Aktivizam S Ljubavlju

Aktivizam s ljubavlju Ovaj članak sam napisao za 102. broj časopisa za mlade „Odjek“, a sada, potaknut ponovno pokrenutom blokadom, objavljujem ga ovdje, ponešto izmijenjenog. Cilj članka je potaknuti nas na razmišljanje o aktivizmu, njegovim motivima i metodama. Iako je originalno pisan za kršćane i osvještavanje istih o potrebi i prirodi aktivizma, obraća se onima koji se kršćanima ne smatraju jer nudi Isusovu metodologiju borbe protiv zla – ono što svi mi od Njega možemo naučiti i konkretno primijeniti u svom djelovanju. Iz tog razloga mislim da nema čovjeka kome ovaj članak nije namijenjen, stoga vas sve ohrabrujem da ga pročitate. Danas je vrlo popularno biti aktivist. Iako još uvijek postoje oni koji se tome rugaju, javnost i recimo nekakvo mainstream društvo na čelu s akademskom zajednicom ga podupiru. Bilo da je riječ o ekologiji, pravima ljudi ili životinja, na aktivizam se gleda pozitivno, a aktivisti se smatraju savješću društva. Prvo treba razjasniti da, iako postoji povezanost, aktivizam nije isto što i humanitarna djelatnost. Aktivizam je korištenje sredstava propagande, političkog prosvjeda i građanskog neposluha u svrhu podrške ili protivljenja određenom pitanju, dok se humanitarizam bavi dobrobiti čovjeka i ublažavanjem njegove patnje. Dok aktivizam najčešće ima sociopolitičke implikacije, humanitarizam neovisno o ideologiji nastoji pomoći čovjeku. Humanitarni rad i među kršćanima nije nepoznanica, a organizacije poput ADRA-e su po svojem djelovanju poznate širom svijeta. No, što je s aktivizmom? Kako se prema njemu kršćani trebaju postaviti? Na pisanje članka me potaknula blokada nastave Nezavisne inicijative studenata Filozofskog fakulteta povodom zahtjevanja besplatnog obrazovanja na svim razinama. Pošto i sâm studiram na tom fakultetu, suočio sam se s neminovnošću formiranja mišljenja po tom pitanju. I to je ono temeljno što mislim da svi mi kao kršćani i ljudi moramo znati - biti spremni iznijeti mišljenje o onome što se oko nas zbiva. Ako vjerujemo Bibliji, onda nam ona daje objašnjenje svih pojavnosti grijeha u svijetu koji kroz povijest imaju različit sadržaj, ali istu formu - devijacija od Božanskog Zakona. To je čin koji u sebi nema ljubavi jer je "ljubav ispunjeni Zakon" (Rim 13, 10). Kršćani moraju biti spobobni prepoznati zlo i suprotstaviti mu se. Je li jedan od načina aktivizam?

Zlo nadvladaj dobrim Treba odmah na početku reći da se zlo nikad na svijetu nije pobijedilo zlim. Dakle, prvo i osnovno, ne možemo postići ništa zaista dobro i čisto ako, buneći se protiv nekoga, iskazujemo svoje negativne osjećaje protiv njega, makar on bio u krivu. Sjetimo se samo Francuske revolucije. Koliko god je narod imao pravo što se tiče ugnjetavanja od strane povlaštenih klasa i Crkve, njihova se pobuna pretvorila u krvoproliće, a to se desi sa svim ljudskim revolucijama koje nisu pokrenute ljubavlju i sadrže loše metode. Tako su smjene vlasti u pravilu uvijek bile popraćene pokoljom neistomišljenika. Tko god sebi uzme za pravo da je njegovo mišljenje jedino ispravno mišljenje i spreman ga je braniti sredstvima koje ugrožavaju druge, gradi budućnost svoje filozofije na sasvim krivom temelju - kršenju slobode ljudske savjesti. Pa i da smo potpuno sigurni da se naše mišljenje slaže s Božjim načelima, moramo dati drugima slobodu da ih krše, jer je to dopustio i sâm Bog nama. Aktivisti su inače najvatreniji branitelji slobode mišljenja, no često im se desi da ju, možda i nesvjesno, oni sâmi krše, gajeći određeno jednoumlje, te svakoga tko se s njihovim mišljenjem ne slaže isključuju iz kategorije "pametnih" i "moralnih" ljudi i ne dopuštaju propitivanje ispravnosti svojih inicijativa. Kao što smo rekli, to se dogodilo sa svim revolucijama zato što u takvim situacijama pokret, iz straha da ne propadne, stremi ka očuvanju integriteta na način da biva sve manje podložan kritici. Postupno se uvuku metode koje potkopavaju načela slobode, a da to članovi pokreta argumentiraju time što je njihovo stajalište i objektivno stajalište. Ali, tako su razmišljali i nacisti i "znanstveno" argumentirali svoja stajališta, a znanost, ako nije utemeljena na Božjim načelima ljubavi, može se vrlo lako izmanipulirati i iskoristiti u ideološke svrhe. O čemu god se radilo, najopasnije je kad nema prilike za zdrav, objektivan i trezven razum, nego ovlada psihologija mase. Prosvjedujemo li nesebično? Još dublji problem kod aktivizma za društvene promjene jest da on često otkriva pasivizam za vlastite karakterne promjene. Uzmimo za primjer zahtjevanje besplatnog obrazovanja. Koliko god podržavam takav sustav, ipak se pomalo licemjerno osjećam govoreći to, kada istodobno u našoj zemlji postoje ljudi koji se godinama ne

mogu zaposliti i žive na rubu egzistencije. Da mi studenti zaista pokazujemo zanimanje za socijalno uređenje, tj. dobrobit svakog pojedinca, učinili bismo nešto za te ljude. Ali ovako se pokazuje da je to čisto sebičan poriv da si osiguramo vlastito dobro i slobodu. Nije li znakovito da svaka skupina koja prosvjeduje, prosvjeduje protiv onog što njih osobno (ili barem srodnu skupinu) pogađa, bili to studenti, radnici ili gay aktivisti. Ako i prosvjedujemo protiv nečeg što ne pogađa direktno nas osobno, kao npr. rasizam, to ćemo činiti iz motiva liberalizacije društva koja odgovara nama samima ili dužnosti i zadovoljenja savjesti (često kao mehanizam prebacivanja vlastite neriješene krivnje i nečiste savjesti na nešto drugo, što je u ovom slučaju rasizam), pa možda i zbog očekivanja nekog oblika protuusluge i podrške za naš vlastiti cilj, a rijetko ili skoro nikad iz motiva prave ljubavi prema jednom Romu. Dakle, da osiguramo sliku o vlastitoj pravednosti, sve krivnje ćemo prebaciti na generalne probleme, kao što su rasizam, siromaštvo, itd. osim ako sami nismo generatori tih problema onda ćemo izabrati neki drugi svjetonazor, npr. ksenofobičnost, pa vlastitu krivnju prebaciti na određenu društvenu kategoriju (npr. "zbog Kineza nam propada posao"). Formalno isti procesi u ljudskom etičkom sklopu se odvijaju i u ovom prosvjedu, gdje je žrtveni jarac obrazovni sustav. To ne znači da je obrazovni sustav uređen kako treba, isto kao što ne znači ni da je rasizam ispravan svjetonazor, ali borbu protiv njih zloupotrebljavamo tako da se pomoću nje rješavamo ostalih osobnih odgovornosti i neriješenih pitanja savjesti (kao što je npr. lijenost, sebičnost, ozlojađenost, indiferentnost, itd.). Na taj način zloupotrebljavamo aktivizam koji postaje analgetik za unutarnje nezadovoljstvo. Najbitnije bojno polje je naš vlastiti karakter Prosvjedi tada postaju izvanredna prilika za svojevrstan festival, na kojem se studenti mogu zabaviti, dati si oduška, iskazati svoje unutarnje nezadovoljstvo i bunt. Ali, protest može biti privremeni ispušni ventil za izbacivanje unutarnjeg nezadovoljstva, no ne i trajno riješenje - njegovo uklanjanje. To je identično tome da pri zubobolji samo uzmemo tablete protiv bolova, ali ne liječimo sâm zub. U tom slučaju ćemo trebati sve više i više tableta protiv bolova, a zub će postajati sve nezdraviji. Ali prosvjedovanje je popularno jer je lako buniti se protiv nekog drugog, ali nije toliko lako buniti se protiv svog ega - zahtjevati promjenu samog sebe. Mi bismo stalno htjeli da imamo uređenje koje će nas usrećiti, a ne bismo bili mi ti koji ćemo pružiti sreću drugima. Da budemo konkretni: sve stotine kuna koje studenti potroše na pijančevanje ili nerijetko 700 kn vrijedne All Star tenisice, mogle su se upotrijebiti za nečije egzistencijalne potrebe. A to su kapljice u moru licemjerja često prisutnog među aktivistima. Ignoriranjem promjene vlastitog karaktera se dovodimo u situaciju da budemo aktivisti s najplemenitijim ciljevima i onda dođemo doma s prosvjeda i izvičemo se na svoju majku zbog neke sitnice. Najbitnije bojno polje u našem životu je upravo naš osobni život, naš karakter. Prioritet bi trebalo biti naše vlastito ophođenje prema drugima i nama samima, a tek onda sve ostalo. Nije dobro ako za sve naše probleme okrivljujemo sve samo ne sebe i prebacujemo odgovornost na one faktore koje mi

osobno nismo generirali. Što će nam donijeti prosvjed protiv Vlade? Samo još veću samoobmanu da smo mi jako pravedni, a oni zločesti tamo gore nas tlače. Promjena pojedinca mijenja društvo Jasno, ovo ne znači da ćemo biti slijepi za nepravdu – i Bog nas poziva da, koliko je do nas, uvijek nastojimo drugima pribaviti pravdu – "Otvaraj svoja usta, sudi pravedno i pribavi pravicu bijedniku i siromahu!" (Izreke 31, 9) Ali, to mora biti pokrenuto isključivo ljubavlju, a ne porivom da osiguramo vlastitu pravednost i izvršimo dužnost ili prosipamo mržnju prema nekome. Trebamo tražiti Boga svaki dan da nas ispunjava ljubavlju prema svim ljudima, neovisno o njihovom svjetonazoru, pa i prema životinjama i prirodi – sve je to Božje stvorenje. Ugledajmo se na Isusa koji "se zanimao za svaku vrstu patnje koju je zapažao i svakom nevoljniku, pa čak i nijemim životinjama donosio olakšanje, a Njegove su ljubazne riječi bile kao melem koji umiruje bol. [...] Na taj je način On od samog djetinjstva nenametljivo radio za ljude. [...] Njegov je život bio kao kvasac koji djeluje u društvu." (E.G.W: Isusov život) Znači, najbolje ćemo društvu pridonijeti ako dopustimo promjenu vlastitog karaktera tako da imamo ljubavi za sve ljude, pa i one koji nas progone (Mt 5, 44). Pozitivne društvene promjene bi došle puno prije kada bi se pojedinci mijenjali, a ne čekali Obamu, Revoluciju ili bilo kakav drugi društveno-politički pokret koji bi nam trebao nametnuti promjenu. Srpski političar na kojeg je izvršen atentat, Zoran Đinđić, to je dobro primjetio: "Ne može se promijeniti naša zemlja, a da svi ostanemo nepromijenjeni. Da bi se promijenila naša zemlja, svatko od nas po malo mora se promijeniti." Zaključak Je li onda aktivizam pravilan način borbe protiv zla? Recimo to ovako: treba uvijek progovoriti protiv nepravde, ali pod uvjetom da su, kao prvo, naši ciljevi i metode u skladu s Božjim načelima i da smo ispunjeni ljubavlju prema svim stranama uključenim u spor. Trebamo slijediti biblijsko načelo: mrziti grijeh (ono loše što netko čini), ali ljubiti grešnika (onog tko nešto loše čini). I kao drugo, aktivizam nikada ne smije zamijeniti promjenu vlastitog karaktera,

pa postati religija za koju ćemo se uhvatiti i zaboraviti na Isusove dragocjene pouke za naš karakter. Uvjeren sam da bi svi aktivisti puno prije postigli svoje ciljeve kada bi svatko nastojao živjeti po principu ljubavi i time dosegnuo one na koje ima direktan utjecaj. Najviše pozitivnog utjecaja na tuđi um ima konkretni život nekoga tko stvarno pokazuje da mu je stalo do ljudi. To postiže lančane reakcije i značajne rezultate. To je bio Isusov princip. On nije organizirao prosvjede i pobune protiv Rimljana i njihovog tlačenja židovskog naroda, već im je pokazivao ljubav. Jedino to može promijeniti okorjelo srce, i u Bibliji imamo zapisane primjere kada su Rimljani u njega povjerovali jer su vidjeli njegov karakter koji želi dobro svima (poput satnika iz Mt 8, 5-13). Slijedimo i mi Njegov primjer i kada kročimo u društvene angažmane, neka nas svijet prepozna ne kao skupinu koja odražava neprijateljev duh nezadovoljstva, već Božji duh ljubavi.