija, koje Kant izvodi iz formi silogizma. One su subjektivne u onom sitom smislu u kome su subjektivni prostor i vrijeme – to ce reci da je naša duhovna konstitucija takva da se one mogu primijeniti na sve ono što je u našem iskustvu – ali nema razloga za pretpostavku da su one primjenjive i na stvari po sebi. Medutim, što se tice uzroka postoji jedna nedosljednost, pošto Kant smatra da su stvari po sebi uzroci culnih osjeta, a da su slobodna htijenja uzroci dogadanja u prostoru i vremenu. Ova ne dosljednost nije slucajna omaška, ona je bitan dio njegovog sustava. Veliki dio Kritike cistog uma bavi se time da dokaže greške koje nastaju kao posljedica toga što se prostor i vrijeme ili kategorije primjenjuju na stvari koje nismo iskusili. Kada se to cini onda, po Kantu, nastaju “antinomije” – to ce reci uzajamno proturjecni sudovi koji može prividno može biti dokaza. Kant daje cetiri takve antinomije, od koji se svaka sastoji od teze i antiteze. U prvoj teza glasi: »Svijet ima pocetak u vremenu, a i prostorno je takoder ogranicen«. Antiteza glasi: »Svijet nema pocetak u prostoru i vremenu«. Druga antinomija tvrdi da postoje dvije vrste kauzaliteta; jedna se slaže sa zakonima prirode, a druga sa zakonima slobode; antiteza smatra da postoji samo kauzalnost koja se slaže sa prirodnim zakonima. Treca antinomija dokazuje da svaka složena supstancija istodobno i jest i nije sastavljena od prostih dijelova. Cetvrta antinomija dokazuje da postoji i da ne postoji jedno apsolutno nužno Bice.389 Sigurno je da Kant nije bio prvi koji bi postavio i rješavao navedena pitanja. No pružena rješenja Kanta nisu mogla zadovoljiti prije svega zbog toga što je na polju metafizike jedva moguce naci jednodušnost u postignutim rješenjima koja bi unaprijedila metafiziku kao znanost i osigurala joj casno mjesto medu drugim znanostima. Vec smo u uvodu napomenuli kako se Kant tuži da je metafizika, umjesto da bude kraljicom svih znanosti, postala poprištem beskrajnih prepirki. U isto su vrijeme matematika i prirodne znanosti ucinile velik napredak. Kod njih nalazimo široko polje opce priznatih i prihvacenih spoznaja u koje nitko više ozbiljno ne sumnja. Takvi su uspjesi metafizici ostali prikraceni pa su ljudi postali indiferentni prema njoj. To je potaklo Kanta da se lati kritickog istraživanja temelja metafizike, a to istraživanje znaci dovodenje metafizike pred sudište uma. Time je Kant povezao metafizicki i kriticki problem. Kant naime napominje, da njegova kritika nije kritika knjiga ni sustava, nego kritika spoznajne moci uopce, »kritika moci uma s obzirom na sve one spoznaje za kojima on može težiti neovisno od svakog iskustva« 390 Jasno je da metafizicke spoznaje moraju biti spoznaje a priori pa se zato prvo pitanje o mogucnosti metafizike svodi na pitanje; kako nas um može spoznavati a priori, tj. mimo svakog iskustva. Kant odbacuje Lockeovu teoriju da se svi naši pojmovi konacno moraju svoditi na iskustvo, ali on odbacuje i protivnu teoriju o urodenim idejama. Nasuprot tome Kant drži da postoje principi i pojmovi koje naš um izvodi iz samog sebe ali potaknut iskustvom. Kanta ne zanimaju psihološka istraživanja naravi našega uma. On želi otkriti ciste uvjete naše ljudske spoznaje kao takve, tj. formalne elemente ciste svijesti. Takvo istraživanje Kant zove “transcendentalnim”. »Ja nazivam transcendentalnom svaku spoznaju koja se ne bavi predmetima, nego našom spoznajom predmeta ukoliko ona treba 389 Ovaj dio “Kritike” jako je utjecao na Hegela, cija se dijalektika u cijelosti služi antinomijama. 390 I.Kant, Kritik der reinen Vernunf, Hamburg,1971; Kritika cistog uma, preveo Viktor Sonnenfeld, Zagreb, 1984, god, A. XVII.

317

da bude moguca a priori«391 Jedan od glavnih zadataka Kritike cistog uma sastoji se u tome da pokaže koji su to uvjeti naše spoznaje. Sam Kant je bio iz pocetka pod utjecajem “starog dogmatizma”, i njega je obuzimao “dogmatski drijemež”, koji je u Njemackoj u to vrijeme izazvala Wolffova filozofija. Tako je bilo opce stanje njemacke filozofije sredinom osamnaestog stoljeca. Autoritet Leibnizove filozofije bio je u Njemackoj približno isti kao autoritet Descaretsove filozofije u Francuskoj ili Lockeove filozofije u Engleskoj, ali ono što je kod Leibnizovog sljedbenika Wolffa ostalo od njegove filozofije, bilo je lišeno najdragocjenijeg pozitivnog sadržaja koji je sam Leibniz unosio u svoje metafizicke spekulacije svojim znanstvenim i filozofskim genijem, a narocito svojim izuzetnim smislom za matematiku, te se tako ona pretvorila u ogranicenu racionalisticku dogmatsku spekulaciju, bez realnih mogucnosti i perspektive daljnjeg razvoja. Zato ta filozofija nije bila kadra da se suocava sa velikim problemima svoga vremena, a prije svega sa onim problemima spoznaje, koji su izbili u prvi plan ( problemi metode, prije svega), uslijed razvitka znanosti i radanja modernog gradanskog društva. Kant je, medutim, vec u svojoj mladosti, kao što smo rekli, pokazao veoma živi interes upravo za probleme znanstvenog i društvenog razvoja. Newtonova fizika inspirirala ga je za hipotezu o postanku Suncevog sustava, što se, uostalom, vidi i u samom naslovu rasprave u kojoj je on tu hipotezu objavio.392 Isto se može reci za njegovu ideju o zakonitosti svjetske povijesti. On je, njime, bio uvjeren da ce se naci covjek koji ce biti u stanju da utvrdi vodecu nit u svjetskoj povijesti isto onako kao što je Kepler »na neocekivani nacin podvrgao odredenim zakonima ekscentricne putanje planeta«, ili kao što je Newton »objasnio zakone iz jednog opceg prirodnog uzroka«.393 Mladog Kanta pokretala je uopce misao da filozofski osnuje Newtonovu znanstvenu teoriju i ta ga misao nije napuštala ni kasnije kad je pisao Kritiku cistoga uma. Može se cak reci da njegovo ispitivanje mogucnosti i granica “ciste” prirodne znanosti u Kritici cistoga uma – traženje odgovora na pitanja koja su mu se postavila kada je poceo pomišljati da kritika spoznaje može dovesti u sumnju izvjesnost znanstvenog iskustva, stecenog, prije svega, impozantnim razmjenama velikih Glilejevih, Kopenikovih, Keplerovih, Newtopnovih i drugih velikih otkrica, koja su omogucila razvoj moderne znanosti. A kada se nešto kasnije utjecajima Newtonove fizike pridružio još i utjecaj revolucionarnih ideja J. J. Rousseaua i kada se kod Kanta rodilo uvjerenje da je Rousseau svojim gradanskim individualistickim romantizmom, koji je u Njemackoj djelovao kao pokretac davno zapretanih snaga, misli i osjecanja, otkrio istinu o pravoj “prirodi” ljudskog bica isto onako kao što je Newton otkrio istinu o objektivnoj prirodi svijeta, bio je to ne samo pocetak Kantovog oslobadanja od stare dogmatske Wolffove metafizike i njemacke školske filozofije uopce, vec i pocetak konstituiranja buduce filozofije transcendentalne idealizma. Koliko su upravo ti utjecaji, Newtonovi i Rousseauovi, bili presudni u Kantovom misaonom formiranju, svjedoci priznanje samog Kanta da su oni bili njegova dva najveca ucitelja. Ali ma koliko bili presudni ti utjecaji da se u Kantu pocne buditi težnja za novom filozofskom teorijom, za filozofskim uopcenjem onih otkrica u prirodi savjeta i covjeka koja su u moderno doba potpuno izmijenila tijek razvoja filozofije, tek je upoznavanje sa Humeovim kritikom stare metafizike izazvalo ona veliki preokret u Kantovom misaonom razvitku kojim ustvari pocinje takozvani kriticki period njegove filozofije. U predgovoru za 391 Ibid. A12, B25. 392 Naslov navedenog djela glasi u izvornom obliku: “Allgemine Naturgeschichte und Theorie des Himells oder Versuch von der Verfassung und dem mechanischen Urspruge des ganzen Weltgebäudes nach newtonischen Grundsätzen abgehandelt“ ( 1755 ) 393 I. Kant, Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürgerlicher Absicht, Kant’s Werke, Bd. VIII, Berlin, 1912.

318

raspravu »Prolegomena za svaku buducu metafiziku«, koju je napisao dvije godine poslije objavljivanja Kritike cistoga uma (1763), kao sažeto objašnjenje ideja Kritike cistoga uma, koje nisu naišle na dovoljno razumijevanje, sam Kant je to objasnio ovim rijecima: »Od Lockeovih i Leibnezovih pokušaja, ili, štoviše, od postanka metafizike, dokle seže njena povijest, nije se dogodilo ništa što bi u pogledu sudbine ove znanosti moglo postati odsutnije nego napad Davida Humea na nju. On nije unio svjetlo u ovu vrstu saznanja, ali je ipak skresao iskru kojom je zacijelo mogao zapaliti svjetlo da se namjerio na podesan trud, cije bi se tinjanje brižljivo podržavalo i podešavalo.« Ustvari njegova se filozofija razvijala u opreci, ali i pod jakim utjecajem dviju struja mišljenja, britanskog empirizma od Lockea do Humea i njemacke metafizike od Leibniza do Wolffa. On zamjera Leibnizu i Wolffu što su osjetilno iskustvo shvacali kao nešto nejasno prema intelektualnoj spoznaji. I jedan i drugi polazili su od tocno odredenih objekata svijeta. Dok intelekt te objekte jasno uvida, oni se kroz naša osjetila tek mutno ili zbrkano odražavaju. Nasuprot tome piše Kant vrlo oštro, kako naša cijela osjetilnost nije ništa drugo nego zbrkana predodžba predmeta, koja jedino sadrži ono što njima po sebi pripada, ali to samo gomilanjem oznaka i parcijalnih predodžbi, jest krivotvorenje pojma osjetilnosti i pojava, što cini citavo to naucavanje beskorisnim i praznim. Kant jasno kaže, i to stalno opetuje, da stvari kakve nam se javljaju u iskustvu nisu onakve kakve su po sebi niti su njihovi odnosi onakvi kakvi su po sebi, nego su to stvari našeg, ljudskog iskustva, što znaci da ne bismo ništa o njima mogli reci kad bismo uklonili svoju ljudsku osobnost. Što god spoznajemo o stvarima, to mi, ljudi, spoznajemo, sa svojom karakteristicnom strukturom. Kant ce, prelazeci preko tog prirodnog stanovišta zakljuciti: »I tako dapace fizika zahvaljuje revoluciju svog nacina mišljenja jedinoj dosjetki, onoj da um traži u prirodi ono što je sam u nju stavio. Time biva apriorno uvedeno. Prihvativši zakljucak empirista da iskustvo ne može našim sudovima dati opcenitu i strogu valjanost, Kant može ovako definirati apriornu spoznaju: Biva li dakle kakav sud mišljen u strogoj opcenitosti, tj. tako da se nijedna iznimka ne može smatrati mogucom, tad nije izveden iz iskustva nego je upravo valjan a priori. Empirijska je opcenitost prema tome tek samovoljno povišenje valjanosti, naprotiv gdje stroga valjanost pripada bitno sudu, to bitno pokazuje na osobit izvor spoznaje, naime na sposobnost spoznaje a priori. Nužnost i stroga opcenitost su dakle sigurne oznake stanovite spoznaja a priori i nerazrješivo pripadaju jedna drugoj. Kantovo je bilo polazište da iskustvo pobuduje um da bi spoznao što je vec u njemu. Proucavajuci gibanje planeta, um (Newtonov) uvida svoje vlastite oblike i kategorije koje unosi u iskustvo i kojima sreduje empirijske podatke. Prema tim Kantovim sudovima moglo bi se smjesta zakljuciti da se tu radi o potpunom obratu od objektivne orijentacije na krajnje subjektivno stajalište. Postoje sigurno empiricki uvjeti za spoznaju predmeta. Takav je uvjet svjetlo za naše oko s objektivne strane i zdravo oko sa strane subjekta. No Kanta ne zanimaju u prvom redu empiricki vec ne-empiricki uvjeti ili cisti uvjeti ljudske spoznaje. Rijec cist u Kantovoj terminologiji znaci neovisnost od svih utisaka empirijsko-osjetnog opažaja. Kanta zanimaju nužni uvjeti spoznavanja predmeta koji vrijede za svakog covjeka. Kad Kant govori o spoznaji a priori, onda ne misli na tzv. relativni a priori, tj. ukoliko na temelju prošlog iskustva unaprijed znamo kakav ce biti ucinak neke radnje. Kant misli na spoznaju koja je apriorna u odnosu prema bilo kojem iskustvu. Cista apriorna spoznaja kod Kanta ne znaci, medutim, spoznaju koja bi bila nazocna u ljudskom duhu još prije svakog iskustva, nego nastaje samo prilikom iskustva. Tu možemo navesti cesto citirane Kantove rijeci kojima on pocinje uvod u drugo izdanje Kritike cistog uma. »Da svaka naša spoznaja pocinje iskustvom, o tome se uopce ne može sumnjati; cime bi, naime, inace mogla naša spoznajna moc biti probudena na izvršenje kad se to ne bi zbivalo

319

pomocu predmeta koji podražuju naša osjetila [...] No premda svaka naša spoznaja pocinje iskustvom, ona ipak ne proizlazi potpuno iz iskustva«.394 Kant se, dakle, donekle slaže s empiristima kad kaže da svaka naša spoznaja pocinje iskustvom. Naša spoznajna moc mora biti pokrenuta iskustvom, u prvom redu osjetilima, koja su pod utjecajem izvanjskih predmeta. No on se udaljava od empirista cim naglašava da naša kognitivna sposobnost iz same sebe nadopunjuje apriorne elemente spoznaje, pri cemu je iskustvo samo poticaj. Zašto je Kant uvjeren da postoji apriorna spoznaja? On se slaže s Humeom da se iz iskustva ne može izvesti striktno univerzalna spoznaja, ali za njega je jasno da takva striktno univerzalna spoznaja postoji i to kod znanosti u matematici, a kod najopcenitije uporabe razuma u iskazu; svaka promjena mora imati svoj uzrok. Kant tako odbacuje Humeovo psihološko tumacenje porijekla naših pojmova na osnovi asocijacije ideja. Nužnost koju imamo kod spomenutih apriornih spoznaja nije, po Kantovu mišljenju, samo subjektivna, kako je to tvrdio Hume Ustanovivši da je apriorna spoznaja moguca, Kantu se namece odlucujuce pitanje kako je ta spoznaja moguca. No na polju spekulativne metafizike je i sama cinjenica apriorne spoznaje nesigurna. Hume je uglavnom pošao od jednog jedinoga, ali važnog, pojma metafizike, od pojma veze, uzroka i posljedice (dakle, i od pojma sile i radnje, koji je iz njega izveden itd.), pa je zahtijevao da um, koji tvrdi da ga je proizveo u svom krilu, odgovori kojim on pravom misli da nešto može biti takvog kvaliteta da se, ako je postavljeno, zbog toga nužno mora postaviti i nešto drugo, buduci da to znaci pojam uzroka. On je nepobitno dokazao da je umu sasvim nemogucno a priori i na temelju pojmova pomišljati takvu vezu jer ona sadržava nužnost. Medutim, ne može se nikako uociti kako iz toga razloga što nešto jest nužno, mora biti i nešto drugo i kako se može uvesti pojam a priori o takvoj vezi. Iz toga je zakljucio da um sebe tim pojmom potpuno zavarava, da ga pogrešno smatra za svoje vlastiti dijete, jer on nije ništa drugo nego bastard mašte, koja je oplodena iskustvom dovela izvjesne predstave pod zakon asocijacije i subjektivnu nužnost, tj. naviku koja iz toga proizlazi, podmece kao objektivnu nužnost na temelju spoznaje. Iz toga je, opet, zakljucio da um nema nikakve moci da pomišlja takve veze, pa makar samo u opcenitosti, jer bi tada njegovi pojmovi bili proste izmišljotine, a sva njegova saznanja, koja tobože a priori postoje, ne bi bila ništa drugo nego lažno obilježena obicna iskustva, što znaci upravo toliko da uopce nema metafizike, pa da je i ne može biti.«395 Glavni Humeov prigovor metafizici svodi se, po rijecima Kanta, na to da pojam uzroka i posljedice nema objektivnu nužnost ili objektivnu važnost, vec je samo od mašte, koja je, oplodena iskustvom, izvjesne predstave dovela pod zakon asocijacije, pa subjektivnu nužnost podmece za objektivnu na temelju iskustva. Kant je, nesumnjivo, bio ne samo Humeov sljedbenik vec i sljedbenik engleskih empirista uopce. On je naglašavao da svaka spoznaja pocinje iskustvom, ali ma koliko bilo neosporno da je Humeova filozofija uopce jedan od osnovnih i najznacajnijih izvora njegove filozofije, neosporno je takoder da je on kao veliki filozofski i znanstvenici duh znao i sam da su moderna spoznaja o svijetu i covjeku zasnovana na konkretnim empirijskim istraživanjima modernih znanosti i da nema i ne može biti filozofije, a pogotovo znanosti, ako se podcjenjuje znacaj iskustva za spoznaju onako kako su cinili nacionalisti. Zato, možemo reci, da je Kant poceo razmišljati o mogucnosti izmirenja racionalizma i empirizma, a isto tako o mogucnosti da se metafizika uskladi s rezultatima modernih znanstvenih istraživanja. Složenost ovog

394 Ibid. str. B1 395 I. Kant, Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb, 1953. str.9.

320

problema, možda, objašnjava tajnu njegove šutnje od 1769 do 1781. godine.396 Koliko je taj problem bio znacajan za postanak Kritike cistoga uma, pokazuje zorno pocetak predgovora, koji je Kant napisao za njeno prvo izdanje gdje govori o metafizici kao o podrucju proturjecnosti i “beskrajnih prepirki”. U tim “prepirkama” sukobljavale su se dvije glavne vrste protivnika, koji su privlacili Kantovu pozornost: dogmaticari, koji su prevladavali u pocetku, i skeptici, koji su kasnije uzeli maha. I sam Kant je bio u situaciji da se opredijeli za jednu ili za druge. Sa dogmaticarima je imao iskustvo, kao što smo vec rekli, u pocetku svog filozofskog razvoja, a ideje skeptika upoznao je kod Humea. Ravnodušan nije nikako mogao da ostane i to ga je navelo da svoj položaj opiše na ovaj nacin: »Uzaludno je, naime, htjeti vještacki pokazivati ravnodušnost prema takvim ispitivanjima, ciji predmet ne može biti ravnodušan ljudskoj prirodi. Osim toga, oni vajni indiferentisti, ma kako željeli da se sakriju, dajuci školskom jeziku neki popularan ton, ipak neizbježno zapadaju, ukoliko uopce nešto misle, u metafizicka tvrdenja, prema kojima su ipak pokazivali toliko preziranja. Medutim, ova ravnodušnost, koja se javlja usred cvjetanja svih znanosti i pogada narocito one znanosti, cijih bi se spoznaja, ako bi ona bila moguca, covjek najmanje odrekao, jeste ipak jedan fenomen koji zaslužuje pozornost i razmišljanje. Ova ravnodušnost, ocigledno, nije posljedica lakomislenosti, vec sazrele sposobnosti za sudenje jednog stoljeca, koje više ne želi da se ometa prividnim spoznajama; ona osim toga predstavlja poziv upucen umu da ponovo preuzme najteži od svih svojih poslova, naime, spozna samoga sebe i da ustanovi jedan vrhovni sud koji ce ga osiguravati u njegovim opravdanim ciljevima, a koji bi, naprotiv, mogao otkloniti sve ne osnovane pothvate, ne silom vlasti, vec na osnovu svojih vjecnih i nepromjenljivih zakona, a taj vrhovni sud jeste samo i jedino Kritika cistoga uma.«397 Tako se, po objašnjenju samog Kanta, rodila ideja ovog djela, koju je on shvatio kao kritiku moci uma »s obzirom na sve one spoznaje za kojima on može težiti neovisno od iskustva«. Kant je smatrao da je glavna mana dogmatskog racionalizma što mu nije »palo na pamet da unaprijed pripremi sebi tlo na osnovu kritike organa, naime, samoga cistoga uma: jedan nedostatak, koji se ne može toliko pripisati njemu, vec, naprotiv, dogmaticnome nacinu mišljenja njegovoga doba, te u tome pogledu ne mogu ciniti jedan drugome nikakve prijekore ni filozofi njegova vremena, ni filozofi svih ranijih vremena.«398 Ipak je kritika došla, ali iz redova empirista. Hume je htio da zna da li se cisto empirijskim putem može doci do pojmova o stvarnosti koji imaju opcost i nužnost znanstvenih iskaza. Sam nije mogao naci nikakav drugi odgovor, nego da pojam uzroka i posljedice nema u sebi tu opcost i nužnost, pošto se zasniva na iskustvu, i tako je pitanje ostalo otvoreno. To je bila granica do koje je došao empirizam XVIII stoljeca. A Kant nije htio da se pomiri s Humeovim zakljuckom, jer je htio da ide dalje od njega i empirizma. Naime, htio je da njegov polazni stav bude sukladno s onim ugledom iskustva koji su zauvijek utvrdile moderne znanosti, ali da ga to ne odvede u teškoce u koje su Berkeley i Hume zapali. Vec u prvoj recenici uvoda u svoju Kritiku cistoga uma on je zauzeo stav kome ni sam J. Locke ne bi imao ništa da zamjeri: »Da sve naše spoznaje pocinju sa iskustvom, u to se ne može sumnjati; jer što bi inace moglo da pobudi moc spoznaje na upražnjavanje svoje funkcije, ako to ne bi ucinili predmeti koji pobuduju naša cula te djelomicno sami sobom proizvode predstave, djelomicno pak pokrecu funkciju našega razuma da ove predstave usporeduje, da ih spaja ili razdvaja, te da tako sirovi materijal culnih utisaka preradi u takvu spoznaju predmeta, koje se zove iskustvo? Dakle, u pogledu 396 Pošto je postao profesor logike i metafizike, Kant je za tih deset godina objavio svega nekoliko spisa bez veceg znacaja, iz oblasti antropologije i pedagogije. 397 I. Kant, Kritika cistog uma, Kultura, Beograd, 1970. str. 6 – 7. 398 Ibid. str. 31-32.

321

vremena, nijedna spoznaja u nama ne prethodi iskustvu i sa iskustvom pocinje svaka spoznaja.« 399 Tu je Kant, medutim, odmah i napustio empirizam, jer se kod njega i dalje zadržala, da tako kažemo, iluzija da svojim transcendentalnim idealizmom treba da pomiri empirizam i racionalizam i on je prethodnom svom stavu odmah dodao da, iako cjelokupna spoznaj pocinje sa iskustvom, ipak ne proistjece sve spoznaj iz iskustva i da »postoji bar jedno potanje koje je potrebno još bliže prouciti i koje se nasmije odmah prema prvom izgledu odgurnuti kao savršeno, naime: da li ima takve spoznaje, koje je neovisno od iskustva, pa cak i od svih culnih utisaka?«400 Kad je nakon prvog izdanja Kritike bio optuživan zbog subjektivizma i psihologiziranja, Kant se u predgovoru 2. izdanju branio od tih prigovora, a i samog su ga mucile nedoumice, o cemu najbolje svjedoci poduža, sitno napisana, ali vrlo zamašna fusnota. Vec je Voltaire napomenuo da, ako tko ospori opstojnost vanjskih predmeta, nitko mu nece moci suprotno dokazati. Tu nemogucnost dokaza zove Kant skandalom filozofije i sam iznosi, kako kaže, jedini dokaz objektivne realnosti, ne baš uvjerljiv. On polazi od toga da je svjestan svog bivstva u vremenu. No sve odredenje vremena pretpostavlja da nešto ustraje u opažanjima. U toj važnoj fusnoti Kant modificira izvode iz 1. izdanja Kritike i piše: »Ali ovo ustrajno (das Beharrliche) ne može biti neki zor u meni. Jer svi razlozi odredenja mog bivstva koji se nalaze u meni jesu predodžbe i kao takvima im treba nešto ustrajno što se od njih razlikuje i spram cega njihova mijena... može biti odredena.«401 Kant brani taj svoj dokaz od ocekivanih kritika i dalje piše: »Protiv toga ce se dokaza po svoj prilici reci, ja sam ipak neposredno svjestan samo onoga što je u meni, tj. svoje predodžbe vanjskih stvari i prema tome ostaje neriješeno da li nešto korespondira izvan mene ili ne. Medutim ja sam unutarnjim iskustvom svjestan svoje opstojnosti u vremenu, a to je više nego da sam svjestan svoje predodžbe... Ova svijest moje opstojnosti u vremenu je dakle identicno spojena sa sviješcu odnosa spram necega izvan mene, i to je dakle iskustvo, a ne utvara ... to je ono što nerazrješivo veže vanjsko s mojim unutarnjim smislom ... «402 Iskustvo se po Kantu i ne bi moglo zbiti kad ne bi dijelom bilo vanjsko, a dijelom unutarnje. Ali, »kako se to sjedinjuje«, ne može se dalje objasniti, zakljucuje Kant svoju fusnotu u agnostickoj rezignaciji. Te duboke dvojbe izbjegle su mnogim Kantovim sljedbenicima i protivnicima koji su vidjeli pred sobom impozantnu, petrificiranu tvrdavu uma, a ne djelo covjekove pronicljivosti i nedoumice. Ako se i ponudenom dokazu vanjske stvarnosti može štošta prigovoriti, važno je tu istaci što je pisac držao utvrdenim, a to je jedinstvo unutarnjeg i vanjskog, subjektivnog i objektivnog, u ljudskom iskustvu i cinu. Prema tome i onako proklamiran obrat od objekta na subjekt i nije bio onako kopernikanski kao što je sam autor povjerovao; cak bi se kasnije toliko isticano jedinstvo subjekta i objekta (pa i osnovna Marxova teza o Feuerbachu) moglo svesti na citirano mjesto Kritike. No Kantov genij nije ostao pri kakvu obrtanju filozofskih termina i njihovu isto tako površnom sjedinjavanju, nego je neumorno tražio autenticno znacenje ispod izlizane i obesmišljene upotrebe rijeci. I u tim potragama bila je znanost živi, bistri izvor odakle je srkao cisti um – da li konacnu spoznaju? Kroz citavu svoju Kritiku poziva se K.ant stalno na Euklidovu geometriju i Newtonovu mehaniku, a tek prigodice uzima primjere iz drugih podrucja istraživanja (osim dakako logike koja ga mnogo zaokuplja, ali gdje ga jako veže baština vec zastarjelog 399 Ibid. str. 37. 400 Ibid. str. 37. 401 Ibid.str. 88. 402 Ibid.str.67.

322

Aristotela). Strogost i zaokruženost tih dvaju sustava toliko ga fasciniraju da mu postaju, kao i mnogima drugima, uzorom sigurne spoznaje i apsolutne istine. Usisavši od rana tu neospornost geometrije i mehanike, ta i sam je pridonio shvacanju razvoja Newtonova svemira, Kant postavlja kobno pitanje: Kako je takva stroga, nužna i opcevaljana spoznaja moguca? Empirijsko nam istraživanje ne može nikad dati takvu istinu. Dakle gdje da potražimo izvor te apsolutne spoznaje? To istraživanje zove Kant transcendentalnim i dovest ce ga doista preko ruba onoga što smo tako familijarno držali svojim svijetom, prirodom, osobom. No na tom proboju ukazat ce nam se njegov putnicki štap natrulim, i morat cemo pomno preispitati pitanje koje ga je pokrenulo. Königsberški filozof prihvaca sa zadovoljstvom, kao što smo rekli, zakljucak empirista da se iz golih opažanja ne može doci do strogih i univerzalnih zakona. Ali ipak, u matematici, fizici i logici imamo takve apsolutne principe, konstatira Kritika cistog uma. I stoga ti principi ne mogu imati svoje podrijetlo u iskustvu (kako ga je empirizam shvacao): oni su 'cisti' od nesavršenih opažanja. Nakon te konstatacije ponavlja Kant pitanja: Kako je cista matematika moguca? Kako je prirodna znanost moguca? Bankrot empirizma 18. stoljeca, da upotrijebim Russellov izraz, potaknuo je Kanta na izgradnju transcendentalne filozofije koja je trebala objasniti zašto je covjek u posjedu stanovitih istina i zašto može mirno spavati a da mu se krov ne sruši nad glavom. Sam Kant ovako objašnjava: »Prirodna znanost (physica) sadrži u sebi sintetske sudove a priori kao principe. Navest cu samo par stavaka za primjer: da u svim promjenama tjelesnog svijeta ostaje sacuvana kolicina materije ili da u svim prijenosima gibanja moraju hiti jednake akcija i reakcija ...«403 Jer u pojmu materije ne pomišljam konstantnost nego jedino njezinu prisutnost u prostoru ispunjenjem istoga. Dakle prelazim doista preko pojma materije da mu nešto pridomislim što u njemu nisam mislio. Stavak nije dakle analiticki nego sinteticki, a ipak je a priori mišljen, tako je i s ostalim stavcima cistog dijela znanosti. Dioba znanosti na cisti dio i miješani (s opažanjima) i nije jako zgodna, ali uvažava razlike i dublje strukture koje su izbjegle empiristima. Ocito je princip inercije drukcijeg karaktera od kemijskog pravila da se vodik i kisik spajaju po konstantnim omjerima svojih težina. Kad bi negdje u našoj okolini zatajio princip ustrajnosti, zgranuli bismo se, i citav bi se svijet uzdrmao pod našim nogama. No opažana bi pravila o kemijskim spojevima mogla biti i drukcija, a nikakav se protest ne bi javio u našem mišljenju; cak se i stvarno opažaju ponekad odstupanja od takvih empirijskih pravila. »Cisti« dio u znanosti sadržan je u sintetskim sudovima a priori. Pošto su euklidska geometrija i Newtonova mehanika tu utvrdile, postavlja Kant svoje fundamentalno pitanje: Kako su sintetski sudovi a priori moguci? Glavne struje zapadnoeuropske filozofije nakon Kanta prolazit ce u sjeni tog pitanja. Bez obzira na to da li taj apriorizam prihvacaju, odbijaju ili modificiraju, gotovo svi filozofi bili su time zaokupljeni, i njihovi sustavi na ovaj ili onaj nacin daju na to odgovor. Nasuprot plimi skepse svog stoljeca ustaje Immanuel Kant u obranu apsolutne istine i strogih zakona. Pošto je engleski empirizam vrlo uvjerljivo pokazivao da iskustvo vodi samo do nesigurne i nepotpune spoznaje, königsberški mislilac pribjegava cistom razumu kao izvoru apsolutne istine. U drugom izdanju svoje Kritike cistog uma, koja je izašla 1787, dakle šest godina nakon prvog izdanja, nakon što je pisac još jednom sve temeljito

403 Ibid.str. 43.

323

promislio, on odreduje što znaci spoznaja a priori, koje su njezine bitne karakteristike i kako se razlikuju od svakodnevnih podataka. Mi necemo u izlaganju pod spoznajom a priori razumjeti takve koji zavise od ovog ili onog iskustvo, nego upravo ove koje su nezavisne od svakog iskustva. Nasuprot njima stoje empirijske spoznaje, ili takve, koje su moguce samo a posteriori, tj. iskustvom. Od spoznaja a priori zovu se one cistima kojima nije ništa empirijsko primiješano. »Nade li se prvo stavak koji ju sa svom nužnošcu mišljen, tad je to sud a priori; drugo... biva li neki sud mišljen u strogoj opcenitosti, tj. da nije dopuštena nijedna iznimka, tad nije izveden iz iskustva, nego je upravo a priori valjan.«404 Prema tome bila bi spoznaja a priori nezavisna od iskustva, a karakterizirana nužnošcu i opcenitošcu. Sudovi a priori su po Kantu Euklidovi aksiomi ili principi kauzalnosti da se sve promjene zbivaju vezom uzroka i posljedica. Važno je napomenuti da se takvi Kantovi sudovi primjenjuju na iskustvo, on je sam stavio na pocetak svojeg glavnog djela da ljudska spoznaja pocinje iskustvom, ali to ne znaci, kaže Kant, daje sve izvedeno iz iskustva. Naprotiv, u iskustvu vec um primjenjuje svoje kategorije koje uopce unose red i zakon u tijek percepcija (osjeta). Tako su apriorne kategorije u kojima zakljucujemo sveukupnost, mnoštvo, jedinstvo, realnost, negacija, ogranicenje, kauzalnost, supstancija, mogucnost, nužnost. Jedva da možemo išta izjaviti a da ne mislimo u tim kategorijama. Kategorije uopce omogucuju strogu ili cistu znanost, što je bio ideal istraživaca nakon objave Newtonove mehanike Philosophiae naturalis principia mathematica, London, 1687.

16.2. Analiticki i sinteticki sudovi Da bismo bolje razumjeli Kantovo tumacenje apriorne spoznaje, moramo svratiti pozornost na njegovo razlikovanje izmedu analitickih i sintetickih sudova. Mi smo vec govorili o ovoj razlici ali cemo ovdje pokušati ponoviti i podrobnije analizirati ovu razliku. U analitickim je sudovima predikat vec, barem implicitno, sadržan u subjektu. Takvi su sudovi samo eksplikativni (Erläuterungsurteile) jer oni ne dodaju subjektu ništa nova. Kantov primjer takvih sudova je iskaz: »Sva su tijela pretežna«. Sinteticki sudovi predikatom dodaju subjektu nešto što u njemu još nije ukljuceno. Takvi sudovi zato proširuju naše znanje o svijetu i Kant ih zove »Erweiterungsurteile«. Njegov primjer za takve sudove je iskaz: »Sva su tijela teška«. Sveza izmedu subjekta i predikata u sintetickim sudovima samo je slucajna i zasniva se na iskustvu. Takvi sinteticki sudovi u kojima su subjekt i predikat povezani na osnovi neke kontingentne cinjenice dohvacene iskustvom moraju biti aposteriorni Oni nisu striktno univerzalni ni nužni. Kant medutim drži da ima sintetickih sudova kod kojih sveza izmedu subjekta i predikata nije uvijek samo slucajna i kontingentna, nego nužna i striktno univerzalna premda se ne spoznaje jednostavnom analizom subjekta. Takve je sudove on prozvao sintetickim sudovima a priori. Primjer takvog sintetickog suda a priori je: »sve što se zbiva ima svoj uzrok«. Taj sud mora biti sinteticki, buduci da u subjektu »sve što se zbiva« ne možemo analizom naci pojam uzroka koji mu pridajemo u predikatu. Taj sud, prema tome, proširuje naše znanje. No, on je ujedno i aprioran, jer posjeduje oznaku striktne univerzalnosti što je znak apriornosti sudova. Premda taj sud ovisi o iskustvu, jer jedino pomocu iskustva dolazimo do spoznaje dogadaja koji se zbivaju, sveza izmedu

404 Ibid. str. 55.

324

subjekta i predikata u ovome sudu nije dana na osnovi iskustva, nego a priori. A priori znamo da ce svaki dogadaj i svako zbivanje imati i morati imati svoj uzrok. Kako vidimo, Kant je bio uvjeren da postoje sinteticki sudovi a priori. To njegovo iznašašce bit ce od mnogih filozofa, osobito empirista i pozitivista, osporavano. No kod Kanta se pocetno pitanje: kako je moguca spoznaja a priori? sada pretvara u pitanje: kako su moguci sinteticki sudovi a priori? Sinteticke sudove a priori možemo, po Kantovu mišljenju, najprije naci u matematici jer su svi pravi matematski stavovi sinteticki sudovi a priori. Kantov poznati primjer je zbroj: 7 + 5 = 1 2 . Ne možemo se ovdje upuštati u diskusije, je li taj matematski stavak zbilja sinteticki apriorni sud. Slicno misli Kant da i u geometriji nalazimo sinteticke apriorne sudove. Njegov primjer: pravac je najkraca crta izmedu dvije tocke. Pojam pravca u sebi ne sadrži nikakav pojam kvantitete, nego samo kvalitete, naime, “ravna crta”, a ne krivulja. Zato je pojam “najkraca” ovdje potpuno novi dodatak subjektu (pravac). Tako Kant pronalazi sinteticke sudove a priori i u fizici, moralu, ali i u metafizici. Promatramo li, naime, metafizicke stavove, vidjet cemo da oni nisu samo analize pojmova, nego oni žele proširiti znanje o stvarnosti pa bi zato morali biti sinteticki. No buduci da metafizika nije empirijska znanost, njezini stavovi moraju biti apriorni. Iz toga za Kanta slijedi, ako je metafizika moguca, mora se sastojati iz sintetickih sudova a priori. Tako kaže: »U metafizici treba da budu sadržane sinteticke spoznaje a priori, makar je smatrali samo za pokušaj znanosti koja je ipak na temelju prirode ljudskog uma neophodna, i tu se ne radi samo o tome da pojmove, koje sebi a priori stvaramo o stvarima, rastavljamo i time analiticki tumacimo, nego mi želimo proširiti svoju apriornu spoznaju, pri cemu se moramo poslužiti takvim nacelima koji danom pojmu još nešto dodaju što u njemu nije bilo sadržano, i preko sintetickih sudova a priori idemo tako daleko, da nas samo iskustvo više ne može slijediti, npr. u stavu: svijet mora imati pocetak, itd. pa se metafizika, barem prema svome cilju, sastoji od samih sintetickih sudova a priori.«405 Zato Kant kao zadatak kritike cistog uma postavlja cetiri sljedeca pitanja: Kako je moguca cista matematika? Kako je moguca cista prirodna znanost? Kako je moguca metafizika kao prirodna dispozicija? Kako je moguca metafizika kao znanost? Kant smatra da na postavljena pitanja ne može odgovoriti znanost koja spoznaju tumaci kao poistovjecivanje duha s predmetima, jer u predmetima ne možemo naci nužne sveze. Do nužne sveze moramo doci drugim putem, Kant predlaže svoju hipotezu: »Dosad se pretpostavljalo da se svaka naša spoznaja mora ravnati prema predmetima; no pod tom pretpostavkom su propadali svi pokušaji da se o predmetima izradi nešto a priori cime bi se naša spoznaja proširila. Pokušajmo stoga jedanput necemo li kod zadatka metafizike bolje uznapredovati ako pretpostavimo da se predmeti moraju ravnati prema našoj spoznaji, a što se bolje uskladuje s traženom mogucnošcu spoznaje predmeta a priori, koja bi o njima trebalo da nešto utvrdi i prije nego što su nam dati«.406 Tu je izražen poznati Kantov obrat k subjektu koji on sam usporeduje s Kopernikovom revolucijom. Taj Kantov obrat ne znaci da se stvarnost svodi na ljudski duh i njegove ideje. Kant ne misli da ljudski duh stvara predmete s obzirom na njihovu egzistenciju. On kaže samo da mi ne možemo spoznati predmete ako se oni ne podvrgnu odredenim apriornim. Ako bismo pretpostavili da je naš duh u spoznavanju samo pasivan, onda ne bismo mogli protumaciti apriorne spoznaje koje on nesumnjivo posjeduje, kako smo vec vidjeli. Aktivnost se našeg duha ocituje u tome što on namece svoju formu spoznajnom materijalu. On to ne cini slobodnom odlukom, nego nuždom svoje naravi. 405 Ibid. str. B 18 406 Ibid. B XVI

325

Prema Kantu, ljudska spoznaja proizlazi iz dva korijena: osjetnosti (Sinnlichkeit) i razuma (Verstand). Pomocu osjetnosti predmeti su nam dani, a razumom se oni zamišljaju. Osjetnost nam “daje” predmete tako da se oni podvrgavaju apriornim formama osjetnosti, a to su prostor i vrijeme, a razum ih svrstava pod svoje ciste pojmove koje Kant zove kategorijama. I osjet i razum zajedno konstituiraju naše iskustvo. Oni pružaju apriorne elemente po kojima je spoznaja moguca i kojima se moraju podvrgnuti svi predmeti naše spoznaje da uopce postanu predmetima spoznaje. Za te apriorne elemente Kant upotrebljava rijec “forma”. Oni stoje u temelju svake spoznaje i tako sacinjavaju “transcendentalnu filozofiju”. Ona je nauka o mogucnosti naše spoznaje ukoliko se predmeti takve spoznaje ostvaruju na temelju subjektivnih apriornih formi našeg duha. “Transcendentalno” uvijek gleda zakonitost našeg duha ukoliko je spoznajna moc. Kant je bio uvjeren da je u apriornim formama našao nešto što stoji iznad slucajnosti samo empirijskog, jer su te forme nužno prisutne u svakoj spoznaji. Formama odgovara “materija”. Za Kanta je materija mnogovrsnost, zbrkanost osjetnosti, gruba grada osjetnih utisaka koja nas “aficira”, a u sebi je nesredena. Pred tom smo gradom pasivni i receptivni, ali u apriornim formama koje se primjenjuju na materiju osjetnosti naš je duh aktivan, »spontan«. Bez materije ne bismo imali nikakve spoznaje. No sva spoznaja ne proizlazi iz iskustva. Zbrku osjetnih utisaka treba srediti i to aktivnošcu apriornih formi koje u sebi sadrže nužnost. U tom je apriorizmu Kant vidio revoluciju svoje filozofije. No postoje još neke ideje koje nadilaze svako iskustvo jer nisu samo apstrakcije od iskustva niti se mogu primijeniti na bilo koju osjetnu datost. Unutar iskustva ne postoji nijedan objekt koji bi odgovarao tim idejama. Kant ih zove “transcendentalnim idejama” i pripisuje ih umu (Vernunft). Ponovimo još jednom kako Kant razlikuje analiticke i sinteticke sudove. Analiticki je sud npr. “djevica je nevina” ili “uteg je mjera težine”. Analiticki nam sud ne daje ništa novo; predikat je vec sadržan u subjektu. Nešto novo doznajemo sintetickim sudovima kao na primjer “zastava je crvena” ili “Tomo je u vrtu”. Medutim, to su trivijalnosti; Kanta zaokupljaju sintetski sudovi a priori koji iskazuju nešto nužno i opcenito. Takav je sud: Ako od jednakog oduzmemo jednako, ostaci su jednaki. Ili: Kolicina mase (materije) je konstantna. Ili: Crta je ravna ili kriva; trece je iskljuceno. Prvi se sud upotrebljava pri geometrijskim dokazima; drugi pripada fizici, treci logici. Kant i ne postavlja pitanje jesu li sintetski sudovi a priori istiniti; time što su nužno i opcenito mišljeni, njihova je istinitost zajamcena. I više od toga! A priori biva tu uopce kriterij znanstvene i filozofske spoznaje. Zanimljiv je stav poznatog matematicara i teorijskog fizicara van der Waerdena prema sintetskim sudovima a priori. Polazeci od Kantove razdiobe sudova na sinteticko iskustvene i sinteticke a priori, on prihvaca takoder da se iz iskustva nikad ne mogu izvesti potpuno opceniti sudovi, ali dodaje da sintetski sudovi a priori mogu biti pogrešni. To je bitno odstupanje od Kanta. Profesor van den Waerden navodi kao primjer Aristotelov zakon slobodnog pada: »Brzine padanja razlicitih tijela proporcionalne su njihovim težinama.« Svaki dak zna da je taj sud pogrešan. Medutim, kaže dalje van den Waerden, taj zakon nije jamacno dobiven iz iskustva. Da je Aristotel mjerio brzine padanja razlicitih tijela, ne bi nikako takvo što ustvrdio. Sud je dakle aprioran, a ipak pogrešan. Možemo sumnjati da takva reinterpretacija leži u Kantovu duhu. Sam Kant nije smatrao zakon padanja za cistu spoznaju a priori. Taj zakon nije onako nužno mišljen, kao što je spomenuti Euklidov aksiom, a osim toga mu i ne dostaje ona opcenitost koja se odmah vidi pri gornjem aksiomu. Kant nije Galileijev zakon slobodnog pada nazvao

326

sintetskim sudom a priori zato što je u njemu primiješano nešto empirijsko, o cemu je Kant govorio u uvodu svoje Kritike cistog uma. Kad bi apriorizam mogao biti isto tako istinit kao i pogrešan, tad bi citav smisao Kantova pothvata propao. Prema mom mišljenju nije van der Waerdenovo shvacanje sintetskih sudova a priori adekvatno toj problematici. U daljnjem dijelu teksta pokušajmo ukratko prikazati strukturu njegovog poznatog dijela.

16.3. Kritika cistog uma Nakon tih uvodnih primjedaba o Kantovu shvacanju problema i zadatka njegove kritike, pogledajmo samu strukturu Kritike cistog uma. Citavo je djelo podijeljeno na dva glavna dijela: transcendentalnu nauku o elementima i transcendentalnu nauku o metodi. Najveci dio citave knjige zauzima upravo nauka o elementima, koja se bavi, kako joj i ime kaže, s apriornim elementima (formama ili uvjetima) spoznaje. Ta se nauka opet dijeli na dva dijela: transcendentalnu estetiku, koja obraduje apriorne forme osjetnosti i transcendentalnu logiku. Transcendentalna logika se nadalje dijeli na: transcendentalnu analitiku koja obraduje ciste pojmove ili kategoriju razuma i pokazuje kako su moguci sinteticki apriorni stavovi prirodnih znanosti, i transcendentalnu dijalektiku koja se bavi metafizikom i to: metafizikom kao naravnom dispozicijom covjeka i pitanjem je li metafizika (u tradicionalnom smislu) može biti znanost. Dajuci ovaj sažeti i kratki pregled Kantove misli, ne možemo dakako zalaziti u tancine. Ogranicit cemo se samo na glavne postavke koje ce nam ipak pomoci za razumijevanje Kantove rješenja kritickog i metafizickog problema. Pocnimo s transcendentalnom estetikom. Tu Kant proucava osjetne principe a priori. On se pita sadrži li osjetna spoznaja apriorne predodžbe. Predodžbe koje nam pruža osjetnost zovu se opažaji, a djelovanje predmeta na sposobnost predodžbi jest osjecaj ili empirijski opažaj. Neodredeni predmet empirijskog opažaja zove se pojava. Pojavi odgovara materija, dok forma sreduje raznolikost pojave. Ta je forma u duhu a priori. Predodžbu koja sadrži samo formu Kant zove cistom. Cista forma osjetnosti je “cist opažaj”. Dvije su ciste forme osjetnog opažaja: prostor i vrijeme. Prostor i vrijeme za Kanta su osjetni opažaji, a ne misleni pojmovi. No ti su opažaji a priori i ne stjecu se iskustvom. Kant razlikuje unutrašnje i izvanjsko osjetilo. Prostor je forma svih pojava izvanjskih osjetila, a vrijeme je forma unutrašnjeg osjetila. O prostoru i vremenu Kant postavlja sljedece tvrdnje: prostor i vrijeme nisu empirijski pojmovi koje bismo apstrahirali od iskustva, nego iskustvo je ovisno od predodžbe prostora i vremena. Oni su nužne predodžbe a priori. Nisu diskurzivni pojmovi, nego cisti opažaji. Osim toga, prostor nije neko svojstvo stvari u sebi, nego on je samo forma svih pojava izvanjskih osjetila, tj. subjektivni uvjet osjetnosti pod kojim je jedino moguc izvanjski opažaj. Prostor je, zato, realan ukoliko nam je dan kao izvanjski predmet, ali on je u isto vrijeme transcendentalno idealan, tj. ne vrijedi za stvari o sebi, nego je samo apriorni uvjet za spoznaju pojava. Ni vrijeme nije nešto što bi postojalo samo za sebe ili kao neko odredenje stvari jer onda ne bi moglo prethoditi stvarima kao njihov uvjet. Apriorna spoznaja pomocu sintetickih stavova moguca je samo ako je vrijeme subjektivni uvjet pod kojim su jedino moguci opažaji u nama. Prema tome, vrijeme je forma unutrašnjeg osjetila i formalni uvjet a priori svih pojava uopce dok je prostor ogranicen samo na izvanjske pojave. Zato i vrijeme ima empirijsku realnost jer objektivno vrijedi za sve one

327

predmete koji bi ikada mogli biti objekt naše osjetne spoznaje. No vrijeme nema nikakve apsolutne realnosti kao da bi pripadalo stvarima bez obzira na naš osjetni opažaj. Ono ima transcendentalnu idealnost prema kojoj ono nije ništa ako ga apstrahiramo od subjektivnih uvjeta naših osjetnih opažaja. Vrijeme i prostor nisu za Kanta neke iluzije. No njihova je realnost ogranicena samo na podrucje fenomena, a ne vrijedi izvan sfere u kojoj se stvari pojavljuju. Razmatranjima ucinjenim u transcendentalnoj estetici Kant je došao do sljedecih uvida: svaki naš opažaj nije ništa drugo do predodžba o pojavi. Stvari nisu takve kakve ih mi opažamo, jer one za nas postoje samo kao pojave. »Nama ostaje potpuno nepoznato kako stvar stoji s predmetima po sebi i neovisno od svega ovog receptiviteta naše osjetnosti. Mi ne poznamo ništa drugo do naš nacin na koji ih opažamo, koji je nama svojstven i koji ne mora nužno pripadati svakom bicu, iako mora pripadati svakom covjeku.«407 . Kant ne tvrdi da stvari izvan nas ne postoje, nego kaže da je njihovo postojanje u sebi za nas potpuno nepoznato. Transcendentalna estetika je Kantu pomogla da na svom putu prema odgovoru na pitanje o mogucnosti sintetickih apriornih sudova dode korak bliže jer je vec u opažaju našao nešto a priori. Transcendentalna analitika je prvi dio transcendentalne logike i ona analizira razum promatrajuci onaj dio mišljenja koji ima svoje podrijetlo samo u razumu. Kantova transcendentalna logika ne promatra, poput klasicne logike, samo forme mišljenja, nego apriorne pojmove i principe mišljenja i njihovu primjenu na predmete, i to na predmete opcenito. Vidjeli smo vec da ljudska spoznaja prema Kantu ima dva izvora: osjetnost i razum. Tako se i svi elementi te spoznaje sastoje od opažaja i pojmova. Oni su medusobno tako povezani da su naše misli bez sadržaja prazne, a opažaji bez pojmova slijepi. Kao što su apriorne forme opažaja sredile zbrku osjetnih utisaka, da bi nastalo osjetno opažanje, tako i to opažanje mora biti sredeno formama mišljenja, da bi nastala razumska spoznaja. Te su forme mišljenja radnje cistog mišljenja kojima predmete mislimo cisto a priori. Kant želi te elemente cistog razuma pronaci samo analizom sposobnosti razuma. Zato se taj dio i zove transcendentalna analitika, koja se dijeli na analitiku pojmova i analitiku osnovnih stavova cistog uma. Analitika pojmova je razlaganje samo sposobnosti razuma, koji je “mjesto rodenja” cistih pojmova. U njemu cemo naci njihove prve klice i dispozicije. Kant gleda razum u prvom redu kao moc sudenja. »Sve radnje razuma možemo svesti na sudove, tako da se razum uopce može predstaviti kao moc sudenja«408 Sud je vec po sebi spoj predodžaba pomocu pojmova. Moguce je odrediti tocan broj logickih vrsta sudova. Upravo su te logicke vrste sudova ona transcendentalna nit koja nas vodi do odredivanja liste cistih apriornih pojmova razuma. Kant dijeli sudove prema kvantitetu na opce, posebne i pojedinacne; prema kvalitetu na potvrdne, odrecne i beskonacne: prema modalitetu na problematicne, asertoricne i apodikticne i prema relaciji na kategoricne, hipoteticne i disjunktivne. Svaka vrsta nabrojenih sudova odredena je jednim apriornim pojmom. Tako dobivamo dvanaest cistih apriornih pojmova razuma ili kategorija, i to, prema kvantitetu: jedinica, množina, cjelokupnost; prema kvalitetu: realnost, negacija, limitacija: prema relaciji: inherencija i subzistencija (supstancija i akcident), kauzalnosl i dependencija (uzrok i posljedica), zajednica (uzajamno djelovanje aktivnog i pasivnog); prema modalnosti: mogucnost - nemogucnost, bice - nebice, nužnost – nenužnost. Kant drži da je ovom tablicom koja odudara od obicnih shema u logici, 407 Ibid. A 20, B 59. 408 Ibid. A 69, B 94.

328

obuhvatio sve izvorno ciste pojmove ili kategorije razuma i time potpuno iscrpio njegove funkcije. Kako Kant opravdava svoje kategorije i kako ih primjenjuje na predmete? Tim opravdavanjem bavi se transcendentalna dedukcija cistih pojmova razuma. Pod terminom “dedukcija” Kant misli jednostavno opravdanje, tj. “quid juris” njihove uporabe. Ta je dedukcija transcendentalna, tj . Kanta ne zanima je li uporaba kategorija empirijski korisna, nego on želi pokazali da su kategorije apriorni uvjeti svakog iskustva. Transcendentalna dedukcija pokazuje da su kategorije apriorni uvjeti koji su nužni da bi predmeti naše spoznaje uopce mogli biti zamišljeni, kao što su prostor i vrijeme apriorni uvjeti da bi nam predmeti uopce mogli biti dani. Prema tome, spoznaja nekog predmeta uopce nije moguca bez navedenih kategorija. Istraživanja transcendentalne dedukcije Kant je smatrao vrlo važnima i priznao da su mu zadale mnogo truda, ali koji nije bio beskoristan. Svaki predmet naše spoznaje mora biti bilo na koji nacin sintetiziran, ujedinjen. Struja nepovezanih predodžaba ne može sacinjavati spoznaju. Sveza u toj raznovrsnosti ne može doci od osjetila, nego je nužno djelo razuma. No vec svaka kategorija pretpostavlja to jedinstvo pa ono mora imati svoju osnovu iza kategorija. Osnova toga jedinstva je jedinstvo svijesti. Svaku našu predodžbu prati ono: ja. mislim (ich denke). Sve su predodžbe u prvom redu moje i bez te svijesti ne može se uopce zamisliti neka spoznaja. „Ja mislim“ nije dano osjetnošcu, nego to je cin spontanosti. Kant to jedinstvo svijesti zove cista ili prvotna apercepcija ili transcendentalno jedinstvo samosvijesti Ta apercepcija sadrži sintezu predodžaba. Pojedini su cini svijesti izolirani i »raspršeni«. Zato je analiticko jedinstvo apercepcije moguce samo pod uvjetom sintetickog jedinstva. Spoznaja se sastoji u tom da se raznovrsne predodžbe, koje su dane u osjetnosti, povežu i to u razumu po pravilu koje vrijedi neovisno od iskustva. Raznovrsnost osjetnih opažaja ne pada samo pod forme prostora i vremena, nego i pod prvotno jedinstvo apercepcije, ukoliko su oni u samosvijesti povezani. Zato i predodžbe opažanja stoje pod osnovnim stavom sintetickog jedinstva apercepeije, a on je najviši princip svake uporabe razuma. Razum je moc spoznaje. Spoznaja nastaje odnosom predodžaba prema objektu. Objekt je ono u cijem je pojmu ujedinjena raznovrsnost danog opažaja. To je jedinstvo moguce samo po jedinstvu svijesti koje je uvjet odnosa predodžbe i objekta kao i njihove objektivne vrijednosti. Prema tome, nema objektivnog iskustva ili spoznaje objekta bez jedinstva samosvijesti. Svaka sinteza moguca je samo pomocu razuma tako da raznovrsnost predodžaba dode u jedinstva apercepcije. Razum, medutim, sintetizira samo pomocu svojih apriornih kategorija. Zato spoznaja predmeta nije moguca bez primjene kategorija. Kako je spoznaja moguca samo pomocu opažaja i mišljenja, za nju je potrebno dvoje: opažaj kojim je predmet dan i kategorija kojom se predmet zamišlja. Kategorije nam daju spoznaju samo njihovom primjenom na empirijski opažaj. One nam služe samo kao mogucnost empirijske spoznaje, tj. za spoznaju stvari koje su predmeti moguceg iskustva. Kategorije dakle omogucuju samo iskustvenu spoznaju. U analitici osnovnih stavova raspravlja Kant o primjeni kategorija u prakticnom spoznavanju. Izmedu osjetnosti i razuma, izmedu opažaja i kategorija postoji velik jaz jer su oni i po podrijetlu i po sadržaju razlicite spoznajne moci. Potreban im je neki posrednik. Tog posrednika vidi Kant u mašti koja može premostiti taj jaz time što pruža kategorijama odgovarajuci opažaj. To se posredništvo zbiva u transcendentalnoj shemi. Shema je pravilo ili proces oblikovanja slike koja takoreci ogranicuje kategoriju i time joj omogucuje primjenu na pojave. Shemu, koja je takoder proizvod mašte, moramo razlikovati od slike. Shema je opcenita i slicna je pojmu, a slika je pojedinacna i slicna je raznovrsnosti osjetne intuicije. Ta shema je transcendentalno odredenje

329

vremena. Upravo je vrijeme prikladno za to posredništvo, jer je radi svoje opcenitosti i apriornosti slicno kategoriji, a nalazi se opet u svakoj pojavi unutrašnjeg i izvanjskog iskustva. Time shema sadržava osjetne i transcendentalno-pojmovne momente. »Prema tome, sheme nisu ništa drugo do vremenske odredbe a priori po pravilima, a pravila se odnose prema redu kategorija na vremenski spoj u pogledu svih mogucih predmeta« 409 Ako u osjetnosti imamo odredeni doživljaj vremena, onda se ukljuci uvijek pripadne kategorija i pod nju supsumiramo naš osjetni opažaj. Tako je shema supstancije trajnost realnog u vremenu; shema uzroka i kauzalnosti je sukcesija u pravilnosti; shema mogucnosti je podudaranje sinteze razlicitih predodžaba s uvjetima vremena uopce; shema nužnosti je postojanje nekog predmeta u svako vrijeme itd. Iz nauke o shematizmu cistih pojmova razuma slijedi nauka o osnovnim stavovima cistog razuma. Razum a priori oblikuje odredene principe koji reguliraju objektivnu uporabu kategorija. Kant razlikuje cetiri skupine principa: »aksiomi opažanja« odgovaraju kategorijama kvantiteta. Njihov princip glasi: »Svi su opažaji ekstenzivne (protežne) velicine«. »Anticipacije opažanja« odgovaraju kategorijama kvalitete. Njihov princip glasi: »U svim pojavama ono što je realno, a što je predmet osjecaja, ima intenzivnu velicinu, tj. neki stupanj«. »Analogije iskustva« odgovaraju kategorijama relacije, a njihov princip glasi: »Iskustvo je moguce samo na osnovi predodžbe o nužnoj svezi medu opažajima«. Konacno, »postulati empirijskog mišljenja uopce« odgovaraju kategorijama modalnosti, a imaju tri principa o mogucnosti, stvarnosti i nužnosti. Time je Kant odgovorio na postavljeno pitanje, kako je moguca cista prirodna nauka. Ta je nauka moguca jer se predmeti iskustva, da bi uopce postali predmeti iskustva, moraju nužno podrediti apriornim uvjetima subjekta. Oni moraju biti stavljeni u odnos s jedinstvom apercepcije time što su supsumirani pod apriorne forme i kategorije. Kompleks mogucih predmeta iskustva formira prirodu u odnosu prema jedinstvu samosvijesti. Nužni uvjeti za taj odnos ujedno su i temelj nužnih prirodnih zakona. Ti nužni prirodni zakoni podredeni su ljudskom subjektu, ali oni su objektivni jer nužno vrijede za citavo podrucje moguceg iskustva. Rad i pravilnost stavljamo mi sami u prirodu, mi joj propisujemo zakone. Same kategorije ne mogu nam dati spoznaje. One se moraju primijeniti na empirijski opažaj, a to znaci da nam one služe samo za empirijsku spoznaju, a ne za teoretsku spoznaju stvarnosti koja nadilazi iskustvo. To opet znaci da mi nikad ne spoznajemo stvari kakve su one u sebi, jer stvari koje transcendiraju našu svijest ne mogu nikad postati predmetom naše spoznaje. Predmet spoznaje je svijet pojava koji smo mi sami stvorili svojim osjetima. Kant ipak smatra da nemamo prava tvrdili da postoje samo fenomeni. Pojave, ukoliko se zamišljaju kao predmeti prema jedinstvu kategorija, zovu se fenomeni. Ali ako pretpostavim stvari koje su samo predmeti razuma, pa ipak kao takve mogu biti dane nekom opažanju, premda ne osjetnom (dakle, coram intuitu intellectuali), onda bi se takve stvari zvale noumeni (intelligibilia) (A 249). Za Kanta je svaki opažaj osjetni opažaj. Noumenon je “intelligibile” i kao pozitivna stvar mogao bi biti predmet intelektualnog opažaja. No buduci da nemamo sposobnosti intelektualnog opažanja, ne vidimo pozitivne mogucnosti noumenona kao moguceg predmeta intelektualnog opažaja, makar ideja noumenona kao stvari u sebi (das Ding an sich) ne sadrži logicko protuslovlje. Tako kaže: »Pojam nekog noumenona, tj. stvari koju ne treba zamisliti kao predmet osjetila, nego kao stvar u samoj sebi (jedino pomocu cistog razuma), uopce nije protuslovan; jer o osjetnosti se ipak ne može tvrditi da je ona jedini moguci nacin opažanja. Nadalje, taj je pojam nužan, da ne bismo osjetno opažanje 409 Ibid. B 185, A 145.

330

proširili sve do stvari po sebi. […] Na kraju, mogucnost takvih noumenona ipak se ne može uvidjeti i opseg izvan sfere pojava je (za nas) prazan, tj. imamo razum koji se problematicki proteže dalje od tih pojava, ali nemamo nikakvog opažaja, cak ni pojma nekog moguceg opažaja, kojim bi nam bili dani predmeti izvan sfere osjetnosti i preko kojih bi se razum mogao asertoricki upotrebljavati. Pojam noumenona je, dakle, granicni pojam da bi ogranicio preuzetnost osjetnosti, pa ga dakle, upotrebljavamo samo negativno«410 Preostalo je još da se odgovori na pitanje o ulozi i mogucnosti metafizike. To je predmet drugog dijela transcendentalne logike, a to je transcendentalna dijalektika. Vidjeli smo vec na pocetku da je Kant bio uvjeren kako je u covjeku ukorijenjen impuls prema metafizici. Zato on smatra da je metafizika kao naravna dispozicija moguca. Postavlja se, medutim, pitanje o metafizici kao znanosti. Takoder smo vidjeli da je primjena kategorija razuma ogranicena na iskustvo. No one nas vode i do granica iskustva, tj. do onoga što više ne može biti predmet iskustva, a to je apsolutna cjelina svih pojava ili iskustva. O toj cjelini um sebi formira ideje. Transcendentalne ideje su pojmovi koji nadilaze mogucnost iskustva. Kant ih izvodi iz karakteristicne radnje cistoga uma, iz zakljucivanja. Dok se razum izravno bavi fenomenima koje sintetizira u sudovima, um se ne suocuje s fenomenima, nego od razuma dobiva pojmove i sudove i nastoji ih ujediniti u svjetlu višeg principa. To on cini pomocu silogistickog zakljucivanja. Buduci da su, prema Kantu, moguce tri vrste silogistickog zakljucivanja: kategoricko, hipoteticko i disjunktivno, a njima odgovaraju tri vrste kategorije relacije, postoje tri glavne ideje cistog uma: duša kao trajan supstancijalan subjekt, svijet kao totalnost kauzalno povezanih fenomena i Bog kao apsolutna savršenost. Te ideje rezultiraju iz naravnog nagona uma da dovrši sintezu koju je razum zapoceo. Um je uvijek u opasnosti da svoje principe i ideje drži za predmetne stvarnosti premda su oni samo regulativni principi kojima um regulira djelatnost razuma. Zamijenimo li pojmove razuma i uma, materijalne predmete iskustva i ciste ideje koje reguliraju uporabu razuma, upadamo u iluziju koju Kant zove “dijalektickim prividom”. Kant kritizira tradicionalnu racionalnu psihologiju, koja je nastojala dokazati supstancijalnost ljudske duše, time što joj predbacuje da ona umjesto pravih silogizama cini “paralogizme”, tj. krive silogizme koji sadrže cetiri pojma umjesto tri (quaternio terminorum). Kod tradicionalne kozmologije, koja je svijet uzimala kao predmet spoznaje, Kant pronalazi tzv. “antinomije cistoga uma”, tj. o takvom se svijetu mogu tvrditi medusobno oprecne i protuslovne tvrdnje. U “tezama” Kant dokazuje da svijet mora imati pocetak i svršetak u prostoru i vremenu, da mora kao supstancija pokazivati granicu djeljivosti, da zbivanje u njemu mora imati slobodne uzroke i da mu mora pripadali apsolutno bice - Bog, da bi u “antitezama” za sva cetiri slucaja dokazao njihovu cistu suprotnost. Konacno, u razmatranju o “transcendentalnom Idealu” Kant obara dokaznu snagu svih klasicnih dokaza za Božju opstojnost, ali ujedno kaže da je poricanje Boga tvrdnja koja se ne može dokazati jer nadilazi iskustvenu spoznaju kao i njezina suprotnost. Transcendentalne ideje cistog uma ne mogu se upotrebljavati “konstitutivno”, tj. one nam ne daju spoznaje odgovarajucih objekata. Transcendentalne ideje cistog uma ne mogu se primijeniti ni na koju datost osjetne intuicije, prema tome, one nam ne povecavaju znanja. Vratimo se prvotnim pitanjima o mogucnosti metafizike. Prvo je pitanje glasilo, je li moguca metafizika kao naravna dispozicija. Na to pitanje Kant odgovara potvrdno. Buduci da narav ljudskog uma teži za tim da ujedini sve empirijske spoznaje razuma, ona 410 Ibid. A 255, B 310

331

proizvodi transcendentalne ideje kao bezuvjetno jedinstvo u razlicitim oblicima. U isto vrijeme ta naravna težnja želi objektivirati te ideje, a um nastoji opravdati tu objektivizaciju. No time on nadilazi granice ljudske spoznaje. Zato je metafizika kao znanost, po Kantovu mišljenju, nemoguca buduci da ne postoje objekti transcendentalnih ideja. Dakako da je ovdje rijec o objektima naše spoznaje, tj. o onima koji nam mogu biti dani pomocu iskustva. Ako bi i postojali objekti koji odgovaraju transcendentalnim idejama, oni nam ne bi mogli biti dani u iskustvu buduci da nemamo sposobnosti intelektualne intuicije. Prema tome, takvih objekata za našu spoznaju nema. Mi ipak možemo zamišljati takve stvarnosti na koje se mogu odnositi ideje o Bogu i duši, zato metafizika nije besmislena i te ideje ne ukljucuju u sebi logicko protuslovlje. Navodna metafizicka spoznaja je pseudo-spoznaja i varka, ali metafizicki stavovi nisu besmisleni samo zato jer su metafizicki. Nakon ovog kratkog prikaza strukture Kritike cistog uma analizirajmo još neke stavove koje proizlaze iz tog dijela. Kant je smatrao da je njegova velika zasluga što je prvi uocio razliku izmedu pojmova razuma i uma i što je pokazao da je ta razlika upravo u tome, što pojmovi razuma ostaju u granicama moguceg iskustva, dok pojmovi uma prelaze te granice. Po njegovom shvacanju pojmovi uma služe poimanju, shvacanju kao što pojmovi razuma služe razumijevanju (opažaja), a »pošto pojmovi uma sadrže ono što je neuvjetovano, to se oni odnose na nešto cemu pripada cjelokupno iskustvo, ali što samo nikada ne može biti predmet iskustva: na nešto do cega nas dovodi um u svojim zakljuccima izvedenim iz iskustva i prema cemu on cijeni i odmjerava stupanj svoje empirijske uporabe, ali što nikada ne sacinjava neki clan empirijske sinteze«.411 Takve pojmove izveo je iz tri vrste dijalektickih zakljucaka, kao što je kategorije izveo iz cetiri vrste sudenja. U prvu klasu svrstao je ideju duše, u drugu klasu ideju svijeta, a u trecu klasu ideju boga. I pošto je to izveo, Kant je podvrgao sve tri ideje kritickom razmatranju da bi utvrdio koliko prava na opstanak imaju one discipline metafizike koje se njima bave, tj. racionalna psihologija, racionalna kozmologije i racionalna teologije. Kriticko razmatranje ovih ideja, a narocito ideja svijeta i boga koje je on razvio do najširih razmjera filozofske spekulacije, dovelo je do zakljucka da ljudski um uvijek zapada u proturjecja sa samim sobom kada pokušava da o njima stvori opce i nužno saznanje. Tako se javljaju parovi kontradiktorno suprotnih stavova o svijetu, duši i bogu, koje je Kant nazvao antinomijama. On je naveo cetiri vrste takvih antinomija. U prvoj i najpoznatijoj kontradiktorno suprotni stavovi su ovi: Teza: Svijet ima svoj pocetak u vremenu, i po prostoru je tako isto zatvoren u granice. Antiteza: Svijet nema nikakvog pocetka u vremenu, niti kakvih granica u prostoru, vec je kako po vremenu, tako i po prostoru beskonacna. Kant je pokazao da se podjednako mogu naci dokazi za tezu kao i za antitezu. Na osnovi toga zakljucio je da teorijski um može svaku od ovih ideja s podjednakim uspjehom dokazivati koliko i opovrgavati, te se one prema tome prikazuju kao prividi ili iluzije o kojima ne može biti pravog znanja. Ali otkuda se radaju ti prividi? Jesu li to logicki prividi, dakle pogreške o pravila razuma, ili pak prividi koji stoje u samoj prirodi ljudskog uma? Kant je smatrao da ideje nisu ni logicki prividi, ni proizvoljne tvorevine razuma, vec prirodne tvorevine uma koje se radaju iz težnje uma da shvati, da sjedini zakljucke razuma, kao što razum sjedinjuje raznovrsnost opažaja. Prema tome, ideje nisu ljudskom umu dane, vec su mu zadane (aufgegeben). Zadane su mu u tom smislu što je u njegovoj prirodi da teži stalnom sjedinjavanju zakljucaka razuma, da teži najvišoj sintezi. Tako je Kant ideju duše objasnio kao “jedinstvo misaonog subjekta”, ideju svijeta kao “jedinstvo niza uvjeta pojava” a ideju 411 Ibid. str. 278.

332

boga “jedinstvo uvjeta sviju predmeta mišljenja uopce”. Nijedna od ovih ideja nije konstitutivni princip vec samo regulativni princip spoznaje i cim um pokaže tendenciju da prekoraci to svoje obilježje, njegova moc prestaje. »Na taj nacin, cist um za koji smo u pocetku vjerovali da nam stavlja u izgled ništa manje vec spoznaju onoga što leži izvan granica iskustva, sadrži u sebi, ako ga pravilno shvatimo, samo i jedino regulativne principe, koji nam uistinu nalažu da tražimo jedinstvo koje je vece od jedinstva do koga možemo dospjeti na osnovu empirijske uporabe razuma, ali koji upravo time, što cilj kome ta upotreba treba da se približava, stavljaju tako daleko, dovode suglasnost njenu sa samom sobom posredstvom sistematskog jedinstva do najveceg stupnja; medutim ako te principe pogrešno shvatimo, pa ih smatramo za konstitutivne principe transcendentnog saznanja, onda oni na osnovu jednog privida koji uistinu blista, ali ipak vara, proizvode praznovjerje i prividnu spoznaju, a s tim u vezi i vjecne proturjecnosti i sporove.«412 Kant je smatrao da je najveca zabluda stare metafizike bila upravo u tome što je ona pogrešno shvacala te regulativne transcendentalne principe, što ih je smatrala za konstitutivne principe transcendentnog saznanja, ili drugim rijecima, što je pokazivala tendenciju da subjektivne principe spoznaje uzima kao stvari po sebi. Po njegovom shvacanju, kriticko razmatranje racionalne psihologije, racionalne kozmologije i racionalne teologije u Kritici cistoga uma dovelo je do pouzdanog zakljucka da sinteticki sudovi a priori metafizike nisu moguci, pa prema tome ni metafizika kao znanost o onome što prelazi granice moguceg iskustva. Kantov zakljucak da je teorijski um nemocan cim prede granice iskustva i da prema tome ne može biti uzanosti o idejama «cistog» uma bio je sudbonosan za metafiziku: njene glavne discipline – racionalna psihologija, racionalna kozmologija i racionalna teologija – izgubile su dalje pravo na opstanak. Svojom kritikom moci ljudskog uma Kant je pokazao da nema i ne može biti nikakve pouzdane znanosti o besmrtnosti duše, slobodi volje i postojanju boga. On je ustvari oborio ove metafizicke discipline i mnogi su to shvacali kao da je Kant bio protiv metafizike uopce. Medutim, sam Kant se izjasnio protiv takvog tumacenja njegovih zamisli. Ako je on, kao znanstveni duh, izbacio ideje stare metafizike iz podrucja teorijskog uma, tj. iz podrucja znanstvene spoznaje, ipak je našao mjesta za ove iste ideje u jednoj drugoj oblasti, u praktickom umu. On je cak smatrao da one u praktickom umu dobivaju svoj pravi smisao i znacaj i da su neophodne za moralni život ljudi. A što se tice metafizike on je i eksplicitno isticao da je upravo njegova Kritika cistoga uma jedini pouzdani temelj za novu metafiziku kao sustav apriornih saznanja koju je on, pri kraju ovog djela, prikazao kao “neophodni završetak sveukupne kulture ljudskog uma” koje “više služi tome da sprijeci zablude nego da proširi spoznaju”. Kant je cak smatrao da samo na taj nacin metafizika može uživati dostojanstvo i ugled. U tom smislu on je objasnio svoj osnovni kriticki stav prema metafizici ovim rijecima: »Ja sam, prema tome, morao da uništim znanje, da bih dobio mjesto za vjeru, jer dogmatizam metafizike, tj. predrasuda da se u njoj može imati uspjeha bez Kritike cistoga uma jeste pravi izvor svega nevjerovanja koje se protivi moralitetu i koje je uvijek vrlo dogmaticno. – Ako, dakle, ne može biti teško da se potomstvu ostavi kao zavještajne jedna sustavna metafizika izradena po planu Kritike cistoga uma, onda je to poklon koji se ne smije podcjenjivati: neka se samo usporedi kultura uma dok koje se došlo na sigurnom putu jedne znanosti uopce sa neosnovanim natucanjima i lakomislenim lutanjem uma bez Kritike, ili pak neka se pogleda na bolje iskorištavanje vremena od strane omladine koja cezne za spoznajom, a koja se kod obicnog dogmatizma tako rano i tako mnogo osmjeli da se upušta u prijatna zanovijetanja o stvarima o kojima ništa ne razumije i o kojim ona, kao i nitko drugi na svijetu, nece nikada ništa saznati, ili cak da smjera pronalaženje novih misli i 412 Ibid.str. 517.

333

mnijenja, te tako zanemaruje ucenje temeljnih znanosti …Prema tome, prva i najvažnija stvar filozofije jeste u tome da jednom za svagda onemoguci metafizici svaki štetan utjecaj na taj nacin što ce zapušit izvor njenih zabluda«.413 Dakle, Kant ne samo što je bio uvjeren u mogucnost metafizike “po planu Kritike cistog uma” vec je izradu takve metafizike ostavio potomstvu. Autor Kritike cistog uma ostao je u meritornom filozofskom sudu do danas najeminentniji protagonist racionalnog apriorizma koji se diže iznad iskustva i protivnik je empirijskog istraživanja. Tom sudu doprinijeli su jednako Kantovi protivnici i sljedbenici, a i on sam je tome dobro kumovao. Zabacujuci dotadašnju metafiziku koja je po njegovu mišljenju htjela ljudsku spoznaju izvesti iz svojstva objekta ili apsolutne realnosti, on krsti svoj prevrat kopernikanskim u smislu da se iz osebujnosti ljudskog spoznavanja trebaju odrediti predmeti. Ako je do tada filozofija robovala objektu, s njim bi otpoceo subjektivni pristup koji bi jedino omogucio rješenje filozofskih zagonetki, a u tome se ljudski um može osloniti na sintetske sudove a priori, koji bivaju mišljeni nužno i opcenito – valjani, nezavisno od sveg iskustva. Tom apriornom umu biva još dodana stvar po sebi (Ding in sich) kojoj se, doduše, mora pridati realna opstojnost, ali o kojoj ne možemo ništa spoznati i lako tone u ponor mraka. Tu familijarnu sliku Kantove filozofije ima Stegmüller kad piše u svojem pregledu Hauptströmungen der Gegenwartsphilosophie da je Kant nastojao svu empirijsku spoznaju utemeljiti u apriornoj spoznaji realnosti i da bi po Kantu bila realnost konstituirana transcendentalnim subjektom. Ista takva ocjena prevladava i u engleskoj literaturi, gdje Kant biva trpan medu krajnje aprioriste, kako se vec uvriježilo na sveucilišnim katedrama, bez obzira na pljesak ili zvižduk. Namjera je te kratke skice da uzdrma takav sud, koji se zacijelo može potkrijepiti mnogim Kantovim citatima, i da istakne ono u Kritici cistog uma što je aktualno za suvremeno istraživanje. Pri tom nas ne smije buniti Kantova terminologija koja je povijesno uvjetovana i bila je stupica u koju su upali mnogi njegovi sljedbenici, a i on sam precesto. Ovaj strmi pristup hoce prodrijeti do autenticnog otkrica izlažuci se takoder riziku da bude jednostran ili cak pogrešan kao i danas uvriježeni sudovi. Po vlastitoj ispovijedi, Kantova je filozofija rasla u opreci spram tradicionalne metafizike i empirizma, i on cesto polemizira na jednoj strani s Leibnizom i Wolffom, a na drugoj s Lockeom i Humeom. Obojici metafizicara predbacuje da su iskustvo reducirali na mutan odraz osjetila u usporedbi s jasnom racionalnom intuicijom objekata, a u engleskom empirizmu vidi bankrot svih opcih zakona, kao što je vrlo sugestivno iznio Humeov traktat Enquiry Cortcerning human Understanding, London, 1748. Medutim, ako je i u opoziciji, on uzima mnoge pojmove obiju suprotnih filozofija; i Kritika cistog uma može se ocijeniti kao nastojanje da se ujedine racionalizam i empirizam, zacijelo, na višoj razini – sintetski pothvat koji je i ovoj knjizi pred vama izazov. S empiristima, Kant se slaže u tome da sva naša spoznaja pocinje iz iskustva. To njegovo stajalište valja podvuci s obzirom na sve kasnije interpretacije. No sam empirizam shvacao je to iskustvo preusko, kao osjete, utiske ili impresije (ili zamjedbe, percepcije u modernijem izražavanju) iz kojih je tad pokušavao konstruirati predmete ili predodžbe predmeta i zakone ili opce principe, i to uzalud, kako je pokazala oštroumna Humeova analiza. Prema Kantu, nasuprot, covjek nije neki pasivni primatelj otisaka vanjskih predmeta niti se tu javlja struja osjeta iz koje zgusnu pojmovi stvari. Doduše, mi cesto pasivno promatramo svijet pred sobom, i tad nam se iskustvo doista cini kao slijed vanjskih pojava, ali je pitanje da li bismo tu išta razumjeli ili cak razabrali da prije nismo bili u aktivnom kontaktu sa stvarima. Obicno nešto želimo ili pomišljamo kad 413 Ibid.str. 28-29 (podv.auto.)

334

nešto cinimo što se kasnije može nazvati iskustvo, ali jamacno pripada tom cinu i naša misao. No naš intelekt ili zor ima vec svoju strukturu, kategorije i forme kojima prihvaca i sreduje vanjske podražaje. Tu aktivnu komponentu želi Kant ponajprije utvrditi u proširenom shvacanju iskustva.414 Dakako, Kritika cistog uma nije ostala samo pri tom. Naše iskustvo ima vrlo složenu strukturu, što se ogleda u razini naših iskaza. Svatko uvida da se iskazi kao »Petar je u sobi«, »knjiga je na stolu«, »luster visi sa stropa« jako razlikuju od iskaza da se naš prostor proteže u dužinu, širinu i visinu. Iskazi prve vrste sadrže neko posebno opažanje koje se ne mora zbiti, dok, naprotiv, ne možemo prostor predociti drukcije nego trodimenzionalno. Prije nego što smo rekli da je Petar u sobi, knjiga na stolu, a da luster visi, mi smo vec »raspolagali« prostornim relacijama kao unutra – vani, gore – dolje, blizu – daleko. Kant se ne bavi psihogenezom tog apriorizma, da li smo to stekli za rana djetinjstva u ophodenju s vanjskim predmetima ili još tome pridolazi naslijede; on to uzima kao polaznu cinjenicu. Dakako da on ne ostaje ni pri tome samom Kantovu shvacanju apriornog bile su glavno ishodište geometrija, logika i mehanika. Poput mnogih svojih suvremenika bio je on uvjeren u apsolutnu istinu Euklidova i Newtonova sistema. Tu je on našao sintetske iskaze a priori koji vrijede opcenito i strogo, bez iznimke. Zašto on kaže da su ti geometrijski ili mehanicki aksiomi nezavisni od iskustva? Prije svega zato što nije potrebno bilo kakvo posebno opažanje da se utvrdi kako se iz jedne tocke može povuci samo jedna paralela na dani pravac ili da je akcija jednaka reakciji. Na takvim zakonima temelji se svako daljnje objašnjavanje ili povezivanje pojmova. Oni su apriorni u onom smislu kao što Einstein kaže da tek teorija odreduje što ce se mjeriti. Apriorizam prostora i vremena ide još i dalje od mnogih znanstvenih teorija jer je nerazrješivo vezan s iskustvom vanjskih tijela. To iskustvo Kant nipošto ne shvaca cisto subjektivnim i oštro ga odvaja od pricina, kako se to jasno vidi iz vrlo važne fusnote predgovora 2. izdanju Kritike, gdje se ljudska predodžba (Vorstellung) veže s vanjskom srvari (äusseres Ding) u jedno jedino iskustvo die nicht einmal innerlich stattfinden würde, wenn sie nicht (zum Teil) zugleich äusserlich wäre... Wie? lässt sich hier ebensowenig weiter erklären...415 Puštajuci zasad po strani agnosticki dodatak, možemo konstatirali u adekvatnoj interpretaciji cijele knjige da Kantova teorija spoznaje ne polazi samo od iskustva nego to shvaca kao nerazrješivo jedinstvo covjeka i vanjskih stvari. Nakon te konstatacije pojavljuje se i problem apriornoga u drugom svjetlu od Fichteove usporedbe kako gledamo svijet na predodžbene naocale. Predodžba da kategorije sreduju iskustvo koje biva 'uzrokovano' stvari po sebi, bila je teško prihvatljiva i Johnu Deweyu koji je isprva naginjao Hegelu. Odbacujuci strogu diobu fenomenalnog ili imanentnog i transcendentalnog piše on godine 1884. u clanku Kant and Philosophic Method. Relacija izmedu subjekta i objekta nije izvanja, vec se taj odnos uspostavlja na višem jedinstvu. Pod utjecajem prirodnih znanosti i osobito evolucije Dewey napušta Hegelov idealizam i postupno razvija svoje stanovište, poznato kao americki pragmatizam, opsežno izneseno u knjizi Experience and Nature, 1925, dok je predavao na Columbia Universitv. Kriterij istine ležat ce za nj u prakticnom djelovanju i istraživanju, da li je uspješno ili promašaj. Ipak nije zapao u vulgarni praksizam, a poput Kanta isticat ce 414 Astronom Arthur S. Eddington duhovito je ilustrirao Kantovo a priori: Neka ribar lovi mrežom kojoj imaju promjer 5 cm. On ce nakon mnogo ulova zakljuciti da su sve ribe u moru duže od 5 cm. Taj univerzalni sud potjece od njegove naprave, a analogno bi lako mogla djelovati i naša osjetila. Eddingtonova mreža nije samo dosjetka, kao što su je omalovažili neki filozofi. 415 »koje se ne bi unutarnje zbilo kad ne bi (dijelom) bilo ujedno vanjsko. Kako? Da se tu vrlo malo objasniti… «

335

ljudsku slobodu. Golemim djelom, ne suviše originalnim, postao je glavnim pobornikom americke demokracije i misli uopce na pocetku 20. stoljeca. Kantova Kritika cistog uma predstavlja ponajprije produbljeno shvacanje iskustva s obzirom na prioritet stanovitih matematickih, logickih i mehanickih pojmova i nacela pred induktivnim pravilima i beskrajem opažanja. Genezu toga vidimo (dijelom) u ljudskoj ruci i oku, u tome kako covjek djeluje na makroskopske predmete oko sebe i kako ih gleda. Znanstveno istraživanje i nije moglo drukcije poceti nego geometrijom i mehanikom, i nikakvo daljnje istraživanje ne može bitno izmijeniti taj temelj. U tom pogledu jako zavaravaju onakve popularne ocjene da je Einstein oborio Newtona ili Planck Maxwella. Nove su teorije obicno vezane s novim ili proširenim podrucjima istraživanja, i stoga je besmisleno reci da protuslove starim teorijama. No sigurno je da nam novi napreci pridonose i bolje razumijevanje starih podrucja, pa su tako Euklidov i Newtonov sustav bili nakon otkrica neeuklidskih geometrija i kvantne mehanike konzistentnije formulirani, tj. s onim ogranicenjem koje naviješta druge strukture. Vezan uz egzaktne znanosti, Kant se klonio psihogenetickih objašnjenja, i sasvim je krivo shvacati njegov cisti um kao neku subjektivnu riznicu u kojoj se pohranjeni principi ili kategorije. On sam kaže u Prolegomeni da je taj cisti um stavio u naslov svog glavnog djela samo za volju popularnosti, ali da tu valja uvijek držati na pameti sintetske principe a priori. Za same pak kategorije kaže on izricito: Die Kategorie hat keinen anderen Gehrauch zum Erkenntnisse der Dinge, als ihre Anwendung auf Gegenstände der Erfahrutng.416 Znacenje bilo kog pojma jedva se može uspostaviti izvan njegove upotrebe; prema tome ni Kantove kategorije ne bi ništa znacile izvan ljudskog iskustva. Buduci da je on uporno poricao metafizicku spoznaju, koja je nezavisna od iskustva ili postavlja tvrdnje koje se nikako ne mogu primijeniti na opažanja i provjeriti iskustvom, može se njegovo dopunsko odredenje apriornog kao nezavisnog od iskustva svesti na nedosljednu terminologiju. Bitno je tu otkrice prioriteta stanovitih formi i nacela pred drugim predodžbama i partikularnim opažanjima te opcenitost i stroga valjanost.417 Ponajprije bi se tu moglo primijetiti da se teško možemo ograniciti na pojedinacni iskaz; tek skup Euklidovih i Newtonovih aksioma zajedno s potrebnim definicijama, objašnjenjima i postupcima dokazivanja daje puno znacenje svakom pojedinom iskazu i daje onaj instrument koji se efikasno primjenjuje. Isticemo važnost takvih cjelina s obzirom na logicki pozitivizam ili (rani) Russellov atomizam koji su pripisivali znacenje pojedinim iskazima, dakako dosljedno s empirijskog gledišta da spoznaja pocinje pojedinim opažanjima. Ako u tome Kant nije bio izricit, njegovo upiranje na Euklidov i Newtonov sustav ne negira cjelovito tumacenje apriornoga, što se podudara s onim malo prije recenim o našoj biološkoj strukturi i primitivnom rada. Bez obzira na biološko – povijesno podrijetlo, ne možemo drukcije gledati ili tumaciti dogadaje ili pojave nego kroz takve apriorne sustave (ili možemo od toga vrlo teško i tek malo odstupati). Kantov odgovor na glavno pitanje kako su takvi apriorni sustavi moguci leži u transcendentalnoj filozofiji koju je on samo navijestio. Kad bismo to pokušali objašnjavati biološki ili povijesno, služili bismo se vec izgradenim pojmovima i nacelima; ti apriorni sustavi tek cine tumacenje mogucim. Da se pojave odvijaju u prostorno – vremenskom zoru i sreduju po stanovitim umnim kategorijama, to je za Kanta factum i ishodište sveg daljnjeg filozofiranja. Uzrok toj apriornosti ne može dakle biti u pojavama ili iskustvu, nego u necemu što to iskustvo prelazi i utemeljuje. Kad tu Kant iznosi svoj transcendentalni subjekt, tad on tu nipošto nema na umu antropološki subjektivizam, kako 416 “Kategorija nema druge upotrebe u spoznaji stvari doli primjene na predmete iskustva.” 417 Pošto smo Kantovo a priori tako odredili, u skladu s njegovim citavim tekstom, mo že se i bolje razumjeti njegovo glavno pitanje; Wie sind die synthetische Urteile A PRIORI möglich? (Kako su sintetski iskazi A PRIORI moguci?)

336

su mu pripisali njegovi brojni sljedbenici i protivnici, nego želi prijeci krug pojava izvanpojavnim uzrokom. Ta stvar po sebi (Ding an sich), najmutnija i najnapadanija u njegovoj citavoj filozofiji, ostaje trajno sidro u svim transcendentalnim izletima Kritike cistog uma. Jer covjek je takoder jedna pojava u prirodi i kao takav podliježe prirodnim zakonima. No je li priroda sa svojom apriornom zakonitošcu sve – sve što postoji? Uvodeci Ding an sich kao krajnju podlogu svih pojava, Kant utemeljuje transcendentalnu realnost Tom temelju pripada i covjek sa svojim umom, dok je njegovo tijelo prirodna pojava podvrgnuta fizickoj kauzalnosti. Tom dvostrukošcu nastojao je Kant spasiti ljudsku slobodu, ali strogo odvajanje prirodnog od transcendentalnog bilo je oboreno biološkom evolucijom (koja u njegovo vrijeme još nije bila priznata ni potvrdena). Ako su Kantova shvacanja imala dodirnih tocaka s Boškovicevom teorijom. Ruderova dvoslojnost aktualnog i potencijalnog nije dolazila u sukob s razvojem živih bica. U Boskovicevoj se fizici ili filozofiji stvarne velicine podreduju imaginarnima ili potencijalnima, i on dosljedno pripisuje i životinjama niže psihicke funkcije. Medutim, on je, poput Kanta smatrao fizicki proces strogo determiniranim pa mu jednako teško pada objašnjenje ljudske slobode. Kantovo shvacanje prirode znaci radikalan prekid s antickim i renesansnim pojmom kozmosa. Priroda je za nj skupnost pojava, i to skupnost koja se javlja u prostorno – vremenskom zoru po nacelu uzroka i ucinka (Gesetz von Ursache und Wirkung}. Tu se on priklanja strogo newtonovskom svijetu kao što je to dosljedno razvio Ruder Boškovic, ciji je tu utjecaj vrlo vjerojatan (ako ga Kant i ne spominje, uopce škrt u navodenju svojih izvora ili inspiracija). Zacijelo, Boškovicev se duh nazire i iz ovog Kantova citata: »U potvrdu ove teorije o idealnosti vanjskog i unutarnjeg osjetilu, a time svih objekata osjetila kao golih pojava, može poslužiti primjedba da sve što u našoj spoznaji pripada zoru ne sadrži ništa drugo nego ciste odnose, mjesta u zoru (protegnuce), promjene položaja (gibanje) i zakone po kojima ove promjene bivaju odredene (pokrecuce sile).«418 Kantova priroda podudara se uvelike s onim što bismo danas zvali makroskopskom realnošcu. Tijela oko nas, s kojima je naše tijelo u neprekidnoj interakciji, nerazdvojivo su vezana s prostorno – vremenskim i kauzalnim relacijama. No iza tih vidljivih, opipljivih i pokretnih tijela otkriva se nevidljiva i neopipljiva opstojnost – svijet elementarnih cestica ili polja. Istraživanje transcendira svijet ljudskih, osjetila ili prirodu u Kantovu smislu. Smije li se to otkrice atomske fizike staviti u vezu s Kantovom stvari po sebi? To je pitanje, dakako, u najdubljoj vezi s glavnim Kantovim pitanjem kako su apriorni zakoni moguci. Kant je do kraja držao da su opci zakoni strogo ispunjeni u svim prirodnim pojavama. Ne možemo si uopce predstaviti slijed pojava gdje princip uzroka i ucinka ne bi djelovao. Kantova je priroda zatvorena u strogo determiniran lanac kao i Newtonov kozmos. A stoje tad s ljudskom slobodom? Ona se ne može spasiti, kaže Kant, ako su stvari naše osjetilnosti (Sinnlichkeit) takoder stvari po sebi; no kako se stvari po sebi ne mogu predstaviti u prostoru i vremenu, ne može se na njih ni protegnuti prirodni princip kauzalnosti; pa se tu javlja mogucnost drukcijeg postupanja. Sloboda biva time transcendentalna ideja. Prema Kantu stvari po sebi uzrokuju osjete ili pojave, koje slijede jedna za drugom po kauzalnom zakonu, ali sami ti prvobitni uzroci ne podliježu prirodnom zakonu. Zacijelo, to je vrlo suptilno i mracno razlikovanje, priznaje autor Kritike cistog uma, ali on ne vidi drugog izlaza k slobodi. U otkrivanju transcendentalnog bitka stigao je on do ruba spoznaje i rezignirano zakljucuje u osvrtu na svoju dugogodišnju potragu. »Ljudski um ima osobitu sudbinu u rodu svojih spoznaja, da ga gnjave pitanja koja ne može odbiti, jer su dana samom 418 Ibid. Str. 56.

337

prirodom uma; ali na koja ne može takoder odgovoriti, jer nadmašuju svu sposobnost ljudskog uma.«419 Kant se usredotocuje na kauzalnost koju mora subjekt posjedovati. Takva posebna kauzalnost razabira se iz imperativa po kojima postupamo. Um veže razloge što treba da se cini, a takva je nužnost sasvim razlicita od prirodne. Kant piše: »To treba da izražava vrstu nužnosti i povezivanja razloga što inace ne dolazi u cijeloj prirodi. Razum može od toga samo spoznati što je ili što je bilo ili što ce biti. Nemoguce je da u tome nešto treba da bude drugacije nego što je uistinu u svim tim vremenskim odnosima; jest, ovo treba da nema nikakvo znacenje kad se pred ocima ima samo tijek prirode.« I tu sad dolazi glavna teza Kantove etike: »To treba da izražava mogucu radnju kojoj razlog nije ništa drugo nego cisti pojam, dok je naprotiv prirodnoj radnji uvijek uzrok neka pojava. Svakako mora radnja biti moguca pod prirodnim uvjetima kad na nju smjera ono treba da; ali ovi prirodni uvjeti ne pogadaju odredenje volje same, vec jedino ucinak i uspjeh volje u pojavi. Koliko god bilo prirodnih razloga ili osjetilnih podražaja koji me tjeraju na htijenje, oni ne mogu proizvesti to treba da nego samo izdaleka nenužno i ne uvijek uvjetovano htijenje, kojemu naprotiv to treba da, koje um izgovara, suprotstavlja mjeru i cilj, jest, zabranu i ugled«.420 Ova uzvišenost ljudske radnje pada ubrzo u skeptican zakljucak s obzirom na to da Kritika cistog uma odbacuje svaku spoznaju koja ne polazi od iskustva. Plašeci se i sam svog moralnog zakljucka, Kant to stavlja u diskretnu fusnotu: Zapravo nam moralnost radnji (zasluga ili krivnji), cak našeg vlastitog ponašanja, ostaje potpuno skrivena. Naša ubrajanja mogu se odnositi samo na empirijski karakter. Ali koliko je od toga cisti ucinak slobode, koliko je pak pripisati samoj prirodi i neokrivljenoj pogreški temperamenta ili njegovoj sretnoj osebujnosti, ne može nitko obrazložili niti stoga suditi po potpunoj pravednosti. Pisac Kritike cistog uma bio je suviše kritican i suviše nepovjerljiv spram svih metafizika a da bi svojim transcendentalnim slutnjama ih natuknicama pustio slobodna krila. Ukazavši na mogucnost da uz prirodni kauzalitet pojava može postojati sloboda za stvari po sebi, ustupa on pod silom ishodne teze da nam stvari po sebi nisu poznate, nego samo pojave. Taj agnosticizam pogada sad i ljudsku slobodu. Covjek ne može nikad znati dokle je slobodan i je li uopce slobodan; ostaje nam tek slutnja. Svoja posljednja nagadanja okrstio je Kant transcendentalnim idealizmom, ali je kasnije sam povukao taj naziv zadovoljavajuci se nazivom kritickog idealizma. S obzirom na to daje on odlucno zabacivao tradicionalni idealizam, koji je poricao opstojnost vanjskih stvari ili izvodio svu istinu iz racionalne intuicije, teško se on može svrstati medu idealiste. Njegova je duboka i epohalna kritika prerasla uvriježene konvencije i otvorila nove putove filozofskom i znanstvenom istraživanju, što još do danas nije dogledano do kraja, a možda tu i naš um stiže sudbina koju je autor prorekao na samom pocetku svog djela. Zacijelo, Kantov je tu proboj bio jako zakrcen nekriticnim vjerovanjem u apsolutnu determiniranost Newtonove prirode. Njemu, kao i mnogima drugima, bilo je nemoguce pomisliti da bi se u prostoru i vremenu išta zbilo što ne bi kao svoj uvjet imalo neku prijašnju pojavu u prostoru i vremenu. S tog klasicnog gledišta nije on mogao uciniti plauzibilnim kako naša volja ili odluka prelazi u empirijski izvršenu radnju. U Kantovu agnosticizmu krije se i mogucnost ljudske slobode, a to je i najzreliji plod njegove transcendentalne filozofije. Kad bi nam svijet bio potpuno transparentan, kad bismo znali sve što se zbiva, sve što se dogodilo i što ce se dogoditi, tad bi nam sloboda išcezla. 419 Ibid. Str. 324. 420 Ibid. Str. 250.

338

Potpuna spoznaja superponira determinirani kozmos i determiniranu ljudsku povijest kao dio tog kozmosa. Kritika cistog uma nije zbog svog unutarnjeg protuslovlja sprijecila da filozofija nastavi u sve imperativnijim pravcima svoj tradicionalni put, i tek je postankom kvantne teorije ukazana dubina Kantove prirode. Jer prirodne pojave, kako ih zamjecujemo svojim osjetilima i aparatima kao produžecima naših osjetila, nisu ono posljednje ili prvobitno što postoji. Priroda sama javlja nam se u invarijantnim principima koji vode preko makroskopske stvarnosti u dubine, odakle izviru sve stvari i sam život. Govoreci o dvostranom karakteru covjeka, Kant je htio u ljudskim postupcima dati pravu mjeru prirodnim i umnim faktorima. Sam naturalizam porice slobodu, sam racionalizam gubi vezu s beskrajnim prirodnim bogatstvom. Polazeci od produbljenog iskustva, kako su to pružale prve znanosti – matematika, logika i mehanika, Kantova je filozofija stremila do punijeg shvacanja covjeka tako ... dass auf diese transzendentale Idee der Freiheit sich der praktische Begriff derselben gründe... Koliko god taj zakljucak stoji u duhu prosvjetiteljstva 18. stoljeca, ipak mu mnogo od tog racionalnog primata oduzima fusnota u predgovoru 2. izdanju Kritike, u kojoj se napominje zašto mi predmete iskustva moramo pomišljati i kao stvari po sebi: Umt einem solchen Begriffe aber objektive Gültigkeit {reale Möglichkeit, denn die erstere war bloss die logische) beizulegen, dazu wird etwas mehr erfordet. Dieses Mehrere aber braucht eben nicht in theoretischen Erkenntnisquellen gesucht zu werden, es kann auch in praktischen liegen.421 Ova primjedba stavlja u prvi plan praksu, što ce ga zaokupiti u kasnijim djelima, narocito u pitanju moralne odgovornosti, a svjedoci kako je njegov pristup bio cjelovit, s uvažavanjem teorijskog i prakticnog. Nažalost, imanentno je protuslovlje u njegovoj transcendentalnoj filozofiji doprinijelo da se za nj s jedne strane nakalemio idealisticki monizam, a s druge strane bio je izvrgavan cesto neopravdanoj empiristickoj kritici. Kako se posebna intelektualna kauzalnost ili sloboda može uvesti ako se zadrži stroga uzajamna determiniranost svih empirijskih pojava? Kako Kant smije reci da dvostranost subjekta ne bi narušila empirijsku stranu? On ne može poput Spinoze pretpostaviti fizic ko – psihicki paralelizam; ta njegova je analiza iskustva mnogo dublje zasnovana. I agnosticki zakljucak na kraju, da se ništa pouzdano o ljudskoj slobodi, time i moralnoj odgovornosti, ne može reci, izlazio je neizbježno iz prihvacanja determiniranog Newtonova kozmosa. On je spoznao da je u pojmu kozmosa implicirano protuslovlje; jer se time predmeti svijeta osjetila predstavljaju za predmete po sebi. A iz tog osnovnog proturjecja izlaze tad suprotne teze o svijetu, jednako dobro dokazane, kao npr. svijet je beskonacan i svijet ima pocetak u vremenu i rub u prostoru. Buduci da je u takvim proturjecjima vidio samo antinomije uma, nije bio još pripremljen da razbije lanac prostorna – vremenskog zbivanja, kako je to otpoceo Max Planck hipotezom o kvantnim skokovima. Za takav pothvat nije još bilo dosta signala I stoga ostala mu je tek slutnja. Dieses handelnde Subjekt würde nun nach seinem intelligiebelen Charakter unter keinem Zeitbedinungen stehen; denn die Zeit ist nur die Bedinung der Erscheinungen, nicht aber der Dinge an sich selbst U daljnjem dijelu pokušajmo obratiti pozornost na neke stavove koji su interesenti za naše razmatranje u zanosit. Prije svega o fundamentalnim idejama koje se odnose na prostor i vrijeme. 421 »Ali da se prida takvom pojmu objektivnu valjanost (realnu mogucnost jer je prva bila cisto logicka), za to se više zahtijeva. No to više ne mora se tražili u teorijskim spoznajnim izvorima, vec može ležati u prakticnom.« ( Ibid. Str. 232.)

339

16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu. Jedan od najznacajnijih dijelova Kritike cistog uma jeste teorija o prostoru i vremenu. Pokušat cemo posebno razmotriti ovu problematiku jer ima odredeni znacaj za naše razmatranje znanosti, ali jasno rastumaciti Kantovu teoriju o prostoru i vremenu nije lako, jer ni sama teorija nije jasna. On je smatrao da neposredni objekti percepcije nastaju dijelom uslijed vanjskog svijeta, a dijelom zahvaljujuci našem aparatu za percepciju. J. Lock je navikao svijet, da tako kažemo, na ideju da su sekundarni kvaliteti, kao što su boja, zvuci, miris i tako dalje, subjektivni i da ne pripadaju objektu po sebi. Kant, isto kao i Hume, mada ne na isti nacin, ide dalje te i primarna svojstva pretvara dijelom u subjektivne. Kant vecinom ne sumnja u to da naši osjeti imaju svoje uzroke, koje naziva “stvarima po sebi” kojima odgovaraju “noumeni”. Ono što se nama pojavljuje u obliku percepcije i što on naziva “fenomenom” sastoji se iz dva dijela: onog djela koji nastaju zahvaljujuci objektu i koje on naziva “osjetom” i onog djela koji nastaje zahvaljujuci našem subjektivnom aparatu i koji, po njemu, cini da sve ono što je raznovrsno rasporeduje u izvjesne odnose. Ovaj dio samo po sebi nije osjet i naziva se formom fenomena ili formom zora. Jedna cista forma culnosti zove se “cisti opažaj” (Anschauung); postoje dvije takve forme, prostor i vrijeme: jedna za vanjsko a drugo za unutarnje culo. Da bi dokazao da su prostor i vrijem forme «a priori» koristi se sa dvije vrste argumenata i to jedni su metafizicki, a drugi epistemološki ili kako ih on zove transcendentalne. Prva vrsta argumenata uzeta je direktno iz same prirode prostora i vremena, a druga indirektno iz mogucnosti ciste matematike. Argumenti o prostoru dati su mnogo podrobnije nego argumenti o vremenu, pošto se mislilo da je ovo posljednje uglavnom isto što i ono prvo. Što se tice prostora postoje cetiri metafizicka argumenta koje cemo kratko navesti: - Prostor nije jedan empirijski pojam, apstrahiran iz vanjskog iskustva, pošto se prostor unaprijed pretpostavlja kada se osjeti povezuju sa necim «vanjskim», a vanjsko iskustvo moguce je samo preko predstave o prostoru. - Prostor je jedna nužna predstava a priori, koja je osnovica svim vanjskim percepcijama, je mi ne možemo da zamislimo da prostor ne postoji, iako možemo da zamislimo da nema nicega u prostoru. - Prostor nije jedan diskurzivan ili opci pojam o odnosima stvari uopce, pošto postoji samo jedan jednostavan prostor, i ono što nazivamo “prostorima” samo su dijelovi istog prostora, a ne primjeri ili podpojmovi. - Prostor je predstavljen kao jedna dana beskrajna velicina koja u sebi sadrži sve dijelove prostora; ovaj je donos razlicit od odnosa jednog pojma i njegovih pojedinacnih slucajeva, i zato prostor nije jedan pojam, nego jedan »Anschauung«422 Transcendentalni argumenti o prostoru potjecu iz geometrije. Kant smatra da je Euklidova geometrija poznata a priori iako je sinteticka, tj. ne može se deducirati iz same logike. Geometrijski dokazi, smatra on, ovise od geometrijske slike Na primjer, ako su dane dvije prave crte koje se medusobno sijeku pod pravim kutom, vidjet cemo da se kroz njihovu tocku presjeka možemo povuci samo jednu pravu crtu. Kant misli da ovo znanje ne 422 Moramo napomenuti da ove tvrdnje koje proizlaze, po Kantu, iz samog svojstva prostora podsjeca na Newtonov prostor kao agregatom, ali dakako ne dajuci mu objektivom postojanje kao što je to slucaj u klasicnoj mehanici. Ova slicnost nije slucajna ako se zna da je Kant s velikim poštovanjem se odnosio prema Newtonovoj klasicnoj mehanici.

340

potjece iz iskustva i ono je dano ka sinteticki sud a priori. Dakle, culni objekti moraju se pokoravati geometriji a kako se geometrija bavi nacinima percepcije i otuda mi ne možemo percipirati na drugi nacin. Ovo objašnjava zašto je geometrija, iako sinteticka, i a priori i apodikticka. Argumenti koji se odnose na vrijeme uglavnom isti, izuzev što se geometrija zamjenjuje aritmetikom, s napomenom da brojenje zahtijeva vrijeme. Ovakav Kantov stav bio je kritiziran i ukratko cemo dati neke najcešce kritike ovih argumenta. Mislimo da bi bilo interesantno iznijeti kriticki osvrt na ove stavove koje je da Bertrand Russell, tako na primjer u odnosu na prvi argument on kaže: »Postoji ovdje, kao i cijeloj teoriji o subjektivnosti prostora i vremena, jedna teškoca koje, kako izgleda, Kant nikada nije bio svjestan. Što me navodi da objekte percepcije rasporedujem ovako kako ih rasporedujem, a ne na neki drugi nacin? Zašto, na primjer, vidim kod ljudi uvijek oci iznad usta, a ne ispod usta? Prema Kantu, oci i usta postoje kao “stvari po sebi” i uzrokuju moje posebno opažanje ali u njima ništa ne odgovara prostornom rasporedu koji postoji u mojoj percepciji. Usporedite s ovim fizicku teoriju boja. Mi ne pretpostavljamo da boje stvarno postoje u onom smislu u kome su boje sadržane u našim percepcijama, ali mislimo da razlicite boje odgovaraju razlicite valne duljine. Medutim, pošto valovi, po Kantu obuhvacaju i prostor i vrijeme, to oni ne mogu biti uzroci našim percepcijama. S druge strane, ako prostor i vrijeme iz naših percepcija imaju duplikat u svijetu materije, kao što to fizika pretpostavlja, onda se geometrija može primijeniti na te duplikate i Kantovi se argumenti ne mogu održati. Kant smatra da um rasporeduje sirov materijal culnih osjeta, ali nikada ne smatra da kaže zašto rasporeduje na ovaj, a ne na neki drugi nacin«423 Ovaj Russellov protu argument nije tako efektan jer u sebi sadrži hipotezu o postojanju prostornosti koja je analogna Kantovu prostoru kao formi zora što i dovodi do kontradikcije, ali nam se cini interesantan drugi argument koji se odnosi na vremensku sukcesiju kao možda onaj koji pogada bit problema. Navedimo taj argument: »U pogledu vremena, ova teškoca je cak i veca zbog uplitanja kauzaliteta. Ja opažam svjetlost prije nego što opazim grom. A- jedna “stvar po sebi” uzrok je moje percepcije svjetlosti, a B – druga “stvar po sebi” uzrok je moje percepcije groma. Ali A nije bilo ranije od B, pošto vrijeme postoji samo u odnosu na opažaj. Zašto onda A i B – dvije stvari koje nisu vremenske- proizvode posljedice u razlicito vrijeme? Ako je Kant u pravu, ovo mora biti sasvim proizvoljno, i izmedu A i B ne mora biti nikakav odnos koji bi odgovara cinjenici da opažanje prouzrokovano od strane A prethodi opažaju prouzrokovanog od strane B.«424 Možda bi se moglo prigovoriti i Russellu da ovi protu argumenti izazivaju kontradiktornost jer je on implicite vec prihvatio prostor i vrijeme kao realitet, ali je cinjenica da su Kantovi argumenti veoma diskutabilni. Možda bi bolje bilo da ih nije ni navodio, kao što je primjer sa drugim argumentom koji se odnosi na mogucnost zamišljanja prostora. Ovdje Russell ispravno zapaža: »Drugi metafizicki argument smatra da je moguce zamisliti da nema nicega u prostoru, ali da je nemoguce zamisliti da nema prostora. Izgleda mi da se niti jedan ozbiljan argument ne može zasnivati na onome što možemo ili ne možemo zamoliti; ali ja bih kategoricki odrekao da možemo zamisliti prostor ako u njemu nema niceg. Vi možete da zamislite kako gledate u nebo jedne mracne oblacne noci, ali vi sami, vi se nalazite u prostoru i zamišljate oblake koje ne možete da vidite. Kantov prostor, kao što j e pokazao Vaininger, jeste apsolutan, kao i Newtonov, i nije samo jedan sustav odnosa. Ali ja ne vidim kako se može zamisliti jedan apsolutni prazan prostor.«425 Zadnji pasusu ovog citata je veoma zanimljiv i pokazuje da je on bio na pozicijama Newtona, a kao što smo i ranije rekli to nije cudno, samo se prostor i vrijeme ne pojavljuju kao samostalni entiteti nego kao forma zora. Dakao, ovo u vremenu kada je Kant stvarao 423 B. Russell, History of Western Philospophy, (prijevod) Kultura, Beograd, 1962. str. 696. 424 Ibid. str. 686. 425 Ibid.str.687.

341

nije bila mana nego vrlina, jer je to upravo pokazivalo da je taj apsolutni prostor nužan u opisu fizickog svijeta a njegova egzistencija se može nazivati ovako ili onako. Ne samo to, Kant je u Newtonovoj klasicnoj mehanici tražio uzor ispravne teorije i izvor upravo sintetickih sudova a priori. Upravo razvoj znanosti pokazao je da je Newtonova klasicna mehanika izbacena sa mjesta apodikticke izvjesnosti što dakako retrogradno djeluje i na samu Kantovu filozofiju. Ovdje dolazimo do još jedne problematicne situacije a to je ¸kako prema transcendentalnim (epistemološkim) argumentima odreduje geometrijska strukturu prostora kao jedinstveno euklidsku. Razvoj geometrije doveo je do pojave i drugih neeuklidskih geometrije pa se Kantova tvrdnja o geometrijskoj strukturi pojavljuje kao hipoteticki stav. Tako Russell konstatira: »Transcendentalni (ili epistemološki) argument, koji je najbolje izložen u Prolegomenama potpuniji je od metafizickog argumenta i još se odlucnije može odbaciti. “Geometrija”, kao što znamo, jeste jedno ime koje se proteže na dvije razlicite vrste promatranja. S jeden strane, postoji cista geometrija koja izvodi svoje rezultate iz aksioma, ne ispitujuci da li su aksiomi “istiniti”. Ona ne sadrži ništa što ne proizlazi iz logike, i nije “sinteticka”, i nema potrebe za onim geometrijskim slikama koje se upotrebljavaju u geometrijskim udžbenicima. S druge strane, postoji geometrija kao grana fizike, kao što je, na primjer, ona koja se javlja u Opcoj teoriji relativnosti. To je jedna empirijska znanost ciji su aksiomi izvedeni iz mjerenja, i otkrili su da se ona razlikuje od Euklidove geometrije. Tako je, od dviju geometrija, jedna a priori, ali nije sinteticka. Dok je druga sinteticka, ali nije a priori. Ovim se odbacuje transcendentalni argument.«426 Još jedna tocka koja se cini dvojbenom jeste sam pojam “stvari po sebi” koja nužno proizlazi iz Kantove filozofije. Tako Russell kaže: »Gornji argumenti pretpostavljaju – kao što to cini Kant – da su opažaji prouzrokovani od strane “stvari po sebi”, ili, kako mi kažemo, pomocu dogadaja u fizickom svijetu. Medutim ova pretpostavka nije nikako logicki nužna. Ako se ona napusti, opažaji prestaju d a budu ma u kom važnom pogledu “subjektivni”, pošto ne postoji ništa cemu bi se mogli suprotstavljati.«427 “Stvar pop sebi” bio je jedan nezgodan element u Kantovoj filozofiji; njega su napustili Kantovi direktni nasljednici, koji su zbog toga pali u neku vrstu solipsizma. Kantov neposredni nasljednik, Fichte (1762-1814), napustio je “stvar po sebi” i doveo subjektivizam do jedne tocke u kojoj je on postao, kako Russell kaže, neku “vrstu ludosti”. On smatra da je naše “ja” jedina i posljednja realnost, i da ono postoji pošto samo sebe postulira. Ono što nije naše “ja” ima jednu podredenu realnost i postoji samo zato što ga naše “ja” postulira. Možda su ovi Russellovi stavovi i analiza suviše odredeni filozofskim pozicijama “logickog atomizma”, ali je cinjenica da su koncepcija prostora i vremena spram znanstvene teorije diskutabilne i sa druge strane suviše podsjecaju na Newtonov prostor i vrijeme po sebi, a samim tim nosi sve one poteškoce koje se pojavljuju sa razvojem fizike i pojavom suvremene fizike, a posebice specijalne i opce teorije relativnosti. Pozicija fizike u Kantovoj filozofiji je imala izuzetno mjesto tako da je on u svojim kasnijim radovima pokušavao, koristeci se rezultatima do kojih je došao u Kritici, razmatrati i postaviti jednu opcu metafiziku znanosti. Dakako, sve je ostalo na poziciji pokušaja kako zbog vec poodmakli godina i zamršenosti tog teškog problema. Pokušajmo u sljedecem poglavlju razmotriti samo neke stavove i probleme ove Kantove nakane.

426 Ibid. str. 688. 427 Ibid.str. 689.

342

16.5. Transcendentalna filozofija i fizika U ovom kratkom osvrtu pokušajmo pokazati jedan program koji je Kant pokušao da ostvari na rezultatima Kritike cistog uma i da uoblici jednu metafiziku znanosti. Ovaj program nije toliko interesantan zbog svojih rezultata nego više kao ilustracija pokušaja uoblicavanja jedne metafizike znanosti. Vec srno naveli u tekstu da je Kant tražio u Euklidovoj geometriji i Newtonovoj fizici izvor sintetickih sudova a priori i upravo ta eksplicitna povezanost dovela je do “bankrota” traženja ozbiljne konstitucije jedne cjelokupne metafizike znanosti. Razvoj ovih znanosti, tj. pojava neeuklidskih geometrija te razvoj fizike pokazali su da je njihova apodikticka izvjesnost upitna. To je sve dovelo do toga da se tvrdnja o egzistenciji sintetickih sudova a priori svodi na jednu hipotezu, pa samim tim citava Kantova transcendentalna filozofija dobiva jedan drugi oblik koji za znanstvenike i teoreticare znanosti nema znacaj kojom bi se trebalo ozbiljno baviti. Ono što je za nas interesantno, kao što smo vec naveli, Kant je bio zapoceo jedan projekt, koji je slijedio iz Kritike tj. pokušaj izgradnje jeden cjelokupne metafizike prirodnih znanosti. Kant je sam sebi dao taj zadatak koji je samo zapocet i naš je zadatak da iz dostupnih fragmenata odgonetnemo taj pocetak. Prije nego što krenemo na prirodne znanost koje Kant zove uglavnom Fizika (Physica) obratimo pozornost na matematiku spram znanosti. Što se tice matematike, tj. geometrije njezin status je relativno lako odreden u toj cjelokupnoj metafizici jer je ona po Kantu definitivno u cijelosti oslonjena na sinteticke sudove a priori. Kao zoran primjer navedimo njegov stav iz Predgovora drugom izdanju Kritike cistoga uma: »Matematika i fizika jesu ona dva tepsijska spoznaja uma koja treba da odreduju svoje objekte a priori, i to matematika sasvim cisto, a fizika barem djelomice cisto, a zatim i na osnovu drugih izvora spoznaja razlicitih od uma.«428 Govoreci o “razvoju” matematike, tj. geometrije napominje da postoji odredeno geneza i razvojni put, ali konstitucija geometrije kao prave nauke ne leži u tom razvojnom putu nego u samosvijesti tj. svijesti o postojanju sintetickih sudova a priori. Oni nisu nastali “opažanjem” nego aktivnosti ljudskog duha a kao primjer navedimo objašnjenje iz istog predgovora: »Onome koji je prvi demonstrirao ravnokraki trokut (bilo da se on zvao Tales ili kako mu drago) sinula je nova svjetlost; jer, on je našao da ne mora tragati za onim što je vidio u figuri ili za njenim pojmom, te da odatle tako reci procita njene osobine, vec da ih mora proizvesti pomocu onoga što je prema pojmovima sam a priori unio u nju mišljenjem i izložio (pomocu konstrukcije), i da on, da bi sigurno saznao nešto apriori, ne smije ništa drugo da pripisuje stvari osim onoga što bi nužno izlazilo iz onoga što je on prema svome pojmu sam u nju položio.«429 Geometrija, tj. matematika time dobiva poziciju izvorom sintetickih sudova a priori, a kao ilustraciju navedimo cjelokupni pasusu koji se odnosi na opis matematike u Uvodu Kritike : »1. Matematicki sudovi jesu skupa svi sinteticki, Izgleda da su ova stav previdjeli svi oni koji su dosad analizirali ljudski um, štoviše, on izgleda da stoji o neposrednoj suprotnosti sa svima njihovim pretpostavkama, premda je neosporno istinit i po posljedicama vrlo važan. Jer zato što su našli da se svi zakljucci matematicara razvijaju shodno stavu proturjecnosti (što zahtijeva svaka apodikticna izvjesnost po svojoj prirodi), oni su povjerovali da ce se i osnovni stavovi moci izvesti iz stava proturjecnosti, u cemu su se prevarili; jer sinteticki stav može se svakako shvatiti na osnovu stava proturjecnosti, ali samo na taj nacin što ce se pretpostaviti neki drugi sinteticki stav iz koga se on može izvesti, a nikada sam po sebi.

428 Ibid. str. 17. 429 Ibid.str. 17.

343

Prije svega mora se primijetiti da su pravi matematicki stavovi uvijek sudovi a priori, a ne empirijski, jer oni u sebi nose nužnost kakva se iz iskustva ne može dobiti. Ali ako se to nece priznati, pa dobro, onda ja ogranicavam svoje tvrdnje na cistu matematiku koja vec po svome pojmu ne sadrži empirijska saznanja vec samo cistu spoznaju, spoznaju a priori. Uistinu, moglo bi se na prvi pogled pomisliti da je stav 7 + 5 = 12 samo jedan analiticki stav koji shodno stavu proturjecnosti slijedi iz pojma zbira sedam plus pet. Ali, ako se bliže promatra, nalazi se da pojam zbira iz 7 i 5 ne sadrži u sebi ništa više do li ujedinjavanje oba broja u jedan jedini broj, pri cemu se apsolutno ne misli na to koji je taj jedini broj koji oba broja zajedno obuhvaca. Pojam dvanaest nikakvo nije time zamišljen što cu ja prosto sebi da predstavim ono ujedinjavanje broja sedam i broja pet, i ja bih mogao svoj pojam jednog takvog moguceg zbira da razlažem koliko mi je volja, ipak u njemu necu naici na dvanaest. Mora da se izade iz ovih pojmova na taj nacin što ce se uzeti u pomoc opažaj koji odgovara jednom od njih, recimo, opažaj svojih pet prstiju, ili ( kao Zegner u svojoj Aritmetici ) pet tocaka, pa da se tako pojmu sedam dodaju jedna za drugom jedinice u opažanju danoga pet. Jer ja uzima prvo broj 7, pa pošto za pojam pet uzmem u pomoc prste svoje ruke kao opažaj, ja dodajem na toj svojoj slici broju sedam jednu za drugom jedinice koje sam prethodno obuhvatio ujedno da bih nacinio broj 5, i tako vidim da postaje broj 12. Ja sam uistinu u pojmu zbira = 7 + 5 zamislio da bi trebalo 5 dodati broju 7, ali ne i to da je ovaj zbir jednak broju 12. Dakle, aritmeticki stav je uvijek sinteticki, što se u toliko jasnije uvida ako se uzmu nešto veci brojevi, pošto se tada jasno pokazuje da mi, ma kako okretali naše brojeve, nikada ne bih smo mogli naci zbir pomocu proste analize naših pojmova, ne uzimajuci u pomoc opažanje. Isto tako ni jedan osnovni stav ciste geometrije nije analitican. Da je izmedu dviju tocaka prava crta najkraca, to je jedan sinteticki stav. Jer moj pojam pravca ne sadrži ništa od velicine, vec samo jednu kvalitetu. Pojam najkracega, dakle, potpuno pridolazi, i nikakvom analizom ne može se naci u pojmu prve crte. Tako se ovdje mora uzeti u pomoc opažanje, pomocu koga je jedino moguca sinteza. Doduše, nekoliko osnovnih stavova koje geometri pretpostavljaju jesu stvarno analiticki i zasnivaju se na stavu proturjecnosti ; ali i oni služe kao identicni stavovi samo radi veze u metodu, a ne kao principi, na primjer, a = a , cjelina je jednaka samoj sebi, ili ( a + b ) < a , to jest cjelina je veca od svoga dijela. Pa ipak, i ovi stavovi premda važe na osnovu samih pojmova, priznaju se u matematici samo zbog toga što se mogu predstaviti u opažanju. Ono što cini da ovdje uopce vjerujemo kao da predikat takvih, apodikticnih sudova leži vec u našem pojmu, te, dakle, da je sud analiticki, jeste samo dvosmislenost izraza. Mi, naime, u mislima treba jednom danom pojmu da pridodamo neki predikat, i ova nužnost ide vec s pojmovima. Ali nije pitanje što mi u mislima treba da pridodamo danome pojmu, vec što mi stvarno, premda samo nejasno, u njemu zamišljamo, i tu se pokazuje da predikat stoji uistinu nužnim nacinom u svezi s onim pojmovima, ali ne kao zamišljen u samome pojmu, vec posredstvom jednog opažaja koji mora da pridode uz pojam.«430 Dakle, za Kanta aritmetika i geometrija predstavljaju u svojoj osnovici skup sintetickih sudova a priori. Ovdje ne smijemo nikako da budemo zavedeni Kantovim pozivanjem na opažajno kao da su oni izvori ove sinteticnosti, ono u smislu sintetickih sudova aposteriori, jer bi to bio naivni empirizma. On koristi opažanje kao model kojim hoce da pokaže da dani sudovi nisu analiticni tj. da njihovi rezultati ne slijede iz analize samih pojmova i u tom kontekstu oni zahtijevaju podupiranje opaženog kao argumenta. Odavde nikako ne slijedi da je njihov izvor u opaženom u smislu iskustvenost nego su

430 Ibid. str. 47.

344

prisutni kao sinteticki sudovi a priori ali cija je istinitost iskustvena. Tu je ustvari jedna od kljucnih tocaka Kantove filozofije. Sa prirodnim znanostima pod kojima Kant uglavnom podrazumijeva fiziku (Physica) situacija je slicna ali ipak nešto složenija, a to vjerojatno slijedi iz same biti fizike a to je da je ona u osnovici eksperimentalna znanost, tj. znanost koja vecinu svojih istina bazira na sinteticki sudovima aposteriori. Dakle, kao i kod matematike njezina sinteticnost je ocigledna ako ne i ociglednija u odnosu spram analiticnih sudova, ali je apriornost mnogo skrivenija i složenija. Zato i sam Kant u svom Predgovoru Kritike konstatira da je njen razvojni put ili put ka samosvijesti nešto drugaciji i teži nego što je to bio slucaj s matematikom. Tako on kaže: »U prirodnoj znanosti trajalo je mnogo dulje dok ona nije našla pravi put znanosti… Kada je Galilej pustio svoje kugle da se kotrljaju niz strmu ravan brzinom koju je sam izabrao, ili kad je Toricelli ucinio da zrak nosi jedan teret koji je on prethodno zamislio kao jedna sa teretom jednog njemu poznatog vodenog stuba, ili kad je u još novije vrijem Stahl pretvarao metale u krec, a krec opet u metale na taj nacin što im je nešto oduzimao i opet vracao, tada svim ispitivacima prirode sinu jedna nova svijetlost. Oni su shvatili da um uvida samo ono što sam proizvodi prema svome planu, da on mora sa principima svojih sudova ici naprijed prema stalnim zakonima i nagoniti prirodu da odgovara na njegova pitanja, a ne smije dozvoliti da ga priroda tako reci samo vodi na povodcu; jer inace slucajna promatranja koja nisu vršena po kakvome unaprijed izradenom planu ne stoje ni u kakvoj medusobnoj vezi u jednome nužnome zakonu koji umu potreban i koji on traži. Um mora da pristupi prirodi držeci u jednoj ruci svoje principe, na osnovu kojih jedino suglasne pojave mogu imati znacenje zakona, a u dragoj eksperiment koji je on smislio na osnovu tih principa, i to uistinu u cilju da bi se od nje poucio, ali ne kao ucenik koji trpi da mu se kaže sve što ucitelj hoce, vec kao jedan studija na dužnosti koji nagoni svjedoke da odgovaraju na pitanja koja im on postavlja.«431 Ovaj zadnji dio pasusa kod Kanta daje jednu dobru metaforu koja slikovito pokazuje njegov pristup fizici kao empirijskoj nauci. Dakle, iako Kant prihvaca da spoznaja pocinje s iskustvom on ni u kom slucaju nije nikakav empirik ili ako bi smo to rekli suvremenim jezikom nekakav eksperimentalni fizicar. Ovdje eksperiment nije izvor prave spoznaje on je samo potvrda prave spoznaje, a što znaci da principi uma tj. sinteticki sudovi a priori ne mogu biti oboreni nego samo potvrdeni. Tako Kant navodi dalje: »I tako, što više, i fizika ima da zahvali za tako korisnu revoluciju u nacinu svoga mišljenja jedino toj zamisli, da ona shodno onome što sam um unosi u prirodu treba da traži u njoj (ne da joj lažno priprisuje) ono što od nje ima da nauci, a o cemu sama za sebe ne bi ništa znala. Tek je time prirodna znanost povedene sigurnim putom jedne znanosti, pošto kroz toliko stoljeca nije bila ništa drugo do jedno prosto lutanje.«432 U ovom kontekstu kao i matematika i fizika tj. prirodna znanost sadrži sinteticke sudove a priori kao principe. Tako u Uvodu Kritike on kaže: »Ja cu, primjera radi, da navedem samo nekoliko stavova, kao stav: da prije svih promjenama tjelesnog svijeta kvantiteta materije ostaje nepromijenjen ili da pri svakom prenošenju gibanja djelovanje i protudjelovanje moraju uvijek biti medu sobom jednaki.433 Kod oba ova stava jasno je ne samo da su oni nužni, te, dakle, da je njihovo porijeklo a priori, vec i to da su oni sinteticki stavovi. Jer u pojmu materije ja ne zamišljam sebi nepromjenljivost, vec samo da se ona 431 Ibid. str. 18. 432 Ibid. str. 19. 433 Ovaj dio se odnosi vjerojatno na treci Newtonov zakon o akciji i reakciji i on ilustrira kako ce upravo ti principi biti Kantov argument o postojanju sintetickih sudova a priori u fizici. No, ovdje odmah moramo napomenuti da je ocigledno princip o održanju kolicine materije odnosi na princip o konstantnosti masa tijela u klasicnoj fizici, ali kao što je poznato prema suvremenoj relativistickoj fizici ovaj princip ne važi. To je upravo ono što sinteticke sudove a priori dovodi u poziciju hipoteza a ne apsolutne istine.

345

nalazi u prostoru koji zauzima. Dakle, ja stvarno izlazim izvan pojma materije da bih mu u mislima pridodao a priori nešto što u njemu nisam zamislio. Prema tome, taj stav nije analitican, vec sinteticki, a ipak se zamišlja a priori, pa tako stvar stoji i s ostalim stavovima cistoga dijela prirodne znanosti.«434 Pozni Kantov razvoj zapocinje s 1790. god., kada se pojavilo prvo izdanje Kritike cistoga uma i traje sve do karaj njegovog radnog života, dok njegov Opus postumum obuhvaca vrijeme od 1796 – 1903. god (gdje je narocito važan period od 1799 – 1803.god), što se dokumentira u fragmentima, zapisima i primjedbama kao nedovršena zaostavština, u cjelini objavljena tek 1936/38. god. (I. Kants gesammelte Schriften, Akademie – Ausgabe, Bd. XXI u. Bd. XXII, hrsg. von A. Buchenau u. G. Lehmann, Berlin). Za Kantov Opus postumum znalo se, doduše, i prije tog potpunog kritickog izdanja, ali njegov pravi znacaj za kriticku filozofiju nije bio shvacen, pa se cak poricala svaka njegova misaona (logicka) vrijednost, tako da se ono prema tom shvacanju može zanemariti s obzirom na Kantovo osnovno djelo ili pak proucavati samo iz psiholoških i biografskih razloga. Sa objavljivanjem kritickog izdanja, i narocito zaslugom Kantovog izdavaca i tumaca, G. Lehmanna, postalo je jasno da nije u pitanju beznacajni staracki Kantov proizvod, vec dalji razvoj kriticke filozofije koji zahtijeva novo tumacenje. Otuda istraživanje Kanta zahtijeva kriticko suocavanje sa Opus postumum, ciji ishod utjece na sadašnje stanje tog istraživanja. U Predgovoru za prvo izdanje Kritike (1790) Kant saopcava da tim djelom »završava svoj cjelokupni kriticki posao« ( kritisches Geschäft ) i da odmah pristupa izradi svoje doktrine. Medutim, sa Kritkom cistog uma on ipak nije postigao cjelinu kriticke filozofije, i to prema osobnom uvidanju koje je zatim saopcio u jednom pismu. Ono što kritickoj filozofiji još nedostaje Kant naziva “prijelazom” sa metafizike na fiziku. U Kritici Kant cesto govori o “prijelazu” i o “mostu” (Brücke) koji spaja saznanju sposobnost, pojmove o prirodi sa slobodom, razum s umom. U Opus postumum on povezuje shemu prijelaza iz Kritike sa zahtjevom za realizacijom transcendentalne filozofije, koji je on vec ranije postavio u Metafizickim osnovama prirodne znanosti (Metaphysiche Anfangsgründe der Naturwissenschaft,1786). Odatle je potekla koncepcija jedne nove “znanosti o prijelazu”, koju Kant saopcava u Opus postumum. U odnosu na Kritiku, koja tretira esteticka i biologijska pitanja, Opus postumum opet prihvaca fizikalna pitanja, i to prema onome stanju problema koje se vec nalazi u Metafizickim osnovama prirodne znanosti Da bi se to vidjelo, ovdje se ukratko poziva na to Kantovo djelo.435 U Metafizickim osnovama Kant zastupa gledište da prava prirodna znanost predstavlja metafiziku prirode, da je prirodna znanost utoliko znanost ukoliko je metafizika i da se sukladno može usuglasiti s matematikom. U metafizici prirode, kao i u metafizici morala, postoji transcendentalni dio koji se primjenjuje i realizira, i to na dvije posebne vrste predmeta, na tijela, pa tako nastaje ucenje o tijelima odnosno fizika i na duševni život, pa tako nastaje ucenje o duši ili psihologija, kao posebne metafizicke nauke o prirodi. Prema tome, on razlikuje sustav opce metafizike od posebne metafizike, u kojoj se cistoj misaonoj formi pridaje smisao i znacenje, u kojoj se daju konkretni primjeri za pojmove opce metafizike Na taj nacin se ispunjava zahtijeva za realizacijom transcendentalne filozofije koji Kant prihvaca u Opsu postumum. Da bi se vidjelo kako Kant u Opus postumum postavlja zahtjev za prijelazom sa metafizike na fiziku radi ostvarenja transcendentalne filozofije navodimo njegove rijeci: »Transcendentalna filozofija je znanost koja prethodeci svakom sintetickom saznanju a priori iz pojmova, po slijedu prije sveg empirijskog saznanja samu sebe prikazuje u Jednom sustavu sjedinjenjem u apsolutnoj cijelili u opažanim i osjetnim predstavama. Ne kao 434 Ibid.str. 50. 435 Prema izd. W. Weischedel: I. Kants Werke in sechs Bänden, Bd. V, Insel – Verlag, Frankfurt – Darmstadt, 1957.

346

agregat (kao matematika), vec u apsolutnoj cjelini sustava što u sebi obuhvaca i matematiku«.436 Slicno tomu, dok je fizika samo fragmentarna i ne predstavlja sustav, metafizika prirode je u stanju da postigne pravo sustavno jedinstvo. Otuda tipicno Kantovo pitanje: »Kako je fizika kao znanost mogucna?«437 Odnosno daje sljedece objašnjenje: »Prirodna znanost (philosophia naturalis) je znanost o pokretnim silama materije u svjetskom prostoru«.438 Najzad, odlucno pitanje o prijelazu sa metafizike prirode na fiziku i ulozi tjelesnog subjekta u tome prijelazu: »Dakle, empirijske predstave kao opažaji culnih objekta daju se na svom vlastitom tjelesnom subjektu postaviti i klasificirati u pojavi i kao sustav koji se a priori može specificirati prema vrsti i broju, omoguciti prijelaz …od metafizike prirode na fiziku kao cjelinu izvan subjekta koja je samoj sebi pojava, što kao pojava jedne pojave a priori u sustavu empirijske spoznaje koje se zove iskustvo predstavlja prvi prijelaz sa metafizike prirodne znanosti na fiziku, ka subjektu kao svom vlastitom tijelu.«439 Ovaj vrlo složeni i prelomljen pasaž iz Kantovog Opus postumu navodimo samo radi formule prijelaza metafizike na fiziku, dok cemo se tek pozabaviti pitanjem uloge tjelesnog subjekta i znacenjem izraza “pojava pojave” u ostvarenju transcendentalne filozofije, do cega je Kantu stalo. Ako iscrpna analiza Kantove zaostavštine ovdje nije mogucna, onda je moguc put koji polazi od odredenog pravca razvoja kronicke filozofije koji se izražava u Opus postumum i nastoji da taj pravac utvrdi, kao što to cini Lehmann, ili se pak iz mnoštva razlicitih pocetaka, koji se nalaze u samom Kantu, uzima samoj jedan, koji se zatim dosljedno razvija kao jedna koncepcija, kao što postupa F. Kaulbach Prijelaz s metafizike na fiziku. Prema Lehmannovom nahodenju dalji razvoj kriticke filozofije u Opus postumu tece u pravcu tog prijelaz. Ali što u stvari predstavlja taj “prijelaz” i jeli to nov problem koji se tek sada pojavljuje u Kantovom mišljenju? Problem prijelaza može se naci na svim centralnim mjestima Kantove filozofije, što je veoma indikativno jer upucuje na prave teškoce transcendentalne filozofije. Naime, sama transcendentalna metoda postavlja nacelan problem prijelaz kao problem primjene cistog uma na empirijsko mnoštvo: pošto se prethodno analiticki izolira cisti (teorijski i prakticki) um i njegova spontanost ocisti od iskustvenih primjesa otvara se problem “vracanja” cistog uma kao neposrednosti osjeta i opažaja, problem “prijelaza” sa cistih unskih principa na empirijske danosti ili problem sinteticke, primjene uma na iskustveno mnoštvo, kao problem “prožimanja” iskustvenog mnoštva sistematikom uma. Otuda se pojam “prijelaz” može odrediti kao kretanje filozofskog mišljenja u kome se sjedinjuju cisti um i iskustvo da bi se podrucje iskustva preobratilo u sustav. Program tog prijelaza može se, prema Metafizickim osnovama prirodne nauke, odrediti kao sistematizacija “pokretnih sila”, fizickih sila što u prirodi kao uzroci izazivaju posljedice i, takoder, podražavaju culne organe spoznavajuceg subjekta. Tako Kant u svojoj posljednjoj fazi mišljenja ponovo preuzima, istina pod pretpostavkama transcendentalne filozofije, pojam “sile” iz svog predkriticnog vremena iz svog prvo objavljenog spisa Ideje o pravom procjenjivanju živih sila (Gedanken von der wahren Schätzung der libendigen Kräfte und Beurteilung der Beweise derer sich Herr von Leibniz und andere Mechaniker bedient haben, 1747). Ova neobicna okolnost Kantovog vracanja na svoj najraniji pocetak može se razumjeti samo onda ako se uzme u obzir da Kant sada, poput Leibniza, polazi od metafizicke pretpostavke apriorno danog sustava znanstvenih saznanja, u koji spada i filozofski (a ne prirodno znanstveni pojam) sile, jer je samo pod 436 U „Opus postumum“, Akademie – Ausgabe, Bd. XXI S. 128. 437 Ibid. str. 361. 438 Ibid.str. 176. 439 Ibid. Bd. XXII, str. 357.

347

tom pretpostavkom mogucno iskustvo kao sustav i sama priroda kao jedinstvena sistemska cjelina Pitanje: kako je mogucna fizika kao sustav, a ne kao eksperimentalna iskustvena, posebna znanost, za Kant je jednoznacno s pitanjem: kako je mogucna priroda kao sustav. Kant navodi metafizicke principe prirodnih znanosti i prema istim principima odreduje transcendentalno-filozofski pojam materije. Same principe Kant dosljedno izvodi iz cetiri osnovne funkcije razuma odnosno logickog suda (to su, kao što je poznato, kvantiteta, kvaliteta, relacija i modalitet), odakle on sistematski postavlja i cetiri mogucne prirodne znanosti (foronomija440, dinamika, mehanika i fenomenologija). Pojam materije on odreduje oprema istim funkcijama razuma, smatrajuci da se svi predikati materije svode na kretanje: materija je nešto što kao vanjski predmet pobuduje cula. Prirodna znanost je znanost o kretanju. Iz te »metafizicke propedevtike« fizike sada je mogucno razumjeti Kantovo prihvacanje pojma sile pod transcendentalno-filozofskim pretpostavkama, kao i njegov zahtjev za sustavnom “pokretnih sila”. Ako je covjek kao saznajuci subjekt izložen djelovanju vanjskih prirodnih (fizickih) sila što aficiraju njegove culne organe, kako to uzima sam Kant u prekriticko vrijeme i još u doba njegovog kritickog poduhvata, onda nije moguc nikakav sustav tih sila, pak, dakle, ni cjelina sustava transcendentalne filozofije, jer je djelovanje tih sila slucajno, iskustvo o njima nepovezano, buduci da subjekt ne raspolaže njima, pa stoga one u najboljem slucaju mogu ciniti agregat, a nipošto ne sustavnu cjelinu. To je situacija spoznaje koja se, po Kantu, održava sve dotle dok se mi držimo gledišta prirodne svijesti, sve dotle dok se te djelujuce sile tumace kao vanjske, dok se dosljedno s transcendentalnog gledišta može uzeti jedino da one proisticu iz unutrašnjeg kretanja subjekta. Subjekt zadovoljava postulat sustava samo onda ako nije izložen djelovanju vanjskih sila, vec u sebe prima njihovo mnoštvo, ako njima disponira i daje im oblik sustava. U ovom Kantovom ucenju o “samopostavljenju” (Selbssetzung) i “samoaficiranju” u pitanju su samosvjesne pokretne sile subjekta, slicno Laibnizovom pojmu sile kao sposobnosti povezujuceg predstavljanja. Odatle je mogucno razumjeti dvije vrste pojava, kao i Kantovu formulaciju “pojava pojave”.441 Po Kaulbachu, teorija sila dobiva tako za Kanta odlucno mjesto u mišljenju koje teži ka sustavnosti svijeta. Tijelo sada predstavlja mjesto na kome se zbiva prijelaz sa metafizike na fiziku, jer ono predstavlja subjektivni svijet koji se tumaci kao objektivni svijet, mikrokozmos koji postaje uzor makrokozmosa. Tako se sustavna cjelina ili apsolutna cjelina sustava ispoljava kao svrha realiziranja Kantove transcendentalne filozofije. Pojam cjeline, kao i pojam prijelaza, pojavljuje se kod Kanta na odlucnim mjestima još jednom u Opus postumum, gdje Kant teži definitivnom ostvarenju svoje transcendentalne filozofije. Vec smo ukazali na njegovu težnju ka sustavnoj fizici koja je u stanju da obuhvati “pokretne sile” materije u kozmosu, ali još treba ukazati na Kantov sadašnji pojam materije, shvacen s apriornih osnova jedinstva fizikalnog iskustva kao sustava materije. Kant uvodi hipotezu etera kao predstupnja materijalne povezanosti i princip cjeline mogucnog fizikalnog iskustva. Tek na taj nacin se misaono može intendirati cjelina svijeta, ali ova još nije apsolutna cjelina, koja, prema opcoj metafizici, mora

440 Foronomija – znanost o kretanju i promjenama opcenito. 441 Ovdje izricito treba skrenuti pažnju na to da završno Kantovo realizovanje transcendentalne filozofije ipak ne ide u pravcu Fichteovog konsekventiranja iste te pozicije u pravcu velikog Ja, vec se i dalje krece u pravcu posredovanja izmedu transcendentalnih apriornih nacela i iskustva kao predstavljanja (po Leibnizu: representèe) vanjske prirode putem unutarnjeg kretanja u subjektu, i to putem svog tijela kao unutarnje apriorne pojave, pri cemu tjelesni subjekt dobiva neobicno aktualni znacaj.

348

obuhvatiti i ideju Boga, što se po Kantu postiže kopulom, koja jeste covjek što sjedinjuje Boga i svijet i postavlja apsolutnu cjelinu. S gledišta Kritike i posebno Prvog uvoda u tu Kritiku, Opus postumum predstavlja pokušaj da se pojam cjeline dalje razvije do totalnosti, da se esteticka i biologijska problematika dopuni fizikalnom i da se fizika promatra s gledišta reflektirajuce moci sudenja. Pojam, koji po Kantu od pocetka obuhvaca cijelu prirodu, prirodu kao sustav, a ne samo živi svijet, jeste “tehnika prirode” (Technik der Natur), koji se nalazi vec u Kritici i narocito u Prvom uvodu, gdje je jedino rijec i o »tehnici moci sudenja«, ali tek u Opus postumum Kant postavlja problem tehnike anorganske prirode, i po Lehmannu, problem tehnickog uma uopce. U Opus postumum Kant planira jedno novo djelo, ciji naslov preuzima iz svog ranije objavljenog spisa Metafizicki principi prirodne znanosti (Metaphysische Anfangsgründe der Naturwissenschaft, 1786.), jedinog spisa na koji se sada neposredno poziva. Tako naslov tog zamišljenog djela glasi Prijelaz sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku. Vec u tom naslovu nalazimo kriticni termin “prijelaz”(Übergang, transitus), a Predgovor (Vorrede) zapocinje na sljedeci nacin: »Ako se u jednom sustavu (a ne u fragmentarnom agregatu)kakav uopce jeste filozofska prirodna znanost (philosophia naturalis) umu od sebe nudi najviša podjela, kao što je podjela iste znanosti na metafizicke i fizicke principe, onda oni ipak ne predstavljaju istovrsne dijelove, tako da njihovo pridolaženje zaista nije napredovanje (progressus), a proširenje one znanosti (metafizike) sa ovom (fizikom) predstavlja prijelaz (transitus) sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku, pa ni jedan ni druga nece biti samostalne, vec ce jedna drugu dopunjavati. – Nije to skok sa jedne teritorije na drugu, jer to ne bi dalo nužnu vezu radi cjeline jedne prirodne znanosti, vec položaj koji um mora zauzeti da bi jednim korakom dodirnu obje obale.»442 Na istom mjestu Kant odreduje prirodnu znanost kao znanost o pokretackim silama materije u svjetskom prostoru i razjašnjava kako, ukoliko takav sustav pociva samo na pojmovima i teorijama apriori on se naziva metafizikom prirode, a fizikom, ukoliko se istovremeno mora zasnivati i na iskustvenim principima. Za njega je fizika fragmentarna, a ne sustavna znanost, jer daje samo agregate opažaja bez nužnosti njihovog sjedinjenja u jednu cjelinu prema odredenim principima. Uvijek iznova Kant pokušava da razjasnio problem ovog prijelaza i problem “znanosti o prijelazu”, što vec pokazuje da je to za njega uistinu bio otvoren problem, od cijeg je rješenja ovisi definitivni oblik transcendentalne filozofije .Tako u jednom nacrtu govori o tome prijelazu kao o napredovanju u spoznaji, pri cemu se najprije pronadu elementi spoznaje ili pojmovi, a zatim nacin ili metoda da se oni sustavno povežu u cjelinu znanosti. »Prijalaz s jedne vrste spoznaje na drugu mora predstavljati korak a ne skok tj. ucenje o metodi nalaže da se prede s metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku, sa pojmova o prirodi koji su apriori dani na empirijske pojmove koje daje iskustveno saznanje, pri cemu ce (prema šaljivoj izreci jednog filozofa) onda važiti pravilo da to treba uciniti kao što cine slonovi koji ne pokrecu neku od svojih cetiri nogu dok ne osjete da im ostale tri cvrsto stoje.«443 O filozofiji prirode (metafizici) i fizici Kant govori kao o dvjema znanostima koje po svom objektu pripadaju jednoj klasi, pri cemu prva prirodno teži ka drugoj, što znaci da filozofija uopce žudi ka prijelazu sa prve na drugu znanost, »štoviše, sam taj prijelaz se mora postaviti …kao posebna znanost…Postoji, naime jedna posebna teritorija ili, ako se 442 I. Kant, Prijelaz sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku, (Übergang von den metaphysichen Anfangsgründen der Naturwisenschaft zur Physik, in : Akademie – Ausgabe , Bd. XX, ranije cit; Nachlass, Bd. VIII, Opus postumum, Erste Halfte, Convolut I bis VI, 174/5 ) 443 Ibid. 387.

349

hoce, most kojim se granice metafizike sa fizikom moraju stalno povezivati, a bio bi to opasan korak (salto mortale) da se usudimo na skok s jedne obale na drugu kada medu njima zjapi široka provalija…«444 Ako jedna znanost sadrži u sebi principe neke druge znanosti, onda je razumljiva njena težnja da prede na tu drugu znanost, pa cak i a prisvoji onaj medu stupanj koji spaja jednu s drugom, ali je, po Kantu »cudo to da se prijelaz s metafizike na fiziku postavi kao posebna znanost, jer taj prijelaz predstavlja odredene granice, a ne teritoriju na kojoj se može smjestiti znanost.«445 Ipak usprkos tome, “znanost o prijelazu” ima svoj predmet i on se može tocno odrediti: prijelaz s metafizike na fiziku predstavlja, po njemu, jednu posebnu teritoriju, jedna poseban dio prirodne znanosti, u kome se obraduju pokretacke sile prirode ukoliko su one apriori. Ne samo da je takva “znanost o prijelazu” potrebna i mogucna, vec je i neophodna radi ostvarenja transcendentalne filozofije. »Transcendentalna filozofija je ideja jednog sustava sinteticke spoznaje iz pojmova apriori …u jednoj apsolutnoj cjelini.« Tako se tek sa Opus postumum i sa idejom nove “znanost o prijelazu” otvara mogucnost prikaza transcendentalne filozofije u potpunosti svog sustava, kao što sam Kant uvida i piše. Utoliko izgleda cudnija Kantova konkretizacija prijelaza sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku u pojmu etera ili toplotne materije, koji nije nikakva hipoteticka tvar, vec “nužni dio koji se apriori može priznati i postulirati” kao “prvobitno dana pokretna materija svijeta”. Ako je Kant namjeravao da “cijeli svoj kriticki posao” okonca u Kritici cistoga uma i ako Opus postumum ometa ili prolongira taj karaj, onda bi bilo logicno ocekivati da se Kant sada pozove na Kritiku, ali to se stvarno ne dešava, bar ne na direktan nacin. Izgleda da su fizikalni problemi u Opus postumum, kao teorija etera nešto što je potpuno tude Kritici , ali ipak, pri bližem razmatranju pokazuje se da u Opus postumum prvobitna tematika znaci proširenje na pravcu Kritike. Cak i naslov nove znanosti kao znanosti o prijelazu metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku upucuje na pojam prijelaz u Kritici cistog uma, mada se u ovoj još ne nalazi ideja Opus postumum o prijelazu, kome je potreban prethodni apriori zasnovan filozofski rad. Opus postumum je djelo koje je Kant projektirao, i to u više verzija koje se medusobno ne povezuju, vec predstavljaju uvijek nove pokušaje iste stvari. Pošto ista tema povezuje prve nacrte (tema prijelaza), dok se u posljednjim nacrtima ta tema proširuje (cjelina transcendentalne filozofije), postoje mišljenja kako je Kant u Opus postumum zamislio ne jedno, vec više dijela, ali se daleko prije ože tvrditi da je u tijeku dugotrajnog rada došli do pomjerana problema, tako da je ono što je najprije bilo u prvom planu bilo potisnuto u pozadinu. G. Lehmann razlikuje šest faza u misaonom razvoju Opus postumum: 1. Kant najprije otkriva prazninu u svom sustavu i formulira zadatak, iz cega proistice 2. ideja znanosti o prijelazu kao sustavu pokretackih sila, 3. transcendentalno-kriticko zasnivanje tog sustava sila u dedukciji etera, 4. promjena plana utoliko što se predmet fizike kao sustav ucenja o opažajima izvodi ne samo sa subjektivne (spoznajno kriticke), vec i sa objektivne, fizikalne strane, 5. dvostruki pojam pojave, pojava pojave i direktna pojava, pa otuda i proširenje tematike sa problemom stvari po sebi i slobode i 6.time omoguceni završetak i potpuni prikaz transcendentalne filozofije kao znanosti o prijelazu. Iz toga ovaj istraživac Kanta izvodi sljedeci zakljucak, koji je i danas prihvatljiv: »Ono što je najprije bilo istaknuto za jedan uži sektor kritickog sustava, za odnose izmedu empirijske fizike i apriorne metafizike prirode, ispostavlja se najzad kao hipoteza cjeline transcendentalne filozofije; koncepcija 444 Ibid. 278/9 445 Ibid.str. 635.

350

prijelaza sa metafizickih principa prirodne znanosti na fiziku proširuje se do sistematike svih prijelaza i do ideje transcendentalne filozofije kao zanosit o prijelazu – a da se pri tome ne napusti prvobitna pretenzija na propedeuticku prirodnu znanost…kao filozofsko zasnivanje empirijske prirodne zanosit.«446 Na kraju ovog razmatranja navedimo neke njegove utjecaje na neposredne sljedbenike pri cemu moramo napomenuti da je njegov utjecaj mnogo veci u širem kontekstu.

16.6. Utjecaj Kantove filozofije Kada govorimo o njegovom utjecaju onda moramo konstatirati da je bio epohalan, iako ni bliže ni dalje potomstvo nije pokazalo mnogo razumijevanja za njegovo zaviještanje da se izgradi metafizika »po planu Kritike cistoga uma«. Kao i uvijek kada se jave epohalne ideje izbili su raznovrsni sporovi, jer su razni tumaci njegove filozofije tražili “svoje” ideje kod Kanta ili “svog” Kanta, a svi su se podjednako trudili da dokažu da je samo ovo ili ono što se njima svidjelo reprezentativno za cijeli sustav i da je samo to “pravi” Kant. A Kantov sustav je bio toliko širok i obuhvatan, toliko prožet nastojanjem da se riješe veliki filozofski problemi epohe i, samim time, toliko prožet unutarnjim proturjecjima, da su se vec za njegova života javila raznovrsna tumacenja njegovog autenticnog smisla i znacaja. Prvi i najneposredniji Kantov sljedbenik, J. G. Fichte, pokazao je vec za Kantova života da su sporovi u tumacenjima njegove filozofije neizbježni. Impresioniran Kantovim “kopernikanskim preokretom” od predmeta spoznaje prema subjektu spoznaje i stvaralackim mocima i mogucnostima uma, on je smatrao da Kant nije ostao dosljedan samom sebi kada je dozvolio postojanje “stvari po sebi”. Time se Kant, po Fichteovom mišljenju, opet vratio “filozofiji stvar”. Da bi ispravio tu Kantovu “nedosljednost”, Fichte je odbacio pojam “stvari po sebi” i, radikalizirajuci Kantove teze transcendentalnog idealizma, izgradio radikalni subjektivni idealizam. Izvršivši tu misaonu operaciju, ipak je tvrdio da njegov sustav filozofije nije ništa drugo doli Kantov sustav.447 Hegel je kasnije tvrdio da je Fichteova filozofija samo “usavršavanje” i “dosljednije izlaganje Kantove filozofije”. Medutim, protiv takvih tvrdnji ustao je sam Kant. Procitavši Fichteovo djelo Wissenschaftslehre, 1794. On je objavio da ga Fichte nije ispravno shvacao i da se ono što je on, Kant, objavio mora shvatiti onako kako je napisano, a ne onako kako je to Fichte ucinio. U ovaj spor umiješao se i Schelling, opredijelivši se za Fichtea da bi kasnije postao radikalni kriticar njegovog sustava. A Hegel je od samog pocetka veoma odlucno kritizirao transcendentalni idealizam, isticuci da je “transcendentalni subjekt misli” kod Kanta, kao i kod Fichtea, samo prazna forma i da se Kantov apriorizam gubi u formalizmu. Po Hegelovom mišljenju, Kantova najveca pogreška je u tome što je odvojio “stvar po sebi” od pojave. Na taj nacin on se, po Hegelu, odrekao istraživanja istine. Kritizirajuci Kanta zbog formalizma, Hegel je ustvari pokazao da su najvece slabosti Kantovog kritickog stava prema metafizici, pa i neodrživost onog zavještaja koje je on ostavio potomstvu, došle otuda što je mislio da se može odbaciti tradicionalna racionalisticka metafizika pa ipak zadržati shvacanje da u stvarnosti nema i ne može biti proturjecja zbog toga što ona nisu dopuštena po formalno-logickim principima mišljenja. U tom smislu Kant je i nastojao da svako proturjecje prikaže kao privid, a dijalektiku uma kao logiku privida. I upravo zbog toga je prosvijetio veliki dio svojih izlaganja u Kritici 446 G. Lehmann, ibid. Str.342. 447 J.G. Fichte, Odabrane filozofske rasprave , Kultura , Zagreb, 1956, str 135.

351

cistoga uma “logici privida”, trudeci se da pokaže i dokaže “skandal prividnog proturjecja”. To je sasvim jasno i nedvosmisleno priznao u jednom pismu 1798. g. (Gerveu), isticuci da njega na istraživanja koja su donijela na svijet Kritiku cistoga uma nije pokrenulo ispitivanje postojanja boga, besmrtnosti duše i slobode volje, vec «skandal prividnog proturjecja u koje um dolazi sa samim sobom» kada postavlja tvrdnje koje se podjednako mogu dokazivati i osporavati. (na primjer: svijet ima pocetak – svijet nema pocetak, itd.). Koliko je upravo taj “skandal” zadao muke Kantu i koliko je on uložio napora da ga objasni kao prost “privid” najbolje pokazuje to što je on više od jedne decenije mislio o problemima koje je izložio u Kritici cistoga uma i što je veliki dio sadržaja ovog njegovog djela prosvijecen upravo “logici privida”. U središtu spekulacije se nalazi problem proturjecja. A to je bilo toliko izazovno da je najsnažnije utjecalo na razvoj njemacke filozofije poslije njega. Hegel je smatrao da je Kant upravo u ovim spekulacijama pokazao izrazitu ogranicenost svog formalizma i formalizma uopce i da njegove antinomije nisu ništa drugo do postupak kojim se iz jednoga pojma stavlja u osnovu jedna njegova odredba, a drugi put njegova druga odredba. Kantovo ucenje o kalorijama, Hegel je nazvao “psihološkim idealizmom” i isticuci da Kant nije pokazao prijelaz iz jedne kategorije u drugu, tvrdio je da Kantove kategorije nisu ništa drugo nego »samo odredbe koje poticu iz samosvijesti«. Tim ogranicenostima Hegel je objasnio i Kantovu nemoc da izgradi dijalektiku pojmova. Ali ni to još nije sve. Hegel je smatrao da Kantove antinomije imaju manje dubine i smisla nego aporije Elejaca i da je Kant ostao zarobljenik logickog formalizma, koji ne dozvoljava nikakva proturjecja, ni u mišljenju ni u stvarnosti. Nema sumnje da je Hegel donio ovako oštar sud znajuci da je Kant napisao da logika nije i ne može biti organon istine i da dijalektika nije ništa drugo “zlouporaba analitike”. A Kant je ustvari bio razapet izmedu svoje iluzije da je moguce zasnovati metafiziku, ali samo “po planu Kritike cistoga uma”, tj. samo ukoliko se umu oduzmu pretenzije koje se pojavljuju u “logici privida” i spoznaja da je u prirodi samog uma da ide u proturjecja, tj. u dijalektiku. Buduci da je Kant shvatio dijalektiku na najprostiji nacin nije ni znao ni moga odrediti odnos izmedu metafizike i dijalektike, pa je mora tvrditi da su metafizicki stavovi veoma dijalekticni, ali da sama metafizika ipak nije dijalektika Ove velike Kantove nedoumice mogu se objasniti time što Kant nije mogao ni da zamisli drugaciju logiku osim formalne. To je izraženo u ovim Kantovim rijecima: »…granica logike tocno je odredena time što je ona jedna znanost koja samo iscrpno izlaze i strogo dokazuje formalna pravila svega mišljenja (bilo da je ono a priori ili empirijsko, bilo da ima koje mu drago porijeklo ili objekt, bilo da u našem duhu nailazi na slucajne ili na prirodne prepreke). Što je logika u tome tako uspjela, za tu dobit ima da zahvali samo toj okolnosti što je ovlaštena, cak obavezna, da apstrahira od svih objekata spoznaje i od njihove razlike, te tako razum, u njoj nema ni sa cim drugim posla do sa samim sobom i sa svojom formom.«448 Ovaj stav objašnjava svu ogranicenost i skucenost Kantove metode, jer je smatrao da samo princip prostog identiteta i princip prostog proturjecja mogu biti zakoni, i to apsolutni zakoni mišljenja, a logika – samo kanon logicke ocjene. Zbog toga on nikako nije mogao da shvati dijalekticku suštinu proturjecja. Zbog toga je proturjecje kod njega ostalo u izrazu antinomije. Zbog toga se kod njega, kako s pravom primjecuje i G. Lukacs, nije mogla razviti metoda spoznaje na osnovi stvarnih proturjecja svijeta. Tako da je kod Kanta logicki formalizam došao do svog pravog izraza: formama mišljenja dati apsolutni prioritet pred 448 Kant, Ibid. str. 16.

352

sadržajem, apriorno je apsolutno otrgnuto od aposteriornog i u protivnosti mu je kao “cista” forma sadržaju, racionalno je uzdignuto iznad empirijskog, idealno iznad realnog itd. Jedino podrucje gdje po Kantovu shvacanju covjek dolazi u dodir sa stvarima je etika, a etika je “s one strane” svih proturjecja. Ali, ako je sam Kant opstao uvjeren da logika mora ostati nedostupna svakom sadržaju, pokazalo se vec kod Fichtea koliko su Kantova razmatranja »skandala prividnog proturjecja u koji dolazi um sa samim sobom« dala povoda za istraživanja logickog znacenja proturjecja dalje i dublje nego što je mogla da dozvoli formalna logika i što je Kant mogao da zamisli. Proces ovog istraživanja imao je to osnovno obilježje da je, istodobno, sve vece dimenzije dobivala ona sinteticka spoznajna moc uma koju je Kant dosljedno isticao u cijeloj Kritici cistoga uma da bi je na kraju ipak ogranicio na “predmete moguceg iskustva”, a sve intenzivnije je jacalo nastojanje Kantovih neposrednih sljedbenika da u proturjecjima otkriju osnovnu pokretnu snagu samorazvijanja svijeta uopce. Tim putem ispunjavala se njemacka filozofija poslije Kanta sve vecim dijalektickim sadržajem, ali je u isti mah dobivala sve vece razmjere apstraktnosti. Vec kod Fichtea koji je iz transcendentalnog idealizma izbacio “stvar po sebi”, da bi objasnio stvarnost kao proces samorazvitka apsolutnog subjekta, Kantovu antinomiju zamjenjuje dijalektika trijada. Dakle, pored teze i antiteze, kao kontradiktorno nepomirljivih stavova, javlja se sinteza kao više jedinstvo suprotnosti, te proturjecje više ne ostaje u izrazu antinomija, kao kod Kanta vec postaje metodološka pokretna snaga pomocu koje se izraduje dijalekticki sustav kategorija. To je najviše i pobudilo Kanta da u svom javnom protestu protiv Fichteovog tumacenja njegovih misli, odlucno odbije svaku pomisao da se u logiku unosi bilo kakav sadržaj. Proces je, medutim, vec bio krenuo svojim neizbježnim tijekom: iako je formalna logika zadržala prava koja su joj stoljecima pripadala, a koja je i Kant branio kao stari vitez, radala se pored nje dijalektika pojmova. Kod Fichteovog sljedbenika Schellinga, koji je u Fichteovom sukobu sa Kantom bio na strani prvoga da bi kasnije radikalno odbacio ne samo Fichteov subjektivni idealizam, vec i njegov izvor – Kantov transcendentalni idealizam, prenošena je dijalekticka trijada u objektivnu sustav svijeta, a kada je poslije Schellinga, došao njegov ucenik Hegel, stavljeno je proturjecje u samu suštinu dijalektike pojmova i time su dijalektici dane razmjere u kojima je ona mogla da postane univerzalna logika objektivne i subjektivne stvarnosti u apstraktnom izrazu dijalektike pojmova. Cijeli ovaj proces poceo je sa Kantom, ili tocnije receno sa Kritikom cistoga uma. U ovom dijelu dobila je prvi i osnovni poticaj idealisticka orijentacija njemacke klasicne filozofije. Ali je ovo dijelio isto tako pokrenulo i cijeli onaj veliki misaoni proces njemacke filozofije koji je u konacnom rezultatu dao Hegelovu dijalektiku. Ustvari, upravo zahvaljujuci tome što je vec kod Kanta, a još više kod njegovih sljedbenika, istaknuta naglašena, aktivna, djelatna, subjektivna strana stvarnosti, što je neizbježno moralo da odvede njemacku filozofiju u sve moguce krajnosti spekulativnog idealizma, razvila se ona snaga apstrakcije, bez koje jludski um nikad ne bi bio u mogucnosti da razvije dijalektiku pojmova i, iza nje skrivenu, dijalektiku objektivnog svijeta, kakvu nalazimo kod Hegela. Francuska filozofija prosvjecenosti, koja se više zadržala na stupnju zdravorazumskog nacina mišljenja, ostala je, manje-više, nemocna da objasni dijalektiku proturjecja. Opcinjena uspjesima mehanike, ona je ogranicila pojmove o svijetu i covjeku uglavnom na one elemente, koje je Marx morao odlucno da kritizira u svojoj znamenitoj “Prvoj tezi” o Feuerbachu. Njemacka filozofija nije znala za tu vrstu ogranicenosti, iako je bila opterecena mnogim ogranicenostima druge vrste, prije svega krajnostima svog spekulativnog idealizma, a to je bilo veoma važno da se u njoj snažno razvije misaona dijalektika, dijalektika pojmova. Snažno pokrenuta neodoljivom težnjom da savlada, objasni, riješi

353

velike probleme epohe koje je francuska filozofija XVIII. stoljeca rješavala svojim najneposrednijim ucešcem u nepomirljivoj borbi “treceg staleža” protiv “starog režima”. Ako bismo željeli kratko sažeti Kantovu spoznajnu teoriju, mogli bismo reci sljedece: ona je u prvom redu subjektivizam, zasnovan na kopernikanskom obratu, prema kojem se predmeti ne pronalaze, nego postavljaju. Ona je, nadalje, fenomenalizam, tj. ljudska spoznaja je ogranicena samo na osjetne pojave. Što nije pojava nije predmet iskustva, a što nije predmet iskustva, ne može biti predmet spoznaje. Razum ne može prekoraciti granice osjetilnosti. Kantova filozofija je kriticizam. Kriticki moment je ogranicenje spoznaje na pojave. Kritika cistog uma želi povuci granice spoznajnoj moci, osobito uzaludnim pokušajima stare metafizike da stupi na tlo, na koje još nitko nije mogao stupiti. Zato Kantovu filozofiju možemo nazvati i kritickim ili transcendentalnim idealizmom. Možda bi u tom svjetlu valjalo preispitati tvrdnje o Kantu kao rušitelju, »drobitelju« metafizike. Nakon Kantovih analiza ljudske spoznaje svaki metafizicar mora ispitati temelje na kojima gradi svoju metafiziku kako bi ona mogla odoljeti i Kantovim kritikama. Kad je Heisenberg otkrio pukotinu u klasicnom determinizmu, mogao se 'um' izuzeti od zakona uzroka i posljedice. No Kantova filozofija nije bila pripremljena za takav lom. Njegov vremenski prethodnik Ruder Boškovic prokrcio je mnogo dalje vežuci nerazrješivo aktualno i potencijalno. Dok za Kanta ono što treba da leži u neprepoznatljivoj transcendentalnosti, Boškovicu je to matematicki ili logicki dokucivo, dapace, ono što jest, što se stvarno dogada, ne može se razumjeti bez potencijalnog prostora i potencijalnih fizickih velicina. U tom potencijalnom prostoru 'prebiva' duša, a time Ruder objašnjava ujedno i interakciju tijela i duše te ljudsku slobodu, svakako iznad Kantova obzorja. Pojam potencijalnog, onoga šio može biti, srodan je s pojmom vjerojatnog, i kvantna ce teorija kompleks mogucnosti atomskog sistema adekvatno prikazivati statistickom zakonitošcu. No i takav vizionar kao naš Dubrovcanin nije uvidio proturjecje izmedu potencijalnog i kauzalnog što ih je strogo održavao na dvjema razinama. Ipak njegova teorija nadilazi Kantov transcendentalni idealizam i približava se Kopenhagenskoj školi Bohra i Heisenberga, gdje ce i problem nužnosti i slobode biti postavljen u novoj rasvjeti. U našem razmatranju o Filozofiji znanosti obratit cemo pozornost još, u kratkim crtama, na jedna pravac u suvremenoj filozofiji, koji u odnosu na Kanta jednim drugim pravcem, a to je fenomenologija. Dat cemo samo neke predstavnike tog filozofskog pravca kako bi citalac dobio jednu potpuniju sliku suvremene filozofije i sa druge strane vidjeli smo kakav je bio odnos, na primjer logickog pozitivizma, prema filozofiji pa ce biti interesantno napraviti jedna usporedba koju donosi suvremene filozofije, u ovom slucaju fenomenologije, prema znanstvenim teorijama.

354

17. Jedan drugaciji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija 17.1. Uvod Ako bismo pokušali napraviti nekakvu klasifikaciju suvremene filozofiji, onda prije svega tri velike skupine filozofskih stajališta:

su tu

1. Fenomenološki usmjerena stajališta: ovamo prije svega spadaju: klasicna fenomenologija, egzistencijalizam i hermeneuticka filozofija. 2. Pozitivisticki usmjerena stajališta: u njih se ubrajaju neopozitivizam, kriticki racionalizam te brojna logicko-empirijska i lingvisticka stajališta u okviru takozvane analiticke filozofije. 3. Marksisticki usmjerena stajališta: ovamo spadaju razliciti oblici novomarksizma itd.449 Jedna od kljucnih tocaka, tj. koordinatnih pocetaka suvremene filozofije je nesumnjivo Kantova filozofija. Dakako, treca skupina filozofskog stajališta, koju kao što smo mi rekli ovdje necemo razmatrati, više bazira svoj pocetak na filozofskim razmatranjima Hegela. Kantov, radikalni zaokret, koji je i on sam nazivao kopernikanskim obratom na filozofskom planu a posebice u konstituiranju teorije spoznaje. Jedna od kljucnih tocaka u njegovoj teoriji spoznaje jesu sinteticki sudovi a priori kao jedini nesumnjivi izvjesni izvori spoznavanja. U daljnjem dijelu navedimo kako se suvremena filozofija odnosi na ovu tezu. Filozofi su u novije vrijeme na tri nacina reagirali na tu Kantovu tezu: 1) Jedan od nacina se sastoji u potvrdivanju ove osnovne ideje i uglavnom neokantovci nastavljaju sa tom linijom, ali ne samo oni jer se i kod drugih filozofa pojavljuje u konacnoj kosekvenciji pojavljuje pojam »transcedentalnog subjekta« prema kome je sve postojece relativno i u odnosu prema kome se sve što je stvarno mora smatrati kao imanentno. Tako nalazimo kod Husserla kasnijeg doba, cija je fenomenološka metoda redukcije, jedan po sebi sam neokantovski postupak, ipak vodi »transcedentalno ocišcenoj svijesti« kao subjektivnom polu citave stvarnosti, koji poslije završenog misaonog uništenja svijeta javlja kao njegovo intencionalno ostvarenje, itd. 2) Drugi nacin reagiranja bio je polemicke prirode. On se sastojao u pokušaju da se isti problem nade drugo i novo rješenje. Naime, treba biti svjestan da je Kantov stav odnosno teorijska razmatranja imaju izvjestan hipoteticki karakter, slicno kao u znanosti. Izvjesne hipoteze koje su trebale da objasne odredeni fenomen, naime datost sintetickih sudova a priori i kao što se u prirodno-naucnoj teoriji uvijek mogu zamisliti obilje raznovrsnih hipoteza koje se pokazuju kao pogodne za objašnjenje fenomena tako se i ovdje pokušalo da se apriorno saznanje stvarnosti protumaci na drugaciji nacin. Brentano je u svom ucenju o evidenciji da takvo drugacije tumacenje sintetickih sudova apriori . Ono što je za naš kut promatranja bitno jeste odnos spram teoriji spoznaje. Tako je razmatran samo osnovni pojam, tj. sam pojam istine koji u svojoj krajnjoj konzekvenci nastavlja na Aristotelovo ucenje o adekvatnosti. Brentano je vjerovao da uporaba pojma istine dovodi neumitno do izvodenja neodrživih zakljucaka i on pokušava da ga nadomjesti pojmom evidencije. U tom pojmu se u isti mah izražava empiristicka polazna osnova njegove filozofije. Za sve se pojmove na kraju krajeva mora tražiti izvor u onome što je dano u svijesti.

449 Mi cemo se u našem kratkom razmatranju zadržati na prve dvije skupine, koje u razmatranju možda nece dati potpunu sliku ali ipak, što i jeste naš cilj, dati neke naputke koji ce omoguciti studentima da bolje shvate naš kolegiji.

355

Novi pokušaj zasnivanja nauke i filozofije preuzeo je Husserl. Prvi pocetak se sastojao u tome da se pokažu dvije stvari: prvo – apsurdnost svih relativizama i, drugo – relativisticki karakter mnogih novih logickih i spoznajno-teorijskih istraživanja, cime je trebalo pokazati da su sama ta stanovišta apsurdna. U napadu na Brentana je tvrdnja da se njegova filozofija sastoji u opisu psiholoških istraživanja, koje za Husserla nema mjesta u logici i teoriji saznanja. Za njega predmet logike idealni sadržana znacenja jezicnog izraza. Njegova fenomenologija je nastojala da izradi metodu koja bi jasno razdvojila empirijske nauke o cinjenicama i neempirijske apstraktne nauke o suštini: misaono iskljucivanje realnog svijeta, uzdržavanje od svih pretpostavki postojanja, trebalo je da omoguci pogled u suštinu. Kasniji fenomenolozi po pravilu nisu cinili tu vrstu subjektivistickog zaokreta i kod njih preteže ontološka osnovna nastrojenost. Kao što je to slucaj kod Schelera, pa i kod Heideggera ukrašeno sa transcendentalno filozofskom modifikacijom. Prvi mislilac koji je po svom priznanju, plodnost fenomenoloških istraživanja upozorio na precjenjivanje njene metode je Nicolai Hartmann. I po njemu teorija saznanja mora da pocne s analizom saznanog fenomena, ali samo pocetak, jer na fenomenološkoj osnovi nije moguce ni teorijski postavljati problem, a kamoli naci rješenje. Po strani ovih teorijskih istraživanja stoji spoznajno-teorijski pogledi Karla Jaspersa, u kojoj se uopce ne pokušava da se zasnuje objektivno-naucno saznanje. Takvo saznanje po njemu nije uopce moguce, a ukoliko je pak to slucaj, ono se ne podudara sa onim što je suštinsko. 3) I treci nacin reagiranja je bio radikalniji od prethodna dva a to je stav logickog pozitivizma.450 Dok se prepirka prije navedenih pristupa vodila u ravni priznavanja ili ne priznavanja objektivnom karakteru sintetickih sudova apriori, za logicki pozitivizam ovo pitanje je bilo bespredmetno. Schlick, Carnap i ostali predstavnici Beckog kruga negiraju uopce postojanje takvog fenomena. Ako je pozitivisticko stanovište tocno onda uopce nema nikakvih specificnih filozofskih iskaza o stvarnosti; onda su svi sinteticki sudovi empirijski, sami sudovi aposteriori Time treba da bude jasno od kakve je izvanredne važnosti za suvremenu filozofiju pretresanje osnovnog Kantovog pitanje i ono spram tome odreduje tipove suvremenog rješenja, kao što je navedeno. Svim upravo dotaknutim shvacanjima je oprecan stav logickog pozitivizma. Pitanja koja se ticu saznanja suštine, odnosa izmedu subjekta koji spoznaje i postojeceg objekta itd., postavlja se kao besmislena prividna pitanja. Svi naucni iskazi koji imaju smisla mogu se podijeliti u samo dvije grupe: na analiticke stavove ili tautologije na jednoj strani, i na empirijsko-hipoteticke. U tautološke spadaju svi cisto logicko-matematicki iskazi. Oni se tako zovu zbog toga što uvid u njihovo važenje pretpostavlja samo poznavanje pravila za uporabu jezicnih simbola koji se u njima javljaju. Razumjeti ih i saznati kao istine kod njih je jedno te isto. Zato nije potrebna neka posebna evidencija. Tko poznaje pravila pravilo za upotrebu rijeci “ne” i “ili”, taj zna da tvrdnja »danas pada kiša, ili danas ne pada kiša« u svakom slucaju mora biti istinita; ako on to ne zna, onda tvrdnju uopce nije razumio. Oni su bez izuzetka prazni po sadržaju, mogu se odnositi na svaki “moguci” svijet, otuda ne iskazuje ništa o svijetu. No, svodenje naucnih iskaza na cisto logicko-analiticke stavove s jedne strane i empirijske s druge strane iskljucuje sadržajnu filozofiju o svijetu. Ako namjerno tražimo suprotnost u suvremenoj filozofiji, onda cemo teško naci oštriju nego što je to izmedu filozofije egzistencije na jednoj i logickog pozitivizma na drugoj strani. Ta suprotnost nema sebi ravne u citavoj filozofskoj tradiciji. Ako su egzistencijalno-filozofsko promatranje ispunjeno sviješcu o zagonetnosti neizvjesnosti 450 Mi smo u našem razmatranju vec opširno govorili o osnovnim idejama logickog pozitivizma ali cemo ovdje ponoviti neke osnovne stavove.

356

svijeta, u koji smo ne pitani baceni, i u kome smo primorani, ne znajuci zbog cega i zašto, da zauzmemo ipak jasno stanovište, onda na drugoj strani stoji teza Wittgensteina, nema nikakve zagonetke, na sva pitanja koja se mogu postaviti, može se i odgovoriti, jer u principu ako ne može naci nikakav odgovor onda samo to pitanje treba odbaciti kao besmisleno. U tome izražava ne samo radikalni empirizam, vec i bezgranicno zaoštren racionalizam. Dok, obratno, filozofija egzistencije cini ogroman napor da kroz mišljenje koje ne podleže naucnim kriterijima pomocu mišljenja koje “apelira” i “dešifrira”, izrazi ono što se ne može izraziti. No ovdje moramo dati jednu napomenu koja slikovito daje razliku izmedu filozofije i posebnih znanosti. Filozofi se uvijek slažu oko toga da je iskustvo polazište svakog filozofiranja, pri cemu ona ne pretpostavlja neki odredeni znanstveni nacin stjecanja iskustva. Filozofija, štoviše, polazi od pred-znanstvenog svakidašnjeg nacina stjecanja iskustva, kojime u svojem spoznavanju i djelovanju oduvijek dokucujemo svijet. M. Heidegger tumaci to pred-znanstveno, svakidašnje iskustvo kao bitak-u-svijetu (ljudskog) tubitka. Aristotel opisuje iskustvo (empirija) na sljedeci nacin: »Naime, iz pamcenja ljudima nastaje iskustvo, jer mnoga pamcenja jedne te iste stvari dovode do sposobnosti pojedinog iskustva. I ono se cini gotovo jednako znanosti i umijecu, ali zapravo i znanost i umijece dolaze ljudima preko iskustva.« 451 Filozofija pretpostavlja iskljucivo iskustveni svijet otkriven u kolokvijalnom jeziku i utoliko se može reci da je filozofija lišena pretpostavki. Tu lišenost pretpostavki valja istaknuti prije svega u sljedecem smislu: filozofija ne može pretpostavljati svoju metodu, nego je metoda filozofije i sama filozofijski problem. Po tome se filozofija razlikuje od pojedinacnih znanosti. Dok nijedna pojedinacna znanost svoj objekt i svoju metodu ne odreduje sama, filozofija sama sebi mora odrediti i predmet o metodu. Metoda se, dakle, filozofiji ne može nametnuti izvana, primjerice iz drugih znanosti, vec metoda filozofije mora proizici iz samog filozofskog pitanja. U daljnjem tekstu pokušajmo djelomicno razmotriti pojedina stajališta. Navedimo neke znacajne pretpostavke onog pravca u filozofiji koji se jednim imenom zove fenomenologija.

17.2. Fenomenološki usmjerena stajališta I. M. Bochenki navodi da je rijec “fenomenologija”, kako izgleda, prvi upotrebljavao J. H. Lambert u svom dijelu »Novum Organon« (1764), i da se kasnije javlja kod Kanta (Metaphysische Anfangsgründe der Naturwissenschaft, 1786), Hegela, (Phänomenologie des Geistes, 1807), Renouviera (Fragments de la philosophie de Sir W. Hamilton 1840), W. Hamiltona (Lecures on Logic 1860), Amiela (Jurnal intime, 1869), E. v. Hartmanna (Phänomenologie des sittlichen Bewuatseins, 1879) i drugih. Kod tih autora znacenje ove rijeci je veoma rastegljivo, ali ipak ni kod jednog fenomenologija nije shvacena kao metoda mišljenja. Tek je E. Husserl (1859-1938) uveo rijec “fenomenologija” u tom smislu.452 Slijediti povijesne izvore, pojavu i preobražaj fenomenologije, najprije kod samog Husserla, a zatim kod raznih njegovih najutjecajnijih neposrednih i posrednih sljedbenika (kao što su, na primjer, Heidegger i Sartre), znaci pratiti odredenu tendenciju razvitka suvremene filozofije koja i pored svojih raznovrsnosti, narocito u filozofskim sistemima 451 Aristotel, Metafizika, ( 980 b – 981 a) 452 I. M. Bochenski, Die zeitgenössischen Denkmethoden, 22-35, München, 1954.

357

Maxa Schelera, Nicoleia Hartmanna i Martina Heideggera, ostaje dosljedan opci napor da se filozofija zaštiti od prodora u nju bilo kave vrste suvremenog materijalizma, pozitivizma i scijentizma i da se uzdigne na željenu visinu apsolutne filozofske istine koju može da pruži jedino fenomenologija kao prava i autonomna metoda filozofske spekulacije. U nastojanju da pokaže suštinski smisao te linije u njenim najznacajnijim fazama, Fritz Heinemann primjecuje da ona prvobitno ide od fenomena – aktu mišljenja (kod Brentana), zatim od fenomena – suštini ili predmetu (kod Husserla), da bi najzad našla put od pojma suštine – pojmu egzistencije (kod Heideggera), gdje nalazi svoj utok. Na kraju možemo reci da fenomenološko mišljenje uvode dvojica Austrijanaca. Pripremio ga je F. Brentano, a epohalno utemeljenje postavio E. Husserl »Logicka istraživanja« (1900/1901) E. Huseserla predstavlja epohalno djelo suvremene filozofije u kome je utemeljena fenomenološka metoda, jedna od najvažnijih metoda filozofskog istraživanja. Osnovni program fenomenologije jeste, uvjetno receno: ka samim stvarima i analizirati ono što se pojavljuje. Filozofija se treba okrenuti onome što se pojavljuje, što je nedvojbeno dano, ono što je fenomen. Fenomenologija je znanost o fenomenima. Fenomen je ponajprije sve ono što se pojavljuje u iskustvu. Ovo bi moglo dovesti do pogrešnog zakljucka da je fenomenologija slicna empirizmu, ali to nije tocno jer na primjer Husserl prebacuje upravo empirizmu da fenomen ne shvacaju dovoljno ozbiljno. Naime ono što se u fenomenima pokazuje nije samo osjetilno i pokazuje se da osjetilno ima temelj u ne osjetilnom, ovdje se dade naslutiti jedna platonovska crta. Husserl otkriva fenomen ne osjetilnog (slicno kao kod Platona) ponajprije u cistoj formalnosti logike i matematike. Tako, na primjer matematicki entiteti pokazuju se doduše u opažanju, ali ne kao nešto što se može opažati. Pokazuje se, dakle, dvosložnost pojava koji su fundamentalne za cijelu filozofiju fenomenologije: S jedne strane sloj empirijski-stvarnog koje postaje zorno u opažanim cinim naše osjetilnosti. Taj je sloj fundamentalan (on tvori temelj pojava i “nosi” drugi sloj). S druge strane sloj bivstva i bivstevnih stanja stvari. On se takoder oznacuje kao sloj idealnih predmeta odnosno kao ejdetski sloj. On je dostupan duhovnim, ne osjetilnoj spoznaji i zahvaca se bivstvenim zrenjem.

17.2.1.Kriticki empirizam – Franz Brentano Brentano je u stvari želio da izgradi novi put za filozofiju, polazeci od gledišta da treba napustiti tradicionalni pojam istine i umjesto njega uvesti pojam evidencije saznanja koji obavezuje da se izvori svih pojmova traže u onome što je izvorno dano, u svijesti, u sadržajima svijesti, u samom aktu mišljenja. Time on nije htio da subjektivizira i relativizira saznanje naprotiv, želio je da pokaže da uvodenje pojma evidencije i vracanje na pojedinacni doživljaj omogucuje da se nade novi put za utvrdivanje filozofske istine. Zato su njegovu filozofiju i nazvali “kriticki empirizam”, iako je ina daleko od empirizma Millove filozofije. Ma koliko se cinilo cudnim on je želio u stvari isto što i Bolcano: da izmiri religiozni duh s napretkom nauke. Analiza akta mišljenja je, po Brentanovom shvacanju, glavni i najneposredniji cilj filozofije. U daljnjem dijelu analizirajmo, ukratko, koji su njegovi bitni stavovi prema psihickim fenomenima i saznanju. On je bio protiv tradicionalne asocijativne psihologije. Neka stijena predstavlja po sebi mirujuce postojanje, ona se kao takva ne odnosi ni prema cemu. Naprotiv, neki ne odnosni psihicki fenomen, koji bi se u sebi odvijao, ne postoji, on je uvijek svijest o necemu. Tim isticanje intencionalnosti kao karakteristike svijesti, Brentano je izvršio presudan preokret u shvacanju sadržaja svijesti, jer za tradicionalnu psihologiju sadržaji svijesti bili su nešto po sebi isto tako ne promjenjivo realno, slijepo, kao i fizicke stvari, i

358

tijek svijesti bio je za nju pojavljivanje, išcezavanje, uzajamno povezivanje i kocenje ti realnih dijelova doživljaja, koje se odvija po odredenim prirodnim zakonima, sasvim analogno mehanickim zbivanjima u vanjskoj prirodi. Za njega samo uz psihicke akte u kojima se nešto priznaje ili odbacuje može doci predikat “istinit” ili “lažan”. Zato se sada kao odlucujuce pitanje postavlja: u cemu se sastoji razlika izmedu ta dva svojstva sudenja. Mislioce je odvajkada najviše zanimalo pitanje što je to istina, a kao što znamo po Aristotelu istina se javlja uvijek onda kada mi u mislima povezujemo ono što je u stvarnosti povezano, a razdvajamo ono što je u stvarnosti razdvojeno (adeqatio intellectus ad rem). Vecina apsolutnih teorija o istini, koje su dobro pazile da ne skliznu u relativizam i skepticizam cvrsto su se držale ove odredbe. Za Brentana je nužno napustiti tu odredbu iz sljedecih razloga: Ima znanosti o kojima se izricu nesumnjive istine, odnosno istiniti sudovi, iako u njima nema posla o predmetima koji postoje kao na primjer u geometriji. Problem nepostojanja, odnosno poricanja u ovoj konstelaciji mora predvidjeti postojanje toj nepostojanja prema kome bi se istina slagala, odnosno postojanje postojanja nepostojanja itd. ad infinitum. Na takve apsurdnosti po njemu kao dosljedno primjenjivanje adekvacije i ako je dosljedno izvodenje zakljucaka apsurdno, ona i polazne tocke, na osnovu koje se ti zakljucci mogu izvesti, mora biti slaba. Postojanje beskonacne regresije, koja je slicna prethodnom navodenju, a to je se u slaganju nekog suda sa necem što stvarno postoji mora postojati sud koji bi se odnosio na to slaganje, pa opet sud o tom prethodnom sudu itd. Ovo u krajnjoj konzekvenci može da se jednostavnije opiše i na taj nacin, da bi se u jednom jedinom slucaju dokazalo da je sud, vec neophodan, utvrden kao istinit, sud o stanju stvari; moralo bi se dakle pretpostaviti upravo ono zašto tek treba da se pruži dokaz. Upravo u ovoj tocki naslucujemo riješene koje je dao Kant pitajuci se kako je moguce da jedan subjekt može donositi sudove koji su sa jedne strane subjektivni a sa druge strane imaju objektivno i transcendentalno važenje. Zbog toga Brentano obraca pozornost prema ovom rješenju dajuci svoje videnje problematike. Poznato nam je da Kant pronalazi rješenje u takozvanim sintetickim sudovima a priori, kao što su na primjer aritmeticki stavovi (na primjer 7 + 5 = 12); stavovi geometrije (»prava je najkraca veza izmedu dvije tocke«); najviši principi prirodnih znanosti (na primjer zakon uzrocnosti: »ništa ne biva bez uzroka«); kao i sudovi metafizike (na primjer: »postoji beskonacno savršeno bice«). Pošto se ovi sudovi ne mogu dobiti rašclanjivanjem pojmova onda se postavlja pitanje odakle nam pravo na izricanje tih sudova, ili receno Kantovim rijecima, gdje treba tražiti uvijete mogucnosti takvih sudova. Njegovo rješenje nije dano iz iskustva pošto bi ono u tom slucaju bilo induktivno, a kao tako može imati samo vrijednost vjerojatnost ali ne i istinitosti. Odatle slijedi da ono mora ležati u subjektu i ta kao posljedica preduvjeta svakog spoznavanja. Opce važenje i nužnost sintetickih sudova a priori pociva na tome što spoznajni subjekt izgraduje, konstruira predmete saznanja prema njemu svojstvenim opažanim i misaonim formama (prostor, vrijeme kao i dvanaest kategorija razuma koji ne potjecu iz iskustva). Jedno takvo konstruiranje je mogucno samo tamo gdje razum preko cula pruža sadržajni materijal. Ovaj »kopernikanski preokret u Kantovoj filozofiji« se sastoji u tome da razum ne zamišlja prirodu prema zakonima koji u njoj vladaju neovisno od mišljenja, vec joj sam pripisuje zakone uredenja kroz koje ona za njega tek postaje moguc predmet spoznaje. Brentano ne želi sa tim pokušajem rješenja da ima ikakve veze i on u Kantovoj filozofiji vidi kraj naucne i pocetak misticne filozofske faze sa proizvoljnim fantazijama. No, ako je za njega neprihvatljivo ovo rješenje kao i cvrsto pridržavanje ucenja o adeqatio nemoguc, onda jedino preostaje da se pojam istine razjasni na empirijski nacin. Mi po

359

njemu nemamo nikakvog razloga da ne pretpostavimo da svi pojmovi ne potjecu iz iskustva, a ako je to tako onda pri razjašnjavanju nekog pojma treba pokazati izvore doživljaja iz koga se ti pojmovi crpe. Za Brentana je to osnovni doživljaj koga on naziva evidencija ili doživljaj evidencije. Evidencija se dalje ne može definirati, ona se može samo doživjeti u donošenju neposredno u vidnih pojmova. Ovdje možemo odmah uociti jedan problem a to je opce važenje evidencije to jest problem slijepih istinitih sudova, naime obujam istinitih sudova donesenih uvidom je uži od obima istinitih sudova. Vrste sudova Što se tice predmeta sudovi se mogu podijeliti na: sudove opažanja i to sudove unutarnjeg opažanja i vanjskog opažanja, sudove sjecanja, aksiome. Ova podjela je uvjetna ali ce nam poslužiti u objašnjenu Brentanova stava. Samo su aksiomi i sudovi unutarnjeg opažanja evidentni, ali su potpuno razlicitog karaktera. Pridružujuci se Leibnizu, koji pravi razliku izmedu racionalnih i cinjenicnih istina, Brentano pretpostavlja dva izvora saznanja: apodikticke istine koje su jasne iz pojmova ili aksioma (on ih naziva sudove a priori) i neposrednih evidencija unutarnjeg opažanja. Što se tice shvacanja aksioma treba istaci cetiri momenta i to na prvom mjestu sintezu filozofskih mišljenja koji su u povijesti dijametralno suprotni u svojim stavovima. Jedna strana, naime empirizam, tvrdi da svi pojmovi potjecu iz iskustva i na suprotnoj strani racionalizam, naprotiv, zastupa tezu da mi raspolažemo urodene pojmove i da se jedino tako može razumjet cinjenicu što imamo apriorno, od iskustva neovisno znanje o nužnosti. Brentano pokušava naci srednje rješenje jer za njega, po svoj prilici, svi pojmovi potjecu iz iskustva, ali iz tih pojmova dobivenih na osnovu iskustva, mogu proistjecati jasni apodikticki sudovi. Tako je na primjer stav: »Nema suda bez predstave« apodiktican, dok su pojmovi “sud” i “predstava” uzeti iz (unutarnjeg) iskustva. Drugi moment se tice negativnog karaktera tih stavova. U svima njima se naime ne pretpostavlja nikakva egzistencija necega, vec tvrdi da je nešto nemogucno. Opci potvrdni sudovi su otuda ustvari apodikticki odrecni. Ako na primjer kažemo: »Svi trokuti imaju zbir kutova 2R«, onda se time izrice sud da je nemoguce da neki trokut nema zbir kutova 2R. Da li defacto negdje u stvarnosti postoji neki trokut ili ne, u to se uopce ne ulazi. Treci moment tice se predmeta tih sudova. Po njemu objekt nije naime aksiom, vec onaj koji aksiomatski sudi i pošto “zakoni”, “vjecite istine”, nisu ništa realno, te prema tome nisu ništa. Cetvrti moment, najzad, tice se njegovog mišljenja, da svi aksiomi imaju karakter zakona kontradikcije. U ucenju o sudovima Brentano pocinje s radom koji je po njegovom mišljenju neodvojiv od svake prave filozofije, naime kritike jezika. Sve pojave se dijele na dvije velike grupe, na klasu fizickih i na klasu psihickih fenomena. Stari je spoznajnoteorijski problem kako je moguce da subjekt, koji opaža, saznaje, hoce, može da zna o svojim osobnim psihickim aktima Ako pretpostavimo da je za to potreban poseban psihicki akt, onda bi se da bi se ono ustanovilo, na njega mora upraviti jedan treci i tako bi nastala beskonacna progresija. Po njemu greška nastaje zbog toga što se pri odredivanju predstava polazi od broja i razlicitosti objekata i svakom pridodaje poseban predstavni akt, tako, na primjer, jedan akt tonu, a jedan akt cuvenju. Za njega se radi samo o jednom psihickom aktu. Ucenje o onome što postoji – Jedinstvenost pojma postojanja

360

Prema Aristotelu pojam “opstojeci” ne treba smatrati kao rodni pojam svega što postoji. Takvog najvišeg roda po njemu uopce nema, vec su naprotiv, najviši rodovi kategorije (supstancija, kvaliteta, kvantiteta, relacije itd.). U svima njima se pojam postojanja ne upotrebljava u istom znacenju. Aristotela su na tu pretpostavku pobudila narocito dva razloga. Prvo, mišljenje da je ukrštanje rodnih razlika nemogucno, to jest da se jedan isti individuum ne može istodobno podrediti dvjema razlicitim specijima jednog roda, a što bi se desilo ukoliko bi se “postojeci” smatrao najvišim pojmom. Drugi razlog je ucenje o cjelini i dijelovima Aristotel je zastupao mišljenje da dok je god neka cjelina stvarna, dijelovi postoje samo kao mogucnost, medutim cim oni postanu stvarni cjelina se pojavljuje kao cista mogucnost. To bi znacilo da se neka supstancija koja misli cim prestane da misli preobražava u nešto drugo. Što nije mogucno. Teškoca se može izbjeci ako se kao stvarno postojece smatra supstancijom. Brentano to obrazloženje smatra ne vjerodostojnim jer je ukrštanje razlika po njemu i te kako mogucno. Kada sudove vec jednom podijelimo na istinite i lažne , a onda na evidentne i nasumice donošene, onda kao mogucnosti kombinacija nastaju evidentno istinitim i nasumice istinitim sudovima. Da se neka cjelina ne može sastojati iz stvarnih dijelova, isto tako nije jasno, vec bi naprotiv pod tom shvacanju ne bi mogao egzistirati bilo kakav kontinuum, jer bi se pojavile apsurdne kosekvencije da bi se neka velika supstancijalna cjelina promijenila odvajanjem samo jednog malog dijela. Kod problema univerzalija i znacenja “postojeci” takva da bi se u njegovom rješenju dalo naslutiti da je nominalist, jer ako treba da imamo predstavu ne samo o nekoj stvari, vec i o postojanju te stvari, onda bi ona morala postojati a priori ili se apstrahiranjem dobiti iz opažanja. Prvo nije slucaj, pošto svi naši pojmovi potjecu iz iskustva. Drugo isto tako nije mogucno, zato što bi onda postojanje stvari bilo opci pojam stvari, dok ono prema pretpostavci mora upravo da bude nešto drugo. Medutim to nije tocno. Po njemu svakako postoje opci pojmovi, ali nastaju na taj nacin što mi pojedinacne stvari zamišljamo neodredeno (to jest ne potpuno odredeno). Iz opažanja ove crvene stvari koja je preda mnom ja obrazujem, na primjer, ulazni niz pojmova “crveno”, “obojeno”, “fizicko”, “nešto” i to na taj nacin što zanemarujem sve više njenih obilježja. Takoder kod problema kategorija Brentano u principu polazi oda Aristotela ali sa tom razlikom da je supstancija prva i centralna kategorija, dok druge kategorije predstavljaju samo akcedencijalne kategorije. Pri tome nam se iz i u vanjskom opažanju pojavljuje ono što je univerzalno i time osporava Kantovu tvrdnju da razum misli ono što je opce, a culnost naprotiv opaža ono što je pojedinacno jer culima mi u principu shvacamo ono što je opce. Ovdje se sada obrce odnos izmedu pojma supstancije i njenih akcedencija, jer su ove druge nosioci pravog pojma, dok “supstancija” ima samo sistematicnu funkciju (tj. ona je jezicni simboli bez svog posebnog znacenja). Kod njegove filozofije kljucni pojam evidencije predstavlja osnovni problem jer postoje samo dvije alternative: ili da se evidencija definira pomocu pojma istine, ili da se ona postavi kao nešto konacno što se ne može definirati i tako nezašticeno prepusti relativizmu. Upravo iz doživljajnog karaktera evidencije razvio je N. Hartmann svoju aporiju evidencije, koja ga je dovela do shvacanja da nedostaje apsolutni kriteriji istine. 17.2.2. Metodska fenomenologija – Edmund Husserl Posebno mjesto u njegovoj filozofiji zauzima Bolcano, a svakako nije beznacajno što su obojica bili matematicari. Kod Bolcana je Husserl mogao da nade, prije svega, misao da filozofija može da bude postavljena na cvrste temelje samo ako je u stanju da nade pouzdana ishodišta.

361

Husserl u stvari vratio na sam kraj 18. i pocetak 19. stoljeca, na jedno filozofsko stremljenje, koje ide usporedo s njemackim klasicnim idealizmom, ali protiv njega i koje se kasnije preko Brentana sliva u Husserlovu filozofiju. Razliku izmedu suda i “stava po sebi” video je u tome što je sud individualan i subjektivan, pa prema tome i relativan, a “stavovima po sebi” pripisivao je opci karakter i znacaj. Po njegovom shvacanju, tim putem se može doci do apsolutnog istinitog saznanja i upoznati struktura znanja, smisao i istina. Zadatak logike, po njemu, nije ništa drugo nego da se struktura, znacaj i smisao znanja objasne iz njih samih. U tom duhu smatrao je da istinit onaj iskaz koji govori što jeste, dakle, iskaz koji ima realni predmet, iako sama istina nema realnosti. Nije beznacajno što je Husserl poceo da se bavi filozofijom kao matematicar. Njega je u stvari matematika prisilila da se pocne baviti problemima logike, a zatim problemima filozofije uopce. Zato je on nacelno razmišljao da bi jedna nova filozofska metoda morala da se razlikuje, ne samo od psihološke i empirijske metode, vec i od tradicionalnih filozofskih metoda, kao što je, na primjer, transcendentalna metoda Kanta i novokantovaca. Po njegovoj zamisli trebalo je izgraditi metodu koja zašticuje filozofiju i otvara joj sasvim nove izglede u buducem razvitku. Tridesetih godina prošlog vijeka Husserl je napisao knjigu o krizi europskih znanosti453 s obzirom na njihov znacaj za ljudski život. Prema njemu kriza europskih znanosti izazvana je dolaskom pozitivizma i odbacivanjem metafizike koja je, baveci se pitanjima uma, objedinjavala sve znanosti i tematizirala cjelinu kao i smisao ljudskog života. Za Husserla, vec novovjekovnim napuštanjem antickog ideala ciste teorije, kakav susrecemo recimo kod Platona, i stvaranjem znanosti usmjerene na neposrednu korist, moderna znanost zapravo prestaje da bude prakticka u istinskom smislu. Antimetafizicka pobuna pretvara se tako u antifilozofiju, zbog cega se znanost ne bavi pitanjem smisla i shodno tome gubi znacaj za život. Husserl vjeruje da ni jedna pozitivna (pa onda ni prirodna) znanost niti može, niti treba da se bavi pitanjem cjeline i smisla. S toga on pledira za novu znanost kao cistu teoriju u liku filozofije, odnosno fenomenologije cije je utemeljitelj. Bez obzira što se možemo sporiti s Husserlovim prijedlogom lika nove znanosti i njenih vlastitih mogucnosti da opravda željena ocekivanja454, on je svakako zaslužan za ukazivanje na povezanost krize znanosti s krizom humanizma u našem vremenu. Husserlova zamisao o spašavanju filozofije bila je svakako inspirirana saznanjem da se filozofija i kultura evropskog gradanskog društva uopce više ne mogu razvijati na tradicionalnim temeljima i u tradicionalnim granicama. Plima znanstvenog duha ozbiljno je ugrozila tradicionalni idealizam i tradicionalnu gradansku filozofiju uopce narocito kad je filozofija marksizma otkrila nove perspektive društvenog i misaonog razvoja koji je bio suprotan citavoj egzistenciji gradanskog društva. Zato se u citavoj drugoj polovini 19. stoljeca osjecala težnja gradanske filozofije da se suprotstavi ne samo Marxovom materijalizmu vec i svakom obliku pozitivizma, empirizma i naturalizma. Fenomen je polazna tocka nove metode i zato je nju Husserl nazvao fenomenologijom. Dajuci izrazu “fenomen” smisao svega što je izvorno i što se ne da dalje svoditi, Husserl je želio da pokaže da suštinu ne treba tražiti izvan pojave, vec u samoj pojavi, naravno, polazeci uvijek od akta mišljenja u kome se jedino, po Husserlovom shvacanju, ostvaruje to jedinstvo. On je smatrao da tradicionalni instrumenti logike ne daju nikakve mogucnosti da se to postigne, vec da se treba iz oblasti pojmova i sudova vratiti u jednu prethodnu oblast, koju je tradicionalna logika, više ili manje, 453 Husserl E., Die krisis der eurapaischen Wissenschaften und die transcendentale Phanomenologie, Husserliana, VI, 1962. 454 O teškocama u Husserlovom stanovištu vidjeti Habermas, J., Tehnika i znanost kao „ideologija“. Školska knjiga, Zagreb, 1986. posebno istoimeni clanak u knjizi.

362

potpuno prepustila psihologiji, a u kojoj se upravo i javljaju “cisti” doživljaji ili “doživljaji kao takvi”. Ali takav postupak nije moguc u okviru logicke racionalnosti. Samo intuicija može u doživljajima otkriti beskrajno prepletanje zamišljenih “cistih” elemenata sadržaja svijesti, pa se zbog toga s dovoljno razloga fenomenološki pravac u filozofiji može smatrati i filozofskim intuicionizmom.455 Ovu vjeru dijelili su dalje s Husserlom i njegovim sljedbenicima razni naucnici i književnici koji su pokušavali da prošire fenomenologiju na razne oblasti saznanja. Na kraju ne ostaje ništa drugo nego “cista” intencionalna svijest i “cisto Ja” kao “fenomenološki ostatak”. Husserl smatrao da upravo “transcendentalna fenomenologija” može biti “opca apsolutno najviša nauka”, dakle, nešto kao apsolutna znanost ili kao “prva filozofija”. Tako Husserl u stvari prvobitni logicko-epistemološki karakter fenomenologije pretvorio u ontološki: zamišljena kao opca filozofska metodologija, fenomenologija se u toku Husserlove misaone spekulacije od tri decenije postepeno pretvarala u svojevrsnu univerzalnu ontologiju suština, medu kojima se samo “cista svijest” i “cisto Ja” javljaju u realnoj egzistenciji . Tako su kod njega ljubav, mržnja, dopadanje, odbojnost i drugi elementi emocionalnog života dobili u stvari isto mjesto kakvo je Kant dao “cistim” formama saznanja. Akti ljubavi, mržnje itd. postali su “cisti” akti, kao što kod Husserla postoje “ciste” suštine. Husserl je bio Brentanov ucenik i od njega je preuzeo misao o filozofiji kao egzaktnoj nauci. No njegovo istraživanje ce se razlikovati u cetiri tocke prvo, on pokušava da savladava psihologizam koji postoji kod Brentana, drugo, smatra da može da pokaže kako stvarno postoje opci pojmovi, za koje je njegov prethodnik pretpostavio kao jezicne fikcije, trece, prihvata se zadatka da cesto neobradene i dvosmislene rezultate svog ucitelja u analizi akta dovede do savršenijeg oblika i cetvrto, pokušaj da filozofiji odredi novu metodu kao polazište za istraživanje. U daljnjem tekstu pokušajmo ukratko prikazati njegovu kritiku psihologizma Apsolutnost istine Polazna tocka za borbu protiv psihologizma dobiva isticanjem ideje o cistoj logici kao cistoj teorijskoj disciplini. Pravac, koji Husserl oznacava kao psihologizam tvrdi da je logika nauka o vještini pravilnog mišljenja, da su logicki zakoni realni zakoni našeg mišljenja, dobiveni empirijskom psihološkom analizom i da je istina što odgovara tim zakonima Husserl pobija psihologizam na tri nacina, prvo: time što ukazuje na apsurdnost posljedica koji iz njega proizlaze, drugo; što pokazuje svodenje tog ucenja na radikalnu skepsu i trece; što razotkriva njegove psihologisticke predrasude. Empiristicke posljedice psihologizma. Psihologija je cinjenicna znanost i zakoni koje takva znanost postavlja mogu predstavljati iskaze samo o približnim pravilnostima, ali nikada ne mogu pretendirati na nepogrešivost. Medutim logicki principi, zakoni zakljucivanja, itd. imaju svoju apsolutnu egzaktnost kakva se empirijskim putem nikada ne može postici. Najzad bi logicki zakoni, ako bi proizlazili iz psiholoških cinjenica, morali biti zakoni za ono što je psihicko i morali bi obuhvatiti egzistenciju psihickog, što medutim nije slucaj, pošto se niti jedan logicki zakon na cinjenice duševnog života kao što su doživljaji predstava, sudova itd. Psihologizam kao skepticki relativizam. Posebna forma skepticizma je relativizam, po mišljenju Husserla, a psihologizam je posebna forma specificnog relativizma ili antropologizma, jer se on sa svojim ukazivanjem na prirodno-zakoniti karakter logickih zakona drži principijelne mogucnosti nekog drugacijeg mišljenja sa nekim drugim zakonima. Ovo se dakako cini apsurdnim za sve ideje koje pretpostavljaju postojanje apsolutne istine. Na drugoj strani relativizam dovodi do zakljucka da istina ne bi ni 455 Georges Gurvitch, Les tendances actuelles de la philosophie allemande,15, Paris, 1949

363

postojala bez ljudskog mišljenja što opet vodi u pogrešni skepticizam itd. Odavde Husserl izvodi zakljucak da je saznanje zbog specificne ljudske svojstvenosti mišljenja bez ikakvog smisla. Psiholigizam je tu misao, koja se tek pri sagledavanju njenih posljedica pokazuje kao ocigledno apsurdan, potpuno ili djelomicno prihvatio kao jedan od svojih pretpostavki. Stoga se on i sam razotkriva kao ocigledno besmisleno ucenje. Psihologisticke predrasude. Dalje predrasude sastoje se u pozivanju na to da u logici uvijek i svuda imamo posla sa predstavama, sudovima, zakljuccima i tome slicno, koji su bez ikakve sumnje sve psihicki fenomeni. Da ta misao ne može biti tocna vec pokazuje analogija izmedu logike i matematike. I brojevi, proizvodi, matematicke operacije pretpostavljaju odredene psihicke djelatnosti, ali nitko ne bi matematiku podredio psihologiji. Osim toga u svakom naucnom saznanju treba praviti razliku izmedu psihickih doživljaja, povezanost saznatih stvari i logicke povezanosti koja tek nekoj nauci daje karakter cijelile povezanosti zasnivanja istinitih stavova. Na kraju ovog kratkog razmatranja o Husserlu, osvrnimo se na jedno fundamentalno pitanje, tj. problem onoga što je “opce”. Izvršimo izvjesnu klasifikaciju razlicitih stajališta, gdje ce biti odredeno i njegovo mjesto. Svrsishodno je da u razmatranju Husserlovog stava prema problemu opceg pojma sastavimo shemu raznih mogucnosti odgovora na ovu problematiku. Realizam univerzalija (pretpostavljanje objektivnog opceg postojanja pored pojedinacnih stvari, neovisno od subjektivnog pojmovnog mišljenja) i pojedine varijacije: Universalia ante res: Pored realnog prostorno-vremenskog svijeta postoji kao druga sfera postojanja – sfera idealnog postojanja (Platon, N. Hartmann) Universalia in rebus: Ideje doduše postoje, ali njihov nacin postojanja nije neovisan od onoga što nije realno, vec su one naprotiv isprepletene u konkretno-realnim cinjenicama i zbivanjima i dolaze u njima do izražaja (Aristotel, M. Scheler) Konceptualizam ( tvrdenje da postoje opci pojmovi bez korelata u stvarnosti koji bi odgovara tom postojanju, otuda u “universalia in mente”) a) Opce misaone stvari: U realnom svijetu postoje samo pojedinacne stvari. Ali mi ne raspolažemo samo osobnim imenicama koje se odnose samo na ono pojedinacno vec i zajednicke imenice. Sa tim zajednickim imenicama mi se pozivamo na predmete iste klase sa istim obilježjima. Za to je potrebno apstrahiranje, tj. izdvajanje pojedinacnih obilježja iz kompleksa u kome se one prvobitno javljaju u njihovo vezivanje za rijec kao njihovo opce znacenje. (J. Locke) b) Apstraktni pojmovi: Mi smo u stanju da pored onoga što je pojedinacno zamišljamo i ono što je opce, ali se to zamišljanje opceg ne može svesti na apstrahiranje pojedinacnih obilježja, kao što je to mislio Locke vec znaci principijelno nov nacin duhovne nastrojenosti gledanja. ( Husserl) Pozicija izmedu konceptualizma i nominalizma. Mi istina obrazujemo opce pojmove, ali oni nastaju jedino na taj nacin što pojedinacne konkretne stvari zamišljamo više ili manje neodredeno; na najvišem vrhu pojmovne piramide stoji onda pojam »postojeci« ili »stvar«. Imenice koje se pak odnose na nešto apstraktno nisu nikakvi pojmovi kako je Husserl pretpostavljao, vec jezicne fikcije. ( Brentano) Nominalizam (ne postoje nikakvi opci pojmovi, vec samo opce upotrebljavane govorne oznake koje tobože predocavaju postojanje opcih pojmova, dok mi u stvari raspolažemo samo pojedinacne predstave.) a) Opce znacenje kao rezultat pažnje: Pomocu pažnje izdvajamo iz nekog opažanog predmeta jednu osobinu (na primjer “crveno”) i povezujemo ga sa nekim govornim oznakama. Uslijed takve stvorene asocijacije istu oznaku upotrebljavamo svugdje gdje se javlja isto obilježje predmeta i takvoj rijeci dajemo opce znacenje. (J. S. Mill)

364

b) Opcenitost kao reprezentativna funkcija pojedinacne predstave: Jedna pojedinacna predstava može se pojaviti kao predstavnik svih drugih pojedinacnih predstava iste vrste. Opcenitost stoga ne leži u nekom posebnom pojmu, vec u odnosu pojedinacnog prema zbiru istovrsnih pojedinosti (G. Berkeley) Opcenitost kao krug necega slicnog: Kod jedne pojedinacne stvari ne postoji u stvari nikakve oznake (boja, oblik, itd.) vec se pri predstavi neke odredene stvari u svijesti javljaju druge slicne stvari, predstavljena stvar svrstava se u odredene krugove onoga što je slicno i u stvari postoje samo ti krugovi. Uslijed svrstavanja neke pojedinacne predstave u takve krugove slicnih predstava, ona može važiti kao opca predstavnica (D. Hume ) U svom radu Husserl je odredenim argumentima pokušao pokazati da su sva navedena promatranja, dakako izuzev prvog, pogrešna i pretpostavio da opci pojmovi moraju postojati a da bi se mogla razjasniti suština opcih znacenja i njihova funkcija u granicama sveukupnosti intencionalnih doživljaja, potrebno je, izvršiti iscrpnu analizu svijesti – zadatak koji je on u više navrata pokušao riješiti. Husserlova istraživanja su za citavu filozofiju kasnijeg vremena služila kao osnove. Za one koji su se u principu prikljucili njegovim mislima i fenomenološku metodu primjenjivali u svojim istraživanjima, otvorili su beskrajno široko polje rada. U spoznajnoteorijskom pogledu Husserl je unio mnogo jasnosti i uzdigao istraživanje na višu pojmovnu razinu. Pobijanje psihologizma i relativizma može se oznaciti kao uspjelo; ono i u novijoj filozofiji predstavlja klasicni uzor. Na kraju ovog kratkog dijela navedimo taksativno još neka znacajna stajališta. Koliko je Scheler odlucan u svom nastojanju da u filozofiji uzdigne emocionalnost na visinu racionalnosti i da pokaže kako fenomenološka deskripcija omogucuje da se otkrije intencionalnost i apriornost emocija, najbolje se vidi po tome što je odlucno kritizirati cjelokupnu modernu filozofiju zbog njenog zanemarivanja emocionalnosti. Scheler se vratio uzorima koje su mu dali Augustin i Pascal, trudeci se da dokaže da se pomocu fenomenoloških analiza emocionalnost može uzdici na jednaku visinu kao i racionalnost, i da se može razviti “logika srca” jednako kao što je u toku historije filozofije razvijena “logika razuma”. Smatrao je, štoviše, da se na temelju fenomenološke analize emocionalnih doživljaja može obogatiti filozofija zasnivanjem etike kao apsolutne nauke, ili kao apriorne, emocionalne ontologije vrijednosti. Ako je Husserl nagovijestio novu metodu filozofskog istraživanja, onda je M. Scheler prvi proveo u djelo. Ono što bi se moglo zamjeriti M. Scheleru jeste uvodenje bioloških, psiholoških i socioloških znanja u podrucje ciste filozofije cime se ponovo briše granica izmedu apriorizma i empirizma, koju je Husserl oštro povukao. Sa Heideggerom je, dakle, izvedeno do kraja nastojanje koje je kod Husserla bilo tek nagovješteno – da se utvrde elementi u kojima postoji jedinstvo egzistencije i da se fenomenološko ispitivanje, koje zapocinje analizom doživljaja, razvije do poznavanja suštine koja znaci egzistenciju. Ali jednako kao što se Husserl suprotstavljao svakoj tendenciji prodora biologizma, psihologizma i empirizma u sferu “ciste logike”, tako se i Heidegger suprotstavljao svakom pokušaju svodenja covjeka na psihološke, biološke i antropološke determinante. On se u stvari protivio svakoj tendenciji promatranja covjeka kao empirijske cinjenice i svakom ignoriranju filozofskog objašnjenja covjeka. Na isti nacin suprotstavljao se i teološkom shvacanju covjeka i ljudske sudbine. Pravi smisao Heideggerova zasnivanja filozofije egzistencije može se shvatiti i objasniti tek kad se shvati što stvarno znace osnovni pojmovi i termini “njegove fundamentalne” ontologije, dakle, kad se shvati i objasni što je za Heideggera bivstvovanje (Sein), bivstvujuce (Seindes), bitisanje ili tubivstvovanje (Dasein). Traženje istine isto je, u tom smislu, što i težnja za “povratkom u zavicaj”. Zapadni covjek živi u iluziji da mu napredak nauke i tehnike omogucava sigurnost u svijetu koji ga okružuje, ali

365

Heidegger upravo u toj sigurnosti vidi pravu osnovicu otudenosti. Svojim napretkom znanost samo stvara iluziju sigurnosti. Vjerovanje u znanost i tehniku je za Heideggera, samo znak otudenosti i bespomocnosti, znak zaborava bivstvovanja, kojim se prikriva stalno prisustvo bivstvujuceg. Povijest filozofije nije, za njega ništa drugo nego neprekidna težnja za povratkom izvoru “zavicaju”. Kao što je Husserlovo ucenje predstavljalo filozofsko-povijesnu prekretnicu s obzirom na metodu, tako je Heideggerova filozofija znaci prekretnicu u stvarnom pogledu. Pri razmatranju Heideggerove filozofije treba istaci sljedeca gledišta: Ona je prije svega filozofija egzistencije i egzistencijalna ontologija. Upravo na tom centralnom pojmu moraju se odvojiti razliciti stavovi. To nije pojam “egzistencije” kod Schelera, koji izražava nešto bogato, sadržajno ispunjeno, ili kao u nekom sveobuhvatnom duhu svijeta kao kod Hegela, vec je to za Heideggera bezgranicna usamljenost i usmjerenost covjeka u jedino povlacenje u najunutarnji stožer vlastitog bica: egzistenciju. Ako ono što je principijelno novo treba da bude predmetom ispitivanja, onda ono zahtijeva i posebnu metodu. Za njega je to fenomenologija, ali koja sukladno novom zadatku mora pretrpjeti promijene iz osnova. »Suština neposrednog postojanja leži u njegovoj egzistenciji«, pri cemu pod neposrednim postojanjem on podrazumijeva covjeka. Uslijed cinjenice da se bicu covjeka ne može prici sa pozicija klasicne ontologije i njezine pojmovne sheme to on pojam bica dovodi u pitanje. A tu upravo pocinje citavo Heideggerovo postavljanje problema kao takovo. Osnovno pitanje jeste dali mi razumijemo na što mislimo kada upotrebljavamo pojam “postojece”. Cinjenicni mi pod tim uvijek nešto razumijemo kada izricemo tvrdnje kao: »vrijeme je lijepo«, »ja sam bolestan« itd. Ali kada hocemo da dodemo do pojmovnog izražaja, ne zavodili nas onda izvjesna i u našem bicu, ukotvljena tendencija za pogrešnim tumacenjem? Izgleda da to potvrduje primjer covjeka i stoga on dolazi do rezultata da mi tako nešto kao što je “bice” doduše uvijek razumijemo, ali nekog pravog pojma bica nemamo. Iz toga za Heideggera nastaje zadatak koji je još obimniji i osnovaniji nego što je to imao Husserl sa svojom materijalnom ontologijom koja je bila stavljena ispred posebnih nauka da bi istakla suštinu odredenog regiona ili kao što je to imala formalna ontologija da otkrije ono što važi za sve oblasti postojanja – dotle je po Heideggeru potreban još jedan treci skok unaprijed, tj. isticanje pitanja o »smislu postojanja« i to ne u onom uobicajenom smislu nego upitanost da li mi pri razumijevanju “bica” smo permanentno žrtve pogrešnog tumacenja. Dakle, pri analizi treba poceti tamo gdje se upravo guši pravo razumijevanje bica: u svakodnevnom ljudskom neposrednom postojanju. Tako se, dakle, problematika bica kao takva stavlja u »hic et nunc«. Najviše uopce moguce pitanje, koje se postavlja covjeku i koji se po opcenitosti više ne može nadmašiti, svodi se direktno na ono što je najneposrednije i najkonkretnije. Osnovno pitanje je: »vodi li iz konacnosti neki put u bice?« Postupak pri analizi svakidašnjeg ljudskog neposrednog postojanja ima povijesnu vezu sa idejom Bergsonovog »homo faber«. Mada je Heidegger sistematican mislilac ipak nije mislilac sustava, i u njegovom filozofiranju se cak ispunjava onaj zakon da je konacna egzistencija u stanju da dosegne samo ono što je fragmentarno, da uvijek ostaje u putu i da nikada ne stiže do kraja. Prema tome, svako razumijevanje ima strukturu vrcenja u krug. I svako pitanje je moguce samo ako se ono o cemu se pita na neki nacin vec razumije; inace pitanja uopce ne bi bila mogucna. Ovo važi isto tako i za osnovna pitanja fundamentalne ontologije: smisao

366

bica može se postaviti kao problem samo zato što mi raspolažemo izvjesnim ne tematskim razumijevanjem bica, iako ono pojmovno nije postalo jasno. Mnogi koji se protive ideji da bi filozofija bila znanost, pozivaju se na Heideggera. Ipak, cini se da takav stav nije sasvim u skladu s Heideggerovim mišljenjem. Sljedeci navodi i rekapitulacije (koje smo podijelili u dvije tocke) barem u jednom bitnome smislu prije govore suprotno. 1. Za Heideggera, uz suvremenu znanost nema druge filozofije osim »epigonskih renesansa i njihovih inacica« (»razvijanje novih filozofija dosadašnjeg stila«). Heidegger upravo u suvremenim znanostima vidi »legitimno dovršenje (Vollendung) filozofije«, krajnju mogucnost filozofije (jer mu »dovršenje« znaci »sabiranje u krajnje mogucnosti«). »Izgradnja znanosti u vidokrugu koji je filozofija otvorila«, »odlucna je crta« same filozofije. Heidegger, što više, upozorava da dovršenje filozofije u znanostima (»izgleda kao puko rastvaranje (Auflösung) filozofije ali je uistinu njezino dovršenje«.456 2. Nadalje, znanosti prema Heideggeru preuzimaju zadacu filozofije »prikazati ontologije pojedinih regija jesucega (priroda, povijest, pravo, umjetnost)« (što je filozofija samo »mjestimice« i to »nedovoljno pokušala«) i pri tome »još uvijek govore o bitku jesucega« - »samo one to ne kažu«, nego nijecu svoje »podrijetlo iz filozofije«, smatra Heidegger, a kategorijama poricu njihov »ontologijski smisao«. Znanosti se, prema Heideggeru tehniziraju (njihovo je tumacenje »tehnicko«), a »kategorijama« priznaju samo »kiberneticku funkciju«.457 U prvoj navedenoj tocki jasno je da za Heideggera danas u bitnome smislu nema filozofije izvan znanosti, te da su znanosti samo zapravo jedna, i to krajnja, mogucnost filozofije. U drugoj je tocki vidljivo da za Heideggera suvremene znanosti i tematski u bitnome nasljeduju filozofiju – no one to nijecu i suprotstavljaju se tome svojim tehniziranim postupkom. 17.2.3. Kriticki realizam – Nicolai Hartmann Sa filozofijom N. Hartmanna ponovo stupamo u svijet trezvenog objektivno-stvarnog istraživanja koja teži da prekoraci covjekovo Sebe i shvati kozmos bica. Ono do cega je njegova filozofija opredijeljena jeste da otkrije zakone strukture realnog svijeta – i to onoga koji jeste. Po njemu je u dosadašnjoj filozofiji je bilo mnogo pogrešaka koje se mogu svrstati u sljedece dvije skupine; ili priznanje apsolutnog saznanja bica ili prihvatiti totalnu neshvatljivost “stvari po sebi”. Neka srednja mogucnost, naime parcijalna pojmovna shvatljivost toga postojeceg pri istovremenoj iracionalnosti beskonacnog ostatka, providan je. Druga greška sastojala se u prenošenju kategorija (principa) jedne oblasti u neku od nje razlicite oblasti, koje je proisteklo iz monisticke potrebe jedinstva, tako, na primjer primjena mehanickih principa na ono što je organsko, organskih odnosa na život zajednice itd. Takva »kategorijalna prekoracenja« granica, kako ih Hartmann naziva, treba savladati strogom kritickom analizom Metafizika spoznaje Hartmann u pocetku polazi od neokantizma, ali u kasnijim razmatranjima se odvaja od njihovih stavova. Njegovo suodredenje fenomenologije sastoji se u tome ta podloga istraživanja bude što veci skup fenomena, a ne na primjer jedan evidentni stav kao što je to 456 Usporedi sa Heidegger, M., „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“ In Zur Sache des Denkens. Niemeyer, Tübingen, 1969, pp. 61-80. 457 Ibid, str. 64-65.

367

slucaj kod Descartesa. Polazni fenomen je fenomen svracanja: u svakom saznanju subjektu koji saznaje stoji objekt koji se saznaje. Ovdje se vec nazire rješenje problema kod Hartmanna: pošto je subjekt taj koji pripada istom svijetu kome pripada i objekt izmedu njih, dakle, mogu postojati raznovrsni odnosi bica, te je moguce saznanje koje je transcendentno svijesti. Isti svijet, ili opcenitije ista sfera bica, obuhvata i subjekt i objekt. Za njega postoje cetiri tocke u kojima se pojavljuje moment bica u analizi fenomena: kod subjekta, kod objekta, u njihovom odnosu bica i u iracionalnim svojstvima na koje se svuda može naici. (Ova iracionalnost za njega ima kljucnu tocku i direktno je usmjerena protiv Kantovog stava o konstrukciji objekta od strane onoga koji spoznaje, jer ako bi se saznanje sastojalo u stvaranju, onda bi predmet mora biti potpuno racionalno shvatljiv. Dakle, dimenzija iracionalnosti omogucava jamstvo da se predmet ne zamišlja samo kao da prelazi svoju objektivnost, vec i da je cinjenicni prelazi i da postoji neovisno od cina spoznavanja.) Daljnji problem koji Hartmann pokušava riješiti jeste pitanje o kriteriju istinitosti: ako ona leži u svijesti, onda se ona ne može poklapati sa nekim predmetom koji je transcendentira; ako naprotiv, leži izvan svijesti, onda je za njegovo shvacanje potreban poseban kriteriji itd. in infinitum. Aporija postavljanja problema glasi: kako je moguce znanje o neznanju, objekcija onoga što je transobjektivno? Uz nju dolazi problem daljnjeg odmicanja saznanja: kako može iz znanja o neznanju nastaviti pozitivno znanje o stvari? Za njega su teškoca rješenja sljedeca: mogucnost objektivnog saznanja bica može se zasnivati samo na tome što se principi postojeceg predmeta bar djelomicno ponavljaju u saznanju. Princip uzrocnosti, na primjer, koji vlada u nižim slojevima realnog svijeta – jer u višim slojevima po njemu važe neki drugi zakoni determinacije – ponavljaju se (imanentnim) sadržajima saznanja u kojima se zamišljaju ti realni procesi. Nastaje, dakle, sljedeca opca slika: saznanje je moguce zbog toga što su i onaj koji saznaje i ono što se saznaje nešto postojece i kao takvi su jedno i drugo clanovi istog svijeta, zbog cega se subjekt može odredivati spram objekta; dalje, zbog toga što se u sadržajima mišljenja ponavljaju oni zakoni koji vladaju i u realnom takvom svijetu. Ali time se ne ukida transcendentnost saznanog predmeta u odnosu spram svijesti, ona ostaje i u slucaju najtocnijeg saznanja. Stoga ne postoji apsolutni kriteriji istine, jer evidencija se tice samo sadržaja svijesti. Naprotiv, razliciti sadržaji svijesti, koji se odnose na jedno te isto postojece, ali uvijek na drugaciji nacin, mogu svojim uzajamnim odnosom poklapanja i ne poklapanja ciniti relativni kriterij istine, koji kao iskljucivo relativan apsolutno ne iskljucuje zabludu. U tom medusobnom odnosu sadržaja svijesti koji potjece iz razlicitih instancija saznanja treba gledati motiv koji goni na istraživanje, a samim tim i osnovu postavljanja problema i daljnjeg odmicanja znanja. Na kraju možemo dati jednu veoma interesantnu usporedbu kako Hartmann istu misao, koja se nalazi i kod Brentana, koristi na skoro suprotan nacin. Nemogucnost provjeravanja slaganja “mišljenja i stvarnosti” bila je za Brentana povod da napusti uobicajeni pojam istine i dode do svog vlastitog u doživljaju evidencije, dok za Hartmanna, naprotiv, pridržava pojam istine fenomenalno date svijesti i dospijeva do odbijanja evidencije kao kriterija istine. I jedno i drugo ucenje vode do odredenih implikacija. Brentanova teorija saznanja izlazi na relativizam ili vracanje u krug (pošto se evidencija može definirati samo uvodenjem pojma istine), a Hartmannovo shvacanje vodi ukidanju pojma saznanja.

368

18. DODATAK 18.1. Osnovni elementi Metodologije znanosti Dat cemo neke osnovne naznake metodologije znanosti koji ce djelomicno poslužiti za razumijevanje naših razmatranja.458 Krenimo sa temeljnim pojmovima.

1. Znanost Znanost je poznavanje pravilnosti u prirodi, a pri tome je djelomicno predmet skepticne suzdržanosti. Znanstvena objašnjenja temelje se na racionalnim objašnjenjima. Znanstveno znanje o svijetu je djelomicno i napredak znanosti ovisi o ljudskoj sposobnosti da prirodne fenomene nacini pažljivim Govor o znanosti ne odnosi se na skup znanja nego više na skup postupaka. Ovako postavljena stvar dovodi kod nekih autora, a posebice u našem jezicnom podrucju, na distinkciju izmedu znanosti i nauke. Nauka (doktrina) smatra da posjeduje skup više ili manje konacnih istina, pa se središte njenih aktivnosti odnosi na njihovu sistematizaciju i prenošenje. Znanost, s druge strane, polazi od pretpostavke da nudi najbolje rješenje samo za dano vrijeme, te da je nastanak novih i kvalitativnih spoznaja neupitan. Središte njenih aktivnosti je na metodi- postupak sigurnog dolaženja do novih spoznaja, a kao posljedica tog gledišta, neizbježan dio je pozitivni skepticizam – posjedovanje povratne sprege, gdje rezultati mogu promijeniti dosadašnje objašnjenje. Dakako, razlika pa i definicija znanosti i nauke moramo shvatiti ovdje uvjetno, jer takvi fundamentalni pojmovi sami po sebi nisu odredeni a u razlicitim pristupima i kod razlicitih autora mogu imati razlicite sadržaje. Ustvari to je bilo u implicitnom ili eksplicitnom obliku problematika i same filozofije znanosti. Tako da se i u našem govornom podrucju cesto nauka i znanost pojavljuju kao sinonim ili pak da se nauka odnosi više na termicke znanosti, a same znanosti na ono što zovemo fundamentalnim prirodnim znanostima. Možda, u našem jeziku distinkciju, ako je želimo tražiti, možemo pronaci u samoj etimologiji rijeci znanost odnosno nauka. Dok bi se prva odnosila na nekakvo znanje i spoznavanje necega, druga rijec bi odgovarala naukovanju, ucenju i poducavanju o necemu. No, u svakom slucaju ova jezicna analizi nema neko posebno znacenje jer je više pitanje hrvatskog jezika nego same problematike znanosti. Teorija je skup logicki medusobno povezanih iskaza i implikacija koje slijede iz njih, a koje se opet koriste za objašnjavanje nekog skupa pojava. U svakoj teoriji je sadržana teorijska perspektiva, tj. skup pretpostavki i metoda koje se rijetko propituju. Znanost i znanstvenici možda se toliko ne bave propitivanjem ove teorijske perspektive jer su više usredotoceni na istraživanje. Dakako, u našoj analizi upravo pokazuje da se ovi problemi, kojima se uobicajeno znanstvenici ne bave, za filozofiju znanosti bit ce od fundamentalne važnosti. Ovim problemima se uglavnom pristupa na tri nacina: 1. logicki – koji se bavi konzistencijom skupa vjerovanja koja predstavlja teorija, i nalazi se u samoj srži znanstvenih problema. 2. psihološki – kojega zanima kakvi psihološki procesi leže u temelju otkrica i njegovog smještanja u postojeci okvir, odnosno stvaranje novog, 3. sociološki – koji promatra znanstvenu zajednicu kao svojevrsnu instituciju, i istražuje kako njena djelatnosti olakšava ili otežava tu promjenu.

458 Definicije pojmova su uzete uglavnom iz glosarija Britannica CD 07

369

Hipoteza je iskaz koji predvida odnos izmedu varijabli. To je iskaz materijalne implikacije – »ako-onda« iskaz. Temelji se na nekoj teorijskoj perspektivi o tome kako stvari djeluju. Tradicionalna anglosaksonska podjela znanja: Grane znanja: Logika Matematika Znanosti (Povijest i filozofija znanosti, Fizikalne znanosti, Geološke znanosti, Biološke znanosti, Medicina i pridružene discipline, Društvene znanosti i psihologija i lingvistika, Tehnološke znanosti.) Povijest i društvene znanosti Filozofija.

1.1. Znanstvena djelatnost Tok znanstvene djelatnosti, bez obzira kojem se segmentu daje prednost u pocetnoj fazi, sastoji se uglavnom od sljedecih dijelova: Predmet ispitivanja, teorijska konstrukcija, hipoteza-testiranje, izbor i uporaba empirijskih metoda, rezultati. Empirijske metode, takoder u principu, možemo podijeliti u sljedece klase: eksperiment (laboratorijski, prirodni), opažanje (naturalizirano, kontrolirano, participirano), testovi (standardizirani, projektilne tehnike), upitnici i ankete, proucavanje slucajeva. Moramo naglasiti, mada je to opet predmet diskusija u filozofiji znanosti, da u ovim dijelovima sheme znanstvenog istraživanja teorijski okvir ima posebno znacenje, ako ne i nužan a ne dovoljan uvjet svakog znanstvenog istraživanja. Tako bi predmet istraživanja bio odreden ne jedino interesima istraživaca i tehnickim ogranicenjima, vec njegovim pogledom na svijet- koji ne mora biti eksplicitno izraden u obliku skupa iskaza koji tvori teorija. Taj ce okvir osim legitimnih tema za istraživanje ponuditi i legitimna sredstva. Naime, svaka znanost kada definira vlastiti predmet i metode, istodobno stvara i klasu mogucih pojava bavljenja. Dodatno treba istaci instituciju »pogreška u mjerenju« – postupak koji legitimizira odbacivanje rezultata koji nisu u skladu s ocekivanjem, rezultati izvan ocekivanog raspona mogu se izbaciti iz obrade pod izlikom da su najvjerojatnije nastali kao propust u postupku. Isto tako postoji povratna sprega izmedu svih elemenata. Koji može mijenjati teorijski okvir. Dakako, sagledamo li znanstvenu djelatnost kao produkt jedne zajednice, uocava se potreba sociološkog pristupa: osim što ce se tražiti krunski dokaz za ispravnost novog teorijskog modela, zajednica ce pružati otpor njegovom uvodenju.

1.2. Osnovni principi znanstvenog rada Principe možemo uglavnom podijeliti u tru grupe: - provjerljivost - objektivnost - preciznost.

370

Sva tri principa pretpostavljaju postojanje istinitih cinjenica. U ovom dijelu dat cemo neke teorije istina.459 Teorija korespondencije pretpostavlja da je istina poklapanje sa cinjenicama, slaganje sa stvarnošcu. Ova teorija je najbliža takozvanom zdravorazumskom poimanju: tvrdnja je istinita ako korespondira sa cinjenicama. Teorija koherencije podrazumijeva da je apsolutna istina samo “cijela” istina. Pragmatizam, koji je zastupa William James, pomjera istinitost ka ekonomicnosti. Naime, istinito je ono što se pokaže takvim na dulje staze, ili problem istine jednak je ekonomicnosti. Govorimo li o znanstvenim teorijama, onda je uobicajeno mišljenje da joj najviše odgovara ova kreca teorija. U eksperimentalnom radu najcešce se pristaje uz teoriju korespondencije. Stoga se postavlja zahtjev za objektivnim pogledom na svijet. Dakako, da su ovo samo uvjetne interpretacije gledano iz kuta prosjecnog znanstvenika, jer su sva ova pitanja diskutabilna i predmet rasprave upravo filozofije znanosti. Na pitanje o objektivnom promatranju svijeta znanstvenici, uglavnom, kao najsnažniji argument uzimaju mjerenje. Pa cemo u sljedecem dijelu obratiti pozornost na ono što znanstvenici zovu mjerenjem.

1.3. Mjerenje Mjerenje je primjena skupa pravila za pridruživanje brojeva pojedinim atributima proucavanja objekata. Osnovni elementi mjerenja su : - Mjerni instrument - Pravila – odredbe kojima se eksplicitno odreduje pridruživanje brojeva atributima proucavanih objekata. Trebaju biti jasna i primjenjiva, tj. ne smiju ostavljati mogucnost dvosmislenosti. Omogucavaju unifikaciju mjernog procesa i osiguravaju standardiziranost njenog postupka. - Atributi – mjerenje se uvijek odnosi na jedno svojstvo (atribut) njenog objekta. Mjerenje pocinje apstrakcijom, izoliranjem pojedinog svojstva koje mjeri. U nacelu, ako se mjerni proces odnosi na više od jednog atributa, onda rezultat nije interpretativan. - Objekt – oni su odredeni unutar same znanosti i mijenjaju se od jedne do druge znanosti. Ovdje se odmah mora napomenuti da se mogu javiti odredeni problemi koje mjerenje po sebi implicira. Na primjer; mjere se nepostojeci konstrukti, lako je upasti u zamku jer kao što smo vidjeli u gornjim odrednicama kako se znanstvenik odreduje i definira atribut ili konstrukt koji treba mjeriti. Ti atributi su dani definicijom, a ne po sebi, što znaci, u najmanju ruku, kako se može desiti neutemeljenost definiranja nekog konstrukta. U tom slucaju svi rezultati dobiveni mjerenjem nisu interpretativni. Takoder, baš zbog proizvoljnosti u definiciji konstrukta koji se mjeri može doci do nedovoljne apstrakcije. U tom slucaju dani konstrukt sadrži više atributa, a zbog te složenosti rezultati mjerenja takoder ne mogu biti interprertativni. Mjerenje sadrži jedno od svojstava koje je sadržano u procesu prikupljanja podataka. To prikupljanje podataka takoder podleže odgovarajucim pravilima, kao što su:

459 Podrobnije o Teorijama istina pogledaj u Dodatku.

371

?? Objektivnost – to podrazumijeva da razliciti znanstvenici uporabom istog postupka dobivaju iste rezultate i tako za posljedicu imamo provjerljivost ukoliko je mjerenje bilo objektivno. ?? Kvantifikacija – u procesu mjerenja se velicina atributa nastoji odrediti u terminima kolicine. Posljedice tako postupka omogucuju ; vecu preciznost u odnosu na ostale strategije prikupljanja podataka i primjenu matematicke analize nad prikupljenim podacima. ?? Komunikacija – jednoznacna komunikacija medu ljudima koji koriste razlicite jezike, što smanjuje mogucnost nerazumijevanja. ?? Ekonomicnost – popisivanje realnosti je najekonomicnije ako se obavlja mjernim postupcima. ?? Mogucnost generalizacije – iz objektivnih podataka dobivenih mjerenjem moguce je uopciti pravila. Mjerenje takoder podrazumijeva i odgovarajuce postupke koji se uglavnom dijele na: a) direktne – usporedba predmeta mjerenja s mjernim etalonom, tj. mjernom jedinicom koja je istovrsna, b) indirektni – obavlja se kada o predmetu mjerenja nemamo izvornih senzornih podataka ili zbog tehnickih razloga je nemoguce koristiti mjerni instrument iste mjerne jedinice. Dakako, ovdje se javlja problem valjanosti, tj. koliko je ono što mjerimo upravo ono što smo namjeravali da mjerimo. Odnosno koliko se ontološki atribut objekta poklapa sa fenomenološkim? Takoder, proces mjerenja podrazumijeva odgovarajuce postupke koje možemo podijeliti na sljedece dijelove: 1. jasnu i jednoznacnu definiciju predmeta mjerenja. 2. Postupak kojim se utvrduje promjena u manifestnom predmetu mjerenja. (Ti su postupci derivirani iz opcih znanstvenih metoda a predstavljaju specificne metode i tehnike koje su razvijene u pojedinim podrucjima odredene znanosti) 3. Sistem brojeva sa postuliranim svojstvima. Opca svojstva brojcanog sustava, zbog kojih taj sustav ima prednosti pred bilo kojim drugim poznatim simbolickim sustavom, omogucuje deskripciju pojava – predmeta mjerenja – na najjednostavniji, najkondenziraniji i jednoznacan nacin i osiguravaju preciznost kakva god da je potrebna. A apstraktna priroda brojeva omogucava njihovu univerzalnu primjenu na bilo koje pojave. Konacno, uvjet da mora postojati korespondencija izmedu promjene mjerne pojave i simbolickog sustava u koji se te promijene transformirane posjeduju u zadovoljavajucem stupnju jedino sistem brojeva, iako, ta korespondencija nikada nije potpuna. Opcenito govoreci, pravilo pridjeljivanju brojeva pojavama može biti bilo koje konzistentno pravilo (osim pridjeljivanja po slucaju). Medutim, za mjerenje posebno su važne cetiri karakteristike sustava brojeva, jer te karakteristike determiniraju pravila koja se pri mjerenju koriste, a time je ujedno odredena i razina mjerenja ili takozvana skala mjerenja. Ukratko opišimo karakteristike mjerne skale: - Nominalna skala – svaki brojcani simbol (na primjer neki broj) ima svoj identitet, tj. on je sigurno razlicit od svakog drugog broja i reprezentira uvijek isto. - Ordinarna skala – svi brojevi koji nisu identicni, manji su ili veci pa se zato mogu redati po velicini.

372

- Intervalna skala – za razlike medu brojevima vrijedi isto što i za same brojeve pa se može utvrditi i red medu razlikama. - Omjerana skala – sustav brojeva sadrži jedinstven broj – nula – koji reprezentira odsutnost bilo kakve pojave ili bilo kakve kolicine. Dobiveni rezultati se mogu raspodijeliti na izvjestan nacin, a u statici je posebno zanimljiva tzv. normalna (Gaussova) raspodjela. Takva raspodjela ucestalosti pojavljivanja vrijednosti nekog mjerenja koja u grafickom obliku ima eksponencijalnu krivulju (zvonasti obli) koja pokazuje izrazito grupiranje rezultata oko jedne vrijednosti sa simetricnim opadanjem ucestalosti za vrijednosti koje su sve udaljenije od vrijednosti s najvecom frekvencijom. Posebna grana statistike koja se bavi ovakvom raspodjelom naziva se parametrijska statistika. Distribucija je zadana pomocu samo dva parametra aritmeticke sredine (M), koja predstavlja mjeru središnje tendencije i standardne devijacije (q ), koja je mjera raspršenja. Preko 99% rezultat smješteno je u podrucju 3q. Pri konkretnom mjerenju osnovni zahtjev, koji mora biti ispunjen da bi se rezultati distribuirali u skladu sa normalnom raspodjelom, za mjerenje jedne osobine na vecem broju individuuma (pod pretpostavkom da se ono što mjerimo u populaciji distribuira po normalnoj raspodijeli) zahtjevi su sljedeci: definicija clanova od kojih se sastoji populacija (elementi populacije) mora osigurati njihovu homogenost s obzorom na sve faktore (varijable) koji imaju ili mogu imati utjecaj na rezultate mjerenja odredene varijable; clanovi uzorka na kojemu se obavljaju mjerenja trebaju biti po slucaju izabrani iz populacije; uzorak mora biti dovoljno velik; mjerenje na svim clanovima uzorka mora biti obavljeno u jednakim uvijenima. U daljnjem dijelu ove kratke analize metodologije znanstvenog istraživanja obratimo pozornost na uvijete izbora uzorka, tj. populacije istraživanja.

1.4. Populacija, uzorak Svako mjerenje provodi se na malom dijelu neke populacije (u statistici znaci sve moguce clanove neke skupine s odredenim karakteristikama) iz prakticnih razloga. Takav dio populacije koji je pomno odabran da bi predstavljao, nazivamo uzorak. Dobro dizajniran nacrt mjerenja omogucuje nam da s tog relativno malog uzorka, donosimo zakljucke za cijelu populaciju. Uzorci mogu biti: 1. Nepristrani ili pristrani – ovisno o tome predstavljaju li dobro populaciju ili ne, odnosno dali su reprezentativni ili ne. 2. Slucajni – svaki clan uzorka iz populacije uporabom tablice slucajnih brojeva i svaki ima podjednaku šansu da bude izabran 3. Sistematski – clanovi uzorka birani su iz populacije nekim algoritmom (pravilom) 4. Stratificirani – ako se populacija stoji od nekoliko razlicitih slojeva, uzorak nastoji održati te slojeve u istoj populaciji, a clanovi istog sloja biraju se po principu slucajnog uzorka. 5. Cluster uzorak – populacija se podijeli u nekoliko grupa (clustera), pa se po slucajno odabere izvjestan broj takvih grupa i izvrši mjerenje (ispitivanje) svih clanova tih grupa. 6. Kvotni uzorak – odrede se stratumi, a anketaru se kaže da po svom slobodnom izboru iz svakog predvidenog stratuma odabere definiran broj ljudi koje ce anketirati. 7. Prigodni – kada se uzorak ne može unaprijed odabrati (npr. klinicki slucajevi)

373

Pored ispravno provedenog postupka mjerenja za pretpostavku smislenih rezultata jesu i dobro definirane varijable a što se postiže postupkom operacionalizacije o cemo ukratko reci u sljedecem pasusu.

1.5. Operacionalizacija Ona je precizno utvrdivanje i opisivanje nekog pojma ili predmeta analize pomocu konkretnih postupaka, koji do njega dovode ili se njima obavljaju, i operacija pomocu kojih se on mjeri. Operacionalizacija je postupak kojim se pojmovi i konstrukti korišteni u znanosti nastoje osloboditi nejasnih, nepreciznih i oprecnih znacenja. Predmet analize koje operacionaliziramo i tako odredene istražujemo, tj. mjerimo, nazivamo varijablama. Varijable se dijele u dvije skupine: nezavisne – one su predmet proucavanja i mijenjamo stanje (velicine) u nezavisnoj varijabli i promatramo kako one djeluju na zavisne; zavisne – predstavljaju se varijable koje promatramo kao funkcije nezavisnih. Ovdje je, dakako, prisutna pretpostavka da postoji uzrocno-posljedicnih veza izmedu ova dva tipa varijabli, i ona je jasno i jednoznacno izražena u hipotezama. Opažanje, eksperiment ili neka druga tehnika se provodi da bi se iskustveno dokazala ili opovrgla ova veza. Razliciti podaci o nekoj pojavi integrira se u jednu pojmovnu tvorevinu koju nazivamo konstrukt. Konstrukti imaju dvije osnovne znacajke. Prvo, svaki konstrukt je, u pravilu, dio nekog šireg teorijskog okvira u kojem su definirani njegovi odnosi sa drugim konstruktima. Drugo, konstrukt je, u pravilu, definiran operativno, na nacin koji omogucava njegovo opažanje i mjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje neki razlikuju jesu hipotetski konstrukt i intervenirajuca varijabla. Hipotetski konstrukt ili pretpostavljeni konstrukt je proces ili mehanizam koji nije neposredno pažljiv ili mjerljiv, ali ima realne znacajke i “opipljive” ucinke koji upucuju na njegovo postojanje. Mnogi znacajni pojmovi u znanosti jesu, ili su u pocetku bili, hipotetski konstrukti: na primjer, pojam gena kao materijalne osnove nasljedivanja. U psihologiji, na primjer, vecina kljucnih pojmova (inteligencija, stav, motiv, refleks itd.) jesu hipotetski konstrukt. Oni imaju heuristicku vrijednost, jer poticu istraživanja koja bez njih se ne bi mogla zamisliti. Za razliku od intervenirajucih varijabli, hipotetski konstrukt se uvijek odnosi na neku realnu datost cije znacajke su važne izvan konkretnog teorijskog okvira u kojem su ponikle. Intervenirajuca varijabla je oznaka za sve interne “skrivene” faktore u organizmu koji “interveniraju”, posreduju, izmedu podražajne situacije i reakcije ispitanika. Jednako znacenje imaju i termini organske varijable i organizmicke varijable. Pojam su uveli neobihevioristi proširujuci osnovnu bihevioristicku shemu S-R (stimulus – reakcija) na S-O-R ( stimulus – unutrašnje varijable – reakcija) Ovakve podijele su uvjetne i navodimo ih kao cisto informativno da citalac dobije odredenu sliku složenosti problematike. Moramo na kraju ovog djela napomenuti da se prilikom znanstvenog proucavanja objektivnosti, kao što je to bio slucaj sa mjerenjem kao jednim od najjacih oružja egzaktne znanosti, u potpunosti apstrahira status promatraca. U klasicnoj i ortodoksnoj znanstvenoj praksi položaj promatraca je potpuno eliminiran, dakako sam princip objektivnosti to namece. Greške koje se mogu pojaviti u proucavanju kao što su sistematske, slucajne itd., mogu se pripisati mjernom instrument ili nekonzistentnom promatranju ili postavljanju fenomena-eksperimenta. No, znanstvenici su svjesni cinjenice da odredenje manjkavosti promatraca mogu dovesti do pojava

374

nedopustivih grešaka. Ne ulazeci u ontološko razmatranje odnosa izmedu subjekta i objekta, navedimo neke najinteresantnije psihološke pretpostavke pojave pogrešaka.

2. Neke psihološke pretpostavke pogrešaka Mada se ova tema ne smatra usko vezanom za problem metodike znanstvenog istraživanja jer se pojava bilo kakvih psiholoških pretpostavki objektivnom istraživanju a priori odbacuje. No, mi cemo ovoj temi posvetiti malo pozornosti jer nam se cini interesantnim uputiti na ovu problematiku upravo u kontekstu uvoda u filozofiju znanosti gdje se ni ovaj problem, a kao što smo to pokazali i u odjeljku o neudlucivosti motrenja, ne smije zanemariti. U zdravorazumskom objašnjenju pojava cesto se cuje da je to logicno, te da je bilo za ocekivati. Problem je sa takvim razmišljanjem što se ono ukljucuje nakon što saznamo cinjenice. Naime, dogadaji su u mnogome predvidljivi kada se gleda nakon što su se desili nego prije. Ljudi su skloni procjenjivati vlastitu sposobnost predvidanja, pogotovo kada ishodi izgledaju odredeni, a ne ishod slucaja. Bolt i Brink (1991) ispitali su studente o rezultatima izbora suca vrhovnog suda SAD. Prije izbora, za jednog kandidata se odlucilo 58%, a nakon izbora, kada je pitano studente da se kaže tko je sve ocekivao njegovu pobjedu, javilo se 78%. Interesantna je i pojava pristranosti gledanja unatrag – sklonost pretjerivanja, a nakon što se upoznalo s dogadajem, necije sposobnosti predvidanja tog dogadaja koji se desio. Poznat je i pod imenom znao-sam-to-cijelo-vrijeme. Fenomen je nazocan u citanju znanstvenih tekstova, koji se tada cine smislenim i ocitim, dok kada se nade u situaciji ispita sa višestrukim izborom, gdje su odgovori slicni, nismo u stanju tako ocito pronaci ispravni odgovor. Isti je fenomen i u korijenu pretjerane kritike osobe koja je trebala donijeti nekakvu odluku – predbacuje joj se kako nije vidjela ocito rješenje. Kada je rijec o tumacenju dogadaja, ako je situacija neodredena, dvosmislena, skloni smo u tumacenju osloniti se na predrasude. Tako smo skloni nebitnim podacima zasjeniti procjenu, kao što pokazuje pokus Rothbarta i Birrella (1997). Studentima je pokazana fotografija i tražila se procjena izraza lica fotografirane osobe. Jednoj je skupini receno da je to jedan voda Gestapo-a, odgovoran za medicinske pokuse u logorima i oni su procijenili izraz kao okrutan. Drugoj je grupi receno da je to jedan od voda u antinacistickom pokretu cija je hrabrost spasila tisuce Židova, i tu su izraz procijenili kao topao i ljubazan. H. Walbott je ispitivao “Kulechov efekt” – kontrolirao je percepciju izraza lica osobe manipulirajuci okružjem u kojem je lice videno (naziv je prema ruskom redatelju koji je na taj nacin vješto vodio gledatelje). Isto tako, postoji pojava ustrojenosti vjerovanja – pokusima bi se ispitanike uvjerilo u izvjestan stav. Nakon nekog vremena, pokušalo bi ga se na sve nacine opovrgnuti, cak i objašnjavajuci i sam eksperiment. U 75% slucajeva, vjerovanje je ostalo. Struktura memorije. Istraživanja: mnoga sjecanja nisu kopije iskustava koja ostaju na racunu banke memorije. Prije ce biti da mi strukturirano sjecanja u vrijeme povlacenja, jer memorija ukljucuje kasnije razlaganje prijašnjih dogadaja. Odnosi se na što je trebalo biti, s obzirom na to u što sada vjerujemo ili znamo. Mi rekonstruiramo našu prošlost kombinirajuci fragmente informacija upotrebljavajuci tekuca ocekivanja (Hirt, 1990). Rekonstrukcija prošlih stavova. Ljudi ciji su se stavovi promijenili cesto insistiraju da su oduvijek osjecali onako kako sada osjecaju. McConnell (1970) je studente ispitivao o stavovima prema marihuani, manjinama, jednookosti žena. Kasnije su ih intervjuirali 1982. (Marcus, 1986). Kada su se prisjecali stavova iz 1973. god. bili su bliži stavovima i 1982.god. nego onima iz 1973.

375

Pretjerana samopouzdanost. Skloni smo precjenjivati ispravnost vlastitih uvjerenja. Dunning (1990) je ispitivao uspješnost pogadanja odgovora nepoznate na niz pitanja. Ispitanici su bili ispravni u 63% slucajeva, a na slucaj bi pogodili 13%. Kada su pogadali stavove svojih cimera, ispravnost je bila 68$. Medutim, kada su se prisjecali stupnja sigurnosti, u prvom su slucaju izjavili da je bila 75%, a u drugom 78%. Jedan od razloga je sklonost osobe da NE traži podatak koji bi mogao opovrgnuti ono u što vjeruje, a istodobno nastojimo potvrditi ono u što vjerujemo. Ovo se naziva pogreška potvrdivanja (confirmation bias). Pozitivna strana ove pogreške je stabilnost slike o samome sebi. Heuristicka reprezentativnost oznacava strategiju stvaranja prosudbi na temelju poklapanja trenutnih podataka (podražaja ili dogadaja) sa ostalim podražajima ili kategorijama. Pravilo je jednostavno: što je osoba slicnija tipicnom clanu neke skupine, to je vjerojatnije da joj i pripada. Pogreška proporcije (base-rate fallacy) – sklonost da zanemarujemo ili ne koristimo podatke koji se odnose na proporcije, relativne frekvencije u kojima se dogadaj ili podražaj uobicajeno pojavljuje. Slavna je studija Tvresky i Kahneman (1973) – ispitanicima je predstavljena izmišljena osoba Jack, za koju je receno da je izabrana iz skupine od 100 osoba. Jednoj je skupini receno da je od tih sto ljudi bilo 30 inženjera, a drugoj da ih je bilo 70 (proporcije su 0,3 i 0,7). Polovici svake grupe nije više dan nikakav podatak, a drugoj polovici svake grupe dan je opis koliko lici na tipicnog predstavnika inženjera. Skupina koja nije primila dodatne podatke oslonila se na proporciju, ali kada su dobili osobne podatke o Jacku, zanemarili su proporcije. Heuristicka dostupnost – strategija donošenja procjena na temelju lakoce kojom se može domisliti specificna vrsta podatka. Pogreška lažnog konsenzusa – skloni smo pretpostaviti da i drugi ljudi misle isto kao i mi. S jedene strane, želimo vjerovati da ce se drugi složiti s nama, što povecava pouzdanje u vlastita vjerovanja, a s druge, temelji se barem dijelom na heuristici dostupnosti. Priming – pojava da podražaji ili dogadaji povecaju dostupnost posebnih tipova podataka u pamcenju ili svijesti. Primjerice, pojava “sindroma studenta medicine” – pocinju sumnjati da njihova rodbina i prijatelji boluju od neke ozbiljne bolesti. To je posljedica njihove svakodnevne izloženosti opisima bolesti, što je ta pamcenja nacinilo lakše dostupnima, pa blagi simptomi bez teškoca prizovu upamcenje sve podatke povezane s bolešcu. Iluzorna korelacija – sklonost povezivanja pojava koje medusobno uopce nisu povezane. Dobar je primjer vjerojatnost – ljudi su skloni vjerovati da se rezultati nadoknaduju: ako je nekoliko puta za redom pri bacanju novcica pala glava, ocekuju da je veca vjerojatnost da padne pismo. Iluzija kontrole – vjerovanje da su dogadaji kojima se ne može upravljati upravljivi, ili da je stupanj nadzora veci od stvarnog. Tako je ispitivano koliko ce novca tražiti ispitanici za papiric lutrije ako su ga dobili ili ako su ga sami odabrali. Druga skupina je tražila i cetiri puta vecu cijenu od prve. Prorocanstvo koje samo sebe ispunjava: tendencija da necija ocekivanja izazovu ponašanje koje ce potvrditi ocekivanja. U svojoj dobro znanoj studiji o “eksperimentatorovoj pristranosti” Rosenthal (1985) je utvrdio da ispitanici ponekad rade ono što se ocekuje od njih (užive se). U jednoj studiji eksperimentator je pitao subjekte da procijene uspješnost ljudi na razlicitim fotografijama. Eksperimentator je procitao iste upute svim subjektima i pokazao im iste fotografije. No, eksperimentatori koji su navedeni da ocekuju visoke procijene i dobili su više procijene od onih koji su ocekivali da ce njihovi subjekti vidjeti ljude na fotografijama kao neuspješne. Još je gore sa profesorima. Studije pokazuju da su njihove procijene studenata i posljedica i uzrok studentovog postignuca na studiju.

376

Kognitivna pristranost – uglavnom je izražena u novinarstvu (Stocking, Gross). Unaprijed stvorene predodžbe (ili predrasude) mogu kontrolirati interpretaciju. Tipicno, reporter “ide za idejom”. Konfirmacijska pristranost može ih voditi ka izvorima i pitanjima koja ce zatim potvrditi njihove predrasude. Postojanost vjerovanja može potkrepljivati predrasude usprkos diskreditiranja. Na primjer, lažljivi politicar, ako je poštovan, može biti opisan kao zbunjen ili zaboravljiv, a ne kao lažljivac. Zanimljiva anegdota može izgledati informativnija, nego informacija o proporciji. Dogadaji mogu izgledati povezani kada to i nisu. Pogled unazad cini lakim analizu nakon dogadanja. Atribucija – proces koji se odnosi na naše pokušaje da razumijemo uzroke u pozadini tudeg ponašanja i, u nekim slucajevima, u pozadini našeg vlastitog ponašanja. Prema Gilbertu i Krulu (1988) u objašnjenju ponašanja rabimo tri procesa: kategorizaciju (o cemu je rijec), karakterizaciju (zakljucujemo kakva je tuda sposobnost) i korekciju, na temelju dodatnih podataka. Problem nastaje kada je tude ponašanje nejasno, pa se ne može pristupiti postupku korekcije. Temeljna pogreška atribucije – to je pojava izrazite sklonosti objašnjavanja tudeg ponašanja u terminima dispozicije (unutarnjih osobina). Jedno od objašnjenja tvrdi da smo mi pri promatranju tudeg ponašanja usmjerili pozornost prema ponašanju te osobe, pa kontekst pada u pozadinu. Drugo objašnjenje tvrdi da opažamo situacijske cimbenike, ali im pridajemo premalu važnost. Zanimljivo je da ova sklonost opada s vremenom prošlim od dogadanja uzroke koje smo atributirali: kako se jednom videna osoba gubi iz sjecanja, opažaci sve više pripisuju uzroke situaciji. Tako su ispitivanje neposredno nakon predsjednickih izbora u SAD-u pokazala da se kandidati drže odgovornim za (ne)uspjehe, dok je tjedan dana kasnije vecina pripisala uzroke situaciji, isti je slucaj i sa kolumnistima. U stvarnom životu, osobe sa socijalnom moci obicno zapocinju i vode razgovor, što cesto vodi do precjenjivanja njihovog znanja i inteligencije (npr. kod lijecnika). Kulturne razlike – naša zapadna kultura pripisuje uzroke osobi. »Ti to možeš« je tipicni primjer. Medutim, neki jezici poticu vanjsku ambiciju, tako španjolski umjesto »Zakasnio sam« ima idiom »Sat je uzrokovao moje kašnjenje«. Takoder, manje individualisticke kulture imaju sklonost eksteralnoj atribuciji. Gluma, opažac – ovo je sklonost pripisivanja vlastitog ponašanja uglavnom situacijskim faktorima, ali ponašanje drugih se pripisuje nacelno unutrašnjim (dispozicijskim) faktorima. Ova je pojava ishod svjesnosti vanjskih efekata u vlastitom ponašanju, ali ne uvijek u ponašanju drugih, gdje smo uglavnom usredotoceni na njihove reakcije. Pristranost u vlastitu korist – je sklonost pripisivanja pozitivnih ishoda sebi samom, tj. unutarnjim cimbenicima, ali negativne pripisujemo situacijskim sklonostima, tj. drugima (sreci, teškoci zadatka itd.) Ova pogreška predstavlja velike teškoce u grupnom radu: dobar ishod smo skloni pripisati sebi dok smo za pogreške spremni lako optužiti druge. Suprotan obrazac: atribucije – onaj u kojem su za uspjeh zaslužne okolnosti, a za neuspjeh mi sami, smatra se temeljem depresije, poremecaja kojeg trpi 10% populacije. Protucinjenicko mišljenje – sklonost procjenjivanja dogadaja zamišljanjem njihovi alternativa – “što je moglo biti” Razlog dijelom leži u cinjenici da je lakše zamisliti alternative neuobicajenog ponašanja, nego što je zamišljanje alternativa uobicajenom ponašanju. Posljedica ove pogreške je i da ce više sucuti izazvati nezgoda koja je posljedica neuobicajenog ponašanja, nego ona koja slijedi iz navike. Magijsko mišljenje – poseban oblik mišljenja koji zahtijeva dublju analizu. Ono, što bi smo mogli ovdje navesti jeste cinjenica da su istraživanja pokazala da stres povecava intenzitet magijskog mišljenja. Osobe koje imaju nisku toleranciju na nejasne situacije

377

procjenjuju ih opasnijim od drugih osoba, takoder su ih doživljavali strasnijim i imali vecu kolicinu magijskog mišljenja. Vjerovanje u pravedan svijet – predstavlja našu želju da je svijet u nacelu pravedno mjesto. Pravda je shvacena na nacin reciprociteta: svatko dobije ono što zaslužuje. Problem je što logika ovdje izvrnuta: uzrok je karakter (dobar – loš) a posljedica dogadaj (ugodan – neugodan). Ovo je jedna vrsta obrambenog mehanizma – nastoji se objasniti da se loše stvari dešavaju s nekom svrhom, jer kada bi se dešavalo slucajno to bi dovodilo do tjeskobe. U ovom kratkom odjeljku dali smo neke psihološke pretpostavke pojave pogreški u promatranju i objašnjenju objektivnog svijeta. Ovi primjeri su više jedna slikovit prikaz i možda nisu toliko bitni za naša razmatranja, pa cak ni za metodologiju znanosti, jer znanost ovakve probleme uglavnom smatra deplasiranim i marginalnim. Nikakva psihološka stanja, navike i psihicke pred-organizacije nemaju ništa sa pokušajem znanstvenog opisa objektivnog svijeta, ali cini nam se da ovi primjeri imaju heuristicku vrijednost. U daljnjem dijelu tekst obratimo pozornost na postupke i nacine istraživanja vanjskog svijeta i ostanimo i dalje na pozicijama psihologije u cijem istraživanju vidno mjesto zauzima psihometrija.

3. Psihometrija Ona je disciplinama koja se bavi mjerenjem u psihologiji. Psihometrija je zapocela sa esteziometrijskim metodama i problemima psihofizicke, ali je danas više zaokupljena teorijom testova i metodološkim problemima psihodijagnoze i prognoze. Zbog velike varijabilnosti psihickih pojava, psihometrija koristi (razvija) vrlo složen postupak matematickih i statistickih metoda. Cilj svakog modela mjerenja je proizvodenje njene metode koja proizvodi jednu ili više kontinuuma na koji se mogu razvrstati ispitanici s obzirom na kolicinu mjernog atributa. Taj se cilj postiže analizom podataka, koji se opcenito mogu biti prikazani u trodimenzionalnom prikazu podataka. U praksi se ovaj model obicno reducira na matricu, koja se lakše podvrgava nadzoru i obradi. Tri su osnovna psihometrijska problema: Uvjeti registriranja pojava i njihovih efekata; klasifikacija razlicitih manifestacija neke pojave; transformacija manifestnih kategorija u psihometrijske ili kvantitativne skale. Psihometriju cine: - teorija psihološkog skaliranja, tj. psihofizicke teorije, kojom se pokušava formalizirati proces pridruživanja brojeva atributima pojedinih materijalnih objekata. - Teorija testova, koja rješava problem vrednovanja (pridruživanja brojeva) atributima ljudi. Glavni problem ovog podrucja su pouzdanost i valjanost. - Faktorska analiza, koja predstavlja matematicko-statisticki postupak koji nam omogucava istovremeno mjerenje i atributa ljudi i atributa materijalnih objekata. Temeljna je pretpostavka da se izvjestan broj cestica (tj. podražaja) i njihovih odgovora može svrstati u konacan, ali mali broj kategorija (faktora) koje objašnjavaju istraživanu pojavu. U daljnjem dijelu obratimo pozornost na teoriju testova koji takoder imaju znacajno mjesto u istraživanju, a posebice u psihologiji.

378

4. Teorija testova Ona je skup modela i pretpostavki na temelju kojih se rješava problem skaliranja ili mjerenja atributa kod ljudi. To su sve one empirijske tehnike koje imaju za cilj dobivanje informacije od ispitanika. Prvi test u povijesti je Binet-Simonova skala (1905) za ispitivanje intelektualne razvijenosti kod djece. Poslije se pojavio ogroman broj testova u svrhu psihodijagnoze. Prethodnici ovog testa bili su “mentalni testovi” (ispitivanje inteligencije) krajem XIX stoljeca koje su uveli J. Galton u Europi i J. McKean u SAD-u. Prvi oblici su bili testovi osjetilnih sposobnosti: pretpostavka je bila da se inteligencija može mjeriti preko diferencijalne osjetljivosti, tj. da se ljudi inace slabije diferencijalne osjetljivosti ujedno i manje inteligentni. Racionalni osnova ovakvog stava bila je tada vladajuca empirijska filozofija i poznata izreka J. Locka da u razumu nema niceg što prije nije postojalo u osjetilima. Prve provjere ovog pristupa slijede pocetkom XX stoljeca Thorndike i Deam (1910) pokazali su da testove osjetilnih sposobnosti imaju neznacajnu korelaciju sa drugim, složenijim mjerama. Binet-Simonov test pojavio se kao pedagoški zahtjev francuskog ministarstva prosvjete koje je tražilo proceduru kojim bi izdvojili manje inteligentnu djecu u posebne škole. Njihov test je imao 29 zadataka, koji su predstavljali problemske situacije iz škole i svakodnevnog života. Test je standardizirani postupak kojim se izaziva odredena aktivnost, a zatim se ucinak u toj aktivnosti mjeri i vrednuje usporedbom s rezultatima koji postižu drugi ispitanici u istoj situaciji. Testovi se dijele s obzirom na: 1) nacin primjene: a) individualni – jedan ispitivac simultano ispituje jednog ispitanika, b) grupni – jedan ispitivac simultano ispituje skupinu ispitanika. 2) Brzine i snage: a) testovi snage su bez vremenskog ogranicenja, ali posjeduju teške zadatke, b) testovi brzine, kojim je glavni imitator ucinak striktno odredeno vrijeme radnje, a sastavljeni su od lakših zadataka koje mogu riješiti svi. 3) Predmet mjerenja: a) testovi znanja gdje se registriraju efekti nekog procesa ucenja, treninga b) testovi sposobnosti koji ispituju opce dispozicije za uspješnost bavljenja nekim aktivnostima (dijele se uglavnom na testove senzornih sposobnosti, mentalni testovi i testove psihomotoricnih sposobnosti) c) testovi licnosti. Možemo pri kraju ovog poglavlja naznaciti neke karakteristicne probleme koji se javljaju u teoriji i praksi testova: konstrukcija, izrada testova sa analizom zadataka; formiranje cestovnih rezultata – problem objektivnosti i osjetljivost; odredivanje pouzdanosti ili tocnosti rezultata testova; odredivanje teorijske valjanosti testova; ispitivanje i odredivanje prakticne vrijednosti testova; vrednovanje cestovnih rezultata – problem standardizacije i izrade psihometrijskih ljestvica.

5. Metrijske karakteristike U ovom poglavlju obratit cemo kratko pozornost na odredene metrijske karakteristike kao što su valjanost, pouzdanost, objektivnost i osjetljivost.

379

5.1. Valjanost Ona je metrijska karakteristika nekog mjernog postupka (testa, skale sudova itd.) koja nam pokazuje da li on mjeri i u kojem stupnju mjeri upravo ono što smatra da mjeri. Može se reci da postoje dva osnovna tipa valjanosti, a to su teorijska i prakticna valjanost. Sve ostale vrste valjanosti u osnovi su samo metodološki varijetet utvrdivanja ova dva osnovna tipa. Prakticna valjanost je svojstvo testa ili njenog postupka opcenito da diferencira uspješne od neuspješnih u nekom kriteriju prakticne djelatnosti. Najcešce se operacionalizira kao neka mjera povezanosti izmedu cestovnih i kriterijskih rezultata. Prakticna valjanost testa nam kazuje s koliko se uspješnosti može na temelju cestovnih rezultata predviden položaj ispitanika u nekom kriteriju prakticne djelatnosti. Zato se još naziva i prognostickom valjanošcu testa. Važno je razumjeti da prakticna valjanost nije inherentno svojstvo testa, vec je ona njegovo svojstvo u danoj, specificnoj situaciji njegove uporabe. Jedan te isti test primijenjen u razlicitim situacijama imat ce razlicite prakticne valjanosti. Teorijska valjanost predstavlja skup svih relevantnih informacija koje pridonose utvrdivanju, da li i u kom stupnju, neki test ili psihologijski mjerni postupak opcenito mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt, odnosno da li odgovori i reakcije ispitanika predstavljaju zadovoljavajuce simptome mjerene osobine. Teorijska valjanost testa može se analizirati na razlicite nacine: a) sistematskom logickom analizom postupaka mjerenja i cestovnog sadržaja (sadržajna valjanost) b) empirijskom analizom povezanosti izmedu cestovnih rezultata i razlicitih drugih manifestacija mjerenja osobine (empirijska valjanost), pri cemu podaci o prakticnoj valjanosti testa mogu biti znacajan prilog utvrdivanju njegove tekijske valjanosti c) faktorskom analizom cestovnih rezultata (faktorska valjanost). Akumulacijom rezultata svih ovih analiza odreduje se spoznaja o tome što test mjeri.

5.2. Pouzdanost Metrijske karakteristike ili njenog postupka opcenito, koji se odnose na tocnost mjerenja bez obzira na to što se mjeri; pouzdanost je nezavisnost mjerenja od nesistematskih izvora pogreški. U statistici postoji nekoliko mjera pouzdanosti, a njihov izbor ovisi o specificnim ciljevima istraživanja.

5.3. Objektivnost Stupanj nezavisnosti rezultata (uglavnom psihologijskog) mjerenja o razlikama u postupcima ispitivaca prilikom registracije i vrjednovanja rezultata mjerenja. Odreduje se koreliranjem rezultat koje su dobili razliciti ispitivaci primjenjujuci isti mjerni postupak na svim ispitanicima. Iako obicno smatra posebnom metrijskom karakteristikom, objektivnost se može se može smatrati jednim aspektom pouzdanosti mjerenja.

5.4. Osjetljivost U psihometriji jedna je od metrijskih karakteristika testova ili mjernih postupaka opcenito. Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjerni postupak pomocu kojeg se mogu

380

dobro diferencirati ispitanici. Osjetljivost testa iskazuje se u velicinama raspršenja cestovnih rezultata, a ovisi i o njegovoj pripremljenosti ispitivanoj populaciji.

6. Eksperiment On je proces u kojem u strogo kontroliranim uvjetima vršimo promatranje i promjenu na nezavisnoj varijabli, da bi uzrokovali i izmjerili promijene na nezavisnoj varijabli. Nezavisna varijabla je ona promjenjiva koja se u eksperimentu namjerno unosi i mijenja da bi se provjerilo utjece li na zavisnu varijablu, a ako utjece, da bi se utvrdilo kakav je tip odnosa prema zavisnoj varijabli, a cesto se naziva i eksperimentalna varijabla. Zavisna varijabla je ona zavisno promjenjiva koja je predmet opažanja ili mjerenja u eksperimentu. Cesto se upotrebljava sinonim kriterijska varijabla. Takoder, bitan je pojam intervencijske varijable, koji znaci za sve interne “skrivene” faktore organizmu koji “interveniraju”, posreduju, izmedu podražajne situacije i reakcije ispitanika (govoreci o psihologijskim istraživanjima). Jednako znacenje imaju i termini organske varijable i organizmicke varijable. Dva su glavna tipa eksperimenta: - Faktorijalni eksperiment koji nastoji odrediti (ne)postojanje uzrocno-posljedicne veze izmedu zavisne i nezavisne varijable. Ispitivanje se izvodi pomocu dviju eksperimentalnih situacija: u jednoj je nezavisna varijabla nazocna a u drugoj nije. Statisticki se utvrduje postoji li ne znacajna razlika u velicini zavisne varijable u tim situacijama. Ako je odgovor pozitivan, tada je efekt dokazan . - Funkcionalni eksperiment, pretpostavlja postojanje veze izmedu nezavisno-zavisne varijable i nastoji odrediti kakva je vrsta te veze. Nezavisna varijabla je stalno nazocna, ali se u vecem broju eksperimenata situacija varira njenu vrijednost, te bilježi njen utjecaj na zavisnu. Da bi eksperiment uopce moga dati bilo kakav odgovor o vezi izmedu ispitivanih varijabli, neophodno je postaviti takav njihov odnos da je logicki moguce zastupati da izmjereni rezultati govore nešto o toj vezi. Pri tome vrijede pretpostavke: 1. Odnos izmedu vrijednosti varijabli i brojcanih vrijednosti je odnos ekvivalencije – nakon što na brojcanim vrijednostima obavimo statisticku analizu, imamo pravo tvrditi da je upravo takav odnos i medu varijablama. Ovim se bavi problem mjerenja. 2. Moguce je izolirati sve relevantne utjecaje, ili ih bar držati pod kontrolom. Ovaj dio posla obavljen je u eksperimentalnom nacrtu o kome ce nešto više biti receno u kasnijem dijelu teksta. S logicke strane eksperiment je oblik induktivnog zakljucka (ova cinjenica za naše razmatranje ima fundamentalnu ulogu), koji se najbolje opisuje u psihologiji modelom Millovih induktivnih metoda; metode slaganja, razlike, kombinirana metoda slaganja i razlike, metoda ostatka i metoda popratnih promjena. Pri tome se metoda popratnih promjena koristi kao model funkcionalnog eksperimenta, a ostale kao model faktorijalnog eksperimenta. Stoga o eksperimentalnom nacrtu ovisi koliko ce taj zakljucak o vezi nezavisno-zavisne varijable biti cvrst.

381

6.1. Eksperimentalni nacrt On predstavlja plan provodenja eksperimenta. Obuhvaca niz medusobno zavisnih operacija: operacionalizaciju nezavisne i zavisne varijable, odabiranje ispitanika i pridjeljivanje ispitanika razlicitim eksperimentalnim situacijama., utvrdivanje nacina kontrole u eksperimentu, samo izvodenje eksperimenta te manipuliranjem nezavisnom varijablom, nacin registriranja zavisne varijable i utvrdivanje statisticke obrade rezultat. Odluka o nacrtu ovisit ce o nekoliko faktora: cilju istraživanja, vrste varijabli koje su predmet eksperimentalnog ispitivanja (da li su to pretežno fiziološke, psihološke ili sociološke varijable), mogucnost upotrebe metoda i tehnika pri opažanju i mjerenju zavisne varijable (dali se može koristiti samo opažanje eksperimentatora, ili se mogu koristiti i naprave kojima se dobivaju precizniji mjerni podaci o promjenama zavisne varijable); podrucju istraživanja (da li primjena nezavisne varijable ostavlja manje-više trajne tragove, na primjer kod ucenja; da li primjena nezavisne varijable može izazvati nepopravljive promijene na ispitaniku; da li se moraju poštovati neki opci eticki razlozi itd.). Glavna je prednost eksperimenta kao metode mogucnost kontrole uvjeta i promjena u varijablama. Taj postupak izolacije varijabli nam omogucuje cvršce zakljucivanje o njihovim uzrocno-posljedicnim vezama. Eksperimentator unaprijed zna što se i kada mijenja., pa je spreman za reakciju, što znaci da ce njegovo opažanje i bilježenje podataka biti preciznije i ucinkovitije. On takoder može birati varijable, kako nezavisne, tako i zavisne. Bitna je prednost ponovljivost – prirodno opažanje uvijek je jedinstveno – mogu se ponoviti slicni dogadaji, ali nikada se ne ponavlja jedan isti (Heraklit; sociologija i povijest), dok eksperiment omogucava repliciranje identicnih uvjeta i kasnije potvrdivanje ili revidiranje hipoteza. Medutim, metoda nije savršena i postoje izvjesni nedostaci. Najuocljiviji je vezan uz ekološku valjanost – eksperiment je redovno umjetna situacija, pa je onda upitno koliko su rezultati iz takvog okružja primjenjivi na stvarni život. Isto je tako gotovo nemoguce ispitati neke varijable (na primjer strah – moguce je mjeriti samo reakcije, ili uzeti introspektivni izvještaj, koji je inace prilicno nepouzdan postupak Ipak, postojali su pokušaji mjerenja straha – anksioznog bi se ispitanika dovelo u laboratoriju, “spojilo” na instrumente, a zatim bi eksperimentator glumio Grumfa … dakako, ostaje upitna eticka strana tajnog istraživanja). Dodatno je ogranicenje etika – postoje podrucja i discipline u kojima je neeticki mijenjati situaciju da bi se vidjele popratne promijene (na primjer neko patološko stanje u klinickom istraživanju, velike socijalne grupe u sociologiji).

6.2. Kontrola u eksperimentu Nju cine postupci kojima se detektira, eliminira ili stabilizira utjecaj relevantnih faktora u eksperimentu. Osnovni cilj (psihologijskog) eksperimenta jeste utvrditi da li postoji, koliki je i kakav je utjecaj odredene nezavisne varijable na odredenu zavisnu varijablu, pa je zbog toga kontrola relevantnih faktora jedan od najvažnijih postupaka u planiranju i provodenju eksperimenta. Irelevantne faktore zanemarujemo. No, problem odredivanja koji je faktor relevantan, a koji nije je stvar iskljucivo ekspertize. Kada se nastoji održati relevantne faktore pod kontrolom, temeljno je pravilo da ispitanici budu izjednaceni po svim relevantnim faktorima izuzev onoga kojeg mjerimo. Na taj nacin imamo logicki temelj za tvrdnju da je promjena u zavisnoj varijabli izazvana iskljucivo promjenama nezavisnoj. Jedan od nacina na koji to možemo obaviti je uvodenje kontrolne i eksperimentalne skupine. Prvu cine ispitanici na koje nije primijenjena nezavisna varijabla. Oni cine

382

osnovicu na temelju koje imamo pravo govoriti o velicini utjecaja nezavisne varijable. Druga skupina je eksperimentalna, i na nju se nezavisna varijabla primjenjuje, te se mjere efekti primjene. Statistickom se analizom vrši ispitivanje razlike u ucinku izmedu ove dvije skupine. Relevantni faktori uzrokuju pogrešku u mjerenju (prikrivaju stvarni odnos zavisne i nezavisne varijable) i ta greška može biti: - Sistematska pogreška, koja je uvjetovana sistematskim faktorom, pa uvijek djeluje u istome smjeru (na primjer puška koja zanosi uvijek u sitom smjeru). Efekti ovakve pogreške se zbrajaju, pa njihova nazocnost ne doprinosi tocnosti rezultat. Medutim, upravo zbog ove sistematicnosti, može se dosta uspješno eliminirati: znamo li rezultate sistematske pogreške možemo pokušati kompenzaciju (na primjer puška koja zanosi u lijevo kompenzira se gadanjem u desno za iznos pogreške) ili oduzimanje pogreške od rezultata. - Slucajna (nesistematska) pogreška se dobiva djelovanjem slucajnih nesistematskih faktora. Oni djeluju u razlicitim smjerovima, pa se na koncu njihovi rezultati poništavaju. Pogreška je minimalizirana izracunavanjem srednje vrijednosti. Primjena ove pojave vidljiva je u zahtjevu za posjedovanjem nekoliko ocjenjivaca – svatko od njih je na vlastiti nacin pristran, ali prosjecna ocjena je najbliža stvarnoj vrijednosti. Posjedujemo li više eksperimentalnih situacija, potrebno je eliminirati eventualne serijalne efekte koji bi imali veze s redoslijedom primjene (na primjer umor). U tu se svrhu koristi tehnika rotacije, koji se graficki prikazuje pomocu latinskog kvadrata. Ako je potrebno uravnotežiti utjecaj još jedne nezavisne varijable, koristi se grcko-latinski kvadrat. Tablica pokazuje sve moguce kombinacije u eksperimentu od metri testiranja s dvije eksperimentalne situacije. Pretpostavka je da njegovo izvodenje uzrokuje umor kod ispitanika, koji se može izraziti brojcano (jedinice 1…4). Kada pogledamo koliko jedinica umora posjeduje svaka eksperimentalna situacija, uocavamo da je najbolji slucaj ABBA. Još jedan nacin kontrole je uvodenje eksperimentalne i kontrolne skupine. Pretpostavimo da želimo ispitali utjecaj smislenosti gradiva na njegovo zapamcivanje. Tada bi smo oformili dvije skupine ispitanika, koje bi bile identicne po svim relevantnim svojstvima. Drugi je nacin da pripadnike svake skupine biramo slucajem. Jedna, kontrolna, ucila bi samo smisleno gradivo i njihovi bi rezultati služili kao referentna tocka. Druga, eksperimentalna skupina, ucila bi i smisleno i besmisleno gradivo, poštujuci nacelo rotacije (ABBA ili latinski kvadrat). Zatim bi se izmjerila razlika izmedu te dvije situacije i vidjeli efekti smislenosti gradiva na njegovo zapamcivanje. Tek takvi rezultati jamce uspostavljanje uzrocno-posljedicne veze izmedu zavisne i nezavisne varijable. Dodatna se kontrola u eksperimentu može uvesti tzv. Dvostruko slijepim eksperimentom. U tom slucaju ispitanici nisu upoznati s ciljem ni hipotezama pokusa, pa to jamci njihove prirodne reakcije, jer bi u suprotnom slucaju moglo doci do utjecanja ispitanikovih pretpostavki kakvi se rezultati ocekuju na izvedbu. Dodatna se sigurnost postiže time što ni eksperimentator ne zna (zato naziv dvostruko slijep) za hipoteze niti koji ispitanici pripadaju kojoj skupini. Ovaj možebitni utjecaj eksperimentatorovog poznavanja hipoteza na ucinak ispitanika opisuje Rosenthalov efekt. Može se zakljuciti da ce odabir metoda istraživanja ovisiti o problemima koji se želi istražiti. Medutim, na izbor ce utjecati i neki drugi faktori, poput etickih ogranicenja, teorijske konstrukcije (tj. paradigme)… Tako je u sociologiji eksperiment gotovo nemoguc, posebice ako se ne bavimo mikro-sociologijom. Dodatni je problem preklapanjem podrucja istraživanja sa socijalnom psihologijom, koja se pokusima obilato koristi. S druge strane,

383

biheviorizam i paradigma operantnog uvjetovanja insistirat ce na uporabi eksperimenta, jer je ta metoda jedina legitimna s teorijskim okvirom.

7. Statisticke metode Razlikujemo dvije vrste statistike prema podacima koje nam pruža: a) deskriptivna statistika – brojcano opisuje uzroke koje obraduje. Nudi nam mjere središnje tendencije (medijan, mod, aritmeticka sredina itd.) ili mjere raspršenja (raspon, interaktivni raspon, standardna devijacija itd.), b) inferencijalna statistika – omogucava zakljucivanje o naravi izmjerenih podatak jer analize otkrivaju strukturu i odnos izmedu vrijednosti zavisnih i nezavisnih varijabli. Ovisno o kojoj je distribuciji podataka rijec statistiku možemo klasificirati na: a) neparametrijska – cine je postupci obrade podataka na distribucijama koje nisu Gassove (normalne), b) parametrijska – obavljena na normalnoj distribuciji. Bez obzira o kojoj je vrsti statistike i distribucije rijec vrijedi pravilo »smece unutra smece van«.

7.1. Mjere centralne tendencije Aritmeticka sredina je vrijednost u kojoj je algebarski zbroj odstupanje od te vrijednosti jednak nuli, a zbroj kvadrata tih odstupanja najmanji je za tu vrijednost od bilo koje druge vrijednosti u odredenom skupu rezultata. Izracunava se kao zbroj skupa rezultata podijeljen s brojem rezultata. Aritmeticku sredinu ima smisla izracunavati jedino ako je distribucija barem približno normalna Navedimo još neke bitne pojmove karakteristicne za statisticko promatranje: centralna vrijednost (medijan) – je tocka od koje je najmanja suma svih odstupanja, dominantna vrijednost – je odredena frekvencijom rezultat (tj. ta vrijednost se najcešce pojavljuje u mjerenju) s obzirom na nju razlikujemo, unimodalne, bimodalene…n-modalne. Potrebno je napomenuti da su kod normalne distribucije, ove tri vrijednosti identicne. Geometrijska sredina obicno odražava prosjecnu mjeru brzine nekih promjena. Harmonicnu sredinu rabimo kada želimo dobiti prosjeke nekih odnosa.

7.2. Mjere varijabilnosti Raspon je jednostavno razlika izmedu najvece i najmanje izmjerene vrijednosti. Osjetljiv je na ekstremne rezultate, a s povecavanjem broja mjerenja se povecava i raspon (veci su izgledi da ce se pojaviti ekstremni rezultata). Srednje odstupanje je prosjecna mjera apsolutnih odstupna od bilo koje srednje vrijednosti. Precizniji je pokazatelj od raspona, ali slabiji od standardne devijacije. Standardna devijacija je mjera normalne distribucije koja pokazuje koliko su gusto rezultati rasporedeni oko aritmeticke sredine. Ako posjedujemo iznose aritmeticke sredine i standardne devijacije, imamo potpuni opis normalne distribucije. Koeficijent varijabilnosti daje informaciju u kojem svojstvu neka grupa varira više, a kojem manje, ili koja od grupa varira više, a koja manje i istom svojstvu. Primjena je moguca iskljucivo na omjerenim skalama.

384

7.3. Položaj rezultata u skupini

Buduci se distribucije razlikuju po iznosu aritmetike sredine i standardne devijacije, potrebna je mjera koja bi omogucila usporedbu rezultata iz dviju distribucija. Na raspolaganju su: - kvartali dijele rezultate na cetni jednake skupine. Graficki bi to moglo biti prikazano kao posijela površine koju zatvara krivulja distribucije (P = 1) te je podijeliti na cetiri jednake površine, - decili dijele tu površinu na deset dijelova. Cesti se primjenjuje u svrhu baždarenja testova, a prakticni su i iz razloga što se traži normalna distribucija - centili koji dijele površinu na 100 jednakih dijelova. Decili i centili se odreduju pomocu kumulativnih vrijednosti a ujedno mogu služiti i kao kontrola normalnosti distribucije. - Z – vrijednosti su najbolje mjerilo, ali zahtijevaju normalnu distribuciju. Oni predstavljaju položaj rezultata u odnosu na odstupanje od aritmeticke sredine u jedinicama standardne devijacije. Na taj nacin je moguce usporedivati rezultate razlicitih mjerenja kod iste osobe, ili medu pojedinim osobama.

7.4. Testiranje hipoteza Nul-hipoteza je svaka hipoteza koja se testira prema nekoj drugoj alternativnoj hipotezi. Potvrdena je ako se ne uspije dokazati da se ove hipoteze medusobno razlikuju. Nul-hipoteza znaci i pretpostavku da neka radena razlika izmedu dvije vrijednosti nije statisticki znacajna tj. da razlika ne postoji nego je dobivena slucajno. Iako postoji nekoliko nacina kako statisticki možemo odrediti narav odnosa izmedu nezavisne i zavisne varijable, jedino se testiranjem razlike može odgovoriti na pitanje o uzrocno-posljedicnoj naravi te veze. Testiranje razlika može biti: Dvosmjerno – kada nas zanima postoji li razlika medu populacijama, ali nam nije bitan njen smjer. Ako je razlika znacajna na 5% , tada sa obje strane krivulje ima 2,5% rezultata za koje se može s 95% vjerojatnosti tvrditi da nisu slucajno dobivene. Jednosmjerna – kada nam je bitan smjer odstupanja. Tada ako je razlika znacajna na 5%, s obzirom na predznak testa razlike, postoji s jedne strane krivulje 5% rezultata za koji se s 95% sigurnosti može utvrditi da nisu dobiveni slucajno. Kada govorimo o X% sigurnosti, to ustvari znaci da postoji vjerojatnost od (100 – X)% da smo u krivu – na 5% sigurnosti, statistika jamci da je 19 od 20 mjerenja koje pokazuje razliku, ta razlika održava stvarni odnos medu varijablama, ali da je u jednom ona možda slucajna. Ukoliko znanost nema konacnih rješenja, vec nudi samo najbolja dostignuca. Ako je rijec o normalnoj distribuciji, možemo testirati efekte pomocu: T-testa (student analiza) koja nam govori, ovisno o tome da li su uzorci zavisni ili nezavisni, o znacajnosti razlike izmedu tretmana (uzorka). Analiza varijance je prakticnija od T-testa jer omogucuje ispitivanje veceg broja tretmana jedne nezavisne varijable, što bi tražilo veci broj T-testova. Multipla analiza varijacije omogucuje da se testiraju podaci iz više od dvije varijable. Faktorska analiza omogucuje analizu meduzavisnosti izmedu veceg broja varijabli, u cilju njihove racionalne klasifikacije i nalaženja temeljnih dimenzija koje se nalaze u osnovi analiziranih varijabli. U temelj faktorske analize stoji nacelo parsimonije, što je heuristicki naputak koji kaže u izboru, dva ili više teorijskih objašnjena neke pojave, prednost treba dati

385

(naj)jednostavnijem. To je samo posebna primjena »Occamove britve«. Testiranje se obavlja po nacelu usporedivanja aritmetickih sredina i standardnih devijacija izmjerenih distribucija, na temelju cega je moguce brojcano izraziti koliko je odstupanje izmedu njih, tj. da li je veca ili manja od neke kriticne vrijednosti (koja govori da je razlika statisticki znacajna). Ako je rijec o neparametarskoj statistici rabimo sljedece postupke koje cemo navesti samo taksativno: hi kvadrat testa, test homogenog niza, medijan test, test sume rangova, Siegel-Tukeyev test, test predznaka, test ekvivalentnih parova, proširen medijan test, Fergusonov test monotonije reda itd.

7.5. Korelacije Korelacija je statisticki postupak pomocu kojeg usporedujemo promijene unutar dvije ili više varijabli, te nam rezultati govore koliko su te promijene slicne Vrijednost variranja je u rasponu (+1, -1) oznacavaju stupanj slicnosti i što je apsolutna vrijednost veca, veca je i slicnost, dok predznak govori u kojem je smjeru povezanost krece, ako je pozitivna, tada su promijene proporcionalne, ako je negativna promijene su obrnuto proporcionalne. U idealnom slucaju, zakon bi treba biti funkcija bijeksije, tj. da svakoj izmjerenoj vrijednosti u jednoj varijabli odgovara iskljucivo jedna vrijednost u drugoj. Primjerice, takav je donos izmedu polumjera kružnice i njene duljine – znamo li jednu vrijednost , možemo tocno izracunati drugu i obratno. Graficki takav bi odnos imao prikaz afine funkcije, tj. pravca. Ovaj pravac je ujedno i model pravca regresije, tj. pravca od kojeg je najmanje odstupanje svih izmjerenih vrijednosti, i na temelju cije formule se nastoje procijeniti buduce vrijednosti (funkcije predikacije). U najjednostavnijem slucaju, kada imamo jednu nezavisnu i jednu zavisnu varijablu, rezultat možemo prikazati takozvanim scatter dijagramom, gdje svako mjerenje pokazano jednom tockom. Ako je povezanost izmedu rezultata ništica, tada ce grafikon imati oblik kružnice. Što je povezanost veca to ce “oblak” tocka više izduljiti u obliku elipse, da bi u ekstremnim slucajevima imao oblik pravca. Potrebno je istaci još jedan detalj: koeficijenti korelacije izracunati za bilo koje dvije vrijednosti uvijek ima istu apsolutnu vrijednost (1), a to je posljedica cinjenice da se kroz bilo koje dvije tocke može povuci jedan pravac. Utoliko je veci broj mjerenja uvijek neophodan. Još jedna bitna stvar: koeficijent korelacije, ma kako velik bio, ne daje za pravo zakljuciti da vrijedi uzrocno-posljedicni odnos izmedu varijabli. Naime, moguce je da postoji treca varijabla, koja modelira taj odnos, pa da je stvarno stanje stvari nezavisna varijabla-moderator-zavisna varijabla. Slicnost promijene ne bi tada bila uzrocne prirode. Ovaj zakljucak koji proizlazi iz same metode ima svoj dublji ontološki i epistemološki smisao i odnosi se na sam pojam uzroka i posljedice. (O toj problematici vid u tekstu Humeova razmatranja)

18.2. Nominalisti i realisti Nacela identiteta i razlikovanja, neprotuslovnosti i iskljucenog treceg tijesno su vezana s Aristotelovom logikom subjekata te razlikovanjem izmedu partikularnog i opcenitog. Ocita je razlika izmedu vlastitog imena i nekog pridjeva. Sokrat je samo jedan na primjer, naprotiv crvena je krv, zastava, ruža i bezbroj drugih stvari. Doduše, i takve se

386

imenice kao ruža i zastava mogu shvatiti opcenito, ali zamislimo na trenutak stanovitu ružu ili zastavu pred sobom, koju smo prije vidjeli u vrtu ili na kuci. Sigurni smo da ruža i zastava postoje kao što je nekad postojao veliki Atenjanin. No, da li i to crveno postoji? Na crkvenom saboru u Soissonsu godine 1092. bio je Johannes Roscellinus osuden kao heretik zato što je naucavao da opci pojmovi u stvarnosti ne postoje, nego su to samo imena (nomina) ili rijeci (flatus vocis); postoje samo pojedine stvari. Crkveni je sabor stao na stajalište vrlo blisko Platonovu da i opci pojmovi kao crveno, dobrota ili pleme realno postoje, pa su se pristaše tog shvacanja nazvali kasnije realisti u opreci spram nominalista, što ne valja zamijeniti s modernim terminom realizma. Borba se narocito rasplamsala u 14. stoljecu kad je franjevac Occam, ucenik Dunsa Scotusa, obnovio Roscellinovo ucenje da opci pojmovi (universalia) dolaze samo u ljudskom duhu kao skupna slika realnih pojedinacnih stvari: universalia post rem. Povijesno su se nominalisti suprotstavljali dogmaticnom idealizmu kakav se u crkvenoj skolastici uvriježio, a i kasnije empirizam i psihologija 19. stoljeca više su se priklanjali njihovu gledištu da opci pojmovi nastaju apstraktnim procesom iz percepcije pojedinacnih stvari. (Za opce povijesno-filozofske podatke mogu još uvijek dobro poslužiti Ueberweg F, Grundriss der Geschichte der Philosophie, Berlin 1953, Windelband W, Geschichte der neueren Philosophie, Leipzig 1922, Russel B, History of Western Philosophy, i na našem jeziku.) U svojoj utjecajnoj estetici dalje je B. Croce ( Croce B, Brevier der Aesthetik, njemacki prijevod, Leipzig 1913.) razvijao nominalisticku tezu da se ljudska spoznaja ili intuicija obraca onom konkretnom i partikularnom, što doista postoji, dok je mišljenje u opcenitostima prikladno za baratanje sa stvarima. Znanost prema tome ne seže u istinsku opstojnost, nego to uspijeva samo artistickoj intuiciji usredotocenoj na nešto pojedinacno. S tog je gledišta Croce stavio znanost u inferioran položaj spram umjetnosti, na osobito zadovoljstvo artista koje je vec ozlovoljilo šepirenje ucenjaka. Izravni susret s egzistencijama u partikularnome i osobnome biva i vodeci motiv egzistencijalista, od Pascala do Marcela. Pascal (Penses, 1669.) u opreci spram racionalizma svog vremena tvrdi da ne može biti sistema egzistencije, a Marcel kaže da je opstojnost neiscrpna konkretizacija, o kojoj je bolje reci da je pozdravljamo u svakoj pojedinosti nego prepoznajemo. Sartre je išao tako daleko da je one koji vjeruju u zakone usporedio s ludacima koji primaju zapovijedi kroz imaginaran telefon. Po Occamu bi se svijet sastajao od samih individualnosti koje su potpuno nezavisne, John Locke je ontološki problem jace povezao s našom percepcijom uvodeci razliku izmedu primarnih i sekundarnih kvaliteta. Prve su nezavisne od toga kako promatramo stvari i prema tome pripadaju samim stvarima; druge, koje zavise od uvjeta opažanja, barem bi dijelom morale pripadati opažacu. Lockeovo razlikovanje vuce svoj korijen sve do Demokrita i vrlo je bilo važno u analizi predikata. Pokraj partikularnog i univerzalnog bila je tu uocena razlika izmedu subjektivnog i objektivnog, što je imalo važne konzekvence za daljnji razvitak prirodoslovnog istraživanja. Profesor R. Aaron (Knowing and the Function of Reason, Oxford, 1971.) prišao je tom starom sukobu vrlo pomnom analizom i suptilnim distinkcijama, što je takoder od znacenja za takozvana nacela mišljenja. Nominalisti i realisti bili su u tome složni da rijeci uzmu kao imena pojmova. To bi striktno valjalo samo onda kad bi se mišljenje posve podudaralo s govornim i pisanim jezikom. Medutim, poceci mišljenja javljaju se kod životinja koje ne govore. Hocemo li osporiti šahistu da misli pri svojoj igri, premda u njegovu kombiniranju nad šahovskim poljem ne dolaze u obzir rijeci svakidašnjeg govora? Ako je razvitak mišljenja bio jako unaprijeden otkricem govora i pisama, to nije ipak istovjetno. Aaron smatra da je opcenita rijec bitno ona koja karakterizira. »Reci da je opca rijec ime pojma znaci pretpostaviti da je pojam vrsta stvari koja se ne može imenovati, neko bice, kakvo se doduše ne može naci medu bicima fizickog svijeta, kao što su stolovi i

387

stolice, ali koje postoje u duhu, ili postoje intencionalno, kako bismo možda preferirali … Iz ta oba razloga ne može se prihvatiti teorija da je odnos izmedu opcih rijeci i pojmova odnos izmedu imena i imenovanog bica.« Odavno je vec ukazano na važnost slike pri tvorbi pojma. Svatko je od nas vidio mnogo kuca. Takoder smo tu rijec rabili u mnogo razlicitih konteksta ili situacija. U pojmu kuce sadržani su slikovni i verbalni faktori, kaže Aaron, ali ne samo ti, dodali bismo, nego i naši prakticni. Ljudi su nacinili kuce i stanuju u njima. Pri takvim pojmovima kao kuca, stolica, kruh, itd. dominantna je svrha, za što su ti predmeti nacinjeni. Bez te svrhovitosti ne bi se uopce ljudsko mišljenje jace razvilo, ili drugacije receno, ljudsko je mišljenje od pocetka bilo orijentirano na to se nekim cinom ili postupkom postigne stanoviti cilj, npr. zadovolji glad, stekne zaklon ili ubije neprijatelj. U tome se javljaju rijeci kao stanovite upute, obavijesti, dogovori, zapovijedi. Dakle biva mišljenje dvojako usidreno, na jednoj strani u prakticnim svrhama ili odnosima, u drugoj u rijecima. Govor je zacijelo jako unaprijedio sposobnost mišljenja da konstruira dogadaje ili predmete koji su se zbili ili ce se tek zbiti. Stoga je govor s upotrebom opcih rijeci (adjektiva, glagola, imenica) bio oslonac apstraktnijeg, pojmovnog mišljenja. Vracajuci se sporu izmedu nominalista i realista, možemo u nastavku te analize prihvatiti Aaronov sud da se razlika izmedu opcenitog i partikularnog ne da u smislu postojanja strogo održati. Gledajuci stanovitu crvenu zastavu, stanovitu crvenu ružu i stanovitu crvenu (rumenu) djevojku, mogu reci da postoji ta zastava, ta ruža i ta djevojka kao posebna bica, ali je vec preapstraktno tvrditi da je crveno nešto opcenito što ne pripada njihovom postojanju. Naposljetku, crvena boja je nešto posve konkretno, cime se oboji zastava ili fasada kuce, a to crveno opet drugacije od zastidenog obraza djevojke. Verbalne distinkcije partikularnog i opcenitog vodile su nominaliste i realiste do narušavanja postojece cjeline.

18.3. Opcenitost i nužnost Ljudski je govor o stvarima i dogadajima pun opcenitosti. No, cim smo na to prešli, iskazi vrijede za sve “sve” i “uvijek”, što znaci da iskazuje nešto o buducem što “dakle” još nije i prelazi iskustvo. To proricanje daje uopce car znanosti. Naše mišljenje i govor sa svojim opcenitostima podudara se na neki nacin s postojanošcu i zakonitošcu svijeta, što omogucava pretkazivanje. Kad stvari koji sada postoje ne bi sutra bilo, kad bi se sve raspalo u kaos, ništa se uopce ne bi dalo misliti. Jonski su filozofi stoga istupili s hipotezom da postoji vjecna supstanca (materija, voda, zrak) s odredenim svojstvima koja obuhvaca i svijest kao svoj najviši proizvod. Materijalizam se grckih atomista približio prirodoslovnom istraživanju, a uzimao je kao osnovna svojstva supstancije prostorno protegnuce, gibanje i formu, a od Newtona i masu. No, ako se sjetimo triju Platonovih najviših vrsta spoznaje, onda su gibanje i forma isto bitni i za idealistickog prvaka, cak bi se i njegovo nacelo identiteta moglo protumaciti kao anticipacija supstancije, kako je to kasnije Aristotel ucinio. Platon se doduše najžešce oborio na Demokritovu atomistiku, ali on sam konstituira elemente od primarnih formi, trokuta i poliedara; a nije li takva konstrukcija po nacelima simetrije ušla i u modernu teoriju polja? Razlike izmedu monistickog materijalizma i idealizma bile su teološkom vatrom jako zaoštrene, i stoga je kasnije pozitivisticka kritika imala lakši posao da izbriše te razlike i obje filozofije proglasi dogmaticnom metafizikom. Hume insistira na pitanju kako možemo znati za opstojnost vanjskih stvari i supstancije uopce. (Enquiry concerning human understanding, London 1748.) Nastavivši empirizam Lockea i Bacona, on “cisti” iskustvo od neempirijskih primjesa, ponajprije od

388

našeg subjekta i vanjskog objekta (koji su mu konstrukcije). I tako mu ostaje cista impresija ili osjeti. On ima impresije dužine, širine i dubine, tvrdoce i glatkoce, težine i pokretnosti, boje i trajanja kroz neko vrijeme, ali to su uvijek njegove impresije, a ne izravan dokaz opstojnosti stola. Dosljedno se David Hume vrlo oštroumno oborio i na sve opcenito. “Postoje” samo partikularne impresije, sve drugo su konstrukcije ljudske navike ili spekulacije. Obarajuci metafiziku, Hume je sam podlegao osobitoj idealistickoj interpretaciji iskustva. Njegove impresije, osjeti ili sensum ne predstavljaju naše prvobitno iskustvo, doživljaj ili cin u svijetu, kako smo prije pokušali pokazati vec je to posebno filozofsko gledište, odakle se lako pada u solipsizam, što je apsurd. Koliko je god bio skeptican, Hume nije sasvim zabacio sve principe. Tako on nacelo kauzalnosti smatra nužnom doktrinom, a definira ga ovako u svojoj najvažnijoj knjizi Enquiry concering human understanding: »Isti motivi proizvode uvijek iste akcije; isti dogadaji slijede iz istih uzroka.« Hume taj princip smatra nužnim za znanost i ljudsku djelatnost i izricito piše: »Stoga se cini gotovo nemogucim da se upustimo u znanost ili u bilo kakvu akciju, a da ne priznamo istinitost te doktrine nužnosti.« »Nužnost, u smislu kako je tu uzeta, nije nikad bila odbacena niti ce ikada, mislim nikoji filozof izbaciti.« Iz takvih Humeovih pasusa izveo je G. Heymans (Die Gestze und Elemente des wisenschaftlichen Denkens) da je Kantova Kritika cistog uma organski nastavak analize engleskog empirista, a tom se sudu priklonio B.L. van der Waerden, o cijem je tumacenju sudova a priori još biti govora. Medutim pri pomnijem citanju Humeova djela bivaju opreke spram Kanta fundamentalne. Pa i u citiranom pasusu izražava se engleski empirist vrlo oprezno: “gotovo nemoguce”. Znaci, dakle ipak je moguce. Kant insistira na apsolutnoj nužnosti, dok doktrina nužnosti ostaje za Humea heuristicki vodic. Obarajuci razloge o opstojnosti vanjskih stvari, David Hume je dosljedno princip kauzalnosti iz vanjskog svijeta preselio u svoje impresije ili ideje, a time je, dakako, utro put Kantovu preokretu. Nasuprot plimi svog stoljeca ustaje Immanuel Kant u obranu apsolutne istine i strogih zakona. Pošto je engleski empirizam vrlo uvjerljivo pokazivao da iskustvo vodi samo do nesigurne i nepotpune spoznaje, königsberški mislilac pribjegava cistom razumu kao izvoru apsolutne istine. U drugom izdanju svoje Kritike cistog uma, koja je izašla 1787, dakle šest godina nakon prvog izdanja, nakon što je pisac još jednom sve temeljito promislio, on je vrlo jasno odredio što znaci spoznaja a priori, koje su njene bitne karakteristike i kako se razlikuju od svakodnevnih podataka. »Mi necemo u izlaganju pod spoznajom a priori razumjeti takve koje zavise od ovog ili onog iskustva, nego upravo one koje su nezavisne od svakog iskustva. Nasuprot njima stoje empirijske spoznaje, ili takve, koje su moguce samo aposteriori tj. Iskustvom. Od spoznaja apriori zovu se one cistima kojima nije ništa empirijsko primiješano.« »Nade li se prvo stavak koji je sa svom nužnošcu mišljen, tad je to sud a priori; drugo … biva li neki sud mišljen u strogoj opcenitosti, tj. da nije dopuštena nijedna iznimka, tad nije izveden iz iskustva, nego je upravo a priori valjan.« Prema tome bila bi spoznaja a priori nezavisna od iskustva, a karakterizirana nužnošcu i opcenitošcu. Sudovi a priori su po Kantu Euklidovi aksiomi ili princip kauzalnosti da se sve promjene zbivaju vezom uzroka i posljedica. Važno je napomenuti da se takvi Kantovi sudovi primjenjuju na iskustvo, on je sam stavio na pocetak svojeg glavnog djela da ljudska spoznaja pocinje s iskustvom, ali to ne znaci, kaže Kant, da je sve izvedeno iz iskustva. Naprotiv, u iskustvu vec um primjenjuje svoje kategorije ili forme koje uopce unose red i zakon u kaos percepcija (osjeta). Kao što su prostor i vrijeme forme

389

našeg zora, tako su apriorne i kategorije u kojima zakljucujemo, kao sveukupnost, mnoštvo, jedinstvo, realnost,, negacija, ogranicenje, kauzalnost, supstancija, mogucnost, nužnost. Jedva da možemo išta izjaviti a da ne mislimo u tim kategorijama. Kategorije uopce omogucuju strogu ili cistu znanost, što je bio ideal istraživaca nakon objave Newtonove mehanike “Philosophiae naturalis principia mathematica”, London 1687. Kant razlikuje analiticke i sinteticke sudove. Analiticki je sud npr. “djevica je nevina” ili “uteg je mjera težine”. Analiticki nam sud ne daje ništa novo; predikat je vec sadržan u subjektu. Nešto novo doznajemo sintetickim sudovima kao na primjer “zastava je crvena” ili “Tomo je u vrtu”. Medutim, to su trivijalnosti; Kanta zaokupljuju sintetski sudovi a priori, koji iskazuju nešto nužno i opcenito. Takav je bio sud: “Ako od jednog oduzmemo jednako, ostaci su jednaki.” Ili: “Kolicina mase (materije) je konstantna.” Ili: “Crta je ravna ili kriva; trece je iskljuceno.” Prvi se sud upotrebljava pri geometrijskim dokazima; drugi pripada fizici, treci logici. Kant i ne postavlja pitanje jesu li sintetski sudovi a priori istiniti; time što su nužno i opcenito mišljeni, njihova je istinitost zajamcena. I više od toga! A priori biva tu uopce kriterij znanstvene i filozofske spoznaje. Zanimljiv je stav poznatog matematicara i teorijskog fizicara van der Werdena prema sintetskim sudovima a priori. Polazeci od Kantove razdiobe sudova na sintetickoiskustvene i sinteticke apriorne, on prihvaca takoder da se iz iskustva ne mogu izvesti potpuno opceniti sudovi, ali dodaje da sintetski sudovi a priori mogu biti pogrešni. To je bitno odstupanje od Kanta. On navodi kao primjer Aristotelov zakon slobodnog pada: »Brzina padanja razlicitih tijela su proporcionalna njihovim težinama.« Svaki dak zna da je taj sud pogrešan. Medutim, kaže dalje on taj zakon jamacno nije dobiven iz iskustva. Da je Aristotel mjerio brzinu padanja razlicitih tijela, ne bi nikada što takvo ustvrdio. Sud je dakle aprioran, a ipak pogrešan. Nisam uvjeren da takav reinterpretacija leži u Kantovoj definiciji. Sam Kante nije smatrao zakon padanja za cistu spoznaju a priori. Taj zakon nije onako nužno mišljen, kao što je to spomenuti Euklidov aksiom, a osim toga mu i ne dostaje ona opcenitost koja se odmah vidi pri gornjem aksiomu. Kant nije Galilejev zakon slobodnog pada nazvao sintetskim sudom a priori zato što je u njemu primiješano nešto empirijsko, o cemu je Kant govorio u uvodu svoje Kritike cistog uma. Kad bi apriorizam mogao biti isto tako istinit kao i pogrešan, tad bi citav smisao Kantova pothvata propao. Po mom mišljenju nije van der Waerdenovo shvacanje sintetskih sudova a priori adekvatno toj problematici. Izvanredan poznavalac povijesti znanosti i veliki matematicar van der Waerden tvrdi u Heisenbergevu Festschriftu (Quanten und Felder, 1971) da su odlucni naucni napreci ili prekretnice nastupili zabacivanjem ili postavljanjem sintetskih sudova a priori. Kepler ne bi nikad postavio zakon elipticnog gibanja planeta da se dugo nije pridržavao grckog postulata da se svemirska tijela gibaju u kružnicama. Heisenberg je postavio mehaniku matrica da je, kako se u pismu Pauliju 9. srpnja 1925 izrazio, “bez ostatka ubio i zamijenio pojam staze koja se pak ne može motriti”.

18.4. Teorija i zbilja Citava se stvar nastojala zatvoriti u jezik. Empirijski iskazi su samo jedna posebna vrsta iskaza i njihova funkcija u znanstvenom jeziku ne ovisi o odnosu koji oni imaju prema van jezicnoj zbilji. Logicke veze, teorijski pojmovi, opci iskazi, aksiomi i teoremi, sve je to moguce izgradivati posve formalno po uzoru na matematiku, a pitanje o realizaciji formalnog sustava, o njegovoj istinitosti i interpretaciji moguce je ostaviti za kraj analize, ako nas to još uopce zanima.

390

Ostalo je dosadno empirijsko uvjeravanje, odgovaranje s “da” ili “ne”, odnosno “istina” ili “neistina” »uz pomoc nekoliko motrenja«. Ovim se pitanjima pridružuje i jedno formulirano upravo unutar logickog empirizma. Ako jezik teorije nema nikakvu samosvjesnost, jer mu i istinitost i znacenje dolaze od empirijskog jezika, koji je tada razlog njegova postojanja, cemu on uopce služi? Ili, u istom duhu, možemo pitanje oblikovati još konkretnije: buduci da u jeziku teorije bitnu ulogu imaju teorijski termini, kao što su “gravitacijska sila”, “elektromagnetsko polje”, “molekula”, “geni”, “biološka vrsta” i slicno, kakva je njihova uloga? Realisti su smatrali da su univerzalije realni, stvarni elementi svijeta, baš kao i njihova pojedinacna otjelovljenja. Srednjovjekovni su realisti tvrdili da univerzalije, premda nedostupne našim osjetilima, postoje. Tijekom stoljeca taj je stav evoluirao da suvremenog znanstvenog realizma, koji se ne bavi univerzalijama, vec teorijskim terminima. Poput srednjovjekovnog i današnji realizam postoji u mnoštvu varijanti, ali jedan tipicni moderni realist bi rekao da postoje elementi stvarnosti (u ovom slucaju fizicke, materijalne stvarnosti) na koje se odnose teorijski termini koji oznacavaju osjetilima nacelno nedostupna bica (poput “biološke vrste” ili “elektrona”) ili odlike (poput “šarma” kvarka ili “spina” elektrona). No znanstveno cemo se realizmu vratiti poslije, sada izložimo stav srednjovjekovnim realistima suprotstavljenih nominalista. Nominalisti su smatrali da uistinu postoje samo pojedinacni predmeti, a ne i univerzalije; po njihovu mišljenu one su tek rijeci kojima oznacavamo sve predmete neke vrste zajedno, a ne neki posebni, nematerijalni objekti. Vidimo da su nominalisti univerzalije smatrali nekom vrstom razgovornog pomagala. Vidjeti cemo da tezu iste vrste danas zastupaju znanstvenim realistima suprotstavljeni instrumentalisti kada kažu da su teorijski termini tek pomagala za predvidanje ponašanja fizickih sustava te da iz njih ne sijemo izvoditi postojanje odgovarajucih fizickih objekata ili odlika. Poznato je da Kopernik dugo dvoumio dali da objavi svoju heliocentricnu teoriju neba, prema kojoj Zemlja kruži oko Sunca. Bojao se, dakako, reakcija službene Crkve. Jer ove hipoteze ne moraju biti istinite niti cak vjerojatne; ako one omogucuju proracun sukladan s motrenjima vec je to dovoljno. (Iz predgovora djela COPERNICUS, N. De Revolutionibus Orbium Coelestium, Nuremberg, 1543.) Tako je Osiander formulirao stav koji danas nazivamo instrumentalizmom, a po kojem su teorijski termini i teorijska nadgradnja uopce instrument za proracunavanje naših buducih iskustava. Prisjetit cete se onog dijela znanstvenog postupka u kojem se iz univerzalnih iskaza teorije izvode novi partikularni iskazi. Upravo to izvodenje, prema instrumentalizmu, jedina je svrha teorije. Nema tako ni svrhe raspravljati o istinitosti teorije jer neki instrument ne može biti istinit ili lažan, vec samo prikladan ili neprikladan. Teorije ili uspješno objedinjuju postojece i predvidaju buduca iskustva ili ne. O istinitosti ima smisla govoriti samo u vezi s empirijskim iskazima, a onda samo o njihovu prihvacanju ili neprihvacanju, buduci da su to ionako iskazi o našem iskustvu, a ne o nekoj vanjskoj zbilji. Suprotan stav je, dakako stav koji nazivamo realizmom, danas katkad znanstvenim realizmom. Realizam tvrdi da, kad je rijec o nekoj provjerenoj znanstvenoj teoriji, tj. o zreloj znanosti, onda teorijskim terminima odgovaraju zbiljska bica, stanoviti entiteti cija svojstva znanstvena teorija realno opisuje. Kad je Galileo uzviknuo »Eppur si muove«, želio je reci da tvrdnja o gibanju Zemlje nije samo puka hipoteza korisna pri proracunavanju položaja planeta na nebu, nego da se njome izrice jedan element zbilje. Kako se, primjerice Boyleov zakon dioma promatran s tih oprecnih pozicija? Predocimo ga u obliku p1 V1 = p2 V2

za T1 = T2 ,

391

koji dovodi u medusobnu vezu dva stanja plina u cilindru s pomicnim klipom: jedno opisano tlakom p1 , volumenom V1 i temperaturom T1 , a analognom trojkom (p2 , V2 , T2 ). U ovom bi slucaju središnji predmet spora tipicnog realista i tipicnog istrumentalista bilo pravo znacenje izraza “opis stanja plina”. Realist bi tvrdio da smo istraživanjem plinova razotkrili, iznijeli na vidjelo, neke njihove stvarne oblike, medu kojima su tlak, volumen i temperatura. Te velicine reprezentiraju znacajke koje su plinu svojstvene, kao što su nam dob, visina ili težina, one su odraz fizicke stvarnosti u zrcalu jezika. On bi rekao da opis stanja plina nije samo teorijsko ili razgovorno pomagalo, vec je svojstveni popis zbiljskih karakteristika plina. Za realistu je istraživanje prirode citanje plana univerzuma, razotkrivanje stvarnosti. Posljedica je takve predodžbe opisa stanja plina realisticki stav prema kojem sam Boyleov zakon prikazuje jedan aspekt funkcioniranja zbilje. On je slika djelica “mehanizma” prirode, matematicki odnos koji reprezentira odnose elemenata fizicke zbilje: tlaka, volumena i temperature plina. Upucivanje na zrelu znanost u gornjem ulomku o znanstvenom realizmu vrlo je indikativno jer podsjeca da je povijest znanosti pokazala kako ni znanost nije imuna od zabluda. Najsvježiji je primjer cuveni “eter” koji je tako dobro služio Maxwellu i mnogima sve do 1905. kada ga je teorija relativnosti odbacila na “smetlište povijesti”, ili pak Boyleov oblik “plinskog zakona” prema kasnijem tocnijem obliku. Zbog toga se realizmu mora dodati i teorija o približavanju istini. Iako su u povijesti neke teorije odbacene, svaka nas nova teorija vodi bliže istini. No za instrumentalista je istraživanje stvaralacki cin, a ne pasivno oslikavanje. Istražujuci npr. plinove, mi stvaramo, više ili manje uspješno, mrežu pojmova pogodnih za priopcavanje stecenog iskustva, a ne otkrivamo izravno ustroj zbilje. Pri tome nastojimo da nam tako oblikovani obrasci omoguce predvidanje novih iskustava na temelju stecenih iskustava. Boyleov nam zakon, primjerice, omogucava da iz potpunog opisa jednog stanja plina (p1 , V1 , T1 ) i djelomicnog opisa drugog stanja (V2 , T2 ) izvedemo potpuni opis tog drugog stanja jednostavnim racunom p2 = p1 V1 / V2

.

Tlak, volumen i temperatura u instrumentalistickoj su slici elementi te mreže pojmova, ali ne i elementi fizicke stvarnosti jer nema cvrstog opravdanja za njihovo projiciranje na stvarnost. Instrumentalist bi rekao da je ta mreža pojmova, oblikovana prema mjerilima uporabivosti. Isto je tako Boyleov zakon tek instrument za pouzdano predvidanje, a ne lingvisticka reprezentacija “mehanizma” prirode. On nam omogucuje da predvidimo kako ce se ponašati naši uredaji, ali nam ne daje uvid u strukturu zbilje niti su u njega ukljuceni pojmovi jednostavno odraz svojstvenih odlika plina. Rasprava izmedu realista i instrumentalista još uvijek nije okoncan. Novo gorivo za vruce debate dala je fizika mikrosvijeta. Procesi u mikrosvijetu opisuju se, ako se rijec “opisivati” uopce smije upotrijebiti, vrlo apstraktnim matematickim jezikom. Interpretacija tog jezika nije direktna, vec prolazi kroz niz racuna prije nego se “susretne s realnošcu”. Povrh toga, ta matematika ne dopušta nikakva slikovita tumacenja. Jer ako kažemo da je elementarni entiteti ujedno i val cestica, kako to uopce možemo sebi predociti? K tome još sve vrijeme radimo samo s vjerojatnostima, a ne s jednoznacnim predvidanjima dogadaja. Sve u svemu, instrumentalisti su dobili krila, ali i jakog oponenta u slavnom Albertu Einsteinu.

392

Pokazuje se tako da je odnos izmedu teorijskih pojmova i zbilje mnogo složeniji nego što ga zamišlja bilo realizam bilo instrumentalizam. A da bismo to pokazali, moramo se vratiti natrag pitanju o potvrdenosti ili opovrgavanju teorije.

18.5. Wittgenstein – Filozofska istraživanja Wittggenstein je napisao Traktat sa sigurnošcu da je stigao do konacne spoznaje, cime su svi bitni problemi riješeni. Njegov je sustav pocivao na dvjema glavnim pretpostavkama, prvo, da se sve smislene izjave mogu prozirnim logickim operacijama jednoznacno rastaviti na elementarne iskaze, i, drugo, da su ti krajnji, elementarni iskazi odredeni stanjem stvari ili odnosom predmeta. U tom smislu i stoji pocetna tvrdnja da je svijet skupnost cinjenica, a ne stvari. Medutim, kad se potanje razmatra, tad se dolazi do rezultata da se kompleksi mogu na razlicite nacine rastaviti, i što je još gore, i jednostavne stvari pokazuju nam se složene, i to na nacin kako ih promatramo. Prema Traktatu bi smo pronašli smisao ili znacenje neke izreke da je rastavimo na jednostavne iskaze. Tako bi se npr. izreka: Metla je u kutu morala rastaviti, s obzirom na to da se metla sastoji od drška i kefe, na dva jednostavna iskaza: 1. držak je u kutu 2. kefa je u kutu Zrelom Wittgensteinu dolazi takva analiza cisto artificijelna i on kaže: »Kad bi smo nekog pitali dali on to misli, po svoj bi prilici odgovori da nije nikako mislio posebno na držak niti na kefu. I to bi bio ispravan odgovor jer on nije htio posebno govoriti niti o dršku niti o kefi.« Ako se i neka stvar sastoji od više dijelova, obicno necemo govoriti o svakom posebnom dijelu, a ipak ce nam smisao izreke biti jasan. Time je sam autor srušio osnovnu pretpostavku Traktata. Stari Wittgenstein prigovara mladome da je povukao apsolutnu razliku izmedu složenog i jednostavnog. Medutim, u nekim nam situacijama dolazi neki predmet jednostavan, u nekima složen. Ako mi žena kaže da joj donesem metlu iz kuta , tad misli sigurno jedan predmet, no ako mi naredi da zamijenim istrošenu kefu, tad sigurno smatra metlu složenom. Ništa nije apsolutno jednostavno; zavisi od upotrebe rijeci, kaže Wittgeinstein u posthumno izašlim 'Filozofskim istraživanjima' godine 1953. Mladi Wittgenstein, sudi stariji, podlegao je tradicionlanom filozofskom zahtjevu za jednostavnim predmetima od kojih bi se svijet gradio. Medutim, takvih jednostavnih stvari nema. Bila je to zabluda koja je pocela od Platona, možda još ranije s Pitagorinom školom, sa Descartesom i Leibnizom postane prvi postulat novovjekovne filozofije. Napuštajuci pretpostavku jednostavnih predmeta (koje, uzgred napomenuto, nije u Traktatu nigdje navodi), Wittgenstein je morao odbaciti i jednostavnu vezu izmedu predmeta i rijeci. Vec je Russell bio sklon da znacenje imenica vidi u predmetima, a njegov je to dak apsolutizirao. Oba su jako pogriješila. Što neko ime oznacuje, to nije sama stvar, osim u izuzetnim slucajevima kada rijec definiramo s obzirom na neki uzorak, npr. prametar u Pariškom zavodu za jedinice. Buduci da nema jednostavnih stvari ili prapredmeta, koje je Traktat oznacivao imenima, i citav naš govor dobiva sasvim drugo znacenje. Filozofska istraživanja Ludwiga Wittgensteina odbacuju teoriju preslikavanja koja je u Hertzovoj ili Boltzmannovoj varijanti nadahnula autora Traktat. Teorija pojma kao slike predmeta izašla je iz naivnog realizma koji je usaden u naš svakidašnji govor. Kada

393

otvorim oci, vidim npr. stol, a kad ih sklopim, više stol ne vidim. No, kada ponovno pogledam stol je preda mnom kako sam ga prije vidio (ima ravnu plohu, noge, i žut je). Nitko normalan nece smatrati da je u meduvremenu, dok je spustio kapke, stol 'išcezao'. Predmet dakle postoji bez obzira na to dali ga gledam ili ne. Sa druge strane, mogu misliti o stolu kad i držim oci zatvorene, imam, dakle, predodžbu ili pojam stola. Prema tome se razlikuju tri razlicita stupnja: predmet stol, zamjecaj tog stola i pojam stola. predmet stol ? zamjecaj stola ? pojam stola Ocito je zamjecaj uzrokovan stolom preda mnom. Kada ne bi bilo stola, ne bi ni reflektirane zrake svjetlosti stvorile u mom oku sliku niti bi to živcanim reakcijama bilo preneseno do mozga da se javi u mojoj svijesti kao “slika stola”. Razlikovanje izmedu predmeta pred nama i njegovih vidnih, tlacnih, zvucnih, mirisnih utisaka u ljudskim osjetilima leži u svakidašnjem iskustvu, a potvrdeno je i fiziologijom i psihologijom osjetila. Medutim, kada smo sklopili vjede, u nama još ostaje upamcena slika stola. Dapace, mogli bismo taj stol nacrtati kada bismo to poslije željeli, a da i stola nema više pred nama. No, mi nismo vidjeli samo jedan stol nego mnogo stolova, i vrlo je blizu pretpostavki da se pojam stola stvara u nama iz takvih upamcenih slika razlicitih i opet slicnih stolova. Koliko god nam se god to razlikovanje izmedu zamjecaja i predmeta cini adekvatno, dolazi se ipak do filozofske zabune kad se pokuša filozofski ili logicki izvesti opstojnost predmeta iz zamjecaja ili percepcije. Kad se uvedu osjetilne datosti ili sensedatum, kao ono jedino što se izravno zamjecuje, tad se ne može odatle logicki izvesti opstojnost objekta, kako je vec davno Hume upozorio. Zastupnici osjetne datosti dosljedno su došli do shvacanja da zapravo zamjecuju svoje osjetne datosti a ne predmete, a time je citava teorija zamjecaja ili percepcije, pa time i vezana kauzalna teorija zapala u paradoksalan položaj. Prema tome ne bi covjek zamjecivao žut, tvrd, cetveronožan stol pred sobom, nego bi zamjecivao osjete žutog, tvrdog, prostornog, itd. Nadalje bismo mogli reci da zamjecujemo samo svoj zamjecaj žutog, i ad infinitum. Mi ne možemo a da ne shvatimo opstojnost predmeta kao temeljno u svom iskustvu, kako smo to izvodili u pocetnom poglavlju. Humeova teorija impresija oznacuje krajnje pasivan (i nerealan stav) spram svijeta. Medutim stvari ne samo zamjecujemo svojim osjetilima, mi ih pravimo i upotrebljavamo u razlicite svrhe od svog najranijeg djetinjstva, i taj je pojam predmeta ukorijenjen svem našem iskustvu. Tek pošto imamo taj pojam predmeta, možemo i razvijati psihologiju i fiziologiju naših osjetila. Tradicionalna kauzalna teorija percepcije polazi od (logicki) neodržive postavke da se iz osjetnih datosti dokaže opstojnost predmeta. Dakako, mogu se u sutonu prevariti pa vidjeti covjeka, što je uistinu stog sijena. Stoga bi iskaz, 'Cini mi se vadim covjeka' bio jedino izvan sumnje. Zastupnici teorije percepcije su dosljedno proglasili apsolutno istinitim iskaze, gdje mi iskazujemo ono što nam se pricinja, što nam izgleda. U stvari su to baš takvi iskazi kad zbog uvjeta opažanja nismo sigurni pa dodajemo kao ogradu 'cini se' ili 'izgleda', i Ayer se tu vara kad upravo takve iskaze uzima kao nepogrešive. Jezik nije logicka tvorevina; takve logicke tvorevine i ne može biti pošto je odbacena pretpostavka jednostavnih stvari i elementarnih iskaza. Naš je govor prilagoden pojedinim situacijama, i njegova je upotreba jasna u tim situacijama. Kad me netko pita »koje je vrijeme« , pogledat cu na svoju uru shvativši da drugi žele doznati koliko je sada sati. U tom njegovom pitanju dolazi rijec vrijeme. Kad bih najprije razmišljao što vrijeme uopce znaci, po svoj bi prilici moj znanac uzalud cekao da pogledam na svoju uru. Znancevo pitanje i moj odgovor nakon odcitanja sata potpuno su razumljivi u našoj konkretnoj situaciji, tako je to sa svim navodima vremena u našem životu, a ipak bi se filozof spotaknuo na pojmu vremena i zatekao u zabuni. Wittgenstein citira poznato mjesto iz Augustinovih Confessiones:

394

»Jer što je vrijeme? Tko bi to mogao lako i kratko objasniti? Tko bi to mogao, rijecima prikazati, i samo misaono dokuciti? A ipak: što nam je u našem govoru bliže i poznatije od pojma vremena? Mi razumijemo svaki put što se pod tim misli kad o njemu govorimo, i razumijemo takoder kad cujemo drugoga o tome govoriti. Što je dakle vrijeme? Dok me nitko ne pita, znam to; kad nekomu na njegovo pitanje želim objasniti, ne znam.« Augustin nije samo pao u filozofsku zapanjenost, nego je naslutio i karakteristicne okolnosti. Kad nekoga pozivamo na rucak u 12 sati ili kažemo da nam vrijeme brže prolazi u igri s prijateljem nego u samici, tad nam je tu vrijeme potpuno jasno. Nejasnoca, nedostatak ili pogreška nije u svakodnevnom govoru, kaže Wittgenstein, naš je govor u redu, tek je filozof zaveden. Bio je zaveden ponajprije težnjom za opcenitošcu, da stanoviti nacin govora upotrebi i ondje gdje nema smisla. Ako i na kraju Traktata stoji da samo iskazi prirodne znanosti imaju smisla, ipak bi malo tko od prirodoslovaca prihvatio Wittgensteinovo tumacenje znanosti. U znanstvenom se istraživanju otkrivaju zakoni koji se izražavaju takvim rijecima kao što su svi i uvijek, npr.: sva tijela padaju uvijek s jednakim ubrzanjem na zemlju. Zakon vrijedi za sve predmete, u sva vremena, u zrakopraznoj posudi. Zakon se može ilustrirati na nekoliko primjera, može se verificirati u nekoliko eksperimenta, ali nipošto ne moramo navesti sve slucajeve da bi nam zakon bio jasan ili istinit. Ocito je mladom Wittgensteinu lebdio pred ocima konacan broj predmeta, medutim zakoni impliciraju beskrajni proces, i stoga su infinitezimalne metode matematike bile tako uspješne. Pobijajuci tradicionalnu metafiziku, vec je Ernest Mach (Beitrage zur Analyse der Empfindungen, 1886) rekao da je jedna cinjenica isto tako dobra cinjenica kao i neka druga, i samo je stvar ekonomicnosti našeg mišljenja kako mi te cinjenice rasporedimo u komplekse. Dakako, cinjenice su za Macha bili osjeti. Stari Wittgenstein biva dosljednijim pozitivistom time što napušta strogu logiku govora. Jer takva bi logika implicirala tradicionalni materijalizam s teorijom preslikavanja ili apriorni idealizam Platona. Sa zakonima ide i jasno odredenje temeljnih pojmova. Nisu li masa, energija, impuls, elektricni naboj, spin oštro odredeni? Iz Newtonova aksioma da su sile akcije i reakcije (umnošci mase i ubrzanja) jednake za dva tijela u uzajamnom djelovanju: m1 a 1 = m 2 a 2 mogu se odmah mjerenjem akceleracije izracunati omjeri masa. Iz osnovnog zakona elektriciteta da je sila jednaka umnošku elektricnog naboja i polja mogu se proracunati omjeri naboja u danom elektricnom polju. Ipak, primijetit ce tvrdokorni filozof, mjerenje proporcija nije istovjetno s odredenjem pojma. Fizicari su to mogli tisucu puta mjeriti, a da su nam ostali energija ili materija. Sva takva pitanja bi Wittgenstein proglasio praznim ili besmislenim, no ostaje tu ipak nerazjašnjeno zašto neki pojmovi igraju tako dominantnu ulogu. Po njegovu uvjerenju ne postavlja nam znanstveno istraživanje nikakvih filozofskih problema. Nelagoda ili zacudenje filozofa – ova prvobitna sokratska situacija – dolazi od obicnog govora kad se pocinje neumjesno primjenjivati. Zabluda je bila njegova Traktata da je povjerovao da se rijecima može dati precizno znacenje. Medutim, kao što se vidi iz »Oxford Dictionary-ja«, svaka rijec, cak i vlastito ime može imati razlicita znacenja. U svakidašnjem govoru ne nastaju time nikakve nejasnoce jer su te rijeci izrecene u stanovitim situacijama i nešto odredeno znace. Cak citava recenica može imati dva razlicita, ali sasvim odredena znacenja u dvjema prilikama, npr.: »Mate je otkrio kip kneza«. Ako je Mate arheolog koji traga za spomenicima starih kneževa, shvatit cemo to kao arheološko otkrice; ako je pak Mate državnik koji dolazi na neku proslavu, tad ce to

395

otkrice kipa znaciti cin ceremonije, dakle nešto posve drugo od znanstvenog pronalaska. U prethodnim skicama svojih Filozofskih istraživanja zapisao je Wittgenstein: »Najviše teškoca u filozofiji nastaju time da se damo namamiti da opišemo upotrebu važnih 'prigodnih radnika' medu rijecima tako kao da bi bile rijeci s pravilnim funkcijama.« U najviše slucajeva vidi se znacenje rijeci iz njegove upotrebe u govoru. Medutim, filozof biva sklon da stanovitim rijecima prida stanovitu sliku pa ih tako naposljetku shvati samostalnim bicima koja uzajamno stupaju u sasvim odredene veze. Takva je bila i tvrdnja Traktata: 5.63 Svi iskazi našeg dnevnog govora su stvarno, takvi kakvi su, logicki potpuno uredeni. Ono najjednostavnije što tu želimo navesti nije parabola istine, nego je puna istina sama. Kako dolazi on do toga da zbaci tako evidentnu razliku izmedu govora i mišljenja? Ponajprije, pita se on, kako dolazimo do te razlike. Razlog tome leži, po njegovom sudu, u našem govoru. Promatrajmo takve izreke kao: On misli što i govori. On ne misli to što govori. On jedno misli, drugo govori, a trece radi. Po Spinozi bismo mogli zamisliti dva razlicita procesa koji usporedo teku, jedan je mišljenje, drugi je fizicki govor, no to je besmislica, kaže Wittgenstein. Tu je samo jedan tijek. Nema nekog posebnog unutarnjeg iskustva ili mentalnog procesa koji bi pratio govor predavaca. Pošto je to konstatirao u tako važnoj zgodi., Wittgenstein to u svojim Filozofskim istraživanjima narocito efektno kaže: »Bog, kad bi se zagledao u naše duše, ne bi tamo mogao ništa vidjeti o cemu govorimo.« Jake argumente za svoju tezu nalazi Wittgenstein u tome kako djeca uce. Ona ne uce posebno govoriti, a posebno misliti. Ucenjem govora biva i njihovo mišljenje razvijeno. Prema tome ne može se iznad govora postaviti neka razina cistog duha. U problemu negacije stvaraju razliciti jezici razlicite pricine. Usporedimo hrvatski s njemackim u odgovoru na tako jednostavno pitanje: ima li on išta u džepu? U potvrdnom slucaju bi odgovor glasio: hrvatski: ima.

njemacki: ima. (es gibt.)

U negativnom bi slucaju odgovor glasio: hrvatski: nema ništa.

njemacki: ima ništa. (es gibt nichts.)

U hrvatskom jeziku dvostruka negacija opet znaci negaciju, no u njemackom ima negativna forma isti oblik kao i afirmativna, prema tome ce nas njemacki jace zavesti da shvatimo ništa kao nešto, tj. kao da jest. To svojstvo njemackog jezika s tendencijom da se od glagola cine imenice jako je pogodovalo stvaranju apstraktnih bica, i nije slucaj da su najteže ontologije izrasle na tom jezicnom tlu. Premda ne želimo osporiti da su besmislene onakve izjave kao Heideggerova ili još konfuznija Sartreova o bitku i nebitku, ipak je sporno ne ide li to proricanje suviše daleko tako da pada u pozitivisticku metafiziku.

396

Naposljetku valja primijetiti i da predodžba svega onoga što jest vec implicira metafizicku pretpostavku da imamo potpun uvidaj u svijet, da možemo sve obuhvatiti i da je to sve s nama samima dana cjelina. Wittgenstein istice razliku u našem govoru izmedu imenica Tomo, stol, hrast i pridjeva visok, crven, lijep. Te imenice odnose se na odredene osobe ili predmete, dok se pridjevima oznacuju svojstva tih osoba ili predmeta. Neki pridjevi mogu imati sve navedene imenice zajednickim, npr.: Tomo je visok. Tomo je lijep.

Hrast je visok. Hrast je lijep.

Stol je visok. Stol je lijep.

Medutim, od pridjeva se mogu napraviti imenice pa naše gornje iskaze možemo drukcije formulirati: Tomo ima visinu. Tomo ima ljepotu.

Hrast ima visinu. Hrast ima ljepotu.

Stol ima visinu. Stol ima ljepotu.

Nesvjesna težnja za izjednacavanjem vodi nas do toga da i imenice stvorene iz pridjeva shvatimo isto onako kao i prve imenice. Tradicionalno se odredenje pojma veže uz neke bitne karakteristike. Za svaku je opeku glavno da je nalik na heksaedar i da je pecena od zemlje, a sporedno je da li je više žuckasta ili više crvenkasta, da li joj je površina glatka ili hrapava, itd. Za skup predmeta obuhvacenih nekim pojmom moglo bi se dakle reci da ima neke bitne oznake, ili bi se moglo cak govoriti o biti tih predmeta. Tako se i postavljaju pitanja što je bit nekog metala, što je bit života, itd. Tu tradicionalnu teoriju biti ili esenciju izvrgava Wittgenstein osobito oštro kritici. Predodžba o biti stvari za njega je stvorena težnjom za izjednacavanjem. Razmotrimo naš primjer s opekom. Je li istina da opeke imaju išta zajednicko? Mogu se opeke naciniti od umjetnih materijala, a takoder i u obliku okruglih plocica. Što dakle ostaje zajednicko? Heidegger bi podlegao kušnji da opeku odredi njenom upotrebom u gradnji. Medutim, opeke se rabe za oplocenje putova ili u posve druge svrhe. No opeka je još vrlo jednostavna stvar. A što cemo naci zajednicko kad razmotrimo složenije stvari? Wittgenstein je osobitu pažnju svratio na razlicite igre. Mladi Wittgenstein bi se zadovoljio pokaznim definicijama rijeci, npr.: da pokažemo djetetu loptu i izustimo pri tom “lopta”. Izmedu rijeci lopta i predmeta lopta postavio bi takav kažiprst jasnu vezu. Medutim stariji Wittgenstein više ne vjeruje u tako jednostavnu vezu izmedu imena i predmeta, kako je to postavio Tractatus logicophilosophicus. Kad pokažemo djetetu neku konkretnu loptu pa izustimo “lopta”, moglo bi dijete obratiti pažnju na boju (crveno) ili materijal (gumu) pa isto tako nazvati i crvenu ružu. Možemo stotinu puta uprti prstom u loptu i povikati “lopta”, a da ne bismo time djetetu nikakvo vece znacenje predali. Tek kad se ono samo poigra loptom, i ne samo jednom, pa nam na poziv »donesi loptu« i donese loptu, sigurni smo da dijete shvaca znacenje te rijeci. Pokazne definicije nisu, dakle, dovoljne; jedna se rijec mora u više razlicitih upotreba pojaviti da bi se iskristalizirala s više-manje samostalnim znacenjem. Kad ucimo dijete govoriti, ucimo ga istodobno nekim postupcima, a ucimo ga i misliti. Ucenje mišljenju dolazi simultano s ucenjem govoru i ponašanju i ne može se od toga odvojiti. No, to je baš i htio tradicionalni idealizam kad je naš govor definirao kao izrecene misli, ili iskaz kao izrecenu ili napisanu misao. S tog bi gledišta bilo blisko prihvatiti da se rijecima imenuju pojmovi. Wittgensteinova je kritika ukazala na to da se pojmovi ne smiju shvatiti samostalnim, idealnim bicima i da se u takvim filozofijama radilo o nedopuštenom prijenosu ili poopcenju nekih nacina govora. No, ako je i bio u tome

397

u pravu, njegov je kriticizam išao mnogo dalje. On je porekao i same duševne cine ili procese, dakako, ne u trivijalnom smislu, nego otprilike onako, kako je i mladi Ludwig poricao opstojnost osobe ili “ega”, cime se, usprkos svih opreka, krug jednog filozofskog velikana zatvara. Znacenje tog poricanja treba da se potanje razmotri, jer u tome, kao i u poricanju opcenitosti, razici cemo se s »Filozofskim istraživanjima«.

18.6. Bijeg u lingvisticke dubine460 Od Leibniza je filozofima bio san logicki jezik koji bi im dao vid egzaktnosti kao matematicarima. Još nešto zavidjeli su filozofi egzaktnim znanostima: njihov nepristran položaj u svjetskim razmiricama. Vlade se mijenjaju, ideologije prolaze, ali profesori matematike i fizike ostaju. Ne bi li bilo b lijepo, veli Ryle, da i u filozofskim kolokvijima nestanu partije? Prirodoslovci priznaju iste kriterije kojima podnose svoje hipoteze. Isto je tako i Becki krug oko Neuratha, Franka, Schlicka i Carnapa postavio princip verifikacije, koji otkriva smisao i besmisao, istinu ili laž, a otada, kako kaže profesor Ayer, ništa više ne opravdava egzistenciju suprotnih filozofskih škola. Novi pozitivisticki pravac bio je nepomirljivo antimetafizicki. Ako je danas racionalni idealizam mrtav u engleskoj filozofiji, nije to ipak njegova zasluga. Metafizika je vec bila u agoniji kad su se Russell i Moore pojavili, a Bradleyeva retorika više je nalicila na opijelo Hegelu nego na uskrsnuce. Pad je uzrokovao nagli zamah prirodnih znanosti na pocetku našeg stoljeca i usporedno s time, potpuna jalovost filozofskih spekulacija. Pred tim novim razvitkom jedan dio filozofa sklanja se pod okrilje religije, a drugi pak prilazi egzaktnim znanostima da pronade “cudo” u njihovim metodama istraživanja. Ako je taj preokret i bio revolucionaran za njemacko kulturno podrucje, na Otoku je znacio povratak u tradicionalna korita. Od Lockea do Humea nosila je engleska filozofija empiristicko obilježje. Bilo bi netocno pomisliti da je to bila empiricka grana koja je rasla primjerice poput botanike. U mnogom pogledu zavarava i taj njen naziv. Kad su Locke i Hume zapoceli svoje analize u oštroj opoziciji prema racionalnim metafizikama, ni jedan ni drugi ne preuzimaju eksperimentalno i matematicko istraživanje. Njihova razmatranja o percepcijama bila su više subjektivna introspekcija nego ono iskustvo koje je pokretalo fiziku njihovog doba. Zato i ta filozofija nije ucinila daljnji napredak i pomalo je tinjala, dok je potkraj prošlog stoljeca nisu potisnuli novi pravci njemackog idealizma. U englesku filozofiju ušao je Hegel na krajnja idealisticka vrata i bila je to više pljeva velikih rijeci nego prava zrna koja bi iznikla iz rasprava engleskih pisaca. Ne samo da dijalektika nije dobila ništa više svjetla; ona je poslužila da se srubi svaka spoznaja. Ako je svijet i jedna cjelina, nužno je ipak da istražujemo u njemu pojedine stvari, pri cemu naravno ne smijemo izgubiti iz vida realnost naših istina. No to je upravo ono do Bradley ne želi. Pošto je uvidio da je svaka stvar o kojoj tvrdimo da je realna u sebi protuslovna, on je proglašava pukim pricinom. Realnost je apsolutni duh, cjelina u kojoj prestaju sve razlike i gole veze; ona je samo jedno. Takav je monizam izgubio kontakt sa svim istraživanjima, ali je ponio atmosferu na prijelazu u novo stoljece visokom retorikom. 460 Tekst “Bijeg u lingvisticke dubine” je tekst Akademika Ivana Supeka iz njegove knjige »Filozofija znanost i humanizam« izdanje Školska knjiga Zagreb, 1995.

398

Zamislite da ste slucajno upali u neku svecanu skupštinu, gdje se dostojanstveni govornici nadmecu zvonkim frazama “apsolutnog”, “cjeline”, “bitka”, “duha”, “savršenstva”. Vaš se um brka u tim maglama i vi, ako imate dovoljno drskosti, povuci cete govornika za rukav pa zapitati, molim vas, što te rijeci znace? Taj slucajni izletnik u metafizicku svecanost bio je G.E. Moore koga, kako sam kaže, ništa nije vuklo filozofiji: »Ne smatram da bi mi svijet ili znanost ikada sugerirali i koji filozofski problem. Što me navelo na te probleme, bile su stvari koje su drugi filozofi rekli o svijetu i znanosti.« U onoj visoko retoricinoj atmosferi pojava Mooreova zdravog razbora djelovala je kao hladni tuš. On je bio dovoljno uporan da svuda postavi svoje skepticno pitanje. U tome je oponašao Sokrata, samo što nije imao tako dubokog vlastitog uvjerenja. No tim razornija bila je njegova kritika. Kad je McTaggart jednom prilikom izrazio svoje gledište da je vrijeme nerealno, Moore je poceo ovako argumentirati: Ako je vrijeme nerealno, ne moramo li poreci da smo imali zajutrak prije rucka? A na isti se nacin Moore suprotstavlja i Bradleyu: Ako je realnost spiritualna, ne slijedi ili odatle da su nam stolci i stolovi slicniji nego što mislimo? Ova skepsa izvire iz zdrave, svakidašnje pameti, nesmucene filozofskim školama. Moore se cudi da se izjave filozofa toliko protive onome što smatramo u našem svakidašnjem životu neospornim, ali on ih ne nastoji historijski objasniti. Prva je njegova namjera da traži smisao filozofskih izjava i ukaže na ocitu suprotnost prema obicnom razboru. Cim je to postigao, on je zadovoljan. Neka filozofi samo objasne zašto tvrde tako cudne stvari461. Mooreov istup u engleskoj filozofiji znaci povratak na zdravi razum. Godine 1925. Moore je objavio svoju raspravu Defence of common sense u kojoj navodi listu istina u koje bi bilo besmisleno posumnjati. Te su istine: on ima tijelo, rodio se prije odredenog broja godina, živio je otada na površini Zemlje, koja je postojala vec dugo, i na kojoj su živjeli mnogi drugi ljudi. »Ja znam sigurno«, kaže Moore »da je to istina.« Smisao tih izjava nije nimalo mutan. Pa ipak, mnogo je filozofa postavilo tvrdnje koje su nespojive s tim istinama. U njihovim izvodima mora biti neka pogreška koja ih vodi u besmislicu. Ta zabluda leži prije svega u pogrešnoj upotrebi rijeci. Moore nije bio jedini koji je obratio pažnju stranputicama jezika. Tom se analizom pozabavio i Bertrand Russell nakon što je s Whiteheadom pokušao logicki utemeljiti matematicki sustav462. Kao Moore, i Russell je bio vrlo sumnjicav prema metafizickim sistemima; njegovo je polazno stajalište da filozofija treba da bude isto onako egzaktna kao što su to matematika i prirodne znanosti. »Zadaca je filozofije«, piše on 1919, »da pruži racun o svijetu znanosti i svakidašnjice«. Da postigne tu svrhu, filozofija mora upotrijebiti stroge logicke metode. U geometriji polazimo od aksioma, ciji nam je smisao neposredan, pa konstruktivnim zakljucivanjem nalazimo nova svojstva prostornih tijela. Isto tako, veli Russell, »i poenta je filozofije da pocne necim tako jednostavnim da se ne cini vrijednim ustvrditi, a završi necim tako paradoksnim da to nitko nece povjerovati«. Što je ovo jednostavno, odakle treba poceti? Prema Russellu, to su cinjenice o stvarima. »Stvari u svijetu imaju razlicita svojstva i stoje medusobno u razlicitim odnosima. Da imaju ta svojstva i odnose, to su cinjenice.« Cinjenica je: Stol je drven. I jedna i druga rijec, 461G.E. Moore, “The Refutation of Idealism”, u sabranim Philosophical Studies, London, 1922. 462 A.N. Whitehead i B. Russell, Principia Mathematica, Oxford, 1908

399

iako gramaticki razlicite, odmah su nam jasne, pa i njihova veza znaci nešto jasno odredeno. Takve propozicije Russell zove “atomskim”. One su grada od koje možemo sagraditi složene izjave. Najjednostavnije je da dvije ili više atomskih tvrdnja spojimo s pomocu veznika u jednu složenu propoziciju, “molekularnu”, kako je Wittgenstein i Russell krste. Tako npr. možemo spojiti »Petar je u Zagrebu« i »Petar je u Splitu« u jednu recenicu »Petar je u Zagrebu ili Petar je u Splitu.« Funkcija je tog veznika ili da, ako je prva atomska propozicija netocna, tada je druga tocna. Analogno možemo definirati i funkcije drugih rijeci kojima spajamo jednostavne tvrdnje, a istina konacne molekularne propozicije zavisi od toga da li su atomske tocne ili pogrešne. Polazno je Russellovo stajalište da naš jezik ima jednostavnu logicku strukturu kakvu su on i Whitehead analizirali u matematickom sistemu. Operacija je te logike ocita. Ponajprije su dani “atomi” koji su ili istiniti ili pogrešni, a od tih atoma grade se utvrdenim pravilima složene izjave koje po Russellovu mišljenju mogu biti takva iznenadenja kao što su to otkrica fizike. Jesu li obje te pretpostavke ispunjene? Sigurno je da ima izjava koje nam se cine neposredno istinitim. Tako svatko zna što znaci: »Ruža je crvena«, premda bi se i tu mogao istaci prigovor da mi to shvacamo pošto smo vec cešce bili u cvjetnjaku i naucili razlikovati boje. Medutim, vecina propozicija nije takva da bi im smisao bio jasan izvan odnosa s drugim stvarima. Vratimo se na prvotni primjer: Stol je drven. Što to znaci “od drva”, rasvjetljuje se tek tada kad upoznajemo i druge materijale od kojih stol može biti nacinjen, npr. metale. Isto tako, i sama rijec “stol” nije cesto potpuno jasna jer ima stolova vrlo razlicitog oblika i upotrebe. Obicno propozicije dobivaju svoj smisao tek u citavom kontekstu u kom dolaze kao grada. Russell bi na to mogao odvratiti: kako možemo shvatiti cjelinu ako su nam dijelovi nejasni?463 Refundator matematike B. Russell pokušao je zakljucivanje svesti na sintaksu konstrukciju iz pocetnih izjava koje su neosporne istine ili se mogu iskustvom provjeriti. Mišljenje bi po tome uglavnom bilo gradenje iz poznatoga po stanovitim pravilima. Naš znanac s Tenerife, cimpanza, demantira Russella (što mu jednom primijetih, na njegovo negodovanje). Dok bi za lorda zakljucak na kraju konstruiranja bio nešto neocekivano i sasvim novo, cimpanza je postigao trivijalan cilj (hranu izvan kaveza) izmislivši sastavljanje palica. Pri tome se takoder vidi i važnost prostornih odnosa ili “slike” u glavi. Ako je i u mišljenju usadena neka svrha, ono je isti tako cvrsto uraslo u neke slike. Russellova pojava u engleskoj filozofiji išla je usporedno s nastupom Beckog kruga (Schlick, Neurath, Carnap, Mieses i dr.) i koliko je on utjecao na razvitak logickog pozitivizma, toliko je i sam bio pod tim uplivom. Zajednicka im je težnja da filozofiju približe egzaktnom zakljucivanju matematike i fizike, a izvor suprotnih metafizickih sistema vide ponajprije u nedovoljnoj odredenosti jezika. Becki krug stoga postavlja pred sebe zadacu da svagdašnji govor zamijeni kompozicijom simbola koji stoje na mjesto konkretnih rijeci. Ta se kompozicija osniva na jednostavnim logickim pravilima prema kojima se mogu graditi recenice i transformirati jedne u druge. Po Carnapovu mišljenju, jezici imaju jednostavnu logicku strukturu, a što ih medu sobom razlikuje, to je nacionalni rjecnik. 463 Escape of Philosophy into Linguistic Depth izašlo je u Švicarskom casopisu Dialectica, Vol. 14. 1960. Ako je i urednik Conseth stavio primjedbu da se to odnosi na ranije Russellovo stajalište, nije to lorda umirilo.

400

Na celo istraživanja istine postavlja logicki pozitivizam princip verifikacije. Taj princip istice empirijsko stajalište, a odbacuje svaku metafizicku spoznaju kao besmislicu. Po principu verifikacije neka izjava ima samo onda smisla ako se može verificirati; ili drukcije receno, znacenje neke izjave dano je u nacinu kako se ona može verificirati.464 Kao posljednja instanca služe tu, dakako, cutilna opažanja. Buduci da se tvrdnje metafizike ne mogu na taj nacin ispitati, logicki ih pozitivizam smatra besmislenim. Uvidjevši da je princip verifikacije suviše tvrdo izrecen, neopozitivisti i logicki empiristi poceli su govoriti o empirijskoj konfirmaciji. Opažani iskazi bivaju postavljeni u vezu sa stanovitim iskustvima ili opažanjima. Pored empirijskih spoznaja izricemo i takve propozicije ciju valjanost ne moramo podvrci kriteriju iskustva. Matematicki zakljucci su istine nezavisne od principa verifikacije. Što znace apriorne tvrdnje? Logicki je pozitivizam konzekventno držao da su to tautologije. Geometrija polazi od sistema aksioma. Od tih temeljnih propozicija mogu se izvesti druge, koje u bitnom ne sadrže ništa novo prema pocetnim aksiomima. Isto to vrijedi za sve logicko zakljucivanje. Kad kažemo da je neka izjava a priori istinita, to znaci da je tautologija, tj. da se može transformirati na naše polazne aksiome. Ako nam tautologije i mogu korisno poslužiti pri bistrenju teksta, one nam ipak ne pružaju nikakve nove cinjenice. Kako H. Hahn kaže, sveznajuci duh ne treba ni logike ni matematike. Prema tome, zanimanje s tim oblastima istraživanja bilo bi uzrokovano ogranicenošcu ljudskog uma koji se raduje da nešto otkriva što je vec sadržano u premisama. Na prvi pogled cini se da se principu verifikacije, kao ni tautološkom karakteru logike i matematike, ne može ništa prigovoriti. Ipak, kad se oba ta gledišta dosljedno provedu, upada se u teškoce, pa na kraju i u agnosticizam. Pocnimo s onim što djeluje cvršce, s matematickim i logickim zakljucivanjem, a na kraju se vratimo na princip verifikacije. Neosporno je da su u svakoj matematickoj spoznaji sadržani kao elementi pocetni aksiomi. No je li time iscrpljeno znacenje novog zakljucka? Od pocetnih elemenata mogli bismo doci do bezbroja konstrukcija; ipak odabiremo samo neke putove; one kojima stižemo do nekih važnih istina. Nacelo tautologije ne opravdava naš izbor. Mora, dakle, još nešto biti što nas vodi u zakljucivanju. Neka namjera ili slika povezuje naše izjave u jednu cjelinu. Promatrajmo gradu za neku kucu! To su cigle i drvene grede. Kad se kuca podigne, u njoj nema ništa drugo osim gradevnih elemenata. Pa ipak, je li kuca istovjetna s nesuvislom gradom? Ocito da nije. Pocetnim elementima prišao je stvaralacki proces koji je iznio nešto novo. To je mutno, primijetit ce netko. Taj stvaralacki moment ne može se tako odrediti kao što su jasno odredeni aksiomi. Doista, to cini specificne crte pojedinih istraživackih pothvata. U geometriji taj je kreativni moment pretežno ležao u konstruktivnosti koja je tisucljecima bila inspirirana arhitekturom i gibanjem. I u fizici rijetko se kada poduzeo neki eksperiment, a da pri tom istraživac nije imao, ako i mutnu, misao vodilju. Niz opažanja i zakljucaka tu je povezano u jedinstven prilaz prirodi. Rastaviti tu cjelinu na nezavisne empirike i logicke elemente, svršilo bi u gubitku smisla. Ta kritika formalne logike cini se mogucim ishodištem dijalektike. Zacijelo, ne dijalektike, kako je to shvacao Hegel, gdje se jednoj tezi suprotstavlja njezina negacija. Takvo 464 O. Neurath & R. Carnap, Erkenntnis III, 1932/33. i R. Carnap, Testability and Meaning, Philosophy of Science, 3, 1936.

401

shvacanje dijalektike, ograniceno na cistu sferu misli, preusko je i ne može osvijetliti “tajnu” istraživackog postupka. Idealisticki monizam ostavlja misao u zatvorenom krugu; cak ako se ta misao krece preko svoje negacije. Stvaralaštvo nastupa samo tamo gdje je slijed “otvoren”. U istraživanju, koje je upravljeno prema objektu, krije se uvijek više nego što je to obuhvaceno teorijom. Prirodni zakon izražava naš zahvat u odredenoj strukturi. Razlicite strukture povezane su evolucijom koja se ne može jednostavno rastaviti na objektivni i subjektivni element; tom jedinstvu može pripasti naziv dijalektike. Preokrecuci Hegelov idealizam, Engels je pokušao dijalektiku ukorijeniti u cistom objektu, u suprotnosti s Marxovim Tezama o Feuerbachu. Medutim, uz najbolju volju nije bilo moguce uvidjeti kako bi takvi modeli “oživjeli”, a dijalekticki skokovi ostali su u toj izvrnutoj shemi jalovi. Dijalektika bi mogla poci od temeljnog jedinstva covjeka i svijeta, misli i prirode; jedinstva našeg stvaralaštva koje se može rastaviti na relativno valjane suprotnosti, kao subjekt i objekt, duh i materija, misao i cinjenica, teorija i praksa. (Suprotnost tu ne znaci negaciju nego suprotstavljenost; obicna logicka negacija odnosi se samo na istovrsnost.) Protiv Hegelove formalne dijalektike može se navesti argument da se nijedan fizicar nije dosad njome poslužio u pronalaženju novih istina. A ipak, fizika vec preko dva tisucljeca ne radi ništa drugo nego istražuje svijet oko nas. U tom vrlo uspješnom istraživanju fizika je razvila nove metode, i eksperiment i matematicki izraz, i nije na filozofiji da “pouci” fizicare nego da osvijetli to znanje u cjelini ljudske egzistencije, osobito s obzirom na ljudsku buducnost. Ako se neopozitivizam i posvetio tom osvjetljavanju, promašio je ne vidjevši transcendentnost fizike. Kako se god cinio evidentan, princip verifikacije sadrži posebno gledanje na “iskustvo”. Kao i u Humea, i tu se svijet javlja u nizu osjeta. Pozitivisti drže da se pojedini iskazi moraju svesti na pojedine osjetne sadržaje; ili kako to istice profesor Ayer, neka izjava ima smisao ako se neko cutilno iskustvo odnosi na odredenje njezine valjanosti. Doduše, Ayer priznaje da je to odnosi se neugodno neodredeno, ali on ipak pri tom ustraje. Medutim, tu se krije ona ista zabluda kao i u Russellovu “atomizmu” gdje bi pojedine propozicije izražavale elementarne cinjenice. Uistinu je empirijska verifikacija, u fizici, koju neopozitivisti uzimaju za uzor, mnogo složenija. Prije svega, istraživanja se tu služi makroskopskim aparatima konstruiranim prema odrednim zakonima. U ishodu mjerenja sadržana je pretpostavka o interakciji instrumenta s opažanom pojavom. Kad se na baždarenoj skali nešto procita, to je, doduše, neki vidni osjet, ali to samo po sebi ne znaci mnogo. Smisao eksperimenta ne može se, prema tome, naci u nekim partikularnim osjetilima nego u cjelini prethodnih teorija i postavljene aparature. Situacija nije bitno razlicita ni u svakidašnjem životu. Cesto se o necemu uvjerimo jednako kada otvorimo oci. No to su obicno bezazlene izjave koje nam ne služe za logicke zgrade, a njihova jednostavnost cesto je prividna. Kad neki Bušman i Europejac gledaju Rafaelovu Madonu, njihova su “opažanja” vrlo razlicita ako je i fiziologija njihova oka jednaka. Što vidi ptica kad ude u našu sobu? Sigurno nikakva fakta, adekvatna našim iskazima. Naša je zamjedba kompliciranija nego što drže Russell i neopozitivisti. Kao i ostali clanovi iste škole, profesor Ayer smatra da je riješio sve one filozofske probleme o koje se preko dva tisucljeca spoticala ljudska spoznaja. Da ga obranimo odmah od prijekora pretencioznosti (iako je njegova knjiga Jezik, istina i logika pisana u vrlo

402

samosvjesnom stilu), objasnit cemo da je njegovo rješenje u eliminaciji tih problema. Bez sumnje, mnogi su sukobi u prošlosti, a i danas, uzrokovani zagonetkama i paradoksima našeg jezika, odakle cesto poniru besmislena pitanja, kao da li postoji “ništa”. Medutim, pozitivizam želi i osnovno filozofsko proturjecje svesti na mlacenje prazne slame. Da vidimo na koji se nacin Ayer oslobada iz konflikta subjektivne svijesti i realnog svijeta oko nje; Na samom pocetku moram objasniti da ne prihvacamo realisticku analizu naših osjeta u terminima subjekata, akta i objekta. Jer, niti egzistencija supstancije, koja bi po pretpostavci izvršila osjetni akt, niti egzistencija samog akta kao razlicitog od osjetnog sadržaja (prema kojemu je po pretpostavci upravljen), ne može se nimalo verificirati. Mi doista ne poricemo da se može govoriti da je neki partikularni subjekt imao neki osjetni sadržaj, ali vidjet cemo da se ova relacija mora analizirati u terminima uzajamnih veza osjetnih sadržaja, a ne u pojmovima supstancijalnog ega i njegova misterioznog akta. Prema tome, mi ne definiramo osjetni sadržaj kao objekt vec kao dio osjetnog iskustva. A odatle izlazi da egzistencija jednog osjetnog sadržaja uvijek ukljucuju egzistenciju osjetnog iskustva... Odgovor na pitanje dali su osjetni sadržaji psihicki ili fizicki glasi: nisu jedno ni drugo, ili radije, distinkcija izmedu duhovnog i tjelesnog ne primjenjuje se na osjetne sadržaje To se primjenjuje jedino na objekte koji su njihove logicke konstrukcije. Tom koncepcijom (koja nije u bitnome razlicita od Machove) drži Ayer da je riješio staro protuslovlje duha i materije. Jedno i drugo logicke su konstrukcije. Razlike izmedu njih su razlike izmedu logickih konstrukcija. Posljednji elementi koji se ne mogu dalje svesti, osjetni su sadržaji. No, što je onda taj misticni ego koji cita ove retke i kritizira pisca? Dosljedno Ayer zakljucuje, to je takoder logicka konstrukcija. »Kad se pitamo što je priroda ‘samog sebe’, pitamo se kakva mora biti relacija izmedu osjetnih sadržaja da pripadaju osjetnoj historiji istog ‘sebe’. A odgovor je na ovo pitanje da moraju sadržati osjetne sadržaje koji su elementi istog tijela.« Time Ayer odreduje zagonetku ega, koju je Hume uzalud pokušao riješiti u okviru svoje filozofije. I Hume zabacuje supstancijalan ego, s razlogom da se takvo bice ne može opaziti. »Kad god se udubem u se«, kaže Hume, »nikada se nisam uhvatio, sada ili u prošlosti, bez neke percepcije, a odatle slijedi da ‘ja’ nisam ništa drugo nego snop ili zbirka razlicitih percepcija«. Tom shvacanju nedostaju karakteristicne razlike prema drugim snopovima ili zbirkama percepcija, a Ayer to nalazi u popratnim osjetima koji su elementi istog tijela. Osobni identitet sveden je time na tjelesnu oznaku, što je cesto u praksi dovoljno, narocito za policiju. Ova analiza izlazi na isto, što je Ryle otkrio 1949. u svojoj knjizi The Concept of Mind. Svoju kritiku tradicionalnog shvacanja duha i tijela Ryle zapocinje vrlo uspjelom slikom “sablasti u mašini”, ali njegovi daljnji izvodi nisu tako jasni. Poput Wittgensteina, ciji je upliv vrlo jak, on smatra da osnovne teškoce izlaze iz pogrešne upotrebe našeg jezika. Navikli smo da neke pojmove primijenimo tamo gdje im nije mjesto, a to stvara bezbrojna proturjecja. Oficijelna teorija, kako je Ryle zove, polazi od osnovne razlike izmedu duha i tijela, izmedu fizickih i psihickih stvari, stanja i procesa, izmedu “vanjskog” svijeta, pristupacna svim opažacima, i “unutarnjeg” života, koji svatko nosi za sebe. Dvije su teškoce ukljucene u toj slici duha, koji je za svakoga od nas vlastito mjesto, i tijela koje

403

je javno izloženo u fizickom prostoru. Prvo, ako svatko i zna što leži u njegovoj svijesti, unutarnji život drugoga mu je zatvoren; zatim, izjave o duhu logicki su nezavisne od izjave o tijelu. Time padamo u nerazmrsivu zagonetku. Jedino što opažamo su tijela drugih, ali nam njihov duh ostaje nepristupacan. Ryle kaže, »apsolutna samoca je u toj slici neizbježna sudbina duše«. Ako je Ryle i zaoštrio problem, izlaz što ga nudi vodi u zatvoren krug. Tako bi sve što govorimo o duhu, u neku ruku pogadalo tijelo ili tjelesno ponašanje. Kad kažemo na primjer da je Petar Zrinski hrabar, tad nam je na umu niz djela koja je pocinio. Izjava o osobini duha svedena je time na ponašanje koje je vidljivo okolini. Kao u Ayera, i tu je osobni identitet uklopljen u organske elemente gdje tijelo, dakako, ostaje pozitivisticki interpretirano. Uopce je logicki pozitivizam naginjao da održi samo fizicku stvarnost, a u tu stvarnost podvrgava reviziji prema svojem polaznom stajalištu da se sve u posljednjoj instanciji ima izraziti opažanjima. Po Ayerovoj definiciji tijelo i ne znaci ništa drugo nego slicnost i kontinuiranost osjetnih sadržaja. Vec je Berkeley sugerirao svojim sljedbenicima (ako to i sam nije mislio) da stvari nisu ništa drugo nego skupovi osjetnih kvaliteta; proturjecno je tvrditi da neka osjetna kvaliteta postoji i onda kad nije opažana. Odatle je dosljedno izrazilo da je protuslovno mnijenje kako stvari postoje izvan naše percepcije što je upravo jedna od onih cudnih i apsurdnih tvrdnja koje je Moore naveo. Obican Mooreov razbor razlikuje izmedu objekta i akta svijesti koji je upravljen prema objektu; no tu razliku ne prihvaca ni A.Y. Ayer. »Jer, ti akti opažanja, koje je po sudu realista Berkeley ignorirao, cine mi se potpuno nepristupacni bilo kojem opažanju. I ja smatram da su oni koji u njih vjeruju bili zavedeni gramatickom cinjenicom da recenice koje upotrebljavaju pri opisu svojih osjeta sadrže tranzitivne glagole, isto kao što su i oni koji vjeruju da je ego dan u osjetu zavedeni cinjenicom da recenice koje ljudi upotrebljavaju pri opisu svojih opažanja sadrže gramaticki subjekt.« Dakle, recenica kao: »Ja vidim knjigu«, dvostruko nas zavodi, tako da vjerujemo u nezavisnu egzistenciju i subjekta (“ja”) i objekta (“knjiga”). Ayer uvida da »ako bi materijalna stvar bila doista samo suma svojih osjetnih kvaliteta – što znaci agregat osjetnih sadržaja, ili upravo cjelina sastavljena od osjetnih sadržaja — tad bi slijedilo iz definicije materijalne stvari i osjetnog sadržaja da nijedna stvar ne bi mogla postojati ako se ne zapaža«, i zato se on pokušava izvuci iz Berkeleyjeva solipsizma vrlo mutnim Carnapovim shvacanjem da je materijalna stvar logicka konstrukcija. Pozitivisticka analiza nije nas uvjerila da bi rašclanjivanje najjednostavnijih recenica stvaralo fantome. U mnogo slucajeva to se doista zbilo, i korisno je što smo oslobodeni pseudoproblema. Ali zakljucci logickog pozitivizma idu mnogo dalje. Ako stvari svedemo na apstraktne percepcije, nema razloga da se sutra probudimo pred njima kakve su bile danas, a isto tako je neobjašnjivo zašto istraživanje otkriva u njima nova i neocekivana svojstva, cak medusobne veze. Obarajuci idealizam, voda antimetafizickog pokreta u novoj engleskoj filozofiji, G.E. Moore, izmislio je ovaj dokaz za egzistenciju vanjskog svijeta: »Ovdje je jedna ruka, a ovdje druga; dakle, bar dvije stvari postoje izvan nas.« Moore tvrdi da je to nepobitni zakljucak. Medutim, teško je osporiti da i pozitivisti znaju da imaju dvije ruke. Oni mogu Mooreu odvratiti: »Istina je da vidimo svoje ruke, da njima pritišcemo, krecemo ih, a i mirišimo ih ponekad. No, o tim dvjema rukama izvan tih vidnih, opipnih i mirisnih osjeta

404

ništa ne možemo reci što bi imalo smisla.« Meni se cini da Mooreovu izvodu nedostaje potpuniji pocetak i završetak. Svojim rukama (ili opcenitije, tijelom) mi pokrecemo druge predmete. Osim što su u odredenom odnosu s nama, predmeti stoje i u uzajamnim odnosima koji su nezavisni od nas. Dvostranost u pojavi vanjskih predmeta, kao i kauzalne relacije medu njima, dopunjuju Mooreov zakljucak. Odlucno je takoder poceti s ljudima, a ne s jednim individuumom. Moguce je da nam se javi senzualna iluzija nekog predmeta. Ali tada se taj predmet ni njegovi ucinci na druge predmete ne mogu poslije naci, što ce i drugi ljudi posvjedociti. Dokaz je potpun ukazivanjem da daljnja istraživanja donose nova, nepredvidena svojstva stvari (ukoliko se to uopce želi “dokazivati”). Ovdje se javlja problem koji se ne da odstraniti lingvistickom analizom. Da postoji “ja”, to nije samo racionalna postavka; i nagoni se u meni javljaju. Dakako, smjesta nastupa teškoca ako nekom strancu nepoznatog govora želim objasniti što je to glad. U takvoj prilici otvorit cu usta i ukazati rukom na kruh. Emocije cesto tumacimo pokretima, a to je i Rylea navelo da duh u posljednjoj instanci svede na tjelesna ponašanja. Ipak je bitno ono što osjecam, razlicito od vanjske manifestacije ili predmeta udovoljenja unutarnje potrebe. Naš je jezik ocito demonstrativnog i faktualnog karaktera. On nije nastao kao monolog jednog usamljenika nego kao organ sporazuma ljudskog društva, prvenstveno u zajednickoj akciji. To porijeklo istaklo je objektivnu i racionalnu stranu, a donekle zanemarilo subjektivnu, cisto nagonsku. Ta disproporcija otpocetka je bila izvor pokušaja da se “ja” objasni mehanickim slikama ili racionalnim konstrukcijama, premda nije izostala ni romanticka pobuna (Schopenhauerov svijet kao volja). Govor je od iskona služio sporazumu izmedu ljudi. Treba godina dok se dijete nauci izraziti. Nemoguce je osobnu svijest odvojiti od tog kolektivnog jezika. Mi govorimo, a i u sebi razmišljamo, kao milijuni ljudi oko nas i prije nas. »Apsolutna samoca duše«, u koju prema Ryleu vodi dualizam tijela i duše, samoobmana je. Elementi su naše svijesti ukorijenjeni u društvenom životu. Od prvih dana uce nas drugi i zapovijedaju nam; iskazuju nam svoje misli i cuvstva; pa kako da nam »duša drugoga« ostane zatvorena pozornica? Logicki pozitivizam obratio je pažnju kontemplativnom aspektu našeg jezika. No cin, i to zajednicki cin, bio je pokretna slika u izgradnji govora, pa zato želje i zapovijedi služe istoj svrsi kao i “atomske” propozicije. Dosljedno, i smisao je recenica sadržan u našim postupcima. Suptilniju analizu od neopozitivista obavio je engleski filozof John L. Austin. Naravno, mi ne izricemo samo tvrdnje, vec takoder zapovijedamo, molimo što, obecavamo, opominjemo ili pitamo. Besmisleno je za takve jezicne upotrebe postaviti kriterij jesu li istinite ili nisu. Isto tako upotreba futura stavlja logicki empirizam pred nerješivu zagonetku. Pojedini iskaz ima razlicito znacenje vec prema prilici u kojoj je izrecen. Kad podnarednik u skupnoj spavaonici rece regrutu »Tvoj je krevet neuredan«, tad to, naravno, nije samo konstatacija nego i opomena i naredba da regrut uredi postelju. Znacajno je da je pomnija lingvisticka analiza unijela opet platonske crte u ljudski govor. Uvjerljivo je Noam Chomsky razlagao nasuprot neopozitivistima da dijete jednostavno nije imalo prilike da iskustvom provjeri sve one iskaze koje ipak razumije i upotrebljava. Prema tome mora tu stanovita dublja struktura biti prirodena, i Chomsky je to tražio pomnim analizama, no cini se, da se taj semanticki problem ipak ne može riješiti povratkom na Platona, vec je tu u igri osobita prilagodljivost jezika i osebujnost ljudske

405

mašte. Bez obzira na te lingvisticke i psihološke probleme ostaje epistemološka situacija: ja sam svjestan toga da mislim dok mi mišljenje drugoga ostaje skriveno u tudoj glavi. Doista, možemo gledati u necije lice, a da i ne slutimo što covjek pred nama misli. Možda snuje da nas ubije; necemo vidjeti njegovu nakanu nego tek nož što se diže na nas. Strašno je to suocene, strašna nedoumica koja nas muci s našim bližnjima, tako da nikad nismo sigurni što je istina a što laž. U toj nelagodi cesto tražimo od drugih odgovore, ali njihove rijeci nisu tihe misli, i naša sumnja ostaje neriješena. Homo duplex — to je najgori stvor izopacene civilizacije i politickog terora. Neosporno, to je drama ljudske opstojnosti; medutim, kakav se problem u toj skritosti drugoga krije? Logicki pozitivizam odgovara: nikakav! Pozitivist je izbjegao tom sukobu žrtvujuci svoje “ja”. Nije li žrtva prevelika? I konacno, nije li to nojevska obrana pred opasnošcu? Ako i priznamo da je tu problem, ne držimo ipak da je tu nužno “objašnjenje”, kako su ga pružali mehanisti 18. stoljeca. Modeli ne misle, ma kako složene bili grade. Ni najtananija fizicko – kemijska istraživanja mozga nece nam otkriti što “on misli”. Zašto? Zato što su fizicka mjerenja vec utemeljena u vanjskom okviru, u centimetru, sekundi i gramu. Zacijelo, nema oštre granice izmedu subjekta i objekta; nema ni dna. Medu one neosporne istine koje je Moore istakao u obrani zdravog razbora ide i to da je svemir postojao davno prije nego su se uopce pojavili ljudi sa svojim osebujnim mislima i osjetilna. Oko te cinjenice šutke zaobilaze i metafizicke i pozitivisticke teorije spoznaje, ukliještene u svoje apstraktne misli ili osjete. Ako je egzistencija ekvivalentna s navracanjem osjetih sadržaja, besmislen je zakljucak o svijetu bez ljudi, kao i po stanku svijeta, a ipak nas geološko, biološko i astronomsko znanje sili na tu beživotnu asimptotu. Naš “ja” je iznikao iz svemira; ta se dualnost ne može odstraniti procišcavanjem jezika. To je problem i fizicko – kemijski, ali i filozofski. Istraživanje fizicko – kemijskih kompleksa dat ce valjan aspekt u životnu evoluciju; medutim, bilo bi suviše tražiti da to na kraju “objasni” i našu svijest. Fizicko – kemijski modeli obuhvacaju one crte koje se pružaju prema objektivnom polu naše djelatnosti, pa prema tome i ne mogu uhvatiti naš ego kako se javlja introspekciji. Ako je tu filozofski problem, on leži u koordinaciji razlicitih aspekata s obzirom na našu vlastitu ulogu u svijetu. Logicki je pozitivizam rastao u vrijeme kad su svi metafizicki sistemi zalazili u pomrcinu. Cinilo se beznadno takmiciti se s fizikom u spoznaji svijeta. Logicki pozitivizam se prema tome i odrice da išta supstancijalno novo kaže. Što još od filozofije ostaje, to je logika znanosti. Posao je filozofa, kako kaže Ayer na kraju citirane knjige, da analizira logicke relacije izmedu hipoteza i definira simbole koji tu ulaze. Dakako, time se i on nužno uklapa u znanost »i nevažno je da li ga po toj aktivnosti zovemo filozofom ili znanstvenikom«. Nedavna nam povijest znanosti pokazuje da su bitne analize izvršili sami fizicari, pa tako i sama filozofija, u pozitivistickom smislu, išcezava s pozornice. Dosljedno je logicki pozitivizam došao do Wittgensteinova stajališta da je filozofija uzrokovana zbrkom u našem jeziku. Posljednja filozofska zadaca bila bi prema tome da »muhu oslobodi iz kutije«. Wittgenstein piše: »Filozofija je borba protiv zacaranja naše inteligencije posredstvom jezika, protiv lažnih pojmova, stvorenih gramatickim iluzijama«. Russell je vjerovao da se može u našem jeziku otkriti jednostavna logicka struktura. Tu vjeru podržao je i Becki krug. Medutim, ako je Wittgenstein i bio Russellov najveci

406

pristaša, njegova posljednja filozofska istraživanja ruše citavu uciteljsku školu. Nitko medu suvremenim filozofima nije ucinio tako radikalan preokret kako negdašnji cambridgeski dak, zabacivši obje Russellove pretpostavke da je glavna funkcija jezika u konstataciji cinjenica, te da jezik ima jednostavnu i cvrstu logicku strukturu. To shvacanje Wittgenstein zove “praznovjerjem”. On i Russell bili su “zacarani” jednom preduhitrenom idejom tako da nisu vidjeli kako je složen, raznolik i protuslovan naš jezik. Logicki atomizam nije bio nešto što se krije ispod zbrkanog ruha, to je bila iluzija. Možda je pretjerano reci da Wittgensteinova analiza znaci opijelo logickom pozitivizmu, ali svakako je potresla suvremenu filozofiju u temeljima. Ako bi istraživanje jezika i odstranilo stare filozofske probleme, ne bi ni iznijelo nove, unatoc Austinovim istancanim distinkcijama; ne bi iznijelo zato što sam jezik, bez zbiljske cjeline, nije dovoljan. Zavukavši se u lingvisticke dubine, logicki je pozitivizam izgubio kontakt sa stvarnom funkcijom jezika, a to objašnjava zašto je bio donekle plodan u matematici, a tako jalov u drugim znanostima. Izgubivši covjekov “ja” u teoriji spoznaje, suvremenije engleska filozofija i prestala biti historijski subjekt. Warnock se tješi da to filozofija nikada nije ni bila. Medutim, premda je Platonov upliv bio neznatan na politicke dogadaje u staroj Ateni, ipak su njegove misli ušle u ideologije koje su tisucljecima kretale ljudski duh. Ucinak je velikih državnika bio jak, ali obicno kratak i raspršen u kaosu dogadaja, dok znanstvena otkrica i filozofski pogledi djeluju orijentirajuci, pa njihov totalan zamah može postati “ruka sudbine”, osobito u današnjoj situaciji gdje je politicka sila na bespucu.

18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza – simbolicka ili matematicka logika Bertrand Russell pošao je od pretpostavke da ima ocitih, empirijskih iskaza koje je nazvao atomima, od kojih se mogu sastaviti drugi iskazi ili molekule, i to logickom tvorbom. Istinitost takvih složenih iskaza razabra se iz istinitosti atoma i tocne logicke uporabe. Taj njegov nazor jako je utjecao na razvoj simbolicke ili matematicke logika Moderna simbolicka logika više pažnje posvecuje na veze izmedu iskaza kojih valjanost mora biti dana iskustvom i u tome jako oponaša matematicare koji, polazeci od aksioma, konstruiraju nove istine. Polazeci od stajališta da se naš jezik može svesti na jednostavnu logicku strukturu, neopozitvisticki krug (osobito Carnap, von Neurath, Schlick, Reichenbach) pokušavao je izgraditi takav univerzalni govor u kojem bi rijeci bile zamijenjene varijablama x, y,…i funkcionalnim predikatima F, G,… kao u matematici, a ostale bi samo ostale logicke konstante kao »svi«, »neki«, »ako«, »ili«, »i«, »ne«, »ako…tad…« koje odreduju valjanost izvoda. Pa Carnap navodi kako se karakterizira odredeni jezik tako što se mora nužno dati njegov rjecnik i sintaksa, tj. rijeci koje dolaze i pravila prema kojima recenice mogu biti izgradene iz tih rijeci i prema kojima takve recenice mogu biti transformirane u druge. Posao je logicara, po njegovom mišljenju, da otkriju sintaksu našeg jezika, a kada je ta odredena, treba da se doda samo rjecnik i dobivamo potpuni govor. Logicki empirizam je od Russella i Wittgensteina polazio od takozvanih elementarnih iskaza koji izražavaju nešto neposredno dano ili jedno opažanje, a ne mogu se rastaviti na još elementarnije iskaze. Iz takvih iskaza grade se dalje logickim operacijama složeniji iskazi.

407

Iz elementarnih iskaza mogu su graditi svi drugi iskazi. Tri logicne tvorbe su osobito važne: negacija, disjunkcija i konjunkcija. Oznacimo li neki iskaz sa p , tad se proturjecni iskaz oznacava sa ? p . p Metla je u kutu. ? p Metla nije u kutu. U obicnom se govoru disjunktivni znak ili rabi u jacem i slabijem znacenju. Kad kažemo da je list suh ili mokar, mislimo da je samo jedno istinito. Naprotiv, kad kažemo »Bjegunac je malen ili okno zatvora je veliko«, može i prvo i drugo biti istinito. U logici se obicno rabi znak ili u tom slabijem znacenju. Disjunkcija dvaju iskaza p i q , uobicajeno se oznacava sa p V q , a kao primjer možemo navesti: p V q

Metla je u kutu ili Šešir je u ormaru.

I konacno se konjunkcija dvaju iskaza oznacuje sa p . q, a kao jednostavan primjer navodimo sastavljanje dvaju iskaza: p?q

Metla je u kutu i Šešir je u ormaru.

Istinitost tako složenih iskaza vidi se odmah iz istinitosti i pogrešnosti prvobitnih ili jednostavnih iskaza. Ako je p istinit iskaz, tad je negacija tog iskaza neistinita. Disjunkcija je istinita ako je jedan od iskaza istinit; a pri konjunkciji moraju oba jednostavna iskaza biti istinita da sastavljena recenica bude istinita. To se može tabelarno prikazati na sljedeci nacin, pri cemu u okomitom redu oznacavam sa I ili L istinitost ili lažnost nekog iskaza ili složenice. negacija p ¬p I L L I

p I I L L

disjunkcija q p? q I I L I I I L L

p I I L L

konjunkcija q p? q I I L L I L L L

U svakidašnjem životu i znanosti važna su zakljucivanja tipa: ako p tad q , što se u logici zove kauzalna implikacija. Kauzalna implikacija ako-tad odredena je tako da je složeni iskaz istinit ako su prvi i drugi iskaz istiniti, ali takoder istinit ako je prvi lažan a drugi lažan ili istinit. Npr. Ako »Kiša pada« , tad »Blato je«. Ako kiša ne pada, tada može biti blato, ali ne mora biti. Kauzalna se implikacija oznacava strelicom: p ? q Kauzalan veza samo je onda neistinita ako prvi iskaz stoji, a drugi ne stoji. Primjer: Ako pada kiša, tad polje je mokro. Implikacija ili druga recenica (polje je mokro) mora samo onda biti istinita ako je prva recenica (pada kiša) istinita; inace (ako kiša ne pada) može biti istinita i lažna. Pokažimo to preko tabele:

408

kauzalna veza p q p? q -----------------------------I I I I L L L I I L L I Vidi se odatle da je implikacija ekvivalentna s disjunkcijom: Ne pada kiša ili polje je mokro. Ova je disjunkcija samo onda laž ako su oba iskaza lažna, tj. kiša pada i polje nije mokro. Simbolicki se ta ekvivalentnost piše : p? q ? ? p ? q Prema tome, tako važna veza, karakteristicna za izražavanje uzroka i posljedice, nije nezavisna i može se logicki svesti na prve definirane forme. S obzirom na vrijednosti istinitosti može se disjunkcija svesti na konjunkciju i negaciju. Ilustrirajmo to na primjeru. Neka je kažnjenik pobjegao iz celije koja ima jedno okno. Inspektor može u toj situaciji objasniti : Kažnjenik je malen ili Okno je veliko. Ovako ce sastavljeni iskaz biti istinit ako je prvi ili drugi iskaz istinit, ili jedan i drugi, dakako. Sastavljeni je iskaz samo onda laž ako su oba suda lažna, tj. kažnjenik nije malen i okno nije veliko. Odatle se odmah vidi da je gornji sastavljeni iskaz ekvivalentan s iskazom: Nije slucaj da ( Kažnjenik nije malen i Okno nije veliko ). Jer, kada bi to bio slucaj, kažnjenik ne bi pobjegao. Ako prvi sud oznacimo s p a drugi s q , onda tu ekvivalentnost možemo pisati u formi: p? q ? ? ? ? p ?? q?. Lako se to može provjeriti s pomocu istinosne tablice. Buduci da smo onako važnu kauzalnu vezu ako . . . tad sveli na disjunkciju, a disjunkciju opet dalje na konjunkciju i negaciju, a to se može proširiti na druge govorne izraze, moglo se zakljuciti da se cijela logika iskaza može svesti na konjunkciju i negaciju kao temeljne logicke operacije. Taj je rezultat bio svakako fascinantan i jako je utjecao na razvoj matematicke logike. No važno je napomenuti da je to postignuto s polazišta da se svaki iskaz karakterizira time da je istinit ili lažan. Kad se govor sastavljen od iskaza analizira prema tablicama istinosnih vrijednosti, tad se doista dolazi do takvog pojednostavljenja. Sporno je, medutim, je li to dovoljan ili pravi kriterij za ekvivalentnost, npr. izmedu kauzalne veze i disjunkcije. I, naposljetku, kad uskliknemo na šetnji po livadi ''Mak je crven'', ne bismo li bili zbunjeni da nas tko upita je li to istina.. I kako bismo to uopce ustanovili? Naši iskazi nešto znace samo u kontekstu ili u situacijama u kojima su izreceni. Prema tome bilo bi i besmisleno pitati za pojedini iskaz je li istinit ili lažan. Pitanje istine postavlja se u složenijem odnosu, kako cemo još kasnije razmatrati. Kao što se vidi, u matematickoj su logici logicki znaci odredeni dvjema vrijednostima (istinito i lažno), a time se ta logika poklapa s Booleovom algebrom. Zacijelo, tako je odredenje logickih znakova samovoljno i ne pruža sve bogatstvo ljudskog govora. Pitanje je da li išta dodajemo kakvom iskazu tvrdeci da je istinit ili lažan. Kad na šetnji uskliknem »taj je cvijet crven«, zacudio bih se da me tko upita jeli to istina. Moj bi usklik mogao biti i samo »oh, crven cvijet« pri cemu bih mislio isto, ali to tad za logicara više ne bi predstavljao smislen iskaz. Karakteriziranje iskaza s istinito ili lažno sadrži jednu ontologiju, pretpostavku o nezavisnom svijetu sa smisleno odredivim osobinama. Sporno je

409

može li se postici cisto formalna logika bez veze s ljudskim postupcima i stvarnim prilikama. Uzastopnom primjenom negacije, disjunkcije i konjunkcije mogu se sagraditi vrlo složene izjave; i obrnuto, takvim se logickim operacijama mogu rastaviti složeni iskazi u jednostavne iskaze, i to po Wittgensteinovu mišljenju, na jednoznacan nacin. Pošto se cijeli govor sveo na takve logicke tvorbe, Ludwig Wittgenstein je u Filozofsko – logickom traktatu ustvrdio: 5.01 5.

Elementarni iskazi su istinosni argumenti iskaza. Iskaz je funkcija istinitosti elementarnih iskaza.

Prema tome je sve, cistim logickim postupkom, svedeno na elementarne iskaze koji pak korespondiraju odredenim stanjima stvari. Kako su ta stanja stvari i korespodentni elementarni iskazi samostalni i nezavisni, poznajemo svijet samo onda ako poznajemo sve elemente iskaze. I time Tractatus logico – philosophicus dolazi do zamašnog, ali i kobnog zakljucka: 4.26 Navod svih istinitih elemenata iskaza opisuje svijet potpuno. Svijet je potpuno opisan navodom svih elementarnih iskaza plus navodom koji su od njih istiniti a koji lažni. To je suprotno znanstvenom istraživanju koje u obilju pojava ili cinjenica otkriva zakone. Nedostatnost ili granice matematicke logike vide se najbolje kad se razmatraju stanovite ekvivalentnosti. Uzmimo tako jednostavan ali opcenit iskaz: Gavran je crn. Oznacimo li gavrane s A, a crno sa B, tad možemo to, da je svaki clan skupa koji je gavran bez iznimke crn, iskazati implikacijom: A ? B. Prema prijašnjem nalazu može se implikacija svesti na disjunkciju: A ? B ? ? A ? B. U disjukciji može se redoslijed promijeniti, dakle imamo B? ? A što možemo opet vratiti na implikaciju ? B ? ? A. Ili rijecima: ne – crno nije gavran. To je ocito takoder istina, ali problem nastaje kad logiku povežemo s iskustvom. Umjesto da gledamo jesu li redom gavranovi crni, mogli bismo za potvrdu ili konfirmaciju uzeti bilo što ne – crno, npr. crvenu zastavu. Hocemo li doista prihvatiti da je opažanje crvene zastave, bijelog snijega ili žute mrkve ekvivalentno s opažanjem da je neki gavran crn? Takva logicka ekvivalentnost vodi nas do konflikta sa svakidašnjim smislom ili provjerom kojeg iskaza. Tu nam se ponovo javlja sumnja u polazište da svaki iskaz oznacimo kao istinit ili lažan, tj. da pretpostavimo ontološki realizam. Wittgenstein sâm kaže koliko je bio opcinjen Russellovim rastavljanjem tako prividno jednostavnih iskaza kao što je 'Autor Waverleya je Škot'. Medutim je russella mnogo više mucio problem takvih iskaza kao 'Kralj Francuske je celav', gdje gramatickom subjektu

410

ništa ne odgovara u zbilju; jer, kao što znamo Francuska je republika. Russell ponajprije kaže, a s time cemo se složiti, da je taj gornji iskaz smislen, tj. svatko od nas razumije što znaci, prvo, kad se kaže kralj kave zemlje, a zatim tom subjektu pripiše celavost. No svatko ce biti osupnut kad ga upitamo je li taj iskaz istinit ili lažan. Razmotrimo još neke druge primjere. Kad bi svog znanca upitao što misli je li istina ili laž da su Bušmani na Grenlandu ljudožderi, on bi me odmah prekinuo, stani, na Grenlandu nema Bušmana; hoceš li me pitati o Bušmanima u Africi? Vidi se da je on tocno razumio moje pitanje, ali ga smatra neumjesnim. Ili drugi primjer: Kaži mi je li istina ili laž da je bijela vrana slijepa? Pazi, odgovorio bi mi, nije mi poznato da bi bilo bijelih vrana. Ili dalje: Je li istina da je Cezar suprug glumice B.B.? Pazi, odgovorio bi mi, Cezar je živio mnogo prije, itd. Iz takvih se primjera vidi da razumijemo takve iskaze ili pitanja, premda je nešto u njima krivo, naime logicki subjekt ne postoji realno ili ne postoji u sadašnjoj mogucoj vezi. Bilo je nekoc kraljeva francuskih, i bilo ih je celavih, i jamacno je tko tada mogao konstatirati 'Kralj Francuske je celav', i to je tada bila istina. Zacijelo, bilo je više francuskih kraljeva koji nisu bili celavi, i u njihovo bi doba takva izjava bila laž, nehoticna (iz nepoznavanja) ili hotomicna (kleveta). Danas nema više kraljeva u Francuskoj, i svaka takva izjava kakav je kralj , što radi, ne odnosi se ni na što. Prema Russellu postoji bitna razlika izmedu takvih iskaza kao što je 'Shaw je bradat' i 'Francuski kralj je bradat'. Obje recenice imaju svoj gramaticki subjekt, prva Shaw, druga francuski kralj, ali, dok prva ima i logicki subjekt, druga nema valjani logicki subjekt. Kako je Russell došao do tog kobnog razlikovanja? Zacijelo, bio je tu opcinjen ulogom koju vlastita imena imaju u svakidašnjom govoru. Kad kažemo Brigitte Bardot, svatko od kino gledalaca ima pred ocima doticnu francusku glumicu. Imenu odgovara konkretna, istovjetna osoba. Isto tako kad kažemo vrh Himalaja, svatko od nas zna koji konkretni predmet mislimo. Taj jednostavni odnos, koji svakako dolazi u obicnom govoru, Russell je poopcio u jedinu mogucu logicku vezu izmedu imenice (ili zamjenice) i stvari, a to je takoder mladi Wittgenstein nekriticki preuzeo od svog kembrickog ucitelja. Prema tome i mora Russell (i svi njegovi daljnji sljedbenici) postaviti prvo pitanje postojanja, ima li ili nema, i te se onda u logici posebnim znakom egzistencije iskazuje. No ostaje pitanje: Zašto bi recenica 'Francuski kralj je celav' imala danas drugi logicki karakter nego prije revolucije? Razlika izmedu gramatickog i valjanog logickog subjekta je cisto umjetna. Nije »defekt« u samom subjektu, nego u cijeloj recenici. Citava recenica iskazuje nešto o osobi koja ne postoji. Ona je doduše, bila vrlo umjesna u doba Ljudevita XVI, ali danas ne pogada ništa. kao što ce stariji Wittgenstein uvidjeti, treba da razmotrimo u kakvoj prilici ili u kakvim okolnostima rabimo pojedini izraz ili recenicu. Russell je upao u zabunu kad je tu upotrebu ispustio iz vida. Što je nadalje s temeljnom karakteristikom logickih iskaza da su istiniti ili lažni?465 Kad šecem livadom pa uskliknem 'mak je crven', jako cu se zacuditi ako me tko kasnije upita je li to istina. Dalje mogu nadovezati: njegove latice lepršaju na vjetru. I opet bi se zgranuo da me tko prekine: je li to istina? Ukoliko bih to pitanje shvatio ozbiljno, vratio bih se sa znancem natrag da zajedno pogledamo, ali u meduvremenu je netko mogao makov cvijet otkinuti. Bi li to promijenilo moj prvobitni iskaz? Bi, po logickom pozitivizmu, jer se to ne da više javno, od više osoba, verificirati. No to bi znacilo da bi naši iskazi tek 465 Kurt Gödel ne želi oznaciti sud kao netocan, nego radije kaže da se ne može dokazati.

411

naknadno dobivali svoje puno znacenje, što je ocita besmislica. Isto je tako besmisleno kazati da je ono što sam ja onda kazao gledajuci bila nesumnjiva istina; jer time ništa ne dodajem svojoj izjavi, jedino mogu pobuditi kakvu sumnju. Obicno pitamo je li nešto istinito ako nismo u to uvjereni pa tražimo daljnju evidenciju. Zacijelo, filozof može reci da je on koji sumnja u sve; prema tome za svaki se iskaz u prvom redu mora reci da li je istinit ili lažan. Takva pozicija nije samo strana obicnom govoru, nego se niti ne javlja u znanstvenom istraživanju, a još manje u umjetnickom djelu. Hoce li tko pitati je li istina da je Margareta zavoljela Fausta? Kad istražujemo zašto nije moderna logika, suprotno ocekivanjima Russella i mladog Wittgensteina, ucinila nikakvo supstancijalno otkrice, osim što je vrlo profinila svoj stav, onda se izvor može naci baš u tom konstruktivizmu i razlaganju na istinosne i lažne argumente, kao što je poduzeo Tractatus logico – philosophicus.

18.8. Boltzmannova teorija odraza Razdvajanje na stvar i njezina sliku izlazi iz našega iskustva s makroskopskim predmetima oko nas; no prožima li ono svu spoznaju? Što znaci uopce znanstvena teorija? U toj dilemi izgradio je Boltzmann konzekventno tradicionalno stajalište. Kineticka teorija topline bila je veliki, posljednji trijumf klasicne mehanike i taj ga je uspjeh utvrdio u materijalistickim koncepcijama. Sklonost analizi i sintezi, s kojom je prišao termodinamici, vodila ga je i do najzakucastijih pitanja i on vrlo živo slika kako se filozofija svuda zaplece u protuslovlju, nemocna da nade izlaz iz problematike koju je sama sebi postavila. »Najobicnije stvari su filozofiji izvor nerješivih zagonetki. Da objasni naša opažanja, ona konstruira pojam materije, a tad je pronade potpuno nesposobnom da ima opažanja, cak da u jednom duhu proizvede opažanja. S beskrajnim oštroumljem konstruira pojam prostora ili vremena, a tad nade da ja apsolutno nemoguce da se u ovom prostoru nalaze stvari, da se u ovom vremenu odvijaju procesi. Filozofija nalazi neprekoracive teškoce u odnosu uzroka i ucinka, tijela i duše, u mogucnosti svijesti, ukratko – u svem i svakom. Da, na kraju pronalazi da je potpuno neobjašnjivo i vidi protuslovlje u samome sebi da nešto uopce postoji, daje nešto nastalo i da se može promijeniti.«466 Boltzmann vidi i rješenje tih protuslovlja. Pored mehanike, na njega je silno utjecala i Darwinova knjiga o podrijetlu vrsta. Ideja evolucije nije mu suprotna mehanici; naprotiv, u njemu se to sjedinjuje u materijalisticki pogled na fizicke, biološke i psihološke pojave. »Prema mojem mišljenju treba da se citav tijek filozofiji ocekuje od Darwinova ucenja. Tako dugo dok se vjeruje u poseban duh, koji je u stanju da bez mehanickih sredstava spoznaje objekte; tako dugo dok se vjeruje u posebnu volju, koja je opet sposobna bez mehanickih sredstava da hoce stoje za nas probitacno, tako dugo ne mogu se objasniti najjednostavnije psihološke pojave. Tek kad se uvidi da duh i volja nisu nešto izvan tijela, nego da su komplicirana djelovanja cestica materije, cija djelotvornost biva razvojem sve savršenija, tek kad se uvidi da su predodžbe, volja, i samosvijest samo najviši stupnjevi razvitka onih fizicko-kemijskih sila materije, koje su isprva mjehurice protoplazme osposobile, da potraže takva podrucja koja su za njih povoljna, a da se uklone onima koja su njima nepovoljna, tek tada biva nam u psihologiji sve jasno.«467 466 »Boltzmannova teorija odraza«, str. 69. iz knjige I. Supeka »Filozofija, znanost i hipoteza«, Školska knjiga Zagreba, 1995. 467 Ibid.str. 69-70

412

Evolucionist spoznaje i funkciju znanstvene teorije, i na tome treba da se zadržimo prije nego što podemo za posljednjim konzekvencijama njegove mehanike. Boltzmann smatra da se u ljudskom rodu, iskustvom mnogobrojnih generacija, pomalo stvarala slika svijeta u kojem živimo, a znanost tu sliku ili odraz dalje usavršava. Medutim, samim usavršavanjem teorije i radom u njezinoj izgradnji lako se dolazi do uvjerenja da se zapravo teorija razvija po svojoj unutrašnjoj zakonitosti, bez veze sa stvarnošcu. Boltzmann upozorava na opasnost takva gledišta, kojemu osobito naginju matematicari, zaokupljeni cisto formalnom stranom našeg mišljenja. »Okrstio sam teoriju cisto duhovnom, unutarnjom paslikom, a vidjeli smo do kojeg je usavršenja sposobna. Zar onda nije cudo što se pri stalnom produbljenju u teoriju shvatila slika za ono što zapravo postoji? Tako se može dogoditi i matematicaru, koji se stalno bavi svojim formulama i zaslijepljen je njihovim unutarnjim savršenstvom, da njihove uzajamne odnose uzme za jedinu pravu realnost i tako se okrene od realnog svijeta.«468 Jedan je od osnovnih problema filozofije bila apriorna valjanost stanovitih naših sudova. Cesto znamo da je nešto ispravno ili pogrešno, a da se ne moramo o tome osvjedociti iskustvom. Takvi su mnogi zakljucci u matematici, no i u svakidašnjem umovanju. U našem je mišljenju sadržana logicka struktura koja nas osposobljava da nademo ispravne zakljucke. Ta zakonitost našeg mišljenja bila je izvor za cisto idealisticku teoriju spoznaje, a cinila je i osnovu Kantova ucenja o kategorijama i sistemskim sudovima a priori. Boltzmann i tom problemu prilazi sa stanovišta evolucijske selekcije. »Kako stoji sad s onim što se u logici zovu zakoni mišljenja? Evo, ovi zakoni nece biti u smislu Darwinovu ništa drugo nego naslijedeni obicaji mišljenja. Ljudi su se pomalo navikli da rijeci, kojima se sporazumijevaju, tako utvrde i vežu da su time osposobljeni da svaki put na željeni nacin zahvate u svijet pojava. Ti zahvati bivaju unaprijedeni ocuvanjem i svrhovitim sredivanjem slika sjecanja, pa ucenjem i uvježbavanjem govoru, a to je unapredenje kriterij istine. Zakoni mišljenja mogu se okrstiti apriornima, jer su prirodeni individuumu mnogotisucnim iskustvom vrste. Ipak, cini mi se daje to Kantova logicka burgija što odatle zakljucuje na nepogrešivost u svim slucajevima. Prema Darwinovoj teoriji to je potpuno objašnjivo. Samo ono što je bilo sigurno, naslijedilo se. Što je bilo neispravno, bilo je odbaceno. Tako su poprimili zakoni mišljenja takav privid nepogrešivosti da se štoviše i samo iskustvo htjelo postaviti pred njihov sud. Buduci da su bili nazvani apriornima, zakljucilo se da je sve apriorno nepogrešivo i savršeno. Isto se tako prije pretpostavljalo da su naše uho i oko takoder apsolutno savršeni, jer su se zaista razvili do zacudnog savršenstva. Danas se zna da je to zabluda. Isto tako bih osporio da su naši zakoni mišljenja apsolutno savršeni... Oni se ne ponašaju drukcije nego sve druge naslijedene navike. Prema tome ne može biti; naša zadaca da cinjenice citiramo pred sudom naših zakona mišljenja, nego da naše misli, predodžbe i pojmove prilagodimo stvarnosti.«469 Dosljedni mislilac ide korak dalje od Darwina pa traži most izmedu neživoga i živoga. S dubokom intuicijom Boltzmann postavlja hipotezu koja umnogome prethodi današnjim teorijama o postanku života, a osobito je zanimljivo da pretkazuje nacin umožavanja prabica. On se ne zaustavlja na tome da postavlja most izmedu neživoga i živoga, nego pokušava objasnili i postanak prvih psihickih pojava 17 prijemljivosti vanjskih utisaka. 468 Ibid. str. 70. 469 Ibid.str. 70.

413

Ako nam se umnogome Boltzmann cini modernim, njegovi posljednji zakljucci, u kojima evolucija biva podvrgnuta mehanickim zakonima, vode do velikih teškoca. Becki materijalist do kraja je vjerovao u princip kauzalnosti, kako ga je postavila klasicna mehanika, i taj princip dominira i nad citavim razvojem živog svijeta. Boltzmann uvida koje to posljedice ima za ljudske postupke, ali se on tim teškim zakljuccima ne uklanja, nego ih izrice u svoj oštrini. »Unutarnja veza psihickog i fizickog dana nam je konacno i iskustvom. Vrlo je vjerojatno da svakom psihickom procesu odgovara u mozgu neki materijalni proces, a svi ti procesi u mozgu pravi su materijalni procesi koji se mogu prikazati istim slikama i zakonima kao procesi u neživoj prirodi. Ali tad bi morali iz prikaza procesa u mozgu biti pretkazani i svi psihicki procesi. Morali bi, dakle, svi psihicki procesi biti pretkazani iz slika, koje služe za prikaz nežive prirode, bez promjene zakona koji vrijedi u neživoj prirodi.«470 Time je izbrisana autonomija psihickih pojava; svi su psihicki procesi determinirani onim istim zakonima koji vrijede za neživi kozmos. Boltzmann nije vidio mogucnost da, se ukloni tom zakljucku. Silno je vjerojatno, tvrdi on, a i ostaje pritom, da svakom psihickom procesu odgovara u mozgu neki materijalni proces. No, ako ti materijalni procesi cine jedan strogo determiniran lanac u prirodnoj cjelini, tad psihicke pojave ne mogu biti više od pratece sjene. U posljednjoj bi instanciji i postupci ljudi bili odredeni mehanikom atoma. Danas možemo mnogo lakše izbjeci mucnom zakljucku, u koji su padali nemilosrdno mehanicki materijalisti, medu kojima je Boltzmann bio jedan od najvecih umova. Modema je fizika napustila determiniranost, a time su otvoreni slobodniji prilazi tom osnovnom odnosu fizickog i psihickog. Boltzmannov duh bio je žrtva mehanike koja ga je vodila do najviših vrhunaca, ali i mracila mu vidike. On nije našao odgovor na problem koji gaje najviše mucio i njegove, cesto i duboke misli o etici, tek su ocaj usamljenika. Polazeci od mehanike, veliki se znanstvenik mucio da nade smisao i srecu u jednom praznom, mehanickom svijetu, i njegova razmišljanja otkrivaju i stranputicu koja ga je odvukla u koban završetak. »Navikli smo da sve taksiramo prema vrijednostima. Prema tome da li nešto životne uvjete unapreduje ili koci, vrijedno je ili bezvrijedno. To nam postaje tako obicaj, te vjerujemo da se moramo zapitati ima li život vrijednost. To je potpuno besmisleno pitanje... Što nam se ono namece, lako možemo objasniti prema Darwinovoj teoriji. To je misaona navika koja nadilazi cilj. Mi vjerujemo da bismo, kad bi naši duševni procesi bili iscrpno prikazani slikama materijalnih procesa u mozgu, bili isto tako mrtvi i pasivni kao strojevi. To je ocit razlog zašto se ovo shvacanje cini mnogima pusto i beznadno. Ipak, ja vjerujem, to je neopravdano; jer se upravo postanak žestokih cuvstava boli i strasti objašnjava iz Darwinove teorije, jer su ona potrebna da se postigne nužna energija reakcije koja je potrebna za održanje vrste. Objašnjenje cudesne ljepote cvijeta, bogatstvo oblika u svijetu insekata, svrhovitost u gradnji organa ljudskog i životinjskog tijela, to sve biva time domena mehanike. Mi shvacamo daje za našu vrst bilo korisno i važno da su nas odredeni culni osjeti dragali, a drugi odbijali; mi vidimo kako je bilo od prednosti da u našem duhu konstruiramo što tocnije slike okoline i da strogo uocimo kao istinu ono što se slaže sa iskustvom, a kao krivo ono što se ne slaže. Dakle, možemo isto tako mehanicki objasniti postanak pojma ljepote kao i istine.«471 470 Ibid. str. 71. 471 Ibid. str. 71-72.

414

Tradicionalno je stanovište realizma vrlo pregnantno izrazio Heinrich Hertz smatrajuci za ideal ili cilj fizike da postavi diferencijalne jednadžbe koje su matematicki model gibanja kozmosa. Bitna je tu pretpostavka da postoji priroda ili materija sa svojim inherentnim svojstvima i zakonima koji su utvrdivi i neovisno o ljudskom suucinku ili motrenju. Realnim fizickim velicinama Q1 , Q2 ... odgovarale bi u matematickom modelu varijable i funkcije, a realni bi zakon bio izražen diferencijalnom jednadžbom tih funkcija preko uzetih varijabli (u pravilu koordinata prostora i vremena). Samo se po sebi razumije da taj matematicki model nije priroda, ali je bilo Hertzovo uvjerenje da takvi matematicki modeli tocno odrazuju gibanje kozmosa. Može se u principu za svaku tocku koordinatnog sistema proracunati kolika ce biti funkcija u dani trenutak, a to se onda može usporediti s mjerenom fizickom velicinom u realnom prostoru i vremenu. Fizika bi, prema Hertzu, ispunila svoju zadacu kad bi otkrila ili postavila potpuni sistem diferencijalnih jednadžbi koji bi sasvim obuhvatio gibanje ili mijenjanje kozmosa. Pritom je uvijek bio pretpostavljen determinizam. Kao što je Laplace rekao, matematicki bi genij u svojem modelu vidio svu prošlost i buducnost svemira. Hertzov model ili Boltzmannov odraz preuzeo je mladi Ludwig Wittgenstein u svojem poznatom Filozofsko-logickom traktatu, koji je postao gotovo testament neopozitivizma. Doduše, Wittgenstein izravno citira Hertza, ali je njegovo shvacanje misli kao slike stanja stvari (Sachverhalte) bliže Boltzmannu, koga je jamacno poznavao. Paradoks je da je Vladimir Iljic Lenjin takoder bio inspiriran Boltzmannovim shvacanjima u borbi protiv Machovih sljedbenika. U polemikama izmedu pristaša dijalektickog materijalizma i neopozitivista nije se uvidjelo da obje suprotstavljene strane imaju isto polazište u Hertzu i Boltzmannu; jedni i drugi uzimaju za kriterij istinitosti misli nešto objektivno lii opce utvrdivo, materiju ili osjete. No, cim se misao tako odvoji od onoga cinjenicnog, kako se može ustanovili podudarnost? Tu teškocu tradicionalne ontologije nisu uklonili ni materijalizam ni logicki empirizam. Svakako Boltzmannova epistemologija leži ispod razine Boškoviceve Teorije koja je ono aktualno proširila potencijalnim i lako pripremila pojmovni preobražaj moderne teorije polja. Tradicionalno realisticko stanovište nastavio je danas niz ucenjaka koji nemaju ništa zajednicko bilo s kakvom ideologijom. U zapadnoeuropskoj filozofiji teorija se odraza naziva korespondentnom teorijom istine u strogoj verziji. Osnovna je pretpostavka uvijek ista; realnost sa svojim imanentnim svojstvima, zakonima, neovisnim o našem postojanju i spoznaji, cilj je znanstvenog istraživanja. Univerzalnost i konvergentnost ljudske spoznaje tu je odredena samopostojecom realnošcu. Ta se realnost može shvatiti kao materija ili duh; ukoliko se zastupa dosljedno monisticko stanovište, prilicno je sporedno kako se taj bitak okrsti.

18.9. Hume i kauzalnost Politicke prilike nisu u 18. stoljecu na Otoku bile tako zaoštrene kao na Kontinentu, a ni britanski duh nisu potisnuli tako teški filozofski sistemi kao što su bili Descartesov, Spinozin ili Leibnizov. Umjesto oštrih klasnih sukoba sve se više razvija kolaboracija izmedu engleske aristokracije i gradanstva, osobito u osvajanju kolonija. Dok se u Francuskoj društvena opozicija zanosila materijalistickim nazorima, engleski je liberalizam naginjao blažim kritikama starih metafizika koje ionako nisu na Otoku uhvatile tako jako korijenje. Prakticni britanski duh nije dopustio da mu mutna filozofska gledišta ometu put u kolonijalni imperij, i empiricizam, koji se tu javlja sa Lockeom,472 najbolji je 472 J. Locke, An Essay Concerning Human Understanding, London 1690.

415

odraz tih tendencija. Polazeci od svakidašnjeg uvjerenja da postoji supstancijalan nosilac naših osjeta (ta knjiga postoji na stolu kad zatvorim oci), on kaže da je to a something he knew what (nešto o cemu on zna što je). Lockeova je filozofija vrlo širokogrudna; ona ostavlja fizici svijet kojemu je Newton postavio zakone; isto tako ne želi srušiti Descartesov dokaz o egzistenciji Boga, a takoder novim hedonistickim raspoloženjima ostavlja slobodan zamah. Ako je Locke svojom pomirljivošcu i eklekticizmom i našao najveci odjek medu suvremenicima, vrhunac britanskog empirizma predstavlja Škot David Hume (17111776), a možda i stvaralacki kraj. Za razliku od svojeg ucitelja, Hume je konzistentan i njegovi zakljucci nisu filozofiji ostavili ništa drugo osim skepse, pa ako ih je i bilo teško pobijati, nisu nikud dalje vodili.473 I sam Hume ne vidi u filozofiji mnogo više od razbibrige, kojoj su skloni refleksivni temperamenti. Ako bismo napustili te spekulacije, kaže, »osjecam da bih izgubio nešto od veselja; a to je izvor moje filozofije.« Kao i Locke, tako i Hume polazi od empirijskog stajališta da se spoznaja temelji na impresijama osjetila, ali završava u paradoksalnoj tvrdnji da se iz njih ništa ne može izvesti. Predaleko bi nas vodilo u historiju filozofije kad bismo potanje analizirali njegovu teoriju, danas vec zastarjelu, nego cemo radije pokušati da iz njegovih misli izvadimo živu jezgru. Hume ponajprije obrazlaže kako se nicim ne može dokazati da mi kao subjekt postojimo. »Kad god udem najintimnije u ono što zovem ja, uvijek se sudaram na pojedinacne percepcije, i nikada ne mogu ništa zamijetiti osim percepcija.« Pošto se ja razmrvio u klupko osjeta, Hume se obara i na predodžbu vanjskog svijeta kojoj je temeljni kamen vjera u kauzalnost. Odakle znamo da je jedan dogadaj uzrok drugome? Što nas upucuje da postavljamo veze izmedu objekata? Hume odgovara da za to nema nikakva objektivnog razloga. Mi opažamo tek jedan i drugi dogadaj, ali ne opažamo neku kauzalnu prisilu izmedu njih. No, ako se stalno drugi dogadaj javi nakon prvoga, pocinjemo ga išcekivati. Opetovanje stvara u nama naviku. Hume nam hoce urezati u pamet: - da nam jednostavno gledanje dvaju objekata ili akcija ne pruža nikakve ideje o sili ili vezi izmedu njih, - da ta ideja izvire iz opetovanja njihova sjedinjavanja, - da opetovanje ne otkriva niti ne uzrokuje ništa u objektima, vec da ostavlja jedino utisak u duhu, i - da je to navika u našem duhu, što zovemo sila ili nužda, a nije nešto opaženo u vanjskim tijelima. Prema Humeu, dogadaji nemaju medu sobom veze, tek ako se njihov slijed cesto opetuje, mi se naviknemo da ih povežemo. »Objekti nemaju izmedu sebe veza koje bi se mogle otkriti; ni iz kog drugog principa nego iz obicaja, koji vlada imaginacijom, možemo povuci zakljucak iz jedne pojave na drugu...« Time što je smrvio veze izmedu objekata ili dogadaja, Hume je konzekventno uzdrmao postojanje vanjske stvarnosti. Jedino dano jesu impresije koje ostavljaju u nama ideje, više ili manje paslike impresija. Kao što je zanijekao veze izmedu objekata, tako je Hume bio sklon da se odrekne svih ideja kojima nisu odgovarali konkretni osjeti, i u tom je produžio staro nominalisticke stajalište. Najdublja veza izmedu objekata obuhvacena je u principu kauzalnosti, na koji se ruši Humeova kritika. Ako se ubodem iglom, osjetit cu bol. Obicno se kaže, uzrok boli je ubod igle. No, Hume napominje da nicim nije dokazano da iza uboda igle mora dolaziti bol. Mi smo to nekoliko puta iskusili pa vjerujemo da ce se to uvijek zbiti. »Tvrdnja da buducnost slici prošlosti, ne temelji ni na kakvim dokazima vec je potpuno izvedena iz obicaja.« Ako se neke impresije, kao ubod igle i bol, cesto opetuju zajedno, zadržava se u nama ideja uzroka 473 D. Hume, A Treatise of Human Nature, London, 1739.

416

i posljedice. Hume zakljucuje »da sve naše rasudivanje o uzrocima i posljedicama nije izvedeno ni iz cega nego iz obicaja«. Kasnije su kriticari istakli da Hume nije oborio kauzalni zakon nego ga samo prenio u psihologiju. Tvrdnja da ce cesto opetovanje dvaju ili više dogadaja ostaviti u nama odredenu asocijaciju, nije ništa drugo nego primjena principa kojeg je Hume htio zabaciti. Može li on ukloniti kauzalnu vezu izmedu objekata ako takav ucinak ostaje u našem duhu? Umjesto prirodnih zakona Hume ostavlja navike, koje su zacijelo kauzalno uvjetovane. Iz samih »impresija«, kako ih shvaca engleski empirist, ne može se ništa zakljuciti, pa ni postanak »obicaja« a kamo li ljudskog govora s njegovim pojmovima i zakljucivanjem. Ako se izbaci kauzalnost iz vanjskog svijeta, logika misli sili nas daje zadržimo kao kategoriju duha. To je bilo stajalište do koga je Immanuela Kanta dovela Hameova kritika. Filozof iz Königsberga tvrdi da gaje Hume probudio iz metafizickog drijema; doduše, zakratko, jer je opet kriticki um zadrijemao i metafizickim okvirima. Teško da bi Hume adoptirao zakljucke svojega njemackog sljedbenika. Posljednji razlog za svoj transcendentalni idealizam samac iz Königsberga vidi u moralnim principima; no Hume je u tom pogledu bio skeptik i bliža mu je bila životna radost od apstraktne dužnosti. Vedra je narav spasila Humea od crnog solipsizma i krute metafizike i poslije sviju razornih kritika progovara iz njega prakticna britanska pamet: »Ova je skepticna sumnja, i s obzirom na razum, i osjetila, bolest koja se nikad ne može radikalno izlijeciti i svakog nas casa može snaci, koliko god je gonili od sebe... Jedino bezbrižnost i nepažnja mogu nam dati lijek. Zbog toga se potpuno oslanjam na njih i uzimam to za gotovo da, kakvo god bilo sad citateljevo mišljenje, za jedan ce sat biti uvjeren da postoji vanjski i unutarnji svijet.«474 Radikalna je Humeova tvrdnja da se iz dvaju dogadaja ili instanca ne može ništa izvesti o nekom trecem dogadaju. Svaka impresija je zaseban atom, a u njihovu slijedu nema inherentne nužnosti. Humeova kritika poopcenja navela je Karla Poppera da uopce zabaci indukciju kao metodu izvodenja ili dokazivanja znanstvenih hipoteza. Induktivni elementi mogu biti važni pri postavljanju kakve hipoteze, ali to nema nikakve veze s pitanjem je li ta hipoteza istinita ili lažna. Dosljedno tome zabacuje K. Popper i princip verifikacije i zamjenjuje ga principom falsifikacije. Umjesto da kažemo Sve su vrane crne. što se ne da dokazati, može se jednakovaljano reci: Nema nijedne vrane koja nije crna. Ta se posljednja izjava može oboriti time da nademo jednu vranu koja nije crna. Prema Popperu nije, dakle, zadaca istraživaca u verifikaciji hipoteza nego u njezinu obaranju ili falsificiranju. Istraživac treba da izmišlja pokuse kojima bi oborio kakvu hipotezu, a najsigurnija ce nam se ciniti ona hipoteza koja je prošla najviše takvih ispita, dakle, koja nam se cini najnevjerojatnija (jer možemo zamisliti najviše suprotnih slucajeva). Svakako, neuvjerljivo. Koliko se god diferencira od pozitivista, sam Popper prihvaca razliku izmedu cisto hipotetskog i cisto empirijskog (opažajnog), pa i njegova opreka spram pozitivizma i nije tako duboka, kao što misli svojim filozofskim realizmom. Inace, kad se odstupe od tih logickih natezanja, oba nacela, i verifikacija i falsifikacija, odavno se primjenjuju u istraživanju; i Becki krug i Popper nisu tu izumjeli ništa nova. Humeova kritika uperena je protiv sviju opcih zakljucaka. Engleski empirizam polazi od impresija ili utisaka, a tu i ostaje. Svaki korak dalje od neposredno danog nedopušten je, a time i sve izjave o buducnosti. Kako znamo da je istina ono što ne izražava neko 474 Ibid. Str. 126. ( u Supeka)

417

partikularno opažanje? Nikako, kaže Hume, »ako vjerujemo da vatra grije, a voda hladi, to je samo zato što bi nam zadalo suviše muke da mislimo drukcije«. Da su se neka opažanja opetovala u prošlosti, nije razlog da se opet ne zbiju. Hume uporno istice da se iz nekoliko partikularnih cinjenica ne može izvuci »istina« koja bi vrijedila uvijek. Cinjenice su cinjenice, a sve drugo tek su naša išcekivanja koja nam olakšavaju »muke«. Humeovo gledište o kauzalnosli i indukciji preuzeli su pozniji empiristicki pravci, osobito suvremeni logicki pozitivizam. Tako H. Reichenbach objašnjava da nema bitne razlike izmedu gravitacije i signala, gdje na pritisak prsta na dugme slijedi zvižduk. »Superiornost prirodnih zakona nad jednostavnim regularnostima tipa pritiska na dugme sastoji se jedino u njihovoj opcoj valjanosti.« Urodenik koji bi došao iz džungle u suvremenu kucu mogao bi doista doci do ideje da pritisak na dugme i pojava svjetla u žarulji predstavljaju zakon u Reichenbachovu smislu. Medutim, u slucaju kad bi ponestalo elektricne struje, njegov bi se pojam o kauzalnosti slomio, a osim toga ostalo bi mu sasvim neshvatljivo zašto njegovi prsti na drugim dugmetima ne izazivaju slicne manifestacije. Hume insistira na pitanju kako možemo znati za opstojnost vanjskih stvari i supstancije uopce. Nastavivši empirizam Lockea i Bacona, on »cisti« iskustvo od neempirijskih primjesa, ponajprije od našeg subjekta i vanjskog objekta (koji su mu konstrukcije). I tako mu ostaje cista impresija ili osjeti. On ima impresije dužine, širine i dubine, tvrdoce i glatkoce, težine i pokretnosti, boje i trajanja kroz neko vrijeme, ali to su uvijek njegove impresije, a ne izravan dokaz opstojnosti stola. Dosljedno se David Hume vrlo oštroumno oborio i na sve opcenito. »Postoje« samo partikularne impresije, sve drugo su konstrukcije ljudske navike ili spekulacije. Obarajuci metafiziku, Hume je sam podlegao osobitoj idealistickoj interpretaciji iskustva. Njegove impresije, osjeti ili sensum ne predstavljaju naše prvobitno iskustvo, doživljaj ili cin u svijetu, kao što smo prije pokušali pokazati, vec je to posebno filozofsko gledište, odakle se lako pada u solipsizam, što je apsurd. Koliko god bio skeptican, Hume nije sasvim zabacio sve principe. Tako on nacelo kauzalnosti smatra nužnom doktrinom, a definira ga ovako u svojoj najvažnijoj knjizi Enquiry Concerning Human Understanding, 1748: »Isti motivi proizvode uvijek iste akcije: isti dogadaji slijede iz istih uzroka.« Hume taj princip smatra nužnim za znanost i ljudsku djelatnost i izricito piše: »Stoga se cini gotovo nemogucim da se upustimo u znanost ili bilo kakvu akciju, a da ne priznamo istinitost te doktrine nužnosti. Nužnost, u smislu kako je tu uzeta, nije nikad bila odbacena niti ce je ikada, mislim, ikoji filozof zabaciti.«475 Iz takvih Humeovih pasusa izveo je G. Heymans476 da je Kantova Kritika cistog uma organski nastavak analize engleskog empirista, a tom se sudu priklonio B. L. van der Waerden, o cijem ce tumacenju sudova a priori još biti govora. Medutim, pri pomnijem citanju bivaju opreke spram Kanta fundamentalne. Pa i u citiranom pasusu izražava se engleski empirist vrlo oprezno: »gotovo nemoguce«. Znaci, ipak je moguce. Kant insistira na apsolutnoj nužnosti, dok doktrina nužnosti ostaje za Humea heuristicki vodic. Obarajuci razloge o opstojnosti vanjskih stvari, David Hume dosljedno je princip kauzalnosti iz vanjskog svijeta preselio u svoje impresije ili ideje, a time je, dakako, utro put Kantovu preokretu. Engleski empiristi žele takoder sve izbaciti iz svoje glave, pa kad se pitaju što je još ostalo, onda kao covjek, koji se budi iz nesvjestice, otvaraju oci, pipaju se i napinju sluh. U takvim trenucima, cini se, postoje samo osjeti, no cim pocnu razmišljati, govor 475 Ibid. Str. 127. 476 G. Heymans, Die Gesetze und Elemente des wissenschaftlichen Denkes

418

društva vlada njihovom sviješcu. Atomizirane impresije isto su takva filozofska obmana kao i Descartesov cogito ergo sum. Naše je mišljenje rezultat dugog razvitka u kojem su ljudi pomalo lingvisticki iskazivali svoje nakane i vanjske predmete, uzajamne odnose i djelovanje na prirodu. Pokušavajuci da svoju teoriju spoznaje otkine od tog realnog procesa, Hume pada u prazno. Od subjektivno shvacene 'ciste' ili 'neposredno dane' percepcije nema puta naprijed, nema izlaza. No je li percepcija ili zamjedba uopce ono prvobitno? Nije li to vec jedna filozofska utvara? Cim se porekne ishodište, covjekovo jedinstvo sa svijetom, ne može se dospjeti do postojanja 'vanjskih stvari'. Kad se pitamo postoji li 'vanjska opasnost', vec se prenose prostorne relacije 'vani' i 'unutra' na odnos svijesti prema stvarnosti, što je posve neadekvatno. Što znaci reci, na primjer, da je stvarni stolac izvan naše misli o stolcu? U krajnjoj analizi pokazuje se pitanje postojanja 'vanjske stvari' besmisleno. U analizi kauzalnosti treba da se razlikuju prirodni zakoni od svagdašnjih veza, koje se cesto osnivaju na vrlo zamršenim psihološkim, biološkim, kemijskim i fizickim procesima. U našem primjeru bio je uzrok boli ubod igle. Moguce je zamisliti da neka ljudska mutacija bude neosjetljiva na ubod, a time bi se takva kauzalna veza izgubila. Sasvim je drukcijeg karaktera iskustvo da udarac cekica pokrene slobodnu kuglu na stolu. Brzina kugle i impuls cekica dvije su jednostavne mehanicke velicine izmedu kojih možemo postaviti jednostavnu matematicku relaciju. Pod istim uvjetima, jednako jak udarac izbacit ce kugle odredenih masa s odredenim brzinama. Nije potrebno da to mnogo puta opetujemo kako bismo smjeli primijeniti princip indukcije. Humeova analiza kauzalnosti osniva se na slijedu dogadaja A, B, C, D… Sam ce Kant upasti u slicno shvacanje govoreci da je prethodni dogadaj uzrok kasnijem, A je uzrok za B, B je uzrok za C, C je uzrok za D itd. Medutim, kauzalnost u fizici temelji se na zakonima, a sam se zakon, zacijelo, ne može izvesti iz partikularnih opažanja ili dogadaja. Uopce, iz jednog, dva ili više dogadaja ne da se logicki zakljuciti o nekom novom dogadaju, kamo li o kakvoj univerzalnosti. Geneza zakona usadena je duboko u ljudsko postojanje i iskustvo. Dok su engleski empiristi ceprkali po gomili impresija, Newton je objavio Philosophiae Naturalis Principia Mathematica. Što znace zakoni mehanike? Postoje li objektivno ili su forme našeg duha? Tako postavljena dilema vodi u naivni realizam ili apriorizam. I zakoni fizike ljudski su zakoni; ljudski u tom smislu što su ih ljudi našli svojim djelovanjem ili eksperimentom na mehanickoj stvarnosti. Medutim, kad bismo tom našem djelovanju odrekli realnost, smjesta bismo upali u bezizlazni položaj da išta tvrdimo o vanjskoj stvarnosti. S druge strane, u izražavanju mehanickih zakona bitni je udio matematike koja se dalekosežno izgradivala apstraktno. I danas smo svjedoci kako »najcišce« matematicke grane, koje su se stoljece samostalno razvijale, odjednom posluže za formulaciju fizickih zakona. Tu bismo se opet našli pred nerješivom zagonetkom kad bismo naše apstraktno djelo shvatili kao nešto sasvim razlicito od izgradnje prirodnih stvari. Jedinstvo svijeta naš je vodeci princip, samo što svijet ne smijemo shvatiti jednostrano kao goli objekt, odnosno kao djelatnu misao, nego je to iskonska cjelina ljudi i prirode. Empiristicka se kritika nije oborila na Arhimedov princip ravnoteže na poluzi ili Euklidov poucak o sumi kutova u trokutu. No, ako priznamo staticke i geometrijske zakone, kako smijemo zabaciti dinamicke, koji su prošireni vremenskom koordinatom? Citav razvitak fizike, a osobito teorija relativnosti, gdje se »cetvrta« koordinata jednako tretira kao i tri prošlome, pokazuje da s vremenom ne ulazi u svijet neuracunljiva hirovitost. Dinamicki zakoni s pretkazanjem buducih dogadaja prirodno su proširenje cvrstih struktura, pronadenih u statickom i geometrijskom istraživanju materije.

419

David Hume prvi je izrazio sumnju u vjecnost fizickih zakona. Odakle znamo, pita se on, da ce Sunce sutra izaci? Da smo nešto sto puta opažali, ne jamci nam da ce se to zbiti i sto i prvi put. Znamo jedino ono što je prošlo; o buducnosti možemo tek nagadati. Zacijelo, dosta ce današnjih znanstvenika prihvatiti Humeovo stanovište da svemir ne mora biti isti danas kao što je bio u svojem postanku ili išceznucu, bar što se tice strukture zakona. Vrijeme ostaje jedan od fundamentalnih problema, ako je i ušlo u Specijalnoj teoriji relativnosti kao cetvrta koordinata u homogenom cetverodimenzionalnom prostoru.

18.10. Neudlucivost motrenja Uzmimo jedan jednostavan, svakodnevan, a ipak sa znanošcu povezan iskaz: »Sunce zalazi za horizont.« Naizgled njegova se istinitost može lako provjeriti s »nekoliko motrenja«. Zamislite da je uz vas, dok tako »provjeravate« zalaz Sunca, vaš prijatelj fizicar. On bi vas tada mogao upozoriti da vaš iskaz »Sunce zalazi za horizont« nije tocan, ili bolje, da nije dobro formuliran. Nije naime tocno da se Sunce spušta u odnosu na horizont, vec se horizont diže u odnosu na Sunce. Znanstvena teorija kaže da nije Sunce ono koje se giba oko Zemlje, vec je obrnuto Zemlja ta koja se giba oko svoje osi. Vi možete odgovoriti da vam je svejedno što kaže znanstvena teorija jer je ono što vi vidite ipak Sunce koje se spušta i nestaje iza horizonta. No vaš prijatelj, na vaše veliko iznenadenje, odgovara da on vidi suprotno, tj. horizont koji se diže. Ovdje sad nastaje ozbiljna nedoumica: da li vi i vaš prijatelj vidite istu stvar dok gledate zalaz Sunca? Pokušajte se malo koncentrirati, saživjeti malo s mišlju da je zapravo horizont taj koji se giba, dok Sunce miruje. Nakon stanovitog vremena bit cete i vi u stanju vidjeti što i vaš prijatelj. Nemojte se prestrašiti. Nije vas napustio vaš zdravi razum. Radi se samo o tome da zdravi razum nije uvijek dobar vodic kad je rijec o spoznaji. Ono što nam govori taj primjer poznato je psiholozima vec poodavno i može se ukratko sažeti u tvrdnju da je ljudski zamjecaj ili percepcija nešto više nego puka registracija fizickog signala koji pristiže na naše osjetilo. Naime, ono što fizicki pogada vaše oci i oci vašeg prijatelja, isto je. Ali ono što taj signal inicira u duhu ili mozgu vas i vašeg prijatelja, nije posve isto; vaši su »procesori« ponešto razlicito »programirani«. I kod tog programiranja bitnu ulogu ima okolnost da li vi zastupate teoriju po kojoj Zemlja miruje, a Sunce se giba ili onu drugu. Razmotrimo jednostavniji primjer. Pogledajte sliku:

Slika 4

Neki ce od vas u njoj prepoznati kocku gledano odozgo, a drugi, pak, istu takvu kocku gledano odozdo, premda je fizicki signal koji dospijeva do oka za sve isti. Štoviše,

420

kada vas netko upozori na drukciji nacin gledanja, moci cete na crtežu po volji prepoznavati cas jednu cas drugu situaciju. Vratimo se vama i vašem prijatelju u zalazu Sunca. Ako sad svaki od vas zastupa razlicitu teoriju i u skladu s njom razlicito percipira cinjenice, kako cete se složiti oko pitanja koja je teorija ispravna? Kako opažanje može odlucivati u znanstvenom sporu ako svatko opaža nešto drugo, ovisno o tome koju teoriju zastupa? I kako teorija može biti opravdana opažajima ako oni pretpostavljaju teoriju? Moguce je, reci ce uporni empiristi, da svaki od vas ponešto odstupi od svog »programa«. Tada biste se možda mogli složiti oko zajednicke recenice koja ne bi implicirala niti gibanje Sunca niti gibanje Zemlje. Ona bi mogla glasiti ovako: »Suncev krug i crta horizonta gibaju se jedan u odnosu na drugi«. Iskazi što izricu rezultate znanstvenog opažanja upravo su takvi neutralni i o teoriji neovisni iskazi. No zacijelo cete se složiti da i takva tvrdnja nije potpuno nevina; i ona pretpostavlja neku »teoriju«. Dok ste i vi i vaš prijatelj u pocetku pretpostavljali da vas, pri promatranju zalaska Sunca, vaše osjetilo vida obavještava o apsolutnom gibanju, u smislu da jedno tijelo miruje, a drugo se giba, sada ste i jedan i drugi došli do »zakljucka« da je ono što vam je dano u vidu zapravo tek relativno gibanje, i tako ste oblikovali iskaz o »cinjenicama«. U znanosti situacija s motrenjem nije jednostavnija vec složenija. Cesto su potrebne složene elaboracije da bismo mogli reci što smo »vidjeli« u nekom eksperimentu. No kad se konacno i složimo u tome što opažamo nastupa nova teškoca jer neutralnost novog zajednickog iskaza znaci ujedno da ga nije moguce upotrijebiti kao potvrdu ili opovrgnuce bilo jedne ili druge teorije. Dogada se cesto (pazite, cesto ali ne uvijek kako bi nam Quine i neki drugi željeli sugerirati) da eksperimentalni rezultati ne mogu »odluciti« o tome jeli neka teorija istinita ili lažna, pa cak niti reci koja je od dviju teorija bliža istini. Primjerice, u Kopernikovo vrijeme i njegova heliocentricka i Ptolemejeva geocentricka teorija jednako su dobro objašnjavale tada znane cinjenice o Suncevu sistemu. Mnogi se ljudi nisu mogli odluciti iako se nisu bojali Crkve niti su bili dogmatici. Tek su nova motrenja Galileia i Tyche Brachea, a osobito Keplerovi zakoni i Newtonova teorija, definitivno pokopali geocentricki model. Dva važna zakljucka moramo izvuci iz ove male analize. Prvo, pojedinacni empirijski iskaz, pa ni iskaz uopce, ne može ni potvrditi ni opovrci neku hipotezu ili teoriju. U znanosti se uvijek radi o skupu medusobno povezanih iskaza, o složenoj znanstvenoj praksi s kojom se mora suociti neka teorija. Nadalje, nijedan skup empirijskih iskaza nije posve neutralan, neovisno o teoriji kojoj treba poslužiti kao empirijska »baza«. Stoga na kraju bazu i nadgradnja cine jedinstvenu cjelinu, u kojoj je samo relativno moguce razlikovati empirijsko od teoretskog. Ta se cjelina sada suocava sa znanstvenom praksom, a potom sa stvarnim eksperimentom. Dode do nesuglasja, potreban je dugotrajan napor, vještina i intuicija da bi se otkrilo što nije dobro, koji iskaz u toj lingvistickoj mreži treba eventualno zamijeniti nekim novim iskazom ili možda cijelu teoriju treba napustiti.

18.11. Hegelova negacija Georg Wilhekm Friedrich Hegel nije dao samo Spinozinom monizmu krajnje idealisticku formu, nego je dao koban obrat takoder njegovu nacelu: sve odredenje je negacija. Pokušajmo najprije shvatiti kako je autor Etike došao do te svoje tvrdnje. Kad kažemo da je jabuka slatka, jamacno imamo prije toga iskustvo kiselog, gorkog ili slanog. Ili, jedva bi tko mogao reci da je ruža žuta a da prije nije vidio nešto crveno, plavo ili zeleno. Time što razlikujemo pojedine okuse ili boje možemo reci da predmet ima tu i tu boju. Jamacno nitko ne bi mogao reci da je snijeg bijel kad bi sve druge stvari takoder bile

421

bijele. Razlikovanje nam se cini bitnim da kojoj stvari pripišemo stanovit predikat. Medutim Spinoza ide korak dalje i kaže da iskaz 'Jabuka je slatka' odmah ukljucuje citav kompleks 'Jabuka nije kisela, nije gorka, nije slana, itd.' Odredenje svojstva jabuke ukljucuje njezino izuzimanje iz sveg ostalog kompleksa. Kad kažem da je Petar dobar, time (zapravo) kažem da nije zao. Individualnost zahtijeva po Spinozi (Njegovo glavno djelo Ethica ordine geometrico demonstrata izašlo je posthumno, u Amsterdamu 1677, ubrzo nakon njegove smrti, a polazi od Descartesove definicije supstancije kojoj pripisuje mnogo atributa, medu kojima i prostranstvo (tjelesno) i mišljenje.) uvijek napor negacije, dok obratno servilan karakter, protiv cega se Eticar najviše buni, svemu popušta, sve odobrava. Nacelo negacije u logickom smislu biva osobito važno kad se promatraju razlicite vrste. Kad kažem da je kit sisavac, obicno time želim reci da kit nije riba; no po Spinozi bi to ukljucivalo takoder tvrdenje da kit nije gmaz ni ptica ni insekt ni … u beskraj. Odredenje jedne vrste bi impliciralo dakle navodenje, poznavanje ili negiranje svih ostalih vrsta, dakle bi u govoru o svakoj vrsti bio ukljucen citav rod životinja, ili obratno. Spinoza nije riješio (logicke) teškoce kako od vjecnih i apsolutnih principa beskrajne supstancije dolazi do individualnih i partikularnih bica, i njegovo izlaganje po nacinu geometrije ne dostiže ni izdaleka Euklidovu nužnost ili jasnocu, ali je svakako bilo nešto fascinantno u tome da se u svakoj izjavi sluti još nešto drugo što nije eksplicitno receno, a narocito da se u negaciji otporu, izuzimanju vidi individualno bice i naposljetku sloboda. Ta se maštovitost jako dojmila i pjesnika Goethea, i njegov se Mefisto upravo predstavlja u tom Spinozinom znacenju: »Ja sam Duh koji sve nijece; jer sve što nastaje vrijedno je da propadne.« Iz tog se stiha ne vidi jasno da li je negacija uvjetovana nastajanjem ili, što ce biti Hegelova doktrina, negacija vodi do nastajanja, negacija biva kreativnom silom. No citav Faust ide k rušenju vraga, kako se on god simpaticno javlja. Da bi citavu govornu dvosmislenost do kraja dramatizirao, Hegel na stanovit nacin preuzima Spinozino nacelo: sve odredenje je negacija time što ga pokrece i postavlja svoj princip: sve negiranje je odredenje. Time što kažemo da ruža nije crvena, mi smo bliže tome kakva je; pa kad kažemo da nije ni žuta ni zelena ni plava, onda je valjda bijela? Svakako je teško slijediti Hegela u svakidašnjem govoru, i pratilac se mora popeti na višu apstraktnu razinu gdje pojmovi u njegovoj Logici bivaju na žalost premalo objašnjeni. Hegel ponajprije preuzima Platonovo ucenje o predikatima kako su ga razvili realisti u opreci spram nominalista. Za konkretnu stvar mogu npr. reci: Jabuka je crvena. Jabuka je slatka. Jabuka je okrugla. Jabuka je tvrda. Predikat crveno, slatko, okruglo i tvrdo su univerzalni i dolaze pri mnogim drugim stvarima; oni jesu u višem smislu nego pojedina jabuka koja je slucajna i prolazna pojava. Za Hegela je bitna ta razlika izmedu onoga što jest, tj. bitka, i pojave, onoga što se samo javlja našoj svijesti. Bitak (Sein) je temeljni pojam Hegelove filozofije kao što je apsolutna ideja koja sadrži (implicitno) sve druge ideje ili pojmove. Dosljedni bi idealisti mogao reci

422

da pojava jabuka nije ništa drugo nego (slucajna) kombinacija univerzalnih svojstava crvenog, slatkog, okruglog i tvrdog na odredenom mjestu i u odredeno vrijeme, premda u filozofiji prirode nije Hegel bio spreman ici tako daleko i ostao je u vrlo cudnoj nedomišljenosti. Kad kažem da kit nije riba, bliže sam odredenju vrste kamo spada. Time što u višoj klasi sisavaca razlikujemo kopitare, papkare, majmune itd., pomalo odredujem kitove. Diferencijacija je u Hegela (gotovo) identificirana s negacijom. Tome što negiram jedno za drugim dolazim konacno do odredenja kita, svakako vrlo dugotrajan (ako ne i beskrajan) proces kad se domisli do kraja. Time što pocinjem izvoditi (Hegelovu) negaciju u pocetnoj ideji ili pojmu, npr. sisavaca, dolazim do njihovih pojmova, npr. kita, i stoga može Hegel negaciji pripisati stvaralacku moc. Treba imati na umu da tu Hegel ne misli u prvom redu na povijesno zbivanje, kako je teklo u prostoru i vremenu, nego se tu radi o logickom razvoju. Zanimljivo je u tom pogledu kako on u svojoj Encyclopaediji obara biološku evoluciju koja je u njegovo vrijeme imala sve više pristalica: »Priroda se treba da promatra kao sustav stupnjeva od kojih jedan nužno izlazi iz drugoga, ali ne tako da bi jedan prirodno generirao iz drugog … Bilo je to krivo shvacanje ranije i kasnije filozofije prirode da promatra napredovanje i prijelaz jedne prirodne forme i sfere u višu kao izvanju aktualnu produkciju.« Napredovanje i prijelaz živih bica treba da se shvate cisto logicki kad se prolazi citav zoološki sustav vrsta: razvoj je to ideje a ne necega u prostoru i vremenu. Ako se ta temeljna razlika ne shvati, ne može se pratiti (i onako mutne) Hegelove izvode. Spinoza je mehanicki zakon (uzrok i posljedicu) ostavio u tjelesnoj sferi, dok je na duh protegnuo racionalnu nužnost (shvacajuci je cesto poput fizicke determiniranosti ili zakona). Hegel dakako priznaje samo racionalnu nužnost, a priroda ili tjelesno nije za nj ništa drugo nego ideja o drugome ili otudena ideja. Priroda predstavlja alijenaciju ideje koja se konacno prebroduje vracanjem apsolutnom duhu (izraženom u Hegelovoj filozofiji, što je pisac posve ozbiljno, ako ne baš skromno, držao). Taj je korak idealistickom monizmu pripremio i sam Kant kad je prosto, vrijeme i kauzalnost fizike tumacio kao forme razuma. Kant je još ostavio stvar po sebi kao uzrok naših osjeta; ali, ako je sam pojam uzroka i posljedica samo jedna razumska (subjektivna) kategorija, onda nema razloga takav uzrok pretpostaviti, i stvar po sebi je ubrzo išcezlo u daljnjim idealistickim filozofijama. Königsberški kriticar metafizika preobrazio se preko noci u glavnog inspiratora vehementnog idealistickog monizma, što nije samo bila sudbina tog velikog kriticara. Hegelov se bitak ne smije shvatiti kao ono što postoji u prostoru i vremenu, kao pojava. Kad uzmemo jabuci sve njezine osobine kao crveno, slatko, okruglo i tvrdo, ostaje još nešto, naime kategorija bitka. Kategorija bitka je prema tome potpuno prazna, ona nije ništa. Takvo rasudivanje bi nam trebalo pokazati kako kategorija ili cist pojam bitka sadrži u sebi ideju nicega. Dakako, ništa je negacija bitka. Vidimo kako negacija djeluje. S pomocu negiranja izveli smo iz kategorije bitka kategoriju niceg – proces koji ce upravo fascinirati egzistencijaliste. Pošto ima kategoriju bitka i niceg, Hegel može uvesti prijelaz bitka u ništa, i obratno, prijelaz niceg u bitak. To je kategorija nestajanja ili nastajanja. Hegel je na taj nacin postavio svoju trijadu: bitak, ništa i postanak. Takva se trijada još naziva teza, antiteza i sinteza. S pomocu takvih trijada ide citav logicki razvitak, s tim da svaki clan može biti pocetak jedne nove trijade. Mjesto da smo postavili bitak za prvo, uzet cemo kao prvobitno apsolutnu ideju, i tad prva trijada glasi: ideja u samoj sebi (logicka ideja), ideja izvan sebe (priroda) i ideja u sebi i za se (duh). Duh opet ukljucuje trijadu: subjektivni duh, objektivni duh i apsolutni duh. Subjektivni duh sadrži apstraktno pravo, moral i društvenu etiku; apsolutni duh sadrži umjetnost, religiju i filozofiju. Umjetnost pak sadrži trijadu

423

ljepotu opcenito, tipove umjetnosti i posebne umjetnosti, itd. Hegel priznaje da mnoge njegove trijade ne izgledaju uvjerljive (zašto bi npr. religija bila antiteza umjetnosti?), ali on ocekuje da ce specijalist poslije takva pitanja potpuno razjasniti, a njemu je bilo glavno dati opci plan logickog razvitka ideje. Nema sumnje da je takav grandiozan skec sveg ljudskog znanja zadivio mnoge njegove citatelje, narocito pak one koji nisu bili zaokupljeni posebnim istraživanjima i željeli su imati svijet u gotovom. Hegel mora dakako zabaciti nacin zakljucivanja geometrije kao potpuno neprikladan u filozofiji. Po Euklidu polazimo od aksioma da deduktivno izvedemo stanovite poucke ili svojstva geometrijskih tijela. Medutim ti su aksiomi nešto što se pretpostavlja, što se dalje ne objašnjava, što ostaje dakle misticno. Filozofija ne može poci od takvih pretpostavljenih (ili evidentnih) nacela. No nije li sam Hegel pretpostavio na pocetku ideju, odnosno bitak? Stvar je u tome, odgovara logicki monist, da ideja dolazi i na kraju. Logicki je izvod reverzibilan. To je bio i razlog što se Spinoza nacelo ‚Definicija je negacija’ moglo preokrenuti. Pokušajmo na Aristotelovom silogizmu shvatiti svrstavanje. Svi sisavci su kralježnjaci. Kitovi su sisavci._______ Dakle, kitovi su kralježnjaci. No znamo da je kit sisavac pa je prva premisa samo onda istinita ako je kit takoder kralježnjak. Pred nama je ocito jedna tautologija. S obzirom na to može se naše zakljucivanje preokrenuti pa od zakljucka stici do prve premise. Dakle, kad kažemo da je kit kralježnjak, a zna se da je kit takoder i sisavac, implicira se da su sisavci takoder kralježnjaci. Formalni bi se logicar dakako nakostrušio pri takvom izvodenju, ali se Hegel na takvo zaziranje ne osvrce. Biva li to prihvatljivije kad se dopusti da se u svakom iskazu još nešto drugo (ili više toga) misli? Nijedan iskaz ne može stajati sam za se; on uvijek implicira citav sustav drugih iskaza. U tom smislu može se pojedinom iskazu staviti nasuprot njegova negacija kao istinita, no svakako bi suvremenog logicara zbunilo da prihvati takva dva iskaza kao identicna tj. da je p jednako ne-p. Kad što kažemo, trebalo bi reci, 'o vo i još nešto', što bi nas u tijeku izvodenja dovodilo do tvrdnje da ‚ovo nije nego je nešto drugo’. Medutim, ako se nešto drugo ostavi neodredeno, proizvoljnost biva nerazborita.(Jamacno nije Aristotelova logika prikladna da se ilustrira smisao Hegelove negacije, i suvremena bi logicka istraživanja mogla doprinijeti da se tu ponešto bolje formulira. Nažalost nisu neohegelijanci posvetili tome dovoljno pažnje, mada je sam Hegel ukazivao na neprikladnost Aristotelove logike.) Zacijelo Hegel vec u apsolutnoj ideji vidi sve druge, njemu važne i istinite ideje, ali mora se imati hegelijansko vizionarstvo da se iz kategorije bitka izvede npr. diferencijalni i integralni racun ili iz objektivnog duha bracnu vezu i porodicu. Koliko se god Hegel suprotstavljao logickim principima identiteta ili iskljucenog treceg, toliko je sam ipak podlegao formalnom karakteru logike. U bilo kojem tradicionalnom silogizmu mogu se konkretne klase (kao kitovi, sisavci ili kralježnjaci u našem primjeru) zamijeniti simbolima koji oznacuju klase kakvih dogadaja ili objekata i bilo kakve predikate, i prijašnja tad logicka konstrukcija dobiva apstraktnu formu: Svi S su P K je S Dakle, K je P

424

Ako uvrstimo ovamo za S klasu ljudi, za P predikat smrtan, a za K kralja, dobivamo tipican primjer: Svi ljudi su smrtni. Kralj je covjek.____ Dakle, kralj je smrtan. Kako to da takve logicke konstrukcije vrijede za sve klase individua i predikate? Suvremeni bi logicar odgovorio da su logicki znaci kao svi, neki upravo tako definirani da poznati silogizmi stoje. A ako je ipak taj kralj besmrtan? Tad bismo ga iskljucili iz klase ljudi; to bi po svoj prilici bio bog. Vidi se da se (po toj konvenciji) nikako ne može doci do proturjecja, i oblak mistike oko istinitosti silogizma išcezava. Medutim je Hegel bio tako pod dojmom logickog zakljucivanja da mu se to cinilo kao ono važno, a konkretne klase kao površno ili osjetilno. Je li zato što nije shvatio karakter logickog zakljucivanja bio Hegel podigao logicki idealizam? Na svaki nacin on je misao cistio od sveg senzualnog (empirickog); no da li takva cista misao ili apsolutni duh išta predstavlja? U monistickoj je filozofiji posve sporedno kako se ono apsolutno imenuje, da li ideja, bog, priroda, materija, bitak, itd. Znacenje biva tek onda jasnije kad se pristupi samom covjeku i stvarima spoznaje. Spinozin je monizam dopuštao ujedinjenje psihickog i fizickog, tih dvaju glavnih atributa supstancije, jer se racionalna nužnost poistovjetila s geometrijskom zakljucivanjem i tako usporedila s prirodnim (mehanickim) zakonom. Odatle su mogle izaci i neke novije teorije fizicko-psihickog paralelizma, ne baš osobito uspješne. Carnap je pokazivao (ne posve uvjerljivo) da se sve iskustvo može izraziti ili fizickim terminima ili mentalnim (fenomenalnim); a izmedu ta dva izražavanja mogao bi se postaviti prijevodni pravilnik. Vrlo skepticno je Wittgenstein primijetio da postoje samo logicke nužnosti, dok su stvarna dogadanja slijed slucajeva. No dok su za Wittgensteina te logicke nužnosti jedino tautologije, što ništa novo ne kažu, Hegel je povjeravao da je svojim logickim idealizmom obuhvatio sve znanstvene discipline i svu povijest, zacijelo kao razvoj svoje apsolutne ideje. U tom što Hegel insistira na suštoj logici (zacijelo u svojoj reinterpretaciji), koja se kao izvod ne može prevesti na prirodne zakone, njegova filozofija i ne može biti drukcija nego cista idealisticka, i svaki tu pokušaj obrata vodi do zabune. Velik je Hegelov pothvat što je cijelo ljudsko znanje i svjetsku povijest ujedinio u jedinstven sustav, kako je to još jedino Aristotel prije njega izveo, i što ce ostati trajan izazov kasnijim misliocima. Treba li da uzmemo svaku pojedinu stvar kao pojedinacnu, slucajnu, neobjašnjivu, ili možemo objasniti zašto je tu pred nama? Kant je postavio kategorije ljudskog uma kao samostalne i ne dalje objašnjive; on nije nikad pokušao da jedne izvede iz drugih, nego bi cak takav pokušaj smatrao besmislenim. Hegel je to ipak poduzeo. Sve te kategorije, i još mnoge druge, koje Kant nije naslucivao, izlaze iz apsolutne ideje po nacelu negacije (ili diferencijacije, što je za nj isto), i sve se opet vracaju u apsolutnu ideju, doista impozantan razvitak gdje se kraj podudara s pocetkom; no nije li to možda i jedino što negacija može uciniti da nas ostavi pri prvobitnom? Hegelova se negacija ne smije pobrkati s dijalektikom iz svakidašnjeg govora, pa i filozofske rasprave, kad jedna gospoda kaže ,Martin je dobar’ a druga joj se suprotstavi. ‚Ne, Martin nije dobar’. Kad te obje gospode dalje obrazlažu svoje sudove, one ce iznijeti mnogo što o Martinu, i prema tome ce njihov razgovor biti za obje vrlo plodonosan. No stvar je u tome što svaka od njih poznaje Martina iz mnogo razlicitih zgoda; prema tome novi iskazi ne bujaju iz samog iskaza ,Martin je dobar’ ili ,Martin nije dobar’, nego iz vrlo složene Martinove osobe. U tom smislu mogao je B. Shaw u svojim dramama ustvrditi jedno pa suprotno, a u svakoj je toj izjavi bilo dosta istine. Platonovi dijalozi obicno

425

pocinju s tim da se postave dvije suprotne tvrdnje pa odatle stigne do punije istine, sinteze; odatle i podrijetlo dijalektike. Svaka posebna tvrdnja, a i znanstvena teorija, istrgnuta je iz šireg kompleksa ili se odnosi na stanovit sklop cinova, pa je posve razumljivo da ne može biti apsolutno istinita, nego cak, kako se citav obzor mijenja, može biti zamijenjena upravo suprotnom tvrdnjom. Tako je Newton ustanovio apsolutnu istodobnost u svemiru, dok je Einstein zabacio pojam apsolutne istodobnosti. I Newtonova i Einsteinova (suprotna) tvrdnja imaju svoje znacenje samo u sklopu citavog razvoja. Bilo bi, dakako, posve krivo reci da Einsteinova teorija predstavlja jedino negaciju Newtonove. Hegel je, strogo ogranicen na ideje (ili iskaze), pripisao samoj negaciji moc da proizvodi raznolikost i obilje novog, što znaci tumacenje negacije koje posve odstupa od obicnog smisla i trebalo bi to pomno obrazložiti, cime bi to opet prestalo biti cisti logicki znak, suprotno ishodištu logickog idealizma.

18.12. Znanost i ideologija U ovoj kratkoj studiji pokušat cemo prikazati neke od suvremenih problema sa kojom se susrece Znanost uz nužna pojednostavljenja koko bi problematika bila jasnija široj citalackoj publici. Prije nego što krenemo sa izlaganjem dat cemo jedno malo objašnjenje u svezi podnaslova “Ratovi znanosti”, koji sam po sebi naslucuje žestinu sukoba izmedu takozvane znanstvene zajednice i onih koji njoj ne pripadaju, ali i unutar samog korpusa zajednice. Sam podnaslov je namjerno posuden od casopisa Social Text koji izdaje Center for the Critical Analysis of Contemporary Culture i koji je vodeci casopis kriticke teorije. U sklopu tog casopisa, 1995. godine, objavljen je poseban broj pod nazivom “Ratovi znanosti”, a motiv, ili bolje receno jedan od motiva, bila je godinu dana ranije objavljeno dijelio Paula Grossa i Normana Levitta Higher Superstition: The Academic Left and Its Quarelles with Science (1994). Biolog Gross i matematicar Levitt izjavili su da “akademska ljevica”, koji po njima predstavlja veliki utjecajni odsjecak americke akademske zajednice u suštini se protiv znanosti. Za navedene autore to su svi oni znanstvenici koju ukazuju na cinjenicu velikog utjecaja politickih i ekonomskih snaga na znanost i tehnologiju. No, ova kritika i nije nešto novo, ali krije iza sebe nešto drugo a to je težnja izvjesnog broja znanstvenih krugova da se obrane o svih napada bilo da oni dolaze unutar ili izvan znanosti. Ovo vodi, kao što cemo to pokušati pokazati, da sama znanost koja negira prisutnost i utjecaj politike i ekonomije, odnosno odredene ideologije, postaje sama ideologija, tj. izgradnje znanosti kao nove religije. U obranu znanosti stao je navedeni casopis i to možda ne bi bilo toliko bitno da se upravo u izdavanju zadnjeg broja nije dogodio jedan incident pod nazivom “slucaj Sokal”. Naime, objavljen je znanstven clanak pod nazivom Transgressing the boundaries towards a transformative hermeneutics of quantum gravity, a napisao ga je Alan D. Sokal, profesor fizike na New York University. Clanak se uredno pojavio u broju proljece-ljeto u istom gore navedenom casopisu Social Text. Ovdje se namjerno daje naglasak o “urednom pojavljivanju” što znaci da je prošao sve one procedure koje mora zadovoljiti jedan znanstveni tekst radi objavljivanja. No, i površno išcitavane teksta izazivalo je nedoumicu. Autor u svom clanku tvrdi da bi sjedinjenje teorije kvantne mehanike i Opce teorije relativnosti, koje su trenutno u ne suglasju, dovelo do nove “oslobodilacke” post moderne znanosti. Relativizam i fantasticne pretpostavke prelazi granice ludila koju autor koristi u tekstu. Da tu nešto nije uredu pokazuje sama bibliografija koju koristi Sokal iz koje se vidu da je sa jedne strane prisutna literatura koja nema veze sa navedenom problematikom, a sa druge strane obilato korištenje citata post modernih strucnjaka kao što su izdavaci casopisa Social Text, A. Rossa i S. Arnomitza. Vještim prekrajanjem Sokal je

426

uspio da progura tekst i podvala je uspjela. Sokal je odmah na stranicama Lingua Franca objavio svoju podvalu. Da zlo bude vece taj skandal su u svojim naslovnicama objavili The New York Times, International Herald Tribune, Le Monde itd. Dignitet znanosti, a posebice od onih koji su je branili u svom križarsko pohodu, u javnosti je dobio težak udarac. Znanstveni ratovi postali su javni. No tocka zapaljenja, koja nije bila poznata široj citalackoj publici, koja je dovela do otvorenog sukoba izmedu branitelja i kriticara znanosti pojavila se mnogo ranije šezdesetih godina prošlog stoljeca. Thomas S. Kuhn, teoreticar znanosti, je 1962. godine objavio svoje glasovito djelo “Struktura naucne revolucije” (The Structure of Scientific Revolutions) u kome je iznio tezu, jednostavno receno, da znanost predstavlja tek nešto više od rješavanja problema u okviru prihvacenih obrazaca uvjerenja. Ovo je dijelio zbunilo zagovornike Znanosti kao neprikosnovenog hrama istine, ali još više dalo argumente svim onim iz plejade izvan stroge znanosti da dignu glas protiv nadobudne vec formirane elite. Mnogi kriticari kao što cemo to kasnije pokazati nije razumjela Kuhna, ali su dali sebi za pravo da se bace na kritiku znanosti. No, dade se razluciti da se uglavnom borba vodi oko premoci ideologije i to sa jedne strane ideologije i koja je proistekla iz potrebe zaštite društveno-ekonomskog položaja znanstvene zajednice, koju bih smo mogli nazvati cehovskom ideologijom i na drugoj strani sve one anti-znanstvene ideologije koje su osjetile svoj trenutak afirmacije. Prije nego što krenemo u daljnje razmatranje napravimo jedan kratki povijesni pregled koji ce zorno pokazati kako je znanost došla u takvu situaciju kakva je danas.

Podrijetlo ratova znanosti Gotovo citavo jedno stoljece, do Prvog svjetskog rata, na znanost se gotovo opcenito gledalo u herojskom smislu. Usamljeni znanstvenici neravnopravno su se borili za Istinu. Znanost je bila cista, autonomna djelatnost, odvojena od tehnologije i industrije, i iznad društva. Cistocu znanstvenog istraživanja djelomicno su osigurala sveucilišta u kojima su se istraživanja obavljala radi Znanja i u kojima su se odgajale buduce generacije znanstvenika. Izraz 'znanstvenik' izmislio je 1930-tih godina William Whewell (17941866), fizicar i povjesnicar znanosti; prije toga znanstvenici su bili smatrani 'filozofima prirode'. Whewell je vidio znanstvenika kao nekoga tko je zauzet jedinstvenom društvenom ulogom, nekoga kome je potrebna zaštita i kome osnovna egzistencija ovisi od ostatka društva. Znanstvenici, posebno, Veliki znanstvenici, bili su predmet ispitivanja povjesnicara i filozofa znanosti. tako je povijest znanosti naglašavala otkrica velikih znanstvenika i opravdanje tih otkrica u sveopcoj objektivnosti i cjelokupnosti znanosti. ali, premda je znanost bila uvijek istinita, bilo je 'pogrešaka' koje je trebalo ispitivati. Povijesne su knjige objašnjavale da su znanstvenici koji ustraju u svojoj pogrešci i nakon dokazivanja prave istine bili nekako loši znanstvenici. Medutim, nisu baš svi bili uvjereni u apsolutnu cistocu znanosti. Nekoliko je znanstvenika izrazilo svoju zabrinutost zbog njezinog buduceg usmjerenja. Posebno se Ernst Mach (1838-1916), fizicar i znanstveni filozof, u desetljecima prije Prvog svjetskog rata, kad su eksperimentalne fizicare ukljucili u industriju i vojsku, zalagao za jednostavniju, korisniku prilagodenu znanost usmjerenu prema konacnim ljudskim ciljevima. Machu se suprotstavio Max Planck (1858-1947), još jedan uvaženi njemacki fizicar, koji je podržavao autonomiju ideal znanosti. Njihova se rasprava proširila na mnoga važna epistemološka i politicka pitanja, od kojih su najtrajnija docekala realizam (zamisao da odredene izjave postaju istinite ili lažne zbog cinjenica neovisnih o mišljenju)

427

u filozofiji znanosti. Planckova opce priznata pobjeda nad Machom još je ucvrstila platonsko poimanje prakticnog znanstvenika kojemu je jedina vodilja predanost istini. No, Prvi svjetski rat ozbiljno je oštetio ovo mitološko vjerovanje u cednost znanosti. On je razotkrio tehnološku slabost Britanskog carstva i doveo do neposrednog uplitanja vlade u rukovodenje znanošcu. Osnivanjem novih javno ili privatno financiranih ustanova prekinut je monopol sveucilišta kao istraživackih zavoda. Mnogim intelektualcima i znanstvenicima, posebno onima marksistickog uvjerenja, veza izmedu znanosti i gospodarstva postala je sasvim ocita. To je 1918. godine dovelo do stvaranja National Union of Scientific Workers, što je kasnije postala Asociation of Scientific Workers, koja se znanošcu bavila s izrazito socijalistickim znanstvenim programom. Tvrdilo se da ce povecanje troškova za znanost, zajedno s centraliziranim planiranjem, inicirati oslobadajuce potencijale znanosti. Povezanost znanosti i ideologije jasno je izražena 1931. godine, kad je konferencija o povijesti znanosti u Londonu ugostila delegaciju (tadašnjeg) Sovjetskog saveza. Najvažniji dogadaj na konferenciji bilo je predavanje Borisa Hessena 'The Social and Economic Roots of Newton's Principia'. Hessen je tvrdio da Newtonovo glavno djelo nije toliko proizvod znanstvenog genija ili rezultat unutarnje logike znanosti, koliko slijed društvenih i gospodarstvenih snaga u Britaniji sedamnaestog stoljeca. Ono je ispunilo potrebe britanske gradanske klase. Mladim britanskim ljevicarski nastrojenim znanstvenicima i povjesnicarima znanosti koji su bili prisutni na toj konferenciji trebalo nekoliko godina da u potpunosti shvate važnost Hessenovih tvrdnji. Zamisao o “socijalistickoj znanosti”, koja je potekla iz Sovjetskog saveza, proširila se i u Britaniji. Ali njezino ostvarenje u Sovjetskom savezu pokazalo se surovom i oportunistickom zadacom. Slucaj Lysenko iz 1940-tih i 50-tih godina, u koji su bili umiješani sovjetski geneticari koji su tvrdili da se nasljednost može promijeniti manipulacijom okoliša i usadivanjem, nanio je veliku štetu zamisli o socijalistickoj znanosti. Kasnije je otvoreno radikalno British Society for Social Responsibility in Science uspjelo organizirati konferenciju o pitanju: »Postoji li socijalisticka znanost?«, ali njezin ishod nije doveo ni do kakvog odredenog zakljucka. Drugi je svjetski rat dovršio ono što je Prvi svjetski rat bio zapoceo kod puckog shvacanja znanosti. Ovog puta znanost se pokazala nadmocnom na bojnom polju, ali i u svom prijelazu u vladu. Znanstvenici su bili odgovorni ne samo za razvoj novih i smrtonosnijih oblika kemijskih i bioloških oružja, vec i za zamišljanje, stvaranje i konacno oslobadanje Bombe. Gljivoliki oblaci atomskih oružja bacenih na Hirošimu i Nagasaki objavili su kraj ere znanstvene nevinosti. Sada je veza izmedu znanosti i rata postala više nego ocita, suucesnika povezanost znanosti i politike preuzela je vodstvo. Javnost, koju su dotada uglavnom zanimale koristi od znanosti, odjednom se pocela zabrinjavati zbog njezina razornog nalicja. Prosvjed protiv militarizirane znanosti, koji je zapoceo kad su nuklearni fizicari koje je potpuno razocarao projekt Manhattan u SAD lansirali disidentski casopis Bulletin of the Atomic Scientists, ucvrstio se kasnije 1950-tih pojavljivanjem CND (Campaign for Nuclear Disarmament). U tom razdoblju ispaljena je prva salva onoga što danas smatramo Ratovima znanosti. Mnoge je znanstvenike zabrinjavalo to da bi se Bomba mogla smatrati neizbježnom posljedicom fizike. To bi nadobudne mlade znanstvenike koji su u pogledu Bombe imali eticka nacela obeshrabrilo da nastave s karijerom u podrucju fizike. Trik je bio u izjavi da je znanost neutralna.: ona nije ni dobra ni loša; društvo je to koje je koristi u dobre ili loše svrhe. Tvrdnja o neutralnosti postala je glavna obrana znanosti tijekom 1950tih i 60-tih godina; ona je mnogim znanstvenicima omogucila da rade na atomskoj fizici, koji su cak primali stipendije od vojnih ustanova, dok su javno izjavljivali da su politicki radikalni.

428

U Sjedinjenim državama su 1950-te godine, predstavljale razdoblje krajnje politicke represije, na americkim sveucilištima vladao je pravi teror; kad bi neki 'Unamerican Activities Committee' pritisnuo poslodavca moglo se dobiti otkaz ili pasti žrtvom, bez ikakve naknade. Culi smo o mnogim holivudskim žrtvama protuamerickih sudenja senatora McArthyja; ali pripadnici sveucilišta koji su to prošli bili su još brojniji i jednako važni. Sama upotreba rijeci “socijalan” imala je znacajne “socijalisticki”, što je bilo jednako “komunjara”. Malobrojni intelektualci koji su bili promicali društvenu povijest znanosti postali su nepoznati; drugima se prijetilo. Vodeci povjesnicar znanosti, Alexandre Koyré, išao je tako daleko u svom idealiziranom predstavljanju Galileja, da je ne samo zanijekao društveni kontekst Galilejceva rada, nego i posumnjao u to da je on obavio svoje slavne pokuse. Sve ono što je makar neznatno odisalo društvenim utjecajem na znanost ili znanstvenike Koyré je agresivno odbacio kao “marksisticko”. Zbog Koyréovog utjecaja Bernalov “eksternalisticki” pristup povijesti znanosti postojano je ostajao izvan hodnika sveucilišta. Upravo i historiografija znanosti jasno pokazuje da je znanost postala ideologijom Zapadne kulture. Premda je pokret radikalne znanosti sumnjao u neutralnost znanosti, raspravljao o njezinoj društvenoj funkciji i vodio kampanju protiv Bombe, još uvijek je smatrao da se znanošcu gotovo iskljucivo bavi Zapad. Jedan od velikih mitova o znanosti je taj da je ona u znatnoj mjeri proizvod zapadnjacke civilizacije, s malo ili nikakvih doprinosa drugih kultura i civilizacija. Doista, u zapadnjackim povijestima znanosti uopce nema spomena o znanostima ne zapadnjackih kultura. Tako, dok su radikalni povjesnicari nestrpljivo prikazivali kako društvene snage oblikuju razvoj znanosti, o ulozi koju su u oblikovanju znanosti igrale ne zapadnjacke kulture uglavnom su šutjeli. Tako na primjer istaknuti povjesnicar znanosti Bernal u svom radu Science in History kada govori o “društvu” uglavnom misli na autonomno zapadnjacko društvo; a civilizacija (uvijek u jednini) za njega je u suštini zapadnjacka civilizacija koja zapocinje s Grcima i pravocrtno se nastavlja do “našeg vremena”. U svoja cetiri sveska studije on islamskoj znanosti posvecuje manje od deset stranica. Kinu i Indiju uopce ne spominje. No, historiografija znanosti spremala se na prilicno radikalnu promjenu. Temelj za tu promjenu postavile su dvije doista monumentalne studije. Prva je bila Introduction to the History of Science Georga Sartona, objavljena izmedu 1927. i 1948. godine. Ono što zacuduje u Sartonovoj studiji je da su prva tri od cetiri sveska kronološke studije uglavnom posvecena znanosti u islamu. Sarton ne samo da jasno daje do znanja da je zapadnjacka znanost nepojmljiva bez islama, nego kaže da bi krajnji znanstveni doprinos islama, jednako u smislu kolicine i kakvoce, trebao zabrinuti one koji znanost smatraju cistim zapadnjackim poduhvatom. Druga studija, Science and Civilisation in China Josepha Needhama, ogromno djelo u više svezaka, objavljivana od 1954. godine nadalje, obavila je jednaku funkciju za Kinu, cak rjecitije. I Sarton i Needham pokazali su da znanost nije ogranicena na zapadnjacka društva; ne zapadnjacka društva su takoder imala visoko razvijene i napredne znanstvene kulture. Ali za njih to nije znacilo da mogu postojati razlicite znanosti ili doista razlicite definicije znanosti. Needham je bio kadar izdvojiti “problematicne” dijelove kineske znanosti, poput akupunkture, i nazvati ih “ne-znanošcu”. Znanost je mogla biti okaljana politikom i biti upletena u vojsku, ali je još uvijek ponajprije smatrana neutralnom, objektivnom, jedinstvenom težnjom za istinom. Fizicari, uvidjevši da zbog Bombe njihov ugled blijedi, odlucili su sami sebe postaviti za branitelje znanstvenog poštenja. Predmet njihova omalovažavanja nije bio uceni kriticizam znanosti – jer takav jedva da je u SAD i postojao – vec nerazumne snage poput kreacionizma. Kriza u “velikoj znanosti”, s ukidanjem znacajnih visokoenergetskih projekata, prisilila ih je da si docaraju neposrednog neprijatelja. Na srecu, jedan se baš

429

našao pri ruci. Objavljivanje knjige Alfreda De Grazia The Velikovsky Affair (1968) stvorilo je usijano neprijateljstvo. Immanuel Velikovsky bio je psihoanaliticar koji je vladao mnogim jezicima i koji je prerovao hrpe povijesnih izvora u pokušaju da dokaže svoju neobicnu tezu o naglim promjenama koje su se u biblijskim vremenima dogodila u orbitama planeta, isticuci nadmocnosti biblijske židovske civilizacije. U svojem djelu Worlds in Collision (1950) i drugim knjigama on je takoder predvidio razlicite osobine bliskih nam planeta i unutarnjeg svemira, što se kasnije u zbunjujucoj mjeri potvrdilo. Reakcija astrofizicke zajednice SAD bila je žestoka, neki kažu histericne. De Grazia je pokazao da su znanstvenici u svojem odnosu prema Velikovskom i ispitivanju njegovih tvrdnji prekršili sva vlastita pravila. Ovo mini carkanje u Znanstvenom ratu jenjalo je tek kad je Carl Sagan osobno razgovarao s Velikovskim na sastanku American Association for the Advancement of Science – pa je odjednom postalo svima jasno da je stari Velikovky, ma kako možda bio sjajan i vidovit, zapravo samo luckast. Slucaj Velikovsky, poput nekih drugih slicnih, odigrao je važnu kulturnu funkciju: pokazujuci kao temeljito mogu potuci svoje protivnike, znanstvenici su se nadali daljnjoj podršci javnosti i vlade. A sve to kako bi pokazali da zanemarivanje društvenih dimenzija znanosti u SAD nije rezultat cijenjenih mišljenja znanstvenika nego posljedica Hladnog rata. Premda je tijekom 1950-tih godina i u Britaniji situacija bila neugodna za radikale, Joseph Needham je ipak u prvom svesku svog djela Science and Civilisation in China mogao hvaliti Mao Tsetunga. Iako je zbog podrške tvrdnji Sjeverne Koreje da Amerikanci vode biološki rat bio donekle bojkotiran, pod kraj tog desetljeca smješten je na sigurno kao Master of Caius College u Cambridgeu. Tako je u Britaniji ipak bilo moguce biti priznatim radikalom i jeftino proci. Krajem 1960-tih pokret radikalne znanosti u Britaniji postao je prilicno istaknut; premda se tek nekolicina radikala doista bavila znanstvenim radom. Medu njima su bili Hilary i Steven Rose, koji su radili na stvaranju marksisticke sinteze “znanosti i društva”. Robert Young, koji ce kasnije postati guru pokreta radikalne znanosti i stalni savjetnik casopisa Radical Science Journal, koji je bio zacetnik socijalnog tumacenja Darwina i darvinizma (što je uvrijedilo hagiografsku industriju o Darwinu) te Jerry Ravetz, ciji se rad izvan povijesti znanosti uglavnom bavio analizom nuklearnog ludila i korupcijom u “velikoj znanosti”. Upravo u toj atmosferi Hladnog rata Kuhn je stvorio svoje osebujno djelo Struktura znanstvenih revolucija. Ovdje treba napomenuti još jednu cinjenicu, a to je da su vodece škole filozofije znanosti u to vrijeme bile uglavnom proizašle iz djelovanje Beckoga kruga i Karla Poppera. Taj, možemo slobodno reci, pokret imao je snažan utjecaj na intelektualne i znanstvene krugove. Njegov utjecaj u tom periodu vec polako gubi na znacenju jer osnovne ideje logickog pozitivizma koje promovirao Becki krug, kao što je konstrukcija znanstvenih teorija u jedan strogo deduktivni sustav uz korištenje potpuno formaliziranog jezika. Ova ideja doživjela je svoj potpuni neuspjeh i upravo kritika Poppera dovele u sumnju u mogucnost racionalne rekonstrukcije znanosti i ne samo to ova kritika je ukazala na slabe tocke konstrukcije znanstvene teorije a posebice u podrucju znanstvene metodologije. Mit o cistoj i potpuno racionalnoj konstrukciji znanosti biva time, u najmanju ruku, dovedeno u pitanje. U vrijeme dok je Kuhn proucavao, razmišljao i pisao svoje djelo Harvard je bio ogrezao u posebnoj ideologiju. Sveucilište Cambridge u Massachussettsu bilo je stožer znanstvenika koji su proizvodili Veliku znanost i radili na projektu Manhattan. A oni su tu ideologiju, kao i znanost koja je bazirana na industrijskoj osnovi donosili natrag na sveucilišta. Napomenimo da je, nakon Prvog svjetskog rata predsjednik sveucilišta Harvarda, Conant, pripomogao pri uvodenju njemackog opsežnog “industrijskog” modela znanstvenog istraživanja na americko sveucilište. On se, osim toga, zalagao za primjenu americke atomske bombe, posredujuci izmedu Kongresa i ekipe u Los Alamosu, i upravo je

430

on uvjerio predsjednika Trumana da utvrdi kako je bacanje bombe na Hirošimu “neizbježno”. Upravo navedeni znanstvenik bio je mentor Kuhna tako da je on iz prve ruke mogao osjetiti spregu izmedu ideologije i znanstvenog istraživanja odnosno sudbine znanosti. Dat cemo u kratkim crtama što to Kuhn i njegova Struktura donose novo u promišljanju znanosti. Kuhn je znanost gledao iz posebnog kuta strucnog povjesnicara – profesionalca. Njegova širina koji je on kao znanstvenik, povjesnicar, filozof i sociolog imao omogucilo je da sagleda, možda kao nitko prije njega, sam povijesni razvoj znanosti. Opce prihvacen stav kod znanstvenika “tvrde linije” jeste da je znanost samobitna samo-opstojna i kumulativna. Po njihovom mišljenju, a što odgovara mitu o besprijekornoj znanosti, moguce pogreške i nesuglasice koje se pojavljuju u znanstvenim teorijama u toku njenog povijesnog razvoja jesu produkt slucajnosti nesposobnosti pojedinih znanstvenika itd. Kuhn u Strukturi tvrdi da znanstvenici nisu smjeli avanturisti koji otkrivaju nove istine, vec rješavaci zagonetki koji rade u okviru priznatog svjetskog mišljenja. No, time se u znanstveni proces uvodi pojam opceg sustava vjerovanja koji podupire rješavanje zagonetki u znanosti i on za ovo opce uvjerenje uvodi novi pojam koji naziva “paradigma”. Za njega ove paradigme su prije svega tradicije koje povijest stavlja u rubrike kao što su “ptolomejska astronomija” ili “kopernikanska” ili pak “Aristotelova dinamika” itd. Izraz “paradigma” u bliskoj je vezi s “normalnom znanošcu”: oni koji rade u dogmatskoj paradigmi koriste se njezinim izvorima kako bi oplemenili teorije, objasnili zbunjujuce podatke, ustanovili sve tocnije mjere standarda i obavili sav ostali posao neophodan za proširenje granica normalne znanosti. Po njegovoj daljnjoj shemi ovu dogmatsku stabilnost normalne znanosti prekidaju povremene revolucije. Revolucije u znanosti nastaju kao posljedica krize koja se javlja u periodu akumulacije normalne znanosti i dane krize mogu se riješiti samo revolucijom i promjenom paradigme. Dakle, za Kuhna znanost ne napreduje na kumulativan nacin nego u ciklusima zamjene normalne znanosti sa revolucionarnim obratom i formiranjem “nove” normalne znanosti do sljedece krize. U oštroj suprotnosti sa tradicionalnom slikom znanosti kao naprednog, postupnog, kumulativno prikupljanja znanja temeljenog na racionalno odabranim eksperimentalnim okosnicama, Kuhn je predstavio “normalno” znanost kao dogmatski poduhvat. Ovakav stav ima ogromne implikacije na znanstvenu teoriju i njezin razvoj, jer ako nove teorije koje nastaju revolucijom i promjenom paradigme, prethodne teorije stavljaju u kategoriju iracionalnog mitološkog, onda neumitno slijedi zakljucak da svaka suvremena teorija, ako ne sad, onda u buducnosti ce se pokazati kao dogmatska i iracionalna. Prema Kuhnu vecina znanstvenoga rada odvija se pod “etiketom” normalne znanosti. S druge strane, prividno normalne znanosti iskljucuje znanstvenu zajednicu iz vanjskog svijeta, jer sve što izvan konceptualnog i instrumentalnog podrucja paradigme smatra se nevažnim. Takoder Kuhn naglašava još jednu cinjenicu koja prije njega nije bila toliko jasna da je znanstveno istraživanje kao proizvod složene interakcije izmedu istraživacke zajednice, njezine mjerodavne tradicije i njezinu okoliša. Nigdje, ni u jednom istraživackom procesu “razum” i “logika” nisu jedini kriteriji za napredak znanosti. Možemo naglasiti da Kuhnova Struktura dovodi u sumnju fundamentalne pojmove znanosti kao što su: realizam, tj. da su istine o svijetu tocne bez obzira što ljudi mislili a što predstavlja direktan udar na prvi princip svake znanosti, a to je apsolutna objektivnost; kumulacija, ne postoji linearni rast znanosti a takoder su upitni i temeljni pojmovi kao što su deduktivni sustav teorije, preciznost, jedinstvo znanosti itd. Posljedice Kuhnovih ideja

431

Možemo reci da sa Kuhnom pocinje nova faza u ideologiji znanosti. Ovo su odmah osjetili vodeci teoreticari znanosti kao što je na primjer u to vrijeme najistaknutiji, Karl Popper i poceli su novi ratovi i na ovom polju. Kao što smo vec naveli u prethodnom dijelu teksta, Popper je imao svoju verziju racionalnosti znanosti i koja se uglavnom poklapala sa klasicnim stavom znanstvenika. Osjetivši se ugroženim, Popperova skupina u srpnju 1965. godine organizirala Medunarodni kolokvij o filozofiji znanosti i ono što je nama u ovom razmatranju bitno, da je taj kolokvij bio potpomognut financijski i moralno od citavog niza ustanova medu kojima su British Society for the Philosophy of Science, London School of Economics (LSE) i International Union of History and Philosiphy of Science. Dakako da su ustanove prepoznale opasnost koja može dovesti upitnost njihove ideologije ili mita o nepogrešivoj znanosti, i svrha kolokvija je bila suceliti se sa Kuhnom udruženim snagama kao kritikom britanskih filozofa. Sve rasprave i Kuhnovi odgovori objavljene su kasnije u knjizi Criticism and Growth of Knowledge (1970). Ovaj kolokvij polucio je u stvari suprotan efekt, i ne samo da nije uspio oboriti osnovne Kuhnove teze, nego im je dao stanovitu popularnost u širim znanstvenim krugovima. Moramo napomenuti još jednu bitnu cinjenicu, a to je da su u kolokviju prisustvovala dva teoreticara znanosti a to su: Imre Lakatoš i Paul Feyerabend koji ce kasnije medusobno voditi male ratove. No, nama taj dijalog u ovom momentu našeg razmatranja nije toliko bitan, vec stavovi a posebice Feyeabenda. Feyerabend je radikalizirao problem znanstvenih teorija do te tocke da je ona, po njemu, u istoj ravni kao bilo koji drugi mitološki, religijski ili ideološki stavovi. Da jednostavno objasnimo; kao što smo rekli Kuhnova definicija “normalne znanosti” kao dogmatske navela je Feyerabenda na misao da ovu ideju dovede do kraja pokušavajuci pokazati da znanost nema samo elemente dogme nego da je i sama dogma. Ovakav, slobodno možemo reci, anarhisticki stav je uglavnom uperen protiv reakcionarne hegemonije u znanosti. On je, gotovo desetljece nakon Londonskog kolokvija, 1975. godine objavio svoje remek djelo Against Method: Outline on an Anarchistic Theory of Knowledge. U njemu je pokazao da je bilo koje nacelo Znanstvene metode prekršio neki veliki znanstvenik a medu kojima je najveci grešnik bio Galilej. Odavde slijedi jedna veoma bitna implikacija, ako je kritika znanstvene metode moguca onda u krajnjoj instanci Znanstvena metoda nije znanstvena i ne postoji nacin da je odvojimo od bilo kog drugog oblika ljudskog mišljenja. Možemo sa sigurnošcu reci da je ovaj zakljucak suviše jednostavan i da je Feyerabend nedopustivo pojednostavio neke stvari ali, ono što je nama bitno u ovom izlaganju, je cinjenica da on u stvari kritizirajuci znanstveni metoda ustvari pokušava pokazati jedno drugo nalicje znanosti tj. njezinu dogmaticnost pa cak i izvjesni šovinizam. Feyerabend konstatira da naucni šovinizam slavi pobjedu – ono što je kompatibilno sa znanošcu treba da živi, a ono što nije treba da umre. Predstavnici moderne znanosti vjeruju da postoji identitet izmedu uma i znanosti, religije uspjeha i morala, tehnološkog napretka i humanosti. Oni su nesposobni da kriticki misle o sebi, a zbog te nekriticnosti Prosvjetiteljstvo znanstvene racionalnosti se preobracuje u svoj surogat u samoubilacku narcisoidnost gdje je najveca moguca sreca tehnološki napredak koji se može zamisliti i bez uma, smisla i humanosti. Objašnjenje je relativno jednostavno, jer je znanost postala ideologijom a ideologija sebe proglasila znanstvenom. Ovu cinjenicu je jasno uocio Feyerabend i izvodi jedan od svojih osnovnih stavova – da moderno društvo nekriticki preuzima sudove znanosti. Ovo bi možda imao smisla da znanost duguje svoj uspjeh ispravnoj metodi. Prema bajci uspjeh znanosti je ishod spretnog i uravnoteženog spoja inventivnosti i kontrole. Znanstvenici imaju ideje i specijalne metode za provjeru ideja. Tako se pomocu i preko znanosti svjesno obmanjuje društvo i covjecanstvo, jer bajka o znanosti je lažna: ne postoji nikakva univerzalna metoda koja garantira uspjeh.

432

Uspon moderne nauke podudara se sa osvajanjem ne zapadnih plemena od strane Zapadnih zavojevaca, pri cemu ona gube i fizicku i intelektualnu nezavisnost. Feyerabend, posebno kritizira cinjenicu da je naucio mišljenje u toku 20. stoljeca zauzelo apsolutno dominantnu poziciju u svijetu i životu modernog covjeka, za što ne postoji ni jedan objektivni razlog, kao što ne postoji nikakva osnova na kome bi se Zapadna racionalisticka kultura i civilizacija mogla preferirati u odnosu na druge tradicije i kulturne krugove u svijetu, a to se ipak dogada i to nametanjem i silom, a ne snagom argumenata. Ovakvo stanje treba što prije izmijeniti, jer za razumijevanje prirode i otklanjanje prakticnih teškoca, za unapredenje kvaliteta života su nam potrebne sve ideje i sve metode, kao i oslobadanje od predrasude da izvan nauke nema pravog znanja. Povijest znanosti se proširila u Feyerabendovoj filozofiji, pokazala se granica moci znanosti i racionalizma, formirao se novi, okazionalni racionalizam i rješenje se nalazi u prvenstvu djelatnosti – prakse umjesto teorije. On, ustaje protiv znanosti koja se pretvara u moc zlostavljanja, koja razgraduje svijet i ljudski život, koja se proglašava vodom, uvodi novu oligarhiju ili joj služi kao sredstvo. Problem je, kao što smo prije naveli što Feyerabend ne zazire od pogubnog pojednostavljivanja. On u znanosti i znanstvenoj metodi vidi pretežno samo ono što je prinudno i restriktivno, njihovu privilegiranost i rast do nivoa (samo)razaranja svega živog. Cini se da, ipak, i moderne nauke, u razlicitoj mjeri i na razlicite nacine stvaraju u svom podrucju neku filozofiju i to ne samo kao formu samorefleksije i (samo)kritike, vec i kao promjenu razumijevanja vlastitog predmeta (momenta neodredenosti u njemu), tj. kao nesluceno povecanje senzibilnosti, otvorenosti i odgovornosti. Slabost Feyerabendove epistemologije je u tome što je predvidio “društvenu patologiju”. Sloboda, ka kojoj se stremi, podrazumijeva i uvažavanje tudeg mišljenja i pored neslaganja sa njim. Zato je nejasno kako bi se u taj sustav slobode uklopile iskljucive, diskriminirajuce teorije ili tradicije. Mogli bi smo navoditi još niz neprihvatljivih teza u njegovoj teoriji, ali to nije cilj našega teksta jer je nam je interes da damo jednu ilustraciju stanja koje nastalo poslije navedenog Kuhnovog dijela. U stvari Kuhn je otvorio Pandorinu kutiju i na scenu su stupili takve problemi kao što je društveni status znanosti. Ni u kom slucaju ne smijemo shvatiti da je Feyerabend sljedbenik ideja koje su iznesene u Strukturi, jer je njegov “anarhizam” do te mjere radikaliziran da on negira postojanje perioda “normalne znanosti” a što je direktno u suprotnosti sa Kuhnovim pretpostavkama. No, ovdje moramo naglasiti još jednu stvar, a to je da možda Feyerabendu možemo oprostiti izvjesni radikalizam jer je on po svom strucnom radu znanstvenik i filozof, tako da se to može shvatiti kao karikiranje situacije da bi se jasno oslikao problem statusa znanosti i znanstvene zajednice. Kako to obicno biva u povijesti ljudskoga mišljenja, kada se ruše neki dogmaticni stavovi na scenu stupaju svi oni intelektualni ratnici koji opravdano, argumentirano ili neopravdano pocinju svoj osvajacki pohod na posrnulu opce prihvacenu ideju. Tako, možemo reci da se usporedo sa Feyerabendovom kritikom pojavljuje citav niz teoreticara koje možemo svesti pod jedan zajednicki naziv “relativizam”. Necemo se zadržavati na tim kritikama koje obicno ne zaslužuju ozbiljniji pristup, ali samo možemo kao ilustraciju dati jedan stav koji pokazuje dokle može otici netrpeljivost i mržnja prema znanosti. Takav jedan primjer predstavlja teoretiziranje Sandre Harding, koja sa stajališta feministicke analize dolazi do genijalnog zakljucka, da je znanost urodeno “androcentricna”. Ona u svojoj knjizi The Science Question in Feminism (1986), pokušava da progura ideju da je znanost i znanstvena teorija produkt muškog šovinizma. Tako na primjer za nju je teorija Evolucije pokušaj opravdavanja muškog centrizma kao dominantnog nosioca evolutivnog i povijesnog napretka. Ona je takoder “otkrila” da se davanje prednosti matematici i apstraktnom mišljenju, standardima objektivnosti, izgradnje

433

znanstvene metode i instrumentalnoj naravi znanstvene racionalnosti, zapravo temelji na predodžbi o idealnoj muškosti. Za nauku kaže da je seksisticka, rasisticka, kulturno prisiljavajuca, te da je cvrsto odredena kulturnim obrascima u kojima je nastala. Ovakvi slicni stavovi prije Kuhna ne bi mogla biti shvacena kao ozbiljan pristup, nego kao neka šala dokonih feministkinja koji pokušavaju da izazovu osmijeh. Dakako, niti je navedena autorica neozbiljni teoreticar a niti je ideja feminizma u suvremenom društvu marginalizirana ideja. Tako da ovakvi stavovi moraju biti shvaceni ozbiljno i oni pokazuju dvije za naše razmatranje bitne implikacije. Jedna je da je znanost postala ne tako uvjerena u svoju apsolutnu ispravnost pa mora obratiti pozornost na svaku kritiku kao i na tu da je ona u biti rasisticka i seksisticka. Jer ako znanost i znanstvena metodu stavimo u ravnu vjerovanja i opredjeljenja onda i svako drugo vjerovanje i opredjeljenje ima istu snagu tog argumenta. Drugo, što je još važnije nego navedene feministicke nebuloze, jeste da se iza samog feminizma u društvenom i sociološkom smislu pojavljuje ideologija tako da se kritika može shvatiti ne kao sukob izmedu znanosti i feminizma, nego sukob nosilaca jedne i druge ideologije. Kratko objašnjenje, ako je moguce, bilo bi sljedece; kao što nam je poznato kralježnicu znanosti cine takozvane prirodne znanosti koje zbog svog centrizma i uloge svako drugo mišljenje, kao što su oni koji se bave društvenim znanostima, covjekovom okolinom a tu spadaju i kucanice smatraju autsajderima. Kako se u krajnjoj instanci podjela rada u toj “pravoj” znanosti uglavnom dominantno muška onda je logicno da napad feminizma dolazi na stranu muškog šovinizma. No, ne sijemo se zavarati da se radi o takvim trivijalnim stvarima, nego cinjenici da se radi o društveno i financijskom utjecaju pa je želja feminizma da zagrabi jedan dio tog utjecaja i financijskog kolaca. Podrška feminizmu dolazi sa još jedne strane, a to je njihova ekonomska opravdanost što im u izvjesnom smislu omogucava da se ozbiljno shvate. Naime, odgovor na pitanje bili pravedna zastupljenost žena u znanosti išta promijenila daje u ovom povijesnom trenutku jedan interesantan odgovor. Kapital, ideologija kapitala i gospodarstvo koje se temelji na znanju i koje je u ocajnoj potrazi za iskustvenim znanstvenicima, ne može se priuštiti da polovica njezinog kapaciteta ostane neiskorištena. Tu je i tvrdnja da veci broj žena u znanosti u nju ukljucilo veci opseg materijalnih i društvenih problema. Na primjer, problemima Treceg svijeta pridalo bi se više pozornosti i istraživacke potpore. Ali feministicki nastrojeni intelektualci uvjeravaju u još nešto više. Oni tvrde da bi žene pokrenule odmak od konvencionalne znanstvene metode i objektivnosti i prema onome što Harding naziva “strogom objektivnošcu” a Hilary Rose “odgovornom racionalnošcu”. Stroga objektivnost zahtijeva od onih koji se bave prirodnim znanostima da u svom opisu i objašnjenjima predmeta znanstvenog istraživanja zauzmu stanovište autsajdera – onih koji se bave društvenim znanostima, covjekovom okolinom, kucanicama, ne zapadnjackim kulturama. Time se ne tvrdi da feministicke predodžbe znanosti treba uciniti zakonitima i poželjnima u cjelokupnoj znanstvenoj praksi, niti da antiseksisticki koncepti, teorije, metode i interpretacije treba smatrati znanstveno jednakim. Niti da treba školovati i regrutirati više žena koje bi radile zajedno sa svojim muškim kolegama i u okviru institucionalnih normi i praksi koje se žele baviti znanošcu morale postati muškarci. Tvrdi se da, budemo li imali pošteniju zastupljenost žena u znanosti, to ipak nece riješiti problem; znanost ce i dalje ostati diskriminacijska. Stvarnu promjenu donijet ce jedino temeljna preobrazba koncepta, metoda i interpretacija u znanosti. feministicki znanstvenici traže samo preorijentaciju logike znanstvenog otkrica. Dakle, Kuhnovo djelo bilo je povodom da se od sredine 1969-tih godina razviju dalekosežne kritike znanosti. Doista, Kuhn se smatra, a cesto i predstavlja, prevratnikom u znanosti. No, njegove radikalne tvrdnje više su prividne nego stvarne. S obzirom na mjeru u kojoj Struktura poziva na analizu znanosti, ona je radikalan tekst. Konacno, nije slucajnost da je poucavanje znanosti, kao što je rekao Kuhn, jednako dogmatsko kao

434

teologija ili da povijest znanosti koju nude udžbenici izgleda poput Orwellove 1984. Oni koji su pozivali na reformu u znanosti priznali su da mnogo poticaja za promjenom dolazi izvan same znanosti. Kuhn je to želio osporiti i dokazati da je sama znanost sposobna za unutarnju reformu i promjenu. On se posebno brinuo da sacuva javni obraz znanosti bez obzira na “unutarnje” probleme i znanstvenu “istinu”, trebalo je braniti javno vjerovanje u znanost kao Boga i Istinu, jer bi bez toga društvene posljedice mogle biti pogubne. Kuhnova vlastita “uvijenost” proizlazi iz njegova obrazovanja u akademskoj sredini Sveucilišta Harvarda – koja je nakon podupiranja Bombe nastavila igrati vodecu ulogu u produženom Hladnom ratu – i njegove osobne prošlosti uz Conanta. Nakon kraja pozitivizma Kuhn je ponudio novo žarište za filozofsku raspravu, pa je bilo lakše marginalizirati Ravetza, Feyerabenda, radikalnu tradiciju znanosti i vecinu postkolonijalnih kritika zapadnjacke znanosti. nova definicija filozofskog djelovanja u Strukturi znacila je da konstruktivizam postaje žarište znanstvenog kriticizma na racun uvjerljivih i retorickih vidova znanstvenog istraživanja. Izrazi poput “razum” i racionalnost prolazili su kroz stalne revizije, tako da se sada radikalni kriticizam znanosti povezuje s iracionalizmom.

Umjesto zakljucka – s one strane ratova znanosti: postnormalna znanost Što je u igri ratovima znanosti? Je li to jednostavno razarajuci utjecaj “postmodernista” i drugih ucenjaka, kao što to govore Sokal i Bricmont? Ili su to omaške i glupe matematicke pogreške konstrukcionista? Ili se radi o moci i ugledu znanosti? Za one koji se bave društvenim znanostima i teorijama kulture znanost ocito predstavlja mnogo više od akademske obmane i isticanja neznanja matematike. Sokalova podvala dokazuje ono što su mnogi znanstvenici vec slutili: istraživanja kulture su postala potpuno nevažna i svatko može proci s bilo cime u ime postmodernog kriticizma. Medutim, nema dokaza koji bi ukazivao na to da su ti znanstvenici imali stvarnog utjecaja na financijsko utemeljenje i javnu potporu koju uživa znanost. Ali ono najvažnije zbog cega traje znanstveni rat uglavnom je moc i vjerodostojnost znanstvenosti. Bijes znanstvene zajednice proistice iz njezinog znanja da se tradicionalni legitimitet znanosti razara i da je vjerodostojnost znanosti bespomocno iskrvarila. No, znanstveni rat malo govori o tome zašto se to dogada. Zbog toga moramo promatrati samu znanost i promjene koje je doživjela od Prvog svjetskog rata. Rat znanosti je u vrlo velikoj mjeri postao nevažan – rasprava se premjestila na iscrpnu kritiku proucavanja pojedinih slucajeva, kao što to pokazuju post-sokalske rasprave. Oni ce, nedvojbeno, i dalje izazivati rasprave i proturjecje, ali sudbina znanosti nalazi se na nekom drugom mjestu. Znanost jednostavno nije ono što tvrde realisti i idealisti. Nedvojbeno je da je njezina ideološka i vrednotama bremenita narav u opasnosti. Ali ne radi se samo o pitanju kako politicka stvarnost moci, sredstva financiranja, izbor problema, kriteriji kroz koje se donosi odluka o problemima, kao i predrasuda i sustavi vrijednosti, utjecu cak i na “najcišcu” znanost. Niti o tome da se usvajanje vrijednosti, ostvareno izborom “sigurnih granica” statistickog zakljucivanja, može naci u srži znanstvene metode. Niti o tome da vecina znanstvenih pretpostavki potjece iz europske civilizacije. Više je stvar u tome kakve sada znanost ima veze s nesigurnostima i rizicima. Veliki dio suvremene znanosti više nije normalna znanost u Kuhnovom smislu. Kao što je vidljivo iz niza nedavnih polemika, od pojave GSE (Goveda spongioformna encefalopatija – ’kravlje ludilo’) u Britaniji do pitanja genetski modificiranih prehrambenih proizvoda, znanost ne može dati cvrste i brze odgovore na svu silu suvremenih pitanja. Stara paradigma znanosti koja je pružala sigurnost i pouzdanje više ne vrijedi. Znanost je prešla u post-normalnu fazu u kojoj su, da citiramo rijeci Ravetza i Funtowicza, “cinjenice” nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi

435

visoki, a odluke hitne. Konvencijalna, prema staroj paradigmi normalna znanost, još uvijek može vrijediti u situacijama s niskim razinama neizvjesnosti i rizika, ali ne odgovara tamo gdje su rizici odluke ili nesigurnosti sustava – kao, na primjer, u slucaju genetskog inženjeringa ili kloniranja ljudi – visoki. Panika znanstvenika ima duboke korijene u toj stvarnosti – primjenjivoj paradigmi koja time mijenja kontekst znanosti i na celo stavlja neizvjesnosti svojstvene kompleksnim sustavima. Ovdje nema klauzule izvlacenja: znanstvenici se moraju suociti s tom novom stvarnošcu. Oni mogu zanijekati da je ta slijepa vjera u znanost, kao i povjerenje i sigurnost koje je ona ulijevala javnosti, zauvijek nestala; no, to nece promijeniti gledanje javnosti na znanost. Post-normalna znanost zahtijeva da znanost proširi granice kako bi u njih ukljucila razlicite procese validacije, perspektive i vrste znanja. Posebno, traži da se premosti jaz izmedu znanstvene ekspertize i sudjelovanja javnosti. Tako post-normalna znanost postaje dijalog izmedu cuvara uloga u nekom problemu, od samih znanstvenika do društvenih znanstvenika, novinara, aktivista i kucanica, bez obzira na njihove formalne kvalifikacije ili povezanosti. U post-normalnoj znanosti procjena kakvoce znanstvenog rada ne može se prepustiti samo znanstvenicima – jer, suoceni sa silnom neizvjesnošcu i neizmjernim rizicima, i oni su tek amateri. Dakle, “mora postojati proširena zajednica onih koji su medusobno ravni, a oni ce se koristiti proširenim cinjenicama, u koje ulaze cak i anegdotski prikazi i statistike koje je zajednica prikupila. Tako proširenje tradicionalnih elemenata znanstvene prakse, cinjenica i sudionika stvara pocelo nove vrste djelovanja. To je osnovna novina u post-normalnoj znanosti”. Ona neizbježno vodi ka demokratizaciji znanosti. Ona ne predaje istraživacki rad u ruke neškolovanih ljudi; prije bi se reklo da ona izvodi znanost iz laboratorija i daje je na javnu raspravu u kojoj mogu svi sudjelovati i pretresati njezinu društvenu, politicku i kulturnu razgrananost. Upravo da ona ne bi mogla biti instrument ideologije, a težnja svake ideologije jeste da postane mitologija. Kako isticu Ravetz i Funtowicz: Neke ljude uznemiruje zamisao da je ova nova vrsta prakse znanost. Ali znanost se u prošlosti stalno razvijala, a još ce se i dalje razvijati odgovarajuci na mijenjanje potreba covjecanstva… Za rješavanje problema koje je stvorila naša na znanosti utemeljena industrijska civilizacija treba obogatiti tradicionalne strategije kojima znanost rješava probleme, filozofska razmatranja o njima i institucionalne, društvene i obrazovne kontekste. Doživljaj neugode pri otkrivanju neizvjesnosti svojstvenih znanosti znak je nostalgije za sigurnim i jednostavnim svijetom koji se više nikada nece vratiti.477

18.13. Teorije istine Termin “istina” sigurno je jedan od osnovnih i temeljnih pojmova u filozofskoj tradiciji. Baš zbog tog svog položaja njegova definicija ili bolje reci pokušaji definiranja predstavljalo je oduvijek veliku poteškocu, tako da se sa pravom može reci da je termin “istina” ili “istinit” dosta neodredena znacenja. Terminološke poteškoce s obzirom na ovaj pojam uvjetovani su velikim dijelom njegovom povijesnošcu. Vec je Aristotel u istraživanju istine gledao glavnu zadacu i bit filozofije, tako da u Metafizici možemo procitati da se filozofija naziva naukom o istini. No i on je vec svratio pozornost na teškoce u traženju istine, odnosno u pronalaženju istinite spoznaje.

477 S.O.Funtowicz i J.R.Ravetz, “Three Types of Risk Assesment and the Emergence of Post-Normal Science”, u S.Krimsky i D.Golding, izd., Social Theories of Risk, Westport, Connecticut: Praeger, 1992, str.255.

436

Govoreci o razlicitim definicijama ili teorijama istine moramo najprije naznaciti dvije karakteristicne uporabe tog pojma a to su suspstantivisticka i atributivna. Govorimo li o prvoj uporabi termina istine, onda obicno mislimo na neki odredeni unutarnji sadržaj, kao neku “supstanciju” koju taj termin izrice. U tom su smislu filozofi cesto govorili da postoje “istine u sebi” (Bolzano), za koje uopce nije bitno da li se spoznaju ili izricu. Na isti nacin je pojam “istine” upotrebljavao Leibniz kada govori o “vjecnim istinama uma” i o “cinjenicnim istinama”. Kada termin “istina” upotrebljavamo u tom supstantivistickom smislu, onda ga uzimamo prilicno široko u koegzistenciji sa samim bitkom. Takva uporaba tog izraza tipicna je za filozofsku tradiciju Zapada, a temelji se uglavnom na Aristotelu. Prema njemu istinu spoznajemo tek onda kada spoznajemo uzrok necega. »Ono što je uzrok istine koja postoji u stvarnosti, to je istina u pravom smislu rijeci (…). Prema tome, koliko izvjesna stvar postoji, toliko sadrži istine.«(Met.993b) Kod atributivne upotrebe pojma istine taj se izraz, kao što i sama rijec kaže, kao atribut. Dakle, kao pridjev “istinit”, te izrice neko svojstvo onoga o cemu se govori. Tu se sada radi o poklapanju ili podudaranju (adaeqatio) izraza ili sadržaja propozicije sa stanjem stvari koje ona izrece. Ocito je da se onda termin “istina” može govoriti samo u singularu. Kada danas govorimo o istini, obicno mislimo na teorijski pojam istine. U tom smislu nastala je vec u srednjem vijeku poznata definicija istine kao »poklapanje uma i stvarnosti« (adaequati intellectus et rei). Umjesto termina “adaeqatio” upotrebljavaju se kao sinonimni izrazi “correspodentia”, “conformitas”, “convenientia” i dr. Navedena definicija, nastala negdje u IX st., izazvala je duge diskusije osobito o naravi adekvacije. Iz tih diskusija iskristaliziralo se mišljenje da istina u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili tvrdnjama, tako da se jedino o njima može govoriti da su u pravom smilju istiniti. To se izrice nacelom da se istina nalazi (ili dovršava) u sudu, i to ako sud izrice objektivno stanje stvari. U takvom slucaju govorimo o istinitoj ili adekvatnoj spoznaji. Ovdje se govori o nacelnoj razlici izmedu materijalnog i formalnog pojma istine. Materijalni ili semanticki pojam istine je bitan za poimanje istine, a zapravo je identican sa spoznajnoteorijskim pojmom koji kaže da istinu posjedujemo onda kada se naš iskaz ili tvrdnja podudara s mišljenim ili izrecenim stanjem stvari, koje nam je dano kao predmet spoznaje. Tu možemo navesti definiciju koju je predložio jedan od vodecih logicara XX st. Alferd Tarski (1901-1983): »Istinit iskaz je onaj iskaz koji izrice da medu stvarima postoji taj i taj odnos, i medu stvarima doista postoji taj odnos«. Pri tome ne bi bilo bitno radili se o stvarnom stanju stvari ili idealnom, realnom ili fenomenalnom. Tome pojmu istine protivna je neistina. U modernoj se logici diskutira o tome postoji li izmedu istine i neistine kontradiktorna ili samo kontrarna opreka. Tradicionalna se logika strogo držala nacela »iskljucenja trece mogucnosti« (Principium exclusi tertii) na kojem se temelji tzv. dvovalentna logika. Moderne teorije pretpostavljaju mogucnost oblikovanja logickih sustava koji prihvacaju prelazne meduvrijednosti koji se mogu po volji ubaciti izmedu dvije temeljne istinite vrijednosti: 0 = neistinito i 1 = istinito. Tako su nastale razne polivalentne logike (Lukasiewicz). Sasvim drukcije osobine ima formalni pojam istine. I tu se radi o podudaranju, ali ne više izmedu mišljenja i objektivnog stanja stvari, nego mišljenja i logickih zakonitosti kod izvodenja jednih sudova iz drugih. Tu je zapravo rijec o logickoj dosljednosti. Klasicna logika nije to nazivala istinom nego pravilnošcu logickog zakljucivanja (rectitudo). Buduci da logika prihvaca samo vrijednosti “istinito” i “neistinito”, potrebno je upozoriti na ta razlikovanja. Drugi pojmovi istine proizlaze iz primjene navedenih pojmova na razna podrucja ljudskog djelovanja. Tako se u antropološkom smislu govori o egzistencijalnoj istini, za

437

razliku od objektivne istine u znanostima. U povijanim znanostima govorimo o tzv. historijskoj ili povijesnoj istini ili o povijesnosti istine. U jednom i drugom slucaju cesto istice relativnost istine u tom smislu što se sadržaj istine može mijenjati vec prema razlicitosti osoba ili povijesnih epoha i interpretacija povijesnih dogadaja. Utoliko se one protive opcoj vrijednosti ili apsolutnosti istine koja zahtijeva da ono što je za jedan duh istinito ne može u isto vrijeme biti za drugoga neistinito. Eticka istina ili istinoljubivost traži da se govor poklapa s unutrašnjim uvjerenjem, ali takoder da s tim uvjerenjem ide paralelno i djelovanje. Vidjeli smo da je teško odrediti termin, odnosno pojam “istina”, ako je uopce mogucno dati neku definiciju. Ustvari pitanje definicije tog pojma je ontologijsko, tj. opce filozofsko pitanje i duboko zadire u samu spoznaju uopce. Da li je moguca spoznaja istine, ili istine o “istini” su pitanja na koje razliciti filozofski pravci daju razlicite odgovore.478 Buduci da se tu ponajviše radi o objašnjenu pojma istine i njezina kriterija, neki te pokušaje radije zovu shvacanjem istine, a ne teorijama istine. Mi cemo u daljnjem dijelu ovog teksta pokušati dati osnovna mišljenja ili teorije istina, pri cemu moramo naglasiti da su teorije istina ustvari predstavljaju skracene teorije spoznaja. Nabrojat cemo one teorije koje su poznatije i znacajnije za suverenu filozofiju.

1. Pragmaticka i neopozitivisticka teoriju. Ovu smo teoriju namjerno uzeli kao prvu jer se ona pojavljuje kao relevantna u našim razmatranjima odnosa prema filozofiji znanosti. Ta se teorija istine pojavljuje nastankom pragmatizma kao filozofskog pravca (Ch.S. Peirce, W. James i J. Dawey), mada se pocetci nalaze vec kod Nietzschea. Donekle je prisutna i u materijalizmu i marksizmu. Pragmaticka teorija istine je jedna vrsta relativizma koji mjerila istine traži u svrsi koju bi spoznaja trebala postici. Ako neka spoznaja potkrepljuje tu svrhu, ako je plodna i sposobna za djelovanje onda je ona “istinita”, bez obzira može li se utvrditi njezino podudaranje sa stvarnošcu ili ne. Dakako, da je i sama ova primjedba stavljena u odredeni kontekst, jer sa stajališta pragmatizma pitanje o slaganju ili ne slaganju sa stvarnošcu nije uopce pitanje na koji je potrebno davati bilo kakav odgovor. Neku propoziciju možemo smatrati istinitom ako su prakticne posljedice njezina prihvacanja bolje od onih od njezina ne prihvacanja ili odbijanja. Kao što kaže W.James da su ideje utoliko istinite ukoliko nam pomažu da dodemo do zadovoljavajucih odnosa prema drugim dijelovima svoga iskustva. Želimo li, dakle, odrediti istinitost neke propozicije moramo usporedivati korist koju imamo od nje ili njezine alternative. Istina je ono što se pokaže kao najbolje, makar se ne može potpuno iskljuciti mogucnost tzv. “sretne pogreške”. Odavde slijedi da ustvari pragmaticna teorija istine ustvari ne daje, niti može dati, neku definiciju istine nego samo njezin kriterij. Uspjeh spoznaje, njezin pragmaticni sadržaj, može se promatrati iz razlicitih pozicija. U bilogizmu se ovaj pojam istine ne odnosi prema pojedincu, nego prema citavoj vrsti. Pragmatican je i Machov princip “ekonomije mišljenja” prema kojoj je neka teorija istinita onda kada može sva svoja iskustva svesti na najjednostavniju formulu. Nije loše napomenuti da ce se neopozitivisticka tradicija, a posebice predstavnici Beckog kruga, oslanjati na Mashove radove što izvjesnom smislu predstavlja i prihvacanje pragmaticne teorije istine.

478 O odnosu znanosti prema problemu «istine» pogledati odjeljak Realizam i antirealizam.

438

Racionalna jezgra pragmaticke teorije leži u preoptimistickom mišljenju da se ne može bolje živjeti ako se istinite tvrdnje odbacuju. Zato se uzima najviša korist kao sigurni pokazatelj istine. Ovdje se može napomenuti da postoje i korisne fikcije koje nemaju puno zajednickog sa istinitim stanjem stvari.

2. Teorija koherencije Glavnim predstavnikom ovog “pravca” može se smatrati vec Leibniz, ali se takoder može povezati sa Hegelom i Bradleyem. Danas je u nešto izmijenjenom obliku zastupa osobito americki logicar Nickolas Rescher (1928). Teorija koherencije nastupa u tri razlicita oblika: a) kao metafizicka nauka o biti stvarnosti (kao koherentnog sustava); b) kao logicka nauka o definiciji istine; c) kao logicko-spoznajno teoretska nauka o primarnom kriteriju istine. Ta teorija nastoji sagledati bit, preduvjet i kriteriji istinitosti u “koherenciji”. Nije lako odrediti što zapravo treba razumijevati pod terminom koherencija. Sigurno je da ta teorija pretpostavlja jedan strogo logicki oblikovan sustav propozicija i stavova, koja u stvarnosti odgovara strogi sustav odnosa. Te propozicije stoje u medusobnoj ovisnosti, jer se one moraju izvodit jedne iz druge. Cinjenica da to izvodenje propozicija u danom sistemu ne ukljucuje protuslovlje izrice se terminom koherencije. Termin koherencija mogli bi smo stoga oznaciti kao odnos zi medu sklopa propozicija koji je takve naravi da nijedna od tih propozicija ne može biti neistinita ako je citav sklop istinit. To znaci da nijedna propozicija nije neovisna od drugih, tj. da medu svim pojedinim propozicijama postoji takva medusobna sveza da je svaka od njih izvediva od drugih te nijedna od njih ne može biti istinita ako bi ijedna druga bila neistinita. Dakako, ta teorija ne može dati niti jedan stvarni primjer za takav koherentni sklop propozicija jer je on ex hypothesi neostvariv. Možda je najbolje ilustrira Euklidov geometrijski sustav. Mogli bi smo reci da je na temelju postulata, aksioma i definicija tog sustava sve drugo koherentno, suvislo izvedeno jedno iz drugog. Cesto se termin “koherentan” uzima kao sinonim za termin “konzistentan” što ponekad stvara zabunu. Ta su dva termina koji put sinonimni, ali ne uvijek. Konzistencija se sastoji u tome da dvije propozicije nisu medusobno inkompatibilne, tj. da jedna drugu ne iskljucuje, dok koherencija traži da citav sustav bude suvisao i da nema niti jedne propozicije koja bi bilo koju drugu propoziciju iskljucivala. Zato se obicno kaže da se koherencija citavog sistema spoznaje ne može konkluzivno, odnosno potpuno provjeriti jer ne možemo opravdano reci kako su odnosi sveze, koje mislimo da smo otkrili, više nego samo vjerojatne. U tome se odmah vidi i slaba teorije koherencije, mada se može reci da prakticna koherencija, koju ta teorija zahtijeva kao kriterij istinitosti stavova, ne mora ispunjavati tako visoke uvijete idealno zamišljenog koherentnog sustava. Teoriji koherencije je B. Russell prigovorio da u sebi nosi dvije velike poteškoce: prvo, nemamo nikakvog razloga za pretpostavku da je moguca samo jedna skupina koherentnih mišljenja. Vec je u znanosti uobicajeno da postoje dvije ili više hipoteza o jednom predmetu poznatih cinjenica. U filozofiji katkad dvije suprotstavljene hipoteza objašnjavaju sve cinjenice. Teorija koherencije ne može dati dokaz da je moguc samo jedan jedini koherentni sustav. Drugo, takva definicija istine vec pretpostavlja znacenje termina “koherencija” kao poznato, a zapravo koherencija pretpostavlja istinu logickih zakona, i tako se vrti u krugu i ne može biti prikladna za odredivanja znacenja termina “istina”. Da koherencija ne tumaci znacenje istine, s time se slaže i Rescher. No on istice da koherencija pruža vrlo korisno sredstvo za razlikovanje istinitih od neistinitih propozicija. Najprije, imamo skupinu propozicija kao kandidate istina: Ti kandidati istine obicno

439

predstavljaju nekonzistentan skup propozicija koje se medusobno mogu i iskljucivati. No istinitima cemo smatrati one koje najbolje medusobno koheriraju, odnosno one koje jedna drugoj neprotuslovne. Pomocu koherencije unosimo red u skup datosti razlikujuci istinite od neistinitih propozicija. Jedan kandidat istine kvalificira se time što je konzistentan sa što više ostalih datosti. Za teoriju koherencije je, prema Rescheru, odredivanje istine problem unošenja reda u kaos prvotnih datosti (informacija) u kojima su pomiješane sigurne evidencije i slabe hipoteza. Takoder i Russell prihvaca ovu teoriju, ali samo kao kriteriji, a ne kao i definiciju istine.

3. Teorija korespondencije (adekvacije) To je svakako najstarija teorija za odredivanje znacenja termina “istinit” ili “batina”, a oslanja se na Aristotela i na poznatu definiciju istine kao “poklapanje uma i stvarnosti”. No ta se teorija može formirati na dva nacina: a) u obliku definicije, kada se kaže da se istina neke propozicije sastoji u odredenom odnosu te propozicije prema stvarnosti; b) u obliku kriterija, kada se kaže da je najbolji ili cak jedini nacin za ispitivanje istine neke propozicije u tome da ispita njenu “korespondenciju” ili poklapanje sa stvarnošcu. Prema toj se teoriji, naime, istina odreduje na sljedeci nacin: neki je sud ili tvrdnja istinit onda kada postoji neka cinjenica ili neko stanje stvari koje mu odgovara. Sud je istinit zato jer odgovara stanju stvari koje izrice. Za pravilno razumijevanje korespondencije potrebno je dobro uociti što i na koji nacin stoji u odnosu podudaranja. Termin odnosa odreduje relaciju koja se definira na razlicite nacine: subjekt-objekt, svijest-svijet, spoznaja-stvarnost, jezik-svijet, mišljenje-bitak, sudstvari, uvjerenje-cinjenica, misao-cinjenica, iskaz-stvarnost itd. Ova teorija ima, možda, laku primljenu na opažanje stavove ali poteškoce nastaju u mnogim drugim slucajevima. Poteškoce su sljedece: a) prije svega kod opcih stavova (generalnih) koje provjera korespondencije gotovo nemoguca; b) kod propozicija o prošlim dogadanjima jer cinjenice (ili stanje stvari) više ne postoje; c) kod propozicijama o vjerojatnosti; d) kod modalnih propozicija o nužnosti i mogucnosti; e) kod hipotetski, uvjetnih propozicija. Vidimo ukratko neke od ovih problema za teoriju korespondencije, a tu je na prvom mjestu odnos prema opcim i teoretskim iskazima. Primjerice iskaz »svi su konji kopitari«, onda se istinitost tog iskaza temelji na opažanju cinjenica da konji koje sam do sada vidio ustvari predstavljaju kopitare. Tu postoji odredena logicka poteškoca jer postoji mogucnost da konje koje sam promatrao nisu uistinu svi konji. Odnosno iskaz da su »svi su konji kopitari« ne može biti cinjenica dana osjetilima, jer je on zakljucak koji je nastao na temelju dosadašnjih opažanja koje je opet zasnovano na nacelu uzrocnosti primijenjen na osjetne doživljaje, pa je zato hipotetski. Slicne poteškoce se javljaju kod teorijskih iskaza kao što je primjerice na polju atomske fizike ili metafizike. Uzmemo li da je istina u nekoj relaciji koja nastaje izmedu iskaza i cinjenica koje ti iskazi izricu, a tu relaciju odredujemo kao slaganje ili odgovaranje (adekvacija) onda je istinitost takve teorije manje-više ocita. Problem nastaje kada pokušavamo malo pobliže odrediti tu vezu, koja uvijek nastaje izmedu subjektivnog cina spoznaje i objektivne stvarnosti. Postavlja se pitanje; kada je moguce i koliko je moguce odrediti tu relaciju ukoliko je teorija korespondencije tipicna i neophodna za odredivanje svake istine? Upravo u odgovoru na ovo pitanje postoje razlicita tumaranja onih koji zastupaju ovakvu koncepciju teorije istine, a samim tim ona poprima razlicite oblike. Isticu se tri osnovna oblika teorije korespondencije, koje cemo uvjetno podijeliti na sljedeci nacin: ontološko-metafizicka teorija, ortodoksno materijalisticka teorija (teorija odraza) i logickoempiristicka teorija (teorija slike).

440

Pošto ce druga dva oblika teorije korespondencije, a posebice onaj treci, biti razmatran u sklopu teksta obratimo pozornost na ovaj prvi oblik koji je povijesno najstariji. Ovakva formulacija ontološko-metafizicke teorije polazi od pretpostavke da je ustrojstvo svakog bica takvo da bude za svaki um spoznatljivo. Tu se prihvaca ideja da je svako bice istinito, a ta se “istinitost” zove ontickom istinom i razlikuje se od obicne i uobicajene uporabe izraza “istinit” (Njezina formula glasi istina je poklapanje stvari i uma, bica i znanja.) Ta se pretpostavka onticke istinitosti svakog bica uzima za preduvjet ili uvjet mogucnosti svake druge uporabe izraza “istinit” a u prvom redu za logicku istinu tj. istinu tvrdnji ili sudova ( propozicija ) o stvarnosti. Pojam logicke istine moguc je samo u sklopu ljudske spoznaje i samo ljudske tvrdnje mogu biti logicki istiniti, ali one imaju svoje preduvjete. Uzalud bi smo imali spoznajnu moc, um (razum), ako ne bismo imali prikladni predmet spoznaje. Predmet spoznaje nije, medutim, dan vec bilo kakvim opstojanjem nekog bica. Naprotiv predmet ljudske spoznaje mora biti za ljudski um spoznatljiv, citljiv. Tu se cesto koristi sljedeca metafora: kao što oko ne može vidjeti predmet bez svijetla tako je i za umno spoznavanje potrebno neko unutarnje svijetlo. Tu duhovnu “osvijetljenost” svakom bicu daje upravo njegova “onticka istinitost”, otvorenost za um. Ljudski um može spoznati neko bice ako u njemu može procitati, da tako kažemo, njegov unutarnji zapis, unutarnju bit “eidos”. Kada, dakle, spoznamo neki predmet i o toj spoznaji iznesemo svoj sud (propoziciju), onda ce taj sud biti istinit samo onda ako doista izrice objektivnu bit tog predmeta. Spoznaja je istinita kada se njezina misao (noema) doista “poistovjeti”, “poklopi” s onom “misli” (eidos) koja odreduje samu bit spoznate stvari. U tome se sastoji tražena korespondencija ili adekvacija. Dolazili uopce do tog podudaranja u spoznaji i na koji se nacin ono ostvaruje na to pitanje mora odgovoriti metafizicka spoznaja. Ljudski om jeste i ostaje ogranicen u svom djelovanju. Premda može spoznati sve što jest, njegovo je cinjenicno spoznavanje vezano za osjetilno dohvacanje tvarne stvarnosti. Neki bio filozofi rekli da je potpuna spoznaja bica moguca samo neogranicenom umu. Za skolasticke filozofe takav je um Bog, u onome u kojem se stvarno poistovjecuje subjekt i objekt spoznaje. On je ujedno i starateljski um koji u sva bica “upisuje” svoju misao o njima To potpuno jedinstvo subjekta i objekta u neizmjernom umu naziva se ontološka istina kao posljednji cilj svakog spoznavanja, dakako sa stanovišta metafizike koja prihvata ovu teoriju istine. Ovakav pristup ima za posljedicu još jednu bitnu cinjenicu, buduci da iskonska praistina ljudskog uma nedostižna, sam pojam istine jest samo analogan, tj. neadekvatan u svojem ostvarenju.

18.14. Frege – Pojmovno pismo i razvoj njegove misli Najvažniji Fregeov479 doprinos suvremenoj nauci je stvaranje nove discipline – matematicke ili simbolicke logike – ili, barem, njeno formuliranje u obliku u kojem je danas poznajemo. Ovaj doprinos ostaje sasvim neosporen, premda se postavlja pitanje hocemo li ga smatrati doprinosom filozofije ili matematike. Logika, kao tradicionalna filozofska disciplina, povezala se s matematikom u radovima algebrista sredinom 19. stoljeca, da bi u Fregeovim radovima, prije stotinjak godina poprimila današnji oblik: logika pojmova ili teorija kvantifikacije zasnovana na 479 Gottlob Frege roden je 8. studenog 1848. u Wismaru, u pokrajini Mecklenburg na Baltiku. Frgeova biografija dosta je slabo poznata. Najpoznatiji prikaz Fregeove biografije i dana je »On the life and Work of Gottlob Frege«, uvodna studija americkog logicara Terella Warda, urednika zbirke i prevodioca Fregeovih radova u Conceptual Notation and Related Articles (Clarendon Press, Oxford, 1972).

441

logici sudova. Ovo povezivanje naišlo je na razlicite reakcije, kako medu matematicarima, tako i medu filozofima. Neki filozofi i neki matematicari danas su skloni da matematicku logiku smatraju autohtonom, ili cak centralnom, filozofskom odnosno matematickom disciplinom. Ima pak matematicara koji joj odricu matematicku relevantnost, dok je neki filozofi odbacuju kao stranputicu na koju je zašla tradicionalna logika. Ovakav krajnje negativan stav bio je daleko cešci u rano dioba razvoja matematicke logike, ali se i danas ponegdje provlaci, uglavnom kao posljedica neobaviještenosti.480 Postalo je jasno kako je simbolicka ili matematicka logika jedini legitimni nasljednik tradicionalne logike, iako je daleko prevazilazi, kako širinom podrucja koje proucava, tako i složenošcu metoda koje upotrebljava. Odredene nesporazume izazivaju vec i ne sasvim primjereni nazivi. Moderna logika, kao prvenstveno ispitivanje relacije logickog slijeda medu sudovima, bavi se u osnovi istim pitanjem kojim se bavila tradicionalna logika od Aristotela nadalje. Ukoliko rijec “simbolicka” treba da uputi na upotrebu specijalnih logickih simbola, onda se tu i ne radi o necem bitno novom jer, prvo, koliko god bili prakticni ovi simboli teorijski nisu neophodni i, drugo, upotreba posebnih simbola u analizi logicke forme ili sheme prisutna je vec kod Aristotela, iako u daleko manjoj mjeri nego danas. S druge strane, postoje neki razlozi za uvodenje atributa “matematicka”, iako ni taj izraz nije sretan. U prvom redu, s obzirom na mjesto (valjanog) dokaza u matematici, jasno je da je logika u matematici važnija nego u bilo kojoj nauci. Isto tako, povezana s nekim matematickim disciplinama, na primjer algebrom skupova, logika danas upotrebljava njihove metode i rezultate. Pa ipak, ako matematicku disciplinu, stvorili smo krnju sliku moderne logike. Jer, premda je matematicki dokaz narocito zanimljiv predmet proucavanja, on nije jedini predmet logike. Štoviše, premda se logicar u svojim istraživanjima cesto služi cisto matematickim sredstvima, a to može samo ako u odredenom trenutku predmet svog proucavanja svede na apstraktnu matematicku strukturu, centralni logicki problemi ostaju neodoljivi od pojmova istine, valjanosti, logickog slijeda, a time i tradicionalnih filozofskih problema. Povezivanje logike i matematike ponekad se tumaci kao znak zrelosti jedne filozofske discipline: ona je konacno stekla status egzaktne nauke, odvojila se od filozofije i ušla medu matematicke discipline. No možda bi ovo povezivanje bilo bolje tumaciti kao znak zrelosti moderne matematike: kroz matematicku logiku i filozofiju matematike kriticki se rasvjetljava duh matematike u jednom vremenu – njene skrivene pretpostavke i filozofske konzekvencije.481 U svakom slucaju, ovo dodirno podrucje filozofije i matematike danas je svojevrsna nicija zemlja u kojoj se srecu filozofi i matematicari, svatko od njih voden vlastitim motivima i, isto tako, svatko od njih barem malo izvan granica svoje discipline, no isto tako podrucje koje pocinje dobivati relativno artikuliranu fizionomiju. Ovaj se rub matematike i filozofije danas cesto dosta neprecizno dijeli u posebna podrucja, od kojih su neka prikazana slijedecim terminima: 1) simbolicka logika 2) matematicka logika 3) filozofija matematike 480 Na primjer, u filozofskim sredinama koje gaje antipatiju prema filozofiji logickog pozitivizma cesto se ova odbojnost širi na modernu logiku i filozofiju matematike. Ovo identificiranje filozofije logickog pozitivizma s matematickom logikom i modernim raspravama o osnovama matematike ne samo da je historijski potpuno pogrešno, nego ponekad ima i komicne posljedice. Tako se studij Aristotelove silogisticke ponegdje smatra relativno važnim dijelom filozofskog obrazovanja, ali citanje Hilberta ili Brouwera se tumaci kao znak sklonosti “pozitivizmu”. Zanimljivo je da ovu pojavu konstatira i americki Kinez Hao Wang u From Mathematics to Philosophy ( Routledge and Kegan Paul , London, 1974, str. IX). 481 Ovu tezu razvija Gajo Petrovic u clanku “Logika i matematika”, ukljucenom u zbirku Filozofija i marksizam, Naprijed, Zagreb, 1976, str. 192-201.

442

4) matematicka filozofija 5) filozofska logika 6) filozofija logike Prva dva termina najcešce se uzimaju kao sinonimi, koji naprosto oznacavaju modernu logiku, te cemo ih tako i ovdje upotrebljavati. Neki autori, medutim, matematicku logiku shvacaju uže i suprotstavljaju je filozofskoj logici.482 Ovakva podjela dobrim se dijelom podudara s podjelom na tzv. ekstenzionalnu i intenzionalnu logiku, a zasniva se na neodredenom osjecaju da je ekstenzionalna logika zanimljiva više matematicaru a manje filozofu, dok je s intenzionalnom logikom obratno. Jasno, svaki terminološki sustav je u redu ako se pametno upotrebljava ali koncepcija iza ove podjele cini se vrlo spornom. Usporedimo, na primjer, teoriju rekurzivnih funkcija kao dio matematicke logike u najstrožem smislu te rijeci s, recimo, deontickom logikom kao tipicno “filozofskom” logikom, od koje su se svojedobno ocekivali znacajni doprinosi etici i filozofiji prava. Koliko god to cudno zvucalo, teorija rekurzivnih funkcija odigrala je, a i igra i danas, znacajnu ulogu u razmatranju klasicnih filozofskih pitanja kao što su problemi determinizma ili prirode matematicke spoznaje. Bez obzira kako gledamo na rezultate ovih diskusija,483 i uopce na primjene matematike ili logike u filozofskim raspravama, ne može se poreci da je pokazana naivnost nekih ustaljenih “filozofskih” pojmova. S druge strane, deonticka logika pokazala se, na kraju, uglavnom nevažnim dijelom modalne logike koji nije mogao dati znacajnije rezultate ili poticaje ni u kojem dijelu filozofije. Isto tako, prihvatimo li ovu podjelu, kuda cemo s intuicionistickom logikom? Da li je ona matematicka ili filozofska? Ona nije ekstenzionalna u standardnom smislu te rijeci, povezana je s modalnim logikama i utoliko je “filozofska”, pa ipak njena je motivacija 482 Nicholas Rescher u “Tropics in Philosophical Logic” (D.Reidel Publishing Company, Dortrecht, 1968) kao struje u filozofskoj logici nasuprot “aritmetickom sektoru” logike razmatra modalne i polivalentne logike, nestandardnu kvantifikaciju, logiku vjerojatnosti, kronološku i topološku logiku, logiku tvrdnje, logiku preferencije, epistemicke modalnosti i deonticku logiku. Predvidajuci širenje “provalije” izmedu filozofske i matematicke logike, Resher piše: »… ovaj ponor povremeno ce premostiti samo pokoji rijedak duh natprosjecne sposobnosti i mnogostranosti. Cvrsto sam uvjeren da je ovaj razvoj, koji se ne može smatrati drugacijim nego nesretnim, na kraju krajeva neizbježan. Njegov utjecaj ne može se sprijeciti: najviše što se može uciniti jest da se pripremimo protiv posljedica najgore vrste. Ozbiljnost ove situacije može ublažiti samo odlucnost odgovornih za obrazovanje specijalista u logici na odjelima za filozofiju i matematiku, odlucnost da se cvrsto insistira kako bi se student obucen na jednoj strani barijere detaljno upoznao s time kako se stvari rade na drugoj strani.« (str. 4) Ima nešto cudno u ovom Rescherovom opisu. Naime, postojanje ponora i provalija o kakvima on govori danas je sasvim ocito, ali ne samo u logici, nego isto tako (ili još više) unutar matematike, u nauci uopce, a u filozofiji narocito. Pored superspecijalizacije koja je u tome sigurno najvažniji uzrok, tu su još i razni cinitelji “ideološke” i kulturno-povijesne prirode. Pogledajmo, uostalom, provaliju izmedu matematickog logicara koji se bavi tzv. osnovama matematike i “radnog matematicara”. Alan Ross Anderson navodi slijedecu anegdotu: »… jednom sam uglednom ’radnom matematicaru’ (?working mathematician?) spomenuo cinjenicu da se skup o kojem je ovdje rijec može definirati u teoriji kombinatora. Nakon što je koju minutu zurio u komadic papira s napisanim uvjetom za taj skup, vratio mi ga je uz primjedbu ’To je jedna od onih stvari od kojih me zaboli glava’ a zatim se vratio svom radu (went back to work)«. (Alan Ross Anderson, “Fitch on Consistency”, u zbirci The Logical Enterprice, ed. Alan Ross Anderson, Ruth Barcan Marcus i R. M. Martin, Yale University Press, New Haven i London 1975, str. 125). Što se moderne logike tice, Rescherov opis doima se pretjerano apokalipticki – ako nigdje, ovdje je sasvim jasna potreba za obrazovanjem s obje strane “barijere”, koliko god to bilo teško postici. 483 Na opasnost direktne primjene tehnickih rezultata matematike i matematicke logike u filozofskim diskusijama upozorava upravo matematicki logicar i filozof Saul Kripke u “Is there a Problem about Substitutional Quantification”, clanku objavljenom u zbirci Truth and Meaning (ed. Gareth Evans i John Mcdowell, Clerendon Press, Oxford 1976): “Logicka istraživanja ocito mogu biti korisno orude za filozofiju. Ona , medutim, moraju biti uoblicena smislom za filozofsko znacenje formalizma i solidnom primjesom zdravog razuma, kao i potpunim razumijevanjem kako osnovnih pojmova tako i tehnickog materijala koji se upotrebljava. Ne treba misliti da formalizam može izmijeniti filozofske rezultate na nacin koji je nedostupan obicnom filozofskom razmišljanju. Ne postoji matematicki nadomjestak za filozofiju. ” (str. 416)

443

strogo matematicka. Posebnu opasnost u ovakvoj podjeli predstavlja utisak kako ova dijela logike treba da budu zasnovana na dva posebna tipa logickog obrazovanja. Toliko o terminima 1), 2) i 5). Termine 3) i 4) svojevremeno je u razlicitom znacenju upotrebljavao Bertrand Russell.484 Filozofija matematike za njega je bila razmišljanje o granicnim pitanjima matematike, na primjer, o spoznajnom statusu matematickih stavova ili ontološkom statusu matematickih objekata. S druge strane, Russell je matematicku filozofiju zamišljao kao matematicko analiziranje osnovnih elementarnih matematickih disciplina. Kako je sam citavu matematiku smatrao utemeljenom na aritmetici, a ovu na logici, matematicka filozofija je pocinjala pitanjem o biti prirodnog broja, a odavde vodila dalje u teoriju klasa i logiku. Euklidovo aksiomatsko zasnivanje geometrije njegova vremena, isto bi tako pripadalo matematickoj filozofiji u Russellovom smislu. Danas je termin »matematicka filozofija« uglavnom odbacen, a za tzv. »elementarne« matematicke discipline obicno se upotrebljava naziv »osnove matematike«. Tako cemo postupiti i ovdje, a termin »filozofija matematike« upotrebljavat cemo od prilike u Russellovom smislu. Što se »filozofije logike« tice, izraz se doima pomalo paradoksalno: kao kada bismo govorili o filozofiji spoznajne teorije ili o filozofiji ontologije. Pa ipak, ugledni autori ponekad upotrebljavaju ovaj termin. Naime, potreba za filozofijom logike raste upravo toliko koliko se logika, vezujuci se s matematikom, odvojila od filozofije. Drugim rijecima, ako s logika svede na strogo matematicku disciplinu, ako se posao logicara shvati iskljucivo kao izgradnja formaliziranih sustava i njihova i metalogicka analiza, onda upravo za matematicara postaje neophodno ispitivanje znacenja ovih sistema. Radikalnim sužavanjem podrucja logike i naknadnim dodavanjem filozofije logike nismo dobili ništa osim lažnog utiska da filozofski motivi nisu bili prisutni vec na pocetku. Termin »filozofija logike« zato treba upotrebljavati dosta oprezno. Ponekad se ovaj termin upotrebljava kao naziv za široko filozofsko ispitivanje osnova odredene logicke teorije. Tako se ponekad govori i o Fregeovoj filozofiji logike, da bi se istakla veza filozofije i logike u njegovu djelu. Na kraju ovog terminološkog razjašnjavanja napomenimo kako je detaljno razmatranje odnosa matematike, logike i filozofije u svakom slucaju vrlo složeno i ovisno o shvacanju prirode nauke i filozofije. Potrebno je, takoder, istaknuti da se filozofski aspekti moderne logike i matematike ocituju, prije svega, u stvarnom logickom, odnosno matematickom, materijalu. Odvojeno od života logike, filozofija logike gubi svoj smisao. Ona se svodi na siromašno i nemocno »spekuliranje« koje je u jednom trenutku slucajno usmjerilo interes, baš prema logici, ali u sljedecem trenutku može isto tako, bez ikakvog dodira sa stvarnim sadržajem, posegnuti za bilo kojom naukom ili kojim podrucjem ljudskog života, i svoj sadržaj, kako se to onda obicno kaže, »deducirati iz pojma« - najcešce iz problematicne etimološke analize naziva nauke i njenih osnovnih termina. Samim tim, filozofija matematike i logike nije ništa drugo nego samo pretpostavka koja ne daje strogu definiciju filozofske discipline. U njoj se filozof srece s matematicarom koji je ovamo ušao voden konkretnim problemima nauke. Tako i Fregeovi filozofski radovi nisu rezultat njegove želje da se afirmira kao filozof, ili da riješi neke probleme u tradicionalnoj filozofskoj ostavštini. Pocetno ispitivanje odnosa logike i aritmetike dovelo ga je do izgradnje nove logike. Da bi solidno utemeljio ovu logicku teoriju, kao i teoriju o logickoj prirodi aritmetickih stavova, Frege je morao riješiti niz pitanja koje bismo danas uvrstili u teoriju znacenja ili, šire, u filozofiju jezika. Cinjenica da se Fregeovi radovi malo ili nimalo ne oslanjaju na filozofsku tradiciju, može za tradicionalisticki nastrojenog filozofa biti dovoljan razlog da Fregeovu filozofiju ne uzme ozbiljno. No, s druge strane, 484 Na primjer: u Introduction to Mathematical Philosophy, Allen and Unwin, 1919.

444

koliko je malo Frege, u podrucju svojih filozofskih interesa, mogao preuzeti od ranije filozofije možda pokazuje vec i cinjenica koliko je mnogo kasnija filozofija preuzela od njega. Kako bilo, pokušaji da se Fregeova misao uklopi u klasicne filozofske discipline neadekvatni su te nailaze na velike teškoce. Bez obzira na ontološki karakter nekih važnih Fregeovih distinkcija, on se ontologijom nije sustavno bavio. Pa cak i kad mu prilazimo kroz moderne discipline cijim ga osnivacem eventualno smatramo, naici cemo na poteškoce. Svoja istraživanja u onome što bismo danas nazvali filozofijom jezika, Frege je smatrao logickim istraživanjima. Njihova motivacija bila je ponekad u matematickim razmišljanjima, te ih se katkada može pogrešno tumaciti ako se nalaze izvan tog konteksta. Ove su discipline, u ostalom, tek nastajale u Fregeovo vrijeme i malo je vjerojatno da bi on pristao na takvu razdiobu njegove misli. Pristup cjelini Fregeova djela koje bi vjerojatno izbjegao ovakve opasnosti je povijesni, tj. promatranje njegove misli u njenom nastajanju, no pored ocitih prednosti ovakav pristup ima i specificne nedostatke i to u prvom redu, mogucnost da analiza njegovih problema bude zamijenjena analizom relativno nevažnih momenata u povijesti problema. Naravno, u nekim slucajevima povijesni pristup je neizbježan: ima nekih filozofa kao da nemaju odredeno znacenje bez, tako reci, numerickog indeksa ili barem pridjeva »rani« i »kasni«. Neki filozofi kao, na primjer, Russell, prolaze tokom citavog života drasticne promjene stanovišta, a drugi, poput Wittgensteina skacu iz jednog misaonog horizonta u drugi, potpuno suprotan, negirajuci pritom na samo stavove koje su ranije zastupali, nego osnovne pretpostavke na kojima su ih temeljili. Svatko tko proucava Fregea ima prednost da se bavi mišljenjem u kojem se nisu zbivali toliko radikalni skokovi. Njegova filozofija, poput svake relevantne filozofske misli, pokazuje jasnu liniju razvoja, no taj se razvoj zbivao u dosta cvrstim okvirima i može se reci da je više uvjetovan redoslijedom rješavanja problema, nego radikalnim promjenama perspektive. Do 1879. Frege je objavio niz prikaza i jedno kratko predavanje o geometriji, a tada je, sasvim iznenada, izašla njegova knjižica Begriffsschrift, eine der arithmetischen nachgebildete Formelsprache des reinen Denkens. Iz naziva knjiga može se zakljuciti da je ovdje rijec o novom pismu ili sistemu notacije, danom u formulama po uzoru na jezik aritmetike. Ovo ce biti cest uzrok nesporazuma izmedu njega i njegovih suvremenika: ako je glavna srha teksta uvodenje nove logicke notacije, onda se i njegov uspjeh treba mjeriti prednostima nove notacije. Doista, Fregeov je navedeni rad u vrijeme kada se pojavio bio razmatran uglavnom kao pokušaj stvaranja novog logickog pisma koje, prigovaralo se, daleko zaostaje za algebarskom notacijom kakvu su u to vrijeme upotrebljavali algebarski logicari. No ova knjižica najmanje je znacajna po vanjskim karakteristikama logicke notacije koja je u njoj uvedena. Ovaj tekst donosi radikalnu novu koncepciju logike te se godina njegova pojavljivanja dana cesto smatra godinom nastanka moderne, matematicke ili simbolicke logike. Motiv u pozadini Begriffsschrifta je pitanje o spoznajnoj i logickoj prirodi aritmetickih sudova. Dali se stavovi aritmetike dokazuju samo na osnovu logike, ili se njihova istinitost utvrduje pozivanjem na neko opažanje i iskustvo? U predgovoru svoga djela Frege opisuje kao ga je ovo razmišljanje dovelo do potrebe da ispita dokle se u aritmetici može doci iskljucivo pozivanjem na logiku tj. valjanim zakljucivanjem koje se oslanja na cisto logicke pretpostavke. Ovo ispitivanje naišlo je, medutim, na zapreku: obican jezik pokazao se neprikladnim za precizan opis relacije logickoga slijeda medu sudovima. Javila se potreba za novim jezikom u kojem ce biti apstrahirani svi oni sadržaji koji nisu relevantni za valjanost zakljucka. Tekst Begriffsschrifta sastoji se od tri glavna djela. Prvi dio posvecen je uvodenju novih znakova i utvrdivanju njihova znacenja. No, znakovi koje uvodi Frege nisu naprosto

445

novi zapisi za nešto što je vec otprije bilo samorazumljivo i jasno. Vec Fregeova analiza suda pokazuje originalnost njegova pristupa. Kao prvo, on odbacuje predikacionu teoriju suda, te razlikovanja subjekta i predikata u sudu nadomješta razlikovanje funkcije i argumenta. To ce mu omoguciti da u okviru logickog istraživanja uvede i relacione sudove, koji su sa stanovišta predikacione teorije prakticno nedostupni, a koji se ipak javljaju vec i u najjednostavnijem matematickom razmišljanju. Pravu osnovu logicke analize cini analiza složenih sudova, te odnosa medu jednostavnim sudovima u složenom sudu. Uvedena notacija za implikativni i negativni sud omogucava Fregeu da izrazi ostale složene sudove koji su, kasnijim rjecnikom, istinosne funkcije elementarnih sudova. Tek na osnovu ovako koncipirane logike sudova, prelazi se na analizu jednostavnih sudova u kojima se javljaju izrazi “svi” i “poneki”, tj. kvantifikatori. Tako je tradicionalna silogistika postala djelom logike funkcija ili teoriji kvantifikacije, i to relativno nevažnim djelom. Naime, logika predikata ili pojmova kako je utemeljio Frege, omogucila je sistematsko razmatranje višestruke kvantifikacije i logike relacija koje su bile potpuno nedostupne sredstvima stare logike. Drugi dio knjige posvecen je prikazu i izvodenju nekih sudova “cistog mišljenja”, to jest logickih istinitih sudova. “Jezgru” pri tome predstavlja devet formula kao osnova deduktivne zgrade, tocnije aksiomatskog sistema logike sudova i logike predikata višeg reda. Konacno, treci dio zapravo je spojnica logike i aritmetike. Pod naslovom “Neke teme opce teorije nizova” ovdje su u logickoj notaciji prikazani i analizirani neki elementarni aritmeticki pojmovi, prvenstveno relacije i dokaz matematickom indukcijom. Logika predikata zasnovana na logici sudova, istinosne funkcije i kvantifikatori, danas su sasvim uobicajena stvar. Pocetkom osamdesetih godina devetnaestog stoljeca važnost Fregeovog doprinosa logici nije shvacao nitko, možda ni sam Frege. U stvari najveci doprinos za njegovu popularizaciju je najzaslužniji je u prvom redu sam Russell i obrazložio ga u svom radu Principles of Mathematics. Ovdje treba upozoriti na važnu osobinu Fregeovog mišljenja: njegova djela nisu se radala kroz analizu logicke i filozofske tradicije, nego u samostalnom razmatranju problema na koje nailazio. Tek kasnije nakon što je problem bio jasno postavljen i uglavnom zacrtan put njegova rješenja, Frege bi pristupao proucavanju ranijih rezultata i alternativnih teorija. Tako je u osnovi njegovog djela sadržano uvjerenje da tradicionalna logika, kao ni suvremena algebra logike, ne može pružiti zadovoljavajuci okvir za logicku analizu osnova aritmetike. U ovom uvjerenju Frege je bio u pravu, i mogao je biti u pravu cak i bez detaljne analize radova suvremenih logicara. Dakako, da bi se to uvjerenje obrazložilo, bilo je potrebno ove radove detaljno prouciti, što je Frege i ucinio. Detaljnu kritiku Schrödera poduzeo je tek 1895. u clanku “Kritische Beleuchhtung einiger Punkte in E. Schröders Vorlesungen über die Algebra der Logik ”. Teza o zasnovanosti aritmetike na logici bilo je Begriffsschriftu samo najavljena. Razradu je doživjela Die Grundlagen der Arithmetik. Eine logisch-matematische Untersuchung über Begriff der Zahl, knjizi objavljenoj 1884. godine. Pored izlaganja vlastite teorije, Frege je ovdje dobar dio teksta posvetio kritici alternativnih koncepcija o osnovama aritmetike: psihologizmu koji je tada u njemackoj bio u punom zamahu, empirizmu kakav se u engleskoj razvijao osobito sa radovima J. S. Milla, te formalizmu koji se u njemackoj upravo radao. Pored osvrta na suvremene teorije, on je oštricu kritike usmjerio i na velike filozofske tradicije, poput Descartesa, Leibniza i Kanta. Knjiga nosi podnaslov koji govori o njenoj »logicko matematickoj« prirodi, no bolje bi bilo govoriti o filozofskom istraživanju u pravom smislu te rijeci. Ova knjiga i danas se smatra jednim od fundamentalnih tekstova moderne filozofije matematike. Pitanja koja se razmatraju, na primjer – da li je broj svojstvo materijalnih stvari, da li su aritmeticki stavovi induktivne istine, da li su aritmeticki principi sintetickog ili analitickog karaktera – ova pitanja

446

pripadaju filozofiji, a ne logici u užem smislu, pogotovo ne matematici. Frege je svakako bio svjestan filozofske prirode postavljenih pitanja, ali isto tako i potrebe da se ne rješavaju odvojeno od stvarnog matematickog konteksta u kojem su nastali. Filozofski karakter Fregeovog istraživanja sasvim se jasno ocituje u metodološkom programu, izneseno u tri cuvena »osnovna stava« iz uvoda Grundlagena: »Oštro dijeliti psihološko od logickog, subjektivno od objektivnog; o znacenju rijeci pitati se samo u sklopu cjeline, a ne odvojeno; imati u vidu razlikovanje pojma i predmeta.« (str. XXII) Prva tocka najavljuje Fregeovu borbu protiv psihologizma. U kontekstu Fregeove kritike ovaj termin treba uzeti dosta široko. On se odnosi na sve one pravce u logici, teoriji znacenja i filozofiji matematike koji predmet svog proucavanja promatraju iskljucivo ili bar prvenstveno kao psihicki proces ili rezultat takvog procesa (kao valjano mišljenje, asocijaciju ili mentalnu sliku, odnosno misaoni proces u kojem se odvija matematicka spoznaja). Danas je teško precijeniti važnost Fregeovog suprotstavljanja psihologizmu. U njegovo vrijeme psihologizam je nastupao u razlicitim oblicima, od Millovog empirizma do njemackog psihologizma u Frisovoj tradiciji. Na podrucju logike javlja se kao izrazito konzervativna ideologija: pojam valjanog zakljucka bio je preuzet od tradicije a logika kao jednom zauvijek dani korpus znanja (kako je to naucavao još Kant), trebalo je još samo dobiti adekvatno filozofsko (u stvari psihološko) tumacenje. Ako je poneko svojoj psihologistickoj analizi logike i dodao kratak osvrt na noviji razvoj, slika logike bila je uvijek dana bez ikakvih relevantnih logickih opservacija. Opozicija psihologizmu koja se razvila u njemackoj filozofiji krajem devetnaestog stoljeca obicno se naziva logicizmom i treba je razlikovati od logistike kao teze o logickoj zasnovanosti aritmetike (Frege) ili citave matematike (Russell). Prvu tocku programa iz Grundlagen Frege nikada nije revidirao. Danas se, medutim, logicizam najcešce se povezuje s imenom Edmunda Husserla i filozofske tradicije kojoj je pripadao. Frege je izvršio nesumnjiv utjecaj na Husserla ali logicizam Husserla i Fregea nipošto ne treba poistovjecivati. Druga tocka istaknuta navedena u predgovoru predstavlja posebnu teškocu interpretatorima Fregea. On se vjerojatno odnosio na kontekstualnu definiciju broja; Frege je u kasnijim radovima dalje ne obrazlaže cak ni ne spominje. Umjesto toga, kasnije razraduje teoriju znacenja koja se zasniva na analizi znacenja vlastitih imena. Napokon, treca tocka, dosljedno razlikovanje pojma i predmeta, predstavlja u stvari radikalizaciju razlikovanja funkcije i argumenta, koja je uvedena još u Begriffsschriftu. Ovo ce razlikovanje biti detaljno razradeno u svim njegovim kasnijim radovima. Osnovna teza Grundlagen glasi ukratko: aritmeticki istini su analiticki sudovi apriori, drugim rijecima, svi aritmeticki pojmovi mogu se definirati logickim pojmovima, a svi osnovni aritmeticki stavovi mogu se izvesti iz logickih principa. Izlažuci ovu tezu Frege nije pocinio ni jednu od dvije “greške” kojima bi se mogao pripisati loš prijem na koji je naišao Begriffsschrift. Prvo, tekst je pisan obicnim njemackim jezikom, bez ikakve specijalne notacije. Pa ipak, može se reci da je ova knjiga prošla još i gore. Nasuprot opoziciji koja je docekala prvu knjigu, ova druga knjiga naišla je uglavnom na šutnju. Može se napomenuti da jedino zanimljiv odnos prema Fregeovom radu može biti odnos prema Cantoru. Pocetkom osamdesetih godina devetnaestog stoljeca, Cantorova teorija skupova i transfinitna aritmetika vec su doživljavale žestoko suprotstavljanje u krugovima njemackih matematicara. Sa Fregeovog stanovišta, transfinitna aritmetika predstavljala je sasvim prirodno proširenje konacne aritmetike; opca ocjena Cantorovog rada vrlo je povoljna. Može se reci da Fregeovi Grundlagen sadrže jedno od najvažnijih ranih priznanja Cantoru. No Frege i odredene kriticke primjedbe: Cantorov pojam kardinalnog broja zasniva se na pojmu apstrakcije. Kardinalni broj nastaje apstrakcijom, prvo, od prirode elemenata u danom skupu i, drugo, od poretka kojim su ovi elementi zadani. Jasno je da ovako shvacen

447

postupak apstrakcije kao misaonog procesa nije mogao uci u definiciju matematickog objekta, kako je definiciju shvacao Frege. Fregeovi prigovori Cantoru tako su se nadovezali na prigovore psihologizmu. Cantor je opet, cini se, Fregeovo priznanje shvatio prvenstveno kao kritiku. Godine 1885. objavio je kratku recenziju Fregeovih Grundlagen, na koju je Frege odgovorio razjašnjenjem u kojem pokazuje kako je Cantor pogrešno shvatio njegov pojam broja; do ozbiljnije razmjene mišljenja, medutim, nikada nije došlo. Na osnovu Cantorove recenzije može se zakljuciti da nije narocito pomno proucio Fregeove Grundlagen; cini se takoder da nije imao suviše sklonosti za logicku strogost kakvu je Frege uvodio u osnove matematike.485 Kneale je svojedobno iznio pretpostavku po kojoj je Cantor, iznerviran tadašnjim lošim iskustvima, shvatio kritiku psihologizma u Grundlagen kao temeljitu kritiku njegovih vlastitih stavova, predvidjevši pritom znacajno priznanje koje mu je odao Frege.486 Kako bilo, ovakvo priznanje od Fregea više nece dobiti. Ovaj je kasnije vrlo kriticki prikazao Cantorove Gessamelte Abhandlungen zur Lehre der Transfiniten,487 ne odoljevši da tom prilikom napiše: »Da gospodin Cantor nije moje Grundlagen der Arithmetik samo recenzirao, nego da ih je ujedno procitao s promišljanje, izbjegao bi mnogu pogrešku.« Danas je sasvim jasno da Fregeova logistika i Cantorova teorija skupova, uza sve znacajne razlike sadrže i važne dodirne tocke, te je šteta da pravi dijalog dvojice autora nije ostvaren. Štoviše, Bynum nagada da je Fregeova definicija broja u Grundlagen zapravo inspirirana Cantorovim pojmom potencije skupa. Ovu pretpostavku je danas podjednako teško opovrgnuti i dokazati, no treba imati na umu da je tlo za definiciju broja Frege pripremio još 1879. u Begriffsschriftu. Nakon Grundlagen der Arithmetik, knjige koja je kao što smo vidjeli, posvecena neformalnoj razradi logisticke teze, Frege je nastavio rad na detaljnoj razradi logistike koju ce izložiti u velikom djelu Grundgesetze der Arithmetik. Istovremeno se posvetio analizi filozofskih problema na koje je naišao u radu na Grundlagen. Ono što se danas obicno naziva Fregeovom filozofijom dovršeno je u clancima objavljenim pocetkom devedesetih godina. U tekstu Funktion und Begriff (1891) Frege je razradio distinkciju pojma i predmeta, istaknutu u uvodu Grundlagen. Ovaj clanak važan je i po dvije novosti koje ce odigrati važnu ulogu u formalnom sistemu Grundgesetze der Arithmetik. Prva je hijerarhizacija funkcija u stupnjeve, zapravo svojevrsna teoriju tipova, a druga je uvodenje posebne notacije za doseg pojma, odnosno tok vrijednosti (Wertverlauf) funkcije. Razmišljanja o spoznajnoj prirodi i statusu stavova identiteta dovela su Fregea do teorije znacenja kakva je izložena u clanku “Über Sinn und Bedeutung” (1892). Ovo je vjerojatno najpoznatiji i najcešce citiran Fregeov rad. Kao što je vec spomenuto, Frege je ovdje sasvim napustio nacelo iz predgovora grundlagen: ne samo da osnovu analize znacenja vlastitih imena ne nalazi u analizi znacenja konteksta u kojem se ime javlja, nego teorija znacenja uopce pocinje analizom znacenja vlastitih imena, a zatim se rezultati te analize primjenjuju u ispitivanju znacenja stavova, to jest deklarativnih recenica. Razlikovanje izmedu znacenja u užem smislu (Bedeutung) i smisla (Sinn) vlastitog imena, prošireno je ovdje na stavove koji postaju svojevrsna vlastita imena za istinosne vrijednosti. Neke probleme iz ovih clanaka Frege je dalje razradio u tekstu “Über Begriff und Gegenstand” (1892), odgovarajuci na kriticke primjedbe matematicara Benne Kerryja, te 485 J. W. Dauben navodi Cantorovo pismo G.Vivantiju, u kojem ovaj piše da usprkos divljenju koje osjeca prema pokušajima logickog utemeljivanja aritmetike, takav pristup “nije po njegovu ukusu”. Vidi Georg Cantor, His Mathematics and Philosophy of the Infinite, Harvard University Press, Cambridge Mass. 1979, str. 220. i 346. 486 William Kneale, “Gottlob Frege and Mathematical Logic”, u The Revolution in Philosophy, ed. A.J. Ayer et al., London-New York 1956, str. 26-40. 487 Halle, 1890.

448

kasnije u Was ist eine Funktion (1904), clanku ukljucenom u Festschrift za Ludwiga Boltzmanna. Prvi svezak Fregeovog kapitalnog djela Grundgesetze der Arithmetik, Begriffsschriftlich abgeleitet pojavio se 1983., a drugi deset godina kasnije. Knjiga je zamišljena u tri dijela. Prvi dio daje logicku osnovu na kojoj se u drugom dijelu gradi teorija prirodnih brojeva. Treci dio, posvecen realnim brojevima, pored formalnih izvoda sadrži i opširnu kritiku koncepcija G. Cantora, K. Weierstrassa, R. Dedekinda, te formalista poput E. Heinea i J. Thomae. Prvi svezak sadrži citav prvi dio i vecinu drugog dijela. Drugi dio nastavlja se u drugom svesku. Treci dio zapocet je i drugom svesku ali nije dovršen. Posljednji, 249. paragraf najavljuje »sljedeci zadatak«, koji, medutim, nikada nije izvršen. Podjela materijala u dva sveska bila je bar djelomicno izazvana vanjskim razlozima. Što se prijema prvog sveska tice, jedva da ga je bilo. Objavljena su samo dva prikaza. A treci svezak, diskretno najavljeno u drugom svesku Grungesetze nije se nikada pojavio. Nama su bitni upravo razlozi ne izlaženja ovog sveska. Naime, u toku pripreme za štampanje drugog sveska, Frege je primio pismo od mladog engleskog filozofa i matematicara Bertranda Russella. Pokazujuci da je dobro upoznat s Fregeovim Begriffsschriftom i prvim sveskom Grundgesetze, Russell upozorava Fregea na mogucnost izvodenja kontradikcija u formalnom sistemu drugog djela. Tocnije, Russell navodi dvije antonomije: jedna je formulirana u jeziku logike predikata, a druga rjecnikom teorijom skupova. Frege je odgovorio Russellu poslavši mu pritom nekoliko ranije objavljenih radova. Što se tice prvog paradoksa nije bio suviše zabrinut: funkcije ili predikati bili su u sistemu hijerarhizirani u stupnjeve. Ovo stupnjevanje bilo je za Fregea sasvim prirodno, paradoks je nastajao zanemarivanjem ove hijerarhije. No paradoks sa skupom svih skupova koji ne sadrži sebe kao element, kasnije nazvan “Russellovim paradoksom”, predstavljao je teži problem. Ekvivalent pojmu skupa u Fregeovom sistemu bio je pojam Wertverlaufa ili toka vrijednosti funkcije. Notacija za navedeni pojam bila je neophodna za izgradnju aritmetike u Grundgesetze, a nju je omogucavao aksiom s rednim brojem V. Sad je ovaj aksiom došao u pitanje. U odgovoru Russellu Frege izrazio potrebu za preispitivanje istinitosti ovog aksioma, te najavio poseban dodatak gdje ce analizirati Russellovo otkrice i modifikacije nužne za uklanjanje kontradikcije. Russell je u to vrije dovršavao veliko djelo Principles of Mathematics, nastalo po utjecajem Fregea do kojeg je Russell došao posredstvom Peana. Poseban dodatak u ovom djelu govori o Fregeovim logickim i aritmetickim ucenjima, a to je ujedno i najvažnije rano priznanje Fregea. U prepisci koja se izmedu Fregea i Russella odvijala u ljeto 1902., Frege je izbjegavao da se izjašnjava o paradoksu, ocito razmatrajuci moguca rješenja. Frege je u pocetku vjerovao kako Russellovo otkrice antinomija ne utjece bitno na vecinu pretpostavki logickog programa. Dodatak drugom svesku Grundgesetze sadrži modifikaciju petog aksioma, za koji je Frege vjerovao da predstavlja zadovoljavajuce rješenje problema antinomija. Pa ipak, cesto citirana uvodna recenica pokazuje težinu kojom je Russellovo otkrice odjeknulo u Fregeovom sistemu: »Naucnom se piscu jedva može desiti nešto gore nego da, nakon što je rad dovršen, bude uzdrman neki od osnovnih temelja na kojima pociva njegova zgrada. U ovakvu situaciju dovelo me pismo gospodina Russella upravo pri kraju štampanja ovog sveska.« Fregeovo rješenje trebalo je ostaviti sacuvane temeljne filozofske pretpostavke na kojima je izraden sistem Grundgesetze. Dodatak posvecen antinomiji završava rijecima: »Temeljnim problemom aritmetike može se smatrati pitanje: kako poimamo logicke predmete, posebno brojeve? Odakle nam pravo da brojeve smatramo predmetima? Pa iako

449

ovaj problem nije riješen u onoj mjeri u kojoj sam mislio pri pisanju ovoga sveska, ipak ne sumnjam da je put ka rješenju naden.« Fregeovo rješenje, odnosno modifikacija petog aksioma, nije uspjela sacuvati sistem Grundgesetze od kontradikcija. Ovo je dokazano tek nakon Fregeove smrti. Malo je vjerojatno da je Frege bio svjestan dalje kontradiktornosti modificiranog sustava Grundgesetze. Pa ipak, nakon 1902. godine njegovo uvjerenje u ispravnost logisticke teze postepeno slabi. Fregeovi radovi objavljeni izmedu 1903. i 1908. uglavnom su polemicki tekstovi usmjereni protiv formalisticke filozofije matematike. Fregeova kritika formalizma pocela je vec u ranijim tekstovima i drugi svezak Grundgesetza takoder sadrži detaljnu kritiku formalizma kakvog su razvijali Hilbertovi sljedbenici. Kada se danas govori o Fregeovoj polemici s formalistima obicno se misli na polemiku Fregea i Thomaea u kojoj su se suprotstavile platonisticka teorija kakvu je zastupao Frege i formalisticka koncepcija u koje je znacenje brojki usporedeno s znacenjem figura u igri šaha. Dobra ilustracija raspoloženja koje je vladao u ovoj debati je zakljucni odlomak Fregeovog odgovora na Thomaevog clanak iz 1906.: »Ako netko može opovrgnuti moje razloge, neka to ucini; ako ne, neka me poštedi – ne želim postati neparlamentaran. Ima, cini se, ljudi od kojih se logicki razlozi odbijaju poput kapi vode od masne kože. Ima takoder mijenja koja se – usprkos tome što bivaju stalno iznova opovrgavana i usprkos tome što nitko ozbiljno ne pokušava da obori ovo opovrgavanje – stalno iznova šire kao da se ništa nije dogodilo. Žalim što mi nisu poznata dozvoljena sredstva, literarne ili parlamentarne prirode, kojima bi se ova mijenja mogla zatjerati u njihov zakutak, da se više nikada ne osude na svjetlost dana.« (“Antwort auf die Ferienplauderei des Herrn Thomae”) Izmedu 1908. i 1918. godine Frege nije objavio ništa, izuzev bilješki Jouraineov tekst “The Development of the Theories of Mathematical Logic and the Principles of Mathematics”.488 Tek 1918. izašao je clanak »Der Gedanke: Eine logische Untersuchung«. Za njim su iste godine slijedio clanak »Die Verneinung: Eine logische Untersuchung«, te 1923. godine »Logische Untersuchungen; Dritter Teil: Gedankengefüge«. Logicka istraživanja, kako se obicno nazivaju ova tri teksta na bave se više logistikom, ni uopce filozofijom matematike. Posveceni su problemima filozofije jezika. Po tematici i stilu ovi su radovi bliski clancima iz ranih devedesetih godina. Nije poznato kada je tocno Frege raskrstio s logistickim programom. Fragmenti iz zaostavštine pokazuju da je 1924. godine potpuno napustio logistiku. Frege ovdje razlikuje tri izvora spoznaje: osjetilnost, logiku i geometrijsku intuiciju. Logicki izvor spoznaje nužno je povezan s jezikom, kao sredstvom komunikacije, a time i s osjetilnošcu. Matematika, kao apriorna nauka, ne može se utemeljiti ni na jednom od prva dva izvora. Spoznaja beskonacnosti i kontinuuma može se zasnivati samo na geometrijskoj intuiciji. Aritmetiku treba izvesti na geometriji identificirajuci brojeve s tokama na ravnini. Isto tako, sasvim oprecno logistickoj koncepciji, aritmetika polazi od kontinuuma tj. od realnih brojeva, i krece se prema prirodnim brojevima. Frege nije dospio detaljnije razraditi nove ideje o osnovama matematike. Umro je 1925. godine, Dummett piše, ››kao ogorcen covjek, uvjeren da je bio nepravedno zanemaren i da mu je životno dijelom najvecim dijelom promašaj.« Teško je reci koliko je ova Dummettova tvrdnja tocna, vjerojatno nije ''sasvim'' netocna. Fregeov utjecaj u logici i filozofiji poceo se širiti pocetkom prošlog stoljeca kroz Peanove i Russellove radove, a zatim i kroz Wittgensteinov Tractatus. Za njegova života matematicka ili simbolicka logika, u obliku kakav joj je upravo ono dao, postala je 488 Quarterly Journal of Pure and Applied Mathematics, 43 (1911-12), str. 219-314. Fregeove bilješke objavljene su i u zbirci Kleine Schriften, Darmstadt, 1967.

450

etablirana naucna disciplina Poraz logistike kakvu je zastupao Frege bio je zapravo sporedna pojava u kontekstu radanja moderne logike. Ako je Dummettova tvrdnja tocna, može se reci – koliko god cudno zvucalo – da je medu suvremenicima koji nisu uspjeli pravilno ocijeniti važnost Fregeova dostignuca, bio i sam Frege. Vec i kratak prikaz nastanka njegovih radova jasno pokazuje kretanje izmedu uže logickih, filozofskih i matematickih tema. Fregeov misaoni put pocinje matematikom da bi krenuo u logiku (Begriffsschrift) i filozofiju matematike (Grundlagen der Arithmetik). Nakon rada na filozofskim temama, on se zadnjem navedenom radu vrati osnovama aritmetike i logici da bi, napokon, nakon otkrica antinomija, završio u filozofiji (Logicka istraživanja) Fregeovo kretanje izmedu matematike, logike i filozofije nimalo ne proturjeci ideji o kontinuitetu njegove misli. Naime, on nije naglo mijenjao filozofske i matematicke interese, skacuci s jednog problema na drugi. Radi se tu, prije, o nuždi da se neki problemi riješe kako bi se moglo preci na rješavanje drugih. Može se reci da je njegova Logika u užem smislu nastala s Begriffsschriftom, da su se opce filozofske koncepcije iskristalizirale u clancima iz ranih devedesetih godina devetnaestog stoljeca, te da je filozofija matematike, najavljena u Begriffsschriftu, razradena u dvije etape: najprije neformalno u Grundlagen der Arithmetik, a zatim u oba sveska Grundgestze.

451

19. IZBOR TEKSTOVA 19.1. Rudolf Carnap - METODOLOŠKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA 19.1.1. Naši problemi U diskusijama o metodologiji nauke uobicajeno je i korisno dijeliti jezik nauke na dva dijela, jezik opažanja i teorijski jezik. Jezik opažanja upotrebljava termine koji oznacavaju opažljiva svojstva i odnose za opisivanje opažljivih stvari i dogadaja. Teorijski jezik, s druge strane, sadrži termine koji se mogu odnositi na neopažljive dogadaje, neopažljive aspekte ili odlike dogadaja, na primjer na mikro-cestice poput elektrona ili atoma, na elektromagnetsko polje ili gravitaciono polje u fizici, na razlicite vrste poriva i sposobnosti u psihologiji itd. U ovom clanku pokušat cu rasvijetliti prirodu teorijskog jezika i njegov odnos prema jeziku opažanja. Jezik opažanja bit ce ukratko opisan u odjeljku II ovog clanka. Zatim ce se u odjeljcima III – V dati iscrpnije objašnjenje teorijskog jezika i veze izmedu ta dva jezika. Jedna od glavnih tema bit ce problem kriterija smislenosti za teorijski jezik, tj. tocnih uvjeta koje termini i recenice moraju ispunjavati da bi imali pozitivnu funkciju u objašnjenju i predvidanju opažljivih dogadaja i da bi na taj nacin bili prihvatljivi kao empirijski smisleni. Ostavit cu po strani problem kriterija smislenosti za jezik opažanja, jer ondje, izgleda, gotovo i nema nekih tocaka ozbiljnog neslaganja medu današnjim filozofima s obzirom na taj problem, barem ako se jezik opažanja shvati u gore navedenom užem smislu. S druge strane za teorijski jezik problem vrlo ozbiljan. Ne postoje samo neslaganja u odnosu na tocno mjesto granicne linije izmedu smislenog i besmislenog, vec neki filozofi sumnjaju i u samu mogucnost povlacenja bilo kakve granicne linije. Istina je da se empiristi danas opcenito slažu da su odredeni ranije predloženi kriteriji bili suviše uski; na primjer, zahtjev da se svi teorijski termini moraju moci definirati na osnovu termina jezika opažanja i da se sve teorijske recenice moraju moci prevesti u jezik opažanja. Danas smo svjesni da su, ti zahtjevi suviše laki, jer pravila koja povezuju dva jezika (koja cemo zvati ,,pravilima korespondencije”) mogu pružiti samo djelomicnu interpretaciju za teorijski jezik. Iz te cinjenice, neki filozofi izvlace zakljucak da cemo, jednom kad su raniji kriteriji liberalizirani, naci kontinuiranu liniju od termina koji su usko povezani s opažajima, npr. ,mase’ i ,temperature’, preko udaljenijih termina poput ,elektromagnetskog polja’ i ,psi-funkcije’ u fizici, do onih termina koji nemaju neku odredenu vezu s opažljivim dogadajima, npr. termina u spekulativnoj metafizici; dakle smislenost njima izgleda naprosto kao stvar stupnja. Tu skepticku poziciju podržavaju i neki empiristi; Hempel je, na primjer, pružio jasne i snažne argumente za to stanovište (vidi njegove clanke ?14? i ?15?). Premda osnovnu ideju empirijskog kriterija smislenosti još uvijek smatra ispravnom, on vjeruje da su nužne duboke izmjene. Prvo, pitanje smislenosti ne može, po njegovom mišljenju, biti postavljeno za bilo koji pojedinacni termin ili recenicu vec samo za citav sistem koji se sastoji od teorije, izražene teorijskim jezikom i pravila korespondencije. I drugo, cak i za taj sistem kao cjelinu, on misli da se ne može

452

povuci oštra razlika izmedu smislenog i besmislenog; možemo, u najboljem slucaju, reci nešto o njegovom stupnju potvrdenosti na osnovu raspoloživog svjedocanstva opažanja, ili o stupnju njegove moci objašnjenja i predvidanja opažljivih dogadaja. Skeptici, naravno, ne poricu da možemo povuci tocnu granicnu liniju ako to že1imo. Ali oni sumnjaju da bilo koja granicna linija predstavlja adekvatnu eksplikaciju one razlike koju su empiristi izvorno imali na umu. Oni vjeruju, povuce li se bilo koja granicna linija, da ce ona biti više ili manje proizvoljna; i, povrh toga, da ce se pokazati da je ona ili preuska ili preširoka. To da je preuska znaci da su iskljuceni neki termini ili recenice koje znanstvenici prihvacaju kao smislene; to da je preširoka znaci da su ukljuceni neki termini i recenice koje ljudi koji naucno razmišljaju ne bi prihvatili kao smislene. Moj stav je optimisticniji od stava skeptika. Vjerujem da je moguce, i u teorijskom jeziku, povuci adekvatnu granicnu liniju koja dijeli naucno smisleno od besmislenog. Predložit cu kriterije smislenosti; kriterij za teorijske termine bit ce formuliran u odjeljku VI, a pitanje njegove adekvatnosti bit ce ispitano u odjeljku VII; kriterij za teorijske recenice bit ce dat u odjeljku VIII. Dva alternativna oblika za uvodenje naucnih pojmova u naš dvojezicni sistem bit ce objašnjena i ispitat ce se njihova upotrebljivost (odjeljak IX i X). Jednu vrstu cine teorijski pojmovi uvedeni u teorijski jezik pomocu postulata. Drugu vrstu nazivam ,,dispozicijskim pojmovima''. Oni mogu biti uvedeni u prošireni jezik opažanja. Pojmovi definirani takozvanim operacionalnim definicijama i takozvanim posredujucim varijablama pripadaju toj vrsti. Pokušat cu pokazati da je uvodenje u obliku teorijskih pojmova korisnija metoda jer dopušta vecu slobodu u izboru pojmovnih oblika; povrh toga, izgleda da se ona više slaže s nacinom na koji znanstvenici stvarno upotrebljavaju svoje pojmove. U posljednjem odjeljku, raspravljam sažeto o mogucnostima i prednostima upotrebe teorijskih pojmova u psihologiji.

19.1.2. Jezik opažanja L0 Uzima se kao da se cjelokupni jezik znanosti, L, sastoji od dva dijela, jezika opažanja LO i teorijskog jezika LT. Ovdje cu ukratko naznaciti prirodu L0 ; kasnija rasprava ce se uglavnom ticati LT i njegovog odnosa prema L0 . Bez pokušaja da je stvarno opišemo, pretpostavljamo da je logicka struktura jezika L0 dana. To bi ukljuci1o specificiranje primitivnih konstanti, razdijeljenih u logicke i deskriptivne (tj. nelogicke) konstante. Neka opažajni rjecnik VO bude skup deskriptivnih konstanti iz L0 . Dalje, za svaki jezicni dio specificirani su dopušteni tipovi varijabli. U L0 može biti dovoljno da se upotrijebe samo individualne varijable, s opaž1jivim dogadajima (ukljucujuci stvartrenutke) uzetim kao individuama. Zatim su dana formacijska pravila, koja specificiraju dopuštene oblike recenica, i pravila logicke dedukcije. Zamislimo da odredena jezicka zajednica upotrebljava L0 kao sredstvo komunikacije i da svi clanovi grupe sve recenice iz L0 razumiju u istom smislu. Na taj nacin dano je potpuno objašnjenje za L0 . Termini iz VO su predikati koji oznacuju opažljiva svojstva dogadaja ili stvari (npr. ,,plavo”, ,,vruce”, ,,veliko” itd..) ili opažljive odnose medu njima (npr. ,,x je toplije od y”, ,,x se dodiruje s y” itd.) 453

Neki filozofi su predložili odredene principe koji ogranicuju ili oblike izraza ili postupke dedukcije u ,,jeziku”, da bi osigurali da sve što je izreceno tim jezikom bude potpuno smisleno. Cini mi se da opravdanost takvih zahtjeva ovisi o svrsi za koju je doticni jezik upotrijebljen. Buduci da je L0 namijenjen opisu opažljivih dogadaja i zbog toga treba biti potpuno interpretiran, ti zahtjevi, ili barem neki od njih, izgleda da imaju opravdanje. Razmotrimo najvažnije zahtjeve koji su bili predloženi za neki ili bilo koji jezik L. 1. Zahtjev opažljivosti za primitivne deskriptivne termine. 2. Zahtjevi razlicitih stupnjeva strogosti za neprimitivne deskriptivne termine. (a) Da se mogu eksplicitno definirati. (b) Da se mogu reducirati pomocu kondicionalnih definicija (npr. pomocu redukcijskih recenica kao što su predložene u (5) ). 3. Zahtjev nominalizma: vrijednosti varijabli moraju biti konkretni, opažljivi entiteti (npr. opažljivi dogadaji, stvari ili stvar-trenuci). 4. Zahtjev finitizma, u jednom od tri oblika rastuce strogosti: (a) Pravila jezika L ne tvrde niti impliciraju da je osnovna domena (doseg vrijednosti pojedinacnih varijabli) beskonacna. U strucnoj terminologiji L ima barem jedan konacni model. (b) L ima samo konacne modele. (c) Postoji konacan broj n takav da nijedan model ne sadrži više od n jedinki. 5. Zahtjev konstruktivizma: svaka vrijednost bilo koje varijable iz L oznacena je nekim izrazom u L. 6. Zahtjev ekstenzionalnosti. Jezik sadrži samo istinosno-funkcionalne veznike, a ne sadrži termine za logicke ili uzrocne modalnosti (nužnost, mogucnost itd.). Svaki jezik koji ispunjava te zahtjeve je neposrednije i potpunije razumljiv od jezika koji prekoracuju ta ogranicenja. Medutim, za jezik kao cjelinu, ti zahtjevi nisu opravdani; odbacit cemo ih kasnije za teorijski jezik LT . Buduci da cemo tada imati u dijelu LT svu mogucu slobodu izražavanja, možemo prihvatiti neke ili sve od tih zahtjeva za L0 . Vec smo prihvatili zahtjeve 1 i 3. Odluka o zahtjevu 2 ovisi o našoj intuiciji u vezi s dispozicijskim terminima (npr. ,,topljiv”, ,,lomljiv”, ,,savitljiv”). Necemo ih ukljuciti u sam L0 ; tako se L0 ovdje uzima kao ograniceni jezik opažanja koji ispunjava jaci zahtjev 2(a). Kasnije (u odjeljku IX) objasnit ce se mogucnost jednog proširenog jezika opažanja L’0 , koji dopušta uvodenje dispozicijskih termina. Druga metoda sastoji se u prikazivanju dispozicijskih pojmova pomocu teorijskih termina u LT (odjeljak X). Najslabiji zahtjev 4(a) finitizma ispunjen je u L0 . Zbog toga je lako moguce zadovoljiti zahtjev 5. Nadalje, uzimamo L0 kao ekstenzionalan jezik; time je ispunjen zahtjev 6.

19.1.3. Teorijski jezik LT Primitivne konstante iz LT su, kao one iz L0 , podijeljene na logicke i deskriptivne konstante. Neka teorijski rjecnik VT bude skup deskriptivnih primitivnih konstanti iz LT .

454

Cesto cemo te konstante zvati jednostavno ,,teorijskim terminima”. (Cesto se nazivaju ,,teorijskim konstrukcijama” ili ,,hipotetickim konstrukcijama”. Medutim, buduci da se termin ,,konstrukcija” izvorno upotrebljavao za eksplicitno definirane termine ili pojmove, možda je bolje ovdje izbjegavati taj termin i umjesto njega upotrebljavati neutralni izraz ,,teorijski termin” (ili ,,teorijski primitivni pojam”). Ova upotreba se, izgleda, bolje slaže s cinjenicom opcenito, nije moguce pružiti eksplicitne definicije za teorijske termine na temelju L0 ). Možemo pretpostaviti da LT sadrži uobicajene istinosno-funkcionalne veznike (npr. za negaciju i konjunkciju). Drugi veznici, npr. znakovi za logicke modalnosti (npr. logicka nužnost i striktna implikacija) i za uzrocne modalnosti (npr. uzrocna nužnost i uzrocna implikacija) mogu se priznati ako se to želi; ali njihovo ukljucivanje bi zahtijevalo znatno složeniji skup pravila logicke dedukcije (kao sintakticka i semanticka pravila). Najvažniji problem koji preostaje za specificiranje logicke strukture tice se dosega vrijednosti varijabli koje se vezuju uz univerzalne i egzistencijalne kvantifikatore, i prema tome vrste entiteta s kojima se bavi u LT. O tom problemu raspravljat ce se u odjeljku IV. Dana je neka teorija koja se sastoji od konacnog broja postulata formuliranih u LT. Neka T bude konjunkcija tih postulata. Konacno, dana su pravila korespondencije C koja povezuju termine iz VT s onima iz VO. Ta ce pravila biti objašnjena u odjeljku V. 19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta Izgleda da je prihvacanje slijedecih triju konvencija Cl—C3 dovoljno da se osigura da LT ukljucuje svu onu matematiku koja je potrebna u znanosti i takoder sve vrste entiteta koji se uobicajeno javljaju u bilo kojoj grani empirijske znanosti. Konvencije o domeni D entiteta koji su dopušteni kao vrijednosti varijabli u LT. C1. D ukljucuje prebrojivu subdomenu I entiteta. C2. Bilo koja uredena n-torka entiteta u D (za svako konacno n) pripada takoder domeni D. C3. Bilo koji skup entiteta u D pripada takoder domeni D. Sada cu ukratko pokazati kako te konvencije dopuštaju sve uobicajene vrste entiteta o kojima je rijec u naucnim teorijama. Radi lakšeg razumijevanja, prvo cu upotrebljavati uobicajeni nacin govora i uobicajene termine za odredene vrste entiteta, a tek cu kasnije dodati upozorenje protiv moguce pogrešne interpretacije tih formulacija. Prvo o matematickim entitetima. Buduci da je subdomena koju sam uglavio u Cl prebrojiva, možemo njezine elemente smatrati prirodnim. brojevima 0, 1, 2, itd. Ako je R neka relacija ciji clanovi pripadaju domeni D, tada se R može tumaciti kao skup uredenih parova njezinih clanova. Dakle, prema C2 i C3, R takoder pripada domeni D. Sada (pozitivni i negativni) cijeli brojevi mogu, na uobicajen nacin, biti izgradeni kao relacije prirodnih brojeva. Prema tome, oni takoder pripadaju domeni D. Analogno tome, idemo dalje k racionalnim brojevima kao relacijama medu cijelim brojevima, k realnim brojevima

455

kao skupovima racionalnih brojeva, i ka kompleksnim brojevima kao uredenim parovima realnih brojeva. Povrh toga, dobivamo skupove brojeva tih vrsta, relacije medu njima, funkcije (kao posebne vrste relacija) ciji argumenti i vrijednosti jesu brojevi, zatim skupove funkcija, funkcije funkcija itd. Prema tome, D ukljucuje sve vrste entiteta potrebnih u cisto matematickom dijelu od LT . Sada prelazimo na fiziku. Pretpostavit cemo da je LT zasnovan na posebnom prostorno-vremenskom koordinatnom sistemu; po tome su prostorno-vremenske tocke uredene cetvorke realnih brojeva i stoga, prema C2, pripadaju domeni D. Prostornovremensko podrucje je skup prostorno-vremenskih tocaka. Bilo koji posebni fizikalni sistem o kojem fizicar može govoriti, npr. materijalno tijelo ili proces zracenja, zauzima odredeno prostorno-vremensko podrucje. Kada fizicar opisuje fizikalni sistem ili proces koji se u njemu zbiva ili njegovo trenutno stanje, on pripisuje vrijednosti fizikalnih velicina (npr. mase, elektricnog naboja, temperature, jacine elektromagnetskog polja, energije i slicno) ili prostorno-vremenskom podrucju kao cjelini ili njegovim tockama. Vrijednosti neke fizikalne velicine su ili realni brojevi ili n-torke tih brojeva. Tako je fizikalna velicina funkcija ciji su argumenti ili prostorno-vremenske tocke ili podrucja i cije su vrijednosti ili realni brojevi ili n-torke tih brojeva. Prema tome, na temelju naših konvencija, domena D sadrži prostorno-vremenske tocke podrucja, fizikalne velicine i njihove vrijednosti, fizikalne sisteme i njihova stanja. Sam. fizikalni sistem i nije ništa drugo nego prostornovremensko podrucje karakterizirano pomocu velicina. Na slican nacin može se za sve druge entitete koji se javljaju u fizikalnim teorijama pokazati da pripadaju domeni D. Psihološki pojmovi su svojstva, relacije ili kvantitativne velicine pripisane odredenim prostorno-vremenskim podrucjima (obicno ljudskim organizmima ili njihovim skupovima). Dakle, oni pripadaju istim logickim tipovima kao pojmovi fizike, neovisno o pitanju njihove razlike u znacenju i u nacinu definiranja. Obratite pažnju na to da je logicki tip psihološkog pojma takoder neovisan o njegovoj metodološkoj naravi, npr. da li je zasnovan na opažanju ponašanja ili na introspekciji; filozofi, izgleda, katkada to ne shvacaju. Dakle domena D ukljucuje takoder sve entitete o kojima je rijec u psihologiji. Isto važi za sve društvene nauke. Razmotrili smo neke od vrsta entiteta o kojim je rijec u matematici, fizici, psihologiji i društvenim naukama i ukazali na to da pripadaju domeni D. Medutim, htio bih ovdje naglasiti da to pricanje o dopuštanju ove ili one vrste entiteta kao vrijednosti varijabli u LT jest samo nacin govora smišljen da ucini lakše razumljivim LT, a napose upotrebu kvantificiranih varijabli u LT. Zbog toga se upravo dana objašnjenja ne smiju shvatiti kao da impliciraju da su se oni koji prihvacaju i upotrebljavaju ovdje opisanu vrstu jezika time obavezali na odredene ,,ontološke” doktrine u tradicionalnom metafizickom smislu. Uobicajena ontološka pitanja o ,,stvarnosti” (u navedenom metafizickom smislu) brojeva, skupova, prostorno-vremenskih tocaka, tijela, umova itd., su pseudo-pitanja bez kognitivnog sadržaja. Nasuprot tome, postoji dobar smisao rijeci ,,stvaran”, naime, onaj koji se upotrebljava u svakidašnjem jeziku i u znanosti. Može biti korisno za našu sadašnju raspravu da razlikujemo dvije vrste smislene upotrebe rijeci ,,stvaran”, naime, zdravorazumsku upotrebu i naucnu upotrebu. Iako u stvarnoj praksi ne postoji oštra linija 456

izmedu te dvije upotrebe, možemo, s obzirom na našu diobu cjelokupnog jezika L na dva dijela LO i LT, razlikovati izmedu upotrebe rijeci ,,stvaran” u vezi s L0 , i one u vezi s LT. Pretpostavljamo da L0 sadrži samo jednu vrstu varijable i da su vrijednosti tih varijabli moguci opažljivi dogadaji. U tom kontekstu, pitanje stvarnosti može se postaviti samo u vezi s mogucim dogadajima. Iskaz da je specificirani moguci opažljivi dogadaj (npr. da je dolina nekada davno bila jezero) stvaran znaci isto što i iskaz da je istinita recenica iz L0 koja opisuje taj dogadaj, i prema tome znaci upravo isto što i sama ta recenica: ,,Ta dolina je bila jezero”. Za pitanje o stvarnosti u vezi s LT, situacija je u nekim vidovima složenija. Ako se pitanje tice stvarnosti nekog dogadaja opisanog teorijskim terminima, situacija nije mnogo drugacija od one ranije: prihvatiti iskaz o stvarnosti te vrste isto je što i prihvatiti recenicu iz LT koja opisuje taj dogadaj. Medutim, pitanje o stvarnosti necega poput elektrona opcenito (nasuprot pitanju o stvarnosti oblaka elektrona koji se giba ovdje i sada na neki specifican nacin, što je pitanje prve vrste) ili elektromagnetskog polja opcenito je drugacije prirode. Pitanje te vrste je po sebi prilicno neodredeno. Ali možemo mu dati dobar naucni smisao, npr. ako se složimo da pod prihvacanjem stvarnosti, recimo, elektromagnetskog polja u klasicnom smislu podrazumijevamo prihvacanje jezika LT, njegovog termina, recimo ,E’, i skup postulata T koji ukljucuje klasicne zakone elektromagnetskog polja (recimo, Maxwellove jednadžbe) kao postulate za ,E’. Za nekog promatraca X ,,prihvatiti” postulate iz T, ovdje znaci ne naprosto uzeti T kao neki neinterpretirani racun, vec upotrijebiti T zajedno sa specificiranim pravilima korespondencije C tako da se njegova ocekivanja upravljaju na osnovu izvodenja predvidanja a buducim opažljivim dogadajima iz opaženih dogadaja pomocu T i C. Ranije sam rekao da se elementi osnovne domene mogu smatrati prirodnim brojevima. Ali upozorio sam da se tu primjedbu i još neke druge o realnim brojevima, itd., ne bi smjelo uzeti doslovno vec jedino kao didakticku pomoc sadržanu u pridavanju poznatih entiteta odredenih vrstama entiteta, ili, da to kažemo na još oprezniji nacin, odredenim vrstama izraza u LT. Neka izrazi koji odgovaraju domeni I budu ,,O”, ,,O'”, ,,O''”, itd. Reci da ,,O” oznacava broj nulu, ,,O'” broj jedan, itd., pruža samo psihološku pomoc citaocu u povezivanju tih izraza s korisnim asocijacijama i predodžbama, ali se ne smije smatrati da to specificira dio interpretacije jezika LT . Sva interpretacija (u strogom smislu ovog termina, tj. opažajna interpretacija) koja se može pružiti za LT dana je u C-pravilima, i njihov zadatak u biti jest interpretacija odredenih recenica koje sadrže deskriptivne termine, a time indirektno i interpretacija deskriptivnih termina u VT. S druge strane, glavna korist koju izrazi ,,O” itd. pružaju, sastoji se u cinjenici da oni prikazuju posebnu vrstu strukture (naime, niz s jednim pocetnim clanom ali bez posljednjeg clana). Dakle, može se na jedinstven nacin specificirati struktura, ali elementi strukture ne mogu. To nije stoga što ne znamo njihovu narav, nego, prije stoga što pitanje o njihovoj prirodi nema smisla. Ali tada, buduci da je niz prirodnih brojeva najjednostavniji i najpoznatiji primjer strukture o kojoj se ovdje radi, nema nikakve opasnosti u tome da se kaže kako ti izrazi oznacuju entitete i da su ti entiteti prirodni brojevi, sve dok nismo tim formulacijama zavedeni da postavljamo

457

metafizicka pseudo-pitanja. U ranijoj raspravi o opažajnom jeziku L0 (odjeljak II), razmotrili smo odredene restriktivne zahtjeve, kao zahtjev nominalizma, finitizma itd., i ustanovili da su prihvatljivi. Medutim, situacija u vezi s teorijskim jezikom je potpuno drugacija. Za LT ne tvrdimo da ima potpunu interpretaciju, vec samo indirektnu i djelomicnu interpretaciju koju pružaju pravila korespondencije. Dakle, trebali bismo se osjecati slobodnima da izaberemo logicku strukturu tog jezika onako kako najbolje odgovara našim potrebama za svrhu u koju je jezik izgraden. Tako ovdje u LT nema razloga protiv tri konvencije, iako njihovo prihvacanje narušava prvih pet zahtjeva navedenih u odjeljku II. Prvo, prije nego što su dana C-pravila, LT je, s postulatima T i pravilima dedukcije, neinterpretiran racun.. Prema tome, raniji se zahtjevi ne mogu na njega primijeniti. Slobodni smo u izgradnji racuna; nema nedostatka jasnoce pod uvjetom da su pravila racuna jasno dana. Zatim se dodaju C-pravila. Sve što ona cine je, u stvari, da dopuštaju izvodenje odredenih recenica L0 iz odredenih recenica jezika LT i obratno. Oni indirektno služe za izvodenje konkluzija u L0 , npr. predvidanja opažljivih dogadaja iz danih premisa iz L0 , npr. izvještaja o rezultatima dobivenima opažanjem, ili za utvrdivanje vjerojatnosti konkluzije u L0 na temelju danih premisa u L0 . Buduci da i premise i konkluzija pripadaju jeziku L0 , koji. ispunjava restriktivne zahtjeve, ne može se ništa prigovoriti upotrebi C-pravila i LT, bar što se tice smislenosti rezultata do kojih se došlo postupkom izvodenja.

19.1.5. Pravila korespondencije C Nema nezavisne interpretacije za LT. Sistem T je po sebi neinterpretiran sistem postulata. Termini rjecnika VT dobivaju samo indirektnu i nepotpunu interpretaciju cinjenicom da su neki od njih povezani pravilima C s opažajnim terminima, a ostali termini rjecnika VT su povezani s ovim prvima preko postulata od T. Iz toga je jasno da su pravila C suštinska; bez njih termini rjecnika VT ne bi imali nikakvo opažajno znacenje. Ta pravila moraju biti takva da povezuju recenice jezika L0 s odredenim recenicama jezika LT, na primjer prav1jenjem izvoda u jednom ili drugom mogucem smjeru. Poseban oblik izabran za pravila C nije bitan.. Ona mogu biti formulirana kao pravila zakljucivanja ili kao postulati. Buduci da pretpostavljamo da je logicka struktura jezika dovoljno bogata da sadrži sve potrebne veznike, možemo uzeti da su pravila C formulirana kao postulati. Neka C bude konjunkcija postulata korespondencije. Kao primjer, možemo zamisliti da je LT jezik teorijske fizike utemeljen na prostorno-vremenskom koordinatnom sistemu. Medu pravilima C bit ce nekoliko temeljnih, koji se ticu prostorno-vremenskih odredenja. Ona mogu specificirati metodu za pronalaženje koordinata bilo koje opažajno specificirane lokacije, npr. metoda kojom se služe navigatori za odredivanje položaja (prostorne koordinate: dužina, širina, i visina) i vremena. Drugim rijecima, ta C-pravi1a specificiraju relaciju R koja važi izmedu neke opažljive lokacije u i koordinata x, y, z, t, gdje su x, y, z prostorne koordinate a t je vremenska koordinata od u. Tocnije govoreci, relacija R se

458

odnosi na neko opaž1jivo prostorno-vremensko podrucje u, npr., neki vidljivi dogadaj ili stvar, skup u’ koordinatnih cetvorki koji može biti specificiran intervalima oko koordinatnih vrijednosti x, y, z, t. Na temelju tih C-pravila za prostorno-vremenska odredenja, data su druga C-pravila za termine jezika VT, npr. za neke jednostavne fizikalne velicine poput mase, temperature, i slicnog. Ta pravila su prostorno-vremenski opcenita, tj. važe za bilo koju prostornovremensku lokaciju. Ona ce obicno povezivati samo veoma posebne vrste raspodjela vrijednosti doticnih teorijskih velicina s nekim opažljivim dogadajem. Na primjer, pravilo bi se moglo odnositi na dva materijalna tijela u i v (tj. opažljiva na lokacijama u i v); ona ne smiju biti ni suviše mala ni suviše velika da ih neki promatrac vidi i uzme u svoje ruke. Pravilo može povezivati teorijski termin ,,masa” s opažljivim predikatom ,,teži od” na slijedeci nacin: ,,Ako je u teže od v, masa od u’ (tj. masa koordinatnog podrucja u’ koje odgovara u) veca je nego masa od v”. Drugo pravilo može povezivati teorijski termin ,,temperatura” s opažljivim predikatom ,,topliji od” na ovaj nacin: ,,Ako je u toplije nego v, onda je temperatura od u’ viša nego ona od v’.” Kao što to primjeri pokazuju, C-pravila ostvaruju vezu samo izmedu odredenih recenica veoma posebne vrste u LT i recenica u L0 . Ranije stanovište, da bi za neke termine rjecnika VT moglo biti definicija u terminima rjecnika VO, nazvanih ,korelativne definicije’ (Reichenbach) ili ,operacionalne definicije’ (Bridgman), bilo je odbaceno od strane vecine empirista kao pretjerana simplifikacija (vidi odjeljak X). Na suštinsku nepotpunost interpretacije teorijskih termina ukazao sam u Foundations of Logic and Mathematics ?6?, a o njoj je iscrpno raspravljao i Hempel ?15, § 3] i ?16, § 7]. Štoviše, ne može se tražiti da postoji C-pravilo za svaki termin rjecnika VT . Ako imamo C-pravila za odredene termine a ti termini su povezani s drugim terminima preko postulata od T, onda ti drugi termini na taj nacin takoder dobivaju opažajno znacenje. Ta cinjenica pokazuje da je specifikacija, ne samo pravila C, vec takoder i postulata T, suštinska za problem smislenosti. Definicija smislenosti mora biti ovisna o teoriji T, jer isti termin može biti smislen u odnosu na jednu teoriju a besmislen u odnosu na drugu. Da bismo imali konkretniju sliku, možemo zamisliti da su termini u VT kvantitativne fizikalne velicine, npr. funkcije od prostorno-vremenskih tocaka (ili konacnih prostorno— vremenskih podrucja) na realne brojeve (ili n-torke realnih brojeva). Postulati T mogu se zamisliti kao da predstavljaju fundamentame zakone fizike, a ne druge fizikalne iskaze, ma koliko oni bili dobro zasnovani. Zamislimo da su postulati T i pravila C potpuno opceniti u odnosu na prostor i vrijeme — tj. da ne sadrže upucivanja na neki poseban položaj u prostoru i vremenu. U gornjim primjerima C-pravila imaju oblik univerzalnih postulata. Opcenitiji oblik bio bi oblik statistickih zakona koji ukljucuju pojam statisticke vjerojatnosti (koji otprilike znaci relativnu ucesta1ost u velikom broju ponavljanja). Postulat te vrste mogao bi reci, na primjer, da, ako je neko podrucje u odredenom stanju specificiranom pomocu teorijskih termina, onda postoji vjerojatnost od 0.8 da se pojavi odredeni opažljivi dogadaj (što znaci da se u prosjeku, taj dogadaj javlja u 80 % slucajeva). Ili bi taj postulat, obrnuto, mogao tvrditi vjerojatnost za teorijsko svojstvo, u odnosu na opažljiv dogadaj. Statisticka pravila

459

korespondencije su dosada bila vrlo malo proucavana. (Vjerojatnosni pojam psi-funkcije u kvantnoj mehanici mogao bi se možda smatrati primjerom probabilistickih C-pravila kao što bi sugerirale neke uobicajene formulacije fizicara. Mislim, ipak, da taj pojam ustanovljuje vjerojatnosnu vezu unutar LT prije nego izmedu LT i L0 . Ono što fizicari cesto nazivaju ,,opažljivim velicinama”, npr. masa, položaj, brzina, energija, frekvencija valova i slicno, nisu ,,opažljivi” u smislu koji je uobicajen u filozofskim raspravama o metodologiji, i stoga pripadaju teorijskim pojmovima u našoj terminologiji.) Radi jednostavnosti, u najvecem dijelu ovog teksta smatrat cu C-pravila postulatima univerzalnog oblika.

19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine Moj zadatak je da razjasnim pojam empirijske smislenosti teorijskih termina. Upotrebljavat cu ,,empirijski smisao” ili, skraceno, ,,smisao” kao strucni izraz za željeno razjašnjenje. U pripremi za zadatak razjašnjenja, dozvolite mi da pokušam nešto više osvijetliti explicandum, tj. pojam empirijske smislenosti u njenom predsistematskom smislu. Neka ,M’ bude teorijski termin jezika VT ; on može oznacavati fizikalnu velicinu M. Što znaci za M da je empirijski smisleno? Grubo govoreci, to znaci da je odredena pretpostavka koja ukljucuje velicinu M relevantna za predvidanje nekog opažljivog dogadaja. Odredenije, mora postojati odredena recenica SM o M takva da uz njezinu pomoc možemo izvesti recenicu S0 u LO. (Zakljucivanje može biti ili deduktivno, kao što cu uzeti da jest u slijedecem raspravljanju, ili, opcenitije, probabilisticko.) Naravno, ne zahtijeva se da SO bude izvediva jedino iz SM. Jasno je da možemo u dedukciji upotrebljavati postulate T i pravila C. Ako SM sadrži ne samo ,M’ vec i druge termine jezika VT, onda to što se SO može deducirati ne dokazuje da je ,M’ smislen, jer ta cinjenica može naprosto biti rezultat javljanja drugih termina. Zbog toga cu zahtijevati da SM sadrži ,M’ kao jedini termin iz VT . U tom se slucaju može dogoditi da je svaka pretpostavka koja ukljucuje jedino velicinu M po sebi suviše slaba da bi dovela do neke opažajne konzekvence i da moramo dodati drugu pretpostavku SK koja sadrži druge termine iz VT ali ne ,M’. Neka K bude skup tih drugih termina. Na primjer, SM može reci da, u odredenoj prostorno-vremenskoj tocci, M ima vrijednost 5, a SK može reci da, u istoj prostorno-vremenskoj tocci ili u njezinoj okolini, odredene druge velicine imaju specificirane vrijednosti. Ako se SO može deducirati iz cetiri premise SM, SK, T i C, a ne može se deducirati jedino iz SK, T i C, onda je recenica SM relevantna za predvidanje nekog opažljivog dogadaja, i prema tome ima opažajno znacenje. Buduci da je ,M’ jedini deskriptivni termin u SM, ,M’ sam ima opažajno znacenje. Ipak tom rezultatu treba dodati jednu ogradu. Buduci da smo upotrijebili drugu pretpostavku SK koja ukljucuje termine iz K, samo smo pokazali da je ,M’ smislen pod uvjetom da su termini u K smisleni. Iz tog razloga definicija znacenja za ,M’ mora biti vezana ne samo za T i C, vec takoder i za skup K. Navedenim postupkom je pokazano da je ,M’ smislen pod uvjetom da se ranijim ispitivanjem utvrdilo da su termini u K smisleni. Dakle, termini u VT se moraju ispitivati nekim redoslijedom. Prvi termini rjecnika VT moraju biti takvi da se mogu

460

pokazati smislenima a da se ne pretpostavi smislenost drugih deskriptivnih termina. To ce biti slucaj s odredenim terminima rjecnika VT koji su C-pravilima izravno povezani s L0 . Drugi termini u VT mogu se zatim pokazati smislenima koristeci dokazanu smislenost prvih termina, i tako dalje. Cjelokupan VT može se smatrati smislenim tek ako možemo pokazati za odredeni niz njegovih termina da je svaki termin smislen u odnosu na skup termina koji mu prethode u nizu. Jasno je da definicija mora biti vezana za T, jer pitanje da li je odredeni termin u LT smislen ne može nikako biti riješeno a da se ne uzmu u obzir postulati pomocu kojih je uveden. Možda bi se moglo prigovoriti da, ako je smisao ovisan o T, onda nas bilo koje opažanje nove cinjenice može primorati da smatramo besmislenim neki termin koji je do sada bio smatran smislenim i obrnuto. Ipak, treba uociti prvo da teorija T koja je ovdje pretpostavljena u ispitivanju smislenosti nekog termina, sadrži samo postulate, tj. fundamentalne zakone znanosti, a ne druge naucne tvrdnje, npr. one koje opisuju pojedinacne cinjenice. Zato skup termina u LT koji su priznati kao smisleni nije izmijenjen kad god se otkriju nove cinjenice. Taj skup ce se opcenito izmijeniti jedino kada dode do radikalne revolucije u sistemu znanosti, osobito uvodenjem nekog novog primitivnog teorijskog termina i dodavanjem postulata za taj termin. I dalje uocite da je ovdje predloženi kriterij takav da, iako je cjelina teorije T pretpostavljena u kriteriju, pitanje smislenosti se još uvijek postavlja za svaki termin odvojeno, a ne samo za rjecnik VT kao cjelinu. Na temelju prethodnih razmatranja, sada cu dati definicije za pojam smisla deskriptivnih termina u teorijskom jeziku. Definicija D1 ce definirati pomocni pojam relativnog smisla, tj. smisla izraza ,M’ u odnosu na skup K drugih termina. Zatim ce sam pojam smisla biti definiran u D2. Prema našim ranijim razmatranjima, pojam smisla mora, osim toga, biti vezan za teorijski jezik LT, opažajni jezik L0 , skup postulata T, i pravila korespondencije C. Pretpostavljamo da specifikacije jezika LT i LO sadrže takoder specifikaciju skupova deskriptivnih termina, tj. VT i VO. D1. Termin ,M’ je smislen u odnosu na skup K termina, s obzirom na LT, L0 , T i C = Df termini iz K pripadaju VT, ,M’ pripada VT ali ne pripada K, i postoje tri recenice, SM i SK u LT a S0 u L0 , takve da su ispunjeni slijedeci uvjeti: a) b) c) d) e)

SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. Deskriptivni termini u SK pripadaju K. Konjunkcija SM · SK · T · C je konzistentna (tj. nije logicki neistinita). S0 je logicki implicirana konjunkcijom SM · SK ·T · C. S0 nije logicki implicirana konjunkcijom SK ·T · C.

Uvjet (c) je dodan samo zato da bi se osiguralo da situacija opisana u SM i SK jest moguca, tj. da nije iskljucena postulatima T i C-pravilima; inace bi uvjet (d) bio trivijalno ispunjen. D2. Termin ,Mn ’ je smislen obzirom na LT, L0 T i C = Df postoji niz termina ,M1 ’,..., ,Mn ’ rjecnika VT , takav da je svaki termin ,Mi’ (i = 1,..., n) smislen u odnosu na skup onih

461

termina koji mu prethode u nizu, obzirom na LT, L0 , T i C. Niz termina o kojima je rijec u D2 mora ocigledno biti takav da se za prvi termin ,M1 ’ može pokazati da je smislen bez pomoci ostalih termina iz VT. U tom slucaju ,M1 ’ zadovoljava D1; skup K je prazni skup; recenica SK ne sadrži deskriptivne termine; ona je logicki istinita i zato može biti izostavljena. U najjednostavnijem slucaju te vrste, ,M1 ’ se javlja u C-pravilu, kao ,,masa” i ,,temperatura” u našim ranijim primjerima. Pretpostavimo da prva tri termina našeg niza pripadaju opisanoj vrsti. Tada za cetvrti termin recenica SK može sadržavati bilo koji ili sva tri od tih termina. Na taj nacin možemo nastaviti, korak po korak, do ostalih termina, koji mogu biti sve udaljeniji od izravnog opažanja. (Nešto jaci kriterij koji bi se mogao uzeti u razmatranje dobiven je slijedecom modifikacijom definicije D1. Osim recenice SM upotrebljena je još jedna recenica S’m , koja takoder sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. Zatim je dodano ono što je analogno uvjetu (c) za S’m, i nadalje ono što je analogno uvjetu (d) s time da S’m zamjenjuje Sm a negacija od S0 zamjenjuje SO. Tako ovdje pretpostavka SM dovodi do neke opažljive konzekvence, kao u D1, ali druga pretpostavka S’m o M, koja je inkompatibilna sa Sm dovodi do druge opažljive konzekvence. Ipak, jednostavniji kriterij naveden u D1 izgleda dovoljan kao minimalan zahtjev za posjedovanje smisla.) U neformalnoj raspravi na pocetku ovog odjeljka govorio sam o dedukciji recenice SO iz odredenih premisa. Shodno tome, D1(d) zahtijeva da SO bude logicki implicirana premisama. Medutim, ta jednostavna situacija važi samo ako C-postulati imaju univerzalni oblik, kao što vecinom pretpostavljamo u našoj raspravi. U opcenitijem slucaju kada su takoder statisticki zakoni priznati kao C-postulati (vidi bilješku na kraju odjeljka V) i možda takoder kao postulati od T, tada je rezultat probabilisticka veza izmedu SM · SK s jedne strane, i S0 s druge. U tom slucaju, uvjete (d) i (e) u D1 treba zamijeniti uvjetom da se vjerojatnost za SO obzirom na SM · SK, pretpostavljajuci T i C, razlikuje od vjerojatnosti za S0 jedino obzirom na SK.

19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti Ovdje predloženi kriterij je zacijelo vrlo slab. Ali to je rezultat razvoja empirizma u ovim posljednjim desetljecima. Utvrdeno je da su prvotne formulacije tog kriterija prejake i preuske. Zbog toga su, korak po korak, uvedene liberalnije formulacije. Hempel je u svom clanku dao jasan pregled tog razvoja. Jedna promjena bila je zamjena principa verifikacije [verifiability] slabijim zahtjevom potvrdljivosti [confirmability] ili provjerljivosti [tesability], kao što je formuliran u mom clanku [5]. U vrijeme tog clanka još sam vjerovao da svi naucni termini mogu biti uvedeni kao dispozicijski termini na temelju opažajnih termina ili pomocu eksplicitnih definicija ili pomocu takozvanih redukcijskih recenica, koje tvore vrstu kondicionalne definicije (vidi odjeljak X). Danas mislim, kao i vecina empirista, da je veza izmedu opažajnih termina i termina teorijske znanosti mnogo indirektnija i slabija nego što se to smatralo bilo u mojim ranijim formulacijama ili u onima operacionalizma. Stoga kriterij smislenosti za LT mora takoder biti vrlo slab.

462

U raspravama o zahtjevu potvrdljivosti (ili, u ranijim vremenima, verifikacije) katkada se postavljalo pitanje da li je mogucnost dogadaja koji sacinjava potvrdujuce svjedocanstvo trebalo shvatiti kao logicku mogucnost ili kao uzrocnu mogucnost (tj. kompatibilnost sa zakonima prirode ili sa zakonima dane teorije). Prema Schlickovom shvacanju [22, str. 153], mogucnost treba shvatiti u najširem smislu, kao logicku mogucnost. Njegov je glavni argument bila neodredenost mogucnosti u empirijskom smislu. Ukazao je na to da promatrac ne zna da li su odredene radnje za njega empirijski moguce ili nisu. Na primjer, on ne zna da li je u stanju podici taj stol; potpuno je siguran da ne može podici automobil; ali oba dogadaja su još uvijek zamisliva i moraju se stoga promatrati kao moguce svjedocanstvo. Schlickovo stanovište je bilo da pitanje smislenosti nikada ne smije ovisiti o kontingentima cinjenicama. S druge strane, Reichenbach i ja [5, str. 423] smo podržavali stanovište da logicka mogucnost nije dovoljna, vec da je potrebna fizikalna (ili, opcenitije uzrocna) mogucnost. Pitanje da li je dana recenica u LT potvrdljiva mora se uzeti kao relativno u odnosu na teoriju T. U ispitivanju takvog pitanja, predloženo svjedocanstvo ili predložena provjera zacijelo se ne mogu prihvatiti ako su inkompatibilni s T. Na primjer, na temelju moderne fizike, koja uzima brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu signala, bilo koja predložena provjera ili svjedocanstvo koji. ukljucuju signal s vecom brzinom ne bi se mogli prihvatiti kao dokaz smisla. Definicija D1 se temelji na tom shvacanju. Za konjukciju SM · SK · T · C se uvjetom (c) zahtijeva da bude konzistentna. Buduci da je S0 logicki implicirana tom konjunkcijom, SM · SK . S0 je kompatibilno s T i C i prema tome uzrocno moguce. Medutim, mora se napomenuti da je uzrocna mogucnost kako je ovdje shvacena mnogo slabija od one vrste empirijske mogucnosti koju je Schlick izgleda imao na umu. U Schlickavom primjeru ni podizanje stola ni podizanje automobila nije iskljuceno našim kriterijem, jer ti dogadaji nisu inkompatibilni s T (i C); T sadrži samo fundamentalne zakone nauke, dok su oni dogadaji iskljuceni jedino našim empirijskim znanjem o tome koje je stvari promatrac u stanju podici. Sada cu postaviti pitanje adekvatnosti našeg kriterija u specificnijoj terminologiji. Razmotrimo slucaj kada se rjecnik VT sastoji od dva dijela, V1 i V2 , takvih da su termini u V1 empirijski smisleni, dok su oni u V2 potpuno lišeni bilo kakvog empirijskog znacenja. Da bismo te pretpostavke o V1 i V2 ucinili specificnijima, pretpostavljamo slijedece: (1) Ako su S1 i S2 bilo koje recenice u L takve da svi deskriptivni termini od S1 pripadaju V1 ili opažajnom rjecniku V0 a oni od S2 pripadaju V2 , onda nijedna od dviju recenica logicki ne implicira drugu, osim ako antecedens nije logicki neistinit ili konsekvens logicki istinit. Sada bi predloženi kriterij smislenosti termina u VT trebalo smatrati preuskim ako bi iskljucivao neki termin rjecnika V1 , a kao preširok ako bi dopuštao neki termin rjecnika V2 . On bi bio adekvatan samo ako ne bi bio ni preuzak ni preširok. Na primjer, možemo zamisliti da V1 sadrži termine fizike, a da V2 sadrži besmislene termine spekulativne metafizike tako da važi pretpostavka (1). Razmotrimo prvo sistem postulata T’ koji se sastoji od dva dijela, T’1 i T’2 , T’1 koji sadrži samo termine rjecnika V1 i T’2 samo termine rjecnika V2 · T’1 se može, na primjer,

463

sastojati od fundamentalnih zakona fizike, a T’2 od metafizickih principa. Kriterij smislenosti koji je adekvatan u ovom posebnom slucaju može se lako dati. Postulat sistema T nazivamo izoliranim postulatom ako njegovo ispuštanje iz T ne umanjuje skup recenica u L0 koje se mogu deducirati iz T pomocu C-pravila. Zatim uzimamo termin u VT kao smislen ako se javlja u C-pravilu ili u ne-izoliranom postulatu od T. U slucaju gornjeg sistema T’1 , prema (1), svi postulati od T’2 i samo oni, su izolirani; prema tome, svi termini rjecnika V1 i samo oni ispunjavaju upravo spomenut kriterij smislenosti. Taj kriterij, medutim, nije opcenito adekvatan. Na primjer, on ne bi važio za teoriju T” logicki ekvivalentnu T’ ali takvu da nijedan postulat od T” nije izoliran. Oni koji sumnjaju u mogucnost kriterija smislenosti za LT vjerojatno imaju na umu takvu situaciju. (Hempel raspravlja o slicnom primjeru.) Oni vjeruju da nije moguce dati kriterij za sisteme postulata poput T”. Ipak, mislim da je kriterij za termine koji je predložen u odjeljku VI adekvatan za takve slucajeve. Razmotrimo za sistem postulata T” niz termina koji se tražio u D2. Taj niz mora nužno poceti fizikalnim terminima rjecnika V1 , jer, prema našoj pretpostavci (1), nema Cpravila za bilo koji od metafizickih termina rjecnika V2. Zatim se niz može nastaviti daljnjim fizikalnim terminima, koji su povezani s ne direktno pomocu C-pravila, vec indirektno pomocu drugih fizikalnih termina. Sada cemo vidjeti da niz ne može doci do bilo kojeg termina rjecnika V2 prema tome, naš kriterij nije preširok za sisteme kao T”. To cemo pokazati indirektnim dokazom. Pretpostavljamo da niz dolazi do termina rjecnika V2 neka ,M’ bude prvi termin od V2 u nizu; stoga prethodni termini pripadaju rjecniku V1 , i prema tome su smisleni, ,M’ je smislen relativno prema skupu K prethodnih termina, obzirom na LT , L0 , T” i C, u smislu definicije D1. Intuitivno govoreci, ,M’ mora tada biti smislen, u suprotnosti s našom pretpostavkom o V2 . Naš je zadatak da formalno izvedemo proturjecnost s pretpostavkom (1). Prema D1(d): (2)

SM · SK · T” · C ? S0 je logicki istinito.

Sada je T” logicki ekvivalentan s T’ i time s T’1 · T’2. Dakle, jednostavnom transformacijom iz (2) dobivamo: (3)

SM · T’2 ? U je logicki istinito, gdje U predstavlja SK · T?1 · C ? S0 .

Odatle: (4)

SM · T’2 logicki implicira U.

Svi deskriptivni termini u SM · T’2 pripadaju V2 , a oni u U pripadaju V1 ili V0 . Tako je (4) u proturjecnosti s (1), jer (5) (6)

SM · T’2 nije logicki istinito (na osnovu D1(c)). U nije logicki istinito (na osnovu D1(e)).

Ovo pokazuje da niz ne može doci do termina rjecnika V2 . Pokazali smo da naš kriterij nije preširok ako je dati skup postulata T” logicki ekvivalentan skupu T’ koji se sastoji od dva dijela, jedan od kojih sadrži samo smislene

464

termine rjecnika V1 a drugi samo besmislene termine rjecnika V2 . Situacija bi bila drugacija za teoriju T koja ne bi ispunila taj uvjet. U tom slucaju, T mora ukljucivati postulat A tako da A sadrži termine i iz V1 i V2 , ali A nije logicki ekvivalentan konjunkciji A1 · A2 u kojoj A1 sadrži samo termine iz V1 , a A2 samo termine iz V2 . Ali takav bi postulat A izrazio stvarnu vezu izmedu termina koji se javljaju u V2 i onih u V1 . Prema tome, ti termini iz V2 ne bi bili potpuno lišeni empirijskog smisla, protivno našoj pretpostavci. To da naš kriterij smislenosti nije preširok ovisi suštinski o slijedecoj odlici naših definicija. U D2 upucujemo na niz termina i zahtijevamo, u stvari, za smislenost termina ,M’ u nizu da je ,M’ smislen (u smislu D1) u odnosu na skup K termina koji prethode ,M’ u nizu i za koje je, prema tome, vec bilo ustanovljeno da su smisleni. Možemo lako vidjeti da bi kriterij postao preširok ako bismo morali mijenjati D2 tako da odustanemo od upravo spomenutog zahtjeva. Mnogo odredenije, možemo pokazati slijedece. Besmislen termin ,M2 ’ rjecnika V2 može, prema D1, biti smislen u odnosu na skup K koji sadrži, pored termina rjecnika V1 , i neki besmisleni termin rjecnika V2 razlicit od ,M2 ’, recimo ,M’2 ’. Pokazat cemo to prvo neformalno. Presudno je to da sada, za razliku od naše definicije D2, možemo imati kao dodatnu pretpostavku SK recenicu koja povezuje besmisleni termin ,M’2 ’ sa smislenim (fizikalnim) terminom rjecnika V1 , recimo ,M1 ’. Može postojati (metafizicki) postulat A2 od T koji povezuje M2 s M’2 . Pomocu tog postulata, možemo izvesti iz pretpostavke SM jedino o M2 recenicu a M’2 iz toga s gore spomenutom recenicom SK možemo izvesti fizikalnu recenicu o M1 , a iz toga s odgovarajucim C-pravilom neku opažajnu recenicu. Formalno izvodenje je slijedeceg oblika. Uzimamo kao postulat od T: (A 2 ) Za svaku prostorno-vremensku tocku, vrijednost od M’2 je veca za jedan od one od M2 . Uzimamo kao primjer C-pravila: (C 1 ) M1 (a’) = 5 ? S0 , gdje je a’ skup koordinata koje odgovaraju lokaciji o kojoj je rijec u SO. Konacno, uzimamo SK i SM na slijedeci nacin: (SK) M1 (a’) = M’2 (a’), (SM) M2 (a’) = 4 Sada iz SM s A2 možemo izvesti: ( i ) M’2 (a’) = 5, iz toga s SK : ( ii ) M1 a’ = 5, i iz toga s C1 : ( iii ) S0 Tako je uvjet (d) u D1 ispunjen. Prema tome, ,M2 ’ je smislen u odnosu na skup K termina ,M1 ’ i ,M’2 ’. Upravo smo vidjeli da, u definiciji smislenosti ,M’ u odnosu na K, ne smijemo dopustiti besmisleni termin u K i time u dodatnoj pretpostavci SK, jer bi se inace mogla izvesti neka opažajna recenica, koja bi dovela do privida smislenosti. To je, doduše, iskljuceno pomocu D2. Medutim, D1 dopušta druge premise za izvodenje koje sadrže besmislene termine, naime, postulate od T. Nisu samo postulati koji sadrže smislene

465

termine iz V1 i doticni termin ,M’ dopušteni vec takoder i postulati koji sadrže bilo koje termine iz V2 . Ne bi li to moglo dovesti do privida smislenosti za neki stvarno besmislen termin ,M’ kao što bi dovela upotreba besmislenih termina u SK? U gornjem primjeru SK je povezao besmisleni termin ,M’2 ’ sa smislenim terminom ,M1 ’ i ta cinjenica je dovela do nepoželjnog rezultata. Upotrijebiti T dovelo bi do istog rezultata kada bi postulat od T uspostavio vezu izmedu tih termina. Na primjer, postulat bi mogao omoguciti recenicu ,,M1 (a’) = M’2 (a’)” koja je bila upotrebljena kao SK u ranijem primjeru. Tako bi se ista opažajna recenica SO mogla izvesti iz SM cak i bez upotrebe neke druge pretpostavke SK. Alternativno, postulat bi mogao tvrditi vezu izmedu ,M’2 ’ i ,M1 ’ u kondicionalnom obliku, koji bi, iako slabiji, takoder omogucio izvodenje neke opažajne recenice. Da li tada cinjenica što D1 dopušta upotrebu svih postulata T cini tu definiciju neadekvatnom? Ne, jer je javljanje postulata koji proizvodi stvarnu vezu izmedu nekog termina iz V1 i nekog iz V2 iskljuceno našom pretpostavkom da su termini iz V1 smisleni, a da su oni iz V2 besmisleni. Pomocu takvog postulata, termin iz V2 (u našem primjeru to je ,M’2 ’) dobio bi izvjestan stupanj empirijskog smisla, kao što smo opazili ranije u ovom odjeljku u vezi s postulatom A. Suštinska razlika izmedu dva slucaja je slijedeca. Ako recenica koja povezuje smisleni termin s nekim drugim terminom na nerazdvojiv nacin (npr. nekom jednadžbom, implikacijom, disjunkcijom ili slicno, za razliku od konjunkcije, koja se može rastaviti na svoje komponente) predstavlja postulat ili je dokaziva na temelju postulata, onda se za nju tvrdi da važi fizikalnom nužnošcu; prema tome, ona donosi neki empirijski smisao drugom terminu. S druge strane, ako ta ista recenica nije dokaziva vec je samo upotrebljena kao dodatna pretpostavka SK u D1, tada ona nema tu posljedicu; ona cak ne mora biti ni istinita. Prethodna razmatranja su pokazala da naš kriterij smislenosti, formuliran u D1 i D2, nije previše liberalan. On ne dopušta neki termin potpuno lišen empirijskog smisla. Sada cemo razmotriti pitanje da li bi kriterij mogao biti preuzak. Pretpostavimo da termin ,M’ ima neki empirijski smisao. Tada ce biti moguce izvesti neku opažajnu recenicu iz odgovarajuce pretpostavke S koja ukljucuje ,M’ i druge termine. Može li se tada još uvijek dogoditi da naš kriterij iskljuci ,M’? Definicije D1 i D2, dok dopuštaju ukljucivanje svih postulata T i C medu premise za izvodenje opažajnih recenica, dopuštaju, osim toga, samo dvije recenice SK i SM, za koje su navedena posebna ogranicenja, osobito slijedeca: (1) SK može sadržati samo termine iz VT koji su razliciti od ,M’ i moraju biti smisleni; stoga slijedeci termini nisu dopušteni u SK: a) b) c) d)

termini iz V2 , termini iz V0 , termin ,M’. SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin.

Sada cemo ispitati da li su ta ogranicenja uža nego što je potrebno i mogu li time dovesti do iskljucivanja nekog smislenog termina ,M’.

466

1a. Ranije smo ustanovili da je nužno iskljuciti termine rjecnika V2 iz SK, jer bi inace kriterij postao preširok. 1b. Da li je nužno iskljuciti opažajne termine V0 iz premisa? Ne bi li moglo biti da, za izvodenje neke opažajne konkluzije S0 iz Sm, trebamo, osim T, C i pretpostavke SK u teorijskoj terminologiji, još i neku pretpostavku u opažajnoj terminologiji, recimo S’O? To bi lako mogao biti slucaj. Ali tada se kondicionalna recenica S’O ? SO može izvesti iz premisa specificiranih u D1 , a to je recenica u L0 . Tako bi ,M’ zadovoljilo D1, s tim da kondicionalna recenica preuzima mjesto od S0 . 1 c i 2. Uvjet (a) u D1 zahtijeva da SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. Moglo bi se postaviti pitanje nije li taj zahtjev prejak. Ne bi li moglo doci do slijedece situacije? ,M’ i termini iz K su smisleni, a S0 se zaista može izvesti pomocu T i C iz neke pretpostavke S koja ne sadrži druge deskriptivne termine osim ,M’ i termine iz K, ali S se ne može rastaviti na dvije recenice SM i SK takve da SM sadrži samo ,M’ a da SK ne sadrži ,M’. Pretpostavimo da recenica S upucuje na prostorno-vremenske tocke odredenog prostorno-vremenskog podrucja a’. Tada možemo formirati recenice SM i SK koje ispunjavaju zahtjeve iz D1 na slijedeci nacin. Buduci da se pretpostavlja da je S kompatibilno s T i C, mora postojati neka moguca raspodjela vrijednosti od M za prostorno-vremenske tocke podrucja a’, koja je kompatibilna s T, C i S. Neka ,F’ bude logicka konstanta, koja oznacava matematicku funkciju koja predstavlja takvu raspodjelu vrijednosti. Tada uzimamo slijedecu recenicu kao SM: ,,Za svaku prostorno-vremensku tocku u a’, vrijednost od M je jednaka onoj od F.” Ta recenica SM je kompatibilna s T · C · S. Zatim uzimamo kao SK recenicu formiranu iz S zamjenjivanjem deskriptivnog terminima ,M’ logickom konstantom ,F’. Tada SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin a SK sadrži samo termine iz K. Osim toga, S je logicki implicirana od SM, a SK · S0 je logicki implicirano od S · T · C, prema našoj pretpostavci, a stoga takoder i od SM · SK · T · C. Prema tome, ,M’ zadovoljava definiciju D1. Tako nismo pronašli tocku u kojoj je naš kriterij preuzak.

19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske recenice Slijedeca dva problema usko su povezana jedan s drugim: prvo, problem kriterija smislenosti za deskriptivne konstante, i drugo, problem logickih formi koje recenicama treba dopustiti. Za teorijski jezik, povezanost tih problema je veca nego za opažajni jezik. U ovom drugom, možemo odluciti da imamo primitivne predikate kao ,,plav”, ,,hladan”, ,,topliji nego”, i slicne, dok smo još uvijek neodlucni u pogledu formi recenica, osobito opcih recenica, i strukture logike koju treba ugraditi u jezik. S druge strane, ako želimo imati termine kao ,,temperatura”, ,,elektromagnetsko polje”, itd. kao primitivne termine u LT, onda su nam potrebni i prihvaceni postulati za njih, i prema tome moramo dopustiti izraze s realnim brojevima, opce recenice s varijablama realnih brojeva, itd. Cini mi se da je najbolji slijedeci pristup problemu kriterija smislenosti za recenice. Najprije tražimo rješenja za dva gore spomenuta problema, a zatim uzimamo najliberalniji kriterij smislenosti za recenice koji je kompatibilan s tim rješenjima. To ce reci, mi tada 467

prihvacamo kao smislenu recenicu bilo koji izraz koji ima bilo koju od dopuštenih logickih formi i sadrži samo one deskriptivne konstante koje su smislene. (Upotrijebio sam slican pristup za L0 u [5] .) Predlažem da se taj postupak primijeni sada na LT . Kriterij smislenosti za deskriptivne termine dat je u odjeljku VI. Neka od pitanja koja se ticu logickih formi recenica raspravljana su u odjeljku IV, osobito pitanje o vrstama varijabli koje treba dopustiti u univerzalne i egzistencijalne kvantifikatore. Odlucili smo da dopustimo barem one vrste varijabli i oblike recenica koji su suštinski za klasicnu matematiku. Ne specificirajuci ovdje pojedinosti pravila, sada cemo pretpostaviti da su logicke forme recenica odabrane na temelju razmatranja u odjeljku IV i da su pravila formiranja za LT iznesena u skladu s tim izborom. Zatim, primjenjujuci gore predloženi postupak, definiramo kako slijedi: D3. Izraz A iz LT je smislena recenica iz LT = df (a) A zadovoljava pravila formiranja od LT , (b) svaka deskriptivna konstanta u A je smisleni termin (u smislu D2). Postupak upotrebljavan u toj definiciji mogao bi možda izgledati ociglednim. Medutim, bliže ispitivanje pokazuje da to nije slucaj. U stvari, ovaj oblik definicije (neovisno od pitanja njezinog sadržaja, tj. izbora posebnih pravila formiranja i posebnih kriterija smislenosti za termine) nije u skladu s odredenim vrlo uskim kriterijima smislenosti koji su katkada predlagani. Na primjer, mogucnost verifikacije kao uvjet za smislenost neke recenice katkada se shvacala u strogom smislu stvarne mogucnosti provodenja postupka koji bi doveo ili do verifikacije ili do opovrgavanja te recenice. Prema tom kriteriju, u suprotnosti s D3, smislenost recenice ne ovisi samo o njenoj logickoj formi i prirodi deskriptivnih konstanti koje se u njoj javljaju, vec takoder o lokaciji u prostoru i vremenu o kojoj je rijec i o razvoju tehnike. Na primjer, primjenjujuci taj uski kriterij neki empirist bi smatrao smislenom recenicu koja pripisuje neko opažljivo svojstvo P tijelu u njegovom laboratoriju, dok bi odbacio kao besmislenu drugu recenicu koja pripisuje isto svojstvo tijelu koje nije dostupno njemu ili nije dostupno nijednom ljudskom bicu, npr. zbog tehnickih poteškoca ili udaljenosti u prostoru i vremenu. Medutim, cak i u vrijeme Beckog Kruga, nismo interpretirali princip verifikacije u tom uskom smislu. Naglašavali smo da je princip zahtijevao ne stvarnu mogucnost ustanovljavanja. istinitosti ili neistinitosti, vec samo mogucnost u principu. Ovom kvalifikacijom namjeravali smo dopustiti slucajeve u kojima je ustanovljavanje onemoguceno samo zbog tehnickih ogranicenja ili zbog udaljenosti u prostoru ili vremenu. Prihvatili smo, na primjer, recenicu o planini na drugoj strani Mjeseca kao smislenu. Naveli smo opce pravilo da, ako se opis nekog dogadaja u našoj blizini smatra smislenim, onda se neki analogan opis dogadaja u prethistorijskim vremenima, ili dogadaja na zemlji prije postojanja ljudskih bica, ili prije postojanja bilo kakvih organizama, ili u buducnosti kada ljudska bica više nece postojati, mora isto tako prihvatiti kao smislen. Na temelju ovog shvacanja, prostorno-vremenska lokacija koja se spominje u recenici smatrana je irelevantnom za pitanje smislenosti; to je u skladu s D3. Ako se prihvati D3 i ako su u skladu s našim ranijim razmatranjima u odjeljku IV, sve konstante, varijable i forme recenica klasicne matematike dopuštene u LT , onda je skup

468

smislenih recenica od LT vrlo obuhvatan. Moramo uvidjeti da on ukljucuje odredene recenice za koje nikakvo opažajno svjedocanstvo ne može nikada biti relevantno, na primjer recenica: ,,Vrijednost velicine M u odredenoj prostorno-vremenskoj tocki je racionalan broj”, gdje je ,M’ smisleno. Ali svaki fizicar bi odbacio jezik fizike koji bi bio toliko ogranicen da bi takve i slicne recenice bile iskljucene. On bi njihovo ukljucivanje smatrao zanemarivom cijenom koju treba platiti za veliku prednost upotrebe klasicne matematike u cijelosti. Cini mi se da se ne mogu postaviti ozbiljne primjedbe protiv ovih recenica, jer je u svakom slucaju moguce dati neku opažajnu interpretaciju samo za mali dio recenica iz LT. Ne bismo smjeli zahtijevati više nego da za takvu velicinu postoje odredene recenice koje imaju neki utjecaj na predvidanje opažljivih dogadaja i da tako sama velicina ima neki stupanj opažajnog smisla. Želim naglasiti da svrha predloženog kriterija za smislenost recenica nije u osiguravanju plodnosti T. Ako svi termini iz VT zadovoljavaju D2 a postulati T su u skladu s pravilima formiranja, onda se ti postulati zaista smatraju smislenima. Ali to se ni u kom slucaju ne smije shvatiti kao da implicira da T mora tada biti naucno zadovoljavajuca teorija. T može još uvijek sadržavati postulate koji su od vrlo malo koristi s naucnog stanovišta. Ali pitanje naucne plodnosti recenica i teorije mora se jasno razlikovati od pitanja empirijske smislenosti. Nema oštre granicne linije izmedu plodnih i beskorisnih hipoteza ili teorija: to je više stvar stupnja. Izgleda cak neizvjesno da li je moguce na potpuno opcenit nacin, formulirati definiciju kvantitativnog stupnja plodnosti naucne teorije. Treba napomenuti da se kriterij smislenosti za LT, ne može jednostavno ugraditi u pravila formiranja. Ta pravila utvrduju samo forme recenica a ne izbor primitivnih deskriptivnih termina. Smisao tih termina ovisi a drugim pravilima od LT, naime, o spisku postulata T i C-postulata i a pravilima logicke dedukcije, kao što pokazuje letimican pogled na bitni uvjet (d) u D1. (Pravila dedukcije mogu biti data ili u sintaktickoj formi, kao pravila izvodenja u nekom racunu, ili u semantickoj formi, pomocu logicke implikacije. U D1 sam upotrijebio ovu drugu formu jer je mnogo obuhvatnija; ona pretpostavlja pravila koja specificiraju modele i dosege koja nisu dati u ovom clanku.)

19.1.9. Dispozicijski pojmovi Medu deskriptivnim terminima koji ne pripadaju opažajnom jeziku L0 postoje dvije vrste, koje bih sada, za razliku od svog ranijeg shvacanja, želio promatrati kao bitno razlicite. Jedna vrsta su teorijski termini, koje smo potanko raspravili u ovom clanku. Drugu vrstu cu nazvati (cistim) dispozicijskim terminima. Po mom mišljenju, oni zauzimaju srednji položaj izmedu opažajnih termina iz L0 i teorijskih termina; cvršce su povezani s onim prvima nego s ovim drugima. Naziv opažajni jezik može se shvatiti u užem ili u širem smislu; opažajni jezik u širem smislu ukljucuje dispozicijske termine. U ovom clanku uzimam opažajni jezik L0 u užem smislu. Svi primitivni predikati u tom jeziku

469

oznacuju izravno opažljiva svojstva ili odnose opažljivih stvari ili dogadaja; a ne primitivni termin je dopušten u L0 samo ako se može definirati na temelju primitivnih termina pomocu eksplicitne definicije u ekstenzionalnoj formi, tj. ne ukljucujuci ni logicke ni uzrocne modalnosti. Prošireni opažajni jezik L’0 je izgraden iz prvotnog opažajnog jezika L0 dodavanjem novih termina na nacin koji ce se sada opisati. Pretpostavimo da postoji opca pravilnost u ponašanju date stvari da, kad god uvjet S važi za tu stvar ili za njezinu okolinu, na stvari se javlja dogadaj R. U tom slucaju reci cemo da ta stvar ima dispoziciju da na S reagira s R, ili ukratko, da ima svojstvo DSR. Na primjer, elasticnost je dispozicija ove vrste; neku stvar nazivamo elasticnom ako pokazuje slijedecu pravilnost: uvijek kad je lagano deformirana i zatim puštena (S), ona ponovo poprima svoj prvotni oblik (R). Ili, neka životinja može imati dispoziciju da reagira na svjetlost u nekoj inace tamnoj okolini (S), tako da se približava svjetlosti (R). Prema tome, S je katkada podražaj, a R je reakcija karakteristicna za doticnu dispoziciju (ako si dozvolimo da upotrebljavamo termine ,podražaj’ i ,reakcija’ ne samo u njihovom doslovnom smislu primijenjenom na odredene procese u organizmima kao u zadnjem primjeru, vec u širem smislu i na procese u anorganskim tijelima). Kada su oba, S i R specificirani, tada je smisao dispozicijskog pojma DSR time u potpunosti oznacen. Ako oba S i R mogu biti opisana u L’0 , onda dopuštamo uvodenje dispozicijskog termina ,DSR’ kao novog predikata u L’0 . Uvodenje prvih dispozicijskih termina u L’0 mora biti takvo da se u svakom slucaju i S i R mogu izraziti u L0 . Ali jednom kada su neki dispozicijski termini uvedeni na taj nacin, tada se daljnji dispozicijski termini mogu uvoditi na taj nacin da se S i R opišu upotrebljavajuci ne samo termine iz L0 vec takoder i ranije uvedene dispozicijske termine iz L’0 . (Ovdje necemo raspravljati o mogucim oblicima za pravilo kojim se dispozicijski termin uvodi na temelju danih S i R. To ukljucuje neke tehnicke pojedinosti koje nisu nužne za našu sadašnju raspravu. Samo cu spomenuti dva razlicita oblika takvih pravila koja su bila predložena. Prvi se sastoji od takozvanih redukcijskih recenica koje sam predložio u [5]. Oni predstavljaju neku vrstu kondicionalne definicije koja upotrebljava samo istinosno-funkcionalne veznike, ali nikakve modalnosti. Druga metoda upotrebljava eksplicitnu definiciju posebnog oblika, koja ukljucuje logicke i uzrocne modalnosti; tocan oblik definicija te vrste zasada još nije dovoljno razjašnjen, o njemu se još uvijek raspravlja.) Katkada se koriste višestruke dispozicije: DS1 R1, S2 R2, …,Sn Rn je dispozicija da se reagira na S1 s Rn . (U [5] sam predložio uvodenje pojma te vrste pomoci nekoliko parova redukcijskih recenica.) Medutim, izgleda da treba preferirati dopuštanje samo jednostavnih dispozicija. Nešto slicno višestrukoj dispoziciji može se još uvijek izraziti konjukcijom jednostavnih dispozicija. Bridgman je naglasio da se, strogo govoreci, za jedan pojam ne može dati više od jednog postupka provjeravanja. Ako specificiramo, recimo za ''elektricni naboj'', tri postupka provjeravanja, onda smo time dali operacionalne definicije za tri razlicita pojma; oni se moraju oznaciti s tri razlicita termina koji nisu logicki ekvivalentni. Dok je rijec o dispozicijskim pojmovima, za razliku od teorijskih termina, složio bih se s Bridgmanom u tom pogledu.

470

Razmotrimo sada jednu znacajnu posebnu vrstu dispozicije. Neka L''O bude taj podjezik od L'O, u kojem je uvodenje dispozicijskog termina ,DSR' dopušteno samo ako su S i R takvi da je promatrac u stanju proizvesti uvjet S po želji (barem u pogodnim slucajevima) i da je u stanju otkriti odgovarajucim eksperimentima da li se dogadaj R javlja ili ne. U tom slucaju pomocu specificiranja S i R, dat je postupak provjeravanja za dispoziciju DSR. Taj postupak sastoji se u proizvodenju uvjeta provjeravanja S a potom utvrdivanju da li se pozitivan rezultat provjeravanja R javlja ili ne. Ako promatrac za odredenu stvar ustanovi dovoljan broj pozitivnih slucajeva, u kojima s S praceno od R, i nijedan negativan slucaj , tj. S praceno od ne-R, on smije induktivno zakljuciti da ta opca pravilnost važi i, prema tome, da predmet posjeduje dispoziciju DSR. Nazovimo dispoziciju te vrste ''provjerljivom dispozicijom''. Skup provjerljivih svojstava ukljucuje opažljiva svojstva i provjerljive dispozicije. Svi predikati u L''O oznacuju provjerljiva svojstva. Manipulacije kojima eksperimentator proizvodi uvjet provjeravanja S katkada se nazivaju operacijama provjeravanja. Uvodenje DSR specificiranjem operacija provjeravanja i karakteristicnog rezultata R katkada se stoga naziva operacionalnom definicijom. U stvarnosti nema oštre linije izmedu opažljivih svojstava i provjerljivih dispozicija. Opažljivo svojstvo se može smatrati jednostavnim posebnim slucajem provjerljive dispozicije; na primjer, operacija za utvrdivanje da li je predmet plav ili pištav ili hladan, sastoji se jednostavno u gledanju ili slušanju ili dodirivanju stvari. Ipak, u rekonstrukciji jezika cini se prikladnim uzeti neka svojstva za koja je postupak provjeravanja krajnje jednostavan (kao u tri upravo spomenuta primjera) kao direktno opažljiva i koristiti ih kao primitivne termine u L0 . Cesto je bilo zastupano stanovište, osobito od strane empirista, da se samo termini upravo opisane vrste, smiju smatrati empirijski smislenima. Tako je provjerljivost bila uzeta kao kriterij smislenosti. Princip operacionalizma kaže da je neki termin empirijski smislen samo ako se za njega može dati neka operacionalna definicija. Zahtjevi provjerljivosti i operacionalizma kako su ih razliciti autori prikazivali, usko su povezani jedan s drugim i razlikuju se jedino u manjim pojedinostima i u naglasku. (U mojem gornjem pojednostavljujucem prikazu oni cak izgledaju identicni.) Princip operacionalizma, koji je prvi u fizici predložio Bridgman i koji je zatim bio primijenjen i u drugim poljima znanosti, ukljucujuci psihologiju, imao je u cijelosti koristan ucinak na postupke formiranja pojmova koje upotrebljavaju znanstvenici. Princip je doprinio razjašnjenju mnogih pojmova i pomogao je da se eliminiraju nejasni ili cak neznanstveni pojmovi. S druge strane, moramo danas uvidjeti da je princip preuzak. Lako se može vidjeti da zahtjevi provjerljivosti i operaciorializma iskljucuju neke empirijski smislene termine. Pretpostavimo da su ,S’ i ,R’ oba provjerljivi i, prema tome, prihvaceni kao smisleni od strane nekog znanstvenika koji uzima provjerljivost kao kriterij smislenosti. Buduci da je sada smisao termina ,DSR’ dan specificiranjem S i R, on ne može imati nikakav dobar razlog da odbaci taj termin kao besmislen, cak i ako se uvjet S ne može proizvesti po želji. U tom slucaju, DSR nije provjerljiv; ali S se može još uvijek javiti spontano i tada, otkrivanjem R ili ne-R, promatrac može ustanoviti da li DSR važi ili ne.

471

Prema tome, cini se da je bolje ne nametati ogranicenja kao u L”0 , vec dozvoliti opci postupak kao u L’0 : pocinjemo s opažljivim svojstvima i dozvoljavamo uvodenje bilo koje dispozicije DSR, pod uvjetom da su S i R vec izrazivi u našem jeziku L’0 . (U [5] sam dao primjer smislenog ali ne i provjerljivog termina (str. 462) upravo opisane vrste. Tamo (§ 27) sam izrazio svoju vecu sklonost za opcenitiji postupak (kao u L’0 ) u usporedbi s onim koji je ogranicen zahtjevom provjerljivosti (kao u L”0 ). Kasnije je razmatranjem teorijskih pojmova (vidi slijedeci odjeljak ovog clanka) postalo jasnije da je potrebna daleko šira liberalizacija operacionalizma; to je naglasio Feigl u [7] i [10] i Hempel u [16] i [17].

19.1.10. Razlika izmedu teorijskih termina i cistih dispozicijskih termina Danas mislim da je za vecinu termina u teorijskom dijelu znanosti, a osobito u fizici, primjerenije i takoder više u skladu sa stvarnom upotrebom od strane znanstvenika da ih se rekonstruira kao teorijske termine u LT prije nego kao dispozicijske termine u L’0 . Izbor oblika rekonstrukcije do neke mjere ovisi o interpretaciji koju tom i tom terminu že1imo dati, a ta interpretacija nije jednoznacno odredena prihvacenim formulacijama u znanosti. Isti termin, recimo ,,temperatura”, može se interpretirati, kao što ga ja interpretiram, na takav nacin da ne može biti prikazan u L’0 vec samo u LT; a, s druge strane, on se takoder može interpretirati, na primjer, od strane nekog operacionalista, na takav nacin da ispunjava zahtjev operacionalizma. Sada cu objasniti razloge za moje sadašnje stanovište, koje se razlikuje od onog iznesenog u [5] . Dispozicijski termin kao ,DSR’ uveden opcom metodom koja je opisana u posljednjem odjeljku (za L’0 ) može se nazvati ,,cistim dispozicijskim terminom” da bi se naglasilo da on ima slijedeca karakteristicna obilježja pa kojima se razlikuje od termina u LT: 1. Do termina se može doprijeti od predikata za opažljiva svojstva u jednom koraku ili u više koraka opisanog postupka. 2. Specificirani odnos izmedu S i R sacinjava cjelokupni smisao termina. 3. Pravilnost koja ukljucuje S i R, na kojoj je zasnovan termin, zamišljena je kao univerzalna, tj. da važi bez iznimke. Prva karakteristika razlikuje cisti dispozicijski termin kao ,DSR’ od ostalih dispozicijskih termina koji su analogni ,DSR’ ali su uvjet S i karakteristicni rezultat R formulirani u LT a ne u L0 ili L’0 : (Moglo bi ih se nazvati ,,teorijskim dispozicijskim terminima”; o njima necemo dalje raspravljati.) Druga karakteristika razlikuje ,DSK’ od bilo kojeg teorijskog termina jer ovaj drugi nije nikada potpuno interpretiran. U [5] sam priznao tu ,,otvorenu” narav naucnih termina, tj. nepotpunost njihove interpretacije. U to vrijeme pokušao sam uvažiti tu otvorenost tako što sam dopustio dodavanje daljnjih dispozicijskih pravila (u obliku redukcijskih recenica; vidi moje napomene u odjeljku IX gore o višestrukim dispozicijama). Sada mislim da je otvorenost adekvatnije prikazana u LT; kad god su dana dodatna C-pravila ili dodatni postulati, interpretacija termina može biti 472

pojacavana a da se nikada ne dovede do kraja. Treca karakteristika dovodi do slijedece važne konzekvence: ( i ) Ako stvar b ima dispoziciju DSR i uvjet S je ispunjen za b, onda logicki slijedi da rezultat R važi za b. Dakle: ( ii ) Ako S važi za b, ali R ne važi, onda b ne može imati dispoziciju DSR. Tako iz premise u L’0 koja ne ukljucuje DSR, izvediva je barem negativna recenica o DSR. Za teorijski termin, recimo ,M’ situacija je drugacija. Neka SM bude recenica koja sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. U situaciji opisanoj u D1 u odjeljku VI S0 je izvediva iz SM i SK (pomocu T i C, za koje se može smatrati da pripadaju pravilima jezika LT) i prema tome je ne-SM izvediv iz ne-S0 i SK. Buduci da SK nije prevediv u L0 ili L’0 , situacija je ovdje razlicita od one u ( ii ). Istina je da, za termin ,M’ koji se javlja u C-pravilima, postoje recenice SM i SO takve da se S0 može izvesti jedino iz SM bez potrebe za drugom premisom SK; a odatle je ne- SM, izvedivo iz ne-S0 , tako da je situacija slicna onoj u ( ii ). Medutim, to važi samo za recenice vrlo posebne vrste. Vecina recenica samo o M, cak i ako je ,M’ termin koji se javlja u C-pravilu, takve su da nijedno C-pravilo nije direktno primjenljivo, i prema tome je izvodenje neke opažajne recenice mnogo indirektnije i zahtijeva dodatne premise u LT, kao SK. Razmotrimo, na primjer, termin ,,masa”, koji je jedan od fizikalnih termina najuže povezanih s opažajnim terminima. Mogu postojati C-pravila za ,,masu” (vidi primjer u odjeljku V). Ali nijedno C-pravilo nije direktno primjenljivo na recenicu SM koja pripisuje odredenu vrijednost mase danom tijelu, ako je vrijednost ili tako mala da tijelo nije direktno opažljivo ili tako velika da promatrac ne može baratati tim tijelom. (U odjeljku V sam spomenuo mogucnost probabilistickih C-pravila. Ako sva C-pravila imaju tu formu, onda se nijedna teorijska recenica ne može deducirati iz recenica u L0 ili L’0 . Tako u jeziku te vrste razlika izmedu cistih dispozicijskih termina i teorijskih termina postaje još upadljivija. Vidjeli smo da su cisti dispozicijski termini i teorijski termini potpuno razliciti po njihovim logickim i metodološkim karakteristikama. Kojoj od ove dvije vrste pripadaju naucni termini? Za termine teorijske fizike oba su shvacanja zastupljena medu vodecim fizicarima. Bridgman ih interpretira na takav nacin da ispunjavaju zahtjev operacionalizma i tako su u biti dispozicije. S druge strane, Henry Margenau naglašava važnost metode uvodenja tih termina pomocu postulata i povezivanja samo odredenih iskaza koji ih ukljucuju s iskazima a opažljivim entitetima; u tom shvacanju oni su teorijski termini. Cini mi se da se interpretacija naucnih termina kao cistih, dispozicija ne može lako pomiriti s odredenim uobicajenim nacinima njihove upotrebe. Prema (ii), negativni rezultat provjere za dispoziciju mora se uzeti kao konkluzivan dokaz da dispozicija nije prisutna. Ali znanstvenik ce, kada se suoci s negativnim rezultatom provjere odredenog pojma, cesto još uvijek tvrditi da on važi, ukoliko ima dovoljno pozitivnog svjedocanstva da prevagne nad jednim negativnim rezultatom. Na primjer, neka I0 bude svojstvo žice koja u trenutku t 0 ne provodi elektricnu struju jacu od 0.1 ampera. Ima mnogo postupaka provjere za to svojstvo, a medu njima je jedan kod kojeg se provjeravajuci uvjet S sastoji u prinošenju

473

magnetne igle u blizinu žice, a karakteristican rezultat R je cinjenica da magnetna igla nije odstupila od svog normalnog pravca više od odredenog iznosa. Uzmimo da promatrac na osnovu eksperimentalnog sklopa pretpostavlja da I0 važi, na primjer, zato što on ne vidi nijedan od obicnih izvora struje a postigao je, osim toga, pozitivne rezultate nekim drugim provjerama za I0 (ili za neko fizikalno ekvivalentno svojstvo). Tada se može desiti da on ne odustane od pretpostavke o 10 cak i ako gore spomenuta provjera sa S i R dovede do negativnog rezultata, tj. do jakog odstupanja igle. On može tvrditi 10 jer je moguce da je negativni rezultat nastupio uslijed nekog nezapaženog faktora koji remeti situaciju; na primjer, odstupanje igle može biti uzrokovano skrivenim magnetom a ne strujom u žici. Cinjenica da znanstvenik još uvijek uzima za istinu 10 usprkos negativnom rezultatu, naime, S i ne-R, pokazuje da on ne uzima 10 kao cistu dispoziciju DSR karakteriziranu sa S i R, jer, prema (ii), ta dispozicija je logicki inkompatibilna s tim negativnim rezultatom. Znanstvenik ce ukazati na to da postupak provjere za 10 utemeljen na S i R ne bi trebalo smatrati apsolutno pouzdanim, vec samo s podrazumijevanjem ,,ukoliko nema faktora koji remete situaciju” ili ,,pod uvjetom da je okolina u normalnom stanju”. Opcenito, eksplicitno ili implicitno ukljucivanje takve jedne recenice koja dopušta izlaz u opisu postupka provjere za pojam M pomocu uvjeta S i rezultata R pokazuje da M nije cista dispozicija DSR. Takoder, naziv ,,operacionalna definicija” za opis postupka provjere u ovom slucaju nije primjeren; pravilo za primjenu nekog termina koje dopušta moguce izuzetke ne bi trebalo nazivati ,,definicijom”, jer ono ocigledno nije potpuna specifikacija znacenja tog termina. S druge strane, ako je doticni termin, na primjer, ,I0 ’ teorijski termin, onda opis postupka provjere koji ukljucuje S i R može bez teškoca dopuštati iznimke u slucaju neuobicajenih faktora koji remete situaciju. Na primjer, može biti moguce iz postulata T, C-pravila i cinjenickih premisa o uobicajenim okolnostima u laboratoriju izvesti zakljucak da, ako nema jake struje, nece biti jakog odstupanja igle, osim u slucaju neuobicajenih okolnosti poput magnetskog polja iz drugog izvora, jakog strujanja zraka ili neceg slicnog. Tako, ako je znanstvenik odlucio da upotrebljava odredeni termin ,M’ na takav nacin, da za odredene recenice o M, bilo kakvi moguci opažajni rezultati nikada ne mogu biti apsolutno konkluzivno svjedocanstvo vec u najboljem slucaju svjedocanstvo koje daje visoku vjerojatnost, onda odgovarajuce mjesto za ,M’ u dvojezickom sistemu kao što je naš sistem LO – LT jest u LT prije nego li u LO ili L’O.

19.1.11. Psihološki pojmovi Metoda rekonstrukcije jezika nauke pomocu dvojne sheme koja se sastoji od opažajnog jezika L0 i teorijskog jezika LT i razlika izmedu cistih dispozicija i teorijskih pojmova bila je do sada u ovom clanku ilustrirana uglavnom primjerima uzetim iz fizike. U historijskom razvoju znanosti fizika je zaista bila ono polje u kojem je prvi puta bila sistematski upotrebljavana metoda uvodenja termina pomocu postulata bez potpune interpretacije. Pocetna faza tog razvoja može se možda vidjeti u klasicnoj mehanici

474

osamnaestog stoljeca; njezina je narav postala jasnije uocljiva u devetnaestom stoljecu, osobito u Faraday-Maxwellovoj teoriji elektromagnetskog polja i kinetickoj teoriji plinova. Najveca i najplodnija primjena je nadena u teoriji relativnosti i u kvantnoj teoriji. Danas vidimo pocetke slicnog razvoja u drugim podrucjima znanosti i ne može biti nikakve sumnje da ce tu takoder opsežnija upotreba te metode dovesti vremenom do teorija s mnogo vecim mogucnostima za objašnjenje i predvidanje od onih teorija koje se strogo drže opažljivih entiteta. i u psihologiji, ovih posljednjih desetljeca, upotrebljavano je sve više i više pojmova koji pokazuju bitna obi1ježja teorijskih pojmova. Klice tog razvoja mogu se katkada naci u mnogo ranijim periodima i cak, cini mi se, u nekim prednaucnim pojmovima svakidašnjeg jezika, kako na podrucju fizike tako i na polju psihologije. U psihologiji još više nego u fizici bila su nužna i korisna upozorenja od strane empirista i operacionalista protiv odredenih pojmova, za koje nisu dana dovoljno jasna pravila upotrebe. S druge strane, vjerojatno zbog suviše uskih ogranicenja ranijih principa empirizma i operacionalizma, neki psiholozi postali su pretjerano oprezni u formiranju novih pojmova. Drugi, ciji metodološki superego srecom nije bio dovoljno jak da ih ogranicava, usudili su se prekoraciti prihvacene granice ali su se pri tom nelagodno osjecali. Neki od mojih prijatelja psihologa misle da smo mi empiristi odgovorni za suviše uska ogranicenja koja su psiholozi primjenjivali. Možda oni precjenjuju utjecaj koji filozofi opcenito imaju na znanstvenike; ali možda bismo se mi trebali proglasiti krivima u nekoj mjeri. Tim prije bismo sada trebali isticati promijenjeno shvacanje koje pruža mnogo više slobode aktivnom znanstveniku u izboru njegovih pojmovnih oruda. Na nacin slican filozofskim tendencijama empirizma i operacionalizma, psihološki pokret biheviorizma imao je, s jedne (strane, vrlo zdrav utjecaj zbog svog naglaska na promatranju ponašanja kao intersubjektivne i pouzdane osnove za psihološka istraživanja, dok je, s druge strane nametao suviše uska ogranicenja. Prvo njegovo potpuno odbacivanje introspekcije bilo je neopravdano. Iako su mnogi od navodnih rezultata introspekcije bili zaista problematicni, svijest osobe o njezinom vlastitom stanju zamišljanja, osjecanja itd. mora biti priznata kao vrsta opažanja, u principu ne razlicita od vanjskog opažanja, i, prema tome, kao legitiman izvor spoznaje, premda ogranicen svojom subjektivnom naravi. Drugo, biheviorizam u kombinaciji sa spomenutim filozofskim tendencijama cesto je vodio zahtjevu da svi psihološki pojmovi moraju biti definirani pomocu ponašanja ili pomocu dispozicija za ponašanje. Psihološki pojam pripisan osobi X od strane istraživaca Y bilo kao trenutno stanje ili proces, bilo kao trajna crta ili sposobnost, bio je pa tome interpretiran kao cista dispozicija DSR takva da je S proces koji djeluje na osjetilni organ osobe X, ali koji je opažljiv i za Y, a R je specificirana vrsta ponašanja, isto tako opažljiva za Y. U suprotnosti s ovim, interpretacija nekog psihološkog pojma kao teorijskog pojma, iako može preuzeti isti bihevioristicki postupak provjeravanja zasnovan na S i R, ne identificira pojam (stanje ili crtu) s cistom dispozicijom DSR. Odlucujuca razlika je ova: na osnovu teorijske interpretacije, rezultat ovog ili bilo kojeg drugog provjeravanja ili, opcenito, bilo kojih opažanja, vanjskih ili unutrašnjih, ne smatra se konkluzivnim svjedocanstvom za doticno stanje; on je prihvacen samo kao probabilisticko svjedocanstvo, dakle u najboljem slucaju kao pouzdani pokazatelj, tj. pokazatelj koji daje visoku vjerojatnost za to stanje.

475

U analogiji s onim što sam rekao u prethodnom odjeljku o fizikalnim terminima, želim ovdje istaknuti u vezi s psihološkim terminima da se njihovoj interpretaciji kao cistih dispozicijskih termina samoj po sebi nema što prigovoriti. Pitanje je samo da li se ta interpretacija slaže s nacinom na koji psiholog namjerava upotrebljavati taj termin i da li je ona najkorisnija za svrhu psihološke teorije u cijelosti, koja se po svemu sastoji u objašnjavanju i predvidanju ljudskog ponašanja. Pretpostavimo da psiholog Y izjavljuje da on shvaca termin ,,kvocijent inteligencije viši od 130” u smislu ciste dispozicije DSR da se reagira na odredenu vrstu provjere S reakcijom odredene vrste R, gdje su S i R specificirani pomocu javnog ponašanja. On je slobodan da izabere tu interpretaciju pod uvjetom da je u njoj konzistentan i da želi prihvatiti njene implikacije. Uzmimo da on pretpostavlja na osnovu opsežnog prijašnjeg svjedocanstva da (sada) osoba X ima kvocijent inteligencije viši od 130. Onda je on, zbog svoje interpretacije, prisiljen da odustane od svoje pretpostavke ako je danas rezultat provjere negativan, tj. ako reakcija osobe X na provjeru S nije odredene vrste R. (To slijedi iz (ii) u odjeljku X.) On cak ne može ni ponovno prihvatiti pretpostavku kasnije kada ustanovi da je za vrijeme provjere X bio u vrlo depresivnom raspoloženju, koje, medutim, on nije niti priznao kada je bio upitan niti pokazao svojim ponašanjem u vrijeme provjere. Ne može li psiholog izbjeci tu neugodnu konzekvencu tako da kaže da je X-ovo kasnije priznavanje njegovog depresivnog stanja pokazalo da uvjet S stvarno nije bio ispunjen? Ne tako lako. Moralo bi postojati neko pravilo kao dio specifikacije za S koje bi mu omogucilo da napravi iznimku. Razmotrimo tri mogucnosti za pravilo. 1. Neka pravilo naprosto kaže da, u trenutku provjere t 0 , prvo ne smije postojati nikakav opažljiv znak poremecenog emocionalnog stanja u trenutku t 0 i drugo, mora postojati negativni odgovor na pitanje o takvom stanju. Ovdje je uvjet S stvarno bio ispunjen i tako psiholog nema izlaza. 2. Neka pravilo doda, osim toga, da takoder ni u jednom kasnijem trenutku ne smije biti znaka koji ukazuje na poremecaj u trenutku t 0 . U tom slucaju, S zaista nije bio ispunjen. Ali postupak provjere koji sadrži takvo pravilo bio bi prakticki beskoristan, jer se nikada ne bi mogao dovršiti prije smrti osobe. 3. Konacno, neka se pravilo ne odnosi na znakove u ponašanju vec samo na emocionalno stanje. Ovdje postupak provjere nije strogo bihevioristicki postupak; I0 nije definiran kao dispozicija za ponašanje. Ako se, s druge strane, ,,kvocijent inteligencije viši od 130” uzme kao teorijski termin, situacija je potpuno drugacija. Još uvijek se može prihvatiti isti postupak provjere sa S i R. Ali njegova specifikacija se više ne smatra operacionalnom definicijom tog termina. Ne može biti definicije tog termina na temelju javnog ponašanja. Mogu postojati razliciti postupci provjere za isti pojam. Ali nijedan rezultat neke pojedinacne provjere ni bilo kojeg broja provjera nije nikada apsolutno konkluzivan, iako oni mogu, pod povoljnim okolnostima, dati visoku vjerojatnost. Bilo koji iskaz koji doticni termin pripisuje osobi na osnovu danog rezultata provjere može kasnije biti ispravljen obzirom na novo svjedocanstvo, cak i ako nema sumnje da su pravila provjere S bila zadovoljena i da je reakcija R proizvedena. Ako psiholog prihvaca tu ne-konkluzivnu, probabilisticku narav 476

provjere, kao što bi, pretpostavljam, svi ucini1i, onda pojam koji je predmet provjere ne može biti cista dispozicija i najbolje ga je rekonstruirati kao teorijski pojam. Mislim da bi, cak i na prednaucnoj razini, mnogi ljudi svoje psihološke sudove o drugim ljudima smatrali u nacelu uvijek izbocenima ispravljanju s obzirom na kasnija opažanja njihovog ponašanja. U onoj mjeri u kojoj je netko voljan promijeniti svoje sudove na taj nacin, njegova upotreba psiholoških termina mogla bi se smatrati pocetkom razvoja koji konacno vodi do teorijskih termina. Usput receno, bilo bi zanimljivo provesti empirijsko istraživanje stupnja krutosti i fleksibilnosti koji pokazuju ne-psiholozi (ukljucujuci filozofe) u stvaranju i mijenjanju psiholoških iskaza o drugim ljudima i o samima sebi. To bi pružilo jasniji uvid u prirodu njihovih pojmova od bilo kakvih odgovora na direktna pitanja o tim pojmovima. Razlika izmedu posredujucih varijabli i teorijskih konstrukcija, cesto raspravljana od pojavljivanja clanka Mac Corquodalea i Meehla, izgleda zapravo jednaka ili blisko srodna našoj razlici izmedu cistih dispozicija i teorijskih termina. ,,Teorijska konstrukcija” znaci zacijelo isto što i ovdje ,,teorijski termin”, naime, termin koji se ne može eksplicitno definirati cak i u nekom proširenom opažajnom jeziku, nego je uveden postulatima i nije potpuno interpretiran. Za posredujuce varijable se kaže da služe naprosto za to da se prikladnije formuliraju empirijski zakoni i da su takve da se uvijek mogu eliminirati. Dakle, izgleda da bi se one mogle definirati u jeziku slicnom našem proširenom opažajnom jeziku L’0 ali koji sadrži i kvantitativne termine; tako one izgledaju bitno slicne cistim dispozicijama. Medu empiristima osobito je Feigl bio onaj koji je rano uvidio i neprestano naglašavao važnost teorijskih zakona (koje je nazvao ,.egzistencijalnim hipotezama”; vidi njegov rad [8]). I on je pokazao napose da u sadašnjoj fazi psihologije upotreba teorijskih pojmova i zakona sacinjava jedan od najvažnijih metodoloških problema i zadataka. Dao je važne doprinose razjašnjenju tog problema, osobito u svom clanku [10]; tamo ukazuje na blisku analogiju s ranijim razvojem fizike. Psihološke teorije s teorijskim terminima ce se bez sumnje dalje razvijati, vjerojatno u mnogo vecoj mjeri nego dosada. Postoje dobri razlozi da se ocekuje da ce se razvoj te vrste pokazati vrlo plodnim, dok su bez njega moguci oblici izgradnje teorije suviše ograniceni da bi pružili dobru priliku za bitan napredak. To ne implicira da se takozvani ,,molarni'' pristup pomocu opažljivog ponašanja mora odbaciti; naprotiv, taj pristup ce uvijek biti suštinski dio psihološkog istraživanja. Ono što je pogrešno je samo princip koji zahtijeva ogranicavanje psihološke metode na taj pristup. Molarni pristup u psihologiji ima ulogu slicnu ulozi makrofizike i u historijskom razvoju i u sadašnjem istraživanju. U svim podrucjima proucavanje makro-dogadaja je prirodan pristup u pocetku; on vodi do prvih objašnjenja cinjenica pomocu otkrica opcenitih pravilnosti medu opažljivim svojstvima (,,empirijski zakoni”); i ono ostaje uvijek neophodno kao izvor potvrdujuceg svjedocanstva za teorije. U fizici je veliki napredak ucinjen samo izgradnjom teorija koje se odnose na neopažljive dogadaje i mikro-entitete (atome, elektrone itd.). Tada je postalo moguce

477

formulirati relativno mali broj fundamentalnih zakona kao postulate iz kojih su se mnogi empirijski zakoni, kako oni vec poznati tako i oni novi, mogli izvoditi pomocu prikladno izgradenih pravila korespondencije. U psihologiji su analogni razvoji poceli sa dva razlicita polazišta. Jedan razvoj je zapoceo s introspektivnim pristupom. On se razvijao od introspektivno opaženih dogadaja (osjecaja, percepcija, predodžbi, uvjerenja, pamcenja itd.) do nesvjesnih, tj. introspektivno neopažljivih dogadaja. Oni su prvo shvaceni kao analogni opažljivim dogadajima, npr. nesvjesni osjecaji, uvjerenja itd. Kasnije su takoder uvedene nove vrste entiteta, npr. porivi, kompleksi, id, ego i slicno; medutim, zakoni koji ukljucuju te entitete su do sada samo iskazani u kvalitativnom obliku, što ogranicava njihovu objašnjavalacku a još više predvidalacku moc. Drugi razvoj je zapoceo s molarnim bihevioristickim pristupom. Poceo je s proucavanjem opažljivih dogadaja u ponašanju, a zatim napredovao do dispozicija, tendencija, sposobnosti, mogucnosti za te dogadaje, i dalje do apstraktnijih entiteta. Ovdje je dostignut stupanj prvih kvantitativnih zakona. Oba ova pristupa u psihologiji ce vjerojatno kasnije konvergrati prema teorijama centralnog nervnog sistema formuliranima u fiziološkoj terminologiji. U toj fiziološkoj fazi psihologije, koja je vec zapocela, sve izraženiju ulogu ce dobivati kvantitativni pojmovi i zakoni koji se odnose na mikro-stanja opisana pomocu stanica, molekula, atoma, polja itd. I konacno, mikro-fiziologija može biti zasnovana na mikro-fizici. Ta mogucnost da se konacno cjelokupna znanost, ukljucujuci psihologiju, izgradi na temelju fizike, tako da se svi teorijski termini mogu definirati pomocu pojmova fizike a da se svi zakoni mogu izvesti iz zakona fizike, tvrdi se u tezi fizikalizma (u njegovom jakom smislu). (Moja novija shvacanja o pitanju fizikalizma nisu još prikazana u mojim radovima. Feigl ih objašnjava, opisuje historijski razvoj fizikalizma u našem pokretu, i pruža iluminativnu raspravu o tezama fizikalizma i argumentima za njih.) Daleko veci dio razvoja psihologije koji je upravo iznesen danas je, naravno, samo program za buducnost. Miš1jenja u velikoj mjeri variraju u pogledu vjerojatnosti i cak mogucnosti takvog razvoja; a mnogi ce se osobito suprotstaviti, s naucnim ili metafizickim argumentima, mogucnosti posljednjeg koraka, tvrdenju fizikalizma. Moj osobni utisak, obzirom na napredak ucinjen u posljednjim desetljecima u psihologiji, fiziologiji, kemiji složenih organskih molekula, i u odredenim dijelovima fizike, osobito teoriji elektronskih racunala, jest da cjelokupan razvoj psihologije od molarne faze preko teorijske, fiziološke i mikro-fiziološke faze do konacnog utemeljenja u mikro-fizici izgleda danas mnogo vjerojatniji i mnogo manje vremenski udaljen nego što se to cinilo cak i prije trideset godina.

478

19.1.12. Literatura 1. Bridgman, P. W. The Logic of Modern Physics, New York, Macmillan, 1972. 2. Bridgman, P. W. The Nature of Physical Theory, Princeton, Princeton University Press, 1936. 3. Bridgman, P. W. ,,Operational Analysis”, Philosophy of Science, 5, 1938., str. 114.131. 4. Bridgman, P. W. ,,The Nature of Some of Our Physical Concepts”, British Journal for the Philosophy of Science, 1, 1951. (veljaca), str. 257.-272; 2, 1951 (svibanj), str. 25.44.; 2, 1951 kolovoz), str. 142.-160. 5. Carnap, Rudolf. ,,Testability and Meaning”, Philosophy of Science, 3, 1936., str. 420.468.; 4, 1937., str. 1.- 40. 6. Carnap, Rudolf. Foundations of Logic and Mathematics, u International Encyclopedia of Tjnified Science, vol. I, No. 3, Chicago, University of Chicago Press, 1939. 7. Feigl, Herbert. ,,Operationism and Scientific Method”, Psychological Review, 52, 1945., str. 250.-259. 8. Feigl, Herbert. ,,Existential Hypotheses: Realistic Vs. Phenomenalistic Interpretations”. Philosophy of Science, 17, 1950., str. 35.-62. 9. Feigl, Herbert. ,,Confirmability and Confirmation”, Revue internationale de philosophie, 5, 1951., str. 268.-279. 10. Feigl, Herbert. ,,Principles and Problems of Theory Construction in Psychology”, u Current Trends in Psychological Theory, uredio W. Dennis, Pittsburgh, University of Pittsburgh Press, 1951., str. 179.-213. 11. Feigl, Herbert. ,,Physicalism, tTnity of Science, and the Foundations of Psychology”, u The Philosophy of Rudolf Carn.ap, uredio P. A. Schilpp, La Salle III., Open Court, 1963. 12. Feigl, H., i M. Brodbeck (urednici), Readings in the Philosophy of Science, New York, Appleton-Century-Crofts, 1953. 13. Feigl, H., i W. Sellars (urednici), Readings in Philosophical Analysis, New York, Appleton-Century-Crofts, 1949. 14. Hempel, C. G., ,,Problems and Changes in the Empiricist Criterion of Meaning”, Revue internationale de philosophie, 4, 1950., str. 41.-63. 15. Hempel, C. G. ,,The Concept of Cognitive Significance: A Reconsideration”, Proceedings of the American Academy of Arts and Sciences, 80, 1951., str. 61.-77. 16. Hempel, C. G. Fundamentals of Concept Formation in the Empirical Sciences, u International Encyclopedia of TJnified Science, vol. II, No. 7. Chicago, University of Chicago Press, 1952. 17. Hempel, C. G. ,,A Logical Appraisal of Operationism”, Scientific Monthly, 79, 1954., str. 215.-220. 18. Hempel, C. G. ,,Implications of Carnap’s Work for the Philosophy of Science”, u The Philosophy of Rudolf Carnap, uredio P. A. Schilpp, La Salle III., Open Court, 1963. 19. MacCorquodale, Kenneth i P. E. Meehi. ,,On a Distinction Between Hypothetical Constructs and Intervening Variables”, Psychological Review, 55, 1948., str. 95.-107.

479

20. Margenau, Henry. The Nature of Physical Reality, New York, McGraw-Hill, 1950. 21. Schilpp, P. A. (urednik), The Philosophy of Rudolf Carnap, La Salle Ill., Open Court, 1963. 22. Schlick, Moritz. ,,Meaning and Verification”, Philosophical Review, 45, 1936., str. 339.-369.

480

19.2. Rudolf Carnap - PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGICKOM ANALIZOM JEZIKA 1. Uvod 2. Znacenje rijeci 3. Metafizika rijeci bez znacenja 4. Smisao stava 5. Metafizicki prividni stavovi 6. Nesmisaonost svake metafizike 7. Metafizika kao izraz životnog cuvstva

19.2.1. Uvod Od grckih skepticara do empirista 19. stoljeca bilo je mnogo protivnika metafizike. Ta su promišljanja bila vrlo razlicita. Neki su nauk metafizike smatrali lažnim, buduci da on proturjeci iskustvenoj spoznaji. Drugi su ga drža1i samo neizvjesnim, buduci da metafizicko postavljanje pitanja premašuje granice ljudske spoznaje. Mnogi su antimetafizicari bavljenje metafizickim pitanjima smatrali neplodnim; svejedno može li se na njih odgovoriti ili ne, na svaki je nacin izlišno njima se baviti; predaj se potpuno prakticnoj zadaci što je svaki dan zadaje djelatnim ljudima! Razvitak moderne logike omogucio je da se na pitanje o valjanosti i opravdanosti metafizike dade nov i stroži odgovor. Istraživanja »primijenjene logike« ili »teorije spoznaje«, koja je sebi stavila u zadacu da logickom analizom razjasni spoznajni sadržaj znanstvenih stavova a time i znacenje rijeci (»pojmova«) u tim stavovima, dovode do pozitivnog i do negativnog rezultata. Pozitivan se rezultat dobiva radom na podrucju empirijske znanosti; objašnjavaju se pojedini pojmovi razlicitih grana znanosti; pokazuje se njihova formalno-logicka i spoznajno-teorijska povezanost. Na podrucju metafizike (ukljucujuci svu filozofiju vrijednosti i normativnu znanost), logicka analiza vodi do negativnog rezultata, da su navodni stavovi na tom podrucju potpuno nesmisaoni. Time je došlo do radikalnog prevladavanja metafizike, koje još nije bilo moguce postici s prijašnjih antimetafizickih stajališta. Istina, slicne se misli nalaze vec u nekim prijašnjim razmišljanjima, npr. u onim nominalistickim; no odlucna je provedba moguca tek danas, nakon što je logika, s razvitkom koji je doživjela posljednjih stoljeca, postala orudem dostatne strogosti. Kada kažemo da su tzv. metafizicki stavovi nesmisaoni, onda je ta rijec mišljena u najstrožem smislu. U nestrogom smislu obicava se kadšto neki stav ili neko pitanje nazvati nesmisaonim, ako je njegovo postavljanje potpuno neplodno (npr. pitanje: »Kolika je prosjecna težina onih osoba u Becu, kojih telefonski broj završava s »3«?); ili takoder stava koji je sasvim ocito lažan (npr. »Godine 1910. imao je Bec 6 stanovnika«), ili nekog takvog koji nije lažan samo empirijski, nego i logicki, koji je dakle kontradiktoran (npr. »Od osoba A i B svaka je 1 godinu starija od druge«). Takvi su stavovi, mada neplodni ili lažni, ipak smisaoni; jer samo se smisaoni stavovi mogu uopce podijeliti na (teorijski) plodne i neplodne, istinite i lažne. U strogom smislu nesmisaon je naprotiv neki niz rijeci, koji u odredenom, danom jeziku uopce ne tvori nikakav stav. Dogada se da neki takav niz rijeci na prvi pogled izgleda tako kao da on jest stav; u tom slucaju zovemo ga prividnim stavom. Naša je dakle teza da se navodni stavovi metafizike logickom analizom otkrivaju kao prividni stavovi.

481

Neki jezik sastoji se od vokabulara i sintakse, tj. nekog stanja rijeci koje imaju znacenje i pravila tvorbe recenica; ta pravila pokazuju kako se od razlicitih rijeci mogu tvoriti recenice. Prema tome, ima dvije vrste prividnih stavova: ili se stjece neka rijec za koju se samo pogrešno uzimlje da ima neko znacenje, ili rijeci što se stjecu imaju, doduše, znacenje, ali su složene protusintakticki, tako da ne rezultiraju nikakvim smislom. Na primjerima cemo vidjeti da se prividni stavovi obaju vrsta pojavljuju u metafizici. Kasnije cemo morati promisliti, koji razlozi zasvjedocuju našu tvrdnju da se svaka metafizika sastoji od takvih prividnih stavova. 19.2.2. Znacenje rijeci Ima li neka rijec (u odredenom jeziku) neko znacenje, obicava se takoder reci da ona oznacuje neki »pojam«; cini li se pak samo da neka rijec ima znacenje, dok ga u zbilji nema, onda govorimo o »prividnom pojmu«. Kako da se objasni njegovo nastajanje? Nije li svaka rijec bila uvedena u jezik samo zato da bi nešto odredeno izrazila, tako da od svoje prve upotrebe ima odredeno znacenje? Kako može tu u tradicionalnom jeziku biti rijeci bez znacenja? Svakako, izvorno svaka rijec (bez obzira na rijetke izuzetke, za koje cemo kasnije dati jedan primjer) ima neko znacenje. U toku povijesnog razvitka rijec cesto mijenja svoje znacenje. Kadšto se dakle dogada i da neka rijec izgubi svoje staro znacenje, a da ne dobije novo. Tako onda nastaje prividan pojam. U cemu se, dakle, sastoji znacenje rijeci? Koje odredbe s obzirom na neku rijec moramo uglaviti da ona ima neko znacenje? (Za naše razmišljanje nije stalo do toga da li su te odredbe izrijekom dane, kao za pojedine rijeci i simbole moderne znanosti, ili prešutno utanacene, kako je to uobicajeno za vecinu rijeci tradicionalnog jezika.) Prvo se mora utvrditi sintaksa rijeci, tj. nacin njezina pojavljivanja u najjednostavnijem stavnom obliku u kojemu se može pojaviti; taj stavni oblik zovemo elementarnim stavom. Elementarni je stavni oblik za rijec »kamen« npr.: »x je kamen«; u stavovima tog oblika umjesto »x« stoji neka oznaka iz kategorije stvari, npr. »taj dijamant«, »ta jabuka«. Drugo, za elementarni stav S odgovarajuce rijeci mora biti dat odgovor na slijedece pitanje, koje možemo formulirati na razlicite nacine: 1. 2. 3. 4.

Iz kojih stavova je S izvodljiv, a koji su stavovi izvodljivi iz S? Pod kojim uvjetima S ima biti istinitim, a pod kojim lažnim? Kako da se S provjeri? Kakav smisao ima S?

(1) je korektna formulacija; formulacija (2) odgovara nacinu govora logike, (3) nacinu govora teorije spoznaje, (4) nacinu govora filozofije (fenomenologije). Da se ono što filozofi misle sa (4) shvaca pomocu (2), Wittgensteinov je izrijek: smisao nekog stava leži u njegovu kriteriju istine. (1) je »metalogicka« formulacija; iscrpan prikaz metalogike kao teorije sintakse i smisla, tj. odnosa izvodljivosti, bit ce dan kasnije na drugom mjestu. Mnogim rijecima, i to velikoj vecini svih rijeci u znanosti, moguce je iskazati znacenje svodenjem na druge rijeci (»konstitucija«, definicija). Na primjer: »‘Artropodi’ su životinje zglavkasta tijela, zglavkastih ekstremiteta i tjelesna omotaca od hitina.« Time je za elementarni stavni oblik rijeci »artropod«, naime za stavni oblik »stvar x je artropod«, dan odgovor na prije spomenuto pitanje; sigurno je da stav toga oblika ima biti izvodljiv iz premisa oblika »x je životinja«, »x ima zglavkasto tijelo«, »x ima zglavkaste ekstremitete«, »x ima tjelesni omotac od hitina«, i da obratno, svaki od ovih stavova ima biti izvodljiv iz gornjeg stava. Tim odredbama o izvodljivosti (drukcije receno: o kriteriju istine, metodi provjerljivosti, smislu) elementarnog stava o »artropodima« utvrdeno je znacenje rijeci »ar-

482

tropod«. Na taj se nacin svaka rijec odredenog jezika svodi na druge rijeci i konacno na rijeci koje se pojavljuju u tzv. »zamjedbenim stavovima« ili »protokolarnim stavovima«. Tim svodenjem dobiva rijec svoje znacenje. Pitanje o sadržaju i obliku prvih stavova (protokolarnih stavova), na koje dosad još nije naden konacnovaljan odgovor, možemo za naše razmatranje ostaviti posve po strani. U teoriji spoznaje obicava se reci da se ti prvi stavovi odnose na »ono dano«; no ne postoji nikakva suglasnost u pitanju, što je to što se smatra »danim«. Kadšto se zastupa mišljenje da ti stavovi o danome govore o najjednostavnijim osjetilnim i cuvstvenim kvalitetama (npr. »vruc«, »plav«, »radost« i sl.); drugi su skloni mišljenju da ti prvi stavovi govore o ukupnim doživljajima i odnosima slicnosti medu takvim doživljajima; jedno daljnje mišljenje kaže da i prvi stavovi vec govore o stvarima. Neovisno o razlicitosti tih mišljenja jasno je da neki niz rijeci ima smisao samo onda ako su utvrdene relacije njegove izvodljivosti iz protokolarnih stavova, bili oni ove ili one kakvoce; i isto tako, da neka rijec ima znacenje samo onda ako su stavovi, u kojima se ona može pojaviti, svodljivi na protokolarne stavove. Kako je znacenje neke rijeci odredeno njezinim kriterijem (drukcije receno: relacijama izvodljivosti elementarnog stava, istinosnim uvjetima, metodom provjerljivosti), ne može se, nakon što je utvrden kriterij, odrediti još i to što se tom rijeci »misli«. Ne smije se navesti manje od kriterija da bi rijec dobila strogo znacenje; no ne može se navesti ni više od kriterija, jer je njime sve daljnje odredeno. U kriteriju je implicite sadržano znacenje; preostaje samo da ga se eksplicite pokaže. Primjera radi uzimamo da netko sacini novu rijec »babican« i tvrdi da ima stvari koje su babicne i takvih koje to nisu. Da bismo saznali znacenje te rijeci, upitat cemo ga za kriterij: kako da u konkretnom slucaju utvrdimo je li odredena stvar babicna ili ne? Pretpostavit cemo, dakle, najprije da nam upitanik odgovori: on kaže da nema nikakvih empirijskih pokazatelja babicnosti. U tom slucaju necemo upotrebu te rijeci smatrati dopuštenom. Ako onaj tko upotrebljava tu rijec unatoc tome tvrdi da ima babicnih i nebabicnih stvari, samo to za ogranicen, konacan covjekov razum ostaje vjecnom tajnom, onda cemo takvu tvrdnju smatrati praznim naklapanjem. No možda ce nas on uvjeriti da rijecju »babican« ipak nešto misli. Iz toga, medutim, mi doznajemo samo psihološku cinjenicu da on s tom rijeci povezuje neke predodžbe i cuvstva. No ta rijec time ne dobiva neko znacenje. Ako za novu rijec nije utvrden nikakav kriterij, onda stavovi u kojima se ona pojavljuje ništa ne znace, oni su puki prividni stavovi. Drugo, pretpostavit cemo slucaj da je utvrden kriterij za neku novu rijec, recimo »bebican«; i to neka je stav: »Ova stvar je bebicna« istinit uvijek onda i samo onda, ako je ta stvar cetverokutna. (Za naše je razmatranje pri tome bez važnosti je li nam taj kriterij izrijekom dan ili smo ga utvrdili promatrajuci u kojim se slucajevima rijec upotrebljava jesno /afirmacija/ a u kojim slucajevima nijecno /negacija/.) Ovdje cemo reci: »rijec ‘bebican’ ima isto znacenje kao rijec ‘cetverokutan’«. A smatrat cemo nedopuštenim to, ako nam oni koji tu rijec upotrebljavaju tvrde da su time »mislili« nešto drugo nego »cetverokutan«; neka je, doduše, svaka cetverokutna stvar i bebicna i obrnuto, no to se zasniva samo na tome što je cetverokutnost ocit izraz za bebicnost, a ova neko tajno, za sebe nezamjetno svojstvo. Odgovorit cemo da je, nakon što je utvrden kriterij, vec utvrdeno i da »bebican« znaci »cetverokutan«, te da više uopce nije slobodno tom rijeci »misliti« ovo ili ono. Sacinimo ukratko rezultat naših razmatranja. Neka je »a« ma koja rijec, a »S(a)«, elementarni stav u kojemu se ona pojavljuje. Dovoljan i nuždan uvjet za to da »a« ima neko znacenje može se onda dati u svakoj od slijedecih formulacija koje u osnovi znace isto:

483

1. 2. 3. 4.

Poznate su empirijske oznake za »a«. Poznato je iz kojih se protokolarnih stavova »S(a)« može izvesti. Utvrdeni su istinosni uvjeti za »S(a)« Poznat je put k provjerljivosti »S(a)«.489

19.2.3. Metafizicke rijeci bez znacenja Za mnoge se metafizicke rijeci pokazuje da ne ispunjavaju upravo navedene uvjete, da su dakle bez znacenja. Uzmimo kao primjer metafizicki termin »nacelo« (i to kao nacelo bitka, a ne kao nacelo spoznaje ili stav razloga). Mnogi metafizicari daju odgovor na pitanje što je (vrhovno) »nacelo svijeta« (ili »stvari«, »bitka«, »bica«, npr.: voda, broj, oblik, kretanje, život, duh, ideja, nesvjesno, djelo, dobro i tsl.) Da bismo našli znacenje što ga rijec »nacelo« ima u tom metafizickom pitanju, moramo pitati metafizicare pod kojim je uvjetima stav oblika »x je nacelo y« istinit, a pod kojim lažan; drugim rijecima: mi pitamo o oznakama ili o definiciji rijeci »nacelo«. Metafizicar odgovara otprilike ovako: »x je nacelo y« znaci da »y proizlazi iz x«, »bitak y temelji se na bitku x«, »y postoji pomocu x« ili tsl. No te su rijeci mnogoznacne i neodredene. One cesto imaju jasno znacenje; npr. o nekoj stvari ili dogadaju y kažemo da on »proizlazi« iz x kad zamijetimo da na stvar ili dogadaj vrste x cesto ili uvijek slijedi takav vrste y (kauzalni odnos u smislu zakonomjernog slijeda). No metafizicar nam tvrdi da on ne misli na taj empirijski utvrdiv odnos; jer inace bi njegove metafizicke teze bile jednostavni iskustveni stavovi jednaki onima u fizici. Rijec »proizlaziti« nema ovdje znacenje nekog odnosa u vremenskom slijedu i uvjetnog odnosa što ga ta rijec obicno ima. No ne daje se kriterij ni za kakvo drugo znacenje. Prema tome, navodno »metafizicko« znacenje, koje ta rijec u razlici spram onom empirijskom znacenju ovdje treba da ima, uopce ne postoji. Mislimo li na izvorno znacenje rijeci »principium« (i odgovarajuce grcke rijeci »arhé«), zamijetit cemo da ovdje egzistira isti razvojni put. Izvorno znacenje »pocelo« uzimlje se izricito za tu rijec ona ne znaci više ono vremenski prvo, nego prvo u nekom drugom, specificno metafizickom pogledu. No kriteriji za taj »metafizicki pogled« nisu dani. U oba je slucaja dakle rijeci oduzeto njezino prvotno znacenje, a da joj nije dano novo; rijec ostaje kao prazna ljuska. Iz jednog ranijeg znacenjskog razdoblja za nju se još asocijativno vezuju razlicite predodžbe; one se povezuju s novim predodžbama i cuvstvima svezom u kojoj se ta rijec sada upotrebljava. Ali rijec time nema znacenja; ona i nadalje ostaje bez znacenja dokle god se ne može navesti nikakav put k provjerljivosti. Drugi je primjer rijec »Bog«. Kod ove rijeci moramo, bez obzira na varijante njezine upotrebe u svakom od podrucja, razlikovati njezinu jezicnu upotrebu u tri razlicita slucaja ili historijska razdoblja, no koja se vremenski jedno u drugo prelijevaju. U mitološkom jeziku ta rijec ima jasno znacenje. Tom se rijeci (odnosno paralelnim rijecima drugih jezika) oznacuje katkad tjelesna bica, koja možda stoluju na Olimpu, na nebu ili u Hadu i koja posjeduju moc, mudrost, dobro i srecu u više ili manje savršenoj mjeri. Kadšto rijec oznacuje i duševno-duhovna bica, koja, doduše, nemaju tijelo poput ljudskog roda, no ipak se na neki nacin pokazuju u stvarima i dogadajima vidljivog svijeta te su stoga empirijski utvrdiva. U metafizickom jeziku naprotiv rije »Bog« oznacuje nešto nadempirijsko. Toj je rijeci izrijekom oduzeto znacenje tjelesnog bica ili duševnog bica koje se krije u tjelesnome. A buduci da joj nije dano nikakvo novo znacenje, ona je bez 489 O logickom i spoznajnoteorijskom shvacanju, na kojem se temelji naše razlaganje, ovdje pak samo kratka naznaka, usp.: Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, 1922., Carnap, Logicka izgradnja svijeta, 1928. Waisman, Logika, jezik, filozofija.

484

znacenja. Dakako, cesto se cini kao da se rijeci »Bog« daje neko znacenje i u metafizickom (jeziku). No definicije, koje se daju, pokazuju se pri pobližem promatranju prividnima; one se svode ili na logicki nedopustive sveze rijeci (o kojima ce poslije biti govora) ili na druge metafizicke rijeci (npr. »prapocelo«, »apsolut«, »neuvjetovano«, »neovisno«, »samostalno« i tsl.), ali ni u kojem slucaju na istinosne uvjete njezina elementarnog stava. Za ovu rijec nije cak ispunjen ni prvi zahtjev logike, naime zahtjev za navodenjem njezine sintakse, tj. oblika njezina pojavljivanja u elementarnom stavu. Elementarni stav morao bi ovdje imati oblik: »x je Bog«; no metafizicar ili u potpunosti otklanja taj oblik, a da ne daje drugi, ili ne navodi, ako ga prihvati, sintakticku kategoriju varijable x. (Kategorije su: tijelo, svojstva tijela, odnosi medu tijelima, brojevi itd.) Izmedu (mitološke i metafizicke jezicne upotrebe stoji teološka s obzirom na rijec »Bog«. Ovdje nema nikakva osobena znacenja, nego se koleba izmedu dvaju navedenih vrsta upotrebe. Neki teolozi imaju jasno empirijski (dakle u našem razmatranju »mitološki«) pojam Boga. U tom slucaju nema nikakvih prividnih stavova; ali nevolja se za teologe sastoji u tome što su u takvom tumacenju stavovi teologije empirijski stavovi i stoga podliježu empirijskoj znanosti. U drugih teologa postoji jasna metafizicka jezicna upotreba. Kod nekih je opet jezicna upotreba nejasna, bilo da kadšto slijede ovu, kadšto onu jezicnu upotrebu, bilo da se krecu u izrazima koji nisu jasno shvatljivi i koji se prelijevaju na obje strane. Isto su tako kao promatrani primjeri »nacelo« i »Bog« i vecina drugih specificno metafizickih termina bez znacenja; npr. »ideja«, »apsolutno«, »neuvjetovano«, »beskonacno«, »bitak bica«, »ne-bice«, »stvar o sebi«, »apsolutni duh«, »objektivni duh«, »bit«, »posebitak«, »po i zasebitak«, »emanacija«, »manifestacija«, »razudenje«, »ja«, »neja« itd. S tim je izrazima isto kao s rijecju »babican« u prije izmišljenu primjeru. Metafizicar nam tvrdi da se empirijski istinosni uvjeti ne mogu dati; ako pridoda da tom rijeci unatoc tome nešto »misli«, onda znamo da su time oznacene samo popratne predodžbe i cuvstva, ali s kojima odredena rijec ne dobiva nikakvo znacenje. Metafizicki navodni stavovi, koji takve rijeci sadrže, nemaju nikakva smisla, ništa ne znace, puki su prividni stavovi. Kako objasniti njihovo historijsko nastajanje, razmotrit cemo kasnije.

19.2.4. Smisao stava Do sada smo promatrali prividne stavove u kojima se pojavljuje neka rijec bez znacenja. Postoji još jedna druga vrsta prividnih stavova. Oni se sastoje od rijeci sa znacenjem, ali su od tih rijeci tako sastavljeni da ipak nemaju nikakva smisla. Sintaksa nekog jezika odreduje koje su sveze rijeci dopuštene a koje su nedopuštene. No gramaticka sintaksa prirodnih jezika ne ispunjava posvuda zadacu iskljucenja nesmisaonih sveza rijeci. Uzmimo kao primjer dva slijedeca niza rijeci: 1. »Cezar je i«, 2. »Cezar je prim broj.« Niz rijeci (1) nacinjen je protusintakticki; sintaksa zahtijeva da na trecem mjestu ne stoji veznik, nego predikat, dakle imenica (s clanom) ili pridjev. Sintakticki je npr. sacinjen niz rijeci: »Cezar je vojskovoda«; on je smisaoin niz rijeci, stvarni stav. No isto je tako sintakticki sacinjen i niz rijeci (2), jer on ima isti gramaticki oblik kao netom spomenuti stav. No (2) je unatoc tome nesmisaon. »Prim broj« je svojstvo brojeva; ono se ne može niti priznati niti poreci nekoj osobi. Buduci da se (2) cini stavom, ali nije stav, ništa ne znaci, niti izražava postojece niti nepostojece stanje stvari, zovemo taj niz rijeci

485

»prividnim stavom«. Time što gramaticka sintaksa nije povrijedena, možemo na prvi pogled lako biti zavedeni na pogrešno mišljenje da ipak imamo posla s nekim stavom, mada s lažnim. No »a je prim broj« lažan je onda i samo onda, ako je a djeljiv prirodnim brojem, koji nije ni a ni 1; ovdje se ocito za »a« ne može staviti »Cezar«. Ovaj je primjer bio izabran tako da se nesmisaonost mogla lako zamijetiti; kod nekih metafizickih tzv. stavova nije tako lako spoznati da su prividni. Cinjenica da se u obicnom jeziku može, a da se ne povrijedi gramaticka pravila, saciniti nesmisaon niz rijeci, upucuje na to da je gramaticka sintaksa, gledajuci s logickog stajališta, nedovoljna. Kad bi gramaticka sintaksa tocno odgovarala a logickoj, ne bi mogao nastati nikakav prividni stav. Kad gramaticka sintaksa ne bi razlikovala samo vrste rijeci, imenice, pridjeve, glagole, veznike itd., nego u tim vrstama ispunjavala još izvjesne logicki tražene razlike, ne bi mogli biti sacinjeni nikakvi prividni stavovi. Kad bi se npr. imenice gramaticki razbile u više vrsta rijeci, vec prema tome, oznacavaju li svojstva tijela, brojeva itd., pripadale bi rijeci »vojskovoda« i »primbroj« gramaticki razlicitim vrstama rijeci, a (2) bi bio upravo tako protujezican kao (1). U jednom korektno izradenom jeziku bili bi dakle svi nesmisaoni nizovi rijeci vrste primjera (1). Oni bi dakle vec gramatikom bili na izvjestan nacin automatski iskljuceni; tj. da bi se izbjegla nesmisaonost, ne bi trebalo paziti na znacenje pojedinih rijeci, nego samo na njihovu vrstu (»sintakticku kategoriju«, npr.: stvar, svojstvo stvari, odnos stvari, broj, svojstvo broja, brojni odnos i sl.) Kad bi naša teza, da su stavovi metafizike prividni stavovi, bila opravdana, ne bi se, dakle, u jednom logicki korektnom jeziku metafizika uopce mogla izraziti. Iz toga slijedi velika filozofska važnost zadace izgradnje jedne logicke sintakse na kojoj logicari danas rade.

19.2.5. Metafizicki prividni stavovi Iznijet cemo sad neke primjere metafizickih prividnih stavova na kojima se osobito jasno može spoznati da je logicka sintaksa povrijedena, premda je ispunjena historijskogramaticka sintaksa. Izabiremo neke stavove iz onoga metafizickog ucenja, koje je danas u Njemackoj izvršilo najsnažniji utjecaj.490 »Treba da istražimo bice samo i inace – ništa; jedino bice i dalje – ništa; jedino bice i povrh toga – ništa. Kako stoji s tim Ništa? - - Postoji li Ništa samo zato što postoji Ne, tj. nijekanje? Ili stvar stoji obrnuto? Postoji li nijekanje i Ne samo zato što postoji Ništa? - Mi tvrdimo: Ništa je izvornije od Ne i nijekanja. - - Gdje da tražimo Ništa? Gdje da nademo Ništa? - - Mi znamo Ništa. - - Tjeskoba otkriva Ništa. - - Ono pred cim i zašto smo tjeskobni, bijaše ‘zapravo’ - ništa. U stvari: Ništa samo - kao takvo - bijaše tu. - Kako stoji s tim Ništa? - - N išta samo ništi.« Da bismo pokazali da mogucnost tvorbe prividnih stavova pociva na logickoj pogrešci u jeziku, postavimo donju shemu. Stavovi pod I su i gramaticki i logicki besprijekorni, dakle smisaoni. Stavovi pod II (s izuzetkom B3 ) gramaticki su potpuno analogni onima pod I. Stavovi oblik II A (kao pitanje i odgovor), istina, ne odgovara zahtjevima što se imaju postaviti na logicki korektan jezik. No oni su unatoc tome smisaoni, buduci da se dadu prevesti na logicki korektan jezik; to pokazuje stav III A, koji ima isti smisao kao II A. Nesvrsishodnost stavnog oblika II A pokazuje se onda u tome što od njega pomocu operacija koje su gramaticki bez greške možemo dospjeti do nesmisaonih stavnih oblika II B, koji su uzeti iz gornjeg navoda. Ti oblici ne dadu se uopce tvoriti na korektnom jeziku kolone III. Unatoc tome, njihova se nesmisaonost ne zamjecuje na prvi 490 S1ijedeci navodi uzeti iz: M. Heidegger, Što je metafizika? 1929. Isto smo tako mogli uzeti kao navod neka mjesta iz bilo kojega drugog od brojnih suvremenih metafizicara i onih u prošlosti; ipak, cini nam se da izabrana mjesta osobito jasno ilustriraju naše mišljenje.

486

pogled, jer se lako možemo obmanuti analogijom sa smisaonim stavovima I B. Ovdje ustanovljena pogreška u našem jeziku jest, dakle, u tome, što on, suprotno logicki korektnom jeziku, dopušta gramaticku jednakost oblika izmedu smisaonog i nesmisaonog niza rijeci. Svakom jezicnom stavu pridodana je odgovarajuca formula iz nacina pisanja u logistici, te formule omogucuju da osobito jasno spoznamo nesvrsishodnu analogiju izmedu I A i II B i nastanak nesmisaonih tvorbi II B koje se na njoj temelje. I Smisaoni stavovi obicnog jezika

II Nastanak nesmisaonog iz smisaonog u obicnom jeziku

III Logicki Korektan jezik

A. Što je vani? dr(?) Vani je kiša. dr(Re)

A. Što je vani? dr(?) Vani (ni)je ništa. dr(Ni)

A. Ne postoji (ne egzistira, nije tu) nešto, što je vani x · dr / x / ~/? /

B. Kako stoji s tom kišom? (tj.: što cini kiša? ili: što se o toj kiši inace još može izreci?) ?(Re)

B. »Kako stoji s tim Ništa?« ?(Ni)

B. Svi ti oblici ne mogu se uopce tvoriti.

1. Mi znamo kišu. k(Re)

1. . »Mi tražimo Ništa« »Mi nalazimo Ništa« »Mi znamo Ništa«

1. Kiša kiši. re(Re)

2. »Nista ništi« ni(Ni)

? ? ?? ? k ( Ni) ? ? ?

3. »Ne postoji Ništa samo zato što. . . « ex (Ni) Pri potanjem promatranju prividnih stavova pod II B pokazuju se još izvjesne razlike. Tvorba stavova (1) pociva jednostavno na pogrešci da se rijec »ništa« upotrebljava kao ime predmeta, jer se u obicnom jeziku u tom obliku obicava upotrebljavati kako bi se formulirao negativan egzistencijalni stav (vidi II A). U korektnom jeziku, naprotiv, ne služi u istu svrhu neko posebno ime, nego izvjestan logicki oblik stava (vidi III A). U stavu II B2 prisutno je osim toga još nešto novo, naime tvorba rijeci »ništiti« koja je bez znacenja; stav

487

je, dakle, nesmisaon s dvostrukog razloga. Prije smo razložili da metafizicke rijeci bez znacenja obicno nastaju tako što se rijeci sa znacenjem metaforickom upotrebom u metafizici oduzimlje znacenje. Ovdje je, naprotiv, pred nama jedan od rijetkih slucajeva, da se uvodi jedna nova rijec koja vec od pocetka nema nikakva znacenja. Stav II B3 treba isto tako odbaciti iz dva razloga. On se s prethodnim stavovima podudara u pogrešci, da se rijec »ništa« koristi kao ime predmeta. No, osim toga, on je proturjecan. Jer samo kad bi bilo dopušteno da se rijec »ništa« uvede kao ime ili oznaka nekog predmeta, tom bi predmetu ipak u njegovoj definiciji bila zanijekana egzistencija, ali bi mu u stavu (3) opet bila pripisana. Taj bi stav, dakle, ako vec ne bi bio besmislen, bio kontradiktoran, dakle nesmisaon. S obzirom na grube logicke pogreške, koje nalazimo u stavovima II B, mogli bismo doci na pretpostavku, da je u navedenoj raspravi možda rijec »ništa« trebala da ima potpunoma drugo znacenje negoli ga inace ima. A ta se pretpostavka još ucvršcuje, kad ondje dalje citamo da tjeskoba otkriva Ništa, da je u tjeskobi tu Ništa samo kao takvo. Cini se da bi rijec »ništa« ovdje trebala da oznaci odredeno cuvstveno stanje, možda religiozno, ili ma štogod što se na takvom cuvstvu temelji. Kad bi tome bilo tako, onda u stavovima II B ne bi bilo spomenute logicke pogreške. Ali navod na str. 260 pokazuje da ovo tumacenje nije moguce. Iz sveze »samo« i »inace ništa« jasno se vidi da rijec »ništa« ovdje ima uobicajeno znacenje logicke partikule, koja služi kao izraz nijednog egzistencijalnog stava. Za to uvodenje rijeci »ništa« vezuje se onda neposredno glavno pitanje rasprave: »Kako stoji s tim Ništa?« Naša dvoumica, da nismo možda pogrešno tumacili, bit ce, medutim, potpuno uklonjena ako vidimo kako je piscu rasprave posve jasno da su njegova pitanja i stavovi logike oprecni. »Pitanje i odgovor s obzirom na Ništa u sebi su jednako proturjecni. ? ? Obicno navodeno temeljno pravilo mišljenja uopce, stavak o iskljucenju proturjecja, opca 'logika', potire to pitanje. »Utoliko gore po logiku! Mi moramo srušiti njezinu vladavinu: »Ako je tako moc razuma slomljena u obzoru pitanja o Ništa i bitku, onda se time odlucuje i o sudbi vladavine 'logike' u filozofiji. Sama ideja ‘logike’ razrješava se u vrtlogu jednog iz izvornijeg propitivanja.« No, je li trijezna znanost u suglasju s vrtlogom protulogickog propitivanja? I na to je vec odgovoreno: »Tobožnja trijeznost i promišljenost znanosti postaje smiješnom, ne uzme li to Ništa ozbiljno.« Tako nalazimo dobru potvrdu za našu tezu; metafizicar ovdje sam dolazi do tvrdnje da njegova pitanja i odgovori nisu spojivi s logikom i znanstvenim nacinom mišljenja. Sada je jasna razlika izmedu naše teze i one prijašnjih antimetafizicara. Metafizika je za nas »puko maštanje« ili »bajka«. Stavovi neke bajke ne proturjece logici, nego samo iskustvu; oni su potpuno smisaoni, mada lažni. Metafizika nije nikakvo »praznovjerje«; vjerovati se može u istinite i lažne stavove, ali ne u nesmisaone nizove rijeci. Metafizicki stavovi ne dolaze u obzir ni kao »radne hipoteze«; jer za neku je hipotezu bitna relacija izvodljivosti (istinitih ili lažnih) empirijskih stavova, a tako nešto nedostaje upravo kod prividnih stavova. S uputom na tzv. ogranicenost covjekove moci spoznavanja, kadšto se, da bi se spasila metafizika, prigovara slijedece: metafizicke stavove, istina, ne može verificirati covjek ili inace neko konacno bice; no oni bi možda mogli važiti kao pretpostavke o tome, što bi neko bice s višom ili cak savršenom moci spoznavanja odgovorilo na naša pitanja, a kao pretpostavke bili bi oni ipak barem smisaoni. Protiv tog prigovora odgovaramo ovako: ako nije dano znacenje neke rijeci, ili niz rijeci nije sacinjen sintakticki, onda cak nema ni pitanja. (Misli se, recimo, na prividna pitanja: »Je li stol babican?«, »Je li broj sedam svet?«, »Jesu li parni ili neparni brojevi tamni?«.) Gdje nema pitanja, ne može odgovoriti ni neko sveznajuce bice. Prigovaratelj ce možda sad tvrditi: kao što onaj koji vidi može slijepcu saopciti neku novu spoznaju, tako bi nam možda neko više bice moglo saopciti

488

metafizicku spoznaju, npr. je li vidljivi svijet pojava nekog duha. Ovdje moramo razmisliti o tome što znaci »nova spoznaja«. Mi, dakako, možemo misliti da susrecemo životinje koje nas izvješcuju o nekom novom smislu. Kad bi nam ta bica dokazala Fermatov stav ili kad bi pronašla neki novi fizikalni instrument ili postavila kakav dosad nepoznati prirodni zakon, naša bi spoznaja tad uz njihovu pomoc bila obogacena. Jer takvo što možemo mi preispitati, kao što i slijepac može razumjeti i preispitati cijelu fiziku (i time sve stavove onoga koji vidi). No ako nam pretpostavljena bica tvrde nešto što mi ne možemo provjeriti, onda to necemo ni razumjeti; onda za nas uopce nema nikakva saopcenja, nego pukih govornih zvukova bez smisla, mada možda s predodžbenim asocijacijama. Pomocu drugog bica, svejedno spoznaje li ono više ili manje ili sve, može se, dakle, naša spoznaja samo kvantitativno proširiti, ali ne može doci ni do kakve principijelno nove spoznaje. Ono što nam je neizvjesno, može nam uz pomoc nekog drugog postati izvjesnim; no ono što je za nas nerazumljivo, bez smisla, ne može nam postati smisaonim uz pomoc nekog drugog, pa znao on koliko mu drago. S toga nam ni ikakav bog ni ikakav vrag ne mogu pri metafizici biti od pomoci.

19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike Primjeri metafizickih stavova, koje smo analizirali, svi su uzeti samo iz jedne rasprave. No rezultati vrijede na slican, dijelom na doslovce isti nacin i za druge metafizicke sisteme. Kad spomenuta rasprava s odobravanjem navodi Hegelov stav (»Cisto bice i cisto Ništa jesu, dakle, isto«), ona se na nj pozivlje s punim pravom. Hegelova metafizika ima logicki upravo isti onaj karakter što smo ga našli u onoj suvremenoj metafizici. A isto to vrijedi i za ostale metafizicke sisteme, premda njihov jezik a time i logicne pogreške više ili manje odstupaju od onih u raspravljanom primjeru. Navoditi ovdje daljnje primjere za analizu pojedinih metafizickih stavova razlicitih sistema valjda nece biti potrebno. Upozorimo samo na najcešce vrste pogrešaka. Možda se vecina logickih pogrešaka, koje srecemo u prividnim stavovima, temelji na logickim greškama, koje su povezane s upotrebom rijeci »biti« u našem jeziku (i odgovarajucim rijecima u drugim jezicima, barem u vecini evropskih). Prva je greška dvoznacnost rijeci »biti«; ona se jednom upotrebljava kao kopula pred nekim predikatom (»ja sam gladan«), a drugi put kao oznaka za egzistenciju (»ja sam«). Ta se pogreška otežava time što metafizicarima cesto nije jasna ta dvoznacnost. Druga je pogreška u obliku glagola u drugom znacenju, egzistencije. Glagolskim oblikom predikat se pomišlja ondje gdje ga nema. Istina, odavna se vec zna da egzistencija nije nikakva oznaka (usp. Kantovo pobijanje ontološkog dokaza Božje opstojnosti). No tek je moderna logika u tome potpuno konzekventna: ona uvodi egzistencijalni znak u takvu sintaktickom obliku, da se on ne može kao predikat odnositi na predmetni znak, nego samo na predikat (usp. npr. stav III A u tabeli na str. 261). Od starog vijeka vecina se metafizicara tim glagolskim a time i predikativnim oblikom rijeci »biti« dala zavesti na prividne stavove, npr. »ja (je)sam«, »Bog jest«. Primjer za tu pogrešku nalazimo u Descartesovu: »cogito, ergo sum«. Ostavljajuci po strani sadržajno razmišljanje, koje ide protiv premisa — je li, naime, stav »(ja) mis1im« adekvatan izraz mišljenog stanja stvari ili možda sadrži hipostaziranje — promatrajmo oba stava samo s formalno-logickog stajališta. Zamjecujemo dvije bitne logicke pogreške. Prva je u zakljucnom stavu »(ja) jesam«. Glagol »biti« ovdje je nedvojbeno mišljen u smislu egzistencije; jer kopula se ne može upotrijebiti bez predikata; Descartesovo »(ja) jesam« bilo je uvijek i shvaceno u tom smislu. No, onda se taj stav protivi prije navedenom logickom pravilu da se egzistencija može izreci samo u svezi s nekim predikatom, a ne u

489

svezi s nekim imenom (subjekt, vlastito ime). Egzistencijalni stav nema oblik »a egzistira« (kao ovdje: »(ja) jesam «, tj. »ja postojim «), nego »egzistira nešto te i te vrste«. Druga je greška u prijelazu od »(ja) mis1im« ka »(ja) postojim«. Ako bi se iz stava »P(a)« (a-u pripada svojstvo P) izveo egzistencijalni stav, može on onda iskazati egzistenciju samo s obzirom na predikat P, a ne s obzirom na subjekt a premise. Iz »ja sam Evropejac« ne slijedi »(ja) postojim«, nego »postoji Evropejac«. Iz »(ja) mislim« ne slijedi »(ja) jesam«, nego »postoji nešto mislece«. Ta okolnost, da naši jezici ne izražavaju egzistenciju glagolom (»biti« ili »egzistirati«), sama po sebi još nije nikakva logicka pogreška, nego samo nesvrsishodna, opasna. Glagolskim oblikom možemo lako biti zavedeni na krivo shvacanje da je egzistencija neki predikat; onda se dolazi do takvih logickih naopakih i stoga nesmisaonih nacina izražavanja, kakve smo netom razmatrali. Iz istog su izvora i takvi oblici, kao »bice«, »ne-bice«, koji su u metafizici oduvijek igrali veliku ulogu. U nekom logicki korektnom jeziku takvi se oblici uopce ne mogu tvoriti. Kako se cini, oblici »ens« odnosno »seiend« (»bice«) uvedeni su u latinskom i u njemackom jeziku, možda zavodenjem grckim uzorom, baš za upotrebu metafizicara; tako je jezik ucinjen logicki lošijim, dok se mislilo da je uklonjen nedostatak. Druga pogreška protiv logicke sintakse, koja se vrlo cesto pojavljuje, jest tzv. »miješanje sfera« pojmova. Dok se prethodno navedena pogreška sastoji u tome da se neki znak s nepredikativnim znacenjem upotrebljava kao predikat, ovdje se, istina, predikat upotrebljava kao predikat, ali kao predikat neke druge »sfere«; posrijedi je povreda pravila tzv. »teorije tipova«. Jedan konstruirani primjer za to jest prije promatrani stav: »Cezar je prim-broj«. Imena osoba i brojevi pripadaju razlicitim logickim sferama, a stoga i osobni predikati (npr. »vojskovoda«) i brojevni predikati (»prim-broj«). Pogreška miješanja sfera nije, za razliku od prije razjašnjene jezicne upotrebe glagola »biti«, metafizicka, nego se cesto dogada vec u svakodnevnom jeziku. No ona ovdje rijetko vodi do nesmisaonosti; višeznacnost rijeci s obzirom na sfere ovdje je takva da se lako može otkloniti. Primjer: 1. »Ovaj je stol veci od onoga.« 2.»Visina je ovog stola veca od visine onog stola«. Ovdje se rijec »veci« u (1) upotrebljava kao odnos izmedu predmeta, u (2) kao odnos izmedu brojeva, dakle za dvije razlicite sintakticke kategorije. Pogreška je ovdje nebitna; ona se npr. može eliminirati tako da se piše »veci1 « i »veci2 «; »veci1 « definira se onda iz »veci2 « tako da se stavni oblik (1) drži istoznacnim stavnom obliku (2) (i nekim drugim slicnima). Buduci da miješanje sfera u svakodnevnom jeziku nije nikakvo zlo, obicaj je da se na to uopce ne obaziremo. To je, doduše, za obicnu upotrebu jezika svrsishodno, no u metafizici je imalo kobne posljedice. Ovdje smo se, zavedeni navikom u svakodnevnom jeziku, dali navesti na takvo miješanje sfera, koje se više ne mogu, kao one u svakodnevnom govoru, prevesti na logicki korektan oblik. Prividni stavovi ove vrste nalaze se osobito cesto npr. u Hegela i Heideggera, koji je s mnogim osobinama Hegelova oblika jezika preuzeo i nekoje od njegovih logickih nedostataka. (Npr. odredenja, koja bi se trebala odnositi na predmete odredene vrste, odnose se umjesto na njih, na odredenje tih predmeta ili na »bitak« ili na »tubitak« ili na odnos izmedu tih predmeta.) Nakon što smo našli da su mnogi metafizicki stavovi nesmisaoni, postavlja se pitanje, ne postoji li možda ipak kakva zaliha smisaonih stavova u metafizici, koja bi preostala ako bismo one nesmisaone izbacili. Na osnovu naših dosadašnjih rezultata moglo bi se doci do shvacanja da metafizika sadrži mnoge opasnosti da dospije u nesmisaonost, i da se stoga moramo, ako se želimo baviti metafizikom, potruditi da te opasnosti brižljivo izbjegavamo. To slijedi iz zadace što je metafizika sebi postavlja: ona želi naci i predociti neku spoznaju, koja nije dostupna empirijskoj znanosti.

490

Prije smo se uvjerili da je smisao nekog stava u metodi njegove provjerljivosti. Neki stav znaci samo ono što je na njemu provjerljivo. Stoga neki stav, ako on uopce nešto znaci, može znaciti samo neku empirijsku cinjenicu. Nešto što bi principijelno bilo s onu stranu iskustvenoga, ne bi se moglo niti reci, niti misliti, niti propitati. (Smisaoni) stavovi razbijaju se na slijedece: Ponajprije ima stavova, koji su vec samo na osnovu svojega oblika istiniti (»tautologije« po Wittgensteinu; one otprilike odgovaraju Kantovim »analitickim sudovima«); oni ne kazuju ništa o zbilji. U tu vrstu stavova spadaju logicke i matematicke formule; one nisu samo iskazi o zbilji, nego služe za transformaciju takvih iskaza. Drugo, postoje negati takvih stavova (»kontradikcije«); oni su proturjecni, dakle, na osnovu svog oblika lažni. Za sve je ostale stavove odluka o njihovoj istinitosti ili lažnosti u protokolarnim stavovima; oni su, dakle, (istiniti ili lažni) iskustveni stavovi i pripadaju podrucju empirijske znanosti. Ako se hoce saciniti neki stav, koji ne pripada tim vrstama, postaje on automatski nesmisaon. Buduci da metafizika niti kazuje analiticke stavove niti želi dospjeti u podrucje empirijske znanosti, ona je prisiljena ili da upotrebljava rijeci za koje ne može navesti nikakav kriterij, ili pak da spaja rijeci bez znacenja tako da ne rezultira ni analitickim (odnosno kontradiktornim) ni empirijskim stavom. U oba slucaja nužno nastaju prividni stavovi. Logicka analiza, dakle, dosuduje nesmisaonost svakoj navodnoj spoznaji koja želi posegnuti preko iskustva ili iza njega. Taj sud pogada ponajprije svaku spekulativnu metafiziku, svaku tobožnju spoznaju cistoga mišljenja ili ciste intuicije, koja misli da može biti bez iskustva. No taj se sud odnosi i na onu metafiziku, koja, polazeci od iskustva, osobitim zakljuccima želi spoznati ono što je izvan ili iza iskustva (dakle, npr. na neovitalisticku tezu o »entelehiji« koja djeluje u organskim procesima, a koja fizikalno nije shvatljiva; na pitanje o »biti kauzalnog odnosa« preko utvrdivanja odredenih pravilnosti sukcesije; na pitanje o »stvari o sebi«). Taj sud nadalje vrijedi i za svu filozofiju vrijednosti ili normativnu filozofiju, za svaku etiku ili estetiku kao normativnu disciplinu. Jer objektivna valjanost neke vrijednosti ili neke norme ne može se (ni po mišljenju filozofa vrijednosti) empirijski provjeriti ili deducirati iz empirijskih stavova; ona se stoga uopce ne može (smisaonim stavom) izgovoriti. Drukcije: Ili se za »dobro« i »lijepo« i ostale predikate koji se upotrebljavaju u normativnoj znanosti daju empirijske oznake ili se to ne cini. Neki stav s takvim predikatom postaje u prvom slucaju empirijski cinjenicni sud, ali ne vrijednosni sud; u drugom slucaju postaje on prividnim stavom; stav, koji bi iskazao neki vrijednosni sud, ne može se uopce tvoriti. Sud nesmisaonosti pogada konacno i one metafizicke pravce, koje se neprikladno obicava oznaciti kao spoznajnoteorijske, naime, realizam (ako on hoce više znaciti od empirijskog nalaza, da procesi pokazuju odredenu pravilnost, cime je dana mogucnost za primjenu induktivne metode) i njegove protivnike: subjektivni idealizam, solipsizam, fenomenalizam, pozitivizam (u prijašnjem smislu). Ali, što još uopce onda preostaje filozofiji, ako su svi stavovi, koji nešto znace, empirijske prirode i pripadaju realnoj znanosti? Ono što ostaje, nisu stavovi, nije nikakva teorija, nikakav sistem, nego samo jedna metoda, naime metoda logicke analize. Primjenu te metode pokazali smo ovdje u njezinoj negativnoj upotrebi: ona ovdje služi za izbacivanje rijeci bez znacenja, nesmisaonih prividnih stavova. U svojoj pozitivnoj upotrebi služi ona za pojašnjavanje smisaonih pojmova i stavova, logicko zasnivanje realne znanosti i matematike. Negativna je primjena metode u postojecoj historijskoj situaciji nužna i važna. No plodnija je, vec i u sadašnjoj praksi, pozitivna primjena; u nju se ovdje ipak ne možemo pobliže upuštati. Naznacena zadaca logicke analize, istraživanje osnova, jest ono što mi razumijemo pod »znanstvenom filozofijom« u opreci prema metafizici; na toj ce zadaci raditi vecina priloga u ovom casopisu.

491

Na pitanje o logickom karakteru stavova, koje smo dobili kao rezultat logicke analize, npr. stavove ove i ostalih logickih rasprava, može se ovdje odgovoriti samo nagovještajem da su ti stavovi dijelom analiticki, dijelom empirijski. Ti stavovi o stavovima i stavni dijelovi pripadaju naime dijelom cistoj metalogici (npr. »neki niz, koji se sastoji od egzistencijalnog znaka i imena predmeta, nije stav«), a dijelom deskriptivnoj metalogici (npr. »niz rijeci na tom i tom mjestu te i te knjige, nesmisaon je«). O metalogici ce biti govora na drugom mjestu; pri tome ce i biti pokazano da metalogika, koja govori o stavovima nekog jezika, može sama biti formulirana na tom jeziku.

19.2.7. Metafizika kao izraz životnog cuvstva Ako kažemo da su stavovi metafizike potpuno nesmisaoni, uopce ništa ne znace, ipak ce još i onoga tko s razborom odobrava naše rezultate muciti osjecaj cudenja: zar bi zbilja toliki muževi najrazlicitijih razdoblja i naroda, medu njima izvrsni umovi, utrošili toliko truda, istinskog žara na metafiziku, kad ona ne bi bila ništa drugo do puko, nesmisaono nizanje rijeci? I bi li bilo jasno to što su ta djela do dana današnjega tako snažno utjecala na citaoce i slušaoce, kad ona ne bi sadržavala nimalo zabluda, nego uopce ništa? Ova su razmišljanja utoliko prava ukoliko metafizika stvarno nešto sadrži; samo to nije nikakav teorijski sadržaj. (Prividni) stavovi metafizike ne služe opisivanju stanja stvari, niti o postojecem (tad bi to bili istiniti stavovi), niti o nepostojecem (tad bi to u najmanju ruku bili lažni stavovi); oni služe za izražavanje životnog cuvstva. Možda možemo uzeti da je mit ono iz cega se razvila metafizika. Dijete se ljuti na »zao stol«, o koji se saletjelo; primitivan se covjek trudi da umilostivi zlog demona potresa ili zahvalnicom štuje božanstvo plodonosne kiše. Ovdje pred sobom imamo personifikacije prirodnih pojava, koje su quasi pjesnicki izraz cuvstvenoga odnošenja covjeka prema okolini. Baštinu mita preuzimlje, s jedne strane, poezija, koja svjesnim sredstvima proizvodi i uzvisuje rad mita; s druge strane, teologija, u kojoj se mit razvio u sistem. Koja je, dakle, historijska uloga metafizike? Možda je možemo smatrati nadomjestkom teologije na stupnju sustavnog, pojmovnog mišljenja. (Tobožnji) nadnaravni ali (tobože) nadempirijskim spoznajnim izvorima. Pri pobližem promatranju može se i u više puta promijenjenu ruhu još vidjeti isti sadržaj kao u mitu: držimo da i metafizika izvire iz potrebe da se izrazi životno cuvstvo, duhovni obzor u kojemu covjek živi, cuvstveni i voljni stav prema okolini, prema bližnjima, prema zadacima na kojima radi, prema sudbinama koje podnosi. To se životno cuvstvo ocituje, vecinom nesvjesno, u svemu što covjek cini i tvrdi; ono se pokazuje i u crtama njegova lica, možda i u nacinu njegova hoda. Neki ljudi, dakle, imaju potrebu da osim toga još oblikuju poseban izraz za svoje životno cuvstvo, u kojemu se ono koncentriranije i uvjerljivije ocituje. Ako su takvi ljudi umjetnicki nadareni, nalaze oni mogucnost da se izraze oblikovanjem umjetnickog djela. Kako se u stilu i vrsti umjetnickog djela ocituje životno cuvstvo, razložili su to vec mnogi (npr. Dilthey i njegovi ucenici). (Pri tome se cesto upotrebljava izraz »svjetonazor«; mi ga radije izbjegavamo poradi njegove dvoznacnosti, zbog koje se gubi razlika izmedu životnog cuvstva i teorije, što je za našu analizu upravo odlucujuca.) Za naše je promišljanje pri tome bitno samo to da je umjetnost adekvatno, a metafizika inadekvatno sredstvo izražavanja životnog cuvstva. Naravno, protiv upotrebe bilo kojeg sredstva izražavanja ne bi se, zapravo, moglo ništa prigovoriti. U metafizici, medutim, stvar stoji tako da ona oblikom svojih djela dovodi u zabludu da je nešto što ona nije. Taj je oblik oblik sistema stavova koji su jedan prema drugom u (prividnom) odnosu utemeljivanja, dakle oblik teorije. Time se hini neki teorijski sadržaj, mada ga, kako smo vidjeli, nema. Ne samo citalac, nego i sam metafizicar je u zabludi da je metafizickim stavovima nešto

492

iskazano, da su opisana stanja stvari. Metafizicar misli da se krece u podrucju u kojemu je rijec o istinitom i lažnom. U stvarnosti, medutim, nije on ništa iskazao, nego samo nešto izrazio, kao neki umjetnik. Da je metafizicar u zabludi ne možemo zakljuciti vec iz toga što on kao medij izražavanja uzimlje jezik a kao oblik izražavanja iskazane stavove; jer isto to cini i liricar, a da ipak ne podliježe spomenutom samozavaravanju. No, metafizicar za svoje stavove navodi argumente, on zahtijeva da se pristane na njihov sadržaj, polemizira protiv metafizicara drugog pravca, pokušavajuci u svojoj raspravi opovrgnuti njegove stavove. Liricar se, naprotiv, ne trudi da u svojoj pjesmi opovrgne stavove iz pjesme nekog drugog liricara; jer on zna da se nalazi na podrucju umjetnosti, a ne na podrucju teorije. Možda je glazba najcišce sredstvo izražavanja životnog cuvstva, jer je ona najviše oslobodena svega predmetnoga. Harmonicno životno cuvstvo, koje metafizicar želi izraziti u nekom monistickom sistemu, jasnije je izraženo u Mozartovoj glazbi. A ako metafizicar svoje dualisticko-heroicko životno cuvstvo izgovara u nekom dualistickom sistemu, ne cini li on to možda samo zato što mu nedostaje Beethovenova darovitost da to životno cuvstvo izrazi u adekvatnom mediju? Metafizicari su glazbenici bez glazbena dara. Zato oni posjeduju jaku sklonost prema radovima u mediju teorijskog, prema spajanju pojmova i misli. Umjesto, dakle, da tu sklonost, s jedne strane, aktivira u podrucju znanosti, a potrebu izražavanja, s druge strane, zadovolji u umjetnosti, miješa metafizicar oboje i stvara tvorevinu koja spoznaji ne daje uopce ništa a životnom cuvstvu nešto nedovoljno. Našu pretpostavku da je metafizika nadomjestak umjetnosti, dakako nedovoljan, može potvrditi, cini se, i cinjenica, da je onaj metafizicar, koji je možda imao najviše umjetnickog dara, naime Nietzsche, najmanje zapadao u grešku spomenutog miješanja podrucja. Velik je dio njegova djela pretežno empirijskog sadržaja; radi se tu npr. o historijskoj analizi odredenih fenomena umjetnosti, ili o historijsko-psihologijskoj analizi morala. Ali u djelu u kojemu je najsnažnije izrazio ono što drugi izražavaju metafizikom ili etikom, naime u Zarathustri, nije on izabrao zabludan teorijski oblik, nego, ocito, oblik umjetnosti, pjesništva.

Dodatak pri korekturi U meduvremenu sam, na svoju radost, otkrio da je i sa drugih strana energicno bila opovrgavana moderna Ništa-filozofija. 0. Kraus u jednom predavanju (»O svemu i nicemu«, Radio Leipzig, 1. svibnja 1930; Filozofske sveske 2, str. 140, 1931) daje neke naputke o historijskom razvitku Ništa-filozofije i tad kaže o Heideggeru: »Znanost bi sebe ucinila smiješnom kad bi to (Ništa) uzela ozbiljno, – Jer ništa ne ugrožava poglede svake filozofske znanosti ozbiljnije od oživljavanja one Ništa- i Sve-filozofije«. Nadalje, Hilbert u jednom predavanju (»Osnove elementarne nauke o brojevima«, prosinca 1930. u Filozofskom društvu u Hamburgu; Marth. Ann. 104, str. 485, 1931), primjecuje slijedece, ne imenujuci Heideggera: »U jednom novijem filozofskom predavanju nalazim recenicu: ‘Ništa je potpuno nijekanje cjelokupnosti bica’. Taj je stav poucan stoga što, unatoc svojoj kratkoci, ilustrira sve ono bitno što se protivi nacelima koja sam postavio u svojoj teoriji dokaza.«

493

19.3. Bertnard Russell - GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE U svemu što smo dosad rekli o filozofiji jedva da smo naceli mnoge teme kojima, medutim, spisi najveceg dijela filozofa posvecuju mnogo prostora. Najviše filozofa — ili barem vrlo mnogo njih — tvrdi da su podobni putem metafizickog umovanja a priori, dokazati i takvo što kao što su fundamentalne dogme religije, bitnu racionalnost univerzuma, iluzornost materije, neozbiljnost svekolikog zla, itd. Nada da ce iznaci temelje ovih teza bez sumnje je postala glavnom inspiracijom mnogima koji su svoj život posvetili proucavanju filozofije. Ova je nada, kako ja mislim, uzaludna. Cini se kao da spoznaja univerzuma kao cjeline ne bi bila moguca putem metafizike a da dokazi kopirna bi se na temelju zakona logike tvrdilo da bi takve i takve stvari imale opstojati a one druge ne, ne mogu odnijeti kritickom ispitivanju. U ovom poglavlju ukratko cemo razmotriti nacin ovakva umovanja, s obzirom na otkrivanje njegove eventualne vrijednosti. U moderno doba, veliki predstavnik nacina mišljenja što ga ovdje želimo ispitati bijaše Hegel (1770 - 1831). Njegova je filozofija vrlo teška i mnogi se interpreti spore oko njena istinita tumacenja. Prema tumacenju koje cu ja slijediti, a koje je tumacenje mnogih, ako ne i vecine491 komentatora, a koje uz to nosi vrlinu da i samo bude zanimljiv i važan tip filozofiranja, Hegelova je glavna teza da je sve što je manje od cjeline ocito fragmentarno i ocito nepodobno opstojati bez svoje dopune, ostatka svijeta. Upravo kao što komparatist-anatom po jednoj jedinoj kosti može vidjeti kojoj vrsti pripada životinja kao cjelina, tako i metafizicar, prema Hegelu, razmotrivši bilo koju cest zbilje, vidi kakva je cjelina zbilje — barem u grubom orisu. Svaka prividno odjelita cest zbilje ima kao neku kuku koja je pricvršcuje za slijedecu cest; slijedeca cest ima opet svoje kuke, što se opetuje sve dok se ne uspostavi cijeli univerzum. Ova bitna necjelovitost vrijedi, prema, Hegelu, jednako za svijet misli kao i za svijet stvari. Podemo li od bilo koje apstraktne ili nepotpune ideje u svijetu mišljenja otkrit cemo nakon ispitivanja da smo, zaboravimo li njezinu necjelovitost, dospjeli u proturjecja; ova proturjecja obrcu ideju koju motrimo u njenu suprotnost ili antitezu; i da bismo joj umakli valja nam iznaci novu, manje necjelovitu ideju, koja je sinteza ideje od koje smo pošli i njene antiteze. Ova ce nova ideja, premda manje necjelovita od pocetne, biti ubrzo otkrivena kao ne još do kraja cjelovita, pa ce prijeci u svoju antitezu, s kojom se ima vezati u novoj sintezi. Na taj nacin napreduje Hegelova misao dok se ne domogne »Apsolutne ideje«, koja, prema Hegelu, nije ni u kom smislu nepotpuna, koja nema proturjecja niti potrebitosti daljnjeg razvitka. Apsolutna je ideja stoga pogodna za opis Apsolutne zbilje; ali sve niže ideje mogu opisati zbilju tek onako kako se ona javlja ogranicenom stajalištu, a ne onome koji bi jednim pogledom obuhvatio cjelinu. Tako je Hegel došao do zakljucka da apsolutna zbilja cini jedan jedini harmonicni sustav, koji nije u prostoru i vremenu, koji nije ni u najmanjem stupnju loš, vec je u cjelini uman i skroz naskroz duhovan. Za bilo koju pojavu u nama poznatom svijetu, koja ovome proturjeci, može, prema Hegelu, biti logikom dokazano da se u stvari radi o našem fragmentarnom, odjelitom zrenju univerzuma. Kad bismo mogli obuhvatiti cijeli univerzum jednim pogledom, kao što nam je pretpostaviti da cini bog, prostor bi i vrijeme, materija i zlo, svekolika borba i oporba išcezli, a mi bismo umjesto toga ugledali jednu vjecnu, savršenu, nepromjenjivu duhovnu jednotu. U ovome poimanju ima bez sumnje neceg uzvišenog, necega s cime bismo se rado složili. Medutim, ispitamo li pomno argumente; koji ga podupiru, ispostavlja se da ovi ukljucuju mnogo zbrke i mnoštvo nezajamcivih pretpostavki. Fundamentalni stavak na 491 * Ovime se misli na engleske hegelijance, kojih su najznacajniji zastupnici bili F.H. Bradley (1864 1925). i John McTaggart (1886 — 1925). (op. njemackog prevoditelja E. Bubsera: E. Russell — Problerne der Philosophie, Edition Suhrkamp, 207, Frankfurt am Main, 1967.)

494

kojemu je sazdan sustav kaže: ono što je necjelovito ne može biti samostojno, vec mu je potreban oslonac drugih bica prije opstojanja. Tvrdi se da ono što se odnosi spram stvari izvan sebe sama mora sadržavati neke referencije na ove izvanjske stvari, i to u svojoj vlastitoj prirodi, te stoga ne bi moglo biti što jest kad te izvanjske stvari ne bi opstojale Priroda covjekova, na primjer, konstituirana je od uspomena i ostatka znanja, ljubavi i mržnjâ, itd; i tako on, bez tih predmeta koje ljubi ili mrzi ili saznava, ne bi mogao biti onaj koji jest. On je u bitnom smislu ocito jedan fragment uzet kao totalitet zbilje bio bi proturjecan. Cijeli ovaj dokaz vrti se oko pojma »prirode«492 neke stvari, koja cini se znaci — »sve istine o toj stvari«. Jamacno da ne bi bilo istine koja jednu stvar povezuje s drugom stvari kad te druge stvari ne bi bilo Ali istina o stvari nije dio same stvari, premda mora biti, prema gornjoj uporabi ovog pojma, dijelom »prirode« stvari. Ako »prirodu« neke stvari razumijemo kao da su to sve istine o toj stvari, tada je jasno da ne možemo spoznati »prirodu« stvari sve dok ne spoznamo sve ukupne relacije ove stvari spram svih ostalih u univerzumu. Ali ako se rijec ‘priroda’ koristi u tom smislu, morat cemo dopustiti da se neka stvar može spoznati iako joj je ‘priroda’ nepoznata, ili pak nije u cjelini spoznata. Ako se rijec ‘priroda’ upotrijebi na ovaj nacin, dolazi do zbrke izmedu spoznaje stvari i spoznaje istina. Mi možemo steci znanje o nekoj stvari upoznavanjem cak unatoc tome što nam je na raspolaganju samo vrlo malo sudova o njoj — teoretski i ne potrebujemo ni jedan jedini sud. Tako poznavanje neke stvari ne implicira spoznaju njezine 'prirode' u gornjem smislu rijeci. I premda je upoznavanje s nekom stvari implicirano u našem znanju bilo kojeg suda, o toj stvari, spoznaja njezine ‘prirode’, u gornjem smislu, ne igra pri tome nikakvu ulogu. Otud slijedi, 1. upoznavanje sa stvari ne ukljucuje logicki i spoznaju njezinih relacija, i 2. spoznaja nekih od tih relacija ne podrazumijeva spoznaju svih njenih relacija, niti pak spoznaju njezine ‘prirode’ u navedenom smislu. Tako mi je npr. poznata moja zubobolja i ova poznatost može biti tako potpuna koliko to spoznaja putem upoznavanja uopce može biti, a da ne znam ništa od onoga što mi zubar (koji je ne poznaje) može kazati o njezinu uzroku, a da ne znam, prema tome, njezinu ‘prirodu’ u recenom smislu. Tako cinjenica da neka stvar ima relacije ne podrazumijeva da su one logicki nužne. To hoce reci kako iz zgoljne cinjenice da je ova stvar ono što jest ne možemo izvesti neophodnost svih onih razlicitih relacija koje ona stvarno posjeduje. Ovaj izvod naime samo je prividan jer mi to vec znamo. Shodno tome ne možemo dokazati da univerzum kao cjelina tvori jedan harmonicni sustav kako je to tvrdio Hegel. A ako to ne možemo dokazati, isto tako ne možemo dokazati nezbiljnost vremena i prostora, materije i zla, jer ova je deducirana kod Hegela iz fragmentarnog i relacionog karaktera ovih stvari. Stoga ostajemo prepušteni odjelitim istraživanjima svijeta, nepodobni da spoznamo znacajke onih dijelova univerzuma koji su udaljeni od našeg iskustva. Ovaj rezultat, razocaravajuci koliko jest za one cije su nade narasle prema filozofskim sistemima, u punom je skladu s induktivnom i znanstvenom sklonošcu našeg doba te je potkrijepljen ispitivanjem ljudske spoznaje koje smo poduzeli u prethodnim poglavljima. Vecina poduzetnih nastojanja metafizicara usmjerena je dokazivanju da takva i takva pojavna obilježja zbiljskoga svijeta vode u proturjecja te da stoga ne mogu biti zbiljskima. Cijela tendencija modernog mišljenja, medutim, sve to više biva usmjerena spram dokazivanja da su predmijevana proturjecja bila iluzorna, te da se vrlo malo toga može dokazati a priori s obzirom na ono što ima biti. Pitanje prostora i vremena nadaje nam dobru ilustraciju. Prostor i vrijeme cine se beskrajnima u širenju i beskonacno djeljivima. 492 Eberhard Bubser cita ovdje »Wesen«, bit, za Russellovo »nature«, prema svojoj metafizickoj tradiciji. (op. S. Š)

495

Putujemo li pravom linijom u bilo kojem smjeru, teško je vjerovati da cemo naposljetku doseci zadnju tocku, iza koje više nije ništa, cak ili prazan prostor. Slicno tome, putujemo li u imaginaciji unatrag ili naprijed u vremenu, teško je vjerovati da cemo se domoci prvog ili zadnjeg trenutka, kada bi cak prestalo i prazno vrijeme. Tako nam se prostor i vrijeme cine beskonacnima u širenju. Ako pak uzmemo bilo koje dvije tocke na pravcu, cini se ocitim da mora biti drugih tocaka izmedu njih, koliko god da je malen razmak izmedu: svaki se razmak dade razdijeliti, a polovice mogu i opet biti podijeljene, i tako daje ad infinitum. Što se vremena tice, pak, koliko god da je malen razmak izmedu dvaju trenutaka, cini se ocitim da ce izmedu njih biti drugih trenutaka. Tako se prostor i vrijeme cine beskonacno djeljivima. Ali usuprot ovim ocitim cinjenicama — beskonacnu širenju i beskonacnoj djeljivosti — filozofi su iznijeli dokaze hoteci pokazati da beskonacnog mnoštva stvari ne može biti, i da prema tome broj tocaka u prostoru, ili trenutaka u vremenu, ima biti konacan. Tako je došlo do proturjecja izmedu ocite prirode prostora i vremena i predmijevane nemogucnosti beskonacnih skupova. Kant, koji je prvi upozorio na ovo proturjecje, izveo je iz njega nemogucnost vremena i prostora, koje je proglasio za puko subjektivne; i od njegova doba vrlo su mnogi filozofi vjerovali da su prostor i vrijeme puka pojava, a ne odredenja svijeta kakav on uistinu jest. Medutim, zahvaljujuci radovima matematicara, ponajprije Georga Cantora, ispostavilo se da nemogucnost beskonacnih skupova ne odgovara istini. Oni nisu u stvari sebi samima proturjecni, nego su tek u proturjecju s nekim vrlo ukorijenjenim duhovnim predrasudama. Otad su razlozi da se prostor i vrijeme drže nezbiljskima postali nevaljani pa je tako isušen jedan od najvecih izvora metafizickih gradbi. Matematicari, medutim, nisu se zadovoljili time da dokažu kako je prostor, takav kakvim ga opcenito smatraju, moguc; oni su takoder pokazali da su mnoge forme prostora upravo tako moguce, ukoliko se to tice logike. Za neke Euklidove aksiome, koji zdravom razumu izgledaju nužni, i koje su ranije i filozofi takvima smatrali, sada se zna da svoj privid nužnosti duguju našoj pukoj zbliženosti sa stvarnim prostorom a ne nekom a priori logickom utemeljenju. Imaginirajuci svjetove u kojima su ovi aksiomi krivi, matematicari su se koristili logikom da bi razlabavili predrasude zdravog razuma i pokazali nam mogucnosti prostora — više ili manje razlicitih — od ovoga u kojemu živimo. A neki se od tih prostora tako neznatno razlikuju od euklidovskog — barem dok se to odnosi na udaljenosti koje smo u stanju mjeriti — da je nemoguce opažanjem utvrditi da li je naš stvarni prostor striktno euklidovski ili je to neki od prostora druge vrste. Na taj se nacin pozicija potpunoma obrce. Prije se cinilo da iskustvo dopušta logici samo jednu vrstu prostora, a logika je dokazivala da je ta jedna vrsta nemoguca. Sada pak logika pokazuje da su, nezavisno od iskustva, moguce mnoge vrste prostora, a da iskustvo može samo djelomice odluciti izmedu njih. Tako se naše znanje o onome što jest ispostavilo kao manje no što je ranije pretpostavljano, dok je naša spoznaja onoga što može biti enormno narasla. Umjesto da ostanemo zakracunani izmedu tijesnih zidova, kojih se može istražiti svaki kutic ili pukotina, obreli smo se u otvorenom svijetu slobodnih mogucnosti, gdje mnogo toga ostaje nesaznato, jer ima toliko toga što valja saznati. Ono što se desilo u slucaju prostora i vremena, desilo se, do nekog stupnja, i na drugim pravcima. Nastojanje da se univerzum odredi pomocu nacela a priori skrahiralo je; logika, umjesto da bude kao nekad, ogranicenje za mogucnosti, postala je velikom osloboditeljicom imaginacije, pokazujuci bezbrojne alternative koje su nedostupne nereflektirajucem zdravom razumu, i ostavljajuci iskustvu zadatak odlucivanja, koja je odluka moguca, izmedu mnogih koje logika nudi našem izboru. Znanje o onome što opstoji postalo je tako ograniceno onim što možemo nauciti iz iskustva — ne ipak onime što smo zaista iskusili, kako smo vidjeli da se mnoga spoznaja zasniva na opisu koji se tice stvari o

496

kojima nemamo nikakvog izravnog iskustva. Ali u svakom pojedinom slucaju spoznaje putem opisa potrebna nam je sveza univerzalija koja nam omogucuje da od jedne odredene datosti povucemo zakljucak na jedan odredeni predmet takve vrste koju implicira odredena datost. To je na primjer slucaj kod materijalnih predmeta, pri cemu je nacelo da su culni podaci znaci fizickih predmeta i samo jedna sveza univerzalija; i samo s pomocu ovoga nacela iskustvo nam omogucuje da steknemo znanje koje se tice fizickih predmeta. Isto važi za zakon kauzalnosti ili, da uzmemo primjer manje opcenitosti, za takva nacela kao što je zakon gravitacije. Nacela kao što je zakon gravitacije bivaju dokazana — ili tocnije vjeruje se za njih da su vrlo vjerojatna, na osnovi kombinacije iskustva s nekim potpuno a priori nacelom kao što je nacelo indukcije. Shodno tome naša je intuitivna spoznaja, koja je izvorište svekolike naše spoznaje istinâ, dvovrsna: cisto empirijsko znanje, koje nam govori o opstojanju i nekim obilježjima pojedinih stvari, koje su nam znane, i cisto a priori znanje, koje nam ukazuje na svezu izmedu univerzalija, i omogucuje nam da izvedemo zakljucke iz pojedinih cinjenica koje su nam date empirijskim znanjem. Naša izvedena spoznaja svagda zavisi o nekom cistom a priori znanju i obicno isto tako zavisi o nekom cisto empirijskom znanju. Filozofska spoznaja, ako je ovo što je receno istina, ne razlikuje se bitno od znanstvene spoznaje; nema nikakvog narocitog izvorišta mudrosti, otvorenog filozofiji a ne i znanosti, a rezultati koje je postigla filozofija ne razlikuju se radikalno od onih koje je postigla znanost. Bitna znacajka filozofije, koja je cini proucavanjem razlicitim od znanosti, jest kriticizam. On kriticki ispituje nacela koja su u uporabi u znanosti i u svakodnevlju; istražuje bilo kakvu nedosljednost koja bi se mogla naci u tim nacelima, a prihvaca ih istom tada, ako se nije pojavio, kao rezultat kritickog ispitivanja, nikakav razlog za njihovo odbacivanje. Kada bi, kako su vjerovali mnogi filozofi, nacela u temelju znanosti bila podobna, ocišcena od svih irelevantnih detalja, da nam dadu znanje koje se odnosi na univerzum kao cjelinu, takvo bi znanje jednakom snagom tražilo naše odobravanje kao znanstvena spoznaja; ali naše ispitivanje nije otkrilo takvo znanje, i prema tome, a po narocitim doktrinama odvažnijih metafizicara, ono je imalo uglavnom negativan rezultat. Ali što se tice onoga što bi opcenito moglo biti prihvaceno kao spoznaja naš je rezultat pretežno pozitivan: rijetko smo našli razloga da odbijemo takvu spoznaju kao rezultat našeg kriticizma, i nismo vidjeli nikakva razloga za pretpostavku da je covjek nepodoban za onu vrstu znanja za koju se opcenito drži da je posjeduje. Govorimo li, medutim, o fi1ozofiji kao o kriticizmu spoznaje, neophodno je utvrditi stanovita ogranicenja. Zauzmemo li stajalište potpunog skeptika, smještajuci se u cjelini izvan svega znanja, i zahtijevajuci, iz te izvanjske pozicije, da nas se nagna na vracanje unutar kruga znanja, tada zahtijevamo nešto nemoguce, a naš skepticizam se nikada ne može opovrgnuti. Jer svako opovrgnuce mora otpoceti nekom cesti znanja u pogledu koje se protivnici slažu; iz ciste sumnje ne može otpoceti nikakva rasprava. Otud kriticizam spoznaje kojim se koristi filozofija ne smije biti destruktivan ukoliko se hoce postici bilo kakav rezultat. Protiv spomenutog apsolutnog skepticizma nema nikakva logickog argumenta. Ali nije teško uvidjeti da je takav skepticizam nerazuman. Descartesova »metodicka sumnja« ( kojom otpocinje moderna filozofija, nije takva, nego je to prije ona vrst kriticizma za koji tvrdimo da je bit filozofije. Njegova ‘metodicka sumnja’ sastojala se u sumnji o svemu što je izgledalo dvojbeno; u zaustavljanju pri svakom ocitom djelicu znanja da bi se pitao da li bi, nakon promišljanja, mogao biti siguran da je spoznao. To je ona vrst kriticizma koja konstituira filozofiju. Poneka spoznaja kao što je spoznaja opstojanja onoga što je dano našim osjetilima, javlja se kao posve nedvojbena, koliko god mi hladno i temeljito o njoj razmišljali. Što se takvog znanja tice, filozofski kriticizam ne zahtijeva da se uzdržimo od vjerovanja. Ali ima uvjerenja — kao na primjer što je mnijenje

497

da fizicki predmeti izgledaju tocno kao naši osjetilni podaci — u koje se uzdamo prije refleksije, a koja se rastvaraju ako ih se podvrgne pomnijem ispitivanju. Filozofija ce nas pozvati da odbacimo takva mnijenja, sve dok se ne iznade novih razloga da ih podupru. Ali odbiti mnijenja za koje se pokaže da protiv njih nema nikakva prigovora, koliko ih god pomno ispitivali, nije razumno i nije ono što bi filozofija savjetovala. Rijecju, kriticizam do kojega je stalo nije onaj koji bez razloga zahtijeva da se sve odbaci, nego onaj koji razmatra svaku cest ocitog znanja prema njenim vrijednostima, i cvrsto se drži onoga što preostaje kao spoznaja nakon takvoga razmatranja. Da preostaje stanovit rizik greške, mora se dopustiti, buduci da ljudska bica nisu nepogrešiva. Filozofija može opravdano obznaniti kako ona umanjuje rizik greške, i kako ga u nekim slucajevima toliko smanjuje da je prakticki zanemariv. Uciniti više od toga u svijetu gdje se greške moraju pojaviti nije moguce; a da je postigao više od toga nece obznaniti nitko od smotrenih branitelja filozofije.

498

19.4. Bertnard Russell - VRIJEDNOST FILOZOFIJE Buduci da smo sada pri kraju našeg kratkog i vrlo nepotpunog pregleda filozofskih problema, bilo bi dobro da u zakljucku razmotrimo koja je vrijednost filozofije i zašto je valja proucavati. Ovo je pitanje tim prece razmotriti što su mnogi ljudi, pod utjecajem znanosti i potreba prakticnog života, skloni dvojiti o tome je li filozofija imalo bolja od nevine ali nekorisne igre, cjepidlackih distinkcija i kontroverzija u pitanjima glede kojih je spoznaja nemoguca. Ovo poimanje o filozofiji ocito se javlja kao rezultat djelomice krivog pojma o svrsi življenja a djelomice krive predodžbe a onome cemu filozofija stremi. Prirodne znanosti, putem svojih izuma, korisne su bezbrojnim ljudima koji o njima nemaju pojma; otud se studij prirodnih znanosti preporucuje, ne samo, ili ne u prvom redu radi ucinka koji takvo proucavanje ima na proucavatelja, nego prije radi ucinka na covjecanstvo uopce. Takva korisnosnost ne pripada filozofiji. Ako proucavanje filozofije ima bilo kakvu drugu vrijednost za sve druge izuzev proucavatelja filozofije, ona mora da je neizravna, putem ucinaka na život onih koji je proucavaju. Ali upravo u tim ucincima, ako igdje, valja nam u prvom redu potražiti vrijednost filozofije. Nadalje, hocemo li izbjeci neuspjeh u odredivanju vrijednosti filozofije, valja nam duh osloboditi od predrasuda onih ljudi koji se krivo zovu »prakticnim« ljudima. »Praktican« covjek, u smislu u kojem se ova rijec cesto koristi, jest onaj koji priznaje samo materijalne potrebe, koji shvaca da je ljudima prijeko potrebna hrana za tijelo, ali zaboravlja nuždu priskrbljivanja hrane duhu. Kada bi svi ljudi bili bogati, kada bi siromaštvo i bolesti bile reducirane do najniže moguce tocke, još bi preostalo mnogo toga što bi valjalo uciniti kako bi iz toga proizišlo valjano društvo; a cak su i u opstojecem svijetu duhovna dobra u najmanju ruku isto toliko važna kao dobra potrebna tijelu. Vrijednost filozofije valja naci iskljucivo medu duhovnim dobrima; a samo oni koji prema takvim dobrima nisu ravnodušni mogu biti osvjedoceni u to da proucavanje filozofije nije gubitak vremena. Filozofija, kao sva druga izucavanja, usmjerena je u prvom redu na spoznaju. Spoznaja kojoj stremi jest od one vrsti koja sjedinjuje sustav stabla znanosti i od one vrsti koja slijedi iz kritickog ispitivanja temelja naših osvjedocenja, predrasuda i mnijenja. No ne može se tvrditi da je filozofija postigla bilo kakav znacajan uspjeh u nastojanjima da pribavi konacne odgovore na svoja pitanja. Pitate li matematicara, mineraloga, povjesnicara ili bilo kojeg drugog znanstvenika, koji je definitivan korpus istinâ utvrden njihovim znanostima, oni ce odgovarati dotle dok ih budete htjeli slušati. Ali ako postavite isto pitanje filozofu, on ce, ako je pošten, morati priznati da njegova izucavanja nisu došla do onih pozitivnih rezultata do kojih su došle ostale znanosti. Istina, to je djelomice zato što se neki predmet prestaje ubrajati u predmet filozofije cim postane moguca njegova definitivna spoznaja te on postaje predmetom odjelite znanosti. Cijelo proucavanje nebesa, koje danas spada u astronomiju, nekoc bijaše ukljuceno u filozofiju. Veliko Newtonovo djelo nosilo je naslov Matematicki principi prirodne filozofije. Slicno tome, proucavanje ljudskog duha, koje bijaše dio filozofije, postalo je znanstvenom psihologijom. Tako je nesigurnost filozofije više prividna no zbiljska: ona pitanja na koja su vec moguci definitivni odgovori smještena su u znanost, dok su ona na koja se danas ne može definitivno odgovoriti, preostala kao residuum što se naziva filozofijom. Ovo je, medutim, samo dio istine koja se odnosi na nesigurnost filozofije. Ima mnogo pitanja — a medu njima su neka od onih koja su od najdubljeg interesa za naš duhovni život — koja, koliko mi možemo vidjeti, moraju ostati nerješiva za ljudski intelekt dokle god njegove moci ne prijedu u sasvim drugi red velicina od onoga kojemu danas pripadaju. Ima li univerzum neko jedinstvo plana ili svrhe, ili je to slucajan sticaj atoma? Je li svijest 499

trajna cest univerzuma, i daje li nade u beskrajan rast mudrosti, ili je on pak prolazni slucaj na maloj planeti na kojoj ce život svakako postati nemoguc? Jesu li dobro i zlo od ikakve važnosti za univerzum ili su pak važni jedino covjeku? Ovakva pitanja postavlja filozofija, a razliciti filozofi razlicito na njih odgovaraju. Bez obzira na to jesu li odgovori na neki drugi nacin dostupni ili nisu, oni odgovori koje pruža filozofija nisu, kako se cini, ni u jednom pojedinom slucaju provjerljivi dokazima. Pa ipak, koliko god da je malena nada u otkrice odgovora, dio je filozofskog posla nastaviti baviti se takvim pitanjima, osvijestiti nas za njihovu važnost, ispitati sve pristupe do njih i održati na životu onaj interes za spekulaciju u univerzumu koji lako može biti ubijen kad bismo se potpunoma posvetili provjerljivu znanju. Mnogi su filozofi, istina, smatrali kako je filozofija u stanju utvrditi istinu glede stanovitih odgovora na takva fundamentalna pitanja. Oni su pretpostavljali da se ono najvažnije u religioznom uvjerenju može strogim dokaznim postupkom dokazati kao istinito. Da bi se donio sud o takvim pokušajima, valja uciniti pregled svekolikog ljudskog znanja i donijeti sud o njegovim metodama i granicama. Ne bi bilo mudro izjasniti se u ovome pitanju dogmatski; ali ako nas istraživanja u prethodnim poglavljima nisu odvela na krivi put, bit cemo prisiljeni odreci se nade da ce se iznaci filozofski dokazi za religiozna uvjerenja. Stoga ne možemo, kao sastavnicu vrijednosti filozofije, implicirati nikakav definirani skup odgovora na takva pitanja. Otud se, recimo to još jednom, vrijednost filozofije ne smije oslanjati na neki pretpostavljeni korpus definitivno provjerljivog znanja što bi ga trebali steci oni koji je izucavaju. Vrijednost filozofije zapravo se ima uvelike tražiti upravo u samoj njezinoj nesigurnosti. Covjek koji se nije dotakao filozofije ide kroz život zakracunan u predrasude kojih je podrijetlo u zdravom razumu, sviknutom na mnijenje njegova doba i naroda te u uvjerenjima koja su nikla u njegovu duhu bez suradnje ili pristanka njegova promišljajuceg uma. Takvome se covjeku svijet javlja kao definitivan, konacan, ocit; zdravorazumski predmeti ne poticu na pitanja, a nepoznate se mogucnosti odbijaju s prezirom. No cim pocnemo filozofirati, otkrit cemo naprotiv, kako vidjesmo u uvodnim poglavljima, da cak i najsvakidašnjije stvari vode do problema na koje se može samo vrlo nepotpuno odgovoriti. Filozofija, premda nepodobna da nam s potpunom izvjesnošcu ukaže na istinite odgovore na one dvojbe do kojih ona dovodi, podobna je ipak da nas uputi u mnoge mogucnosti koje uvecavaju naše mišljenje i oslobadaju ga od tiranije obicaja. Tako ona, smanjujuci naš osjecaj izvjesnosti glede toga kakve stvari jesu, veoma povecava našu spoznaju glede toga što bi one mogle biti; ona uklanja ponešto arogantan dogmatizam onih koji nikada nisu putovali predjelom oslobadajuce sumnje i održava na životu naš osjecaj za cudo pokazujuci nam poznate stvari s nepoznate strane. Posve neovisno o njezinoj korisnosti u upucivanju na neslucene mogucnosti, filozofija zadobiva vrijednost — možda je to njezina glavna vrijednost — putem velicine predmeta a kojemu kontemplira te oslobadanjem od uskih, osobnih svrha u rezultat ove kontemplacije. Život instinktivnoga covjeka zatvoren je unutar kruga njegovih osobnih interesa; porodica i prijatelji možda su ukljuceni, ali izvanjski svijet ne uzima se u obzir izuzev kao pomoc ili zapreka onome što nadolazi unutar kruga instinktivnih želja. U takvu životu ima neceg groznicavog i ogranicenog, u poredbi s cime je filozofski život miran i dosadan. Osobni je svijet instinktivnih interesa jedan maleni svijet, smješten usred velikog i silnog svijeta koji mora, prije ili kasnije, razoriti naš osobni svijet u ruševine. Ne možemo li toliko uvecati svoje interese da bismo u njih ukljucili cijeli izvanjski svijet, ostajemo poput posade u opkoljenoj tvrdi, znajuci da nam neprijatelj zaprijecava bijeg te da je konacna predaja neizbježna. U takvu životu nema spokoja, nego dolazi do stalne oporbe izmedu inzistentnosti naše žudnje i nejakosti volje. Na ovaj ili onaj nacin, ako naime želimo da nam život bude velik i slobodan, moramo pobjeci iz ovog zatvora i od ove

500

oporbe. Jedan je od nacina bijega u filozofskoj kontemplaciji. Filozofska kontemplacija, u svom najširem pregledu, ne dijeli univerzum u dva neprijateljska tabora — prijatelje, i neprijatelje, one koji su od pomoci i suparnike, dobre i zle — nego promatra cjelinu, ne opredijelivši se. Filozofska kontemplacija, ukoliko je cista od drugih svrha, nije usmjerena na dokazivanje toga da bi ostatak univerzuma bio srodan covjeku. Sva spoznajna akvizicija jest uvecanje Sopstva (Self), ali ova se uvecanje najbolje postiže ukoliko ga se ne zahtijeva izravno. Ono se postiže u trenutku kada je jedino djelatna žudnja za spoznajom i to takvim izucavanjem koji ne želi unaprijed da njezin predmet treba da ima ovu ili onu znacajku, vec preudešava Sopstvo znacajkama koje pronalazi u svojim predmetima. Ovo uvecanje Sopstva nije postignuto ukoliko, uzevši Sopstvo kakvo jest, pokušavamo pokazati da je svijet tako slican ovome Sopstvu da je njegova spoznaja moguca bez pripuštanja bilo cega što se cini tudim. Žudnja za dokazom ovoga jest jedan oblik samo-obrane Sopstva, i kao svaka samo-obrana, ona je zapreka željenom rastu Sopstva, za koji se Sopstveno cuti podobnim. Samo-obrana Sopstva, u filozofskoj spekulaciji kao i drugdje, zrê svijet kao sredstvo za vlastite svrhe; pocinjemo od ne-Sopstva, i od velicine ovoga uvecavamo granicja Sopstva; putem beskraja univerzuma onaj duh koji ga kontemplira stjece neki udjel u beskraju. Zato one filozofije koje prispodobljuju univerzum covjeku ne potkrepljuju velicinu duše. Spoznaja je oblik jedinstva Sopstva i ne-Sopstva; kao svako jedinstvo, ono biva oslabljeno ovlastima, tj. bilo kojim nastojanjem da se univerzum nagna u sklad s onime što nalazimo unutar nas samih. Opstoji posvudašnja filozofska tendencija prema stajalištu koje nam kaže da je Covjek mjera svih stvari, da je istina napravljena prema Covjeku, da su prostor i vrijeme i svijet univerzalija u stvari vlasništvo duha, i da, ako ima icega nestvorenog duhom, ono je nepoznato i bez ikakva znacenja za nas. Ovo je stajalište, ako su naše prethodne diskusije tocne, neistinito; ali i više od toga što je neistinito, ono djeluje na filozofsku kontemplaciju tako da joj oduzima sve ono što joj podaruje vrijednost, buduci da je sputava u granice Sopstva. Što ono zove spoznajom nije jedinstvo s ne-Sopstvom, nego prije skup predrasuda, obicaja i želja koje dine nepronican veo izmedu nas i svijeta s onu stranu. Covjek koji nalazi užitka u takvoj teoriji spoznaje jest poput onoga koji nikada ne napušta domaci krug jer se boji da mu rijec naše biti zakon. Istinska filozofska kontemplacija, naprotiv, nalazi zadovoljstva u svakom povecanju ne-Sopstva, u svemu što uvecava objekt kontemplacije i samim tim subjekt u kontemplaciji. Sve što je u kontemplaciji osobno ili privatno, sve što ovisi o obicajima, svaka zainteresiranost ili cežnja iskrivljuje objekt i tako oštecuje jedinstvo za kojim traga intelekt. Ali podižuci tako barijeru izmedu subjekta i objekta, takve osobne i privatne stvari postaju tamnicom intelekta. Slobodan intelekt vidi stvar onako kako bi ih mogao vidjeti, bez sada i ovdje, bez nada i strahova, bez okova obicajnih mnijenja i tradicionalnih predrasuda, mirno, bestrasno, slijedeci iskljucivo cežnju za spoznajom — spoznajom kao tako neosobnom, cisto kontemplativnom, koliko je to uopce moguce covjeku. Otud ce slobodni intelekt više vrednovati apstraktnije i opcenitije znanje u kojemu se ne javljaju slucajne zgode osobnih životopisa, od znanja na temelju osjetila i zavisnoga, kako vec takvo znanje ima biti, o iskljucivom i osobnom motrilištu i o tijelu ciji osjetilni organi iskrivljuju koliko i otkrivaju. Duh koji je svikao na slobodu i nepristranost filozofske kontemplacije sacuvat ce nešto od te iste slobode i ne pristranosti i u svijetu akcije i emocije. On ce promatrati njegove svrhe i cežnje kao dijelove infinitezimalnih fragmenata u jednom svijetu kojega je sav preostali dio nedirnut djelovanjem bilo kojeg covjeka. Nepristranost koja je u kontemplaciji nepomiješana žudnja za istinom iste je duhovne kakvoce koja, u djelanju, postaje pravdom, a u podrucju emocija ona je sveopca ljubav koja se može dati svakome, a ne samo onima koji su procijenjeni kao korisni ili vrijedni divljenja. Tako kontemplacija

501

uvecava ne samo objekte naših misli nego i objekte naših djelanja i nagnuca: ona nas cini gradanima univerzuma, a ne samo jednog obzidanog grada u ratnom stanju sa svim ostalim. U ovom se svjetskom gradanstvu sastoji istinska covjekova sloboda i njegovo oslobodenje od sužanjstva ogranicenih nadanja i bojazni. Sažmimo tako rezultat našeg raspravljanja o vrijednosti filozofije: filozofiju valja izucavati, ne radi ikojeg konacnog odgovora na njezina pitanja, buduci da se nijedan konacan odgovor u pravilu ne može spoznati kao istinit, nego prije poradi pitanja samih; jer ova pitanja uvecavaju našu predodžbu o onome što je moguce, obogacujuci našu intelektualnu imaginaciju i oslabljuju dogmatsku uvjerenost koja zabravljuje duh pred spekulacijom; ali iznad svega zato što se, putem velicine univerzuma koji kontemplira filozofija, i duh prikazao velikim te on postaje podobnim za ujedinjenje s univerzumom koje konstituira njegovo najviše dobro.

502

19.5. Karl R. Popper - CILJ NAUKE Govoriti o ,,cilju” naucne aktivnosti može možda zvucati pomalo naivno; jer jasno je da razliciti ucenjaci imaju razl1icite ciljeve, a nauka sama (što god to moglo znaciti) nema ciljeva. Sa svime time se slažem. A ipak se cini da kada govorimo o nauci osjecamo, manje ili više jasno, da postoji nešto karakteristicno za naucnu aktivnost; buduci da naucna aktivnost u velikoj mjeri izgleda kao racionalna aktivnost, a buduci da racionalna aktivnost mora imati neki cilj, pokušaj da se opiše cilj nauke i ne mora biti sasvim uzaludan. Smatram da je cilj nauke pronalaženje zadovoljavajucih objašnjenja svega onog što nam izgleda da zahtijeva objašnjenje. Pod objašnjenjem (ili uzrocnim objašnjenjem) misli se na skup iskaza kojima se opisuje stanje stvari koje treba objasniti (explicandum) dok drugi, objašnjavajuci iskazi cine ,,objašnjenje” u užem smislu rijeci (explicans explicanduma). U pravilu možemo uzeti da se više ili manje zna da je explicandum istinit, ili da se bar smatra da se to zna. Jer nema mnogo smisla tražiti objašnjenje nekog stanja stvari koje se može pokazati potpuno izmišljenim. (To može biti slucaj s letecim tanjurima: objašnjenje za kojim se traga ne mora biti objašnjenje letecih tanjura, nego može biti objašnjenje kako dolazi do izvještavanja o letecim tanjurima; no ukoliko bi leteci tanjuri postojali, tada ne bi bilo potrebno nikakvo daljnje objašnjenje izvještavanja o njima.) Explicans, s druge strane, koji je predmet našeg traganja, u pravilu nece biti poznat: on ce morati biti otkriven Prema tome, naucno objašnjenje, kad god je otkrice, bit ce objašnjenje poznatog pomocu nepoznatog493 . Da bi bio prihvatljiv (prihvatljivost je stvar stupnja), explicans mora ispuniti odredeni broj uvjeta. Prvo, on mora logicki povlaciti explicandum. Drugo, explicans bi trebao biti istinit, premda se obicno nece znati da je istinit; u svakom slucaju, ne smije se znati da je neistinit ni nakon najkriticnijeg ispitivanja. Ako se ne zna da je istinit (kao što se najcešce biti slucaj), mora postojati neovisno svjedocanstvo njemu u prilog. Drugim rijecima, on mora biti neovisno provjerljiv i smatrat cemo ga tim više zadovoljavajuci što je veca oštrina onih neovisnih provjera koje je preživio. Moram još rasvijetliti upotrebu izraza ,,neovisan” s njegovim suprotnostima, ,,ad hoc” i (u krajnjim slucajevima) ”cirkularan”. Neka a bude explicandum za koji se zna da je istinit. Buduci da a trivijalno slijedi iz samog a, mogli bismo uvijek ponuditi a kao objašnjenje njega samog. Ali to bi bilo vrlo nezadovoljavajuce i pored toga što bismo u tom slucaju znali da je explicans istinit i da explicandum iz njega slijedi. Dakle, moramo iskljuciti objašnjenja ove vrste zbog njihove cirkularnosti. No cirkularnost koja mi je ovdje na umu jest stvar stupnja. Uzmite slijedeci razgovor: ,,Zašto je more danas tako nemirno?” — ,,Zato što je Neptun vrlo ljut” — ,,Kojim svjedocanstvom možete potkrijepiti vaš iskaz da je Neptun vrlo ljut?“—,,O, pa zar ne vidite kako je more vrlo nemirno? I zar nije ono uvijek nemirno kada je Neptun ljut?” Ovo se objašnjenje smatra nezadovoljavajucim zato što (isto kao u slucaju potpuno cirkularnog objašnjenja) jedino svjedocanstvo za explicans jest sam explicandum494. Osjecaj da je ova vrsta skoro cirkularnog ili ad hoc objašnjenja vrlo nezadovoljavajuca i odgovarajuci zahtjev da objašnjenja te vrste treba izbjegavati, po mom mišljenju su medu glavnim pokretnim silama razvoja nauke: nezadovoljstvo je medu prvim plodovima kritickog i racionalnog pristupa. 493 Vidi posljednji odlomak teksta, prije završnog citata, mog clanka ,,Note on Berkeley as a Precursor of Mach”, Brit. Journ. Philos. Sc. 4, 1953, str. 35. (Sada u mojoj knjizi Conjectures and Refutations, str. 174). 494 Takav nacin zakljucivanja prisutan je i kod Talesa (Diels -Kranz10 , vol. I, str. 456, red 35); Anaksimandra (D.—K. All, A28); Anaksimena (D.—K. A17, Bi); Alkmeona (D.—K. AS).

503

Da explicans ne bi bio ad hoc, on mora biti bogat sadržajem: on mora imati razne provjerljive konzekvence, a medu njima, posebno, provjerljive konzekvence koje su razlicite od explicanduma. Upravo su te razlicite provjerljive konzekvence ono što imam na umu kada govorim o neovisnim provjerama ili o neovisnom svjedocanstvu. Premda ove primjedbe mogu možda pomoci da se donekle rasvijetli intuitivna ideja neovisno provjerljivog explicansa, one nikako još nisu dovoljne da karakteriziraju zadovoljavajuce i neovisno provjerljivo objašnjenje. Jer ako je a naš explicandum — neka a ponovo bude ,,More je danas nemirno”— mi uvijek možemo ponuditi vrlo nezadovoljavajuci explicans koji je potpuno ad hoc, premda ima neovisno provjerljive konzekvence. I možemo po volji birati te konzekvence. Možemo izabrati, recimo, ,,Ove šljive su socne” i ,,Svi gavranovi su crni”. Neka b bude njihova konjunkcija. Tada možemo kao explicans naprosto uzeti konjunkciju od a i b: ona ce zadovoljavati sve naše do sada iznesene zahtjeve. Samo ako zahtijevamo da objašnjenja moraju upotrebljavati univerzalne iskaze ili prirodne zakone (dopunjene pocetnim uvjetima), možemo napredovati k ostvarenju ideje neovisnih ili ne-ad hoc objašnjenja. Jer univerzalni prirodni zakoni mogu biti iskazi s bogatim sadržajem i stoga oni mogu biti neovisno provjereni svugdje i u svim vremenima. Zato ako se oni koriste kao objašnjenja, oni mogu ne biti ad hoc, jer nam mogu dozvoliti da protumacimo explicandum kao ponovljivi efekt. Sve to, medutim, vrijedi jedino ako se ogranicimo na univerzalne zakone koji su provjerljivi, to jest opovrgljivi. Pitanje ,,Koja vrsta objašnjenja može biti zadovoljavajuca?” tako vodi do odgovora: objašnjenje pomocu provjerljivih i opovrgljivih univerzalnih zakona i pocetnih uvjeta. A objašnjenje te vrste ce biti tim više zadovoljavajuce što su ti zakoni provjerljiviji i što su bolje provjereni. (To se odnosi takoder i na pocetne uvjete.) Na ovaj nacin pretpostavka da je cilj nauke pronalaženje zadovoljavajucih objašnjenja vodi nas dalje do ideje da se stupanj prihvatljivosti objašnjenja povecava putem povecavanja njihovog stupnja provjerljivosti, to ce reci, prelaženjem na bolje provjerljive teorije; a to znaci prelaženjem na teorije sve bogatijeg sadržaja, višeg stupnja univerzalnosti i višeg stupnja preciznosti495. To je, nema sumnje, potpuno u skladu sa stvarnom praksom teorijskih nauka. Do fundamentalno istog rezultata možemo doci i na drugi nacin. Ako je cilj nauke objašnjavanje, njezin ce cilj biti takoder i objašnjavanje onog što je do sada bilo prihvaceno kao explicans, na primjer, zakona prirode. Tako se zadaca nauke neprestano obnavlja. Možemo neprestano to nastavljati, prelazeci na objašnjenja sve višeg stupnja univerzalnosti — ukoliko doista ne dodemo do konacnog objašnjenja, to ce reci, do objašnjenja koje se niti može niti treba dalje objašnjavati. Ali postoje li konacna objašnjenja? Ucenje koje sam nazvao ,,esencijalizam” svodi se na gledište da nauka mora tragati za konacnim objašnjenjem pomocu suština496: ako možemo objasniti ponašanje neke stvari pomocu njezine suštine — njezinih bitnih svojstava — tada nikakvo daljnje pitanje ne može biti postavljeno niti treba biti postavljeno (osim možda. teološkog pitanja Tvorca suština). Tako je Descartes vjerovao da je objasnio fiziku pomocu suštine fizickog tijela koja je, po njegovom mišljenju, bila protežnost; a neki Newtonovci, slijedeci Rogera Cotesa, vjerovali su da je suština materije u njezinoj inerciji i 495 U vezi s teorijom provjerljivosti, sadržaja i jednostavnosti i u vezi stupnjeva univerzalnosti i preciznosti vidi odjeljke 31 do 46 u Logici naucnog otkrica (prvo njemacko izdanje 1934) gdje je objašnjena uska povezanost tih ideja. 496 Potpunije sam razmatrao (i kritizirao) esencijalizam u eseju ,,Three Views Concerning Human Knowledge” gdje takoder upucujem na svoja ranija razmatranja (u posljednjoj bilješki u odjeljku II); vidi Contemporary British Philosophy, III, uredio H. D Lewis, 1956, bilješka 2 na str. 365. (Ovaj esej je sada 3. poglavlje moje knjige Conjectures and Refutations, trece izdanje, 1969).

504

njezinoj moci da privlaci drugu materiju i smatrali su da se Newtonova teorija može izvesti iz, i tako konacno objasniti pomocu, tih suštinskih svojstava sve materije. Sam Newton je bio drukcijeg mišljenja. Upravo je hipoteza o konacnom ili esencijalistickom uzrocnom objašnjenju same gravitacije ono što je on imao na umu kada je napisao Scholium generate na kraju Principia: ,,Do sada sam objašnjavao pojave ... pomocu sile gravitacije, ali još nisam utvrdio uzrok gravitacije same.., a hipoteze ne izmišljam proizvoljno [ili ad hoc].”497 Ne vjerujem u esencijalisticko ucenje o konacnom objašnjenju. U prošlosti su kriticki tog ucenja u pravilu bili instrumentalisti: oni su interpretirali naucne teorije kao puke instrumente za predvidanje bez ikakve objašnjavalacke moci. Ni s njima se ne slažem. Ali postoji treca mogucnost, ,,trece gledište”, kako sam ga nazvao. Ono je dobro opisano kao ,,modificirani esencijalizam” — s naglaskom na rijeci ,,modificirani”498 To ,,trece gledište” koje ja zastupam modificira esencijalizam na radikalan nacin. Prije svega odbacujem ideju konacnog objašnjenja i tvrdim da svako objašnjenje može biti dalje objašnjavano pomocu teorije ili pretpostavke višeg stupnja univerzalnosti. Ne može postojati objašnjenje koje ne treba biti dalje objašnjavano, jer nijedno ne može biti samo— objašnjavajuci opis suštine (poput esencijalisticke definicije tijela, kako ju je iznio Descartes). Drugo, odbacujem sva što-jest pitanja: pitanja o tome što jest neka stvar, što je njezina suština ili njezina prava priroda. Moramo napustiti gledište, karakteristicno za esencijalizam, da u svakoj pojedinoj stvari postoji suština, inherentna prirodna ili princip (kao alkohol u vinu) koji je nužno uzrokuju da bude ono što jest i djeluje onako kako djeluje. Ovakvo animisticko gledište ništa ne objašnjava, ali je ono navelo esencijaliste (poput Newtona) da izbjegavaju relaciona svojstva, kao gravitaciju, i da smatraju, iz razloga koji su im se cinili a priori valjanim, da zadovoljavajuce objašnjenje mora biti pomocu inherentnih svojstava (za razliku od relacionih svojstava. Treca i posljednja modifikacija esencijalizma je slijedeca. Moramo napustiti gledište, usko povezano s animizmom (i karakteristicno za Aristotela za razliku od Platona), da se pozivanjem na esencijalna svojstva inherentna u bilo kojoj pojedinacnoj stvari može objasniti ponašanje te stvari. Jer to gledište nikako ne uspijeva da osvijetli zašto se razlicite pojedinacne stvari ponašaju na slican nacin. Ako se kaže ,,zato što su im suštine slicne” postavlja se novo pitanje: zašto ne bi bilo isto toliko razlicitih suština koliko ima i razlicitih stvari? Upravo taj problem je Platon pokušao riješiti tvrdeci da su slicne pojedinacne stvari tvorevina, i zapravo kopije, istog izvornog ,,Oblika” koji je stoga nešto ,,izvan”, ,,prije” i ,,iznad” razlicitih pojedinacnih stvari; i doista, mi još uvijek nemamo bolju teoriju slicnosti. Cak i danas se pozivamo na njihovo zajednicko porijeklo kada želimo objasniti slicnost dva covjeka, ptice i ribe, dvaju kreveta, dvaju automobila, dvaju jezika ili dviju zakonskih procedura; to ce reci, mi uglavnom objašnjavamo slicnost geneticki; a ako od toga napravimo metafizicki sistem, najvjerojatnije ce to biti historicisticka filozofija. Aristotel je odbacio Platonovo rješenje; no buduci da Aristotelova verzija esencijalizma ne sadrži cak ni nagovještaj rješenja, cini se da on nikada nije sasvim shvatio problem499 .

497 Vidi takoder Newtonova pisma Richardu Bentfeyu od 17. sijecnja i posebno od 25. veljace 1693 (‘1692—3’). Citirao sam to pis mo u odjeljku III mog clanka ,,Three Views Concerning Human Knowledge” (Conjectures and Refutations, str. 106 i dalje) gdje je taj problem nešto iscrpnije razmatran. 498 Izraz ,,modificirani esencijalizam” upotrijebio je kao opis mog ,,treceg gledišta” prikazivac mog clanka ,,Three Views Concerning Human Knowledge” u The Times Literary Supplement, 55, 1956, str. 527.Da bi se izbjegli nesporazumi htio bih ovom prilikom reci da to što prihvacam ovaj izraz ne bi trebalo shvatiti kao ustupak ucenju o ,,konacnoj stvarnosti”, a još manje kao ustupak ucenju o esencijalistickim definicijama. Ostajem u potpunosti pri kritici tog ucenja koju sam izložio u knjizi Open Society, vol. II, pogl. 11, odjeljak II (posebno bilješka 42) i na drugim mjestima. 499 Što se tice Platonove teorije Oblika ili ideja. ,,jedna od njezinih najznacajnijih funkcija je objasniti slicnost osjetilnih stvari…“ Usporedi moju knjigu Open Society, poglavlje 3, odjeljak v; vidi takoder bilješke

505

Odlucujuci se za objašnjenja pomocu univerzalnih prirodnih zakona, nudimo rješenje baš za taj posljednji (platonovski) problem. Jer mi pretpostavljamo da su sve pojedinacne stvari i sve pojedinacne cinjenice podložne tim zakonima. Zakoni (koje opet jest potrebno dalje objašnjavati) tako objašnjavaju pravilnosti i slicnosti pojedinacnih stvari ili pojedinacnih cinjenica i dogadaja. I ti zakoni nisu inherentni u pojedinacnim stvarima. (Niti su oni platonovske ideje izvan svijeta.) Prirodni zakoni su shvaceni, naprotiv, kao (hipoteticki) opisi strukturalnih svojstava prirode — samog našeg svijeta. U tome je, dakle, slicnost izmedu mog gledišta (,,treceg gledišta”) i esencijalizma; premda ne vjerujem da cemo ikada moci opisati, pomocu naših univerzalnih zakona, konacnu suštinu svijeta, ne sumnjam da možemo nastojati prodrijeti sve dublje i dublje u strukturu našeg svijeta ili, kako bismo mogli reci, do svojstava svijeta koja su sve bitnija i bitnija ili sve dublja i dublja. Kad god idemo za tim da objasnimo neki hipoteticki zakon ili teoriju novom hipotetickom teorijom višeg stupnja univerzalnosti, mi otkrivamo više o svijetu nastojeci da prodremo dublje u njegove tajne. I kad god uspijemo opovrgnuti teoriju te vrste, cinimo novo znacajno otkrice. Jer ta opovrgavanja su od izuzetnog znacaja. Ona nas uce neocekivanom i pokazuju nam da premda smo mi sami tvorci naših teorija, premda su one naši vlastiti izumi, one su ipak prave tvrdnje o stvarnosti, jer se mogu sukobiti s necim što mi nikada nismo stvorili. Naš ,,modificirani esencijalizam” može, po mom mišljenju, biti od pomoci kada se postavi pitanje logickog oblika prirodnih zakona. On sugerira da naše teorije ili naši zakoni moraju biti univerzalni, to jest da moraju iznositi tvrdnje o svijetu — o svim prostornovremenskim podrucjima svijeta. On sugerira, štoviše, da naše teorije iznose tvrdnje o strukturalnim ili relacionim svojstvima svijeta i da svojstva koja opisuje objašnjavalacka teorija moraju u nekom smislu biti dublja od onih koja treba objasniti. Mislim da ta rijec ,,dublji” izmice svakom pokušaju iscrpne logicke analize, ali ona ipak vodi naše intuicije. (Tako je i u matematici: svi njezini teoremi su logicki ekvivalentni, u prisustvu aksioma, a ipak postoji velika razlika u ,,dubini” koja teško da je podložna logickoj analizi.) ,,Dubina” naucne teorije izgleda da je najuže povezana s njezinom jednostavnošcu i tako s bogatstvom njezinog sadržaja. (Drukcije je s dubinom nekog matematickog teorema za koji se može uzeti da nema sadržaja.) Dva sastavna dijela cini se da su potrebna: bogat sadržaj i izvjesna koherentnost i kompaktnost (ili ,,organicnost”) opisanog stanja stvari. Upravo je taj drugi sastavni dio ono što je tako teško analizirati premda je intuitivno vrlo jasan i njega su esencijalisti pokušavali opisati kada su govorili o suštinama nasuprot pukom nagomilavanju akcidentalnih svojstava. Mislim da niti možemo niti trebamo ovdje uciniti nešto više nego ukazati na intuitivnu ideju. Jer u slucaju bilo koje pojedinacne predložene teorije bogatstvo njezinog sadržaja i, dakle, njezin stupanj provjerljivosti je ono što odlucuje o njezinoj zanimljivosti, a ishodi izvršenih provjera su ono što odlucuje njezinu sudbinu. Sa stajališta metode, njezinu dubinu, koherenciju, pa cak i ljepotu možemo smatrati pukim vodicem ili poticajem naše intuicije i imaginacije. Ipak, cini se da postoji nešto nalik na dovoljan uvjet za dubinu, ili stupnjeve dubine, koji se može logicki analizirati. Pokušat cu to objasniti pomocu jednog primjera iz historije nauke. Dobro je poznato da je Newtonova dinamika postigla ujedinjenje Galileove zemaljske i Keplerove nebeske fizike. Cesto se kade da se Newtonova dinamika može induktivno izvesti iz Galileovih i Keplerovih zakona, a cak se i tvrdilo da se ona može iz njih striktno izvesti dedukcijom500. Ali to nije tocno; s logickog gledišta, Newtonova teorija, striktno 19 i 20 i tekst. Neuspjeh Aristotelove teorije da izvrši tu funkciju spomenut je tamo (u trecem izdanju, 1957) na kraju bilješke 54 uz poglavlje 11. 500 Ono što se može izvesti iz Keplerovih zakona (vidi Max Born, Natural Philosophy of Cause and Chance, 1949. str. 129—33) jest da je za sve planete ubrzanje prema Suncu u svakom trenutku jednako k/r2 , gdje je r

506

govoreci, proturjeci i Galileovoj i Keplerovoj teoriji (premda se, naravno, obje te teorije mogu dobiti kao aproksimacije cim imamo Newtonovu teoriju s kojom možemo operirati). Iz tog razloga je nemoguce izvesti Newtonovu teoriju niti iz Galileove niti iz Keplerove niti iz njih obje zajedno, bilo dedukcijom bilo indukcijom. Jer niti deduktivno niti induktivno zakljucivanje ne može nikada od konzistentnih premisa doci do konkluzije koja formalno proturjeci premisama od kojih smo pošli. To smatram vrlo jakim argumentom protiv indukcije. Sada cu ukratko ukazati na proturjecnosti izmedu Newtonove teorije i njezinih prethodnika. Galileo tvrdi da se baceni kamen ili projektil krece po paraboli osim u slucaju vertikalnog slobodnog pada kada se krece s konstantnim ubrzanjem po pravcu. (Tokom citave ove diskusije zanemarujemo otpor zraka.) Sa stajališta Newtonove teorije obje ove tvrdnje su pogrešne i to iz dva razlicita razloga. Prva je pogrešna jer putanja dalekometnog projektila kao što je interkontinentalna raketa (izbacena uvis ili horizontalno) nece biti cak niti približno parabolicna nego elipticna. Ona postaje približno parabola samo ako je ukupna razdaljina leta zanemariva u usporedbi s polumjerom Zemlje. Na to je ukazao i sam Newton u Principia, kao i u svojoj populariziranoj verziji The System of the World, gdje je ilustrirao stvar slikom koju donosimo na ovoj stranici. Newtonova slika ilustrira njegov iskaz da, ako se brzina projektila povecava, a time i razdaljina njegovog leta, on ce ''najzad premašujuci zemljine granice, …preci u prostor a da je i ne dodirne”501. Tako se projektil na zemlji krece po elipsi, a ne po paraboli. Naravno, za dovoljno kratke izbacaje parabola ce biti odlicna aproksimacija; ali parabolicna putanja nije striktno izvodiva iz Newtonove razdaljina izmedu planeta i Sunca u datom trenutku, a k je konstanta, ista za sve planete. Upravo taj rezultat, pak, formalno proturjeci Newtonovoj teoriji (osim pod pretpostavkom da su mase svih planeta jednake, ili, ako su nejednake, da su bar beskonacno male u usporedbi s masom Sunca). Ta cinjenica slijedi iz onog što je o Keplerovom trecem zakonu ovdje receno u tekstu nakon bilješke 9. No, osim toga, treba imati u vidu da niti Keplerova niti Galileova teorija ne sadrže Newtonov pojam sile koji se u tradicionalno uvodi u tim izvodenjima bez mnogo okolišanja; kao da se taj (,,okultni”) pojam mogao ocitati iz cinjenica i kao da on nije bio rezultat nove interpretacije cinjenica (to jest, ,,fenomena” kako su ih opisivali Keplerovi i Galileovi zakoni) u svjetlu potpuno nove teorije. Tek nakon što je uveden pojam sile (a cak i proporcionalnost gravitacijske i inercijalne mase) uopce je moguce povezati gornju formulu za ubrzanje s Newtonovim zakonom privlacenja obratno proporcionalnog kvadratu razdaljine (pod pretpostavkom da su mase planeta zanemarive). 501 Vidi Newtonova Principia, Scholium na kraju odjeljka II knjige I, str. 55 izdanja iz 1934 (Motteov prijevod koji je revidirao Cajori). Slika iz The System of the World i citat koji su ovdje navedeni nalaze se na str. 551. tog izdanja.

507

teorije ukoliko joj ne dodamo fakticno neistinit pocetni uvjet (koji je, usput receno, neostvariv u Newtonovoj teoriji jer vodi do apsurdnih konzekvenci), naime, da je Zemljin polumjer beskonacan. Ako ne uvedemo tu pretpostavku, premda se zna da je neistinita, onda uvijek dobivamo elipsu, u suprotnosti s Galileovim zakonom prema kojem bismo trebali dobiti parabolu. Do potpuno analogne logicke situacije dolazi u vezi s drugim dijelom Galileovog zakona koji tvrdi postojanje konstante ubrzanja. Sa stajališta Newtonove teorije, ubrzanje tijela u slobodnom padu nikada nije konstantno: ono uvijek raste tokom pada zato što se tijelo sve više i više približava centru privlacenja. Ovaj efekt je vrlo primjetan ako tijelo pada s velike visine, premda je on, naravno, zanemariv ako je visina zanemariva u usporedbi sa Zemljinim polumjerom. U tom slucaju možemo dobiti Galileovu teoriju iz Newtonove ako ponovo uvedemo neistinitu pretpostavku da je Zemljin polumjer beskonacan (ili da je visina s koje tijelo pada jednaka nuli). Proturjecnosti na koje sam ukazao nisu ni u kom slucaju zanemarive za dalekometne projektile. Na njih možemo primijeniti Newtonovu teoriju (naravno s korekcijama za otpor zraka), ali ne i Galileovu: ova druga naprosto dovodi do pogrešnih rezultata kao što se lako može pokazati pomocu Newtonove teorije. Što se tice Keplerovih zakona, situacija je slicna. Ocito je da Keplerovi zakoni u Newtonovoj teoriji samo približno vrijede — to jest striktno ne vrijede — ako uzmemo u obzir medusobno privlacenje planeta502. Ali ima fundamentalnijih proturjecnosti izmedu dviju teorija nego što je ova koja je prilicno ocita. Jer cak i ukoliko, cineci ustupak našim protivnicima, zanemarimo medusobno privlacenje planeta, Keplerov treci zakon, promatran sa stajališta Newtonove dinamike, ne može biti ništa drugo nego aproksimacija koja je primjenljiva na vrlo poseban slucaj: na planete cije su mase jednake ili, ako su nejednake, zanemarive u usporedbi sa Suncevom masom. Buduci da cak niti približno ne vrijedi za dva planeta od kojih je jedan vrlo lagan, a drugi vrlo težak, jasno je da Keplerov treci zakon proturjeci Newtonovoj teoriji na potpuno isti nacin kao Galileov zakon. To se može lako pokazati. na slijedeci nacin. Za sistem dvaju tijela — sistem dvostrukih zvijezda — iz Newtonove teorije proizlazi zakon koji astronomi cesto nazivaju ,,Keplerovim zakonom” jer je u uskoj vezi s Keplerovim trecim zakonom. Ovaj takozvani ,,Keplerov zakon” kaže da ako je m0 masa jednog od dvaju tijela — recimo Sunca — i ako je m1 masa drugog tijela — recimo planeta — onda, odabiruci odgovarajuce jedinice mjerenja možemo iz Newtonove teorije izvesti (1)a3 /T2 = m0 + m1 , gdje je a srednja razdaljina izmedu dvaju tijela, a T je vrijeme pune revolucije. Medutim, Keplerov vlastiti treci zakon tvrdi da (2)a3 /T2 = konstanta to ce reci, ista konstanta za sve planete Suncevog sistema. Jasno je da taj zakon dobivamo iz (1) samo pod pretpostavkom da m0 + m1 = konstanta; a buduci da je m0 = konstanta za naš Suncev sistem ako identificiramo m0 sa Suncevom masom, dobivamo (2) iz (1) ukoliko pretpostavimo da je m1 isto za sve planete; ili ako je to cinjenicki neistinito (kao što doista i jest buduci da je Jupiter nekoliko tisuca puta veci od najmanjih planeta), ukoliko pretpostavimo da su mase svih planeta jednake nuli u usporedbi sa Suncevom masom tako 502 Vidi, na primjer, P. Duhem, The Aim and Structure of Physical Theory, 1905, preveo na engleski P. P. Wiener, 1945, dio II, poglavije VI, odjeljak 4. Duhem kaže eksplicitnije ono što je implicitno u Newtonovom vlastitom iskazu (Principia, Knjiga I, stav 1xv, teorem xxv), jer Newton dovoljno jasno daje do znanja da tamo gdje su u interakciji više od dva tijela, Keplerovi zakoni ce u najboljem slucaju samo aproksimativno važiti, a cak i to samo u vrlo posebnim slucajevima od kojih on dva analizira nešto detaljnije. Usput receno, formula (1), u daljnjem tekstu, neposredno slijedi iz Knjige I, stava 1 IX s obzirom na knjigu I, stav xv. (Vidi takoder knjigu III, stav xv.)

508

da možemo staviti m1 = 0 za sve planete. To je sasvim dobra aproksimacija sa stajališta Newtonove teorije, ali u isto vrijeme staviti m1 = o nije samo striktno govoreci neistinito, nego je i neostvarivo sa stajališta Newtonove teorije. (Tijelo s masom jednakom nuli ne bi se više pokoravalo Newtonovim zakonima kretanja.) Tako, cak i ukoliko zaboravimo sve o medusobnom privlacenju planeta, Keplerov treci zakon (2) proturjeci Newtonovoj teoriji koja daje (1). Važno je uociti da iz Galileove ili Keplerove teorije ne dobivamo ni najmanji nagovještaj kako bi te teorije trebalo modificirati — koje bi neistinite premise trebalo usvojiti i koje uvjete stipulirati — ako bismo pokuša1i prijeci od tih teorija na neku drugu i opcenitije važecu kao što je Newtonova. Tek nakon što posjedujemo Newtonovu teoriju možemo otkriti da li su, i u kojem smislu, stare teorije njezine aproksimacije. Ukratko receno, premda su sa stajališta Newtonove teorije Galileova i Keplerova teorija odllicne aproksimacije nekih posebnih Newtonovih rezultata, za Newtonovu teoriju se ne može reci, sa stajališta drugih dviju teorija, da je ona aproksimacija njihovih rezultata. Sve to pokazuje da logika, bilo deduktivna bilo induktivna, ne može nikako napraviti korak od tih teorija k Newtonovoj dinamici503. Samo genijalnost može napraviti taj korak. Jednom kada je on napravljen, može se reci da Galileovi i Keplerovi rezultati potkrepljuju novu teoriju. Ovdje me, medutim, ne zanima toliko nemogucnost indukcije koliko problem dubine. A što se tice tog problema, možemo doista nešto nauciti iz našeg primjera. Newtonova teorija ujedinjuje Galileovu i Keplerovu. Ali daleko od toga da je ona puka konjunkcija tih dviju teorija — koje igraju ulogu explicanda za Newtonovu teoriju — ona ih ispravlja objašnjavajuci ih. Prvotni zadatak objašnjavanja bio je dedukcija ranijih rezultata. A taj zadatak je ispunjen ne izvodenjem tih ranijih rezultata nego izvodenjem neceg boljeg umjesto njih: novih rezultata koji se, pod posebnim uvjetima starih rezultata, numericki vrlo približavaju starim rezultatima, a u isto vrijeme ih ispravljaju. Tako se može reci da empirijski uspjeh stare teorije potkrepljuje novu teoriju; k tome, ispravke se mogu opet provjeravati — i možda pobiti ili, pak, potkrijepiti. Ono što navedena logicka situacija jasno iznosi na vidjelo jeste cinjenica da nova teorija nikako ne može biti cirkularna ili ad hoc. Ne samo da nova teorija ne ponavlja svoj explicandum nego mu ona proturjeci i ispravlja ga. Na taj nacin cak i svjedocanstvo u prilog explicandumu postaje neovisno svjedocanstvo u prilog novoj teoriji. (Usput receno, ova nam analiza dopušta da objasnimo vrijednost metrickih teorija i mjerenja i tako nam pomaže da izbjegnemo pogrešku prihvacanja mjerenja i preciznosti kao konacnih i nesvodivih vrijednosti). Smatram da kad god u empirijskim naukama nova teorija višeg stupnja univerzalnosti uspješno objasni neku stariju teoriju ispravljajuci je, to je siguran znak da je nova teorija prodrla dublje od onih starijih. Zahtjev da nova teorija treba približno sadržavati staru teoriju, za odgovarajuce vrijednosti parametara nove teorije može se nazvati (slijedeci Bohra) ,,principom korespondencije”. Kao što sam prije rekao, ispunjenje ovog zahtjeva je dovoljan uvjet za dubinu. Da to nije i nužan uvjet može se vidjeti iz cinjenice da Maxwellova elektromagnetska valna teorija nije, u tom smislu, ispravila Fresnelovu valnu teoriju svjetlosti. Ona je, nema sumnje, znacila napredovanje u dubini, ali u drukcijem smislu: ,,Staro pitanje o pravcu vibracija polarizirane svjetlosti postalo je bespredmetno. Teškoce u vezi s rubnim uvjetima za granice izmedu dviju sredina bile su riješene samim temeljima teorije. Više nisu bile potrebne nikakve ad hoc hipoteze radi eliminiranja longitudinalnih svjetlosnih valova. Tlak svjetlosti, tako znacajan u teoriji zracenja i tek kasnije eksperimentalno utvrden, mogao je biti izveden kao jedna od konzekvenci te teorije.”504 Ovaj briljantni odlomak u kojem 503 Pojmovi sile (usp. bi1ješku 8) i djelovanja na razdaljinu donose nove teškoce. 504 A. Einstein, Physikalische Zeitschrift, 10, 1909, str. 817. i dalje. Za napuštanje teorije materijalnog etera (implicitno u Maxwellovom neuspjehu da izgradi njegov prihvatljiv materijalni model) može se reci da u gore

509

Einstein ocrtava neka od glavnih postignuca Maxwellove teorije i usporeduje je s Fresnelovom može se uzeti kao pokazatelj da ima i drugih dovoljnih uvjeta za dubinu koje moja analiza ne pokriva. Zadatak nauke, koji je, po mom mišljenju, pronalaženje zadovoljavajucih objašnjenja, teško se može razumjeti ako nismo realisti. Jer zadovoljavajuce objašnjenje je ono koje nije ad hoc; a ta ideja — ideja neovisnog svjedocanstva — teško se može razumjeti bez ideje otkrica, napredovanja prema dubljim slojevima objašnjenja, bez ideje da postoji nešto što bismo otkrivali i kriticki raspravljali. Ali ipak mi se cini da u okviru metodologije ne moramo pretpostaviti metafizicki realizam; ne cini mi se da nam on može biti od velike pomoci, osim na intuitivan ni Jer jednom kada nam je receno da je cilj nauke objašnjavanje i da je najprihvatljivije objašnjenje ono koje je najstrože provjerljivo i najstrože provjereno, mi znamo sve što trebamo znati kao metodolozi. Ne možemo tvrditi da je taj cilj ostvariv niti pomocu niti bez pomoci metafizickog realizma koji nam može dati jedino neko intuitivno ohrabrenje, neku nadu, ali nikakvu vrstu sigurnosti. I premda se može reci da racionalna rasprava o metodologiji ovisi o pretpostavljenom ili hipotetickom cilju nauke, ona zacijelo ne ovisi o metafizickoj i najvjerojatnije neistinitoj pretpostavci da se istinita strukturalna teorija svijeta (ako uopce postoji) dade otkriti ili izraziti u ljudskom jeziku. Ako se slika svijeta koju suvremena nauka prikazuje uopce približava istini — drugim rijecima, ako imamo nešto nalik na ,,naucnu spoznaju” — onda uvjeti prisutni skoro svugdje u univerzumu cine gotovo nemogucim otkrivanje strukturalnih zakona one vrste za kojima tragamo, a tako onemogucuju i postizanje ,,naucne spoznaje”. Jer gotovo svi krajevi univerzuma su ispunjeni kaoticnim zracenjem, a gotovo sve ostalo materijom u slicnom kaoticnom stanju. Usprkos tome, nauka je bila cudesno uspješna u napredovanju k onome što bi, po mom mišljenju, trebalo biti smatrano njezinim ciljem. Smatram da se ova neobicna cinjenica ne može objasniti a da se ne dokaže previše. Ali može nas potaknuti da težimo tom cilju, premda ne možemo dobiti dodatni poticaj da vjerujemo da ga stvarno možemo postici, niti na osnovi metafizickog realizma niti na osnovi neceg drugog.

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA Ovdje razmatranu ideju da teoriju mogu ispravljati ,,opažajni” ili ,,pojavni” zakon koji hi trebale objasniti (kao, na primjer, Keplerov treci zakon) izlagao sam cesto u svojim predavanjima. Jedno od tih predavanja je potaklo ispravljanje jednog prividnog pojavnog zakona (vidi clanak iz 1941, na koji upucujem u knjizi Poverty of Historicism, 1957, 1960, bilješka na str. 134. i dalje). Drugo od tih predavanja je bilo objavljeno u Gesetz und Wir!clichkeit, ur. Simon Moser (1948), 1949. Ta ista moja ideja bila je i ,,pocetna tocka” (kako on sam kaže na str. 92) clanka P. K. Feyerabenda ,,Explanation, Reduction and Empiricism” (u Minnesota Studies in the Philosophy of Science, 3, ur. Herbert Feigl i Grover Maxwell, 1962) cija se referenca (66) odnosi na ovaj clanak (prvi put objavljen u casopisu Ratio, 1, 1957). Autori raznih clanaka o srodnim temama izgleda da su previdjeli Feyerabendovo upucivanje na moj tekst.

analiziranom smislu daje dubinu Maxwellovoj teoriji kada se ona usporeduje S Fresnelovom; a to je, cini mi se, implicitno u citatu iz Einsteinovog clanka. Tako Maxwellova teorija u Einsteinovoj formulaciji možda i nije zapravo primjer drugog smisla ,,dubine”. Ali u Maxwellovom originalnom obliku cini mi se da jest.

510

19.6. Thomas S. Kuhn - NAKNADNA RAZMIŠLJANJA 0 PARADIGMAMA Proteklo je vec sedam godina otkako je objavljena nova knjiga Struktura naucnih revolucija. Reakcije na nju bile su raznolike i ponekad kriještave, ali knjiga se i nadalje mnogo cita i predmet je brojnih rasprava. Sve u svemu, veliko mi je zadovoljstvo zanimanje što ga je pobudila uk1jucivši i znatan dio kritickih opaski. Ipak, jedan aspekt njezina odjeka povremeno me obeshrabruje. Prateci razgovore, osobito one medu ljudima koji su se knjigom oduševi1i, cesto mi je bilo teško vjerovati da svi ucesnici u raspravi govore o istoj knjizi. Sa ža1jenjem zakljucujem da je dio razloga njezina uspjeha u tome što ona može svima znaciti gotovo sve. Za tu pretjeranu plasticnost nijedan aspekt knjige nije toliko odgovoran koliko to što se u njoj uvodi termin ,,paradigma”505, rijec koja se na njezinim stranicama pojavljuje cešce nego bilo koja druga, izuzimajuci gramaticke cestice. Pozvan da objasnimo odsustvo indeksa, ja redovno ukazujem da bi natuknica radi koje bi se najcešce zagledalo u nj bila: ,,paradigma, 31—279, passim”. Kriticari, bilo dobronamjerni ili ne, bili su jednodušni u nag1ašavanju velikog broja raz1icitih znacenja u kojima se taj termin upotrebljava.506 Jedna komentatorka koja je smatrala stvar vrijednom sistematskog ispitivanja izradila je dje1omicno kazalo pojmova i naš1a najmanje dvadeset i dvije razlicite upotrebe u rasponu od ,,konkretno znanstveno dostignuce” (str. 51) do ,,karakteristican skup uvjerenja i preduvjerenja” (str. 58), pri cemu ova potonja obuhvacaju zajedno instrumentalna, teorijska i metafizicka opredjeljenja (str. 85—88)507. Premda niti sastav1jacica tog kazala niti ja ne mislimo da je situacija tako beznadna kako bi te divergencije sugerirale, ocig1edno traži se razjašnjenje. A niti razjašnjenje samo pa sebi nece biti dovoljno. Ma kolik bio njihov broj, upotrebe ,,paradigme” u knjizi dijele se u dva skupa koji oba zahtijevaju raz1icita imena i zasebnu raspravu. Jedno je znacenje ,,paradigme” globalno te obuhvaca sva zajednicka opredjeljenja jedne znanstvene skupine; drugo izdvaja posebno važnu vrstu opredjeljenja i stoga je podskup prvoga. U tekstu koji slijedi pokušat cu ih najprije razmrsiti a onda pomno ispitati ono za koje mislim da mu je najhitnije potrebna filozofska pažnja. Koliko god da sam nepotpuno razumijevao paradigme kad sam pisao knjigu, još smatram da one zaslužuju mnogo pažnje. U knjizi termin ,,paradigma” ulazi u blisko srodstvo i fizicko i logicko, s izrazom ,,znanstvena zajednica” (str. 50—51). Paradigma je ono što dijele c1anovi znanstvene zajednice, i samo oni. Obrnuto, posjedovanje zajednicke paradigme je ono što konstituira znanstvenu zajednicu od skupine inace disparatnih ljudi. Kao empirijske generalizacije oba se ta iskaza mogu braniti. Ali u knjizi oni bar djelomicno fungiraju kao definicije a rezultat je cirkularnost s bar nekoliko loših posljedica508. Ako treba uspješno objasniti 505 Drugi problemi i izvori nesporazuma raspravljeni su u mom ogledu ''Logic of Discovery or Psychology of Research”, u Criticism and the Growth of Knowledge, uredili I. Lakatos and A. Musgrave, Cambridge, Cambridge University Press, 1970; vidi str. 266—292. gore. Ta knjiga, koja takoder sadrži jedan prošireni ,,Response to Critics”, cini cetvrti svezak radova Medunarodnog kolokvija o filozofiji znanosti, održana u Bedford College, London, u toku srpnja 1965. Kraca ali odmjerenija rasprava o kritickim reakcijama na Strukturu naucnih revolucija pripremljena je za japanski prijevod te knjige. Jedna engleska verzija ukljucena je u kasnija americka izdanja. Dijelovi tih clanaka nastavljaju ondje gdje ovaj završava i tako pojašnjavaju odnose ovdje iz1oženih ideja s pojmovima kao što su nesumjerljivost i revolucije. 506 Najpromišljeniji i potpuno negativan prikaz tog problema jest onaj Dudleyja Shaperea ,,The Structure of Scientific Revolutions”, Philosophical Review 73, 1964, str. 383—394. 507 Margaret Masterman. ''The Nature of a Paradigm”, u Criticism and the Growth of Knowledge, uredili I. Lakatos i A. Musgrave. U zagradama navedene stranice odnose se na moju Strukturu naucnih revolucija. 508 Najštetnija od tih posljedica proizlazi iz moje upotrebe termina ,,paradigma” kad lucim ranije razdoblje u razvoju neke pojedinacne znanosti od kasnijega. Za vrijeme onoga što se u Strukturi naucnih revolucija

511

termin ,,paradigma”, najprije treba uvidjeti da znanstvena zajednica ima nezavisno postojanje. U stvari, identificiranje i proucavanje znanstvenih zajednica pojavilo se nedavno kao znacajan predmet istraživanja medu sociolozima. Preliminarni rezultati, od kojih su mnogi još neobjavljeni, namecu zak1jucak da potrebne empirijske tehnike nisu trivijalne a da su neke od njih vec na raspolaganju a za druge je sigurno da ce biti razvijene509. Vecina aktivnih ucenjaka smjesta odgovara na pitanja o svojoj pripadnosti zajednicama prihvacajuci kao gotovu cinjenicu da je odgovornost za razlicite postojece specijalnosti i istraživacke tehnike raspodijeljena medu grupe bar grubo odredena clanstva. Stoga cu pretpostaviti da ce sistematicnija sredstva za njihovu identifikaciju biti otkrivana i zadovoljit cu se kratkim izlaganjem jedne intuitivne predodžbe o zajednici, one koju uveliko dijele ucenjaci i sociolozi i odreden broj povjesnicara znanosti. Prema tom gledištu znanstvena se zajednica sastoji od onih koji se bave jednom znanstvenom specijalnošcu. Povezani zajednickim elementima u svom obrazovanju i naukovanju oni vide sebe i drugi ih vide kao ljude odgovorne za nastojanje oko ostvarenja skupa zajednickih ciljeva ukljucivši izobrazbu svojih nasljednika. Takve zajednice karakterizira relativna punina komunikacije unutar grupa i relativna jednodušnost sudova grupe u strucnim stvarima. U znacajnoj mjeri clanovi dane zajednice apsorbirat ce istu literaturu i izvlaciti iz nje slicne pouke510. Buduci da je pažnja razlicitih zajednica usmjerena na razlicite stvari, za ocekivati je da strucna komunikacija preko grupnih linija bude tegobna, cesto dovodi do nesporazuma i, ako se nastavi, može stvoriti znacajna neslaganja. Jasno, zajednice u tom smislu postoje na brojnim razinama. Možda svi prirodoznanstvenici tvore zajednicu. (Ne smijemo, mislim, dozvoliti da oluja oko C. P. Snowa prikrije ono o cemu je on rekao ono što je ocig1edno.) Na samo malo nižoj razini glavne znanstvene profesionalne grupe pružaju primjere zajednica: fizicari, kemicari, astronomi, zoolozi i drugi. Za te vece zajednice grupno se clanstvo lako utvrduje osim na rubovima. Najviši znanstveni stupanj, clanstvo u strucnim društvima i casopisi. koji se citaju obicno su više nego dovoljni. Slicne ce tehnike takoder izdvojiti glavne podgrupe: organski kemicari i možda kemicari proteina medu njima, fizicari cvrstog stanja i visoke energije, radio-astronomi itd. Tek na slijedecoj nižoj razini iskrsavaju empirijske teškoce. Kako bi neupuceni izdvojio grupu za fage prije nego što je ona stekla slavu u javnosti? Za naziva ,,predparadigmatskim razdobljem” oni koji se bave nekom znanošcu podijeljeni su u odreden broj suparnickih ško1a od kojih svaka prisvaja nadležnost za isto predmetno podrucje, ali mu pristupa na nacin posve razlicit od sviju ostalih. Taj razvojni stadij pracen je relativno brzim prolazom, obicno kao posljedicom nekog znacajnog znanstvenog dostignuca ka takozvanom postparadigmatskom razdoblju koje karakterizira išcezavanje sviju ili vecine ško1a, promjena koja dopušta daleko snažnije profesionalno ponašanje clanovima preostale zajednice. Ja još uvijek mislim da je taj obrazac i tipican i važan, ali o njemu se može raspravljati odvojeno od prvog dostignuca jedne paradigme. Što god paradigme bile, njih posjeduje bilo koja znanstvena zajednica, ukljucujuci škole tzv. predparadigmatskog razdoblja. Moj propust da jasno uocim tu stvar doprinio je da se paradigma ucini kao neki kvazimisticki entitet ili osobina koja poput karizme transformira one koji su njom zaraženi. Postoji transformacija, ali do nje se ne dolazi usvajanjem paradigme. 509 W. 0. Hagstrom, The Scientific Community, New York, Basic Books, 1965, glave 4 i 5; D. J. Price i D. de B. Beaver, ''Collaboration in an Invisible College”, American Psychologist 21, 1966, str. 1011—18; Diana Crane, ''Social Structure in a Group of Scientists: A Test of the ‘Invisible College’ Hypothesis”, American Sociological Review 34, 1969., str. 335—52; N. C. Mullins, ,,Social Networks among Biological Scientists”, doktorska disertacija, Harvard University, 1966. i ~The Development of a Scientific Specialty”, Minerva 10, 1972., str. 51—82. 510 Historicaru kome su tehnika intervjua i upitnika obicno nedostupne zajednicki izvorni materijal cesto pribavija najznacajnije nagovještaje o strukturi zajednice. To je jedan od razloga zašto se u Strukturi naucnih revolucija o široko citanim djelima poput Newtonovih Principia tako cesto govori kao o paradigmama. Sad bih ih opisao kao osobito važne izvore elemenata u disciplinarnoj matrici zajednice.

512

to covjek mora pribjeci pohadanju ljetnih seminara i specijalnih konferencija, imati uvid u spiskove za distribuciju preprintova i iznad svega u formalne i neformalne komunikacijske mreže, uk1jucivši veze medu citatima511. Držim da taj posao može i da ce biti obavljen te da ce on tipicno kao rezultat dati zajednice od možda stotinjak clanova a ponekad znacajno malobrojnije. Pojedini ucenjaci, osobito oni najsposobniji, pripadat ce nekolicini takvih grupa bilo istovremeno bilo sukcesivno. Premda još nije jasno kako nas daleko može odvesti empirijska analiza, postoji izvrstan razlog da pretpostavimo da je znanstvena aktivnost raspodijeljena medu zajednice te vrste i da je one provode. Pretpostavimo sada da smo ma kojim tehnikama identificirali jednu takvu zajednicu. Kojim se zajednickim elementima objašnjava relativno neproblematican karakter strucnog komuniciranja i relativna jednodušnost strucnog suda? Na to pitanje Struktura naucnih revolucija dopušta odgovor: ,,paradigma” ili ,,skup paradigama”. To je jedno od dva glavna znacenja u kojima se taj termin javlja u knjizi. Za nj bih sad mogao usvojiti oznaku ,,paradigma 1 ”, ali manje ce zbrke nastati ako ga zamijenim izrazom ,,disciplinarna matrica” — ,''disciplinarna” zato što je u zajednickom posjedu sviju koji se bave nekom strucnom disciplinom a ,,matrica” zato jer se sastoji od uredenih elemenata raznih vrsta od kojih svaki zahtijeva daljnju specifikaciju. Sastavni dijelovi disciplinarne matrice ukljucuju vecinu ili sve predmete grupnog opredjeljenja opisanih u knjizi kao paradigme, dijelovi paradigama ili paradigmatski512. U ovom casu necu niti pokušati sastaviti iscrpan popis, nego cu umjesto toga ukratko identificirati tri od njih, jer oni — zato što su od centralna znacenja za spoznajno djelovanje grupe — treba da budu od osobita interesa za filozofe znanosti. Govorimo o njima kao o simbolickim generalizacijama, modelima i uzorcima. Prvo dvoje vec su poznati predmeti filozofske pažnje. Napose, simbolicke su generalizacije oni izrazi koje grupa upotrebljava bez pitanja a koji se mogu lako staviti u neki logicki oblik kao što je (x) (y) (z) f (x, y, z). Oni su komponente disciplinarne matrice koje su formalne ili se lako dadu formalizirati. Modeli, o kojima u ovom clanku necu više imati što da kaže, jesu ono što grupi daje preferirane analogije ili, kad su duboko prihvacene, neku ontologiju. U jednoj krajnosti oni su heuristicki: strujni krug može biti plodno promatran kao hidrodinamicki sistem stabilna stanja ili plin se ponaša kao skup biljarskih kugli u nasumicnu kretanju. U drugoj, oni su predmeti metafizickog opredjeljenja: toplina tije1a jest kineticka energija svojih sastavnih cestica ili, još ociglednije metafizicki, svi opažljivi fenomeni posljedica su kretanja i meduakcije kvalitativno neutralnih atoma u praznu prostoru513. Najzad, uzorci su konkretna rješenja problema koja grupa prihvaca kao paradigmatska u sasvim uobicajenu smislu. Mnogi od vas vec su zacijelo pogodili da termin ,,uzorak” daje novo ime za drugo i fundamentalnije znacenje ,,paradigme” u mojoj knjizi. Da bismo razumjeli kako znanstvena zajednica funkcionira kada proizvodi i proglašava valjanu spoznaju, u krajnjoj liniji moramo, mislim, razumjeti djelovanje bar tih triju komponenata disciplinarne matrice. Promjene u bilo kojoj mogu rezultirati promjenama znanstvenog ponašanja koje se održavaju i na mjesto istraživanja grupe i na njezine kriterije provjeravanja. Ja ovdje necu pokušavati braniti jednu tako opcenitu tezu.

511 E. Garfield, ,,The Use of Citation Data in Writing the History of Science, Philadelphia, Institute for Scientific Information, 1964; M. Kessler, ,,Comparison of the Results of Bibliographic Coupling and Analytic Subject Indexing”, American Documentation 18, 1965., str. 223—33; D. J. Price, ''Networks of Scientific Pappers”, Science 149, 1965., str. 510—15. 512 Vidi Strukturu naucnih revolucija, str. 83—88. 513 Nije uobicajeno ukljucivati, recimo , atome, polja ili sile koje djeluju na razdaljinu pod rubriku modela, ali ja trenutno ne vidim ništa loše u toj proširenoj upotrebi. Ocigledno, stupanj opredijeljenost zajednice varira kad se od heuristickih modela ide ka metafizickim, ali cini se da priroda spoznajnih funkcija modela ostaje ista.

513

Moja su prvenstvena briga sada uzroci. Ali da im nacinim mjesta najprije moram reci nešto o simbolickim generalizacijama. U znanostima, a osobito u fizici, generalizacije se cesto vec nalaze u simbolickom obliku: f =ma, I = V/R ili ? 2 ? ? 8? 2 m /h2 (E + V) ? = 0. Druge su obicno iskazane rijecima: ,,akcija je jednaka reakciji”, ,,kemijski spoj ima stalne težinske omjere” ili ,,sve stanice potjecu od stanica”. Nitko nece dovoditi u pitanje to da clanovi znanstvene zajednice u svom radu rutinski upotrebljavaju izraze poput tih, da to obicno cine ne osjecajuci potrebu za posebnim opravdavanjem i da ih drugi clanovi njihove grupe rijetko pozivaju da obrazlože svoje postupke u tim tockama. To ponašanje je važno jer bez zajednicke vezanosti za skup simbolickih generalizacija logika i matematika ne bi se mogle rutinski primjenjivati u radu zajednice. Primjer taksonomije ukazuje na to da prirodna znanost može postojati uz malen broj takvih generalizacija a možda bez ijedne. Kasnije cu ukazati na to kako je do toga moglo doci. Ali ne vidim razloga sumnji u opce prošireni dojam da snaga jedne znanosti raste s brojem simbolickih generalizacija što ih oni koji se njom bave imaju na raspolaganju. Obratite, medutim, pažnju na to kako je malena mjera slaganja što smo ga pripisali clanovima naše zajednice. Kad kažem da oni dijele vezanost za, recimo, simbolicku generalizaciju f = ma, mislim time samo da oni nece prigovoriti covjeku koji ispiše cetiri simbola f, =, m i a po redu u jednom retku, koji po pravilima logike i matematike barata nastalim izrazom i koji izloži još uvijek simbolicki rezultat. Kod te tocke u raspravi za nas — premda ne za ucenjake koji se njima služe — ti simboli i izrazi tvoreni njihovim sastavljanjem jesu neinterpretirani, još bez empirijskog znacenja ili primjene. Zajednicka vezanost za skup generalizacija opravdava logicko i matematicko baratanje i izaziva vezanost za rezultat. Ali to ne mora implicirati slaganje o nacinu na koji treba simbole, pojedinacno ili skupno, stavljati u korelaciju s rezultatima eksperimenta ili opažanja. U toj mjeri zajednicke simbolicke generalizacije funkcioniraju zasada kao izrazi u cistom matematickom sistemu. Analogija izmedu znanstvene teorije i cistog matematickog sistema naširoko je iskorištavana u filozofiji znanosti XX stoljeca i odgovorna je za neke krajnje zanimljive, rezultate. Ali to je samo analogija i zato može zavaravati. Smatram da smo bili njezine žrtve u nekoliko aspekata. Jedan od njih neposredno je relevantan za moj argument. Kad se izraz kao što je f = ma pojavi u cistom matematickom sistemu, on je ondje, da tako kažem, jednom i zauvijek. To jest, ako ude u rješenje matematickog problema postavljena unutar sistema, on uvijek ulazi u obliku f = ma ili u obliku svodivu na taj supstitutivnošcu identiteta ili nekim drugim sintaktickim pravilom supstitucije. U znanostima se simbolicke generalizacije obicno ponašaju veoma razlicito. One nisu generalizacije u tolikoj mjeri koliko su to generalizacijske skice, shematske forme ciji detaljni simbolicki izraz varira od jedne primjene do druge. Za problem slobodnog pada f = ma postaje mg = md2 s/dt 2 . Za jednostavno njihalo to postaje mgSin? = — md2 s/dt 2 . Za spojene harmonicke oscilatore to dobiva oblik dviju jednadžbi prva od kojih bi se mogla napisati m1 d2 s1 /dt 2 + k 1 s1 = k 2 (d + s2 — s1 ). Zanimljiviji mehanicki problemi, na primjer kretanje žiroskopa, pokazali bi još veci disparitet izmedu f = ma i stvarne simbolicke generalizacije na koju se primjenjuju logika i matematika; ali mora da je vec jasno što hocu reci. Premda su neinterpretirani simbolicki izrazi zajednicki posjed c1anova znanstvene zajednice i premda takvi izrazi daju grupi ulaznu tocku za logiku i matematiku, ta se oruda ne primjenjuju na zajednicku generalizaciju nego na jednu ili drugu njezinu specijalnu verziju. U nekom smislu svaka takva klasa zahtijeva nov formalizam514. 514 Ta se teškoca ne da izbjeci tako da se zakoni newtonovske mehanike izraze, recimo, u lagrangeovskom ili hamiltonovskom obliku. Naprotiv, potonje su formulacije doslovno skice zakona prije nego zakoni, a to nije s1ucaj s Newtonovom formulacijom mehanike. Zapocinjuci s Hamiltonovim ili Lagrangeovim

514

Slijedi jedan zanimljiv zakljucak po svoj prilici relevantan za status teorijskih termina. Oni filozofi koji izlažu znanstvene teorije kao neinterpretirane formalne sisteme cesto primjecuju da empirijska referencija dolazi takvim teorijama odozdo, iduci od empirijski smislenog bazicnog rjecnika u teorijske termine. Unatoc dobro poznatim teškocama koje se gomilaju oko pojma bazicnog rjecnika, ne mogu sumnjati u važnost tog puta u transformaciji nekog neinterpretiranog simbola u znak za odredeni fizicki pojam. Ali to nije jedini put. Formalizmi u znanostima se dovode u odnos s prirodom i pri vrhu bez posredujuci dedukcije koja eliminira teorijske termine. Prije nego što može zapoceti s logickim i matematickim manipulacijama koje završavaju predvidanjima ocitavanja mjernih instrumenata, ucenjak mora ispisati poseban oblik od f = ma koji je primjenjiv na, recimo, vibrirajuci žicu ili poseban oblik Schrödingerove jednadžbe koji je primjenjiv na, recimo, helijev atom u magnetskom polju. Koji god on postupak pri tome upotrijebi, ovaj ne može biti cisto sintakticki. Empirijski sadržaj mora uci u formalizirane teorije odozgo kao i odozdo. Taj se zakljucak, mislim, ne može izbjeci predlaganjem da se Schrödingerova jednadžba ili f = ma protumace kao kratica za konjunkciju brojnih posebnih simbolickih oblika koje ti izrazi dobivaju u primjeni na posebne fizicke probleme. Na prvome mjestu ucenjaci bi još uvijek trebali kriterije koji ce im kazati koja posebna simbolicka verzija treba da bude primijenjena na koji problem i ti bi kriteriji, isto kao pravila o korelaciji, za koja se kaže da prenose znacenje iz bazicnog rjecnika u teorijske termine, bili nosilac empirijskog sadržaja. Pored toga, nikakva konjunkcija posebnih simbolickih oblika ne bi iscrpila ono što se može s pravom reci da clanovi znanstvene zajednice znaju o tome kako primjenjivati simbolicke generalizacije. Suoceni s nekim novim problemom, oni se cesto mogu složiti oko posebne simbolicke formule primjerene njemu cak i ako nijedan od njih nije nikada ranije vidio taj posebni simbolicki izraz. Od svakog se prikaza spoznajnog aparata znanstvene zajednice može logicno tražiti da nam kaže nešto o nacinu na koji clanovi grupe, prije izravno relevantnog empirijskog svjedocanstva, izabiru specijalni formalizam primjeren odredenom problemu, a osobito jednom novom problemu. Jasno je da je to jedna od temeljnih funkcija kojima služi znanstveno znanje. Ono to, dakako, ne cini uvijek ispravno; ima prostora, zapravo i potrebe, za empirijske provjere specijalnog formalizma predloženog za novi problem. Deduktivni koraci i usporedba njihovih konacnih produkata s eksperimentom ostaju jedan od preduvjeta znanosti. Ali specijalni formalizmi redovno se prihvacaju kao plauzibilni ili odbacuju kao neplauzibilni prije eksperimenta. Povrh toga, sa znacajnom ucestalošcu sudovi zajednice pokazuju se ispravni. Stoga smišljanje jednog specijalnog formalizma, nove verzije formalizacije, ne može biti sasvim poput iznalaženja jedne nove teorije. Izmedu ostalog, ono se prvo može nauciti, dok se iznalaženje teorija ne može. To je ono cemu su prvenstveno namijenjeni problemi na kraju poglavlja u tekstovima o znanostima. Što može biti to što studenti uce dok ih rješavaju? Tom je pitanju posvecen najveci dio ostatka ovog clanka, ali ja cu mu pristupiti indirektno postavljajuci najprije jedno obicnije pitanje: kako ucenjaci dovode simbolicke izraze u odnos s prirodom? To su zapravo dva pitanja u jednom, jer može se pitati bilo a specijalnoj simbolickoj generalizaciji smišljenoj za odredenu eksperimentalnu situaciju bilo o pojedinacnoj simbolickoj konzekvenci te generalizacije deduciranoj radi usporedbe s eksperimentom. Za našu svrhu možemo tretirati ta dva pitanja kao jedno. U znanstvenoj praksi na njih se takoder obicno odgovara zajedno. jednadžbama, covjek mora svejedno ispisati poseban hamiltonijan ili lagranžijan za onaj poseban problem koji je pred njim. Obratite, medutim, pažnju na to da je odlucujuca prednost tih formulacija u tome da one cine daleko lakšim izabiranje odredenog formalizma koji odgovara odredenom problemu. Suprotstavljene Newtonovoj formulaciji, one tako ilustriraju tipican smjer normalnog znanstvenog razvoja.

515

Otkako je napuštena nada u jezik osjetilnih podataka, uobicajeni je odgovor na to pitanje bio pomocu pravila korespondencije. Obicno se uzimalo da su ona ili operacionalne definicije znanstvenih termina ili pak skup naucnih i dovoljnih uvjeta za primjenjivost tih termina.515 Osobno ne sumnjam da bi ispitivanje znanstvene zajednice iznijelo na vidjelo brojna takva pravila zajednicka njezinim clanovima. Vjerojatno bi nekoliko drugih moglo biti legitimno izvedeno iz pažljiva promatranja njihova ponašanja. Ali iz razloga koje sam naveo drugdje i na koje cu ukratko skrenuti pažnju niže u tekstu doista sumnjam da bi pravila korespondencije, otkrivena na taj nacin, bila i približno dovoljna brojem i snagom da objasne stvarne korelacije izmedu formalizma i eksperimenta što ih redovno i bez problema uspostavljaju clanovi grupe516. Ako filozof želi adekvatan korpus pravila korespondencije, on ce morati do vecine od njih sam doci517. Gotovo sigurno, to je posao što ga on može obaviti. Ispitujuci sabrane primjere prošle prakse zajednice, filozof može s dobrim razlogom ocekivati da ce uspjeti konstruirati skup pravila korespondencije prikladan da zajedno s poznatim simbolickim generalizacijama dade objašnjenje za sve njih. Vrlo je vjerojatno da bi on bio sposoban da konstruira nekoliko alternativnih skupova. Pa ipak, treba da bude izuzetno oprezan u pogledu opisivanja bilo kojega od njih kao rekonstrukcije pravila kojih se pridržava proucavana zajednica. Premda bi svaki od njegovih skupova pravila bio ekvivalentan s obzirom na prošlu praksu zajednice, oni ne moraju biti ekvivalentni kad se primijene na prvi slijedeci problem s kojim se ta disciplina suoci. U tom smislu oni bi bili rekonstrukcije ponešto drukcijih teorija od kojih nijedna ne mora biti ona koje se grupa pridržava. Ponašajuci se

515 Otkako je ovaj clanak bio procitan, uvidio sam da izostavljanje dvaju pitanja spomenutih u prethodnom odlomku uvodi moguc izvor zbrke na ovome mjestu i niže u tekstu. U normalnoj filozofskoj upotrebi pravila korespondencije povezuju rijeci samo s drugim rijecima a ne s prirodom. Tako teorijski termini stjecu znacenje preko pravila korespondencije koja ih dovode u vezu s prethodno smislenim bazicnim rjecnikom. Samo je ovaj potonji u direktnoj vezi s prirodom. Dio mog argumenta usmjeren je prema tom standardnom gledištu i zato ne bi smio stvarati probleme. Distinkcija izmedu teorijskog i bazicnog rjecnika nece zadovoljavati u svom sadašnjem obliku, jer se za mnoge teorijske termine može pokazati da su u vezi s prirodom na isti nacin, bio on koji mu drago, kao bazicni termini. Ali ja sam pored toga zainteresiran da istražim kako bi mogla funkcionirati ,,direktna veza teorijskog ili bazicnog rjecnika. U tom postupku napadam cesto implicitnu pretpostavku da svatko tko ma kako se ispravno upotrebljava bazicni termin ima pristupa, svjesna ili nesvjesna, skupu kriterija koji definiraju taj termin ili daju nužne i dovoljne uvjete koji upravljaju njegovom primjenom. Za taj modus povezivanja pomo cu kriterija ovdje takoder upotrebljavam termin ,,pravila korespondencije” i to narušava normalnu upotrebu. Isprika za to proširenje moje je uvjerenje da izricito oslanjanje na pravila korespondencije i implicitno oslanjanje na kriterije uvode istu proceduru i krivo usmjeravaju pažnju na isti nacin. Oba cine da upotreba jezika izgleda kao da je stvar konvencije više nego što ona to jest. Kao rezultat ona prikrivaju mjeru u kojoj covjek koji usvaja bilo svakodnevni bilo znanstveni jezik istovremeno uci stvari o prirodi koje nisu same utjelovljene u verbalnim generalizacijama. 516 Vidi Strukturu naucnih revolucija, str. 89—98. 517 Neobicno je, mislim, kako su malo pažnje filozofi znanosti posvetili vezi jezik-priroda. Sigurno, epistemicka snaga pothvata formalista ovisi o mogucnosti da je se ucini neproblematicnom. Smatram da je jedan od razloga za to zanemarivanje propust da se uoci koliko je bilo izgubljeno s epistemološkog stanovišta u prijelazu s jezika osjetilnih podataka na bazicni rjecnik. Dok se prvi cinio mogucim, definicije i pravila korespondencije nisu zahtijevali posebnu pažnju. ,,Zelena mrlja ondje” teško da je trebala daljnje operacionalne specifikacije; medutim, ,,benzol vrije na 80°C” veoma je razlicita vrsta iskaza. Osim toga, kao što cu ukazati niže u tekstu, formalisti su cesto poistovjecivali zadatak unapredivanja jasnoce i strukture formalnih elemenata neke znanstvene teorije s posve razlicitim poslom analiziranja znanstvenog znanja, a samo ovaj potonji pokrece probleme koji nas trenutno zanimaju. Hamilton je iznio bolju formulaciju newtonovske mehanike od Newtona i filozof se može ponadati da ce postici daljnja unapredenja daljnjom formalizacijom. Ali ne smije unaprijed pretpostaviti da ce završiti s istom teorijom s kojom je zapoceo niti da se formalni elementi jedne ili druge verzije teorije podudaraju sa samom teorijom. Za tipican primjer pretpostavke da je usavršeni formalizam ipso facto prikaz znanja razvijena od zajednice koja se služi formalizmom koji treba poboljšati vidi Patrick Suppes, ''The Desirability of Formalization in Science”, Journal of Philosophy 65, 1968., str. 651—64.

516

kao ucenjak, filozof bi lako mogao unaprijediti teoriju grupe, ali kao filozof on je ne bi proanalizirao. Pretpostavimo, na primjer, da filozofa zanima Ohmov zakon I = V/R i da on zna da clanovi grupe koju proucava mjere voltažu elektrometrom a struju galvanometrom. Tražeci pravilo korespondencije za otpor, on može odabrati kvocijent voltaže podijeljene strujom, u kojem slucaju Ohmov zakon postaje tautologija. Ili može umjesto toga izabrati da stavi u korelaciju vrijednost otpora s rezultatima mjerenja na Wheatstoneskom mostu, u kojem slucaju Ohmov zakon pruža informaciju o prirodi. Za prošlu praksu te dvije rekonstrukcije mogu biti ekvivalentne, ali one nece diktirati isto buduce ponašanje. Zamislite napose da jedan osobito vješt eksperimentator u zajednici primjenjuje voltažu višu od bilo koje ranije ostvarene i da otkrije da se kod visoke voltaže postupno mijenja omjer voltaže i struje. Prema drugoj rekonstrukciji, onoj s Wheatstoneskim mostom, on je otkrio da pri visokoj voltaži dolazi do odstupanja od Ohmova zakona. Pa prvoj rekonstrukciji, medutim, Ohmov je zakon tautologija i odstupanja od njega su nezamisliva. Ono što je eksperimentator otkrio nije odstupanje od zakona nego prije to da se otpor mijenja s voltažom. Te dvije rekonstrukcije vode do razlicitih lokalizacija teškoce i do razlicitih obrazaca istraživanja koje ce slijediti518. Ništa u prethodnom raspravljanju ne dokazuje da ne postoji skup pravila korespondencije prikladan da objasni ponašanje proucavane zajednice. Negativan stav te vrste teško da se može dokazati. Ali rasprava nas može dovesti do toga da uzmemo nešto ozbiljnije neke aspekte znanstvene izobrazbe i ponašanja koje su filozofi cesto uspijevali ignorirati. Vrlo se malo pravila korespondencije može naci u tekstovima ili predavanjima o znanosti. Kako su ih clanovi znanstvene zajednice mogli steci dovoljan broj? Vrijedno je takoder uociti da ucenjaci, kad filozof od njih zatraži da iznesu takva pravila, redovito poricu njihovu relevantnost i pri tom ponekad postaju neobicno nerazgovijetni. Kad uopce suraduju, pravila što ih iznose mogu varirati od jednog clana zajednice do drugog i sva mogu biti manjkava. Covjek se pocinje pitati da li se u praksi zajednice upotrebljava više od nekoliko takvih pravila, ne postoji li neki alternativni nacin na koji ucenjaci svoje simbolicke izraze stavljaju u korelaciju s prirodom. Kljuc pruža fenomen dobro poznat i studentima i povjesnicarima znanosti. Buduci da sam bio oboje, govorit cu iz iskustva. Studenti fizike redovno izvješcuju da su procitali poglavlje svog teksta, savršeno ga razumjeli, ali da su unatoc tome imali teškoce pri rješavanju problema na kraju poglavlja. Gotovo bez izuzetka njihove su teškoce u postavljanju primjerenih jednadžbi, u povezivanju rijeci i primjera navedenih u tekstu s odredenim problemima cije se rješenje traži. Takoder, teškoce redovno nestaju na isti nacin. Student otkriva nacin da svoj problem vidi kao slican problemu s kojim se vec

518 Manje artificijelan primjer tražio bi istovremeno baratanje s nekoliko simbolickih generalizacija i tako bi zahtijevao više prostora nego što ga ovdje imam na raspolaganju. Ali nije teško naci povijesne primjere koji pokazuju razlicite efekte generalizacija koje su bile smatrane zakonima i definicijama (vidi raspravu o Daltonu i o sporu izmedu Prousta i Bertholleta u Strukturi naucnih revolucija , str. 254—260), a niti navedeni primjer nije bez povijesne osnove. Ohm je doista mjerio otpor dijeleci voltažu strujom. Tako je njegov zakon pružao dio definicije otpora. Jedan od razloga zašto se pokazalo tako upadljivo teškim njegovo prihvacanje (zanemarivanje Ohma jedan je od najglasovitijih primjera otpora inovaciji što ga pruža povijest znanosti) jest to što je on bio nespojiv s pojmom otpora koji je prethodio Ohmovu radu. Upravo zato što je zahtijevalo redefiniciju pojmova o elektricitetu, usvajanje Ohmova zakona proizvelo je revoluciju u teoriji o elektricitetu. (Za dio te pripovijesti vidi T. M. Brown, ,,The Electric Current in Early Nineteenth—Century Electricity”, Historical Studies in the Physical Sciences 1, 1969, str. 61—103, i M. L. Schagrin, ''Resistance to Ohm’s Law”, American Journal of Physics 31, l9~3, str. 536—47). Cini mi se da se sasvim opcenito znanstvene revolucije mogu razlikovati od normalnih znanstvenih napredaka po tome što one prve, nasuprot drugima, zahtijevaju modifikaciju generalizacija koje su prije bile smatrane kvazi-analitickima. Da li je Einstein otkrio relativnost istovremenosti ili je uništio prethodnu tautološku implikaciju tog termina?

517

susreo. Kad se jednom uocila ta slicnost ili analogija, preostaju još samo tehnicke poteškoce. Isti se obrazac jasno pokazuje u povijesti znanosti. Znanstvenici modeliraju jedno rješenje problema prema drugome cesto uz samo minimalno pribjegavanje simbolickim generalizacijama. Galileo je otkrio da lopta koja se kotrlja niz kosinu dobiva upravo dovoljno brzine da je vrati do iste vertikalne visine na drugoj kosini ma kojeg nagiba i naucio je da vidi tu eksperimentalnu situaciju kao slicnu onoj njihala s tockom, mase kao utegom. Onda je Huygens riješio problem centra oscilacije fizickog njihala zamišljajuci da je izduljeno tijelo ovog potonjeg sastavljeno od galilejevskih tockastih njihala veze izmedu kojih mogu biti trenutno prekinute u svakoj tocki njihanja. Pošto bi veze bile prekinute, individualna tockasta njihala slobodno bi se njihala, ali njihovo težište, poput onoga kod Galilejeva njihala, dizalo bi se samo do visine s koje je težište izduljenog njihala pocelo padati. Konacno je Daniel Bernoulli, još uvijek bez ikakve pomoci od Newtonovih zakona, otkrio kako da ucini da struja vode iz otvora sk1adišnog rezervoara nalikuje Huygensovu njihalu. Odredite spuštanje težište vode u rezervoaru i mlaz u toku jednog infinitezimalnog vremenskog intervala. Zatim zamislite da se svaka cestica vode potom zasebno krece nagore do maksimalne visine koju može postici brzinom što ju je posjedovala na kraju intervala spuštanja. Uspinjanje težišta razlicitih cestica mora tada biti jednako spuštanju težišta vode u rezervoaru i mlazu. Kada se problem promatrao s toga gledišta, odmah je proizašla dugo tražena brzina izljeva519. Buduci da mi nedostaje vremena da uvecan broj primjera, iznosim mišljenje da stecena sposobnost uocavanja slicnosti izmedu na izgled disparatnih problema igra u znanostima znacajan dio uloge koja se obicno pripisuje pravilima korespondencije. Kad se jednom uoci da je novi problem analogan ranije riješenu problemu, proizlaze i primjereni formalizam i nov nacin dovodenja u vezu njegovih simbolickih konzekvenci s prirodom. Pošto je uocio te slicnosti, covjek naprosto upotrebljava veze koje su se ranije pokazale efikasnima. Ta je sposobnost prepoznavanja grupno ovjerenih slicnosti, mislim, glavna stvar koju studenti stjecu rješavajuci probleme bilo s olovkom i papirom bilo u dobro opremljenu laboratoriju. U toku njihove izobrazbe ogroman broj takvih vježbi postavlja se pred njih i studenti koji specijaliziraju istu struku redovno rade gotovo iste vježbe, na primjer kosina, cunjasto njihalo, Keplerove elipse itd. Ti su konkretni problemi skupa sa svojim rješenjima ono na što sam ranije mislio kad sam govorio o uzrocima, standardnim primjerima zajednice. Oni sacinjavaju trecu glavnu vrstu spoznajne komponente disciplinarne matrice i ilustriraju drugu glavnu funkciju termina ,,paradigma” u Strukturi naucnih revolucija520. Usvajanje jednog arsenala uzoraka upravo koliko i ucenje simbolickih generalizacija integralan je dio procesa kojim student stjece pristup spoznajnim dostignucima svoje disciplinarne grupe521. Bez uzoraka on ne bi nikada naucio mnogo od 519 Na primjer, vidi René Dugas, A History of Mechanics, prev. J.R. Maddox, Neuchâtel, Editions du Griffon and New York, Central Book Co., 1955, str. 135—36, 186—93, i Daniel Bernoulli, Hydrodynamica, sive de viribus et motibus fluidorum, commentarii opus academicum Strasbourg J. R. Dulseckeri, 1738, odjeljak 3. Za razmjer u kojem je mehanika napredovala u toku prve polovice osamnaestog stoljeca modelirajuci jedno rješenje problema prema drugome vidi Clifford Truesdell, ,,Reactions of Late Baroque Mechanics to Success, Conjecture, Error, and Failure in Newton’s Pnincipia”, Texas Quarterly 10, 1967, str. 238—58. 520 Naravno, znacenje ,,paradigme” kao standardnog primjera bilo je ono što me izvorno dovelo do toga da odaberem taj termin. Nažalost, vecina cita1aca Strukture naucnih revolucija nije shvatila ono što je za mene bila njegova centralna funkcija i oni upotrebljavaju ,,paradigmu” u znacenju blisku onome za koje ja sada predlažem ,,dis ciplinarnu matricu”. Ne vidim da ima mnogo izgleda da vratim ''paradigmu” njezinoj izvornoj upotrebi, jedinoj koja je filološki uopce primjerena. 521 Obratite pažnju na to da su uzorci (a takoder i modeli) daleko djelotvornije determinante podstrukture zajednice od simbolickih generalizacija. Mnoge znanstvene zajednice dijele, na primjer, Schrödingerovu jednadžbu i njihovi se clanovi shodno tome susrecu s tom formulom rano u svom znanstvenom obrazovanju. Ali kako se nastavlja izobrazba prema, recimo, fizici cvrstog stanja s jedne strane i teoriji polja s druge,

518

onoga što grupa zna o takvim fundamentalnim pojmovima poput sile i polja, elementa i spoja ili jezgre i stanice. Pokušat cu malo kasnije pomocu jednostavna primjera razložiti pojam naucene veze po slicnosti, stecene percepciji analogije. Ali najprije zaoštrimo problem na koji ce to raz1aganje ciljati. Notorna je istina da je sve s1icno svemu drugome a takoder razlicito od svega drugoga. Obicno kažemo, to zavisi o kriterijima. Covjeku koji govori a slicnosti ili o analogiji stoga odmah postavljamo pitanje: slicno s obzirom na što? U ovom s1ucaju, medutim, to je upravo ono pitanje koje se ne smije postavljati, jer bi nam odgovor odmah donio pravila korespondencije. Ucenje uzoraka ne bi studente ucilo nicemu što takva pravila, u obliku kriterija slicnosti, ne bi mogla jednako dobro postici. Rješavanje problema tada bi bilo puka vježba u primjenjivanju pravila i ne bi bilo potrebno govoriti o slicnosti. Medutim, kako sam vec dokazivao, rješavanje problema nije nalik na to. U mnogo vecoj mjeri ono nalikuje djecjoj zagonetki u kojoj se traži da se nadu životinjski likovi ili lica skriveni u crtežu grmlja ili oblaka. Dijete traži oblike koji su nalik na one u životinja ili lica koje ono poznaje. Kad se jednom pronadu, oni se ne povlace ponovno u pozadinu jer se djetetov nacin gledanja slike promijenio. Na isti nacin student znanosti, suocen s problemom, nastoji da ga vidi kao jedan ili više egzemplarnih problema s kojima se ranije susreo. Gdje postoje pravila da ga vode, on se, naravno, njima služi. Ali njegov je temeljni kriterij percipiranje slicnosti koje i logicki i psihološki prethodi ma kojemu od brojnih kriterija kojima bi se mogla izvršiti ista identifikacija slicnosti. Pošto je slicnost bila uocena, može se pitati za kriterije i tada se to cesto isplati uciniti. Ali nije nužno. Mentalni ili vizualni skup dobiven pri ucenju kako da se dva problema vide kao slicni može se izravno primijeniti. Sada želim dokazati da pod odgovarajucim okolnostima postoji nacin za obradu podataka u skupove po slicnosti koji ne ovisi o prethodnom odgovoru na pitanje: ,,Slicno s obzirom na što?” Moj argument zapocinje kratkom digresijom o terminu ,,podaci”. Lingvisticki, on potjece od ,,datosti”. Filozofski, iz razloga duboko ukorijenjenih u povijest epistemologije, on izdvaja minimalne cvrste elemente što ih pribavljaju naša osjetila. Premda mi više nemamo nade u stvaranje jednog jezika osjetilnih podataka, izrazi kao ,,zeleno ondje”, ,,trokut ovdje” ili ,,vruce tamo dolje” i dalje oznacavaju naše paradigme za podatak, iskustvenu datost. U više nego jednom pogledu oni treba da igraju tu ulogu. Mi nemamo pristupa iskustvenim elementima minimalnijima od tih. Kad god svjesno obradujemo podatke bilo da identificiramo neki predmet, otkrijemo zakon ili smislimo teoriju, mi nužno baratamo osjetima te vrste ili njihovim spojevima. Pa ipak, s druge tocke gledišta, osjeti i njihovi elementi nisu datost. Gledano više teorijski nego iskustveno, taj naziv prije pripada podražajima. Premda imamo pristup do njih samo neizravno, putem znanstvene teorije, podražaji a ne osjeti jesu ono što djeluje na nas kao organizme. Golema kolicina živcane obrade odigrava se izmedu našeg primitka podražaja i osjetilnog odgovora koji je naš podatak. Ništa od toga ne bi bilo vrijedno spomena da je Descartes bio u pravu kad je postulirao korespondenciju izmedu podražaja i osjeta. Ali znamo da ništa takvo ne postoji. Percepeija neke dane boje može biti izazvana beskrajnim brojem razlicito kombiniranih valnih dužina. Obrnuto, neki dani podražaj može izazvati razne osjete, sliku patke kod jednoga a sliku zeca kod drugoga. A niti su takve reakcije potpuno urodene. Covjek može nauciti razlikovati boje ili slike koje nije mogao razlikovati prije ucenja. U nekoj mjeri, ali se još ne zna koliko, proizvodnja podataka iz podražaja naucen je postupak. Poslije procesa ucenja isti podražaj izaziva razlicit podatak. Zakljucujem da podaci, premda su minimalni uzorci što ih oni susrecu razilaze se. Prema tome, može se reci da oni jednoznacno dijele samo neinterpretiranu Schrödingerovu jednadžbu a ne interpretiranu.

519

elementi našeg individualnog iskustva, moraju biti zajednicke reakcije na dani podražaj samo unutar clanstva relativno homogene, obrazovne, znanstvene ili lingvisticke zajednice522. Vratimo se sad mojem glavnom argumentu, ali ne znanstvenim primjerima. Oni se neizbježno pokazuju previše složeni. Umjesto toga, tražim da zamislite maleno dijete u šetnji zoološkim vrtom sa svojim ocem. Dijete je prethodno naucio razlikovati ptice i prepoznavati crvendaca. U toku popodneva o kojem je rijec ono ce po prvi put nauciti da prepozna labudove, guske i patke. Svatko tko je poducavao dijete pod tim okolnostima zna da je primarno pedagoško orude pokazivanje. Izrazi kao ,,Svi su labudovi bijeli” mogu igrati neku ulogu, ali ne moraju. Ja cu ih za trenutak izostaviti iz razmatranja, jer mi je cilj da izdvojim drukciji nacin ucenja u njegovoj najcešcoj formi. Tada se Johnnyjevo obrazovanje odvija ovako. Otac upire prstom u pticu i kaže: ,,Gle, Johnny, eno labuda”. Iza kratka vremena Johnny sam upire prstom u pticu i kaže: ,,Tata, još jedan labud”. On, medutim, još nije naucio što su labudovi i treba ga ispraviti: ,,Ne, Johnny, to je guska”. Johnnyjeva slijedeca identifikacija labuda pokazuje se ispravnom, ali njegova je slijedeca ,,guska” zapravo patka i on opet biva ispravljen. Poslije još nekoliko takvih susreta, od kojih je svaki pracen odgovarajucim ispravljanjem ili potkrepljenjem, Johnnyjeva je sposobnost identificiranja vodenih ptica isto tako velika kao i u njegova oca. Poucavanje je brzo dovršeno. Sad pitam što se zbilo s Johnnyjem i zalažem se za plauzibilnost slijedeceg odgovora. U toku tog popodneva dio živcanog mehanizma kojim on obraduje vizualne podražaje reprogramiran je i promijenili su se podaci što ih Johnny prima od podražaja koji bi ranije svi prizvali ,,pticu”. Kad je on zapoceo svoju šetnju, živcani je program naglašavao razlike izmedu individualnih labudova isto toliko koliko i one izmedu labudova i gusaka. Pri kraju šetnje obilježja poput duljine i savijenosti labudjeg vrata bile su naglašene a druge su bile potisnute tako da podaci o labudu postanu slicni jedan drugome razliciti od podataka o guski i o patki onako kako se ranije nisu razlikovali. Ptice koje su ranije sve izg1edale slicno (a takoder i razlicito) sad su grupirane u zasebne skupine u perceptivnom prostoru. Proces te vrste može se lako simulirati na kompjutoru; ja sâm u ranim sam fazama jednog takvog eksperimenta. U stroj se pohrani podražaj u obliku niza od n uredenih znamenki. Ondje se on transformira u podatak primjenom prethodno odabrane transformacije svake od n znamenki pri cemu se raz1icita transformacija primjenjuje na svaki položaj u nizu. Svaki tako dobiveni podatak predstavlja niz od n brojeva, položaj u onome što cu nazvati n-dimenzionalnim kvalitativnim prostorom. U tom prostoru razdaljina izmedu dva podatka, mjerena eukildskom ili odgovarajucom neeuklidskom metrikom, predstavlja njihovu s1icnost. Koji se podražaji transformiraju u slicne ili bliske podatke zavisi, dakako, a izboru transformacijskih funkcija. Razliciti skupovi funkcija proizvode razlicite skupine podataka, razlicite obrasce slicnosti i razlicitosti u perceptivnom prostoru. Ali transformacijske funkcije nije morao naciniti covjek. Ako mašina bude podvrgnuta podražajima koji se mogu grupirati u skupine i ako dobije informaciju koje podražaje treba staviti u iste skupine a koje u razlicite, ona može sama smisliti primjeren skup transformacijskih funkcija. Obratite pažnju na to da su oba uvjeta bitna. Ne mogu svi podražaji biti transformirani tako da tvore skupine podataka. Cak i kad mogu, mašini kao i djetetu najprije treba reci koji pripadaju zajedno a koji ne. Johnny nije sam otkrio da postoje labudovi, guske i patke. Zapravo, on je to bio naucen. 522 U Strukturi naucnih revolucija, osobito u glavi 10, opetovano insistiram na tome da clanovi razlicitih znanstvenih zajednica žive u razlicitim svjetovima i da znanstvene revolucije mijenjaju svijet u kojem ucenjak radi. Želio bih sada reci da isti podražaji clanovima razlicitih zajednica pružaju razlicite podatke. Obratite, medutim, pažnju na to da ta promjena ne cini neprimjerenim izraze kao što je ,,drugi svijet”. Dani svijet, bio on svakodnevni ili znanstveni, nije svijet podražaja.

520

Ako sad predstavimo Johnnyjev perceptivni prostor dvodimenzionalnim dijagramom, proces koji je on prošao prilicno je nalik na prijelaz od slike 1 ka slici 219 . Na prvoj su patke, guske i labudovi ispremještani. Na drugoj, oni su se grupirali u zasebne skupove sa znatnim razdaljinama izmedu sebe523. Buduci da mu je, u stvari, njegov otac rekao da su patke, guske i labudovi clanovi zasebnih prirodnih porodica, Johnny je potpuno u pravu da ocekuje da ce se sve buduce patke, guske i labudovi svrstati u jednu od tih porodica, ili na njezin rub, i da se on nece susresti ni s jednim podatkom koji pada u prostor na pola puta izmedu njih. To ocekivanje može biti iznevjereno, možda za vrijeme posjeta Australiji. Ali ono ce mu dobro služiti dok ostane clan zajednice koja je na temelju iskustva otkrila korisnost i održivost tih posebnih perceptivnih razlikovanja i koja je prenijela sposobnost pravljenja takvih razlikovanja od jedne generacije na drugu. Time što je programiran da prepoznaje ono što njegova buduca zajednica vec zna Johnny je stekao važnu informaciju. Naucio je da guske; patke i labudovi tvore zasebne prirodne porodice i da priroda ne daje primjera za labudo-gusku ili gusko-patku. Neke kvalitativne konstelacije idu zajedno, druge se uopce ne mogu naci. Ako kvalitete u njegovim skupinama ukljucuju agresivnost, njegovo popodne u parku moglo je imati pored svakodnevnih zooloških funkcija i takve koje se ticu ponašanja. Guske, za razliku od labudova i pataka, psicu i grizu. Tako je ono što je Johnny naucio vrijedno znati. Ali zna li on što znace termini ,,guska”, ,,patka” i ,,labud”? U svakom korisnom smislu da, jer on može te etikete primjenjivati jednoznacno i bez napora, izvlaceci zakljucke o ponašanju iz njihove primjene bilo direktno bilo putem opcih iskaza. U drugu ruku, on je sve to naucio a da nije stekao — ili bar morao steci — cak niti jedan kriterij za identificiranje labudova, gusaka ili pataka. On može pokazati na labuda i reci vam da u blizini mora biti voda, ali sasvim je moguce da ne bude u stanju da vam kaže što je labud. Ukratko, Johnny je naucio da simbolicke etikete primjenjuje na prirodu bez icega nalik na definicije ili pravila korespondencije. U njihovu odsustvu on upotrebljava naucenu ali unatoc tome primitivnu percepciju slicnosti i razlicitosti. Dok je stjecao tu percepciju, on je naucio nešto o prirodi. To znanje se kasnije može ugraditi ne u generalizacije ili pravila, nego u sam odnos slicnosti. Da naglasim, ja uopce ne pretpostavljam da je Johnnyjeva tehnika jedina kojom se znanje stjece i pohranjuje. A ne mislim niti da je vjerojatno da se jako mnogo ljudskog znanja stjece i pohranjuje uz tako malo pribjegavanja verbalnim generalizacijama. Ali ja se zalažem za priznavanje integriteta spoznajnog procesa kakav je onaj upravo ocrtani. U kombinaciji s poznatijim procesima poput simbolicke generalizacije i modeliranja on je, mislim, bitan za adekvatnu rekonstrukciju znanstvenog znanja. Treba li da sada kažem da su labudovi, guske i patke s kojima se Johnny susreo za vrijeme svoje šetnje s ocem bili ono što sam ja nazivao uzorcima? Predstavljeni Johnnyju s pricvršcenim etiketama, oni su bili rješenje problema što su ga clanovi njegove buduce zajednice vec riješili. Njihovo je usvajanje dio postupka socijalizacije kojim Johnny postaje dio te zajednice i u toku kojega uci o svijetu koji zajednica nastava. Dakako, Johnny nije ucenjak a ni ono što je on naucio još nije znanost. Ali on lako može postati ucenjak i tehnika koju je upotrijebio u svojoj šetnji još ce biti održiva. Da je on zaista upotrebljava bit ce ocevidno ako postane taksonoimist. Herbariji, bez kojih nijedan botanicar ne može raditi, skladišta su za strucne uzorke i njihova se povijest podudara s poviješcu discipline koju podupiru. Ali ista je tehnika, ako i u manje cistu obliku, bitna i za apstraktnije znanosti. Vec sam dokazivao tezu da je usvajanje rješenja takvih problema kao što su ko523 Niže u tekstu pokazat ce se da sve što je posebno u toj metodi obrade podražaja zavisi o mogucnosti grupiranja podataka u skupine s praznim prostorom izmedu njih. U odsutnosti prazna prostora nema alternative strategiji obrade koja se, zamišljena za svijet svih mogucih podataka, oslanja na definicije i pravila.

521

sina i cunjasto njihalo dio ucenja o tome što je newtonovska fizika. Tek pošto je usvojio odreden broj takvih problema, student ili strucnjak može preci na to da sam identificira druge newtonovske probleme. To je usvajanje problema, povrh toga, dio onoga što ga osposobljava da izdvoji sile, mase i ogranicenja unutar novog problema i da napiše formalizam podesan za njegovo rješavanje. Unatoc svojoj pretjeranoj jednostavnosti, Johnnyjev slucaj treba da sugerira zašto ja i dalje ustrajavam na tvrdnji da zajednicki primjeri imaju bitne spoznajne funkcije koje prethode specifikaciji kriterija s obzirom na koju su oni egzemplarni. Zakljucujem svoje dokazivanje vracanjem na odlucujuce pitanje raspravljano ranije u vezi sa simbolickim generalizacijama. Ako pretpostavimo da ucenjaci doista usvajaju i pohranjuju znanje u zajednickim primjerima, treba li da se filozof bavi tim postupkom? Ne bi li on mogao, umjesto toga, proucavati primjere i izvoditi pravila korespondencije koja bi zajedno s formalnim elementima teorije ucinila te primjere suvišnima? Na to pitanje ja sam vec sugerirao slijedeci odgovor. Filozof je slobodan da primjere zamijeni pravilima i bar u principu može ocekivati da ce u tome uspjeti. U tom postupku, medutim, on ce promijeniti prirodu znanja što ga zajednica posjeduje a iz kojeg su bili izvuceni njegovi primjeri. Ono što ce on, u stvari, raditi bit ce zamjena jednog sredstva obrade podataka drugim. Osim ako ne bude izvanredno pažljiv, on ce time oslabiti spoznaju zajednice. Cak i ako bude postupno brižljivo, on ce promijeniti prirodu buducih reakcija zajednice na neke elementarne podražaje. Johnnyjevo obrazovanje, premda nije znanstveno obrazovanje, pribavlja novu vrstu svjedocanstva za te tvrdnje. Identificirati labudove, guske i patke pravilima korespondencije radije nego opaženom slicnošcu, znaci povuci zatvorene krivulje koje se ne sijeku oko svake od skupina na slici 2. Ono što proizlazi jednostavan je Vennov dijagram koji prikazuje tri klase koje se ne preklapaju. Svi labudovi leže u jednoj, sve guske u drugoj i tako dalje. Gdje, medutim, treba povuci te krivulje? Postoje beskonacne mogucnosti. Jedna je od njih ilustrirana na slici 3, gdje su granice povucene sasvim blizu pticjim likovima u trima skupinama. Kad su jednom dane te granice, Johnny sad može reci što su kriteriji za clanstvo u klasi labudova, gusaka ili pataka. U drugu ruku, njega bi mogla dovesti u nedoumicu prva sljedeca vodena ptica koju vidi. Ocrtani oblik na dijagramu ocigledno je labud po kriteriju percipirane razdaljine, ali to nije niti labud, niti guska, niti patka po novouvedenim pravilima korespondencije za clanstvo u klasi. Stoga granice ne bi trebalo povuci preblizu rubovima skupine uzoraka. Podimo zato u drugu krajnost, slika 4, i povucimo granice koje iscrpljuju vecinu relevantnih dijelova Johnnyjeva perceptivnog prostora. Pri tom izboru nijedna ptica koja se pojavljuje blizu jedne od postojecih skupina nece predstavljati problem, ali izbjegavajuci tu teškocu stvorili smo drugu. Johnny je znao da ne postoje labudo-guske. Nova rekonstrukcija njegova znanja lišava ga te informacije. Umjesto nje, ona ga opskrbljuje necim za što je krajnje nevjerojatno da bi mu moglo trebati, imenom koje se primjenjuje na pticji podatak duboko u nezaposjednutu prostoru izmedu labudova i gusaka. Da nadomjestimo ono što je bilo izgubljeno možemo zamisliti da dodamo Johnnyjevu spoznajnom aparatu funkciju gustoce koja opisuje vjerojatnost njegova susretanja s labudom u raznim položajima unutar granice labudova skupa sa slicnim funkcijama za guske i patke. Ali izvorni kriterij slicnosti je te vec pribavio. U biti, mi bismo se same vratili mehanizmu obrade podataka koji smo kanili nadomjestiti. Jasno je da niti jedna od ekstremnih tehnika povlacenja granica klasa ne zadovoljava. Kompromis naznacen na slici 5 ocevidno je poboljšanje. Svaka ptica koja se pojavljuje blizu jedne od postojecih skupina njoj i pripada. Svaka ptica koja se pojavljuje na pola puta izmedu skupina nema imena, ali nije vjerojatno da bi ikada postojao takav podatak. S granicama klase poput tih Johnny bi trebao biti kadar da za neko vrijeme uspješno operira.

522

Ipak, on nije ništa dobio zamjenom granica klase za njegov izvorni kriterij slicnosti a ponešto se i izgubilo. Treba li zadržati stratešku pogodnost tih granica, moglo bi biti potrebno mijenjati njihovu lokaciju kad god Johnny susretne novog labuda. Slika 6 pokazuje što imam na umu. Johnny je susreo još jednog labuda. On leži, kao što i treba, u cijelosti unutar stare granice klase. Nije bilo problema identifikacije. Ali moglo bi ga biti slijedeci put ako se nove granice, ovdje naznacene isprekidanom crtom, ne povuku tako da vode racuna o izmijenjenom obliku skupine labudova. Bez vanjskog prilagodavanja granice labudova prva slijedeca ptica na koju se naide, premda nedvojbeno labud po kriteriju slicnosti, može pasti na staru granicu, ili cak izvan nje. Bez istovremena povlacenja unutar granice pataka prazni prostor, za koji su Johnnyja njegovi iskusniji stariji uvjeravali da može biti ocuvan, postao bi prekomjerno uzak. Ako je tako — ako, naime, svako novo iskustvo može zahtijevati prilagodavanje granica klase — covjek lako može pitati da li je od Johnnyja bilo mudro što je dopustio filozofima da za njega povuku ma koje takve granice. Primitivni kriterij slicnosti što ga je prethodno bio stekao izašao bi nakraj sa svim tim slucajevima bez problema i bez neprekidna prilagodavanja. Postoji, siguran sam, nešto kao promjena znacenja ili promjena u dosegu primjene termina. Ali samo misao da znacenje ili primjenjivost ovisi o unaprijed odredenim granicama mogla bi kod nas pobuditi želju da ovdje upotrebljavamo bilo koju takvu frazeologiju524. Da sada naglasim, ja ne sugeriram da nikada ne postoje valjani razlozi za povlacenje granica ili za usvajanje pravila korespondencije. Da je Johnnyju bio predstavljen niz ptica koji ispunjava prazan prostor izmedu labudova i gusaka, on bi bio prisiljen da razriješi nastalu nepriliku crtom koja po definiciji razdvaja labudo-gušcji kontinuum. Ili, kada bi postojali nezavisni razlozi za pretpostavku da je boja cvrst kriterij za identifikaciju vodenih ptica, Johnny bi se mudro mogao opredijeliti za generalizaciju: ,,Svi su labudovi bijeli”525. Ta bi strategija mogla uštedjeti dragocjeno vrijeme za obradu podataka. U svakom slucaju, generalizacija bi pribavila polaznu tocku za logicku manipulaciju. Postoje odgovarajuce prilike za vracanje na dobro poznatu strategiju koja se oslanja na granice i pravila. Ali to nije jedina dostupna strategija bilo za obradu podražaja bilo za obradu podataka. Postoji alternativa, ona koja se temelji na onome što sam nazivao naucenom percepcijom slicnosti. Opažanje — bilo ucenja jezika, znanstvena obrazovanja ili znanstvene prakse — navodi na zakljucak da je ona, u stvari, u širokoj upotrebi. Njezinim ignoriranjem u epistemološkoj raspravi mogli bismo pociniti teško nasilje nad svojim razumijevanjem prirode znanja. Vratimo se najzad terminu ,,paradigma”. On je ušao u Strukturu naucnih revolucija zato što ja, autor i povjesnicar knjige, kad sam razmatrao clanstvo u znanstvenoj zajednici, nisam mogao pronaci dovoljno zajednickih pravila da bih objasnio neproblematsko vodenje istraživanja u grupi. Zajednicki primjeri uspješne prakse mogli bi, zakljucio sam potom, pružiti ono što grupi nedostaje u pravilima. Ti su primjeri bili njezine paradigme i kao takve bitni su za njezino kontinuirano istraživanje. Na nesrecu, doprijevši tako daleko, dopustio sam da se primjene termina prošire obuhvacajuci sva zajednicka opredjeljenja grupe, cije sve komponente sada želim nazvati disciplinarnom matricom. Neizbježno, 524 Iz istog razloga treba se ovdje suzdržati od izraza poput ,,neodredenost znacenja’' ili ,,otvorena tekstura pojmova”. Oboje implicira jednu nesavršenost, nedostajanja necega što bi se kasnije moglo pribaviti. To je znacenje nesavršenosti, medutim, stvorila jedino norma koja traži da posjedujemo nužne i dovoljne uvjete za primjenjivost neke rijeci ili izraza u svijetu svih mogucih podataka. U svijetu u kojem se neki podaci nikada ne pojavljuju takav je kriterij suvišan. 525 Obratite pažnju na to da bi Johnnyjevo opredjeljivanje za generalizaciju «Svi su labudovi bijeli» moglo biti opredjeljivanje ili za zakon o labudovima, ili za (djelomicnu) definiciju labudova. To jest, on može prihvatiti generalizaciju ili kao analiticku ili kao sinteticku. Kao što je bilo nataknuto gore u bilješci 14. ta se razlika može pokazati bitnom osobito ako se Johnny slijedeci put susretne crnu vodenu pticu koja u ostalim aspektima posve nalikuje na labuda. Zakoni izvuceni izravno iz opažanja dadu se malo-pomalo popravljati, što s definicijama opcenito nije moguce.

523

rezultat je bila zbrka i ona je zamaglila prvotne razloge za uvodenje specijalnog termina. Ali ti razlozi još stoje. Zajednicki primjeri mogu služiti spoznajnim funkcijama koje se obicno pripisuju zajednickim pravilima. Kad oni to cine, znanje se razvija razlicito od nacina kao kad njime upravljaju pravila. Ovaj je clanak bio u prvome redu nastojanje da se izdvoje, razjasne i stave na svoje mjesto te bitne toce. Ako se one mogu uociti, bit cemo u stanju da se oslobodimo termina ,,paradigma”, iako ne i pojma koji je doveo do njegova uvodenja.

524

19.7. Paul Feyerabend - KAKO ZAŠTITI DRUŠTVO OD NAUKE526 Prijatelji i neprijatelji, dame i gospodo, vi koji se bavite jednim cudnim zanatom: prije nego što zapocnem svoje predavanje, dozvolite mi da vam objasnim kako je do njega doš1o. Prije nekih godinu dana bio sam u škripcu sa novcem. Zato sam prihvatio poziv da dam prilog za jednu knjigu koja se bavila odnosom nauke i religije. Da bih podstakao prodaju knjige, mislio sam da svoj prilog treba da napravim provokativnim, a najprovokativniji stav koji se može izreci o odnosu nauke i religije jeste da je nauka, u stvari, religija. Pošto sam ovaj stav ucinio jezgrom svoga clanka, otkrio sam da je moguce pronaci mnoštvo razloga, i to mnoštvo odlicnih razloga, koji ce ga podržati. Nabrojao sam ove razloge, završio svoj c1anak i primio novac. To je bila prva etapa. Odmah zatim bio sam pozvan na savjetovanje posveceno zaštiti kulture. Prihvatio sam poziv, jer su mi placali let za Evropu. A moram da priznam da sam pored toga bio i pri1icno radoznao. Kada sam stigao u Nicu nisam imao pojma a tome što cu da kažem. Nakon što je savjetovanje pošla svojim tokom, uvidio sam da svi prisutni veoma visoko cijene nauku i da su vrlo ozbiljni. Zato sam odlucio da objasnim na koji nacin bi se kultura mogla zaštititi od nauke. Svi oni razlozi koje sam nabrojao u svom c1anku mogli su biti primijenjeni i ovdje, tako da nisam imao potrebe da izmišljam ništa novo. Završio sam svoje izlaganje, bio nagraden povikom oko mojih ,,opasnih i nepromiš1jenih ideja”, naplatio avionsku kartu i otišao za Bec. To je bila druga etapa. Sada treba da se obratim vama. Imam utisak da se vi, u izvjesnom smislu, veoma razlikujete od mojih s1ušalaca u Nici. Prvo, izgledate mnogo mladi. Moj auditorijum u Nici bio je pun profesora, biznismena, televizijskih urednika, a njihova prosjecna starost bila je oko 58½ godina. Zatim, sasvim sam siguran da je vecina vas orijentirana znatno više lijevo nego prilican broj ljudi iz Nice. U stvari, govoreci malo neobavezno, mogu reci da ste vi ljevicarska publika, dok su moji slušaoci iz Nice bili desnicarska publika. Ipak, usprkos svim ovim razlikama, postoje izvjesne stvari zajednicke i vama i njima. Pretpostavljam da i vi, kao i oni, poštujete nauku i znanje. Naravno, smatrate da nauka mora biti reformirana i ucinjena manje autoritarnom. Ali jednom kada se ove reforme izvedu, ona postaje vrijedan izvor znanja koje ne smije biti kontaminirano ideologijama raznih vrsta. Drugo, i vi ste, kao i oni, ozbiljni ljudi. Znanje je ozbiljna stvar i za ljevicu kao i za desnicu, i mora da se istražuje u ozbiljnom duhu. Lakomislenost je nepože1jna, posvecenost i iskrena predanost preuzetom poslu jeste ono što se traži. Ove slicnosti su sve što mi je potrebno da bih ponovio svoje izlaganje iz Nice i pred vama, skoro bez ikakvih izmjena. Zato, evo ga.

19.7.1. Bajke Želim da obranim društvo i njegove pripadnike od svih ideologija, ukljucujuci i nauku. Sve ideologije moraju se promatrati u perspektivi. One ne smiju biti uzete suviše ozbiljno. Treba ih shvatiti kao bajke koje imaju da kažu mnogo interesantnih stvari, ali koje u sebi takoder sadrže i gnusne laži, ili kao eticke propise koji mogu biti korisna prakticna pravila, ali su kobni kada se slijede doslovno. Upitajmo se sada nije li izloženo stanovište cudno i smiješno? Nauka je sigurno uvijek bila u prvim borbenim redovima protiv autoritarizma i sujevjerja. Upravo nauci dugujemo povecanje naše intelektualne slobode nasuprot religijskim vjerovanjima; ona je 526 Ovaj tekst predstavlja revidiranu verziju predavanja koje je autor održao 4. novembra 1974. godine pred filozofskim društvom Sussex univerziteta.

525

ta kojoj imamo da zahvalimo za oslobodenje covjecanstva od starinskih i krutih oblika mišljenja. Danas ovi oblici miš1jenja nisu ništa drugo do ružni snovi — i to smo saznali od nauke. Nauka i prosvjecenost su jedna ista stvar — cak i najradikalniji kriticari društva u ovo vjeruju. Kropotkin želi da ukine sve tradicionalne institucije i forme vjerovanja izuzev nauke. Ibsen kritizira i najskrivenije ogranke buržoaske ideologije devetnaestog vijeka, ali nauku ostavlja nedirnutu. Levi-Strauss nas je natjerao da shvatimo da zapadna misao nije jedini usamljeni vrhunac ljudskih dostignuca, kako se nekoc vjerovalo, ali je iskljucio nauku iz svoga relativiziranja ideologija. Marx i Engels bili su uvjereni da ce nauka pomoci radnicima u njihovom traganju za duhovnim i društvenim oslobodenjem. Da li su svi ovi ljudi bili u zabludi? Da li su svi oni pogrešno shvacali ulogu nauke? Da li su svi oni bili žrtve neke himere? Moj odgovor na ovo pitanje je odlucno da i ne. A sada mi dozvolite da objasnim taj odgovor. Moje objašnjenje sastoji se iz dva dijela, jedan opci i jedan posebni. Opce objašnjenje je jednostavno. Svaka ideologija koja razbija vlast u kojoj jedan obuhvatan sistem miš1jenja drži umove ljudi, doprinosi oslobadanju covjeka. Bilo koja ideolologija koja potice covjeka da dovede u pitanje naslijedena vjerovanja jeste pomoc prosvjecivanju. Istina koja vlada bez kontrole i protuteže tiranin je koji mora biti svrgnut, a svaka neistina koja nam pomaže da svrgnemo tog tiranina treba da je dobrodošla. Iz toga slijedi da su nauka sedamnaestog stoljeca i nauka osamnaestog stoljeca zaista bile instrument oslobadanja i prosvjecivanja. Ali ne slijedi i da je nauka obavezna da ostane takav instrument. Ne postoji ništa inherentno nauci ili bilo kojoj drugoj ideologiji što bi ih cinilo suštinskim instrumentima oslobadanja. Ideologije mogu da se iskvare i postanu glupave religije. Pogledajte marksizam. A da je nauka današnjice veoma razlicita od nauke u 1650-toj godini ocigledno je vec i pri najpovršnijem pogledu. Razmotrimo, na primjer, ulogu koju nauka danas ima u obrazovanju. Naucne ,,cinjenice” predaju se vec kod vrlo ranog uzrasta djece i na upravo onaj isti nacin na koji su se religijske ,,cinjenice” predavale prije samo jednog stoljeca. Nema pokušaja da se probude kriticke moci ucenika tako da bi se on osposobio da promatra stvari u perspektivi. Na univerzitetima situacija je još i gora, jer se tu indoktrinacija izvodi na mnogo sistematicniji nacin. Kritika nije sasvim odsutna. Tako se, na primjer, društvo i njegove institucije najoštrije i cesto najnepravednije kritiziraju i to vec na nivou osnovne škole. Ali nauka je izuzeta od kritike. U društvu u cjelini sud naucnika prima se sa istim onim pijetetom sa kakvim je priman sud biskupa ili kardinala prije ne baš tako davnog vremena. Pokret ka ,,demitologizaciji” je, na primjer, uglavnom motiviran željom da se izbjegne bilo kakav sukob izmedu kršcanstva i naucnih ideja. Ali ako do takvog sukoba ipak dode, tada je nauka izvjesno u pravu, a kršcanstvo na pogrešnom putu. Produžite dalje ova istraživanje i vidjet cete da nauka sada postaje isto tako opresivna kao one ideologije protiv kojih se nekada borila. Neka vas ne zavede cinjenica da danas teško da ikog ubijaju zbog naucne jeresi. To uopce nije zbog nauke. To je u vezi sa opcim osobinama naše civilizacije. Jeretici na polju nauke još uvijek su izloženi najoštrijim sankcijama koje propisuje ova relativno tolerantna civilizacija. Ali — nije li ovaj opis sasvim nepravedan? Nisam li ja predstavio stvar u veoma iskrivljenom svjetlu upotrebljavajuci tendencioznu i neadekvatnu terminologiju? Nismo li dužni da ovu situaciju opišemo na sasvim razlicit nacin? Rekao sam da je nauka postala kruta i da je prestala da bude instrument promjene i oslobadanja, ne dodajuci da je ona otkrila istinu, ili veliki dio nje. Razmatrajuci ovu dodatnu cinjenicu, shvacamo — tako ide prigovor — da krutost nauke nije rezultat ljudskog htjenja. Ona leži u prirodi stvari. Jer jednom kada otkrijemo istinu — što drugo možemo da radimo osim da je slijedimo? Ovaj površni odgovor je sve drugo nego originalan. On se upotrebljava kad god jedna ideologija želi da pojaca vjeru kod svojih sljedbenika. ,,Istina” je tako divno neutralna rijec. Nitko nece poricati da treba govoriti istinu i da je loše govoriti laž Nitko to nece poricati —

526

a ipak nitko ne zna što takav stav znaci. Lako je na taj nacin izvrnuti cijelu stvar i preokrenuti odanost istini u svakodnevnom životu u odanost Istini neke ideologije, što nije ništa drugo nego dogmatska odbrana te ideologije. I, naravno, nije tocno da moramo slijediti istinu. Mnoge ideje su vodici ljudskog života. Istina je jedna od njih. Sloboda i duhovna nezavisnost su druge. Ako se istina, kako je neki ideolozi shvacaju, sukobljava sa slobodom tada smo u situaciji izbora. Možemo da odbacimo slobodu. Ako možemo da odbacimo i istinu. (Alternativno, možemo da usvojimo jedan rafiniraniji pojam istine koji više ne proturjeci slobodi; to je bilo Hegelovo rješenje.) Moja kritika moderne nauke usmjerena je na to da ova sputava slobodu miš1jenja. Ako je razlog u tome što je nauka otkrila istinu i sada je slijedi, tada bih ja rekao da postoje bolje stvari nego pronaci, i dalje slijediti, takvog monstruma. Ovim se završava opci dio mog objašnjenja. Postoji jedan specificniji argument za obranu izuzetnog položaja koji nauka danas ima u društvu. U jezgrovitom obliku ovaj argument kaže (1) da je nauka konacno našla korektnu metodu za postizanje rezultata i (2) da postoje mnogi rezultati koji dokazuju superiornost tog metoda. Ovaj argument je pogrešan — ali mnogi pokušaji da se ova pokaže vode u corsokak. Metodologija je danas postala toliko pretrpana praznom rafiniranošcu da je krajnje teško uociti i proste pogreške u njenoj osnovi. To je kao kada se bori protiv hidre — odsjece se jedna ružna glava, a osam formalizacija zauzme njeno mjesto. U takvoj situaciji jedini pravi odgovor je površnost: kada rafiniranost izgubi sadržaj jedini nacin ostajanja u kontaktu sa realnošcu jeste taj da se bude grub i površan. To je ono što namjeravam da budem.

19.7.2. Protiv metoda Postoji metoda, kaže dio (1) spomenutog argumenta. Što je to? Kako funkcionira? Jedan odgovor koji više nije onoliko popularan koliko je nekada bio jeste da nauka funkcionira na osnovu prikupljanja cinjenica i izvodenja teorija iz njih. Odgovor je nezadovoljavajuci zato što teorije nikada ne slijede iz cinjenica u strogo logickom smislu. Reci da one ipak mogu biti podržane cinjenicama pretpostavlja takvu koncepciju podrške koja (a) ne pokazuje spomenuti nedostatak i (b) koja je dovoljno istancana da nam dozvoli da kažemo do koga stupnja je, recimo, teorija relativnosti podržana cinjenicama. Danas ne postoji nijedna takva koncepcija, niti je iole vjerojatno da ce ikada biti koncipirana (jedan od problema je i to da nam je potreban takav pojam podrške u kome bi se moglo reci da sivi gavrani podržavaju stav ,,svi gavrani su crni”). Ovo su shvatili konvencionalisti i transcendentalni idealisti koji su ukazivali na to da su teorije te koje oblikuju i ureduju cinjenice i da stoga mogu biti zadržane, pa ma što se dogodilo. One mogu biti zadržane zato što ljudski um svjesno ili nesvjesno nosi sa sobom uredivacku funkciju. Teškoca sa ovim pogledima je u tome što oni pretpostavljaju o umu ono što žele da objasne o svijetu, naime, da on pravilno funkcionira. Postoji samo jedno stanovište koje prevazilazi sve ove teškoce. Ono je formulirano u dva maha u XIX stoljecu; jednom ga je formulirao Mill u svom besmrtnom eseju O slobodi, a drugi put neki darvinisti koji su proširili darvinizam i na borbu ideja. Ovo gledište hvata bika za rogove: teorije ne mogu biti opravdane niti njihova vrijednost može biti pokazana bez pozivanja na druge teorije. Uspjeh odredene teorije možemo da objasnimo s obzirom na obuhvacenu teoriju (Uspjeh Newtonove teorije možemo da objasnimo upotrebljavajuci opcu teoriju relativnosti); i naše preferiranje te teorije možemo da objasnimo usporedujuci je sa drugim teorijama. Takvo usporedenje ne ustanovljava intrinsicnu vrijednost teorije koju smo izabrali. U stvari, teorija koju smo izabrali može biti prilicno loša. Ona može sadržati kontradikcije, ona može proturjeciti

527

dobro poznatim cinjenicama, može biti rogobatna, nejasna, ad hoc na glavnim mjestima i tako dalje. Ali ona još uvijek može biti bolja nego bilo koja druga teorija raspoloživa u isto vrijeme. U stvari, ona može biti najbolja loša teorija koja postoji. Isto tako, ni mjerila procjenjivanja nisu izabrana na apsolutan nacin. Svakim izborom koji cinimo naša rafiniranost se povecava i naša mjerila se usavršavaju. Mjerila se takmice kao što se i teorije takmice, i mi biramo mjerila koja su najpodesnija u onoj povijesnoj situaciji u kojoj se izbor odvija. Odbacene alternative (teorije, mjerila, ,,cinjenice”) nisu eliminirane. One služe kao korektori (uostalom, možemo da napravimo i pogrešan izbor) i stoga takoder objašnjavaju sadržaj preferiranih gledišta (teoriju relativnosti razumijemo bolje kada razumijemo strukturu njenih takmaca; puno znacenje slobode znamo jedino kada imamo zamisao o životu u totalitarnoj državi, kada znamo njegove prednosti — a postoji mnogo prednosti - kao i njegove slabe strane). Tako koncipirano znanje jeste ocean alternativa kanaliziranih i razdijeljenih oceanom mjerila. Ono prisiljava naš um da cini maštovite izbore i time ga tjera da raste i razvija se. Ono cini naš um sposobnim da bira, maštovito zamišlja i kritizira. Takvo gledište danas se cesto vezuje za ime Karla Poppera. Ali postoje neke veoma presudne razlike izmedu Poppera i Milla. Da pocnemo sa prvom razlikom: Popper razvija svoje gledište da bi riješio jedan poseban epistemološki problem — on želi da riješi ,,Humeov” problem. Sa druge strane, Milla su zanimali uvjeti koji su najpovoljniji za ljudski razvitak. Njegova epistemologija rezultat je odredene teorije covjeka, a ne obrnuto. Zatim Popper, buduci da je pod utjecajem Beckog kruga, dalje pobo1jšava logicku formu teorije prije nego što razmatra teoriju, dok Mill uzima teoriju u onom obliku u kome se ona pojavljuje u nauci. Trece, Popperova mjerila komparacije su kruta i fiksirana, dok Millova mogu da se mijenjaju sa povijesnom situacijom. Najzad, Popperova mjerila eliminiraju takmace jednom zauvijek: teorije koje nisu opovrgljive, ili su opovrgljive i opovrgnute, nemaju mjesta u nauci. Popperovi kriteriji su jasni, nedvosmisleni i precizno formulirani; Millovi to nisu. Ovo bi bila prednost da je sama nauka jasna, nedvosmislena i precizno formulirana. Na srecu, ona to nije. Da pocnemo sa sljedecim: nijedna nova i revolucionarna naucna teorija nikada nije formulirana na nacin koji dopušta da kažemo pod kojim okolnostima moramo da je smatramo ugroženom: mnoge revolucionarne teorije su neopovrgljive. Opovrgljive verzije postoje, ali one jedva da su ikada u skladu sa prihvacenim osnovnim iskazima: svaka osrednje zanimljiva teorija je opovrgnuta. Štoviše, teorije imaju formalne nedostatke, mnoge od njih sadrže kontradikcije, ad hoc podešavanja i tako dalje i tome slicno. Kada bi bili dosljedno primijenjeni, Popperovi kriteriji eliminirali bi nauku ne zamjenjujuci je nicim slicnim. Oni su bezvrijedni kao pomoc nauci. U prošloj deceniji mnogi mislioci su to shvatili. Medu njima Kuhn i Lakatos. Kuhnove ideje su zanimljive ali, avaj, one su suviše neodredene da bi podstakle ma što drugo osim mnoštva praznih prica. Ako mi ne vjerujete, pogledajte literaturu. Nikada ranije toliko mnogo uljeza i nestrucnjaka nije prodrlo u literaturu iz filozofije nauke. Kuhn je ohrabrio ljude koji nemaju predstavu ni o tome kako kamen pada na zemlju da sa sigurnošcu govore o naucnom metodu. Ja, u stvari, ne stavljam primjedbu samoj nestrucnosti, vec zamjeram tome što je ona pracena dosadom i zadrtošcu. A to je upravo ono što se dešava. Mi ne dobijemo zanimljive lažne ideje, vec dosadne ideje ili rijeci koje uopce nisu povezane ni sa kakvim idejama. Zatim kad god se ucini pokušaj da se Kuhnove ideje preciznije odrede, nalazi se da su one neistinite. Da li je ikada postojao period normalne nauke u povijesti ljudske misli? Ne — i ja izazivam bilo koga da dokaže suprotno. Lakatos je neizmjerno prefinjeniji nego Kuhn. Umjesto teorija on razmatra istraživacke programe koji predstavljaju nizove teorija povezanih metodama modifikacije, takozvanim neuristikama. Svaka teorija u danom nizu može biti puna nedostataka. Ona

528

može biti opsjednuta anomalijama, kontradikcijama i višesmislenostima. Ono što je bitno nije stanje svake pojedinacne teorije, vec tendencija koju pokazuje citav niz. O povijesnom razvitku i dostignucima sudimo kroz izvjestan period vremena, prije nego po odredenoj situaciji u neko posebno vrijeme. Povijest i metodologija kombinirane su u jedan jedinstveni poduhvat. Za istraživacki program kaže se da je progresivan ako niz teorija vodi novim predvidanjima. Kaže se da je degenerativan ako je sveden na to da apsorbuje cinjenice koje su otkrivene bez njegove pomoci. Bitna karakteristika Lakatoseve metodologije jeste to da takva procjenjivanja više nisu vezana za metodološka pravila koja naucniku govore da zadrži ili napusti odredeni istraživacki program. Naucnici se mogu cvrsto držati degenerativnog programa; mogu cak uspjeti da ovaj program prevazide svoje rivale, i oni zato idu racionalno dalje pa ma što cinili (pod uvjetom da nastavljaju da degenerativan program nazivaju degenerativnim, a progresivan progresivnim). Znaci da Lakatos nudi rijeci koje zvuce kao elementi neke metodologije; on ne nudi metodologiju. Ne postoji nikakva metoda koji je u skladu sa najnaprednijom i najsavršenijom metodologijom današnjice. Ovim je završen moj odgovor na dio (1) posebnog argumenta.

19.7.3. Protiv rezultata U skladu sa dijelom (2), nauka zaslužuje poseban položaj zato što proizvodi rezultate. Ovo predstavlja argument jedino ako se može uzeti kao cinjenica da ništa drugo nikada ne proizvodi rezultate. A mora se priznati da skoro svako tko razmatra ovu materiju tako nešto pretpostavlja. Takoder treba da se prizna da nije tako lako pokazati da je ova pretpostavka neistinita. Oblici života razliciti od nauke nestali su, ili su se degenerirali, do stupnja koji cini nemogucim svaku pravednu komparaciju. Ipak, situacija nije tako beznadna kao što je bila prije neku deceniju. Upoznali smo metode medicinske dijagnostike i terapije koji su efikasni (a možda cak i efikasniji nego odgovarajuci dijelovi zapadne medicine) i koji su još uvijek zasnovani na ideologiji koja je radikalno razlicita od ideologije zapadne nauke. Saznali smo da postoje pojave kao što je telepatija i telekineza, koje je naucni pristup jednostavno izbrisao a koje bi mogle biti uporabljene za istraživanja na jedan potpuno nov nacin (raniji mislioci, kao Aggrippa iz Nettesheima, John Dee, pa cak i Bacon, bili su svjesni ovih pojava). A zatim — nije li slucaj da je crkva spašavala duše, dok nauka cini nešto sasvim suprotno? Naravno, danas nitko ne vjeruje u ontologiju na kojoj se zasniva ovaj sud. Zašto? Zbog ideoloških pritisaka istovjetnih onima koji dine da mi danas slušamo nauku do iskljucenja svega ostalog. Takoder, istina je da pojave kao što su telekineza i akupunktura mogu biti na kraju apsorbovane u korpus nauke i na taj nacin nazvane ,,naucnim”. Ali zapazite da se ovo dešava jedino poslije dugog perioda otpora za vrijeme koga nauka, ne sadržreci još ove fenomene, pokušava da uspostavi kontrolu nad onim oblicima života koji ih sadrže. I to vodi do dalje primjedbe protiv dijela (2) posebnog argumenta. Cinjenica da nauka ima rezultate racuna se u njenu korist samo ako su ovi rezultati postignuti od same nauke i bez ikakve pomoci sa strane. Pogled u povijest pokazuje da nauka jedva da ikada postiže rezultate na ovaj nacin. Kada je Copernicus uveo novi pogled na univerzum on nije konsultirao naucne prethodnike, on je konsultirao jednog ludog pitagorejca kakav je bio Philolaos. On je prihvatio njegove ideje i zastupao ih usprkos svim cvrstim pravilima naucnog metoda. Mehanika i optika mnogo duguju zanatlijama, medicina babicama i vješticama. A u našim danima vidjeli smo kako uplitanje države može da unaprijedi nauku: kada su kineski komunisti odbili da i dalje budu zastrašivani sudom strucnjaka i vratili tradicionalnu medicinu na univerzitete i u bolnice, bilo je povike širom svijeta da ce nauka u Kini biti upropaštena. Dogodilo se upravo suprotno: kineska nauka je napredovala a zapadna je ucila od nje. Gdje god gledamo,

529

vidimo da su veliki naucni napredci rezultat nekog spoljnog uplitanja koje je tako izvedeno da pobjeduje usprkos najosnovijim i ''najracionalnijim'' metodološkim pravilima. Lekcija je jasna: ne postoji ni jedan jedini argument koji bi mogao da bude upotrijebljen u prilog ove izuzetne uloge koju nauka danas igra u društvu. Nauka je ucinila mnogo stvari, ali to su ucinile i druge ideologije. Nauka cesto postupa sistematicno, ali tako cine i druge ideologije (konsultujte samo zapisnike sa mnogim doktrinarnih debata koje su se odigrale unutar crkve) i, pored toga, ne postoje neka opcevažeca pravila koja se poštuju pod svim okolnostima. Ne postoji ''naucna metodologija'' koja bi se mogla upotrijebiti da odvoji nauku od svega ostalog. Nauka je samo jedna od mnogih ideologija koje pokrecu društvo, i treba da bude tretirana kao takva (ovaj stav odnosi se cak i na najprogresivnije i najviše dijalekticke oblasti nauke). Kave konzekvence možemo izvijesti iz ovog rezultata? Najvažnija konzekvenca je to da je neophodno formalno odvajanje države i nauke baš u smislu u kome sada postoji formalna podvojenost države i crkve. Nauka može da vrši utjecaj na društvo, ali samo u onoj mjeri u kojoj je to dozvoljeno bilo kojoj politickoj ili nekoj drugoj grupi za vršenje pritiska na javnost. Naucnici mogu biti konsultovani u vezi sa važnim projektima, ali krajnji sud mora biti ostavljen demokratski izabranim savjetodavnim tijelima. Ova tijela ce se sastojati uglavnom od laika. Da li ce laici biti sposobni da dodu do ispravnog suda? To je sasvim izvjesno, jer su kompetencija, kompliciranost i uspjeh nauke mnoge preuvelicani. Jedno od iskustava koje može da razgali u najvecoj mjeri jeste promatrati kako pravnik, koji je laik, može da nade rupe u svjedocenju, tehnickom svjedocenju najistaknutijeg strucnjaka, i tako pripremi porotu za njenu odluku. Nauka nije zatvorena knjiga koja je razumljiva tek poslije godina provedenih u naucnom treningu to je intelektualna disciplina koju može da ispituje i kritizira bilo tko od zainteresiranih i koja izgleda teška i duboka jedino zbog sistematske kampanje zamagljivanja koju vode mnogi naucnici (mada, sretan sam da mogu da kažem – ne svi). Državni organi ne bi trebalo nikad da oklijevaju da odbace sud naucnika kada imaju razloga da tako postupe. Takvo odbacivanje ce povecati obrazovanje publike; ucinit ce je samopouzdanijom, a upravo to može dovesti do poboljšanja. Razmatrajuci povelik šovinizam naucnog establišmenta, možemo da kažemo: što više afera poput one vezane uz Lisenka, to bolje (ono cemu se može prigovoriti u slucaju Lisenka nije uplitanje države, vec totalitaristicko uplitanje koje radije ubija oponenta nego da naprosto zanemari njegovo mišljenje). Tri puta ''ura'' za kalifornijske fundamentaliste koji su uspjeli u tome da se dogmatska formulacija teorije evolucije ukloni iz udžbenika i da se prikaz Postojanja uvrsti u njih. (Ali ja znam da bi oni postali isto tako šovinisticki i totalitaristicki nastrojeni kao što su naucnici danas, samo kada bi im bila dana šansa da oni sami upravljaju društvom. Ideologije su cudesne kada se upotrebljavaju zajedno sa drugim ideologijama. One postaju dosadne i doktrinarne cim njihove zasluge dovedu do uklanjanja njihovih oponenta.) Medutim, najznacajnija promjena ce morati da se dogodi na polju obrazovanja.

19.7.4. Obrazovanje i mit Reklo bi se da je svrha obrazovanja da uvede mlade u život, a to znaci: u društvo u kome su rodeni i u fizicki univerzum koji okružuje to društvo. Metoda obrazovanja cesto se sastoji u pripovijedanju nekog osnovnog mita. Taj mit dostupan je u razlicitim verzijama. Najsavršenije verzije mogu biti pripovjedane ritualom posvecenja koji ih cvrsto usaduje u svijest. Poznajuci takav mit, odrasla osoba može da objasni gotovo sve (ili se inace može obratiti strucnjacima za detaljna objašnjenja). Ona je gospodar prirode i društva. Ona ih razumije i zna kako da stupa u interakciju sa njima. Medutim, ona nije gospodar mita koji vodi njeno razumijevanje.

530

Predsokratovci su stremili takvom višem gospodarenju, pa ga djelomicno i dostigli. Oni nisu samo pokušavali da razumiju svijet. Oni su takoder pokušavali da razumiju i sredstva za razumijevanje svijeta, i tako postanu njihovi gospodari. Umjesto da budu zadovoljni jednim jedinim mitom, oni su razvili mnogo mitova i na taj nacin umanjili utjecaj koji dobro ispricana prica vrši na ljudsku svijest. Sofisti su uveli još mnogo dodatnih metoda za umanjivanje ovog iznurujuceg efekta zanimljivih, koherentnih, ''empirijski adekvatnih'', itd. itd., prica. Dostignuca ovih mislilaca nisu bila pravilno shvacena, a izvjesno je da se ona ni danas ne razumiju. Kada pripovijedamo neki mit mi želimo da povecamo vjerojatnost da ce se on razumjeti (tj. da nece biti zagonetke oko bilo koje tocke toga mita), da ce se u njega vjerovati, i da ce biti prihvacen. Nikakvu štetu mitu nece uciniti to što je suprotstavljen drugim mitovima: cak ni najodaniji (tj. najtotalitaristickiji) ucitelj u odredenoj verziji kršcanstva ne može da sprijeci svoje ucenike da se upoznaju sa Budistima, Jevrejima i drugim ozloglašenim ljudima. To je sasvim razlicito u slucaju nauke, ili racionalizma, gdje skoro potpuno dominiraju vjernici. Od najveceg znacaja u ovom slucaju jeste ojacati duhove mladih, a ,,ojacati duhove mladih” znaci ojacati ih protiv bilo kojeg lakog prihvacanja obuhvatnih stanovišta. Ono što nam je ovdje potrebno jeste obrazovanje koje cini ljude kriticnim, kontra-sugestivnim, a da ih ujedno ne onesposobi da se prosvijete razvijanju ma kojeg pojedinacnog pogleda. Kako ovaj cilj može biti postignut? On može biti postignut zaštitom ogromne maštovitosti koju djeca posjeduju i potpunim razvijanjem duha kontradikcije koji postoji u njima. Gledajuci u cjelini, djeca su mnogo inteligentnija nego njihovi ucitelji. Ona poležu utjecaju i odustaju od svoje inteligencije zato što se nad njima vrši nasilje, ili zato što njihovi ucite1ji vecinu njih osvajaju emocionalnim sredstvima. Djeca mogu nauciti, razumjeti i odvojeno vladati sa dva ili tri razlicita jezika (pod ,,djecom” podrazumijevam one koji su stari tri do pet godina, a ne one od osam godina, sa kojima je nedavno bilo eksperimentiralo i koji se nisu pokazali baš suviše dobro; zašto? Zato što su vec u ranijem dobu bili upropašteni nestrucnim poucavanjem). Naravno, jezici moraju biti predavani na mnogo zanimljiviji nacin nego što se to obicno cini. U svim jezicima postoje izvanredni pisci koji su napisali izvrsne price — pocnimo naše ucenje jezika sa njima, a ne sa ,,der Hund hat einen Schwanz” i slicnim koještarijama. Upotrebljavajuci price, možemo takoder uvesti ,,naucna” objašnjenja, recimo, o postanku svijeta, i tako upoznati djecu i sa naukom. Ali nauci ne smije biti dat nikakav poseban položaj, izuzev ukazivanja na to da postoji mnoštvo ljudi koji vjeruju u nju. Kasnije ce price koje su bile ispricane biti dopunjene ,,razlozima”, gdje pod razlozima podrazumijevam dalja objašnjenja kakva se nalaze u tradiciji kojoj prica pripada. Prirodno, postojaše i kontra-razlozi. I razloge i kontra-razloge ispricat ce strucnjaci u danim oblastima i tako ce mlada generacija biti upoznata sa svim vrstama beseda i svim tipovima propovjednika. Ona se upoznaje sa njima, ona se upoznaje sa njihovim pricama, pa svaka osoba može sama da odluci kojim putem da krene. Svako danas zna da ako postane naucnik može steci mnogo novca i veliki ugled, a možda cak i Nobelovu nagradu, tako da ce mnogi postati naucnici. Oni ce postat i naucnici iako nisu zavedeni ideologijom nauke; oni ce biti naucnici zato što su ucinili slobodan izbor. Ali nije li mnogo vremena bilo izgubljeno na nenaucne predmete i nece li to umanjiti njihovu kompetentnost jednom kada postanu naucnici? Ne uopce! Progres nauke, dobre nauke, zasniva se na originalnim idejama i intelektualnoj slobodi: nauku su cesto vukli naprijed autsajderi (sjetite se da su Bohr i Einstein sebe smatrali autsajderima). Nece li mnogi ljudi uciniti pogrešan izbor i završiti u corsokaku? To unekoliko zavisi od toga što podrazumijevate pod terminom ,,corsokak”. Danas je vecina naucnika lišena ideja, puna straha, i usmjerena na produkovanje nekog beznacajnog rezultata tako da ga mogu dodati poplavi tricavih clanaka koji sada konstituiraju ,,naucni progres” u mnogim oblastima. Osim toga, što je važnije?

531

Voditi život koji ste sami izabrali otvorenih ociju, ili provesti život u nervoznim pokušajima da se izbjegne ono što neki ne baš inteligentni ljudi nazivaju ,,corsokacima”? Nece li broj naucnika toliko opasti da na kraju nece biti nikog da vodi naše dragocjene laboratorije? Ja ne mislim tako. Ako je dana mogucnost izbora mnogi ljudi mogu izabrati nauku, jer nauka koju vode slobodni ljudi izgleda mnogo privlacnije nego današnja nauka koju vode robovi, robovi institucija i robovi ,,razuma”. Pa i ako bude privremenog pomanjkanja naucnika, situacija se može popraviti razlicitim vrstama poticaja. Naravno, naucnici nece igrati dominantnu ulogu u društvu koje ja zamišljam. Oni ce imati više nego protutežu u vracevima, svecenicima ili astrolozima. Takva situacija je nepodnošljiva za mnoge ljude, stare i mlade, desno ili lijevo orijentirane. Skoro svi vi imate cvrsto uvjerenje da je bar neka vrsta istine otkrivena, da mora biti sacuvana, i da ce je metoda poucavanja koji ja zastupam i oblik društva koji branim razvodniti, te na kraju dovesti do toga da ona konacno nestane. Vi imate takvo cvrsto uvjerenje; mnogi od vas možda cak imaju razloge. Ali ono o cemu morate voditi racuna jeste da nedostatak dobrih kontra-razloga predstavlja rezultat povijesne slucajnosti; on ne leži u prirodi stvari. Izgradite društvo kakvo preporucujem i ova gledišta koja danas prezirete (i ne poznajuci ih, budite sigurni) vratice se u takvom sjaju da cete morati naporno da radite da biste zadržali vaše vlastite pozicije i vjerojatno cete biti potpuno nemocni da to ucinite. Ne vjerujete mi? Tada bacite pogled u povijest. Naucna astronomija bila je cvrsto zasnovana na Ptolomeju i Aristotelu, koji spadaju medu najvece umove u povijesti zapadne misli Tko je oborio njihov dobro argumentiran, empirijski adekvatan i precizno formuliran sistem? Philolaos, ludi pitagorejac iz vremena prije potopa. Kako se desilo da je Philolaos mogao da napravi takav povratak na scenu? Zato što je našao sposobnog branioca: Copernicusa. Naravno, vi možete slijediti svoje intuicije kao što ja sledim moje. Ali ne zaboravite da su vaše intuicije rezultat vašeg ,,naucnog” treninga, gdje pod naukom takoder podrazumijevam i nauku Karla Marxa. Moj trening, ili bolje receno moj ne-trening, jeste (ne-)trening jednog žurnaliste koji se interesira za cudne i bizarne dogadaje. Na kraju, upitajmo se nije li sasvim neodgovorno, u današnjoj svjetskoj situaciji — kada milioni ljudi gladuju, dok su drugi porobljeni, ugnjeteni, i u ocajnoj bijedi tijela i duha — misliti tako luksuzne misli kao što su ove? Nije li sloboda izbora luksuz u takvim okolnostima. Nisu li neozbiljnost i humor koje želim da vidim kombinirane sa slobodom izbora isto tako luksuz pod ovim okolnostima? Ne moramo li mi prekinuti sa takvim samo-povladivanjem i delati? Udružiti se i delati? Ovo je najvažnija primjedba koja je danas postavljena protiv takvog pristupa kakav ja preporucujem. Ona ima ogromnu privlacnost, ona ima privlacnost nesebicnog posvecivanja. Nesebicnog posvecivanja — cemu? Hajde da vidimo? Mi treba da odustanemo od naših sebicnih sklonosti i posvetimo se oslobadanju potlacenih. A što su naše sebicne sklonosti? One su naša želja za maksimalnom slobodom mišljenja u društvu u kome živimo sada, maksimalnom slobodom ne samo u apstraktnom smislu vec izraženom u prikladnim institucijama i podesnim metodama obucavanja. Ova želja za konkretnom intelektualnom i fizickom slobodom u našoj vlastitoj sredini treba zasada da bude ostavljena po strani. To pretpostavlja, na prvom mjestu, da borba za takvu vrstu slobode nije naš zadatak. To pretpostavlja da mi možemo ispuniti naš zadatak sa sviješcu koja je cvrsto zatvorena za neke alternative. To pretpostavlja da je ispravan nacin oslobodenja drugih oduvijek bio poznat i da je sve što je potrebno — primijeniti ga. Ja žalim što ne mogu da prihvatim takvu doktrinarnu samouvjerenost u tako ekstremno važnim stvarima. Da li to znaci da mi uopce ne možemo da delamo? Ne znaci. Ali to znaci da dok delamo moramo pokušavati da realiziramo isto toliko one slobode koju sam ja preporucivao, tako da naše akcije mogu biti korigirane u svijetlu ideja koje dosežemo dok povecavamo našu slobodu. To ce nas bez sumnje usporiti, ali zar mi treba da jurnemo naprijed samo zbog toga što su nam neki ljudi rekli da su našli objašnjenje za svu bijedu, i

532

odlican nacin da se izade iz nje? Takoder, mi že1imo da oslobodimo ljude, ne da bi ucinili da oni podlegnu novoj vrsti ropstva, vec da im omogucimo da realiziraju svoje vlastite želje, ma koliko razlicite ove želje mogle biti od naših vlastitih. Zadrti i usko grudi oslobodioci ne mogu to da ucine. Kao po pravilu, oni ubrzo namecu ropstvo koje je još gore, zato što je sistematicnije, od vrbo labavog ropstva koje su uklonili. A što se tice humora i neozbiljnosti, mislim da odgovor treba da bude jasan. Zašto neko že1i da oslobodi nekog drugog? Sigurno ne zbog nekog apstraktnog preimucstva slobode, vec zato što je to najbolji put prema nesputanom razvitku, pa na taj nacin i prema sreci. Mi želimo da oslobodimo ljude tako da oni mogu da se smiju. Da li cemo biti sposobni da to ucinimo ako smo mi sami zaboravili kako se smije, i ako se mrštimo na one koji još uvijek pamte kako se to radi? Necemo li tada proširiti jednu drugu bolest, koja može da se usporedi sa onom koju želimo da uklonimo, bolest puritanske zatucanosti? Nemojte da smatrate da posvecenost necemu i humor ne mogu da idu zajedno — Sokrat je izvrstan primjer u prilog suprotnom gledištu. Najteži zadatak traži najlakšu ruku, inace njegovo ispunjenje nece voditi slobodi vec tiraniji mnogo goroj nego što je ona koju zamjenjujemo.

533

19.7.5. Literatura 1. Hermann von Helmholtz ,,(Ther den Ursprung und die Bedeutung der geometrischen Axiome” u knjizi odabranih Helmholtzovih tekstova Schriften zur Erkenntnistheorie, Berlin, Verlag von Julius Springer, 1921 (prijevod Marijan Bobinac). 2. Ernst Mach ,,Die ökonomische Natur der physikalischen Forschung” u Machovoj knjizi Populär-wissenschaftliche Vorlesungen, Leipzig, Johann Ambrosius Barth, 1903 (prijevod Marijan Bobinac). 3. Henri Poincaré ,,La Science est-elle artificielle?” u Poincaréovoj knjizi La valeur de la science, Pariz, Flammarion, 1970 (prijevod Zdeslav Dukat). 4. Pierre Duhem ,,La théorie physique et l’expérience” u ]Duhemovoj knjizi La théo’rie physique: son objet et sa structure, Pariz, Marcel Rivière, 1914 (prijevod Zdeslav Dukat). 5. Philipp Frank ,,The Chain that Links Science with Philosophy” u Frankovoj knjizi Philosophy of Science, Westport, Greenwood Press, 1974 (prijevod Zvjezdana Dukic). 6. Philipp Frank ,,The Rupture of the Chain” u Frankovoj knjizi Philosophy of Science, Westport, Greenwood Press; 1974 (prijevod Zvjezdana Dukic). 7. J. J. C. Smart ,,Philosophy and Scientific Plausibility” u knjizi Mind, Matter, and Method, uredili P. K. Feyerabend i G. Maxwell, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1966 (preveo Neven Sesardic). 8. Rudolf Carnap ,,The Methodological Character of Theoretical Concepts” u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. I, uredili H. Feigi i M. Scriven, Minne-. apolis, University of Minnesota Press, 1956 (prevela Zvjezda.na Dukié). 9. Carl G. Hempel ,,On the ‘Standard Conception’ of Scientific Theories” u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. IV, uredili M. Radner i S. Winokur, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1970 (preveo Zdeslay Dukat). 10. Herbert Feigi ,,The ‘Orthodox’ View of Theories: Remarks in Defense as well as Critique” u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. IV, uredili M. Radner i S. Winokur, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1970 (preveo Viadan Peri~iá). 11. Hilary Putnam ,,What Theories are not” u Putna-. movoj knjizi Mathematics, Matter and Method (Philosophical Papers vol. I), Cambridge, Cambridge University Press, 1975 (preveo Zdeslav Dukat). 12. Karl R. Popper ,,The Aim of Science” u Popperovoj knjizi Objective Knowledge: an Evolutionary Approach, Oxford, Clarendon Press, 1973 (preveo Neven Sesardiá). 13. Imre Lakatos ,,History of Science and its Rational Reconstructions” u knjizi odabranih Lakatosevih tekstova The Methodology of Scientific Research Programmes (Philosophical Papers vol. I), uredili J. Worrall i G. Currie, Cambridge, Cambridge University Press, 1978 (preveo Neven Sesardiá). 14. Thomas S. Kuhn ,,Second Thoughts on Paradigms” u Kuhnovoj knjizi The Essential Tension, Chicago i London, The University of Chicago Press, 1977 (preveo Zdeslav Dukat). 15. Larry Laudan ,,A Problem-Solving Approach to Scientific Progress” u zborniku tekstova Scientific Revolutions, uredio I. Hacking, Oxford, Oxford University Press, 1981 (preveo Viadan Peri~ié). 16. Paul Feyerabend ,,How to Defend Society Against Science” iz éasopisa Radical Philosophy 2, 1975 (preveo Sveto— zar Sindeliá).

534

LITERATURA:

1. Anderson, A.R., »Fitch on Consistency«, u zbirci The Logical Enterprice, ed. Allan Ross Anderson, Ruth Barcan Marcus i R.M. Martin, Yale University Press, New Haven i London 1975. 2. Aristotel, Physics iz The Works of Aristotel, izdao W.D. Ross, London, Oxford University Press Anzenbacher, A., Einführung in die Philosophie, Wien, 1981. 3. Asquith, P.D., Kyburg Jr. H.E., Current Research in Philosophy of Science, East Lansing Mich: Philosophy of Science Association, 1979. 4. Ayer, A.J., Language, Trhu and Logic, Penguin Books, Harmondswort, Middlesex, England, 1987. 5. Bacon, F.,Descriptio Globi Intellectualis (napisano vjerojatno 1612.) Vidi The Philosophical Works of Francis Bacon, uredili Ellis i Spedding, London 1857. 6. Bear, A., i »Dada – povijest jedne subverzije«, Izdavacka knjižarnica Karasu, M., Zorana Stojanovica, Sr. Karlovci, Novi Sad, 1997. 7. Bercic, B., Znanost i istina – Realizam i instrumentalizam u filozofiji znanosti, Hrvatski kulturni dom, Rijeka, 1995. 8. Bercic, B., Filozofija Beckog kruga, KruZak, Zagreb, 2002. 9. Bochenski, J.M., Die zeitgenössischen Denkmetoden, 22-35, München, 1954. 10. Bolzmann, L., »Theories as Representations«, u Danto i Morgenbesser, 1960. 11. Bridgman, P.W., The Nature of Physical Theory, Princeton, 1936. 12. Bróglie, L., govor na proslavi stogodišnjice Poincareovog rodenja (objavljen u Oeuvers de Henri Poincare, Paris: Gauthier – Villars, Vol. XI), 1965. 13. Cambell, D.T., »Evolutionary epistemology« u P.A. Schlipp (ed.), The Philosophy of Karl Popper, The Library of Living Philosophers, Vol. 1, 423-463, La Salle: Open Court pub Co., 1974. 14. Cantor, G., His Mathematics and Philosophy of the Infinite, Harvard University Press, Cambridge Mass, 1979. 15. Carnap, R., Logical Fundations of Probability, Chicago, 1950. 16. Carnap, R., Formal and Factual Sciences, Erkenntnis, Vol. 5, u Feigl i Brodbeck, 1953. 17. Carnap, R., Überwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache, Erkenntnis, Vol. 2, u Ayer, 1959. 18. Carnap, R., Philosophy and Logical Sintax, Ams Press, New York, 1935. 19. Carnap, R., »The Logical Syntax of Language (Logische Syntax der Sprache)«, prvo englesko izdanje 1937, navedeno izdanje: Routledge & Kegan Paul, London, 1967. u seriji The International Library of Psychology, Philosophy and Scientific Method. 20. Carnap, R., Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap 1938/55. 21. Carnap, R., The Logical Structure of World & Pseudoproblems in Philosophy, University of California Press, 1967. 22. Cartwigt, N., How the Laws of Physics Lie, Oxford, Clerendon Press, 1983. 23. Choen M.,i An Indrudicion to Logic and Scientific Method, (prijevod: Uvod Nagel, E., u logiku i naucnu metodu), BIGZ, Beograd, 1965. 24. Dingle, H., »The nature of Scientific Philosophy«, proccedings of the Royal Society of Edingburgh, 1949. 25. Duhem, P., »Fizikalna teorija i eksperiment«, u N. Sesardica, 1984. 26. Duhem, P., Systéme du Monde, Paris, Hermann et fils, 1913. 27. Eddington, A.S., The Mathematical Theory of Relativity, Cambridge, England, 1924. 28. Eddington, A.S., La natura del mondo fisico, Bari, 1935.

535

29. Einstein, A., On the methods of Theoretical Pysics, Herbert Spencer predavanje, održano u Oxfordu 1933, preštampano u »The World as I See It«, Toronto, George Mcleod Ltd., 1934. 30. Ewing, A.C., »Mechanical and Telelogical Causation«, Aristotelian Society, Dodatak sv. 14, 1935. 31. Feyerabend, P., Science in a Free Society, London, Verso Editions, 1978. 32. Feyerabend, P., Protiv metode, V. Masleša, Sarajevo, 1987. 33. Feyerabend, P., Znanost kao umjetnost, Matica srpska, Novi Sad, 1994. 34. Fichte, J.G., Odabrane filozofske rasprave, Kultura, Zagreb, 1956. 35. Fine, A., »Unnatural Attitude: Realist and Instrumentalist Attachmants to Science«, Mind, vol. XCV br.378, 1986. 36. Frank, Ph., Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap, 1938/55. 37. Frassen, V., The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980. 38. Funtowicz, S.O. i »Three Types of Risk Assesment and the Emergence of Ravetz, J.R., Post-Normal Science«, u S. Krimsky i D. Golding, izd. Social Theories of Risk, Westport, Connecticut: Praeger, 1992. 39. Galilei, G., II saggiatore, iz Prose Scelete Glymour, C., Theory and Evidence, Princeton, Princetom University Press, 1980. 40. Goodstein, R.L., »Language and Experience«, u Danto i Morgenbesser, 1960. 41. Grice, H.P. i »In Defence of a Dogma«, The Philosophical Review Strawson, P.F., 65, u Zaabeh, Klemke: Jacobson, 1974. 42. Gurvitch, G., Les tendances de la philosophie allemande, 15, Paris, 1949. 43. Haching, J., »Experimentation and Scientific Realism«, u Leplin 1984. 44. Hadamard, J., »L'ouvre mathématique de Poincaré«, Acta Mathematica 38, 1921. 45. Hanson, N.R., »Patterns of Discovery: An Inquiry into the Conceptual Foundations of Science«, Cambridge University Press, Cambridge, 1972. 46. Hertz, H., The Principles of Mechanics, London, 1899. (preštampano u New Yorku, 1956.) 47. Hobson, E.W., The Domain of Natural Science, London, 1923. 48. Holton, G., The Advancement of Science and Its Burdens, Cambridge University Press, 1986. 49. Holton, G., Thematic Origins of Scientific Thought, Cambridge University Press, 1973. 50. Hooker, C.A., A Realistic Theory of Science, New York: State University of N.Y. Press, 1987. 51. Houston, W.V., »Description of the Phisical World«, u Fogg, 1952. 52. Hume, D., Istraživanje o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988. 53. Hume, D., A Treatise of Human Nature, London, 1739. 54. James, W., PRAGMATISM and four essays from The Meaning of Truth, Clevenland, A Meridian Book, 1965. 55. Johnson-Laird, P.N. »A theoretical analysis of insight into a reasoning task«, (u Wason, P.C., Thinking-Readings in Cognitive Science), London, New York: Cambridge University Press, 1977. 56. Johnson, W.E., Logic, sv.1, Cambridge, England, 1921. 57. Kant, I., Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica Hrvatska, Zagreb, 1953. 58. Kant I., Kritika cistog uma, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. 59. Kant, I., Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürglicher Absicht, Kant's Werke, Bd. VIII, Berlin, 1912.

536

60. Keswani, G.H., »Origin and Concept of Relativity« ( I ), Britissh Journal for the Philosophy of Science 15, 1965 a. 61. Keswani, G.H., »Origin and Concept of Relativity« ( II ), British Journal for the Philosophy of Science 16, 1965 b. 62. Kneale, W., »Gottlob Frege and Mathematical Logic« u The Revolution in Philosophy, ed. A.J. Ayer et. al., London-New York, 1956. 63. Kripke, S., »Is there a Problem about Substituional Quantification«, clanak objavljen u zbirci Truth and Meaning ed. Gareth Evans i John Mcdowell, Clerendon Press, Oxford, 1976. 64. Kuhn, T., »The Structure of Scientific Revolutions«, u International Encyclopedia of Unified Science, The University of Chicago Press, 1970. 65. Kuhn, T., Struktura naucnih revolucija, Nolit, Beograd, 1974. 66. Kuhn, T., Kritik der reinen Vernunf, Hamburg, 1971. (preveo: Viktor Sonnenfeld, Zagreb, 1984. A. XVII) 67. Kutleša,S., Prirodno – filozofijski pojmovi Rudera Boškovica, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1994. 68. Lakatos I., »Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes« u Kourany, J. (ur.) Scientific Knowledge – Basis Isuues in the Philosophy of Science, Belmont, California: Wadswort 1987. 69. Laudan, L., Science and Values, University of California Press, 1984. 70. Lehmann, G., I. Kants gesammelte Schriften, Akademie – Ausgabe, Bd. XXI u Bd. XXII, hrsg. von A. Buchenau 1936/38. 71. Lelas, S., Promišljanje znanosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1990. 72. Lelas, S. i Vukelja, T., Filozofija znanosti, Školska knjiga, zagreb, 1996. 73. Le Roy, E., »Science et philosophie«, Revue de métaphysique et du monde, 1899. 74. Locke, J., An Essay Concerning Human Understanding, London 1690. 75. Macan, I., Wittgensteinova teorija znacenja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996. 76. Macan, I., Filozofija spoznaje, Biblioteka – Filozofski niz, Zagreb 1997. 77. Mach, E., Ekonomicna priroda fizikalnog istraživanja, Filozofija nauke, priredio N. Sesardic, 1984. 78. Maturana, M.R. i Varele, P.J., Autopoesis and Cognition, Dodrecht: D. Reidel, 1980. 79. Mill, J.S., A System of Logic, Longmans Green, London, 1886. 80. Moore, G.E., »The Refutation of Idealism«, u sabranim Philosofical Studies, London, 1922. 81. Nagel, E., »The Strukture of Science«, Problems in the Logic of scientific explanation, Harcourt, Brace World, inc. New York Burlingame Copyright 1961. 82. Neurath, O. & Erkenntnis II, 1932/33 i R. Carnap, testability and Meaning, Carnap, R., Philosophy of Science,3, 1936. 83. Newton, I., Optika, knjiga I, poglavlje II, 1953. 84. O'Gorman, F.P., »Poincaré's Conventionalism of Applied Geometry«, Studies in History and Philosophy of Science 8, 1977. 85. Perrin, J., Atomi, DIZ Jugoslavije, Beograd, 1946. 86. Petrovic, G., Suvremena filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1979. 87. Petrovic, G., »Logika i matematika«, zbirka Filozofija i marksizam, Naprijed, Zagreb, 1976. 88. Poincaré, H., Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989. 89. Poincaré, H., Science et Méthode, Paris: Flammarion, 1908. 90. Poincaré, H., La valeur de la science, Paris: Flammarion, 1970. 91. Poincaré, H., Derniéres Pesées, Paris: Flammarion, 1912.

537

92. Polšek, D., Pokušaji i pogreške, filozofija Karla Poppera, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996. 93. Popper, K.R., Conjectures and Refutations: The Growth of Scientific Knowledge, Routledge & Kegan Paul, London 1989. 94. Popper, K.R., Logika naucnog otkrica, Nolit, Beograd, 1973. 95. Popper, K.R., Realism and the tim of Science, (ur.) Bartley, W.W., London, Melbourne Sydney: Hutchinson, 1983. 96. Popper, K.R., The Myth of the Framework: In defence of Science and Rationality, ured. M.A. Noturno Routledge, London, 1994. 97. Quine, W.V.O., Rijec i predmet, KruZak, Zagreb, 1999. 98. Quine, W.V.O., »Two dogmas of Empiricism«, Philosophical Review 60, u Zabeeh, Klemke, Jacobson, 1974. 99. Quine, W.V.O., »Epistemology Naturalized«, U Akten des XIV Internationales Kongress für Philosophie, Wien: Hencher, 1968. 100. Radnitzky, G., Conteporary Schoole of Metascience, Göteborg: Akademi – forlaget, 1970. 101. Rankine, W.J.M., Miscellaneous Scientific Paper, 1881. 102. Reichenbach, H., Nomological Statements and Admissible Operations, Amsterdam, 1954. 103. Reichenbach, H., The Reise of Scientific Philosophy, (Berkley and Los Angeles 1951.) Nolit, Beograd 1964. 104. Reichenbach, H., »Experience and Prediction«, The University of Chicago Press, 1976. 105. Rescher, N., Tropics in Philosophical Logic, D. Reidel Publishing Company, Dodrecht, 1968. 106. Rorty, R., Consequences of Paradigmatism, Brighton: The Harvester Press, 1982. 107. Russell, B., Introduction to Mathematical Philosophy, London, 1919. 108. Russell, B., Dialectica, Zürich, Vol. 14, 1960. 109. Russell, B., An Inquiry into Meaning and Truth, George Allen and Unwin Ltd., London, 1940. 110. Russell, B., Philosophical Essays, Allen & Unwin, London, 1976. 111. Russell, B., Problemi filozofije, Nolit, Beograd, 1980. 112. Russell, B., »The Relation of sense – Data to Physics«, u Danto i Morgenbesser, 1964. 113. Russell, B., History of Western Philosophy, prijevod: Kultura, Beograd, 1962. 114. Salmon, C.W., »Why Ask “Why?”«, u Kourany, 1978. 115. Schlick, M., »Is There a Factual a Priori?«, Wissenschaftlicher Jahresbericht der Philosophischen Gessellschaft an der Universität zu Wien für das Verensjahr, u Feigl i Sellars, 1949. 116. Sellars, W.F., Science, Perception and Reality, London, Routledge, 1963. 117. Sesardic, N., Filozofija nauke, Nolit, Beograd, 1988. (izbor tekstova) Shimony, A., »Perception from evolutionary point of view«, Journal of Philosophy 68, 571-583, 1971. 118. Smart, J.J., Our Place in the Universe, Oxford, Blackwell, 1989. 119. Supek, I., Filozofija, znanost i humanizam, Školska knjiga, Zagreb, 1995. 120. Šarcevic, A., »Znanost, covjek i slobodno društvo – Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma«, pogovor u P. Feyerabend: Protiv metode, V. Masleša, Sarajevo, 1987. 121. Švob, G., Frege: Pojmovno pismo, Naprijed, Zagreb, 1992.

538

122. Toretti, R., Philosophy of Geometry from Riemann to Poincaré, Dodrecht: Riedel, 1978. 123. Ule, A., Sodobne teorije znanosti, Znanstveno in publicisticno središce, Ljubljana, 1992. 124. Ule, A., Znanje, znanost in stvarnost, Znanstveno in publicisticno središce, Ljubljana, 1996. 125. Veinberg, S., Snovi o konacnoj teoriji, Izdavacki atelje Polaris, Beigrad, 1977. 126. Vollmer, G., Evolutionare Erkenntnistheurie, Stuttgart, 1983. 127. Vollmer, G., »Mesocosm and objective knowledge« u Wuketits, 1984. 128. Weischedel, W., I. Kants Werke in sechs Bänden, Bd. V, Insel – Verlag, Frankfurt – Darmstadt, 1957. 129. White, M., The Analitic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski, 1952. 130. Whitehead, A.N., Science and the Modern World, The macmillian Company, New York, 1925. 131. Whitehead, A.N. i Russel B., Principia Mathematica, Oxford, 1908. 132. Wittaker, A History of the Theories of Aether and Electricity, London: Thomas Nelson & Sons, 1953. 133. Wittgenstein, L., Tractatus Logico – Philosophicus, Veselin Masleša-Svjetlost, Sarajevo, 1987. 134. Wittgenstein, L., Filozofska istraživanja, Nolit, Beograd, 1969. 135. Wuketits, F.M., Concepts and Approaches in Evolutionary Epistemology, Dodrecht: D. Reidel, 1984.

539