15.mari_thecenturyofthebrave2018.pdf

See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.net/publication/330442435

AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI / THE AUGUSTAN ERA AND THE BEGINNINGS OF THE PROVINCIAL FUNERARY ART IN DALM ATIA Conference Paper · March 2018 CITATIONS

READS

0

8

1 author: D. Maršić University of Zadar 40 PUBLICATIONS   8 CITATIONS    SEE PROFILE

All content following this page was uploaded by D. Maršić on 17 January 2019.

The user has requested enhancement of the downloaded file.

stoljeĆe hrabrih

sveučilište u Zagrebu / university of zagreb filozofski fakultet / faculty of humanities and social sciences odsjek za arheologiju / department of archaeology

ISBN 978-953-175-609-9

August - korice radova - dvostr-pozadina.indd 1

the century of the brave



stoljeĆe hrabrih

the century of the brave

2018

roman conquest and indigenous resistance in illyricum during the time of augustus and his heirs proceedings of the international conference held in zagreb 22-26.9.2014.



rimsko osvajanje i otpor starosjedilaca u iliriku za vrijeme augusta i njegovih nasljednika radovi meĐunarodnog skupa odrŽanog u zagrebu 22-26.9.2014.

14.3.2018. 14:22:02

THE CENTURY OF THE BRAVE Roman conquest and indigenous resistance in Illyricum during the time of Augustus and his heirs

Stoljeće HRABRIH Rimsko osvajanje i otpor starosjedilaca u Iliriku za vrijeme Augusta i njegovih nasljednika

Proceedings of the international conference Zagreb, 22-26. 9. 2014.

Department of Archaeology, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb

Zagreb 2018.

NAKLADNIK / PUBLISHER Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Department of Archaeology, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb ZA NAKLADNIKA / REPRESENTING PUBLISHER Vesna Vlahović-Štetić UREDNICI / EDITORS Marina Milićević Bradač, Dino Demicheli RECENZENTI / REVIEWERS Marin Zaninović, Ivan Radman-Livaja PRIJELOM / LAYOUT Ivanka Cokol NASLOVNICA / FRONT COVER Ana Demicheli TISAK / PRESS Tiskara Zelina d.d NAKLADA / PRINT RUN 300 primjeraka / copies Izdavanje knjige financijski su poduprli Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Copyright © 2018 Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za arheologiju ISBN: 978-953-175-609-9 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000987773. FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI / PHOTO ON THE FRONT COVER Kip cara Augusta iz Nina (Aenona), Arheološki muzej u Zadru, fotografirao Ivo Pervan Statue of the emperor Augustus from Nin (Aenona), Archaeological museum in Zadar, photo by Ivo Pervan

THE CENTURY OF THE BRAVE 

StoljeĆe HRABRIH

Edited by Marina Milićević Bradač Dino Demicheli

SADRŽAJ

Contents

Predgovor / Foreword

7

Marina Milićević Bradač Ab Excessu Divi Augusti – the Fortunes of Augustus on the Occasion of the 2000th Anniversary of his Death 11 Marjeta Šašel Kos Octavian’s Illyrian War: ambition and strategy 41 Marin Zaninović Arba od liburna do rimljana 59 Robert Matijašić Res gestae (28, 1) and the establishment of Roman colonies on the eastern Adriatic 69 Danijel Džino, Alka Domić Kunić A View from the Frontier Zone: Roman conquest of Illyricum 77 Davide Faoro La macroprovincia dell’Illirico, il bellum Batonianum e l’immunitas dei Liburni 89 Phyllis Culham The Strategic Significance of the Adriatic and Ionian Seas In Roman Civil War from 49 to 31 BCe

101

Dino Demicheli A soldier of the Legion XI Claudia pia fidelis from Forum Iulii on the inscription from Kapitul near Knin 117 Nikola Cesarik, Miroslav Glavičić Centurioni XI. legije u rimskoj provinciji Dalmaciji

125

Silvia Bekavac, Željko Miletić Eques Marcellus’ Career in the Roman Province of Dalmatia 137 Snežana Ferjančić RECRUITMENT OF AUXILIA IN ILLYRICUM FROM AUGUSTUS TO NERO 147 Olga Pelcer – Vujačić From East to West Recruitment of soldiers from Asia Minor in Legio VII Claudia and Legio XI Claudia 157 Péter Kovács Northern Pannonia and the Roman conquest 163 Naser Ferri LA CONQUISTA ROMANA E LA MILITARIZZAZIONE DELLA DARDANIA 175 Dražen Maršić AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI 183 Emilio Marin A view on the Augusteum in Narona two decades after the discovery 211 Marko Sinobad A contribution to the identification of a cuirassed statue of an emperor from Narona 233

Ivana Jadrić-Kučan Imperial cult in the Roman province of Dalmatia during the reign of Emperor Tiberius 243 Mirjana Sanader Die Inschrift des Gaius Iulius Martialis aus Narona. Neue Überlegungen zu zwei alten Fragen 257 Antonia Holden The Abduction of the Sabine Women: Shifting Perceptions and the Pax Romana 269 Iva Kaić Engraved gems as part of the Augustan propaganda. Some examples from Croatia 279 Rubén Garcia Rubio WHEN THE AUGUSTUS’ ARCHITECTURE WOKE UP. THE CASE OF LOUIS I. KAHN AND THE AMERICAN ARCHITECTURE 291 Marina Milićević Bradač, Daniel Rafaelić ARA PACIS BETWEEN AUGUSTUS AND JOSEF VON STERNBERG 297 Bruno Bijađija Contribution to the knowledge about EpidauruM based on two of the inscriptions of Dolabella from Cavtat 307 Mattia Vitelli Casella Note sui municipi di cittadini romani in Illirico sulla base della testimonianza di Plinio il Vecchio (nat. 3. 144) 319 Ivan Milotić PEREGRINE COMMUNITIES IN DALMATIA AT THE BEGINNING OF THE 1ST CENTURY FROM PERSPECTIVE OF THEIR DISPUTES 331 Šime Vrkić ROMAN BOUNDARY WALLS ON THE LIBURNIAN TERRITORY 343 Nikola Cesarik, Ivo Glavaš Novootkrivena trasa rimske komunikacije od Burna do Kapitula i problem ceste ad imum montem Ditionum Ulcirum 353 Kristina Jelinčić Vučković, Asja Tonc CERAMIC FINDS FROM GRAVE 5 IN ILOK 361 Igor Borzić All roads lead to legions - The provenance of pottery finds from early imperial legion camp in Burnum (Croatia) 373 Inga Vilogorac Brčić VENUS ET CYBELE – MATRES ROMANORUM 385 Mladen Tomorad Ancient Egyptian collection of the Franciscan monastery at the island of Košljun: A case study of the possible evidence of the earlier penetration of the Ancient Egyptian artefacts in Illyricum 397 Ivan Radman-Livaja, Vlatka Vukelić The whereabouts of Tiberius’ ditch in Siscia 407

Dražen Maršić AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI Dražen Maršić Odjel za arheologiju Sveučilište u Zadru Obala kralja P. Krešimira IV/2 HR-23000 Zadar [email protected]

Izvorni znanstveni rad UDK 904:726.82(398)”652” DOI 10.17234/9789531756099.15

Augustovo doba prekretnica je u razvoju i pojavnim oblicima nadgrobne umjetnosti provincije Dalmacije. Iz helenističkog modela stele s ravnim trupom i profiliranim zabatom razvija se monumentalnija rimska inačica, a po prvi puta se pojavljuje statuarna plastika u karakterističnim helenističko-rimskim obrascima. Kao rezultat prekojadranskih veza i utjecaja uvode se i novi tipovi nadgrobnih stela: stele arhitektonske koncepcije, nerijetko i s portretima pokojnika, stele raščlanjene profilacijom i stele sa zaobljenim gornjim dijelom, zastupljene također i u portretnoj varijanti. Uporaba pojedinih modela povezana je očito s materijalnim mogućnostima i društvenim statusom vlasnika. Tako su stele sa zaobljenim završetkom isprva tipične za krug robova i oslobođenika. Dataciju preživjelih primjeraka omogućuju karakteristični natpisi i portreti pokojnika nastali prema uzorima u carskoj portretistici. Ključne riječi: Augustovo doba, nadgrobna umjetnost, stele, mauzoleji, kipovi.

1. Uvod

O

d utemeljenja provincije Ilirik 167. pr. Kr. rimski kulturni utjecaji prodirali su na istočni Jadran vrlo sporo, isprva samo na uski obalni prostor. Figulov pobjedonosni rat protiv Delmata 156./155. god. i Flakov obračun s Ardijejcima 135. god. pr. Kr. zasigurno su otvorili put prvom značajnijem uplivu italskoga trgovačkog elementa. No konačnu prekretnicu označilo je tek Koskonijevo osvajanje Salone 77. ili 76. god. pr. Kr. i razdoblje Cezarova prokonzulata dvadeset godina kasnije. Građanski rat koji je uslijedio i Cezarova smrt usporili su nakratko započete procese i projekte, kojih bi, barem u jednom dijelu, inicijator mogao biti i sam Cezar (za političke prilike i njihov kulturni odraz v. Kuntić-Makvić – Čače 2010: 70 i d.). Augustov napadaj iz 34./33. god. pr. Kr. i slamanje panonsko-delmatskog ustanka 9. god. po Kr. bili su konačni „okidači“ rimske demografske i kulturne ekspanzije. Kao što je Augustovo doba u političkom smislu vrijeme izlaska Rima na stoljetnu granicu na Dunavu i s tim povezanoga novog ustroja provincijalne administracije, to je doba

i prekretnica u recepciji i daljnjem lokalnom razvoju tipično rimskih oblika likovnoga jezika. Taj proces nije nigdje tako jasno vidljiv kao na području sepulkralne umjetnosti. Zbog svoje prirode nadgrobni su spomenici bili najbrojnija vrsta skulpture, pa odatle i očekivan epilog da su i sačuvani u najvećem broju. Spomenici nastali kroz pedesetak godina Augustove epohe pokazuju odvijanje nekoliko paralelnih procesa. Iz lokalnog helenističkog modela stele s ravnim trupom i profiliranim zabatom razvija se postupno monumentalnija rimska inačica. Kao rezultat prekojadranskih veza i utjecaja (iz sjeverne i srednje Italije) uvode se i novi tipovi stela i za njih razvijeni obrasci samoprezentacije (portreti). Tri su osobito zastupljena: stele sa zaobljenim gornjim dijelom, stele raščlanjene profilacijom i stele arhitektonske koncepcije. Također, po prvi se put masovnije pojavljuju građevine tipa mauzoleja i statuarna plastika. Navedene pojave kratko će se analizirati u poglavljima koja slijede. Njihov sadržaj ne treba shvatiti doslovno, na način da svi analizirani procesi započinju i završavaju se unutar vremenskog okvira Augustove vladavine. Zbog slabe istraženosti i malog broja spomenika u razmatranje su uzeti i kronološki nešto mlađi 183

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

primjerci. Za one spomenike za koje postoje čvrste indikcije datiranja u Augustovo doba, to će biti i jasno naznačeno. Označavanje natpisa prema poznatim katalozima latinskih natpisa (CIL, ILJug, etc.) donosi se samo za one spomenike kojima je to jedina suvremena objava (ili popraćena s ilustracijom), a restitucija teksta natpisa isključivo onda kada natpis nije objavljen ili se predlaže drukčije tumačenje.

2. Stele s ravnim trupom i profiliranim zabatom Grčko-helenistički tip stele s ravnim neraščlanjenim trupom i profiliranim trokutnim zabatom, uglavnom s plastično oblikovanim, ali ravnim akroterijima, i natpisom kao jedinim sadržajem prvi je široko rasprostranjeni tip nadgrobnog spomenika na istočnom Jadranu. U Isi se pojavljuje možda već krajem 4. st. pr. Kr., a u širokoj je uporabi tijekom 3. i 2. st. (Brunšmid 1998: 13 i d., osob. 32 i d., br. 15, 17, 20, 21, 23; Nikolanci 1969: 64 i d., br. 1 i d; Cambi et alii 1981: 71 i d., sl. 3 i d.; Kuntić-Makvić – Marohnić 2010: 73 i d., D6 kat. 164, D10 kat. 156 i dr.; Cambi 2013: 20-21, sl. 17). Najkasnije od 3. st. pr. Kr. prihvaćen je i u Faru, s mogućnošću da su tamošnje radionice kreirale i vlastiti izraz, budući da jedna stela (druge dvije su u tom dijelu oštećene) ima ravni trokutni zabat koji se bez prekida nastavlja iz trupa (Brunšmid 1998: 32, br. 6 sa sl.; Nikolanci 1980: 219-220, br. 9, sl. 9, 223-224, sl. 13; sveobuhvatno: Kuntić-Makvić – Rendić-Miočević 1995: 4748, br. 6-8). U 3. i 2. st. pojavljuje se i u Saloni, što potvrđuju najmanje dvije stele, od kojih je jedna kasnije reupotrijebljena za latinski epitaf (Brunšmid 1998: 44, br. 30; Nikolanci 1980: 220-221, br. 10). Ne treba smetnuti s uma ni pojavu ovoga tipa stele u Budvi, iako su tamošnji komadi prije mogli nastati kao rezultat utjecaja južnoilirskih grčkih kolonija (RendićMiočević 1959: 8, tab. 1, sl. 2). Tijekom 3. i 2. st. pr. Kr. pojava ove vrste stela vjerojatno je najkonkretniji pokazatelj grčke nazočnosti na nekom prostoru. Dokazuju to i grčki natpisi, kojih izostanak na nekim spomenicima prije treba vidjeti u bojanoj izvedbi negoli drugim razlozima. Osnovni tip pokazuje male varijacije u razvoju, a osim već spomenute u Faru najzanimljivija i nedovoljno proučena je ona iz Ise, potvrđena dvama primjercima, s bogatijom izvedbom prednje strane (trigilifi, metope i dr.) i arhitektonskom koncepcijom stražnje strane izgledom donekle bliske začelju Timasionove stele (Nikolanci 1969: 65 i d., br. 7, 9-10; Kuntić-Makvić – Marohnić 2010: 84 i d., D5 kat. 163, D7, kat. 165). Arhitek184

tonska uvjetovanost osnovnog tipa, odnosno oponašanje naiska (grobne kapelice ili mauzoleja) izgledom pročelja nije dvojbeno, ali je to učinjeno uz značajnu redukciju arhitektonskih elemenata (Cambi 2013a: 20; 2013b: 414-415). U literaturi se za ovaj tip stele koriste različiti nazivi. U hrvatskoj arheološkoj publicistici zastupljeni su nazivi “stele s ukrasnim zabatom” (Brunšmid 1998: 38 i d.), “stele s karakterističnim zabatom” (Cambi et alii 1981: 71 i d.) ili „isejske stele” (Nikolanci 1969: 65 i d.). Za histarske rimskodobne stele ovoga tipa A. Starac predložila je naziv „arhitektonske stele sa zabatom“, no on je neprikladan jer od arhitektonskih elemenata ovakve stele imaju samo zabat (kao daleki odjek arhitekture), ali ne i nosivi arhitektonski aparat, što je karakteristika „pravih“ arhitektonskih stela (Starac 2000: 67, tip IIa2; u Puli su rijetke, u većem se broju pojavljuju na teritoriju Parencija i u sjevernoj Istri (111, prilog 1, karta 7), a gro ih pripada 2. polovici 1. st. pr. Kr. i 1. pol. 1. st. po Kr. (116, prilog 3a; 117, prilog 3b)). Poznati talijanski znanstvenik G. A. Mansuelli nazivao je ovakve stele “stele parallelepipede superiormente displuviate” i „stele parallelepipede con frontone e acroteri pseudofunzionali” (Mansuelli 1967: 132 i d., tip E i F). U njemačkoj literaturi u posljednje je vrijeme relativno ustaljen naziv „Giebel-Schaftstelen” (Pflug 1989: 32 i d., osob. 35 i d.). Nazivima koji se susreću u domaćoj literaturi zajednička je mana da pojmovno definiraju samo izgled gornjeg dijela spomenika i ističu činjenicu da su takve stele najbrojnije u Isi, dok su termini u talijanskoj i njemačkoj literaturi mnogo određeniji. Zbog toga sam već ranije predložio uvođenje u naslovu istaknutog naziva (Maršić 2005: 205, bilj. 9). Ostavivši po strani isejske, farske i druge primjerke s grčkim natpisima, najstarije ranorimske primjerke ovog tipa stela na istočnom Jadranu nalazimo u Naroni, i to kao proizvod lokalne radionice, što s obzirom na povijesne okolnosti ne iznenađuje. Tri cjelovitije stele odavno su publicirane i dobro poznate (Kirigin 1980: 169 i d., sl. 1-3), a veći broj njima sličnih samo manjih fragmenata izložen je danas u okviru stalnog postava Muzeja Narone (za jedan od posljednjih objavljenih fragmenata v. Cambi 2013b: 417, sl. 21). Kontekst nalaza jedne od stela pokazuje da pripadaju vremenu prije sredine 1. st. pr. Kr., a neke su vjerojatno i nešto starije. Međutim, njihova produkcija mogla je trajati do kraja 1. st. pr. Kr., tj. do u Augustova doba. Već na prvi pogled jasno je da te stele predstavljaju posljednji stadij višestoljetnog razvoja iz grčkog svijeta uvedenog modela. Riječ je uglavnom o

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

manjim stelama čije se tijelo primjetno sužava od podnožja prema vrhu. Trup im je ravan i bez okvirne profilacije ili drugoga dekora. Epitafi su kratki i zauzimaju uglavnom vrh trupa, a izvedeni su latinskim pismom, nekada očito i u bojanoj izvedbi. Krunište spomenika izvedeno je u formi trokutnog zabata, nekada strmih, a nekada nešto nižih kateta, češće grubo obrađene unutrašnjosti u čijem se središtu ističe plastična rozeta prepoznatljive konkavne forme s rezanim listovima. Razlika između naronitanskih i starijih grčko-jadranskih stela gotovo da i ne postoji. Ona je jedino u pismu kojim je epitaf izveden. Odatle zaključak da su prvi Italici u Naroni upotrijebili otprije poznati tip spomenika te da su majstori koji su ih izradili morali biti izdanak lokalne helenističke tradicije. Prevladavajući grčko-helenistički ukus svakako je zanimljiv i govori o kulturnom ozračju toga vremena, koje se polako, ali sigurno počelo mijenjati negdje u doba Cezara, a konačno nakon osnutka kolonije i masovnog dolaska novih naseljenika. Tipične odlike naronitanskih stela „ponavlja“ i jedna stela iz Muzeja ninskih starina (sl. 1) kojoj je tek nedavno posvećena adekvatna pozornost (Dubolnić Glavan 2015: 94-95, 184, sl. 39). Točan položaj na kojemu je otkrivena nije poznat, no prema činjenici da se kao mjesto nalaza spominje Nin i karakteru ninske zbirke koja sadrži samo mjesne spomenike, lokalno podrijetlo ne bi smjelo doći u pitanje (Dubolnić Glavan 2015: 94, bilj. 255). Sačuvala se otprilike gornja trećina trupa s cijelim zabatnim kruništem. Vanjske stranice zabata oblikovane su kao ravne trake, katete su dobile i unutarnje plitke cyma reversa profile, zabat je od trupa odvojen visokim profilom istoga tipa, a akroteriji su mu ravni i bez dekoracije. Ostataka natpisa nema što vjerojatno pokazuje da je bio izveden bojom jer je malo vjerojatno da je stela ostala neupotrijebljena. Tim detaljom, strmim strehama za-

Sl. 1. Gornja polovica stele iz Enone ( foto M. Dubolnić-Glavan)

bata i napose formom vršnoga akroterija stela se evidentno naslanja na naronitanske primjerke. Specifičnost je odsutnost rozete ili drugog dekora unutar zabata. Provizorna datacija išla bi od sredine 2. do najkasnije sredine 1. st. pr. Kr., s velikom vjerojatnošću da je stela iz prve pol. ili sredine 1. st. pr. Kr. Važnost joj se ogleda u činjenici da je s njome prisutnost helenističke sheme prvi put potvrđena i na liburnskom ozemlju. Prema najvećoj širini od skromnih 0,37 m čini se da je izrađena u funkciji individualne komemoracije.

Sl. 2. Zabat trogirske stele ( foto L. Paraman)

185

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

Ne računajući stelu Lolije Muze o kojoj će biti riječi nešto kasnije, na užem salonitanskom području kronološki i formativno usporedivi primjerci stela nisu sa sigurnošću potvrđeni, no jedan zabat stele iz Trogira najvjerojatnije ipak govori o prisutnosti takvog horizonta spomenika (sl. 2). Zabat je uzidan u sjevernom zidu unutrašnjeg dvorišta kuće Babić Coce u Gradskoj ulici, nasuprot samostana sv. Nikole, a otkriven je na prostoru neke gomile sjevernije od perivoja Garagnin-Fanfogna, tj. u širem arealu nekadašnje rimske nekropole koja je zacijelo preslojila i nastavila se na raniju helenističkodobnu (zabat spominje jedino Cambi 1980: 958 i d., ali nije nikada publiciran u fotografiji, pa se to zbog važnosti ovom prigodom ispravlja). Dataciju u 2. ili 1. st. pr. Kr. (Cambi 1980: 958-959) potkrjepljuje izvedba rozete i dodatni cyma reversa profil koji se nalazi ispod identičnoga koji pripada zabatu, koje u donekle sličnoj kombinaciji nalazimo na jednoj od naronitanskih stela s čitavim zabatom bez vidljivog natpisa (Kirigin 1980: 169, br. 3, sl. 3). Evidentne su i neke razlike, a osnovne su da je izrada trogirskog komada kvalitetnija, zabat je elegantnijih i nižih kateta, a unutrašnjost mu nije rustična. Problem je što je oblikovanjem trupa stela mogla pripadati i nekoj drugoj varijanti, a ne samo osnovnoj s ravnim trupom, iako je statistički gledano ta mogućnost najizglednija. Njezin je vlasnik mogao biti i tragurijski Grk, a natpis izveden grčkim jezikom, no prvi Italici na širem području Salone zasigurno su koristili identične spomenike. Prema širini od čak 0,60 m i visini 0,23 m trogirska je stela mogla imati funkciju obiteljskoga nadgrobnog spomenika, odnosno sadržavati više imena korisnika. Tranzicijsko i novo kulturno ozračje u Naroni dobro oslikava nadgrobna stela veterana 7. legije Marka Heredija koju mu je podigao oslobođenik Faust (Marin et alii 1999: 200 i d., br. i sl. 32; Tončinić 2011: 40, br. i sl. 16, gdje se datira između 9. i 42. god.). Iako je izrađena prema istoj shemi i ima zabat strmih kateta sa središnjim motivom rozete unutar koncentričnog kruga, ona donosi i neke novine. Jedna od njih je ta da je zabat upisan u ravan gornji završetak ploče, što 1

kod ranijih stela nije slučaj. Nadalje, jednake je širine trupa u gornjem i donjem dijelu, a sa strana zabata pojavljuju se prema unutra nagnuti akroteriji s nezgrapno izvedenim polupalmetama! Heredijeva se stela jasno iskazuje kao rani, istina neugledni primjerak novoga, rimskoga shvaćanja stele sa zabatnim kruništem. Sudeći prema „neurednosti“ epitaf je vjerojatno izradila u taj posao neupućena osoba (oslobođenik Faust?), a ne smije se isključiti ni mogućnost da je i stela vanradioničke produkcije. Još jedan naronitanski primjerak nove, rimske inačice stele s ravnim trupom i zabatom, predstavlja stela oslobođenika G. Katelija Stabila i sevira G. Katelija Licina, uzidana u dva odvojena dijela u Erešovu kulu (Marin et alii 1999: 194 i d., br. i sl. 29, gdje je datirana u prva desetljeća 1. st.). Ona je naprednije forme, vrsnije izrade i nesumnjivo je produkt specijalizirane radionice. Niskoga je i elegantnog zabata koji je čini se bio i plastične izrade (zbog uzida u Erešovu kulu taj se detalj ne vidi jasno). Zabat posjeduje dvostruki horizontalni profil, ali je on prekinut na oba kraja, a akroteriji su ispunjeni polupalmetama. Očuvan je samo onaj na lijevoj strani. Sličan proces moguće je pratiti duž cijele istočne obale Jadrana, a ponegdje ga je moguće datirati i ranije od dviju naronitanskih stela. Na prostoru antičke Liburnije o njemu najbolje svjedoči stela M. Oktavija Ceuna otkrivena podno nadinske gradine (sl. 3), kojoj je B. Gabričević posvetio opsežnu raspravu i jasno dokazao da datira iz zadnjih desetljeća 1. st. pr. Kr. (Gabričević 1980: 251 i d., sa sl. na str. 252-253). Gabričević je lucidno uočio njezinu važnost i analizirao je na širokoj geografskoj i povijesnoj skali, odredivši ju kao svojevrstan nulti primjerak od kojega je moguće pratiti razvoj provincijalne nadgrobne umjetnosti u Liburniji. To mjesto, međutim, mora prepustiti ranije spomenutoj steli iz Muzeja ninskih starina (sl. 1). U većini strukturalnih detalja Ceunova je stela bliska Heredijevoj, ali je neusporedivo kvalitetnije izrade. Gotovo je jednake širine pri dnu i na vrhu, a nosi kratak latinski epitaf aksijalne koncepcije koji sadrži jedino pokojnikovo ime.1 Zabat i akroteriji se bez ikakva pri-

Lekcija pokojnikova imena i samim time većeg dijela natpisa problematična je i iziskuje veću digresiju. Gabričević je praenomen pokojnika pročitao Marc(us), filijaciju Marc(i) f(ilius), a za kognomen je predložio neko ime s osnovom Vols-, v. Gabričević 1980: 253 i d. Što se prvog imena tiče, sigurno je da slovu C nema ni traga, a ono prije njega moglo bi uistinu biti R, ali i nespretno uklesano X, što je čak izglednije! Kognomen definitivno glasi Ceunus, jer se na kraju trećeg retka dobro vidi donji dio završnoga slova S, pa tako postaje evidentno da je F poslije C zapravo nespretno uklesano E! Ostaje problem patronimika čija lekcija ovisi o razumijevanju načina na koji je inskribiran nomen Octavius. Ako je to ime napisano u punom obliku, s nedostajućim glasom V (?), patronimik može biti naveden samo siglom, urezanom točno na oštećenju kamena. Može se tek s oprezom pretpostaviti da bi mogla biti riječ o slovu M uklesanom tako da prikrije i obujmi oštećenje. Moguća restitucija tako bi glasila: Max(imus vel Marcus) Octa(v)/ius) M(aximi vel Marci??) f(ilius) Ceu/nus.

186

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Sl. 3. Nedinska stela Maksima (ili Marka) Oktavija Ceuna ( foto D. Maršić)

jelaza ili profilacije nastavljaju iz trupa. Postolja akroterija su precizne horizontalne izvedbe, a polukružni vrhovi, iako oblikovani, ostavljeni su bez dekora (očito polupalmeta). Unutrašnjost zabata ima još jedan red profilacije (izgleda trokuta) koji je oduzeo i ono malo prostora za dekor. Zabat i akroteriji upisani su u sniženi ravni završetak, što je također rješenje usporedivo Heredijevoj steli. Da je opisani tip stele na području Liburnije bio i šire rasprostranjen potvrđuje stela iz Ivoševaca (Burnum) kojoj je sačuvana jedino gornja lijeva četvrtina tijela s malim tragom zabata i lijevim akroterijem (Maršić 2005: 205-206, sl. 1). Iz epitafa je razvidno da pripada vojniku jedne od dviju ranih legijskih posada u taboru (20. ili 11. legije), da mu je praenomen glasio Caius, a nomen započinjao slovima AV, da je bio upisan u tribus Fabia, te da je za službovanja

dobio 21 godišnju plaću. Simptomatično je da ni ova stela nema profilom naglašeni prijelaz iz trupa u zabat i akroterije, te da i ovdje sačuvani lijevi akroterij ispunja stilizirana polupalmeta, što bi je s ostalim značajkama datiralo u kasnije Augustovo ili najkasnije početak Tiberijeva doba. Posljednji ranorimski primjerak stele ravnog trupa s trokutnim zabatom potječe iz Salone i iako je otkriven još u 19. st. publiciran je na fotografiji tek početkom ovog stoljeća (Cambi 2002: 118, sl. 4; 2005: 11, sl. 5, gdje se datira u 2. pol. 1. st. pr. Kr.). Riječ je o steli oslobođenice Lolije Muze, čije točno mjesto i godina nalaza izazivaju prijepor (o tome v. u posljednjem poglavlju). Trup joj je osrednje visine i ravnomjerne širine, trokutni zabat je od trupa odvojen profilacijom, središte mu krasi plastično oblikovana rozeta, a temeljni obrisi lijevoga akroterija govore u prilog dekora izvedenog polupalmetama iako se to ne smije uzeti kao sigurno. Natpis je lapidaran, aksijalno koncipiran i zauzima sam vrh trupa. Ostatak služi tek kao nosač koji natpis uzdiže na potrebnu visinu. Augustovsko ili čak nešto starije postanje je neprijeporno. Sličnih je stela u Saloni morao biti veći broj, ali se nisu očuvale. Tip stele s ravnim trupom i zabatom pokazuje tako dvije razvojne inačice (faze): stariju, grčko-helenističku, prepoznatljivu po naglašeno suženom trupu i karakterističnom zabatu, i mlađu, monumentalnije forme s razrađenijom izvedbom akroterija. Kao i istočnojadranski Grci, prvi Italici i njihovi oslobođenici privučeni trgovačkim poslovima koriste ispočetka raniju formu (Narona, Enona). Od otprilike Cezarova doba ona se polako transformira u skladu s rimskim ukusom, u varijantu popularnu tijekom Augustove epohe. Korisnici su novopridošli aktivni ili umirovljeni legionari (Narona, Burnum), pripadnici sve brojnije građanske klase (iako o tome nema direktne potvrde), kao i njima pripadajući krug oslobođenika (Narona, Salona). To je i prvi tip spomenika kojim predstavnici domaće aristokracije sa svježim civitetom iskazuju svoju novu političku i kulturnu pripadnost, a za pretpostavku ima pojavu klesarskih radionica koje rade po rimskim uzusima i u manjim lokalnim sredinama (npr. Nedinum). To su kategorije stanovništva koje su u interakciji s radionicama zapravo zaslužne za kreiranje prvoga lokalnog provincijskog stila. Očevidno je da se stele ovoga tipa gotovo u pravilu postavljaju u funkciji individualne komemoracije. Nastavile su se izrađivati i kasnije, ali ne u značajnijem broju.

187

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

3. Stele raščlanjene profilacijom (profilirane stele) Ovaj tip stele nepoznat je u predaugustovskom razdoblju. Uglavnom je prihvaćeno mišljenje da nastaje daljnjim razvojem rimskog modela stele s ravnim trupom i profiliranim zabatom, na način da mu je tijekom Augustova razdoblja uokolo natpisnog polja apliciran profilirani okvir kojega je jedna od funkcija naglasiti važnost tog dijela spomenika i povećati dojam reprezentativnosti. Po H. Gabelmanu uvođenje okvira motivirano je prije svega novim rimskim osjećajem za plastičnost skulpture (Gabelmann 1977: 228 i d.), dok je F. Rebecchi skloniji mišljenju da okvir predstavlja mehaničku aplikaciju uvedenu kao daljnji stupanj redukcije i zamjene arhitektonskih elemenata i to vjerojatno od strane majstora neoatičke škole (Rebecchi 1972: 197 i d.). Inovacija u svakom slučaju dovodi do bitne promjene u izvedbi natpisnog polja. Zbog prirode izrade profiliranog okvira, koji se najprije kleše koso, a zatim oblikuje u cyma reversa (rjeđe cyma recta) profil, natpisno se polje udubljuje u odnosu na rubne ravne trake koje ga uokviruju, tj. skulptorski se tretira. Profilacija na manje elaboriranim primjercima može biti izvedena i samo urezanom linijom ili ravnim trakama. Rani primjerci ovog tipa stele u pravilu su još monumentalnije forme od prethodnog tipa, s vitkim elegantnim trupom i trokutnim zabatom pretežito izrađenim u punoj plastici. Odnos visine i širine kreće se u prosjeku oko 3:1, a može biti i veći u korist visine. Profilirani okvir u pravilu okružuje samo natpis, ostavljajući u donjemu dijelu trupa isprva visoko i neispunjeno, a zatim dekorirano podnožje. Horizontalna stranica zabata nerijetko sadrži ravne ili ornamentima ispunjene trake koje imitiraju arhitrav ili friz (očiti refleksi arhitektonskih stela), u središtu zabata je najčešće rozeta u jednoj od mnogobrojnih izvedbi, a akroterije formiraju polupalmete. Primjerci iz Augustova doba uglavnom nemaju funkciju nosača portreta, pa to čini se pokazuje da ishodište ovog tipa stele (model) ne treba tražiti u stvarnoj arhitekturi. U kasnije doba portretno polje može biti uklopljeno unutar zabata, između zabata i natpisa, i rjeđe unutar natpisnog polja. Iako se nije upuštao u pokušaje pojmovne definicije N. Cambi je objavljujući nekoliko primjeraka stela ovakve koncepcije istaknuo da one osim zabata s akroterijima nemaju arhitektonske oblike (tj. da nisu arhitektonski koncipirane), da su očito izrađene prema fiksiranim obrascima koji iska188

zuju određeni stupanj dearhitektonizacije i stoga se mogu smatrati zasebnim tipom (Cambi 1991a: 63, 65; 1994: 163 i d., br. 5, 169). Osobno sam se u više navrata založio za termin „profilacijom uokvirene stele“, tj. u skraćenom obliku „profilirane stele“ (Maršić 2000: 78 i d.; 2005: 206 i d.). M. Sanader je za tilurijske primjerke predložila naziv „reducirani tip (A)“, unutar njega je jednu skupinu primjeraka odredila kao „profilacijom uokvirene stele“ (njem. “profilgerahmte Stelen”), ali je u druge skupine uvrstila i primjerke koji imaju odlike arhitektonskih stela (A1-A4) (Sanader 2003: 502 i d., tab. 2-4). Isti termin preuzima i D. Tončinić, koji reducirani tip stela prema izradi donjeg dijela dijeli u varijante „a“ (s vratima), „b“ (s prikazom alatki) i „c“ (neukrašene) (Tončinić 2011: 148 i d., osob. 158 i d.). U kontekstu rasprave o tipologiji histarskih stela, A. Starac koristi naziv „arhitektonske stele sa zabatom i uokvirenim natpisnim poljem“, što je problematično iz razloga koje je objasnio Cambi i onih navedenih za prethodni tip (Starac 2000: 67-68, tip IIa3; raširene su u cijeloj Istri, u značajnom su broju zastupljene na teritoriju Parencija (111, Prilog 1, Karta 8), a pojavljuju se već sredinom 1. st. stare ere (117, Prilog 3b)). G. A. Mansuelli ove stele naziva “stele semplicemente riquadrate” (Mansuelli 1956: 368 i d.), a F. Rebecchi “stele corniciate” (Rebecchi 1972: 189 i d.). Zahvaljujući H. Gabelmannu i H. Pflugu u njemačkoj je literaturi od sedamdesetih godina prošlog stoljeća usvojen i raširen termin “profilgerahmte Stelen” (Gabelmann 1972: 71, bilj. 41; Pflug 1989: 37 i d.) čija bi najbrojnija varijanta bile stele s trokutnim zabatom (njem. „profilgerahmte Giebelstelen“). Stele raščlanjene profilacijom tijekom tri stoljeća principata nesumnjivo su bile najrasprostranjeniji tip stela. Iako je one iz 1. st. relativno lako razlikovati od kasnijih, prije svega temeljem epigrafskih i formativnih karakteristika, detekcija primjeraka iz Augustova doba gotovo je pa nemoguća osim u rijetkim slučajevima. Tako npr. stele Kvinta Valerija i Marka Vibija, vojnika 7. legije, lako određujemo u razdoblje prije 42. god., zbog pomanjkanja karakterističnog epiteta C(laudia) p(ia) f(idelis) (pregledno: Tončinić 2011: 91, br. i sl. 59; 98 i d., br. i sl. 68), no obje bi mogle pripadati Tiberijevu, ali i kraju Augustova doba. Isti problem postoji i kod nekih drugih vojničkih stela. Kod skupine stela veterana 7. legije otkrivenih na širem području Ljubuškog mogućnost da je iz Augustova doba vrlo je izgledna za stelu M. Sosija, kao i onu L. Marcilija (pregledno Dodig 2005: 209 i d., br. i sl. 3, br. i sl. 10). Gotovo sigurnu pripadnost kraju Augus-

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

tove epohe moguće je naslutiti u slučaju tilurijske stele Kvinta Bebija, vojnika VII. legije (pregledno: Tončinić 2011: 30 i d., br. i sl. 8; o dijelu natpisa u stihovima v. Rendić-Miočević 1987: 226, br. 79, 268 s tab.). Na to upućuje grafija natpisa koja je usporediva građevnim natpisima kasnijeg Augustovog i ranijeg Tiberijeva doba, izvedba gorgoneja u središtu zabata, kao i motiv nasuprot postavljenih dupina uzdignutih repova, glava postavljenih uokolo kantara. Posljednja dva elementa nalazimo na steli salonitanskog trgovca Gaja Utija iz zadnjih desetljeća 1. st. pr. Kr., o kojoj će biti riječi nešto kasnije. Podnožje stele ispunja motiv „klasično“ oblikovanih vrata u punoj izvedbi s četiri kasetona (u gornjima okrugla kucala, u donjima ručke), a zabat i akroteriji upisani su u ravan gornji završetak. Augustovu razdoblju bez ikakve sumnje pripada nadinska stela Maksima Oktavija Frontona (CIL III 2874), na koju do sada nije skrenuta adekvatna pozornost. Prijepis njezina natpisa donio je još sredinom 19. st. Š. Ljubić (Ljubić 1859: 239 (=1860: 7)), fotografiju stele publicirao je krajem istog stoljeća V. Brunelli (Brunelli 1913: 139, sl. 57 na str. 137), bila je izložena u starom postavu zadarskog arheološkog muzeja u Sv. Donatu (okačena na jednom od pilona matroneja), ali od završetka 2. svjetskog rata leži pomalo zaboravljena u depou Muzeja. U međuvremenu joj je izgubljen ili uništen zabat, pa je Brunelijeva fotografija jedini pokazatelj izvornog joj izgleda (sl. 4). Zanimljivo je da je stela dvodijelna, na način da je natpisno polje izrađeno iz jednog, a slikovno polje i zabatno krunište iz drugoga dijela. Natpis sadrži samo pokojnikovo ime u dativnom obliku. Ono što Frontonovu stelu već na prvi pogled smješta u sam početak principata koncepcija je natpisnog i slikovnog polja, jer se oni iznutra lagano sužavaju od dna prema vrhu. To je, vidjeli smo, osobina tipična za najranije isejske i rimske primjerke stela s ravnim trupom i profiliranim zabatom. Trup stele je inače identične širine na dnu i vrhu, pa to još više naglašava kosinu unutarnjih elemenata. Profilacija natpisnog polja je primitivne izvedbe, a niša s polufigurom pokojnika ima netipično hibridno oblikovanje između polukruga i pravokutnika. Uokvirenja portretne niše, bilo profilacijom, bilo arhitekturom nema, pa se stječe dojam da je inspiracija za ovakvu vrstu prikaza možda zidna niša. Ako je tome tako, taj bi detalj pokazivao početno nesnalaženje radionice, jer su zidna niša i zabat u načelu arhitektonski nekoherentni elementi. Zabat je prenaglašeno strmih streha (kao i na starijoj nadinskoj steli, v. sl. 1), sredinu mu ispunja mala

Sl. 4. Nedinska stela Maksima Oktavija Frontona (prema V. Brunelli)

rozeta, a postolja akroterija penju se do pred sam njegov vrh. Ukrašavaju ih polupalmete. Od postolja akroterija pa do vrha zabat ima vanjski ravni okvir koji se postupno sužava. Stela ima ravan završetak, čija je snižena prednja ploha jasno vidljiva između akroterija i zabata. Frontona portret prikazuje u poput palija drapiranoj togi (tzv. pallium toga) karakterističnoj za kasnorepublikansko razdoblje, a u provincijama popularnoj i početkom carstva (o tome tipu toge Goette 1989: 24 i d. (Ab), tab 2-3). Desna mu je ruka izložena na grudima i prstima podignuta prema lijevom ramenu, a lijeva je savijena u laktu i otvorenim dlanom gurnuta naprijed. Na dlanu je predmet okruglog oblika, na189

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

jvjerojatnije jabuka ili mogranj (pripisuje im se eshatološko značenje, kao dara htoničkim božanstvima, a zbog formata i shematizacije u prikazu teško ih je razlikovati, v. Pflug 1989: 101, bilj. 615). Nabori ogrtača prikazani su šablonski, a dio na lijevom ramenu neprirodno stoji u zraku. Fizionomijski detalji upućuju na starijeg i relativno proćelavog muškarca. Najvažniji trag frizure je svakako onaj iznad lijevog (pokojnikova) uha, gdje se vidi kratka i lagano zakovrčana kosa (što je stilski detalj usporediv češljanju sačuvanog muškog lika na steli Gaja Utija, o čemu će biti riječi naprijed). Za primijetiti je da Fronton nosi isti nomen kao i Ceun s ranije spomenute nadinske stele, moguće čak i isti praenomen, ali mu je kognomen latinski. Imenovan je formulom tria nomina, ali bez navoda glasačkog okruga (tribus) Claudia prisutnog na nešto mlađim nadinskim natpisima pripadnika ove obitelji. Stelu se prema različitim kriterijima može datirati najviše koje desetljeće poslije Ceunove stele. Augustovoj epohi po svoj prilici pripada i jedna isejska stela uzidana u Franjevačkom samostanu na Prirovu u Visu (Ljubić 1859: 267 (=1860: 35); CIL III 3083). Ni ona nije nikada ozbiljno publicirana, na način da je pažnja integralno posvećena i natpisu i portretima, niti je ikada objavljena na fotografiji (osim u doktorskom radu potpisnika ovih redaka), pa se to čini ovom prigodom (sl. 5). Sačuvan joj je samo veći lijevi dio profiliranog natpisnog polja i donja lijeva četvrtina slikovnog polja visine 0,55 i širine 0,32 m. Restituciju i razumijevanje natpisa u dobrom dijelu određuje pretpostavljena širina ploče i izvoran broj portreta. Kvalitetna inskripcija natpisa i napose aksijalna mu koncepcija jasno pokazuju da su u niši stajale dvije polufigure. Njih treba prepoznati kao prvospomenute osobe na natpisu – Gaja Oktavija i Marka Oktavija. Druge dvije osobe su očito komemoratori istih imena. Jedan od njih je brat jednog od pokojnika, a drugi bi mogao biti nećak koji komemorira strica ili stric koji komemorira nećaka.2 Ostatak lijevog portreta zacijelo pripada prvospomenutom pokojniku – Gaju Oktaviju, a obrazac i ikonografija kojima je prikazan identični su Frontonovu portretu. Razlika je u daleko vrsnijoj izvedbi reljefa, plitkom umbu koji se nazire ispod podignute ruke, i stisnutoj šaci lijeve ruke u kojoj je vjerojatno volumen, znak poveljom ozakonjenog civiteta. Da portreti nisu mogli stajati u arhitektonski uokvirenom polju pokazuje blizina ramena 2

sačuvane figure lijevom rubu spomenika, čiji izvorni položaj i pravac pružanja određuje rub natpisnog polja. Sva je prilika da je polje bilo slične koncepcije kao i na Frontonovoj steli. Već iz ovog sumarnog prikaza vidljivo je da se profilirane stele tijekom Augustove ere podižu pojedincima iz sve brojnije građanske klase, često osobama iz redova domaćih obitelji sa svježim civitetom (sigurno Fronton, a možda i isejski Oktaviji), a vjerojatno u istom, ako ne i značajnijem broju pripadnicima vojnih postrojbi. Ne treba sumnjati da će se potvrditi kako su njihovi vlasnici bili i visokopozicionirani robovi ili ugledniji oslobođenici. I one se uglavnom postavljaju u funkciji individualne komemoracije (izuzetak je Vis), no za izvođenje konkretnijih zaključaka raspolažemo premalim uzorkom. Iako su nastale iz stela s ravnim trupom i zabatom, njihov daljnji razvoj reflektira utjecaje različitih modela arhitektonskih stela, jer su očito shvaćene kao njihova jeftinija zamjena.

Sl. 5. Isejska stela Oktavija ( foto D. Maršić)

Restitucija natpisa eventualno bi glasila: G(aio) Octav[io (...) et] / M(arco) Octavi[o (...)]. / M(arcus) Octavius [(...)] et / G(aius) Octavius n[epos vel nepoti? (...)] / et fr(ater vel fratri?) f(aciundum) c(uraverunt?).

190

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

4. Stele s ravnim trupom i zaobljenim gornjim dijelom Od sredine 1. st. pr. Kr. i kasnije po cijeloj istočnoj obali Jadrana pojavljuju se stele ravnog trupa sa zaobljenim gornjim dijelom. U Dalmaciji su najbrojnije u Saloni i Jaderu. Novootkriveni primjerak iz Jadera eksplicitno dokazuje postojanje inačice s portretima te potvrđuje da do širenja tipa dolazi upravo tijekom Augustova razdoblja. Polukružno oblikovanje gornjeg dijela ploče u osnovi je rimsko oživljavanje prapovijesne tradicije antropomorfnog poimanja tijela spomenika. Antropomorfna se stilizacija u Italiji pojavljuje još u bakreno i brončano doba, a jasnije se manifestira od 8. i 7. st. pr. Kr. kada se u kasnovilanovskim oblastima juga Padanije pojavljuju stele pravokutnoga tijela s polukružnim izdankom ili nekom vrstom diska (tzv. „pietre protofelsinee“ ili „stele delle spade“, nazvane tako po prikazima mačeva i dvoboja, v. npr. Haynes 2005: 35; sl. 27), forma kojih je u naravi jako slična poznatim daunijskim stelama. Iz takvih stela, postavljenih samostalno ili nad grobnim humcima, razvijaju se postupno u interakciji s grčkim modelima poznate etruščanske stele zaobljenog vrha s frizovima ili prikazima ratnika u profilu (Brendel 1995: 133 i d., sl. 86), koje će daljnjim razvojem do u kasnorepublikansko doba i nestankom figuracije dobiti novu dvostruku ulogu: ugaonog međaša luksuzno opremljene grobne parcele ili mauzoleja, i najjednostavnijeg nadgrobnog spomenika za robove i oslobođenike. Na istočnoj obali Jadrana poznata su najmanje dva predrimska formativno usporediva primjerka i oba su po svoj prilici antropomorfne motivacije. Prvi je isejska stela s nekropole Mrtvilo koja u gornjem dijelu završava zaobljenim vrhom koji podsjeća na grčko slovo „omega“, izvorno moguće u tom dijelu i oslikana (v. Cambi et alii 1981: 74 i d., br. 3, sl. 5, tab. 17; Kuntić-Makvić – Marohnić 2010: 85, D8 kat. 166). Drugi je jednostavna neobrađena nadgrobna ploča (uzeta iz prirode) otkrivena u Borčanima kod Duvna (podatak i ilustraciju dobio sam od kolege D. Periše na čemu mu najtoplije zahvaljujem), u okolišu istoga devastiranog humka iz kojega potječe nedavno objavljena antropomorfno stilizirana ratnička stela, dva manja fragmenta i raniji nalaz danas izgubljenog fragmenta stele (Cambi 2013a: 19, sl. 10-11; 2013b: 407 i d., sl. 11-14). Dok između isejske i rimskih stela ne postoji nikakva konkretnija poveznica, za stelu iz Borčana takva se mogućnost ne smije unaprijed odbaciti. To je pitanje povezano s problemom njezine datacije,

koju se može odrediti samo provizorno i to dosta široko, po mome sudu od kraja 3. st. pr. Kr. do samog početka 1. st. po Kr. U slučaju da je s kraja predloženog vremenskog okvira – iz 1. st. pr. Kr. ili eventualno s početka 1. st. n. e. – postanak bi joj mogao biti motiviran popularnošću takvih spomenika u Saloni. U svakom slučaju, umjesno je pretpostaviti da je stajala nad manje važnim grobom, moguće i ženskim, a upravo činjenica da je otkrivena u blizini druge antropomorfno stilizirane stele potkrjepljuje raniju tvrdnju o antropomorfnom ishodištu forme. U Mansuellijevoj se terminologiji italski primjerci ovog tipa stele s natpisima (i portretima) uglavnom kriju pod nazivom “stele parallelepipede anarchitettoniche” (Mansuelli 1967: 131, br. 18, sl. 28 tip D), dok se ploče identične forme koje donose samo dimenzije grobnih parcela (stele-međaši) nazivaju u talijanskoj literaturi jednostavno „termine funerario”. H. Pflug ih određuje kao „neraščlanjene lučne stele“ (njem. „ungegliederte Bogenstelen“) i također im prepoznaje čestu ulogu u funkciji ugaonih stupova-međaša, u gotovo svim gradovima sjeverne Italije, još od ranog 1. st. pr. Kr. (Pflug 1989: 34, bilj. 207). A. Starac ih pojmovno definira kao „polukružno zaobljene stele“, a u slučaju kada nose samo podatke o veličini grobnog areala kao „terminacijske stele“ (Starac 2000: 63 i d., 65 (popis polukružno zaobljenih stela ili tipa Ib), 66 (popis terminacijskih stela zaobljenog vrha – Ie2), 65 (popis stela na tlu Istre)). Korpus natpisa Pule i Nezakcija u sastavu 10. regije Italije ne pravi razliku i označava ih istim neodređenim terminom cippus (It 10/1, 1947: 119 i d.), kojega u svojoj poznatoj radnji o Puli koristi i G. Fischer (Fischer 1996: 24 i d.). Što se tiče obalnog područja provincije Dalmacije, tek je N. Cambi prije nekog vremena upozorio na značajnu prisutnost ovog tipa spomenika i upotrijebio termin “stele sa zaobljenim gornjim dijelom”, koji se koristi i u ovom radu (Cambi 2005: 14-15, bilj. 23, sl. 9; 2013: 22, bilj. 34, sl. 24). Pridodat mu je tek navod da je riječ o stelama ravnog trupa, kao temeljnoj formi iz koje nastaju razvijenije varijante s profilacijom i elaboriranim izvedbama vršnoga zaobljenja. Iako izlaze izvan geografskog okvira rasprave, zbog blizine i konteksta u kojem se javljaju prikaz o pojavi stela zaobljenog vrha u Dalmaciji započet ću primjercima otkrivenim u Puli koje već „Inscriptiones Italiae“ najvećim dijelom stavlja u Augustovo doba (It 10/1, 1947: isto mj.), a to mišljenje dijeli i G. Fischer (Fischer 1996: 24, sl. 3b, e) iako neke primjerke datira i u kasnije vrijeme. Stalni postav Arheološkog 191

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

muzeja Istre izlaže danas više takvih stela i zanimljivo je da u velikoj većini komemoriraju osobe oslobođeničkog statusa. Visina im se kreće od oko 1 do 1,15 m, a širina je oko 0,45 m. Prema epigrafskim značajkama i funkciji moguće ih je, kako je i ranije navedeno, podijeliti u dvije skupine: na obične nadgrobne stele i terminacijske stele (međaše). Koji put je između njih teško uočiti razliku. Nadgrobnu ploču ravnog trupa sa zaobljenim vrhom podigao je za života oslobođenik P. Cezije Cilon (IIt 10/1, 238; Starac 2000: 74, br. 7 i prilog 3b, gdje se stela datira u razdoblje 50.-25. god. pr. Kr.). Trup joj se iz grubo zaravnatoga donjega dijela lagano sužava prema sredini, a zatim u gornjem dijelu opet širi i prelazi u polukrug. S obzirom na to da natpis ne donosi podrobnije podatke o vlasniku i korisnicima moguće je riječ o steli-međašu. Stelu oslobođenika L. Marcija Pampila (Pamfila?) postavio je najvjerojatnije Firmilius Primus, čiji odnos prema pokojniku nije poznat (IIt 10/1, 322; Starac 2000: isto mj., br. 17, s približno istom datacijom). U ovom slučaju je pouzdano riječ o individualnoj komemoraciji. Oslobođenik Q. Fictorius Tertius podigao je stelu za života sebi, majci Galgestiji Augi i svima svojima, a stajala je na grobnoj parceli pročelja širine 12 i dubine 16 stopa, tj. oko 3,6 x 4,8 m (IIt 10/1, 272; Starac 2000: 74, br. 13, gdje se datira u šire Augustovo doba). Gruboga je podnožja i okomitih stranica koje se lagano šire prema zaobljenju (sl. 6). Zanimljivi je primjerak ovog tipa stele jer je iako skromnog izgleda poprimila ulogu obiteljskog spomenika, najvjerojatnije kao središnjeg biljega grobne parcele. Odlika terminacijskih stela ili stela-međaša je primarno navođenje veličine grobnog areala i imena vlasnika. Tako se npr. na jednoj steli ispred formule in fronte (tot) in agro (tot) s navodom o grobnom arealu veličine 12 x 16 stopa (oko 3,6 x 4,8 m) pojavljuje samo ime P. Papija Liberala (IIt 10/1, 350). Drugi sličan međaš započinje navodom kako je grob i međaš sebi i svojima podigla oslobođenica Laberija Perzida, nakon čega slijede podatci o veličini grobnoga mjesta (IIt 10/1, 298; Starac 2000: 74, br. 15, gdje je autorica datira u Augustovo doba). Zaobljeni završetci obiju stela dosta su niski i gotovo da nalikuju ravnima snažno zaobljenih uglova. Na nekim stelama natpis započinje izrazom loc(us) (monumenti, sepulturae), iza kojega slijedi ime pokojnika u genitivu s navodom o veličini areala i podatcima o ostalim korisnicima spomenika i groba (o brojnosti takvih stela u Istri usp. Starac 2000: 74, bilj. 10). Gaj Cetranije Klement podigao je takvu stelu-međaš za života sebi, Liciniji Primigeniji i 192

Sl. 6. Pulska stela Kvinta Fiktorija Tercija ( foto D. Maršić)

svojima, a stajala je na parceli širine 12,5 i dubine 22 stope, tj. oko 3,75 x 6,6 m (IIt 10/1, 241). Sliku cijele stele donosi „Inscriptiones Italiae“ i s nje je jasno da su se nakon početnog zaobljenja pri dnu trupa okomite stranice pružale gotovo paralelno do pred sam vrh. Zaobljeni završetak je nešto niži nego kod Cilonove stele. Možda i najvažnije primjerke cijele skupine predstavljaju međaši s grobnog areala P. Kasija Adjutora koji su gotovo identičnog sadržaja i dimenzija te istog „prijeloma“ i grafije slova (IIt 10/1, 248; IIt 10/1, 249). Razlika je što se na jednome uz vlasnika spominju konkubina Vibija Optata i ostali, a na drugome je izostavljeno Optatino ime. Odatle zaključak da su ploče stajale na istoj grobnoj parceli stranica otprilike 16 stopa (4,8 m), očito na njezinim uglovima. O pojavi stela i stela-međaša zaobljenog vrha u Histriji moguće je iznijeti nekoliko konstatacija. Najbrojnije su na

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

teritoriju Pule i to u urbanom središtu kolonije (posebice na južnoj nekropoli, v. Fischer 1996: 34 i d., sl. 4a, d), a u većem se broju pojavljuju i na teritoriju kolonije Tergeste (Starac 2000: 65, 84, 111, prilog 1, karta 1). One s dužim epitafima pojavljuju se od sredine 1. st. pr. Kr. i do druge četvrtine 1. st. po Kr. jedan su od najbrojnijih tipova nadgrobnih spomenika. U manjem se broju zadržavaju i tijekom kasnijeg 1. st. Stele-međaši istog tipa nešto su kraćeg vijeka trajanja i prema Starac su karakteristične za 1. pol. 1. st. (Starac 2000: 70, 71, 74, 112, prilog 2; 116, prilog 3a; 117, prilog 3b). Njihovo uvođenje i popularnost evidentno su posljedica kulturnih, demografskih i inih veza s područjima srednje i napose sjeverne Italije, gdje se bilježi masovna pojava takvih stela. Danas gotovo da nema pokrajine i grada u srednjoj i sjevernoj Italiji čiji arheološki muzej ne izlaže takve stele, kao što je npr. slučaj u današnjoj pokrajini Marche (ant. Picenum) gdje se u jednostavnoj izvedbi pojavljuju u Ascoliju (colonia Asculum) (Lucentini 2002: 108 i d., sl. 151, 153-154) ili San Severinu (municipium Septempeda) (Landolfi 2003: 56-57, sl. na str. 56), a u reprezentativnijoj varijanti s nišom i portretom unutar zaobljenog vrha kojeg flankiraju akroteriji u Atriju (colonia Adria) u Abruzzu (Zanker 1975: 288-289, sl. 22). Prema sjeveru im se broj dramatično povećava, a nerijetko imaju funkciju nosača portreta, kao npr. u Bolonji (Pflug 1989: br. 40, tab. 8, 1), da bi se na grobnom arealu M. Papinija Retorika u Akvileji pojavile čak četiri ugaone stele-međaša (Pflug 1989: 34, bilj. 207, gdje se donosi i starija lit.). Vezu histarskih stela s prostorom sjeverne Italije (kojoj je Istra uostalom i pripadala) posvjedočuje i uporaba dviju za taj prostor karakterističnih natpisnih formula: locus (monumenti) na Klementovoj i Adjutorovoj steli, i quo quo versus na posljednjoj. Obje se npr. pojavljuju na brojnoj skupini stela-međaša koje izlaže Lapidario Romano di Monselice u istoimenome mjestu kod Padove.3 Na tamošnjim se stelamameđašima međutim rijetko pojavljuju imena vlasnika, dok ih pulske gotovo uvijek navode. Pulske su stele u prvom redu nadgrobni spomenici, ali često objedinjuju i funkciju međaša. Uočljiva je činjenica da korisnici i suvlasnici pretežito dolaze iz redova oslobođenika, a tek ponekad kruga građana „neprozirnog“ podrijetla (tj. s tria nomina bez „libertinske filijacije“). Slijedom toga se s velikom vjerojatnošću može 3

4

pretpostaviti da su takve stele na neki način bile simbol nižega statusa njihovih vlasnika. Osim u Puli, na istočnom se Jadranu primjerci stela sa zaobljenim vrhom susreću u većem broju još samo u Jaderu i Saloni, ali je za očekivati njihovu pojavu i drugdje. Tim spomenicima zbog neatraktivnog izgleda do sada nije posvećena adekvatna pozornost. Iz Zadra potječe manja neobjavljena stela, sačuvana samo u gornjoj polovici trupa, podignuta pokojnicima čija imena glase T. Veius Secundus i T. Veius Quintus, jer sve druge lekcije vode do nepremostivih poteškoća (sl. 7).4 Sudeći po karakteru obaju kognomena po svoj prilici je riječ o braći, a komemoratori su čini se roditelji. Iz imenovanja je razvidno samo to da su pokojnici rimski građani (tria nomina). Izvedba stele i epitafa je dosta loša, natpis je pobjegao u lijevu stranu, a grafija slova ukazuje na jako rano postanje. Čini se da su stranice stele bile potpuno okomite ili su se čak lagano sužavale prema vrhu! S obzirom na to da G. Alföldy bilježi samo jednu kasniju potvrdu nomena Veius, iz Salone, ovaj natpis bio bi tek druga potvrda imena u provinciji, i to nedvojbeno jedina iz vremena ranog principata (Alföldy 1969: 134, s.v. Veius). Oblik spomenika pouzdan je reper za datiranje u ranije 1. st. Preciznija datacija od toga nije moguća.

Sl. 7. Gornja polovica zadarske stele obitelji Veius ( fotoarhiv AMZd)

http://amicimusei.altervista.org/museo-san-paolo-di-monselice/tinerari-di-visita-museo-san-paolo/lapidario-romano-dimonselice/?doing_wp_cron=1427052823.8685679435729980468750 (konzultirano 22. 3. 2015.). Restitucija natpisa glasi: T(ito) Veio / Secundo / T(ito) Veio / Q(u)into / [---].

193

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

Sl. 8. Fragment zadarske stele s portretom pokojnice ( foto D. Maršić)

Druga zadarska stela pronađena je pred malo vremena u funkciji spolija, sačuvana je u vidu fragmenta vis. 0,54 m, šir. 0,21 m i deb. 0,16 m, i još uvijek je nepoznata široj znanstvenoj javnosti (sl. 8). Zaobljeni gornji dio imao je funkciju slikovnog polja oblika polukružne niše plitke ravne osnove i ravno zasječenog ruba. Nišu uokviruje cyma reversa profil bez dekora, a njega s vanjske strane prati uska ravna traka. Ona se u donjemu dijelu nastavlja u ravno podnožje s natpisom. U niši je poprsje žene odlomljenoga lijevog ramena i lijeve strane grudiju. Lijevi rub niše u visini ženine glave lagano zakrivljuje prema vani i prati je obrisom. Iznad glave strmo se penje ne dosižući svoju punu visinu, iz čega je razvidno da danas sačuvani lik nije bio i jedini. S desne strane (gledano prema spomeniku) stajao je lik supruga ili eventualno nekoga od članova uže obitelji. Od natpisnog je polja preostao mali komad lijevoga gornjeg ugla s tragovima slova P i još jednog slova koje nije moguće dešifrirati. Ona pripadaju sigli prenomena i prvom 194

slovu nomena ili pak samo nomenu. S obzirom na to da su slova uklesana jedno blizu drugoga, vjerojatnije je u pitanju nomen u ženskom obliku. Bilo bi i očekivano da ispod ženina portreta stoji njezino ime, a ne ime druge osobe. Na vanjskom segmentu cyma reversa profila svrdlom je izdubljenja manja rupica. Slična rupica je i na lijevoj bočnoj strani, otprilike u istoj visini, točno po sredini stranice. To dokazuje da su nastale u istom trenutku i s istom svrhom. Nju je teško odrediti s potpunom sigurnošću. Ipak, najvjerojatnije su izvoran detalj izradbe s namjerom da prime čavliće o koje su vješani vijenci (o pojavi takvih instalacija usp. kratki prikaz kod Maršić 2007: 190 i d.). Lijeva bočna strana osim rupice ne nosi dekoraciju. Izvedena je finijim potezima dlijeta i čekića, ali nije uglačana. Stražnja je strana samo abocirana grubim potezima šiljatog dlijeta. Portret prikazuje stariju ženu u višeslojnoj, tipično rimskoj ženskoj nošnji. Ispod vrata proviruje mali trag tunike okruglog ovratnika. Niže od njega jasno se vidi trokutasti izrez duge gornje tunike udanih rimskih žena (stola). Vanjsko je odijelo bogato drapirani ogrtač koji je potpuno obgrlio desnu stranu tijela i ruku (palla), te je podignut preko stražnjeg dijela glave (velatio capitis) (lijep prikaz nošnje rimskih matrona i njezina statusnog značenja donosi Lynn Sebesta 2001: 46 i d., osobito 48 i d.; pokrivanje glave simbolizira čednost, skromnost, pobožnost, itd.). Ikonografija jasno određuju pokojnicu kao udanu rimsku ženu. To je i razlog zbog kojeg u nedostajućem dijelu niše treba tražiti portret supruga. Portret je klasicistički koncipiran, ali s nekim individualno motiviranim fizionomijskim obilježjima. Lice je snažne forme, klasicistički hladno, bez emocija i naprezanja inkarnata. Obrazi su široki i mesnati, izraženih jagodičnih kostiju. Brada je široka i naglašeno zaobljena. Usta su mala i napućena. Razmak između gornje usne i nosa je nešto veći. Nos je dugačak i ravan, u odnosu prema licu ne osobito širok. Oči su male, duboko usađene i položene veoma blizu korijenu nosa. U izradi detalja očiju ističu se ravna linija obrva, mesnati očni kapci i duboki suzni kanali. Frizura pokojnice vidljiva je u prednjem dijelu, dok stražnji dio pokriva draperija ogrtača. Koncipirana je u tri dijela. Najniži dio su valovnice u kojima je kosa počešljana od sredine čela prema ušima, pokrivajući ih do polovice. Iznad tog dijela frizure je drugi dio formiran u obliku pletenica koje se sa svake strane penju prema tjemenu. Pletenice su naznačene malim srpoliko oblikovanim potezima dlijeta. Iznad njih je potpuno ravno prikazani dio frizure koji nestaje pod

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

ogrtačem. Pletenice i završni ravni dio na sredini formiraju nodus. Na ušima žena sigurno nosi naušnice iz dva dijela, s privjescima koje su čini se kockastog oblika. Izrada opisane stele pouzdano se može datirati u raspon od zadnja dva desetljeća 1. st. pr. Kr. do u sam početak 1. st. po Kr. Frizura naime pripada jednoj od brojnih varijanti s nodusom popularnih tijekom Augustova doba, kakve su nosile Livija, Oktavija i druge žene carske kuće. Slična frizura s tek nešto drukčijim nodusom poznata je s jedne salonitanske glave u punoj plastici (privatni portret) datirane na prijelaz dviju era (Cambi 2002: 119, sl. 8; 2005, 16, bilj. 29, sl. 11). U gotovo identičnoj formi nalazimo je na glavi iz Palazzo dei Conservatori (Braccio Nuovo) u Rimu, koju P. Zanker datira u sam kraj 1. st. pr. Kr. (Fittschen – Zanker 1983: 42, kat. br. 48, tab. 62). S obzirom na dobro poznati fenomen „zaostajanja“, vrijeme postanka stele je najvjerojatnije kasnije Augustovo doba. To pak znači da je sasvim sigurno riječ o najstarijoj portretnoj steli antičkog Jadera i jednom od najstarijih tamošnjih nadgrobnih spomenika uopće! Nadalje, riječ je tek o drugom primjerku portretne stele sa zaobljenim gornjim dijelom na istočnom Jadranu, te jedinom s prikazom dviju figura (za jedini poznati primjer s polukružnim završetkom i školjkom u niši usp. salonitanski fragment stele otprilike iz Klaudijeva doba: Cambi 1993a: 353, sl. na str. 354). Prema ikonografiji je pokojnica ingenua ili liberta. Prikaz salonitanske skupine započinjem najbolje poznatim primjerkom – stelom oslobođenice Kornelije Rustike otkrivenom na prostoru starokršćanskoga groblja Kapljuč. U cijelosti je sačuvana, uključujući i zub za uglavljivanje, trup joj se lagano širi od dna prema zaobljenom vrhu, a on gotovo da ima formu šestarom izvedenog polukruga. Natpis sadrži samo ime pokojnice, aksijalno je organiziran, a grafija pokazuje karakteristike tipične za početak principata (Brøndsted 1928: 157, br. 1 sa sl., gdje je datirana u sam početak 1. st.). Zanimljivost je i ta da je stela gabaritima (vis. 1,10 m, šir. 0,44 m) potpuno usporediva cjelovito sačuvanim pulskim stelama. Drugu stelu sa zaobljenim vrhom postavila je Tigidija Tertula bratu L. Tigidiju Prokulu (sl. 9). Otkrivena je davne 1811. godine (CIL III 2056), što zacijelo negira bilo kakvu sumnju u izvornost, a danas se čuva u Arheološkom muzeju Zadar. Od svih do sada spomenutih stela razlikuje se po tome što joj je pročelje ostalo neobrađeno, tj. sirovog oblika nakon vađenja ploče iz uslojenog škriljevca, i jedino joj je

Sl. 9. Salonitanska stela Lucija Tigidija Prokula ( foto D. Maršić)

zaobljeni dio oblikovan čekićem i dlijetom. Trup joj se napadno širi prema vrhu koji ima formu polukruga. Izvedba natpisa je iznimno loša, iako je razvidna želja da ga se aksijalno koncipira. Više elemenata tako pokazuje da je stela vjerojatno nastala u kućnoj radinosti, ali oponašajući jedan (najlakši?) od tadašnjih obrazaca. Osim da pokojnici nose građanska imena u dvoimenoj i troimenoj formuli, o njihovu društvenom statusu teško je prosuđivati. Dvije salonitanske stele ovoga tipa donose natpise s jednočlanom imenskom formulom. Jedna, koja je u cijelosti sačuvana i osim natpisa neobjavljena (CIL III 9235), nosi samo ime Nobilis, polukružnog je vršnog zaobljenja i gotovo ravnih stranica, a na dnu prelazi u rustično izvedenu i proširenu bazu (sl. 10). Ime je uobičajeno za servilnu i oslobođeničku populaciju – nalazimo ga npr. na natpisu CIL III 3035 iz Flanone (Alfoldy 1969: 253, s.v. Nobilis) – pa isto možemo pretpostaviti i za našeg pokojnika. Od druge stele gotovo identične forme sačuvan je samo gornji dio. Sadržaj natpisa i ovdje vodi ka zaključku da je pokojnik iz redova robova, 195

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

Sl. 10. Salonitanska stela s imenom Nobilis ( foto D. Maršić)

Sl. 11. Salonitanska stela Fuficije Agre ( foto D. Maršić)

budući je imenovan samo kao Primus pupillorum (sliku stele bez komentara donosi Cambi 2013: 22, sl. 24).5 Zacijelo najinteresantnija salonitanska stela ovoga tipa jest stela djevojčice Fuficije Agre (sl. 11), zbog činjenice da je natpis (CIL III 2341=8623) izveden teško čitljivim kurzivnim pismom i to u elegijskom distihu (osim imena pokojnice), zbog čega ju je D. Rendić-Miočević uvrstio u antologiju sepulkralne poezije (Rendić-Miočević 1987: 136, br. 36, 253, s pripadajućom tab.). Iako nema „libertinsku filijaciju“ Agre je bez sumnje oslobođenica ugledne salonitanske obitelji Fuficius jer u imenu nema klasičnu filijaciju, koja ne bi bila izostavljena da je bila ingenua. To zorno potvrđuje i osobno ime i majčin izbor nadgrobne forme. Agrina je stela od izuzetne važnosti, neovisno o pitanju je li izrađena u najranije, Augustovo doba, ili, što je vjerojatnije, nešto kasnije, moguće u Klaudijevo doba, kada

se datira stela T. Fuficija, veterana XX. legije. Naime, za nju se smije pretpostaviti da je otkrivena upravo u arealu te grobne stele (iako za to ne postoji pisani trag), pa je lako zamisliti situaciju u kojoj je stela Tita Fuficija bila središnji monumentum, oko kojega su stajali drugi spomenici, među njima i stele zaobljenoga gornjeg dijela. Osim Agrine stele postoji još jedna salonitanska stela zaobljenog vrha s natpisom u formi epigrama, bez podataka o tome tko ju je i kome postavio (Rendić-Miočević 1987: 174, br. 55, 258-259, s pripadajućom tablom). Iz teksta epigrama je međutim jasno da je riječ o žalosnoj majci koja tuguje za prerano umrlim djetetom. Kurzivna izvedba natpisa i forma ploče mogli bi ići u prilog pretpostavke da je i ona stajala na grobnom arealu Fuficija. Neke stele ovog tipa podrijetlom iz Salone te bliže i dalje okolice moguće prethode Agrinoj steli i daju naslutiti kojim

5

Natpis nije objavljen i glasi: Primus pu/pillorum / hi[c] sit(us) est / [---i?/--].

196

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Sl. 12. Stela roba Mopsa iz Vitine kod Ljubuškog ( foto i obrada M. Rašić)

tijekom je išao daljnji razvoj tipa. Stela iz Vitine kod Ljubuškog podignuta Mopsu, robu Seksta Varija (CIL III 8499 (=6368)) u cijelosti je usporediva ranije opisanim primjercima, s razlikom što joj je profilom uokviren cijeli trup (sl. 12). Tilurijska stela Kvinta Murija, vojnika VII. legije (pregledno Tončinić 2011: 73 i d., br. i sl. 43) oblikovanjem gornjeg dijela slična je novootkrivenoj zadarskoj steli. Prostor unutar zaobljenog vrha joj je snižen, na taj je način s njegove vanjske strane morao biti uveden obrubni profil (u ovom slučaju dvostruki), a u središtu polja plastično je izrađena šesterolisna rozeta. Ovaj spomenik je izuzetno važan jer pokazuje kako je predmetni tip stele, ali u naprednijoj izvedbi bio poznat i među vojnom populacijom, međutim, zacijelo ne u broju u kojem je za serve i libertine bio karakterističan osnovni tip. Salonitanska stela koju je za života podigao oslobođenik L. Alfije Princep(s), sebi, sinu L. Alfiju Centinu i oslobođenici Primi (Cambi 2005: 14-15, sl. 9) primjer je sljedeće razvojne faze koja je identična pretpostavljenom razvoju profiliranih stela iz stela s ravnim trupom i trokutnim zabatom.6 Nova pojava je naime profilirani okvir natpisnog 6

polja, istim tipom profila obrubljen je s unutrašnje strane zaobljeni završetak u središtu kojega je plastična rozeta, a između dva polja ostala je netipično visoka ravna zona. Dok se za zadarske stele ne može sa sigurnošću tvrditi jesu li pripadale oslobođenicima ili siromašnijem sloju slobodnorođenih građana, salonitanske stele čak i u razvijenoj profiliranoj formi pripadaju isključivo krugu robova i oslobođenika (njima se pridružuje i stela iz Vitine!). Iz toga se smije izvući zaključak kako je njihova uporaba u metropoli provincije, ali vjerojatno i šire statusno uvjetovana. To je svakako jedan od ponajboljih primjera u kojoj su mjeri nadgrobni spomenici bili ogledalo postignutoga društvenog položaja. Čini se umjesnim pretpostaviti kako je bilo društveno prihvatljivo da samo najbogatiji i visokopozicionirani robovi (npr. carski dispenzatori) i oslobođenici (npr. seviri i augustali) budu korisnici monumentalnijih formi stela (v. poglavlje 2) ili drugih vrsta nadgrobnih spomenika (npr. ara), dok su obični robovi i libertini u najboljem slučaju dobivali ili si priskrbljivali jednostavnije stele. Murijeva stela predstavlja jasan dokaz da su elaborirani primjerci mogli služiti i kao biljezi grobova osoba s građanskim statusom. Izgledno je međutim da je ta pojava bila razmjerno rijetka i motivirana potrebom za komemoriranjem pojedinaca, kojoj je u nekim prigodama forma sa sugestivnim elementima antropomorfizacije odlično odgovarala.

5. Stele arhitektonske koncepcije Zbog svoje monumentalnosti, česte pojave portreta i uopće važnosti za istraživanje kulturnog i društvenog profila provincije Dalmacije (posebice njezina priobalja), ovaj tip stela daleko je najbolje poznat. Drži se da je izrastao daljnjim razvojem helenističkih naiskos-stela posredstvom atičkih radionica i njihova posezanja za helenističkim uzorima, a sve zbog traganja za prikladnim monumentalnim izrazom na nekropolama rimskog tipa (Pflug 1989: 40 i d., gdje se donose razmišljanja Schobera, Mansuellija i dr. autora). Većina tipoloških izvedenica arhitektonskih stela ima se smatrati posljednjom stepenicom imitacije hramske arhitekture, i to preko polureduciranih tipova grobnica kao što su grobne kapele (grč. naiskoi, lat. aediculae) ili grobne niše (exedrae) (važna zapažanja: Cambi 1993b: 28-29).

Natpis je sljedećeg sadržaja: L(ucius) Alfius L(uci) l(ibertus) Princep(s) / vivos sibi et suis / Primae libertae / L(ucio) Alfio P(ubli) l(iberto) Centino / filio.

197

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

Arhitektonskih stela na tlu rimske Dalmacije nema prije Augustova doba, ne računajući isejsku Timasionovu stelu koja s njima nema ništa zajedničko (Cambi 2005: 13). Tijekom Augustova doba sve su arhitektonske stele bez izuzetka oblikovane s trokutnim zabatom. Manje su stele eventualno mogle biti postavljane na pepeone sanduke, a veće su sigurno stajale na pročelju ili u središtu grobnih areala. Prema unutarnjem odnosu zabatnog, natpisnog i slikovnog (portretnog polja) moguće ih je podijeliti u dvije glavne tipološke varijante: na stele s arhitravom, koje se pojavljuju i u inačici običnih epigrafskih i u inačici portretnih stela, i stele s prekinutim zabatom koje se pojavljuju samo kao nosači portreta (Gabelmann 1972: 73 i d.; Pflug 1989: 39 i d.). U ovom radu će biti riječi tek o nekoliko ključnih primjeraka. S ovim tipom stela ne postoji problem glede nomenklature. U talijanskoj literaturi uvriježio se naziv “stele a pseudoedicula” (npr. Mansuelli 1956: 368; 1967: 115 i d.; Rinaldi Tufi 1971: 115 i d.), u njemačkoj je prevladavajući naziv „Ädikulastelen“ („stele u obliku edikule“) (Gabelmann 1972: 75; Pflug 1989: 39 i d.), a u hrvatskoj gotovo svi autori koriste naziv „arhitektonske stele“. Vidjeli smo međutim da se taj naziv (uz neke dodatke) često koristi i za tipove koji nemaju prepoznatljive arhitektonske elemente. Važno je naglasiti da nazivi „arhitektonske stele“ i „stele u obliku edikule“ nisu nužno istoznačnice. Dok se prvim naglašava samo opća arhitektonska koncepcija spomenika i primjeren je za manje i jednostavnije stele, drugim se ističe moguća strukturalna uvjetovanost velikih stela arhitektonske kompozicije zdanjima tipa grobnih edikula (Bazzarin 1956: 13; Rebecchi 1972: 192, bilj. 32). Najstarija stela arhitektonske koncepcije na prostoru srednje i južne Dalmacije dobro je znana stela salonitanskog trgovca i pomorca Gaja Utija (izbor bibliografije: Rinaldi Tufi 1971: 94, br. 6, tab. 4, 1; Cambi 2000: 34, tab. 18 ; 2005: 13-14, sl. 7). Otkrivena je u funkciji spolija unutar strukture sjevernih gradskih vrata poznatih kao Porta Suburbia I. Oporučno ju je dao izraditi Gaj Utije, bratu Publiju Utiju i konkubini Klodiji Fausti. Izvrštelj oporuke je netko od spomenutih ili oboje. U donjemu dijelu stele je visoko podnožje koje krasi prikaz broda, gornji mu dio ispunja profilirano natpisno polje, povrh njega je slikovno polje uokvireno tordiranim stupovima, a završni je element plastični zabat sa središnjim gorgonejem kojega flankiraju akroteriji u vidu čučećih lavova na ravnim postoljima. Iznad arhitrava je friz ispunjen kantarima i dupinima podignutih ukrštenih 198

repova. Natpis je aksijalno koncipiran i vrsne izrade, a zadnja tri retka su u stihovima (dva heksametra i jedan pentametar) (Rendić-Miočević 1987: 164, br. 50, 257, s pripadajućom tab.). Od triju portreta drži se da nedostaje upravo Gajev jer je umjesno pretpostaviti da je početni dio natpisa stajao ispod njegova lika (tome se protivi činjenica da se prostor za prikazivanje likova smanjuje zdesna nalijevo!). Klodija Fausta prikazana je kao starija palijata, stražnjeg dijela glave pokrivenog palom, s kosom jednostavno počešljanom na razdjeljak i na potiljku skupljenom u čvor, iz kojega se, iza svakog uha, spuštaju spiralni uvojci. Desni lik prikazan je kao togat, suhonjavog i snažno naboranog lica, borama izbrazdanog čela, naglašene mimike (bore u korijenu nosa) i plitke, uz lubanju prilegle zakovrčane kose. Njegov portret najsigurniji je element za datiranje jer je očigledno nastao na tradiciji republikanskog realizma, što zajedno s tipom frizure kakvu susrećemo na glavama M. Antonija ovu stelu stavlja u razdoblje samoga kraja 1. st. pr. Kr. (Cambi 2000: 34; 2005: 13)

Sl. 13. Stela iz Kašića – detalj s portretima ( foto D. Maršić)

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Steli Gaja Utija na prostoru Liburnije otprilike je suvremena stela iz Kašića (Corinium ili Nedinum?) koju je sinu Gaju Juliju Aciriju i majci Opiji Opijavi podigla Tulija Voltisa, pripadnica lokalne liburnske aristokracije (Rendić-Miočević 1960: 122 i d., sl. 4-5; Cambi 1993b: 39 i d., tab. 6). Dataciju u kasnije Agustovo doba pokrjepljuje stil i frizura Acirijeva portreta, koji se nakon čišćenja stele mnogo jasnije razabire (sl. 13). Dok u gornjem dijelu ponavlja osnovne elemente Utijeve stele, samo drukčije razrade – u zabatu je rozeta, u funkciji akroterija su polupalmete, a stupovi su glatkog trupa – donji dio pokazuje jedinstvenu shemu, podrijetlo koje najvjerojatnije treba tražiti na suprotnoj obali Jadrana. Cijeli dio stele ispod slikovnog polja oblikovan je kao ravno tijelo širokih obrubnih traka, unutar kojega se u gornjem dijelu nalazi polukružna niša s Opijavinim portretom, a u donjemu dijelu, unutar profiliranog okvira, natpisno polje. I ovdje su obje žene prikazane kao palijate, ali ovaj puta gologlave, frizura identičnih Klodiji Fausti, samo jednostavnijih valovitih uvojaka na vratu. Acirije je moguće prikazan kao togat, ali se to zbog visine isječka ipak ne može sa sigurnošću tvrditi. Na inače beživotnom i shematski prikazanom licu, koje se u osnovnoj formi ponavlja na sva tri lika, glavni je detalj frizura pokojnika. Njezina je forma naglašena samo iznad čela dok na kaloti lubanje prelazi u bezličnu masu. Dugi i snažni pramenovi rastvoreni su u lijevom uglu Acirijeva čela, oni nad lijevom sljepoočnicom spušteni su prema uhu, a oni iznad čela počešljani su u desnu stranu, da bi u desnom uglu dva pramena bila nešto dublje spuštena, pa se na taj način iznad desnog oka formiraju manja zatvorena kliješta. Takvo oblikovanje imitira bez sumnje tzv. Forbes (sporedni, Ara pacis ili Paris Louvre MA 1280) tip Augustovih portreta, danas poznat u nekih 30-ak primjeraka (Boschung 1993: 27 i d., 124 i d., br. 34-63, naziva ga Paris Louvre MA 1280 po glavi u Luvru kao najboljoj replici „jezgrene grupe“ portreta). Boschung drži da se 15-ak prototipu bliskih replika toga tipa portreta može podijeliti u dvije skupine ili dva podtipa: na devet replika na čelu s glavom iz Stuttgarta i 4 replike na čelu s glavom iz Kopenhagena. Prva je grupa po njegovu mišljenju pod utjecajem Prima Porta tipa (Boschung 1993: 34-35), a druga bi bila kasnija (postumna?) modifikacija tipa i pripada bi vremenu nakon Augustove smrti (Boschung 1993: 36). Datacija nastanka prototipa veoma je složeno pitanje oko kojega još uvijek nema suglasja (pregledno Boschung 1993: 52 i d.). Dva su glavna suprotstavljena tabora: jedan koji je se zalaže da se tip pojavljuje 30.-27. god. i drugi

koji nastanak datira oko 17. god. pr. Kr. Neki autori inauguraciju su pak povezali s postavljanjem Are Pacis (13.-9.) ili s uzimanjem titule pontifex maximus 12. god. pr. Kr. Prema Boschungu glava iz Luvra datira iz oko 29.-27. god., a prikazi na novcu vjerojatno reflektiraju grupu oko glave iz Štutgarta, koja je klasicističkim oblikovanjem pod utjecajem Prima Porta tipa (Boschung 1993: 27 i d., 52, 63-64). S njime se slaže i J. Pollini, koji nastanak tipa stavlja u 29. god. pr. Kr., tj. godinu slavnoga trostrukog trijumfa (Pollini 1999: 723 i d. Polinijev je prikaz Boschungove knjige dosptupan i na mnogim web portalima). Brza zamjena Prima Porta tipom razlog je rijetke pojave ovog tipa Augustovih portreta izvan Italije. Mala je vjerojatnost da je Acirijeva frizura imitirala čisti pojavni oblik ovoga tipa Augustovih portreta, jer je on po svim pokazateljima brzo zamijenjen Prima Porta tipom, zbog čega je rijedak izvan Italije. Isto tako, to bi nastanak stele gurnulo u zadnja desetljeća 1. st. stare ere, što nije nemoguće, ali se čini malo prerano s obzirom na stil ženskih frizura. Vjerojatnije je da su utjecaj odigrale kasnoaugustovske redakcije tipa (podtip Stuttgart?), a svakako golica maštu pitanje je li uzor možda bio kip izložen u nekom od obližnjih gradova Liburnije? Sve navedeno ide u prilog datiranja Voltisine stele najkasnije u kasnije Augustovo doba (na prijelaz era). U Saloni je Augustovo doba donijelo pojavu i druge tipološke varijante arhitektonskih stela – one s tzv. prekinutim zabatom. Potvrđuje to fragment s glavom starijeg muškarca unutar niše čiju pozadinu tvori školjka sa zadkom koji je očito okrenut dolje (izbor bibliografije: Rinaldi Tufi 1971: 95-96, br. 7, tab. 3, 3; Cambi 1991b: 130, sl. 4; 2000: 34, tab. 19; 2005: 14, sl. 8). S obzirom na to da je lijevo od glave vidljiv trag središnjeg rebra školjke (v. Cambi 1991b: sl. 4 na str. 131), u niši se nedvojbeno nalazio još jedan portret, gotovo sigurno pokojnikove supruge. O tome svjedoči i oblik loma lijevo od rebra. Obrnuti razmještaj figura u odnosu na Utijevu stelu mogao bi pak svjedočiti da je izgubljeni natpis započinjao upravo imenom žene. Stil izrade muškarčeva portreta verističkim je pristupom u cijelosti usporediv glavi Publija Utija, ali je egzekucija nešto lošija, a način češljanja jednostavniji. Naglasak je na plastičnoj modelaciji muskulature lica i inkarnata obraza, te kontrastu dubokih i kratko zasječenih bora, dok modne karakteristike uključuju uz lubanju prileglu kratku kosu s dubokim čeonim zaliscima i središnjim dijelom lepezastog oblika, neznatno rastvorenim točno iznad nosa. Stela očito ne može biti mlađa od kraja 1. 199

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

st. pr. Kr., a vjerojatno je i nešto ranija (usp. Cambi 2005: 14). Muški portret jako sličnih stilskih i modnih odlika, nažalost i jako oštećen, preostao je i na manjem fragmentu jedne naronitanske stele (Cambi 1991b: 131-132, sl. 5). Razlike su što se iznad ušiju primjećuje nešto više kose i što se glava izdiže ispred ravne osnove niše (sačuvane s desne strane glave), pa je sigurno kako je stela pripadala varijanti s arhitravom. Prisutnost stela arhitektonskog tipa nastalih tijekom Augustove epohe pouzdano se potvrđuje na prostoru od južne Liburnije do južnog dijela Dalmacije, tj. na većem dijelu njezina priobalja. Na temelju svega nekoliko pouzdano datiranih primjeraka nezahvalno je raspravljati o putovima kojima je taj sepulkralni izraz prihvaćen i dalje razvijen u lokalnim radionicama, no čini se kako su rimski vojnici, doseljenici i novo građanstvo iz redova starosjedilaca bili njegovi glavni konzumenti (Cambi 2013: 22 i d.). Arhitektonske su stele zapravo jeftinija zamjena za mauzoleje, pa njihovo uvođenje i strukturalne sastavnice i treba sagledavati u svjetlu pojave monumentalnih grobnica, imajući uvijek na umu da se dijelovi trodimenzionalne građevine uvezuju na način na koji to omogućuje ravna ploha ploče.

6. Mauzoleji i statuarna plastika Iako je za pretpostaviti da je već u Augustovo doba zaživjela praksa postavljanja nadgrobnih kipova na za to priređenim bazama, poznati su samo oni iz mauzoleja, zbog čega se u ovom prilogu ta dva izraza obrađuju zajedno. Najbolji, iako ne i dovoljno proučeni primjer monumentalne grobnice s obilježjima mauzoleja iz Augustova doba nesumnjivo je objekt otkriven u istraživanjima Karla Lanze 1825. i 1826. godine na zapadnoj salonitanskoj nekropoli. U literaturi se uz njega se veže ime Lollia, ali je zbog ustroja rimske obitelji primjereniji muški oblik Lollius ili eventualno nom. množ. Lollii. Tradicija o njegovu točnom položaju bila je jedno vrijeme iskrivljena, a obnovljena je zaslugom Ž. Miletića (Miletić 1989: 50-51). Mauzolej je stajao na lokaciji Martinčevo, otprilike na pola puta između Porta Graeca i amfiteatra, nešto bliže potonjemu (unutar dijela grada poznatog kao urbs occidentalis), a izgrađen je kao jedan od najstarijih spomenika nekropole s trajanjem barem do sredine 1. st. (Cambi 1986: 75, bilj. 83; Miletić 1989: 51). Rezultate istraživanja na Martinčevu objavio je 1856. godine Karlov sin Frane (Francesco), i to temeljem izvorne dokumentacije koja se i danas čuva u Arheološkome muzeju 200

Split (Lanza 1856. Tekst je izišao kao monografija pod naslovom „Monumenti Salonitani inediti“ i kao dodatak 7. svesku časopisa „Denkschriften der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften (philosophisch-historische classe. Oprema i paginacija je identična.). Franin opis mjesta na kojemu je mauzolej stajao započinje spomenom brojnih otkrivenih pepeonih ola, nastavlja se opisom zanimljive stele s pet portreta, kasnije nažalost stradale, a od nalaza arhitekture spominju se korintski kapiteli, komadi stupova, pilastara, friza, stropa (u čijoj se izradi po Lanzi odražava „zlatno doba Augustove epohe“), kipovi i brojni drugi fragmenti različitog karaktera (Lanza 1856: 33-34). Na temelju arhitektonskih nalaza F. Lanza predlaže i anastilozu građevine, za koju smatra da modulima pripadajućih dijelova u cijelosti slijedi Vitruvijeve naputke za korintski red (Lanza 1856: 34, tab. 8). Prepoznaje i strop izrađen od domaćega bijelog vapnenca, raščlanjen simetrično postavljenim kasetonima, a u njihovim poljima ostatke tamnoplave i crvene boje (Lanza 1856: isto mj., tab. 9). Ponajprije temeljem prisutnosti zakrivljenih elemenata trabeacije i tordiranih stupova Lanza na kraju zaključuje kako je građevina možda bila izgleda rotonde s naprijed izbačenim pravokutnim vestibulom, dok nalazi grobova i 18 kipova (!), od kojih jednog s natpisom Lolliae Secundae filiae (CIL III 2421), svjedoče da je imala funkciju mauzoleja istoimene salonitanske obitelji (Lanza 1856: 34; zanimljivost je da G. Alföldy Sekundin natpis datira potpuno pogrešno, u kasni principat: Alföldy 1969: 94, s.v. Lollius (SPZ); 292, s.v. Secundus (SPZ)). Zahvaljujući tablama s uzornom grafičkom dokumentacijom, Lanzinu komentaru i kasnijim analizama dijela materijala poglavito od strane N. Cambija (portret) i S. Schönauer (nošnja), statuarni inventar mauzoleja i danas se može dobrim dijelom rekonstruirati. Pripadala su mu najmanje tri ženska kipa, dva dječačka kipa i nekoliko odlomljenih glava, svi izrađeni od bijeloga vapnenca. Kipovi pokazuju sličnu obradu. Svi su izrađeni iz jednoga bloka kamena, uslijed čega je desna ruka priljubljena uz tijelo, a lijeva savijena u laktu i lagano spuštena prema dolje, ali također blizu tijela. Svima je oslonac na lijevoj nozi, dok je desna savijena u koljenu i gurnuta u stranu. Ženskim kipovima stražnja je strana ravno zasječena i neobrađena, što se očito ima dovesti u vezu s izvornim, uza zid ili nišu priljubljenim položajem. Muški kipovi u stražnjem dijelu pokazuju nešto bolju obradu. Kipovi žena dimenzijama su malo iznad naravne veličine, dok su muški (očuvani) vjerojatno prirodne visine.

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

U ženskom kipu s djelomice sačuvanom glavom (kasnije izgubljenom) F. Lanza prepoznaje rimsku matronu s glavom pokrivenom stolom ili palom, ali začudo pomišlja i da bi mogao prikazivati „mladu“ s vjenčanim velom (Lanza 1856: 34-35, tab. 10, sl. 1). Schönauer to s pravom odbacuje i točno prepoznaje mlađu udanu ženu glave pokrivene okrajkom pale (capite velato) (Schönauer 2000: 231-232). Pokrivanje glave je naime simbol bračnog statusa žene i njezinih vrlina (casta, pudiens). Ispod pale žena nosi dugu stolu rimskih matrona koja se spušta do plinte ostavljajući vidljivima samo prednji dio stopala. Desna joj je ruka savijena u laktu, obgrljena palom kao zavojem i visoko podignuta prema lijevom ramenu gdje je dodirivala skut ogrtača koji se spuštao s glave. Lijeva je ruka savijena u laktu, blago spuštena, izbačena naprijed i preko podlaktice joj prelazi završna draperija koja visi ispod ruke. Dijelom su joj se očuvali i fino modelirani prsti. U prilog mlađe matrone govore tako tri elementa: stola, zaogrnuto desno rame i pokrivena glava. Nabori ogrtača neobično su fini i tanki, a suptilno je prikazan način na koji draperija pokriva područje abdomena i lijevu dojku. Prema Lanzinu crtežu ženina je frizura u prednjem dijelu bila identična frizuri kćerke joj Sekunde, ali bez saznanja o izgledu na potiljku. Prema visokom zadebljanju iza vrata, na istome mjestu kao i kod Sekundina kipa, čini se da su bile posve ili približno identične. Statuarni obrazac tipičan je za najranije doba Carstva, a na tlu Italije pojavljuje se još od početka 1. st. pr. Kr. i nesumnjivo je helenističke motivacije (usp. npr. Bieber 1959: 385 i d.). Ipak, modelacija nešto tanjih nabora dopušta mogućnost da je kip iz Tiberijeva vremena (usp. npr. sličnu maniru u izradi draperije na pouzdano datiranoj salonitanskoj steli toga vremena: Cambi 2000: 41, br. 40, tab. 47; 2005: 37, sl. 43). Drugi ženski kip s portretom i natpisom Lolije Sekunde, po kojoj je i dat naziv mauzoleju, otprilike je slične ikonografije (palliata), ali je položaj u laktu savijene desne ruke nešto niži i ona prstima pridržava (podiže) trokutni okrajak pale (Lanza ju naziva palijem), koji se desno od ruke širi, spušta, prelazi preko lijeve ruke i zatim slobodno visi. Lanza je na crtežu predvidio i detalj s vodoravnim skupom nabora ogrtača, oblikom sličan balteusu, ali on nije točan (Lanza 1856: 35, tab. 10, sl. 2). Ispod ogrtača je također stola (Lanza ju naziva tunikom) koja klizi preko stopala kao i na prethodnom kipu. Ovakav statuarni obrazac palijate naziva se „Eumachia“ ili „Fundilia“ tip, prema istoimenim ženskim kipovima iz Pompeja i s jezera Nemi (o tipu v. pregledno Maršić

Sl. 14. Akefalni kip matrone iz mauzoleja obitelji Lollius ( foto D. Maršić)

2009: 54, gdje se donose i domaći primjeri). Glava je dobro uščuvana, a prikazuje djevojku dražesnog i finog ovala lica, s kosom podijeljenom po sredini tjemena i u valovnicama počešljanom postrance, preko ušiju i prema potiljku, gdje je skupljena u duži čvor (njem. Mittelscheitelfrisur). Forma čvora zbog nedorađenosti nije posve jasna. Prikazani tip frizure u osnovi je onaj s portreta Klodije Fauste, konkubine Gaja Utija, i portreta žena s kašićke stele, ali bez uvojaka. Klasične je derivacije i karakterističan za Augustovo doba, iako se uz neznatne varijacije zadržava i kasnije. Draperiju odlikuju nabori identičnog oblika kao i na prvom kipu, ali su šire postavljeni i nešto plošniji. Otkrivena glava, mladolike crte lica i posvetni natpis upućuju na pretpostavku da se radi o kćerki vlasnika (utemeljitelja) grobnice, a pokriveno desno rame zacijelo je u funkciji naglašavanja ćudoređa i moralnih vrlina djevojke. 201

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

Treći ženski kip već je kod otkrića bio bez glave, a usporedi li se današnje stanje (sl. 14) s Lanzinim crtežom dolazi se do gotovo sigurnog zaključka da je donji dio krivo rekonstruiran (Lanza 1856: 35, tab. 11, sl. 1). Iako je i on odjeven u stolu i palu, gestikulatura ga određuje kao primjer statuarnog tipa palijate nazvan Pudicitia, što primjećuje i Schönauer (Schönauer 2000: 233; o tipu v. pregledno Bieber 1959: 380 i d., sl. 5a, osob. 385 i d.), a prema položaju ruku i osobito pokrivenosti lijeve podlaktice draperijom očito je riječ o jednoj od varijanti toga tipa nazvanoj „Braccio Nuovo“ (Kockel 1993: 26, bilj 227 s listom replika: Maršić 2009: 55 s nekoliko domaćih primjera). Karakteristika joj je desna ruka položena u visini struka koja služi kao potporanj i lijeva na nju oslonjena ruka, u gotovo okomitu položaju (pokrivene podlaktice), kojom žena drži draperiju pale ili vela u visini vrata. Pudicitia tip koristio se za prikazivanje starijih dostojanstvenih rimskih matrona, što je sigurno i ovdje bio slučaj, pa otpada teza Schönauer kako bi četiri navodne vrpce koje je na grudima vidio Lanza mogle biti djevojačke vrpce za kosu (vittae) (Schönauer 2000: isto mj.). Međutim, čini se da je u pravu kada pretpostavlja da je na glavi žene stajao poseban veo (luteum), jer se jedan kraj s trokutastim skupom resica vidi na okomitom skupu nabora preko desne ruke kipa, a drugi iza lijeve ruke, na draperiji ramena (usp. Schönauer 2000: 234, gdje ga interpretira kao flammeum luteum). Valja naglasiti da lijeva ruka pridržava okrajak pale, ali ne i veo. Mislim da u konačnici ne može biti sumnje kako ikonografija kipa prije odgovara ženskim osobama starije životne dobi, negoli druga dva, a tome u prilog ide i stanovita nezgrapnost tijela. Doda li se tome podatak da je Pudicitia statuarni obrazac u Rimu i Italiji uobičajen kroz cijelo 1. st. pr. Kr., pa i kasnije, i to baš na nadgrobnim reljefima s velikih grobnih zdanja i u statuarnoj plastici (Bieber 1959: isto mj.; Kockel 1993: 26 i d.), možda nije smjelo pretpostaviti da je upravo ovaj kip mogao prikazivati suprugu vlasnika grobnice. Njegova datacija sigurno ide u posljednja desetljeća 1. st. pr. Kr. (usp KRTH 2014: 263, br. 39, gdje je datiran u kraj 1. st. pr. Kr. ili početak 1. st. po Kr., ali bez rasprave). Iznesena pretpostavka dobiva na snazi uključi li se u razmatranje ženskoga kipa najstariji muški portret iz mauzoleja koji također pripada kipu, što se lijepo vidi po ostacima draperije u visini lijevog ramena (Lanza 1856: 37 i d., tab. 12, sl. 4). To je nadnaravna glava starijeg muškarca, malih očiju i visoke, naprijed ćelave lubanje, snažno izboranog vrata, čije lice ispresijecaju duboke bore sa strana nosa nalik ranama 202

i dvije slične koje se produžavaju iz gornje usne. Izvedbu glave je detaljno prostudirao N. Cambi i jasno dokazao da je jedan od najranijih portreta (kipova) nastalih u salonitanskim ateljeima, zbog čega se mora datirati u zadnja desetljeća 1. st. stare ere (Cambi 2000: 33, br. 21, tab. 16-17). Ako se upustimo u spekulaciju da bi potencijalno mogla biti portret vlasnika mauzoleja, a sličan stav zauzima i Cambi kada tvrdi „da je statua pripadala nekoj istaknutoj osobi salonitanske zajednice, koja je vjerojatno i najvažnija ličnost pokopana u muzoleju“ (v. Cambi 2000: 33), tada je ranije spomenuti ženski kip svakako najizgledniji izbor za sparivanje. Oba muška kipa izrađena su u formatu i nošnji koji jasno upućuju da je riječ o dječacima. Nije mi poznato da ih itko spominje poslije Lanze. Jedan kip prikazuje togata uz čiju je lijevu nogu scrinium u funkciji potpornja, po Lanzi moguće u funkciji atributa službe, što zbog navedene atribucije otpada (Lanza 1856: 35, tab. 11, sl. 2). Dječak je odjeven u tuniku čiji se nabori spuštaju otprilike do lakata i masivnu togu drapiranu na tipično ranocarski način. Desna mu je ruka podignuta na grudi i prstima hvata okrajak ogrtača odmah iznad umba. Evidentno je da joj je šaka predimenzionirana u odnosu na tijelo. Preko struka i ispod ruke prelazi tzv. balteus iz kojeg je izvučen umbo. S desnog ramena preko ruke pada sinus čiji se pregib spušta ispod koljena, a zatim se penje prema struku. Lijeva ruka je izbačena naprijed i pridržava skup nabora koji visi preko nje. Pojava i napose plitka izvedba umba govore u prilog vrlo ranoj dataciji, jer se drži da se opisani stil drapiranja toge (s umbom kao novim modnim elementom), od H. R. Goettea označen kao tip Ba, prvi put pojavljuje na Ari pacis nastaloj između 13. i 9. god. (Goette, 1990: 29 i d., tab. 5 i d.). Kip teško da može biti raniji, a prema nešto spuštenijem sinusu mogao bi biti i malo kasniji od Augustova doba, no to se ipak ne može uzeti kao sigurno. Drugi kip (sl. 15) Lanza je u osnovi točno prepoznao jer ga naziva plemenitim rimskim mladićem grudiju dekoriranih zlatnom bulom i odjevenim u togu pretekstu (Lanza 1856: 36, tab. 12, sl. 1). Nedostaju mu dijelovi nogu od gležnjeva do stopala i baza. Drapiranje je u osnovi isto kao i na prethodnom kipu, ali uz neke varijacije. Donji dio toge je gotovo ravan, a gornji dio ima nabore dijelom dosta oštrih linija. Držanje desne ruke se ponavlja, ali je umbo veći i jasnije naznačen, a sinus kraći. Po dužini sinusa rekao bih da je datacija u Augustovo doba vrlo izgledna (u KRTH 2014: 263, br. 40 datira se u 1. st. pod znakom upitnika i bez

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Sl. 15. Akefalni kip dječaka togata iz mauzoleja obitelji Lollius ( foto D. Maršić)

pripadajuće rasprave). Prisutnost medaljona apotropejskog karaktera (bulla) svjedoči da je riječ o starijem dječaku prije punoljetnosti i oblačenja toge virilis, pa odatle i zaključak da je prikazani ogrtač praetexta, toga s purpurnim obrubom (pregledno o upotrebi Schönauer 2000: 400-401, 422). Prirodna je stvar pomišljati da je riječ o mlađem sinu ili unuku osnivača grobnice. Posljednji kip iz mauzoleja Lolija o kojemu će biti riječ iznimno je važan iako nije riječ o kipu člana obitelji. Nedostaju mu glava, šaka desne ruke i dio tijela od koljena naniže. I on je izvorno bio izrađen iz jednoga kamenog bloka. Ramena i leđa pokriva mu plašt okruglom fibulom svezan točno ispod vrata. Gornji dio tijela odjeven je u dvije tunike, a noge pokrivaju duge i široke hlače (anaksyrides). Od nekih autora ovaj je kip interpretiran kao Atis (v. Selem – Vilogorac Brčić 2012: 80, 85-86 br. 9, 137, sl. 9, gdje i starija lit.), međutim s time se nije moguće složiti jer ikonografija ne sadrži niti jedan za njega karakterističan detalj. U pitanju je prikaz tzv.

pobijeđenog ili zarobljenog Orijentalca, standardan element vojničke i trijumfalne ikonografije, u Dalmaciji poznat prije svega na pojedinim vojničkim nadgrobnim stelama s prikazom vrata, u čijim donjim kasetonima obično stoje dva takva lika (o broju takvih stela i lokalitetima s kojih dolaze v. Cambi 1994: 169, bilj. 76; 2003: 511 i d., sl. 1-2). Značenje motiva iscrpno je pojasnio N. Cambi koji je u raspravi upozorio na identične likove na jednoj steli iz Brescije, prikazane sa strane tropeja, pa se njegov zaključak kako je riječ o simbolu vojne profesije i svime što uz njega ide teško može osporiti (Cambi 2003: 514 i d., sl. 4). Ikonografiju kipa iz mauzoleja Lolija odlično iščitava čak i F. Lanza, koji ga smatra barbarom odjevenim u frigijsku odjeću i pridaje mu vojnu simboliku (!) u čast nekog od pokojnika. Simbolika prikaza zarobljenog Orijentalca, a to je prije svega vojni virtus, po mome sudu upućuje na činjenicu da je netko od pokojnika sahranjenih u grobnici, moguće i sam vlasnik nekoć bio djelatni vojnik, kao i da su se u mauzoleju možda nalazila dva takva kipa. Mogli su stajati na uglovima grobnog areala, u predsoblju mauzoleja ili u ulaznom dijelu cele. Sačuvani kip nesumnjivo je jedan od najstarijih takvih prikaza unutar salonitanske klesarske baštine uopće i ide u prilog pretpostavci da je taj motiv, kao uostalom i motiv vrata s kojim je često povezan, uveden upravo tijekom Augustove epohe. Na posljetku valja podsjetiti da ime obitelji Lollius nosi i ovdje već spomenuta oslobođenica Lolija Muza (v. poglavlje 2). Iako se i otkriće njezine stele tradicionalno vezuje uz mauzolej Lolija (Cambi 2002: 118, bilj. 5; 2005: 11, bilj. 9), F. Lanza o njoj ne donosi niti riječi. U CIL-u stoji netočan podatak kako je otkrivena 1859. god., što demantira citiranje navodne Carrarine prvobjave iz 1851. god. (CIL III 2419). Da je stela doista otkrivena prije 1859. potvrđuje i „Popis spomenika Arheološkog muzeja pohranjenih u zgradi Generalata sastavljen 26. 5. 1854.“ (na talijanskom jeziku), gdje se pod brojem 12 spominje „una lapide LOLLIA + L + L + MVSA“ (Arhiv Arheološkog muzeja u Splitu, 1854, br. 3; podatak mi je otkrio voditelj knjižnice Arheološkog muzeja u Splitu, A. Duplančić, na čemu mu zahvaljujem). Konzultacija prvoobjave pokazala je pak da ju ne potpisuje F. Carrara, nego J. G. Seidl, koji je kompilirao podatke iz izvješća upućenih iz svih dijelova monarhije, pa tako i one od strane Carrare. Iz Seidlova teksta proizlazi da je stela prvi put spomenuta u izvješću carskoj Akademiji u Beču od 8. kolovoza 1850., a da je otkrivena netom prije (Seidl 1851: 268). Ne donosi podatak na kojem je mjestu točno 203

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

otkrivena, konstatira da je to van izvornog konteksta. Iz navedenoga je razvidno da će problem točnog mjesta nalaza biti moguće riješiti jedino istraživanjem arhivskih zapisa u Arheološkome muzeju Split ili Beču. Iako interpretacija F. Lanze očevih mu iskopavanja na prostoru mauzoleja Lolija nije naišla na veći odjek kod hrvatskih arheologa (za najduži i najsadržajniji komentar v. Cambi 1991b: 128-129, bilj. 138-143), ona je za vrijeme u kojemu je nastala na vrlo visokom znanstvenom stupnju. Već letimičan pogled na izvedbu akantove stabljike friza pokazuje da je građevina neosporno nastala krajem 1. st. pr. Kr.! Nema sumnje niti u to da je barem jedan njezin dio bio kružne osnove, no time se ne približavamo odgovoru na pitanje njezina izgleda u cjelini (tim se temama kanim pozabaviti u jednom drugom radu). Činjenica da se nigdje ne spominju niti daju tlocrtni ostaci, vjerojatno govori o tome da lokalitet nije iskopavan do živca te je moguće da još uvijek krije vrijedne nalaze. Najveću enigmu predstavlja Lanzin podatak o čak 18 kipova odloženih unutar zgrade, jer svi spomenici zajedno ne daju zbir veći od deset.

Umjesto zaključka Pojava ovdje razmatranih skupina nadgrobnih spomenika pokazuje da je Dalmacija u Augustovo doba, iako svježe romanizirana, bila ne samo integralni već i produktivno živi dio rimskoga svijeta. Nove trendove na području nadgrobne arhitekture i umjetnosti lokalne su radionice razmjerno brzo usvajale i plasirale na tržište. Jasno se pokazuje

204

da je izbor određene forme spomenika ovisio o kombinaciji dvaju elemenata: društvenoj pripadnosti i materijalnim mogućnostima naručitelja. Neke vrste spomenika, kao npr. stele sa zaobljenim završetkom i stele arhitektonske koncepcije predstavljaju značajne inovacije. Uvode se očito kao rezultat razmjene ideja i ljudi između dvije jadranske obale, a u tom procesu ne smije se podcijeniti posrednička uloga Istre. Na sličan način pojavljuju se i rane forme monumentalnih grobnica, ali su naše spoznaje o njima još uvijek skromne. Vjerojatno nećemo mnogo pogriješiti pretpostavimo li da su velika urbana središta u priobalju Dalmacije već u Augustovo doba poznavala grobnice tipa edikula, grobnih humaka i sl. građevina, kao npr. Pula, ali to tek treba dokazati ili opovrgnuti. Na tom polju istraživanja su zapravo na početku. Neki tipovi spomenika kreiraju se i transformiraju lokalno. Takve su stele s ravnim trupom i profiliranim zabatom čija geneza počiva na helenističkom predlošku, ali mu se u Augustovo doba pridodaje novi, tipično rimski osjećaj za monumentalnost i reprezentativnost. Kao daljnja stepenica u razvoju pojavljuju se stele raščlanjene profilacijom, i to na način da je novi modni element prihvaćen izvana i samo lokalno apliciran. U ovom prilogu nije bilo govora o spomeniku koji je dobio naziv „liburnski cip (cippus)“. Razlog je jednostavan: niti jedan primjerak ne može se sa sigurnošću datirati u ovdje obrađeno razdoblje. To je, dakako, samo ex silentio razlog iz kojeg se ne smiju izvlačiti dalekosežni zaključci.

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Literatura Alföldy 1969 Bazzarin 1956 Bieber 1959 Bröndsted 1928 Brunelli 1913 Brunšmid 1998 Cambi 1980 Cambi et alii 1981 Cambi 1986 Cambi 1991a Cambi 1991b Cambi 1993a Cambi 1993b Cambi 1994 Cambi 2000 Cambi 2002 Cambi 2003. Cambi 2005 Cambi 2013a Cambi 2013b Dodig 2005 Fischer 1996 Gabelmann 1972 Gabelmann 1977

G. Alföldy, Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatien, Heidelberg 1969. S. Bazzarin, Stele romane con ritratti dal territorio padovano, Bullettino del Museo civico di Padova 45, Padova 1956, 3-43. M. Bieber, Roman Men in Greek Himation (Roman Palliati). A Contribution to the History of the Copying, Proceedings of the American Philosophical Society 103/3, 1959, 374-417. J. Brøndsted, La basilique des cinq martyrs à Kapljuč, Recherches a Salone 1, Kopenhagen 1928, 33-186. V. Brunelli, Storia della città di Zara dai tempi piu remoti sino al MDCCCXV compilata sulle fonti da Vitaliano Brunelli, parte 1, Venezia, Comune di Zara 1913. J. Brunšmid, Natpisi i novac grčkih gradova u Dalmaciji (prired. M. Bonačić-Mandinić), Split 1998. N. Cambi, Trogir u antici, Mogućnosti 10-11, Split 1980, 950-963. N. Cambi - B. Kirigin - E. Marin, Zaštitna arheološka istraživanja helenističke nekropole Isse (1976. i 1979. g.) - preliminarni izvještaj, VAHD 75/1981, Split 1981, 63-83. N. Cambi, Salona i njene nekropole, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 25(12)/1985-86, Zadar 1986, 61-108. N. Cambi, Two soldiers’ stelai from Salona, Römisches Österreich 17-18/1989-1990, Wien 1991, 61-72. N. Cambi, Jedan antički portret iz Arheološkog muzeja u Zadru i recepcija stila rimskog republikanskog portreta na istočnoj obali Jadrana, Diadora 13, Zadar 1991, 103-145. N. Cambi, Fragment antičke nadgrobne stele iz Salone, Kačić 25, Split 1993, 351-359. N. Cambi, Rimski nadgrobni spomenici iz Aserije, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 31(18)/1991-92, Zadar 1993, 25-51. N. Cambi, Stele iz kasnoantičke grobnice u Dugopolju, VAHD 86/1993, Split 1994, 147-181. N. Cambi, Imago animi. Antički portret u Hrvatskoj, Split 2000. N. Cambi, Kiparstvo, u: Longae Salonae, I-II, Split 2002, 115-174, 44-98. N. Cambi, Attis or someone else on funerary monuments from Dalmatia, u: Akten des VII. Internationalen Colloquiums über Probleme des provinzialrömischen Kunstschaffens, Köln 2. bis 6. Mai 2001., Mainz am Rhein, 2003, 511-520. N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split, 2005. N. Cambi, Pregled razvoja nadgrobnih spomenika u Dalmaciji, u: N. Cambi – G. Koch (ed.), Sepulkralna skulptura zapadnog Ilirika i susjednih oblasti u doba rimskog carstva, Zbornik radova s međunarodnog simpozija održanog od 27. do 30. rujna 2009, Split 2013, 17-99. N. Cambi, Razvoj nadgrobnih spomenika predrimskog doba na području istočne obale Jadrana, Diadora 26-27 (Batovićev zbornik), Zadar 2013, 395-419. R. Dodig, The Seventh Legion’s Monuments in the Area of Ljubuški, u: M. Šegvić – I. Mirnik (ed.), Illyrica Antiqua, Ob Honorem Duje Rendic-Miocevic, Radovi s Medunarodnoga skupa O Problemima Anticke Arheologije, Zagreb, 6. - 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 209–217. G. Fischer, Das römische Pola. Eine archäologische Stadtgeschichte, München 1996. H. Gabelmann, Die Typen der römischen Grabstelen am Rhein, BJb 172, Bonn 1972, 65-139. H. Gabelmann, Zur Tektonik oberitalischer Sarkophage, Altäre und Stelen, BJb 177, Bonn 1977, 199-244. 205

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

Gabričević 1980 Goette 1990 Haynes 2005 IIt Kirigin 1980 Kockel 1993 Kuntić-Makvić – Marohnić 2010 Kuntić-Makvić – Rendić-Miočević 1995 Kuntić-Makvić – Čače 2010 Landolfi 2003 Lucentini 2002 Ljubić 1859 (=1860)

Mansuelli 1956 Mansuelli 1963 Mansuelli 1967 Marin et alii 1999 Maršić 2000 Maršić 2008 Maršić 2009 Miletić 1989 Nikolanci 1969 Nikolanci 1980 Pflug 1989 Pollini 1999

206

B. Gabričević, O počecima rimske provincijalne umjetnosti u Liburniji, Diadora 9, Zadar 1980, 251-271. H. R. Goette, Studien zu römischen Togadarstellungen, Mainz am Rhein 1990. S. Haynes, Etruscan Civilization. A Cultural History, Getty Publications 2005. Inscriptiones Italiae, volumen X – regio X, fasciculus I – Pola et Nesactium, Roma, 1947. B. Kirigin, Helenističke stele iz Narone, u: Dolina rijeke Neretve od prethistorije do ranog srednjeg vijeka, Znanstveni skup Metković 4.-7. X. 1977, Izdanja HAD-a 5, Split 1980, 169-172. V. Kockel, Porträtreliefs stadtrömischer Grabbauten, Mainz am Rhein 1993. B. Kuntić-Makvić – J. Marohnić, Natpisi, u: Antički Grci na tlu Hrvatske (katalog izložbe), Galerija Klovićevi dvori, 14. listopada – 12. prosinca 2010., Zagreb 2010, 73-89. B. Kuntić-Makvić – A. Rendić-Miočević, Antički natpisi Staroga grada: Pharos - antički Stari grad, katalog izložbe, Split 1995, 39-50. B. Kuntić-Makvić – S. Čače, Pregled povijesti jadranskih Grka, u: Antički Grci na tlu Hrvatske (katalog izložbe), Galerija Klovićevi dvori, 14. listopada – 12. prosinca 2010, Zagreb 2010, 63-71. M. Landolfi, Il Museo Civico Archeologico di San Severino Marche, 2003. N. Lucentini, Il Museo Archeologico Statale di Ascoli Piceno, Pescara 2002. Š. Ljubić, Studi archeologici sulla Dalmazia, Archiv für Kunde österreichischen GeschichtsQuellen 22, Wien 1859, 236-276 (=Aus dem XXII. Bde des von der K. A. d. W. herausgegebenen Archivs für Kunde österreich. Geschichte quellen besonders abgedruckt, Wien 1860, 3-44). G. A. Mansuelli, Genesi e caratteri della stele funeraria Padana, u: Studi in onore di A. Calderini e R. Paribeni III, Milano – Varese 1956, 365-384. G. A. Mansuelli, Les monuments commémoratifs romains de la valée du Po, Monuments Piot 53, 19-93. G. A. Mansuelli, Le stele romane del teritorio ravennate e del Basso Po, Ravenna 1967. E. Marin – M. Mayer – G. Paci – I. Rodà, Corpus inscriptionum Naronitanarum, I, Erešova kula – Vid, con un contributo di A. Duplančić (ed. E. Marin), Macerata – Split – Tivoli 1999. D. Maršić, Nekoliko bilješki o steli Svetonija Jonija, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 38(25)/1999, Zadar 2000, 67-84. D. Maršić, Nadgrobna ara Marka Ulpija Veracija iz Arheološkog muzeja u Splitu, Opuscula archaeologica 31/2007, Zagreb 2008, 183-203. D. Maršić, Ugradbeni i građevni portretni reljefi u Histriji i Dalmaciji, Zadar 2009. Ž. Miletić, Murazzo zapadne salonitanske nekropole, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 28(15)/1988-89, Zadar 1989, 49-70. M. Nikolanci, Helenistička nekropola Isse, VAHD 63-64/1961-1962, Split 1969, 57-90. M. Nikolanci, Epigraphica Graeca nova et vetera in Dalmatia reperta, Diadora 9, Zadar 1980, 205-227. H. Pflug, Römische Porträtstelen in Oberitalien. Untersuchungen zur Chronologie, Typologie und Ikonographie, Mainz 1989. J. Pollini, Dietrich Boschung „Die Bildnisse des Augustus“ (book review), The Art Bulletin 81/4, 1999, 723-735.

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Rebecchi 1972 Rendić-Miočević 1959 Rendić-Miočević 1960 Rendić-Miočević 1987 Sanader 2003 Selem – Vilogorac Brčić 2012 Seidl 1851 Starac 2000 Tončinić 2011 Fittschen – Zanker 1983 Lynn Sebesta 2001

F. Rebecchi, Considerazioni sulle stele di tipo corniciato, in occasione di un nuovo rinvenimento, Atti e memorie, ser. X, 7, Modena 1972, 181-210. D. Rendić-Miočević, Zlatni nakit iz helenističko-ilirske nekropole u Budvi, Opuscula archaeologica 4, Zagreb 1959, 5-47. D. Rendić-Miočević, Nekoliko monumentalnih nadgrobnih stela s portretima iz sjeverne Dalmacije (prilog tipologiji ilirsko-rimskog sepulkralnog spomenika na području Liburnije), Diadora 1/1959, Zadar 1960, 107-131. D. Rendić-Miočević, Carmina epigraphica, Split 1987. M. Sanader, Grabsteine der Legio VII aus Tilurium. Versuch einer Typologie, u: Akten des VII. Internationalen Colloquiums über Probleme des provinzialrömischen Kunstschaffens, Köln 2. bis 6. Mai 2001, Mainz am Rhein 2003, 501-510. P. Selem – I. Vilogorac Brčić, Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani. Signa et litterae 3, Zagreb 2012. J. G. Seidl, Beiträge zu einer Chronik der archäologischen Funde in der österreichischen Monarchie, Archiv für Kunde österreichischer Geschichts-Quellen 6, Wien 1851, 205-271. A. Starac, Rimske stele u Histriji, Histria archaeologica 31/2000, Pula 2000, 61-132. D. Tončinić, Spomenici VII. legije na području rimske provincije Dalmacije, Split 2011. K. Fittschen – P. Zanker, Katalog der römischen Porträts in den Capitolinischen Museen und den anderen kommunalen Sammlungen der Stadt Rom, Band III, Kaiserinnen- und Prinzessinnenbildnisse, Mainz am Rhein, 1983. J. Lynn Sebesta, Symbolism in the Costume of the Roman Woman, u: J. Lynn Sebesta – L. Bonfante (ed.), The World of Roman Costume, The University of Wisconsin Press 2001, 4653.

THE AUGUSTAN ERA AND THE BEGINNINGS OF THE PROVINCIAL FUNERARY ART IN DALMATIA The age of Augustus was a turning point in the development and forms of the funerary art in the province of Dalmatia. Monuments made in the period of about fifty years indicate to several parallel processes. More monumental Roman variant of stele develops gradually from a local Hellenistic model of stele with flat (tapering) shaft and profiled pediment, appearing in Issa perhaps as early as the 4th century BC, and in Pharos, Salona and elsewhere in the 3rd and 2nd century. The oldest examples can be found in Narona as products of the local workshop. They are dated to the period before and around the middle of the 1st century BC, and some specimens are probably even older. Their production might have lasted until the end of the 1st century BC. Latin alphabet used for writing epitaphs is an important novelty. The first Italics in Narona used a familiar type of monument, and the stonemasons who made them had to be offspring of the local Hellenistic tradition. Predominant GraecoHellenistic affinity illustrates the cultural atmosphere of the time. Typical characteristics of the early Naronitan steles are exhibited by the stele from the Museum of Nin Antiquities (fig. 1) dated to the time span from the mid-2nd to the mid-1st century at the latest. This stele confirms presence of the Hellenistic stele scheme for the first time in the Liburnian region! An embedded stele pediment in Trogir might be an indicator of the presence of the same horizon of monuments in the wider Salonitan area (fig. 2). Dating to the late 2nd or 1st century BC is supported by several details of rendering, but the stele type, epitaph lettering and the owner’s origin remain uncertain. Transitional and new cultural atmosphere in Narona is represented by the stele of the veteran of the seventh legion Marcus Heredius. Although it was made in identical scheme, it represents an early example of new, Roman taste and understanding of a stele with pediment as crowning feature (set-in pediment, uniform width of the shaft, acroteria with semi-palmettes, etc.). The second similar example is the stele of the freedman G. Catellus Stabilus and sevir G. Catellus Licinus, built into two separate parts of Erešova kula. The process 207

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

of transition can be traced along the Adriatic coast, and at places it can be precisely dated. This process is attested by the stele of M. Octavius Ceunus discovered at the foot of hillfort in Nadin (fig. 3) that is dated with certainty to the last decades of the 1st century BC. The Ceunus’s stele is similar to the Heredius’ one regarding majority of structural details, but its rendering exhibits far better quality. Wide distribution of this variant in the region of Liburnia is confirmed also by a fragment of the stele of a soldier of the twentieth or eleventh legion from Ivoševci (Burnum). Only one such stele was found in Salona, of the freedwoman Lollia Musa whose exact findspot and year of discovery have been subject of discussions. There must have been more such steles in Salona, but they were not preserved. Users of this type of stele were newly arrived active or retired legionaries (Narona, Burnum), members of the growing middle class (without direct confirmations) as well as the accompanying circle of freedmen (Narona, Salona). This is the first type of monuments used by local aristocracy with freshly obtained citizenship to express new political and cultural affiliation, and it implied emergence of stonecarving workshops working in the Roman manner also in smaller local communities (e.g. Nedinum). These categories of population in interaction with workshops were creators of the first provincial style. During the Augustan period new types of steles and accompanying self-presentation patterns (portraits) were introduced as a result of trans-Adriatic relations and influences (from northern and central Italy): steles with rounded upper section, profiled steles and architecturally conceived steles. Objects of the mausoleum type appear for the first time as well as statuary sculpture in characteristic Hellenistic-Roman patterns. Early profiled steles are generally even more monumental in form than the previously mentioned ones. Although the specimens from the 1st century AD can easily be recognized in comparison to the later variants, detection of the examples from the Augustan period is almost impossible and the exceptions are rare. Almost definite attribution to the late Augustan era can be assumed in the case of the Tilurian stele of Quintus Baebius, soldier of the seventh legion (palaeography, decoration traits and classical shaping of the doors). The stele of Maximus Octavius Fronto (fig. 4) definitely belongs to the Augustan period. It has two-part composition so that the inscription field was made in one part, and pictorial field and pediment crown in the other. Fronto was depicted in a toga (pallium type), most likely with an apple or pomegranate in his left hand. The stele can be dated a bit later than the Ceunus’ one on the basis of hairstyle and form execution. A stele built into the Franciscan Monastery in Prirovo on the island of Vis with two portraits of the members of the Octavius family (fig. 5) should probably also be dated to the Augustan period. The pattern and iconography of the left portrait are similar to Fronto’s depiction but the difference is in more quality production, presence of umbo and clenched fist of the left hand probably holding a volumen (roll). In the Augustan period profiled steles were set up for the members of the growing middle class, often individuals from local families with newly acquired citizenship (definitely Fronto, and possibly also Octavii from Issa), and probably also in the same if not bigger number to the members of military units. There is no doubt that highly positioned slaves or more prominent freedmen will be confirmed as the owners of these grave markers. They were mostly erected in function of individual commemoration (Vis is an exception), but we have too small sample to make any more specific conclusions. Influences of different models of architectural stelai are reflected on their further development as they were evidently interpreted as their cheaper replacement. Steles with flat shaft and rounded upper section appeared along the entire eastern Adriatic coast from the mid-1st century BC. Although their development definitely started from the idea of anthropomorphic stylization they gradually acquired a new role: boundary stone of a grave parcel or mausoleum (“boundary stele”) and a simple funerary monument for slaves and freedman. Many steles of both functions (sometimes in combination) were found in the territory of Pula (fig. 6) and other Istrian towns often dating to the Augustan period although they were represented later on as well. Their introduction and popularity were evidently a consequence of cultural, demographic and other relations with regions of central and northern Italy. It is easy to notice that users and co-owners of such steles from Pula were mostly freedmen, and only occasionally citizens of “obscure” origin. Two pre-Roman examples are comparative regarding formative aspects: an Issaean stele ending with a rounded top in the upper section resembling the Greek letter “omega”, that might have been originally painted in this part, and a simple unworked stele from Borčani near Duvno, discovered in the vicinity of the same devastated mound that yielded recently published anthropomorphic stylized Delmatean warrior’s stele. While more specific link cannot be found between the Issaean and Roman steles, such possibility should not be eliminated for the stele from Borčani and it is associated with the problem of its dating that can be determined only broadly from the end of the 3rd century BC to the very beginning of the 1st century AD. In case it belonged to the end of the proposed chronological range, its formation might have been motivated by popularity of such monuments in Salona. It is reasonable to assume that it stood over a less important grave, possibly female, and the fact that it was discovered in the vicinity of another anthropomorphic stele supports the earlier statement about the anthropomorphic origin of the form. 208

Dražen Maršić, AUGUSTOVO DOBA I POČETCI PROVINCIJALNE NADGROBNE UMJETNOSTI U DALMACIJI

Examples of steles with a rounded top are found more frequently in Dalmatia only in Iader (figs. 7-8) and Salona (figs. 9-11), but we can expect their emergence elsewhere as suggested by the stele from Vitina in Herzegovina (fig. 12). Newly discovered specimen from Iader (fig. 8) with the portrait of the deceased woman who has a nodus above her forehead (the other figure is missing in the field!) confirms presence of the variant with portraits and attests that this type of stele started to spread in the age of Augustus. The deceased woman’s coiffure belongs to one of many variants with nodus popular in the Augustan period, worn by Livia, Octavia and other ladies from the royal house. While we cannot state with certainty if the steles from Zadar belonged to the freedmen or poorer class of freeborn citizens, Salonitan steles even in the developed profiled form belong exclusively to the circle of slaves and freedmen (stele from Vitina can be added to this group!). Thence we can conclude that their use in the province metropolis and probably elsewhere was related to the status. Tilurian stele of Quintus Murrius, soldier of the seventh legion represents an important testimony that analyzed examples may have served as grave markers of individuals with citizenship. It is likely that this phenomenon was rather rare and motivated by the need to commemorate an individual, and the form with suggestive elements of anthropomorphization suited these purposes very well in certain situations. Architectural steles were not known in Dalmatia before the Augustan period. It is reasonable to assume that their introduction was associated with construction or the first systematization of the city necropoleis at least to some extent. Smaller steles could possibly be put on ash boxes, and the bigger ones definitely stood at the front or center of grave area. They can be divided to steles with an architrave, that appear in the variant of common epigraphic steles and as portrait steles, and steles with an interrupted pediment that appear only as portrait bearers. The stele of the Salonitan merchant and sailor Gaius Utius from the end of the 1st century BC is the most notable example from the first group. Problem related to this stele concerns the question if Gaius Uttius or his brother is preserved on the stele as commonly held? Another example is stele from Kašić (Corinium or Nedinum?) whose dating to the later Augustan period is supported by style and coiffure of the male portrait, that doubtlessly repeats Augustus’ “secondary” (Forbes or Ara pacis) type of portrait (fig. 13). The emergence and dating of the second group is confirmed by a Salonitan fragment with a veristically rendered head of an older man whose background consists of a shell within a niche, in which another portrait (female?) definitely stood. Presence of architectural steles made in the Augustan period is definitely confirmed in the area from southern Liburnia to the southern part of Dalmatia i.e. in the bigger part of its coastal belt. On the basis of only few examples dated with certainty it is difficult to discuss ways in which this sepulchral expression was accepted and further developed in local workshops but it seems that the Roman soldiers, settlers and new citizens from the autochthonous population were its main proponents. Architectural steles were cheaper replacement for mausolea so that their introduction and structural components should be observed in light of appearance of monumental tombs having in mind all the time that parts of a three-dimensional object were joined in a way enabled by the flat surface of the slab. Although we can assume that practice of placing funerary statues on prepared bases was used already in the Augustan period, we know only of examples from the interior of the mausoleum. The best, though insufficiently known example of a mausoleum from the Augustan era is definitely the tomb of the Lollia family discovered in 1825 and 1826 on the western Salonitan necropolis. Statuary inventory of the tomb consisted of 18 statues according to F. Lanza, but we know of only three statues – one of which is acephalous statue of an older matron, in the Pudicitia type, incorrectly reconstructed in the upper part (fig. 14), the second one of a younger matron in a classical posture of a palliata with capite velato (head presently lost) and the third one of a younger girl, Lollia Secunda, with preserved portrait with Mittelscheitelfrisur, depicted in the Eumachia-Fundilia statuary type – and two statues of boys-togati, one of which has a bulla-type pendant (Fig. 15) and several heads, the most interesting definitely being the head of an older man, once a part of a statue in toga (mausoleum owner?). A find of a statue of defeated/captured Oriental should evidently also be associated with the tomb, as it represents a standard element of military and triumphal iconography so that its presence opens up questions if there could have been two such statues and if one of the deceased (the owner?) was an active soldier once. Rendering of acanthus stem of the curved element of trabeation/frieze indicates that the object was definitely made at the end of the 1st century BC and that at least one of its parts had circular basis, but in that way, we are not getting any closer to reconstruction of its entire appearance (rectangular vestibule at the front?). Roman Dalmatia was an integral and productive part of the Empire in the Augustan period. New trends in the field of funerary architecture and art were quickly adopted by the local workshops and offered on the market. Choice of a certain kind of monument depended on social class and financial abilities of the orderer. Some types of monuments such as steles with a rounded top and architectural steles represent important innovations. They were evidently introduced as a result of exchange of ideas and peoples between 209

THE CENTURY OF THE BRAVE / Stoljeće HRABRIH

the two Adriatic coasts, and in the process, we must not underestimate the mediatory role of Istria. Early forms of monumental tombs appeared in a similar way, but our knowledge about them is still scanty. Probably we shall not make a big mistake if we assume that large urban centers in the Dalmatian littoral knew about aedicule-type tombs as early as the Augustan period as well as burial mounds and similar objects (e.g. Pula). Some types of monuments were created and transformed locally such as the steles with flat shaft and profiled pediment whose genesis is based on the Hellenistic model, but in the Augustan period new, typically Roman sense of monumentality and representativeness was added to this basis. Profiled steles occur as the following stage of development, so that the new fashion element was accepted from the outside sources and applied locally. A monument called “Liburnian cippus” was not mentioned in this paper for a simple reason: none of the examples can be definitely dated to the period discussed here. Of course, this is only an argumentum ex silentio that should not be used for making any far-reaching conclusions. Keywords: Augustan era, funerary art, steles, mausolea, statues.

210 View publication stats