Dimini Kultura

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET Odsjek za arheologiju Ivana Lučića 3

Mateja Hulina

DIMINI KULTURA Seminarski rad

Mentor: Prof. dr. sc. Tihomila Težak-Gregl

Zagreb, 2009. SADRŽAJ 1. UVOD 2. POVIJEST ISTRAŽIVANJA 3. KRONOLOGIJA

4. GENEZA DIMINI KULTURE 5. LOKALITETI 6. NASELJA 7. POKOPAVANJE 8. KERAMIKA 8.1.TSANGLI 8.2.ARAPI 8.3.AGIA SOFIA 8.4.OTZAKI 8.5.DIMINI 9. GOSPODARSTVO 9.1.POLJOPRIVREDA 9.2.OBRTI 9.3.TRGOVINA 10. DRUŠTVENA ORGANIZACIJA 11. ZAKLJUČAK 12. SLIKE 13. POPIS SLIKA 14. LITERATURA

1. UVOD U kasnom neolitiku Grčke javlja se nekoliko različitih kulturnih pojava. Ovdje ćemo se baviti kasnim neolitikom na području Tesalije. Tesalija je pokrajina u sjevernoj Grčkoj. Nalazi se južno od Makedonije i istočno od Epira. Njezin veći dio čini nizina koja je okružena planinama Khásia i Cambunia na sjeveru, Óthris na jugu, Pindos na zapadu, Olimp na sjeveroistoku, te Óssa i Pelion na jugoistoku. Najveća rijeka je Piniós koja zajedno s nekoliko pritoka teče dolinom Tempe i ulijeva se u 1

Egejsko more. Planine dijele Tesaliju na sjeverozapadni dio, oko grada Tríkala i istočni dio, oko grada Lárisa (www.britannica.com/EBchecked/topic/591885/Thessaly 29.11.2008.). Geoarheološka istraživanja su pokazala da se krajolik u neolitiku značajno razlikovao od današnjeg. Dizanje razine mora koje je počelo na kraju pleistocena nastavilo se tijekom čitavog neolitika, tako da su neka naselja bila smještena dalje od obale nego što su danas. S druge strane, djelovanjem rijeka obala se proširila, pa su neka naselja danas dalje od obale nego u neolitku (npr. Dimini u zaljevu Volosa) (http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008.). Paleobotanička istraživanja i analize polena pokazale su da se klima u neolitiku nije značajno razlikovala od današnje. Bila je sredozemna s vrućim i suhim ljetima i hladnim i vlažnim zimama (http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/index.html). Kasni neolitik Tesalije uobičajeno se naziva Dimini kulturom, po lokalitetu nedaleko od Volosa u istočnoj Tesaliji. O geografskom i kronološkom određenju Dimini kulture postoje oprečna mišljenja. Jedni je smatraju pojavom koja je trajala tijekom cijelog kasnog neolitika u čitavoj Tesaliji (Otto 1985: 41), dok je drugi smatraju lokalnom pojavom u istočnoj Tesaliji na kraju kasnog neolitika (Theocharis 1973: 101; Otto 1985: 41). Ovo drugo mišljenje prevladava danas (Alram-Stern 1996: 138).

2. POVIJEST ISTRAŽIVANJA Istraživanja neolitika u Tesaliji počela su krajem 19. st.. H. G. Lolling je 1884. god. napravio popis prapovijesnih lokaliteta u okolici Volosa u kojem spominje Sesklo i Dimini, no on sam nije kopao na tim lokalitetima. Na samom kraju 19. st. V. Staïs je iskopavao mikenske tolose u Diminiju i naišao na neolitički sloj (Hauptmann & Milojčić 1969: 13). Prva sustavna iskopavanja izveo je Ch. Tsountas 1899-1906. god. Locirao je 63 lokaliteta, a mnoge je i iskopavao. 1901. počeo je iskopavanje u Sesklu, a 1903. u Diminiju. Osim toga iskopavao je i magule Argissa, Tsangli i Mesiani. Rezultate istraživanja u Sesklu i Diminiju objavio je 1908. god. u knjizi: Ai proistorikai akropoleis Diminiou kai Sesklou (http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/index.html). Također je prvi napravio periodizaciju 2

neolitika Tesalije podijelivši ga na periode A (stariji neolitik), B (mlađi neolitik) i Γ (brončano doba) na temelju keramike, te je svrstao keramiku u skupine prema ukrasu (Hauptmann & Milojčić 1969: 13; Otto 1985: 29). Od 1907. do 1910. iskopavanja su provodili A. J. B. Wace i M. S. Thompson. Iskopavali su lokalitete Rachmani, Tsangli, Tsani, Zerelia, Lianokladi, Elateju u Fokidi, Heroneju u Beotiji, te neke lokalitete u Makedoniji. Rezultate iskopavanja u Tesaliji objavili su 1912. god. u knjizi Prehistoric Thessaly (Wace & Thompson 1912). U prvoj polovici 20. st. u Tesaliji su istraživali i A. Arvanitopoulos, K. Grundmann i F. Schachermeyr (Hauptmann & Milojčić 1969: 13-14). Tijekom 1950-ih, 1960-ih i 1970-ih istraživali su V. Milojčić i D. Theocharis. (Hauptmann & Milojčić 1969: 13). V. Milojčić je od 1954-1958. iskopavao magule Otzaki, Arapi i Argissa, 1966. Agia Sophia Magoulu, a 1967-1977. Pevkakia Magoulu. Napravio je i novu kronologiju za neolitik Tesalije (Otto 1985: 34). Krajem 20. st. broj poznatih neolitičkih lokaliteta u Grčkoj dosegao je tisuću, a arheolozi su počeli surađivati sa stručnjacima s drugih područja, a takva interdisciplinarna istraživanja izvode se do danas (www.ime.gr/chronos/01/en/nl/index.html).

3. KRONOLOGIJA Prvi koji je kronološki podijelio neolitik Tesalije bio je Ch. Tsountas (1908.). Njegovi su periodi A = stariji neolitik; B = mlađi neolitik; Γ = brončano doba. Ovu su podjelu prihvatili i Wace i Thompson (1912: 236-237), no svoje su stupnjeve imenovali brojevima I, II i III. Podjelu neolitika na rani, srednji i kasni neolitik uveo je Weinberg 1947. god., a takva je podjela uz izmjene prihvaćena i danas (Alram-Stern 1996: 83). Sljedeća kronologija je Milojčićeva (1959: 1-33). Ona glasi ovako: 1) rani neolitik –pretkeramički, protosesklo i predsesklo I-III 2) srednji neolitik – Sesklo I-III 3) kasni neolitik – Tsangli, Arapi, Otzaki, Dimini 4) halkolitik – Larisa, Rachmani (Otto 1985: 34). Demoule i Perles (1993.) su podijelili neolitik Tesalije na pet stupnjeva: 1) rani neolitik 3

2) srednji neolitik 3) rani kasni neolitik (Tsangli-Larisa, Arapi) 4) kasni kasni neolitik (Agia Sofia, Otzaki, Dimini) 5) halkolitik ili završni neolitik (Rachmani) (Alram-Stern 1996: 84). Teocharis (1973: 101) dijeli kasni neolitik Tesalije na pred-Dimini stupnjeve (Tsangli i Arapi) i Dimini kulturu (Otzaki i Dimini). Razlike između Milojčićeve kronologije i novije kronologije Demoulea i Perles značajne su ponajprije u tome što je stupanj Larisa kod Milojčića u halkolitiku, a kod Demoule i Perles u ranoj fazi kasnog neolitika. Milojčić je smatrao da crnoglačanu Larisa keramiku treba staviti u halkolitik, no kasnije je takva keramika pronađena zajedno sa Tsangli keramikom (Platia Magula Zarkou, Makrychori 2), pa ju je K. Gallis smjestio unutar Tsangli stupnja kasnog neolitika. Gallis je također uveo stupanj Zarko između srednjeg neolitika i Tsangli stupnja (Gallis 1987.). Ipak, na većini lokaliteta postoji diskontinuitet između srednjeg i kasnog neolitika koji se očituje u napuštanju naselja, promjeni načina gradnje, pojavi crnoglačane keramike i promjeni pogrebnog rituala, odnosno pojavi incineracije (Alram-Stern 1996: 9091). Kasni se neolitik Tesalije, dakle, dijeli na stupnjeve Tsangli-(Larisa), Arapi, Agia Sofia, Otzaki i klasični Dimini. Hauptmann (1981.) podijelio je keramiku srednjeg i kasnog Dimini perioda na Otzaki A (srednji Dimini), B (kasni Dimini) i C (klasični Dimini), no kronologija tih perioda je samo hipotetska i napravljena je prema stilovima jer je keramika sva tri perioda pronađena zajedno u jednoj jami u Argissi (Alram-Stern 1996: 138). Kronološke podjele kasnog neolitika bit će detaljnije obrađene u dijelu seminara o keramici. Što se pak aposlutne kronologije tiče dolazimo do većih problema. A. Whittle (1985: 136) spominje jedan C14 datum iz Seskla i jedan iz Argisse koji daju sredinu 4. tis. pr. Kr. za kasni neolitik, dok su u knjizi E. Alram-Stern (1996: 99 :Abb.3 i 100: Abb.4) navedeni datumi za iste lokalitete oko 4500 BC i trajanje kasnog neolitika i halkolitika 53003700/(3500) BC, s time da je kasni neolitik datiran od 5300-4300 BC. Teocharis (1973: 112) spominje C14 datume koji bi datirali kasni neolitik Tesalije između 4300/200 i 2800/700 BC, s time da su „pred-Dimini“ faze (Tsangli i Arapi) datirane 4200-3700 BC, Dimini faza 37003300 BC, a halkolitik 3300-2800/700 BC. Na internet stranici www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html navode se datumi za ranu fazu kasnog neolitika 5300-4800 BC, te za kasnu fazu 4800-4500 BC. S obzirom na starost navedenih datuma, smatram da bi trebalo povjerovati ovim novijima datumima koji datiraju kasni neolitik Tesalije na kraj 6. i 1. pol. 5. tis. pr. Kr. 4

4. GENEZA DIMINI KULTURE Nova se kultura može razviti na više načina, npr. autohtono, dolaskom nove populacije ili utjecajima iz nekog drugog područja na staru populaciju. Tsountas je smatrao, kao i Wace i Thompson, da je neolitičko stanovništvo Grčke bilo povezano s Tračanima, no Tsountasovo je mišljenje da je u kasnom neolitiku došla nova populacija sa sjevera (Tsountas 1908: 395 i dalje), dok Wace i Thompson izvode porijeko Dimini iz Sesklo kulture (Wace & Thopmson 1912: 243). Mylonas (1934: 183 i dalje) smatra da je Dimini kultura nastala pod utjecajima iz jugoistočne Europe, a Grundmann (1932: 107) se zalaže za podunavske utjecaje. Kaže da je crnoglačana keramika iz mlađih faza nastala pod utjecajem vinčanske kulture i istovremena je s Vinčom II, a slikana Dimini keramika je nastala pod utjecajem srednjoerdeljske i LBK kulture. Milojčić (1950/1951: 1 i dalje) smatra da se Dimini kultura razvila pod utjecajima sa sjevera, i to crnoglačana keramika pod utjecajem iz Makedonije i Srbije (Vinča A-C), Tsangli slikana keramika s istočnog Sredozemlja, a srednja Dimini faza iz zapadnog Balkana i egejskih otoka. Schachermeyr (1953/1954: 1 i dalje) navodi utjecaje Vinče A i Boian kulture, a Teocharis (1969: 288-289) se zalaže za autohtoni razvoj. Alram-Stern (1996: 104) navodi sličnosti Dimini kulture s Maliq 1 i danilskom kulturom. Gallis je uveo prijelazni stupanj (Zarko) iz srednjeg u kasni neolitik, no u arheološkom materijalu ipak postoji diskontiniutet u naseljavanju između ta dva razdoblja, a nakon toga dolazi do promjena (Alram-Stern 1996: 90-91).

5. LOKALITETI Od mnogih lokaliteta kasnog neolitika u Tesaliji neki su bolje istraženi i više se spominju u literaturi, pa ih treba i ovdje spomenuti. Eponimni je lokalitet Dimini (slika 1). Nalazi se u blizini istoimenog sela na zapadnom rubu doline Volosa, oko 3 km od obale zaljeva Pagassai (zaljev Volosa), no u vrijeme neolitika nalazio se bliže moru. Naselje je

smješteno na niskom brežuljku oko 25 m visine, a

zauzimalo je površinu od oko 8000 m², od kojih je oko 4000 m² iskopano (www.ime.gr/chronos/01/en/nl/index.html). Dimini je naseljen od kraja 6. tis. pr. Kr. (Bailey 2000: 170) ili početka 5. tis. pr. Kr. Nalaza iz „pred-Dimini“ stupnjeva nema. Iznad slojeva 5

Dimini kulture nalazi se mikenski sloj (Alram-Stern 1996: 327). O izgledu naselja, arhitekturi i djelatnostima koje su se tamo obavljale bit će riječi kasnije. Sesklo se također nalazi u zaljevu Pagassai, 15 km od Volosa. Bio je naseljen od pretkeramičkog neolitika do brončanog doba zahvaljujući plodnoj nizini i izvorima vode. Ovo je i eponimni lokalitet kulture srednjeg neolitika Tesalije (Sesklo kultura). U kasnom neolitiku bila je naseljena samo akropola na kojoj je izgrađena građevina u obliku megarona i okružena je zidom (www.ime.gr/chronos/01/en/nl/index.html). Za vrijeme kasnog neolitika i halkolitika naseljen je i položaj Sesklo-Pyrgos koji se nalazi sjeverno od akropole, na suprotnoj obali rijeke, a predstavlja naselje specijalizirano za lov i preradu kože (Alram-Stern 1996: 326). Pevkakia je također važno naselje Dimini kulture. Nalazi Dimini kulture pripadaju srednjoj i kasnoj fazi, a nakon toga slijede tri Rachmani sloja. Zanimljivo je da je u donjem sloju Rachmani kulture pronađeno mnogo Dimini keramike što ukazuje na to da se ona tada još uvijek upotrebljavala (Alram-Stern 1996: 331-332). Kuće u Pevkakiji su bile pravokutne s podovima od nabijene zemlje i kamenim temeljima zidova. Unutar kuća su se nalazila ognjišta. Krajem 5. tis. pr. Kr. naselje je, kao i mnoga druga u to vrijeme, okruženo bedemom (Bailey 2000:171-172). Agia Sofia Magoula je dala ime jednom od stupnjeva kasnog neolitika. Nalazi se SZ od grada Dendra, 300 m od istoimenog sela. Lokalitet je iskopavao Milojčić 1966. god. Stratigrafija otkriva slojeve od stupnja Tsangli do Rachmani. U naselju je pronađeno i nekoliko kosturnih ukopa, te megaron (Alram-Stern 1996: 363-364). Arapi Magoula se nalazi oko 6,5 km od Larise. Iskopavli su ju Milojčić i Hauptmann 1955. god. i pronašli su slojeve pred-Seskla, Tsangli, Arapi stupnjeva (Arapi stupanj je i dobio ime po ovoj maguli), te slojeve s Larisa, Dimini i Rachmani keramikom (Hauptmann & Milojčić 1969: 1-5). Argissa je važan lokalitet za stupnjevanje Otzaki A-C stupnjeva koje je načinio Hauptmann (Alram-Stern 1996: 365). Platia Magoula Zarkou, lokalitet koji se sastoji od groblja i naselja, 30 km od Larise (www.ime.gr/chronos/01/en/nl/index.html), važan je za stupanj Zarko koji se datira između srednjeg i kasnog neolitika, a K. Gallis ga je izdvojio na temelju nalaza s ovog lokaliteta. (Alram-Stern 1996: 91) Otzaki Magoula je također dala ime jednom od stupnjeva kasnog neolitika. Istraživao ju je Milojčić 1953-1959. god. U naselju je pronađeno mnogo jama za skladištenje i rupa od stupova, te tragovi palisada. (Alram-Stern 1996: 351, 357-358)

6

Osim na ovim lokalitetima nalazi iz nekih od stupnjeva kasnog neolitika Tesalije su pronađeni i na lokalitetima Tsangli, Tsani, Makriyalos, Karagyos Magoula, Pyrasos, Klambaka, Ftiotska Teba, Rachmani, Kouphovouno, Lianokladhi, Tsapocha i drugim.

6. NASELJA Neolitička naselja u Tesaliji uglavnom su telovi što se vidi iz većine njihovih imena (magoula je grčka riječ za tel). Broj im se tijekom 2. pol. 6. tis. pr. Kr. značajno povećao, naročito u istočnoj Tesaliji (Bailey 2000: 170; Whittle 1985: 70-71). Najpoznatije naselje svakako je Dimini pa ću s njime početi. Kasnoneolitičko naselje Dimini prostire se na telu površine oko 1 ha (Halstead 1993: findarticles.com). Krajem 6. tis. pr. Kr. izgrađeno je šest koncentričnih kružnih zidova koji su zatvarali četiri glavna dvorišta, a u sredini sela nalazilo se otvoreno dvorište (slika 2). Unutar svakog dvorišta nalazili su se velika zgrada, spremišta i prostori za obavljanje različitih aktivnosti. Značajno je napomenuti da se takvi prostori za obavljanje različitih aktivnosti, kao što su kuhinja i radionice (o kojima nam svjedoče ostaci oruđa) nalaze unutar zgrada za razliku od ranijeg razdoblja kad su bile na otvorenom (Bailey 2000: 170-171). Centralno mjesto u naseljima kasne Dimini kulture zauzima megaron. To je zgrada koja se sastoji od dvije prostorije i trijema. Ostaci takvih građevina pronađeni su u Diminiju, Sesklu, Visviki i Agia Sofiji. Megaron u Sesklu ima dvije prostorije i trijem. U većoj prostoriji nalazi se pravokutno ognjište, a u manjoj dvije polukružne platforme s vertikalnim opločenjem. Podovi su od crvene gline i kamenja. U Agia Sofiji megaron je smješten na platformi od ćerpića koja je od ostatka naselja odvojena jarkom koji je okruživao središnji dio naselja (Bailey 2000: 171-172). Na ulazu je imao dvije ante, također od ćerpića (Alram-Stern 1996: 363). Megaron u Diminiju također ima tri prostorije, a ispred njega se nalazi pravokutno dvorište veličine 30x25 m s dva ulaza i trijemovima. U Visviki Magouli nalazi se najveći megaron iz ovog razdoblja duljine 30 m (Teocharis 1973: 101). Halstead smatra da su ovdje živjeli pripadnici elite (Halstead 1993), dok Chourmouziadis smatra da se megaroni trebaju datirati u kasnije razdoblje (Alram-Stern 1996: 329). Akropole Diminija i Seskla okružene su kamenim zidovima. Tumačenja tih zidova su različita: mogli bi biti zidovi za obranu, simbolične granice između različitih kućanstava ili potporne strukture za neke građevine (Whittle: 1985: 148). Zidove je najprije Aslanis (1900.) interpretirao kao bedeme za obranu koji su postali nužni jer se u naselju gomilalo bogatstvo i 7

koncentrirala se moć, no kasnije ih je Chourmouziadis interpretirao kao ograde između kućanstava, odnosno dvorišta, koje pokazuju stupanj urbanizacije (Alram-Stern 1996: 111). Umjesto kamenim zidovima neka su naselja bila okružena jarkom ili drvenim palisadama. Agia Sofija je bila okružena jarkom (Bailey 2000: 172), a Oztaki je imao drvenu palisadu, što se može vidjeti po ostacima rupa od stupova (Alram-Stern 1996: 358). Ljudi su živjeli u nadzemnim kućama. Kuće (slika 3) su bile pravokutne i mogle su se sastojati od jedne do tri prostorije. Temelji su bili kameni, a zidovi od ćerpića ili šiblja premazanog ilovačom. Podovi su bili od nabijene zemlje ili kamenja (Alram-Stern 1996: 110). U Pevkakiji su kuće činile paralelne nizove i bile su odvojene uskim ulicama. Unutar kuća nalazila su se ognjišta, a prostorije su bile odvojene zidovima (Bailey 2000: 171). U Otzakiju su pronađeni ostaci rupa od stupova koji su činili zidove i nosače krova, tzv. „Pfostenhaus A“ koja je jedina sačuvana kuća iz kasnog neolitika na tom lokalitetu (AlramStern 1996: 357). Osim nadzemnih kuća na lokalitetu Makriyalos 2 pronađeni su i ostaci zemunica (Vlachos 2002: 120). Osim kuća u naselju su se nalazili i različiti drugi objekti kao što su jame za skladištenje, radionice, jame za otpad. Takve se jame razlikuju po obliku i veličini, a njihova se funkcija određuje prema materijalu pronađenom u njima. U naselju se smještavaju različito, pa se npr. u Otzakiju pojavljuju u skupinama i postoje područja u naseljima gdje nema jama (Alram-Stern 1996: 357). U Pevkakiji se pojavljuju i jame okružene ćerpićima. Osim u jamama zalihe su se mogle skladištiti u pitosima čiji se broj za vrijeme kasnog neolitika značajno povećao (Bailey 2000: 171-172). Radionice se prepoznaju po skupinama oruđa i materijala koji se nalaze na jednom mjestu. Raspodjela materijala, alatki i hrane u naselju je uglavnom jednolika, no postoje neki materijali koji se koncentriraju na određenim mjestima u naselju. To može ukazivati na specijalizaciju u proizvodnji ili raslojavanje društva u kojem neki predmeti postaju dostupni samo određenoj grupi ljudi i stvaraju se elite (Halstead 1993). Postojanje megarona moglo bi ukazivati na postojanje određene hijerarhije u društvu, odnosno postojanje elite koja bi u tom megaronu živjela, a sličnost megarona u različitim naseljima moglo bi potvrđivati postojanje različitih elita koje se trebaju međusobno potvrditi, a to čine razmjenom darova. Gore opisana naselja bila su prilično mala. Smatra se da je u Diminiju moglo živjeti 200-300 ljudi u 30-40 kuća (Adrimi-Sismani 1999: 7). 7. POKOPAVANJE

8

Broj neolitčkih ukopa u Tesaliji vrlo je malen. Ukopi su kosturni i paljevinski, a broj im se nešto povećao u odnosu na rani i srednji neolitik. Pokopavali su se u obične jame, jame obložene kamenom ili u velike pitose u zgrčenom položaju. U pitosima su se pokapala uglavnom djeca, ali ima i odraslih. Takvi su ukopi uglavnom pojedinačni (Hourmouziadis 1973: 202, 211). Groblja su vrlo rijetka i mala. Jedno od njih se nalazi u Soufli Magouli i pripada stupnju Larisa. Ukopi su kosturni u pitosima, položeni u plitke jame (Hourmouziadis 1973: 202) i paljevinski. Spaljene kosti su stavljane u keramičke posude, iste kakve su se svakodnevno upotrebljavale i položene su u plitku jamu. Mogle su biti poklopljene drugom posudom ili okrenute naopačke, a smatra se da su mogle biti pokrivene tkaninom ili kožom koje se nisu sačuvale. U jednoj jami je moglo biti do tri ukopa. Prilagale su se druge posude i figure (http://www.ime.gr/chronos /01/en/nl/index.html). Groblje u Platia Magouli Zarkou smješteno je 300 m od naselja i sadrži više od 50 paljevinskih grobova. Upotrebljavalo se isključivo za vrijeme Tsangli-Larisa stupnja. (http://www.ime.gr/chronos /01/en/nl/index.html) U Diminiju je pronađeno 8 paljevinskih grobova ispod podova kuća i u posudama uz ognjišta s kraja 6. tis. pr. Kr., te ukop iz 2. pol. 5. tis. pr. Kr., također ispod poda kuće, koji je kao prilog imao opsidijansku jezgru. Takav je ukop pronađen i u Pevkakiji (Bailey 2000: 194). U Agia Sofiji, u naselju, pronađen je mali tumul. Prekriven je slojem zapečene gline, a na vrhu je jama s pepelom. Ispod se nalazi konstrukcija od dvije komore od ćerpića, smještene jedna iznad druge. U komori se nalaze dva kosturna ukopa, jedno dijete i jedna odrasla osoba. Označavanje groba tumulom ukazuje na moguće postojanje pogrebnih rituala i kulta predaka (http://www.ime.gr/chronos /01/en/nl/index.html; Alram-Stern 1996: 363).

8. KERAMIKA Kasni neolitik Tesalije dijeli se prema najnovijoj peroidizaciji (Demoule & Perles 1993) na pet stupnjeva na temelju keramike. Milojčić (1959.) i Teocharis (1973.) dijelili su je na četiri stupnja. Ti su stupnjevi redom: Tsangli, Arapi, Agia Sofia, Otzaki i Dimini. Prva dva stupnja čine ranu fazu kasnog neolitika, a ostala tri kasnu fazu kasnog neolitika i međusobno se dosta razlikuju. 8.1. TSANGLI 9

Tsangli je najstariji stupanj kasnog neolitika Tesalije i slijedi nakon prijelaznog stupnja iz srednjeg neolitika koji je K. Gallis nazvao Zarko, prema lokalitetu Platia Magula Zarkou (Alram-Stern 1996: 91). Stupanj Tsangli dobio je ime po lokalitetu na kojem je prvi put pronađena velika količina ovakve keramike. Ostali lokaliteti sa Tsangli keramikom su Arapi, Otzaki, Tsani, Kouphovouno, Platykampos i Tsapocha (Hauptmann & Milojčić 1969: 19). Rasprostire se po čitavoj Tesaliji, a horizont iste crnoglačane keramike pojavljuje se i u srednjoj i južnoj Grčkoj, na Eubeji i u Makedoniji (Alram-Stern 1996: 91). B. Otto naziva ovaj stupanj i Dimini I (Otto 1985: 121). Keramika razdoblja prijelaza srednjeg u kasni neolitik je siva, pečena redukcijski i slikana sivom bojom, tzv. „sivo na sivom“. Ukrasi su linearni, a oblici šalice s trakastim ručkama, amfore i bikonične zdjele. Kontinuitet u tehnologiji izrade srednjoneolitičke i ove keramike ne postoji (Alram-Stern 1996: 134). Prije je ova keramika datirana u kasnije razdoblje. Tako ju je Tsountas stavio u svoj stupanj Γ, a Milojčić u svoj Larisa stupanj (Hauptmann & Milojčić 1969: 44). Keramika stupnja Tsangli može se podijeliti u više skupina prema ukrasu. Hauptmann i Milojčić (1969: 20) ju dijele u dvije skupine: monokromnu keramiku sive, smeđe ili crne površine s politurom, bijelo slikanim, urezanim ili plastičnim ukrasom (slika 4) i slikanu keramiku s mat ili tamnim ukrasom na crvenoj, svijetlo oker ili smeđoj površini gline ili na smeđem, crvenom ili bijelom premazu, a rjeđe i polikromnim crvenim i crnim ukrasom na bijelom premazu (slika 5). B. Otto (1985: 121) pak dijeli keramiku stupnja Tsangli u četiri skupine: siva, smeđa ili crna keramika s politurom; siva, smeđa ili crna keramika s bijelim slikanjem; siva, smeđa ili crna keramika s utisnutim ili plastičnim ukrasom; mat tamnosmeđe ili crno slikana keramika. Uz ove se pojavljuju i monokromne neukrašene posude sive, smeđe ili crne boje. Fina crnoglačana keramika Larisa stupnja prije se datirala u halkolitik, između Dimini i Rachmani stupnjeva, no kad je pronađena zajedno sa Tsangli keramikom Gallis ju je izjednačio sa stupnjem Tsangli (Alram-Stern 1996: 90). Schachermeyr smatra de je ova keramika nastala pod utjecajem anatolskih metalnih posuda (Hauptmann & Milojčić 1969: 37), te ju sinkronizira s Vinčom A na temelju sličnosti u oblicima i profilaciji posuda (Otto 1985: 122). Oblici posuda slikane i monokromne keramike se razlikuju, osim dijela keramike koji oblicima podsjeća na Sesklo keramiku. Posude slikane keramike imaju tanke, zavinute stijenke koje se blago zadebljavaju kod oboda i ramenog prijeloma, dok monokromne i polirane posude imaju jako izražena zadebljanja kod prijeloma. Oblici se dalje razvijaju tako 10

da prijelom postaje sve izraženiji (Otto 1985: 121-122). Najčešći oblici posuda su tzv. „stalci za voće“ i šalice s visokim stijenkama (Alram-Stern 1996: 136). Također, uobičajeni su oblici s uskim izljevom i okruglim trbuhom, a šalice imaju S profil, konkavan u vratu i konveksan u trbuhu. Ručke su trakaste i tvore ovalno uho bademastog oblika. Noge se proširuju prema dnu (Otto 1985: 122). Ukrasi su linearni u horizontalnim zonama, široke vrpce koje naglašavaju oblik posude (uz obod, vrat, rame), različiti trokuti, zupci, lukovi, cik-cak motivi, karo motivi, vertikalne valovite linije, točke. Ostaje mnogo praznog prostora, a postoji i tendencija slaganja ukrasa u metope ili horizontalne zone ukrasa (Otto 1985: 122). Smatra se da se lokalna istočnotesalska slikana keramika Tsangli stupnja razvila iz Sesklo keramike (Alram-Stern 1996: 135; Hauptmann & Milojčić 1969: 37) jer pokazuje neke sličnosti sa Sesklo III keramikom kao što su tanke stijenke, bijeli premaz, mat i tamni ukrasi, način pečenja i sklonost prema polikromiji (Hauptmann & Milojčić 1969: 37). 8.2. ARAPI Keramika stupnja Arapi (slika 6) u stratigrafiji je iznad stupnja Tsangli. Rasprostranjena je u istočnoj i srednjoj Tesaliji, a manje u zapadnoj Tesaliji. Neki od lokaliteta na kojima je pronađena su Arapi, Otzaki, Argissa, Kouphovouno, Pyrasos, Platykampos, Zerelia, Tsangli, Tsani i Tsapocha (Hauptmann & Milojčić 1969: 49). B. Otto ovu keramiku svrstava u dva stupnja: Arapi ili Dimini IIA i Agia Sofia 5 ili Dimini IIB (Otto 1985: 123,125). Hauptmann i Milojčić (1969: 49-50) dijele keramiku stupnja Arapi u četiri skupine prema ukrasu: glačana keramika – crnoglačana koja je iznutra pečena crveno, a izvana je u donjem dijelu ponekad obojana crveno, ukrašena je politurom, plastičnim ukrasom ili urezivanjem i crvenoglačana (ili smeđeglačana) koja je u oblicima, ukrasu i tehnici ista kao crnoglačana; slikana keramika – keramika s bijelim premazom i crnosmeđim slikanjem ili polikromna (sa crnosmeđim i crvenim slikanjem) i keramika s crvenim premazom s tamnosmeđim ili bijelim slikanjem. Oblici posuda koji su u prošlom stupnju bili isključivo oblici monokromnog i glačanog posuđa (oblici slični oblicima Vinče A) sad se prenose na slikane posude. To su na primjer posude jako profiliranog ramenog prijeloma. Profili su S (trbušaste posude) ili bačvasti, a obod može biti okrenut prema unutra ili prema van i zadebljan. Ručke često strše iznad oboda. Česte su i bikonične posude različitih oblika, terine s vertikalnim ručkama, posude s izduženim vratom. Prvi put se pojavljuju i plitke zdjele s cilindričnim ili valovitim obodom i čvorastim drškama ispod oboda koje su tipične za klasični Dimini (Otto 1985: 124).

11

U stupnju Agia Sofia 5 osim gore navedenih oblika javljaju se i pehari sa strmim zidovima konkavnog ili konveksnog profila, kalotaste šalice s valovitim obodom, „zdjele za voće“ koje mogu biti plitke zdjele ili na visokoj nozi, kruškolike šalice, posude s vratom, blago koničnim vertikalnim ručkama i kuglastim trbuhom (Otto 1985: 126). Ukrasi se sastoje od različitih valovitih i cik-cak linija, grupa linija, frizova girlandi, lukova, tankih ravnih linija. Površine se počinju dijeliti u zone s različitim ukrasom. U Agia Sofia 5 stupnju ukrasi počinju prekrivati nešto veće površine posude. Javljaju se spirale (slika 7) i viseći motivi te sivo slikanje na sivoj površini (Otto 1985: 124-126). 8.3. AGIA SOFIA Keramika stupnja Agia Sofia (slika 8) osim u Tesaliji pojavljuje se i u zapadnoj i srednjoj Makedoniji, Etoliji, Akarnaniji, Albaniji i Fokidi. Prema Schachermeyru čini vezu između Arapi i Otzaki i klasične Dimini keramike (Alram-Stern 1996: 136-137). B. Otto (1985: 128) dijeli ovaj stupanj u dva dijela: Agia Sofia 4 ili Dimini IIIA i Agia Sofia 3 ili Dimini IIIB. Prema nekim autorima on čini početak Dimini kulture (Schachermeyr, Weinberg). Hauptmann ga naziva Otzaki A (to se odnosi samo na Agia Sofia 3). Neka od nalazišta na kojima je pronađena keramika Agia Sofia stupnja su Agia Sofia, Argissa, Otzaki, Rachmani i Pyrasos (Otto 1985: 128). Prema ukrasu ova se keramika može podijelti na crvenu keramiku s bijelo slikanim ukrasom, crvenu keramiku sa crnim slikanjem, crnu keramiku s bijelima slikanjem, polikromnu keramiku, pastelno slikanu kermiku s ružičastim ukrasom na crnoglačanoj površini, smeđe slikanu keramiku na smeđoj površini i crnosmeđe slikanu keramiku na svijetloj površini. U stupnju Agia Sofia 3 osim ove keramike javlja se još i urezivanje (Otto 1985: 128). Također se javlja i bijela inkrustacija koja graniči s pastelno slikanim poljima (Alram-Stern 1996: 137). Oblici posuda su duboke šalice s blago uvučenim obodom i čvorastim ručkama ispod oboda, kalotaste šalice s valovitim obodom, bikonične zdjele sa širokim cilindričnim vratom. Česte su kuglaste i bikonične zdjele. Noge postaju šire, a vratovi uži. Kuglaste zdjele ponekad imaju vertikalne ručke koje nadvisuju obod. U Agia Sofia 3 stupnju javljaju se još i duboke ljevkaste šalice i ritoni s kuglastim recipijentom i ukošenim otvorom na srednje viskoj prstenastoj nozi (Otto 1985: 128-129). Ukrasi ovog stupnja ispunjavaju čitavu posudu. Javljaju se okomite i kose linije, viseći trokuti, valovite trake, cik-cak i w motivi. Trake su u početku obojene u cijeloj širini, a kasnije su prugaste. U stupnju Otzaki A (Agia Sofia 3) javljaju se spirale, meandri, mreže i šahovnice

12

(Alram-Stern 1996: 137). Ukrasi se dijele u dijagonalna polja što je novost u ovom stupnju (Otto 1985: 128). 8.4. OTZAKI Hauptmann je podijelio keramiku srednje i kasne Dimini kulture na tri dijela: Otzaki A, B i C. Otzaki A izjednačen je sa stupnjem Agia Sofia, Otzaki B sa stupnjem Otzaki, a Otzaki C sa stupnjem Dimini. Ipak, ne postoje jasne granice koje odijeljuju ove stupnjeve. U jami 3 u Argissi pronađena je keramika sva tri stupnja zajedno, što bi značilo da su istovremeni, a njihova kronologija samo hipotetska, napravljena na temelju analize stila (Alram-Stern 1996: 138). Keramika Otzaki B (slika 9) stupnja čini stilski prijelaz iz Otzaki A u Otzaki C (AlramStern 1996: 138). Neki od lokaliteta na kojima je pronađena su Agia Sofia, Argissa, Otzaki i Rachmani (Otto 1985: 129). Ova je keramika ukrašena urezivanjem ili tamnim ili bijelim slikanjem na crvenoj podlozi. Motivi su mrežasti ukrasi u horizontalnim nizovima, velike spirale, cik-cak vrpce, rešetkaste i šrafirane linije. Dijagonalne mreže tipične za klasični Dimini još se ne pojavljuju (Otto 1985: 130). Također se pojavljuju šahovnice, S-motivi i valovite trake (Alram-Stern 1996: 138). Popularni oblici ovog stupnja su kalotaste šalice, bikonične terine, amfore, vrčevi, posude za voće na visokoj nozi, šalice s visokim cilindričnim izljevom, duboke šalice sa šiljastim izljevom i buklima ispod oboda i šalice s dvije vertikalne ručke (Otto 1985: 130). Keramika stupnja Otzaki C lokalna je varijanta klasične Dimini keramike u sjeveroistočnoj Tesaliji (Alram-Stern 1996: 138). 8.5. DIMINI Dimini (slika 10) je posljednji stupanj kasnog neolitika Tesalije. Naziva se i klasični Dimini i neki ga smatraju samo jednim od stilova kasnog neolitika Tesalije (uz npr. Otzaki C) (Alram-Stern 1996: 138-139). B. Otto (1985: 130-132) dijeli klasični Dimini u dva stupnja: Agia Sofia 1 ili Dimini IVB (klasični Dimini) i Dimini IVC (kasni klasični Dimini). Keramika stupnja Dimini IVB pronađena je u većim količinama na lokalitetima Agia Sofia, Rachmani, Dimini, Sesklo i Kouphovouno. Ukras je na ovoj keramici slikan i to crnom bojom na svijetloj površini ili crnom na crvenoj površini. Motivi se sastoje od šahovnica i meandara koji pokrivaju čitave površine posude, šrafirani su ili ispunjeni linijama i grupirani u pojaseve (slika 11). Ukrašene površine se odvajaju klinastim motivima ispod ručki. Ukras je uređen, a osim već navedenih motiva čine ga i vertikalne ili dijagonalne linije, trokuti, tekući

13

ukrasi od spirala i meandriodnih kuka, stepeničasti ukrasi (S, L, T i Z kuke). Keramika iz Seskla i Diminija koju je objavio Tsountas ima i urezane ukrase (Otto 1985: 131). Popularni oblici su duboke šalice s malom površinom za stajanje i blago uvučenim obodom, amfore s vertikalnim ručkama s malim ušicama, kuglaste i blago bikonične terine i šalice na visokoj ljevkastoj nozi. Keramika je vrlo kvalitetno izrađena (Otto 1985: 131). Keramika stupnja Dimini IVC vrlo je slična keramici stupnja Dimini IVB, no ukrasi su mnogo raznovrsniji. Osim slikane keramike javlja se keramika ukrašena urezivanjem i bijelom inkrustacijom (slika 12). Motivi i oblici posuda u ova dva načina ukrašavanja su jednaki. Ukrasi ovog puta ispunjavaju čitavu površinu, spaja se više vrsta motiva i taj se ukras naziva „Flichenteppich“, a smatra se da je mogao biti prenesen s tekstila (Otto 1985: 132133). Keramika ukrašena urezivanjem mogla je biti tamnocrvene, smeđe ili crne boje. Chourmouziadis je 1976. god. u Diminiju otkrio okruglu konstrukciju s mnogo keramike ukrašene urezivanjem i zaključio je da je to bila peć u kojoj se ovakva keramika pekla. (Alram-Stern 1996: 139) Klasična Dimini keramika, osim na lokalitetima istočne Tesalije pronađena je na širokom području sve do sjeverozapadne Albanije i srednje i istočne Makedonije (AlramStern 1996: 139). 9. GOSPODARSTVO 9.1. POLJOPRIVREDA Najvažnija gospodarska grana u Dimini kulturi svakako je bila poljoprivreda. Uzgajali su mnoge vrste biljaka i životinja koje su osim za hranu upotrebljavali i za sekundarne proizvode, ali i za trgovinu, odnosno razmjenu dobara. Neolitička naselja u Tesaliji smještena su uglavnom u aluvijalnim ravnicama koje su pogodne za poljoprivredu (J. Renfrew 1973: 149). U kasnom neolitiku došlo je do promjene načina iskorištavanja poljoprivrednog zemljišta. Počele su se u većoj mjeri krčiti šume za obradive površine i pašnjake (Alram-Stern 1996: 201), te je došlo do specijalizacije u uzgajanju žitarica tako da su sada počeli uzgajati samo jednu vrstu pšenice u velikim količinama, npr. u sloju Dimini kulture u Sesklu prisutna je samo Emmer pšenica (J. Renfrew 1973: 151, 163). Još od ranog neolitika u Grčkoj su se uzgajale tri vrste pšenice: Emmer (Triticum diccocum), Einkorn (Triticum monococcum) i heksaploidna krušna pšenica (Triticum aestivum), zatim ječam (Hordeum vulgare), proso (Panicum miliaceum), zob (Avena sativa) i 14

različite mahunarke (grašak /Pisum sativum/, leća /Lens culinaris/, grahorica /Vicia ervilia/). U kasnom neolitiku ovim su biljkama dodani i bob (Vicia faba) i Lathyrus sativus (AlramStern 1996: 186). Osim kultiviranih biljaka pronađeni su i ostaci divljih vrsta. U Diminiju su pronađeni karbonizairani ostaci sjemenki vinove loze, masline i badema, te karbonizirani ostaci smokve(Alram-Stern 1996: 330) koje su pronađene i u Sesklu i Rachmaniju (Whittle 1985: 163). Osim navedenih skupljale su se i različite druge vrste voća i orašastih plodova kao što su trešnje, pistaciji, šljive, divlje kruške, jagode i drugo (J. Renfrew 1973: 162-163). Od domesticiranih životinja za vrijeme kasnog neolitika porasla je važnost svinja i goveda, a porasla je i važnost divljih životinja. I dalje su se uzgajale ovce i koze, a pronađeni su i ostaci pasa (Bökönyi 1973: 174). Od divljih životinja pronađeni su ostaci jelena, zečeva, divljih svinja, srna, medvjeda, pragoveda i ptica (Alram-Stern 1996: 330). Životinje su se koristile prvenstveno za jelo, što se vidi po tome što su klali mlade jedinke. Ipak, od životinja ima i mnogo drugih koristi pa su upotrebljavali i njihove sekundarne proizvode kao što su mlijeko, krzno, vuna, gnoj. Goveda su također mogla vući terete, a psi čuvati stada (Bökönyi 1973: 175-176; Alram-Stern 1996: 188-201). Raspodjela hrane (i biljne i životinjske) u naselju (Dimini) je jednolika, pa se može zaključiti da su resursi svima bili jednako dostupni, barem oni bazični kao što je hrana. Chourmouziadis to objašnjava egalitarnim društvenim uređenjam, dok Halstead kaže da je to posljedica jednake strategije iskorištavanja životinjskih proizvoda u čitavoj zajednici bez obzira na status, a postoje i elitni proizvodi koji su dostupni samo određenoj grupi ljudi (Alram-Stern 1996: 330; Halstead 1993). 9.2. OBRTI Obrti kojima su se bavile neolitičke zajednice u Tesaliji uključuju proizvodnju keramičkih posuda i drugih predmeta, predmeta od školjke, kosti ili kamena, proizvodnju tkanine i vjerojatno niz drugih djelatnosti koje ne možemo uvijek direktno vidjeti iz arheološkog materijala. Svi ovi predmeti također su bili predmeti trgovine i razmjene s drugim zajednicama. Obrt o kojem u arheološkom materijalu uvijek ima najviše dokaza je proizvodnja keramike. Postoji jedan nalaz iz Diminija koji Chourmouziadis tumači kao peć za keramiku. To je okrugla građevina s temeljima od zapečene gline, fragmenata keramike i kamenja u kojoj je pronađeno mnogo keramike ukrašene urezivanjem. G. Schneider se ne slaže s tim tumačenjem i smatra da se takva keramika nije pekla na visokim temperaturama za koje bi bile potrebne peći (Alram-Stern 1996: 327). Osim keramičkih posuda, koje su opisane prije, 15

od keramike su se proizvodili i drugi predmeti kao što su figurine, utezi i pršljenci (AlramStern 1996: 164,169). Figurine su uglavnom antropomorfne, a osim od keramike mogu biti i od kamena. Budući da su u Diminiju nađene jednolično raspoređene po naselju nema dokaza za specijaliziranu proizvodnju (Alram-Stern 1996: 329). U Diminiju i Pevkakiji su pronađeni i tzv. ring-idoli (slika 13), u Diminiju kameni, a u Pevkakiji keramički. To su vrlo stilizirani antropomorfni likovi (slika 14) čiji oblik potječe još iz gornjeg paleolitika (KyparissiApostolika 2005: 134). Figure su u Dimini kulturi općenito vrlo shematizirane, ravne, nedostaju im spolni atributi i detalji lica. Vrlo su rijetko oslikane ili ukrašene urezivanjem (Alram-Stern 1996: 329). Također se pojavljuju i zoomorfne figure te keramički modeli kuća. Jedna je takva kuća pronađena u Platiji Magouli Zarkou (slika 15). Model se datira u ranu fazu kasnog neolitika. Prikazuje pravokutnu kuću bez krova u kojoj se nalazi peć s kupolom za kuhanje i pravokutna izdignuta klupa. Unutar kuće nalazi se osam antropomorfnih figura koje vjerojatno predstavljaju obitelj (http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/index.html). O značenju figura postoje mnoge teorije kojima se ovdje neću baviti. Od kamena se proizvodilo različito oruđe, oružje, nakit, figure. Upotrebljavali su se opsidijan, rožnjak, jaspis, sileks. Većina se tih sirovina uvozila. Opsidijan je dolazio s otoka Melosa, rožnjak i jaspis iz sjeverozapadnog Balkana, a sileks iz Dobrudže (Alram-Stern 1996: 171, 204). U Tesaliju su ove sirovine dolazile u obliku jezgri koje je trebalo dalje obrađivati. Alatke su se izrađivale tehnikom indirektnog pritiska. To su bila razna sječiva, sječiva koja su se uglavljivala za srpove, vrhovi za strelice i druge alatke (slika 16). Na nekima od njih može se vidjeti silikatni sjaj nastao od rezanja organskog materijala te tragovi dodatne obrade. Vrhovi strelica važni su za kronologiju jer se na početku kasnog neolitika pojavljuju trokutasti vrhovi s trnom za nasad, a kasnije vrhovi u obliku lista (Alram-Stern 1996: 173-176). Također su se upotrebljavale glačane sjekire, dlijeta i drugi predmeti od glačanog kamena (AdrimiSismani 1999: 15). U kasnom neolitiku pojavljuju se i prvi metalni predmeti. To su uglavnom sitni predmeti, nakit od zlata i srebra, te bakrene perle, igle, žice i slično (http://www.ime.gr /chronos/01/en/nl/index. html). Mnogi su se predmeti proizvodili od kosti ili rogova. Takvi su predmeti na primjer harpuni, udice, spatule, igle, vrhovi za strelice (http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/index. html). Proizvodnju tkanine ne možemo vidjeti direktno iz arheološkog materijala jer se tkanina vrlo rijetko sačuva. Ipak, o njezinoj proizvodnjisvjedoče nam ostaci utega za tkalački 16

stan i pršljenaka, a ponekad i keramičke posude imaju otiske tkanine ili pletene prostirke na dnu (slika 17). Neki smatraju da su ukrasi na keramici mogli biti preneseni iz tkanine (Renfrew 1973: 187; http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/index.html). Jedna od najzanimljivijih sirovina u neolitičkom Diminiju je školjka spondilus (Spondylus gaederopus L.). To je školjka iz Sredozemnog mora, a predmeti načinjeni od nje rasprostiru se sve do Srednje Europe (Alram-Stern 1996: 177). Chourmouziadis je prilikom istraživanja Diminija 1970-ih pronašao oko 500 školjaka, a pola je bilo spondilusa. Obrađenih spondilusa je bilo 60% dok je od ostalih školjaka samo 4-7% bilo obrađeno. Najpogodniji dio za obradu je lijevi dio valve jer je tanji. Zanimljivo je da su nalazi spondilusa bili koncentrirani na dva mjesta u naselju. To su kuća N u Domestic area A i dvorište u Domestic area C. Na prvom mjestu je pronađeno 45 od 74 kolutova, a na drugom 122 od 143 dugmeta. Osim kolutova i dugmadi pronađene su i cilindrične perle od spondilusa. Gotovo svi kolutovi su slomljeni, dok su dugmeta i cilindrične perle uglavnom čitavi (Halstead 1993). Kolutovi (slika 18) su prvenstveno bili narukvice, a kad su se slomili mogli su se preraditi u privjeske ili amulete tako da bi se napravila rupica za vješanje. Dugmad (slika 19) je osim od spondilusa ili neke druge školjke mogla biti i kamena. Sastoji se od dvije konveksne površine od kojih jedna ima dvije rupice, često sliči na sjemenke. Služili su kao ukrasi na odjeći, a mogli su imati i simbolično značenje. Uglavnom su vrlo mali, dimenzija 11,5 cm, a njihova proizvodnja, kao i proizvodnja perli i nakita, zahtijevala je veliku vještinu (Kyparissi-Apostolika 2005: 137-138). Vratimo se na spondilus. Postojala su, dakle, dva mjesta u naselju Dimini na kojima su koncentrirani nalazi predmeta od spondilusa. Tsuneki ih tumači kao specijalizirane radionice. Mnoštvo slomljenih kolutova smatra posljedicom loma tijekom proizvodnje, te proizvodnju predmeta od spondilusa za izvoz navodi kao jedan od glavnih razloga nastanka naselja Dimini na položaju gdje je nastao. Halstead se ne slaže s ovim tumačenjem. On navodi da su otpatci od proizvodnje predmeta od spondilusa jednoliko koncentrirani po čitavom naselju, pa nisu mogle postojati specijalizirane radionice. Raspodjela predmeta, prema njemu, nastala je nakon proizvodnje, a na dva mjesta akumulirali su se tijekom nekoliko desetljeća. Takva nejednaka raspodjela nastala je uslijed razvoja trgovine, odnosno razmjene dobara i nastajanja elite (Halstead 1993). 9.3. TRGOVINA Zajednice Dimini kulture trgovale su i razmjenjivale dobra međusobno i na velike udaljenosti. C. Perles navodi tri sustava razmjene: razmjena uporabnih predmeta (npr. hrana),

17

prestižnih predmeta i predmeta od društvenog značaja. Razmjenjuju se na primjer prestižni predmeti za uporabne (Alram-Stern 1996: 203). Već sam spomenula da su pripadnici Dimini kulture uvozili različite sirovine iz udaljenih krajeva. Opsidijan (slika 20) su dobivali s otoka Mela, rožnjak i jaspis iz SZ Balkana, sileks iz Dobrudže. Pitanje je kako je funkcionirala ta trgovina. Bloedowa je terija da su opsidijanom s Mela trgovali ribari koji su lovili tune. Oni bi došli do Mela, nabavili opsidijan, izradili alatke koje su im bile potrebne, a ostatak neobrađenog kamena ili jezgri bi razmijenili (Alram-Stern 1996: 203, 172). Trgovalo se i keramičkim posudama, pa tako importi Dimini keramike postoje sve do istočne Makedonije i Albanije (Alram-Stern 1996: 139), a u Diminiju su pronađeni importi keramike iz doline Drama u Makedoniji (Renfrew 1973: 190). Razmjena prestižnih dobara ili robe od društvenog značenja važna je za zajednice koje imaju hijerarhijsko uređenje jer takvi predmeti daju ili potvrđuju status elite. Jedan od takvih prestižnih predmeta je spondilus. U Tesaliji, gdje ga ima puno nije prestižni predmet sam po sebi i mogli smo već vidjeti da ga posjeduju gotovo svi u naselju, no kao sredstvo za razmjenu dobiva novo značenje. Također, značenje im se mijenja u udaljenim krajevima gdje se stavljaju u grobove kao prestižni predmeti (Kyparissi-Apostolika 2005: 137). U kasnom neolitiku naselje Dimini podijeljeno je ogradama na različite posjede. Ograđeni posjedi sugeriraju prestanak dijeljenja svih dobara unutar zajednice, što znači da su se svi proizvodi morali razmjenjivati. Hrana i alatke su uglavnom raspoređene jednoliko po naselju, dok spondilus nije. On je mogao biti prestižno sredstvo razmjene koje se moglo razmjenjivati unutar ili izvan zajednice za hranu, radnu snagu, bračne partnere ili neke druge predmete, a mogao je služiti i elitama u razmjeni darova. Već sam prije spomenula i da je većina predmeta od spondilusa slomljena, a neki su i spaljeni. Postoje arheološki i etnografski dokazi koji svjedoče o namjernom spaljivanju vrijednih predmeta da bi im se povećala vrijednost u socijalnoj mreži razmjene darova. Da bi ovdje to mogao biti slučaj pokazuju i nalazi iz Agia Sofije gdje je pronađeno svega 12 kolutova od spondilusa od kojih su dva popravljana, a samo jedan spaljen. Nadalje, akumulacijom velike količine prestižnih predmeta stječe se socijalni status, ali da bi se bogatsvo pretvorilo u status potrebno je spriječiti njegovu inflaciju, odnosno spriječiti druge da ga skupljaju. To se također može postići spaljivanjem vrijednih predmeta (Halstead 1993). Kad se uspostave elite, moraju se potvrditi i pred drugim elitama. Pod pretpostavkom da su takve elite živjele u megaronima, dakle, u svakom naselju s megaronom postojala je elita, da bi si međusobno potvrđivali status morali su sudjelovati u razmjeni darova. Kao dar 18

je mogao poslužiti spondilus, pa Halstead (1993.) objašnjava njegov nedostatak u središnjem dvorištu Diminija tako da je elita iz Diminija sav svoj spondilus podijelila susjednim elitama. Takva je razmjena funkcionirala i s elitama iz udaljenih krajeva, gdje su prestižni predmeti dobivali na vrijednosti i promijenili značenje. 10. DRUŠTVENA ORGANIZACIJA O društvenoj organizaciji zajednica Dimini kulture može se reći vrlo malo. To su bile male zajednice, živjeli su na obiteljskim posjedima koji su se sastojali od kuće i radionica, a bili su ograđeni, što ukazuje na podjelu unutar zajednice. Iz raspodjele hrane, alatki i svakodnevnih predmeta ne vidi se raslojavanje društva. Ipak, postojanje megarona i središnjeg dvorišta u više naselja moglo bi ukazivati na postojanje elita. Akumulacija prestižnog predmeta (spondilusa) na nekoliko mjesta ako ne ukazuje na specijalizaciju u proizvodnji, ukazuje na nekakve socijalne razlike unutar zajednice (Halstead 1993). Važno je reći i da je za organizaciju društva bitna i specijalizacija u proizvodnji. Obrada opsidijana ili spondilusa zahtijevala je vještinu kakvu nisu posjedovali svi članovi zajednice, pa je logično da su se neki morali specijalizirati za to, a čim netko proizvede predmet koji nije za njegovu osobnu uporabu ili uporabu nekog unutar njegove obitelji i razmijeni ga za drugi predmet, dolazi do diferencijacije u društvu (Renfrew 1973: 187). Dakle, možemo reći da su zajednice Dimini kulture imale određenu društvenu hijerarhiju na čijem je vrhu mogla biti elita koja je živjela u megaronu, ali o detaljima možemo samo nagađati. 11. ZAKLJUČAK Ovaj pregled Dimini kulture daje osnovne informacije o navedenoj kulturi, materijalu, načinu života njezinih pripadnika i drugim aspektima koji su važni za određenje neke kulture. To je kultura kasnog neolitika Tesalije ili samo jednog njegovog dijela u istočnoj Tesaliji, ovisno o autorima. Ako uzmemo da je to kultura čitavog kasnog neolitka, dijeli se na pet stupnjeva: Tsangli-Larisa i Arapi, koji se nazivaju i pred-Dimini stupnjevima i Agia Sofia, Otzaki i Dimini, koji čine Dimini stupnjeve. Stupnjevi su određeni na temelju keramike, koja je u ranijim stupnjevima polirana i slikana, a kasnije slikana i ukrašena urezivanjem. Danas većina stručnjka ipak smatra Dimini samo lokalnom pojavom u kasnom neolitiku istočne Tesalije i ne govore više o Dimini kulturi nego samo o kasnom neolitiku Tesalije koji se sastoji od više lokalnih pojava. Takvo mišljenje vjerojatno je točnije od onog da cijeli kasni neolitik čini jedna kultura jer je ipak nastalo u vrijeme kad je istraženo mnogo više lokaliteta. 19

Gospodarstvo je tipično neolitičko, uzgajaju se razne biljke i životinje koje su mogle živjeti u grčkoj klimi. Proizvode se kamene alatke od cijepanog i glačanog kamena, figurine od kamena i keramike, nakit od školjaka, kamena, metala. Posebno je zanimljiva školjka spondilus koja se kao prestižni predmet može naći sve do srednje Europe. Svim proizvodima se i trgovalo unutar i izvan zajednice. Ukopi su u ovoj kulutri biritualni, s time da je spaljivanje novost, pa bi mogla biti i indikacija nove populacije koja je nositelj ove kulture, zajedno s prekidom u naseljavanju između srednjeg i kasnog neolitika. Dimini kultura vrlo je važna i zanimljiva pojava za proučavanje i svakako bi ju trebalo dalje istraživati.

12. SLIKE

Slika 1. Dimini

Slika 2. Rekonstrukcija naselja Dimini

20

Slika 3. Rekonstrukcija neolitičke kuće u Volosu

Slika 4. Glačana keramika stupnja Tsangli

Slika 5. Slikana keramika stupnja Tsangli

21

Slika 6. (lijevo) Keramika stupnja Arapi

Slika 7. (dolje) Posuda stupnja Arapi ukrašena spiralom

Slika 8. Keramika stupnja Agia Sofia

Slika 9. Keramika stupnja Otzaki 22

Slika 10. Keramika stupnja Dimini

Slika 11. Slikana posuda stupnja Dimini

Slika 13. „ring-idol“

Slika 12. Posuda stupnja Dimini ukrašena urezivanjema

Slika 14. Antropomorfna figurina

23

Slika 15. Keramički model kuće iz Platia Magoule Zarkou

Slika 17. Dno keramičke posude s otiskom tkanine ili prostirke

Slika 19. Dugmadod spondilusa

Slika 16. Litički materijal

Slika 18. Kolutovi (narukvice) od Spondilusa

Slika 20. Vrh strelice od opsidijana

24

13. POPIS SLIKA Slika 1. Dimini Slika 2. Rekonstrukcija naselja Dimini Slika 3. Rekonstrukcija neolitičke kuće u Volosu Slika 4. Glačana keramika stupnja Tsangli Slika 5. Slikana keramika stupnja Tsangli Slika 6. Keramika stupnja Arapi Slika 7. Posuda stupnja Arapi ukrašena spiralom Slika 8. Keramika stupnja Agia Sofia Slika 9. Keramika stupnja Otzaki Slika 10. Keramika stupnja Dimini Slika 11. Slikana posuda stupnja Dimini Slika 12. Posuda stupnja Dimini ukrašena urezivanjema Slika 13. „ring-idol“ Slika 14. Antropomorfna figurina Slika 15. Keramički model kuće iz Platia Magoule Zarkou Slika 16. Litički materijal Slika 17. Dno keramičke posude s otiskom tkanine ili prostirke Slika 18. Kolutovi (narukvice) od Spondilusa Slika 19. Dugmad od spondilusa Slika 20. Vrh strelice od opsidijana

http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. Snimila: Mateja Hulina, 4.5.2006. Hauptmann & Milojčić 1969: T.7 Otto 1985: T. 43 Otto 1985: T. 46 http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. Otto 1985: T. 51 Otto 1985: T. 53 http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. Adrimi-Sismani 1999: 21 http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008. Adrimi-Sismani 1999: 23 http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008.

14. LITERATURA Adrimi-Sismani 1999

Αδρύμη-Σισμάνη Β., Το νεολιθικο Διμηνι, Volos 1999.

Alram-Stern 1996

Alram-Stern E., Die Ägäische Fruhzeit, 1. 25

Band. Das Neolithikum in Griechenland mit Ausnahme von Kreta und Zypern, Wien 1996. Bailey 2000

Bailey D. W., Balkan Prehistory: Exclusion, Incorporation and Identity, Routledge 2000.

Bökönyi 1973

Bökönyi S., Stock Breeding, u: Neolithic Greece (D.R. Teocharis), National Bank of Greece 1973., 165-168.

Gallis 1987

Gallis K. J., Die stratigraphische Einordnung der Larissa-Kultur: eine Richtigstellung, Prähistorische Zeitschrift 62/2, 1987.

Grundmann 1932

Grundmann, AM, 1932.

Hourmouziadis 1973

Hourmouziadis G., Burial Costums, u: Neolithic Greece (D. R. Theocharis), National bank of Greece 1973., 202-212. Halstead P., Spondylus Shell Ornaments from Late Neolithic Dimini, Greece: Specialized manufacture or Unequa Accumulation?, Antiquity, Sept. 1993. http://findarticles.com/ p/Articles/mi_hb3284/is_/ai_n28629139? tag=artBody;col1 (9.11.2008.)

Halstead 1993

Hauptmann & Milojčić 1969

Hauptmann H., Milojčić V., Die Funden der frühen Dimini-Zeit aus der Arapi-Magoula Thessalien, Bonn 1969.

Kyparissi-Apostolika 2005

Kyparissi-Apostolika N., Tracing symbols of life and symbols of death in Neolithic archaeological contexts, Documenta Praehistorica XXXII, 2005., 133-144.

Milojčić 1950/1951

Milojčić V., Zur Chronologie der jüngeren Steinzeit Griechenlands, Jdl 65/66, 1950/1951

Milojčić 1959

Milojčić V., Hauptergebnisse der Deutschen Ausgrabungen in Thessalien 1953-1958. JbZMusMainz , 1959., 1-33.

Mylonas 1934

Mylonas G., I neolitiki Epochi en Elladi (1928) Rezension Matz, Gnomon 10, 1934.

Otto 1985

Otto B., Die Verzierte Keramik der Sesklound Diminikultur Thessaliens, Mainz am Rhein 1985.

Renfrew 1973

Renfrew C., Trade and Craft Specialization, u: Neolithic Greece (D. R. Teocharis), National bank of Greece 1973., 179-200. 26

J. Renfrew 1973

Renfrew J., Agriculture, u: Neolithic Greece (D. R. Teocharis), National Bank of Greece 1973., 147-164.

Schachermeyr 1953/1954

Schachermeyr, Dimini und die Bandkeramik, Mitteilungen der Anthropologischen Gesellschaft in Wien 83, 1953/1954.

Teocharis 1969

Teocharis, AAA 2, 1969. Teocharis D. R., Neolithic Greece, National bank of Greece, 1973. Tsountas Ch., Ai proistorikai akropoleis Diminiou kai Sesklou, 1908.

Teocharis 1973 Tsountas 1908 Vlachos 2002

Vlachos D., Changes in the Production and Use od Pottery from The Early Neolithic to the „Secondary Products Revolution“: Evidence from LN Makriyalos, Northern Greece, Documenta Praehistorica XXIX, 2002., 119-126.

Wace & Thompson 1912

Wace A. J. B., Thompson M. S., Prehistroic Thessaly, Cambridge University Press, 1912.

Whittle 1985

Whittle A., Neolithic Europe: A Survey, Cambridge University Press 1985.

Web stranice: www.britannica.com/EBchecked/topic/591885/Thessaly 29.11.2008. http://www.ime.gr/chronos/01/en/nl/ index.html 22.11.2008.

27